Nasljedno pravo

Doc.dr. Meliha Frndić Imamović

01.06.2017.
 Obrađene tematske jedinice
Ostavinski postupak – drugi dio
• Nadležnost u ostavinskom postupku
• Prethodne radnje u ostavinskom postupku
• Postupak sa testamentom
• Ostavinska rasprava
• Odluke u ostavinskom postupku
• Pouka o pravnom lijeku
• Nasljednopravni zahtjevi poslije pravosnažnosti
rješenja o nasljeđivanju i legatu
Nadležnost u ostavinskom
postupku
 Uvodne napomene

Zakonom se utvrđuje nadležnost za provođenje

ostavinskog postupka, kao što se to čini i za druge
postupke.
Nadležnost se dijeli na stvarnu, mjesnu i funkcionalnu
nadležnost, a također se može podijeliti na nadležnost
domaćeg suda ili organa ili ovlaštenog lica i na
nadležnost inozemnog suda ili organa.
Ostavinski postupak je u nasljednom pravu Federacije BiH
dvostepeni postupak, pa s tim u vezi postoji nadležnost
za provođenje ostavinskog postupka u prvom stepenu i
nadležnost za rješavanje po prigovoru protiv rješenja
notara i po žalbi na rješenje prvostepenog suda
(drugostepeni postupak).
Ostavinski postupak se u prvom stepenu provodi pred
općinskim sudom u Federaciji BiH, odnosno pred
notarom kao povjerenikom suda (stvarna nadležnost).
Ako ostavinski sud ustanovi da nije nadležan, dostavlja
predmet nadležnom sudu, a ako ustanovi da je za
ostavinski postupak nadležan inozemni organ, rješenjem
se oglašava nenadležnim i obustavlja postupak.
Stvarno nadležan sud za provođenje ostavinskog postupka
je općinski/osnovni sud, a kad je to zakonom dopušteno i
notar.
Sud u ostavinskom postupku se može po službenoj
dužnosti oglasiti mjesno nenadležnim najkasnije na
prvom ročištu, a ako ročište nije održano, onda do
poduzimanja prve radnje koju je po pozivu suda stranka
preduzela.
Pri ocjeni nadležnosti se prije svega utvrđuje da li se radi
o domaćem ili stranom državljaninu, te da li se radi o
nekretninama ili pokretnim stvarima ostavine koje se
nalaze u domaćoj ili stranoj državi.
Za raspravljanje ostavine povodom nekretnina koje se
nalaze u Bosni i Hercegovini nadležan je domaći sud bez
obzira na državljanstvo ostavitelja (isključiva nadležnost).
Ako se radi o nekretninama koje čine ostavinu
državljanina Bosne i Hercegovine, a koje se nalaze u
inozemstvu, za raspravljanje ostavine povodom tih
nekretnina nadležan je inozemni organ na čijoj teritoriju
su nekretnine, osim ako ne proizilazi nadležnost našeg
suda po pravu države gdje se nekretnina nalazi (ne postoji
nadležnost inozemnog organa) ili iz međunarodnog
ugovora.
Kada se radi o pokretnim stvarima koje se nalaze u Bosni i
Hercegovini, a čine cijela ili dio ostavine stranog
državljanina, za raspravljanje ostavine nadležan je
inozemni organ, tj. organ države čiji je ostavitelj bio
državljanin.
Od ovog pravila postoje izuzeci i to: kad je drugačije
uređeno međunarodnim ugovorom ili kad nadležnost
našeg suda proizilazi iz pravne regulative ostaviteljeve
države ili ako s tom državom ne postoji reciprocitet.
 Stvarna nadležnost
Stvarna nadležnost predstavlja zakonom utvrđenu
nadležnost određene vrste sudova za postupanje u
određenim sudskim postupcima. Stvarnu nadležnost za
provođenje ostavinskog postupka u prvom stepenu ima
općinski u Federaciji BiH, odnosno notar kao povjerenik
suda u OP.
Povjeravanje se vrši notaru koji ima službeno sjedište na
području ostavinskog suda ili na području njegovog
odjeljenja. Kada na području suda odnosno odjeljenja
suda imaju svoja službena sjedišta više notara, predmete
će im sud dodjeljivati u rad ravnomjerno po abecednom
redu prezimena notara.
Ostavinski predmeti (spisi) od strane suda se mogu
dostavljati notarima i elektronskim putem, što predstavlja
dobro rješenje sa stanovišta brzine, efikasnosti i
ekonomičnosti.
 Mjesna nadležnost
Mjesna nadležnost podrazumijeva zakonom utvrđenu
nadležnost stvarno nadležnog suda da provodi ostavinski
postupak, a time i notara.
Postoji više kriterija za određivanje mjesne nadležnosti i
to: prebivalište ostavitelja, boravište ostavitelja,
područje gdje se nalazi ostavina i mjesto upisa u knjigu
državljana.
Prebivalište ostavitelja je prvi kriterij, pa je tako za
provođenje OP mjesno nadležan sud, a time i notar na
čijem je području ostavitelj imao prebivalište u vrijeme
smrti.
Drugi kriterij je boravište ostavitelj a, a primjenjuje se ako
ostavitelj nije imao prebivalište u FBiH, kada je za
ostavinski postupak nadležan ostavinski sud na čijem je
području ostavitelj imao boravište, osim ukoliko zakonom
ili međunarodnim ugovorom nije drugčije određeno.
Ako se mjesna nadležnost ne može odrediti prema
prebivalištu ili boravištu ostavitelja u vrijeme smrti, kao
treći kriterij uzima se mjesto (područje) na kome se nalazi
ostavina ili pretežni dio ostavine, pa je mjesno nadležan
ostavinski sud na čijem području se nalazi ostavina.
Ako se mjesna nadležnost ne može utvrditi ni po jednom
od naprijed naznačenih kriterija, mjesna nadležnost se
određuje prema mjestu gdje je ostavitelj upisan u knjigu
državljana
U pogledu naređivanja privremenih mjera za osiguranje
ostavine zakonom se predviđa tzv. konkurentska mjesna
nadležnost, pa je za takve radnje pored mjesno nadležnog
ostavinskog suda, nadležan i stvarno nadležni sud na
čijem području je ostavitelj umro ili sud na čijem području
se nalazi ostaviteljeva imovina povodom koje se
poduzimaju mjere osiguranja.
Takvo rješenje ima svoje opravdanje zbog hitnosti i
efikasnosti u zaštiti ostavine putem privremenih mjera za
osiguranje. Kada za ostavinski postupak nije nadležan sud
u FBiH, nadležnost domaćeg suda koji je ovlašten
provoditi pojedine radnje određuje se prema pravilma za
određivanje mjesne nadležnosti.
 Funkcionalna nadležnost
U stvarno i mjesno nadležnom sudu prvostepeni
ostavinski postupak provodi sudija pojedinac (načelo
inokosnosti), što znači da u ostavinskom postupku
ostavinski sud nikada ne sudi u vijeću, pa čak ni povodom
prigovora podnijetog na rješenje notara kao povjerenika
suda u OP.
Za rad i postupak notara kao sudskog povjerenika u
ostavinskom postupku važe propisi kao za sudove, ako
nije djelomično propisano zakonom kojim je uređen
ostavinski postupak.
Što se tiče rokova u kojima su notari dužni provesti
ostavinski postupak u uporednom zakonodavstvu postoje
različita rješenja.
U nekim zakonodavstvima je određen rok npr. 30 dana,
dok se u nekim zakonodavstvima, kao npr. u FBiH, koristi
termin razumni rok, a ako notar u propisnom roku iz
opravdanih razloga ne provede sve radnje dužan je o
tome obrazložen izvještaj dostaviti sudu i notarskoj
komori.
Sud i o povjeravanju notaru i o oduzimanju provođenja
ostavinskog postupka donosi rješenja protiv kojeg nije
dopuštena žalba, a notar je dužan postupiti po takvom
iješenju.
 Prethodne radnje u ostavinskom postupku
Ostavinski postupak se sastoji od nekoliko faza koje se
mogu nazvati:
• Prethodne (pripremne) radnje za provođenje
ostavinske rasprave;
• Ostavinska rasprava;
• Radnje realizacije donesenih odluka u ostavinskom
postupku (npr. dostavljanje rješenja o nasljeđivanju
javnim registrima, poreskoj upravi itd.).
Pod prethodnim radnjama u ostavinskom postupku
podrazumijevaju se radnje koje se poduzimaju od strane
ovlaštenih osoba u svrhu pripreme i omogućavanja
ostavinske rasprave kao centralnog dijela ostavinskog
postupka.
U prethodne radnje ostavinskog postupka spadaju:
1. Sastavljanje smrtovnice;
2. Popis i procjena ostaviteljeve imovine;
3. Osiguranje ostavine odnosno predaja na čuvanje;
4. Postavljanje privremenog staratelja ostavine;
5. Pečaćenje ostavine;
6. Privremene mjere;
7. Predaja i proglašenje testamenta.
 1. Sastavljanje smrtovnice
Zakonom je određeno da se ostavinski postupak pokreće
po službenoj dužnosti od strane suda, a u tu svrhu je
zakonom utvrđena obaveza matičara, nadležnog za upis
činjenice smrti u matičnu knjigu umrlih, da kada neka
osoba umre ili bude proglašena umrlom, sastav i
smrtovnicu i dostavi je ostavinskom sudu.
U nekim zakonodavstvima je propisan i rok za izvršenje te
obaveze, koji u zakonodavstvu BiH iznosi 15 dana po
izvršenom upisu smrti.
Obaveza sastavljanja smrtovnice i njenog dostavljanja
sudu postoji i u slučaju kada umrli nije ostavio imovinu,
kao i u slučaju kada matičar nema dovoljno podataka tzv.
nepotpuna smrtovnica.
Kod nepotpune smrtovnice matičar je dužan dostaviti
smrtovnicu samo s onim podacima kojima raspolaže,
navodeći pri tome razloge nepotpunosti i ukazujući na
podatke koji bi mogli poslužiti ostavinskom sudu za
pronalaženje nasljednika i imovine umrlog.
Smrtovnica je isprava, te kao takva u pogledu određenih
podataka može imati dokaznu snagu javne isprave ili
privatne isprave. U pogledu podataka koji su preuzeti iz
matične knjige umrlih, smrtovnica je javna isprava koju
sastavlja matičar nadležan za upis činjenice smrti u
matičnu knjigu umrlih.
Smrtovnica može sadržavati podatke dobivene od
srodnika umrlog i od osoba s kojima je umrli živio, te
drugih osoba koje mogu pružiti podatke, pa smrtovnica u
pogledu tih podataka ima dokaznu snagu privatne
isprave.
U smrtovnicu se unose sljedeći podaci:
1. Prezime i ime ostavitelja, po mogućnosti jedinstveni matični
broj građanina, ime jednoga od njegovih roditelja,
ostaviteljevo zanimanje, datum rođenja i državljanstvo, a za
ostavitelja koji je bio u braku i prezime koje je imao prije
sklapanja braka;
2. Dan, mjesec i godina, mjesto i, po mogućnosti, sat smrti,
mjesto u kojemu je ostavitelj imao prebivalište, odnosno
boravište.
U smrtovnici treba, ako je to moguće, navesti:
1. Prezime i ime, datum rođenja, zanimanje, prebivalište,
odnosno boravište ostaviteljeva bračnog, odnosno
vanbračnog, partnera i bračne, vanbračne i usvojene djece;
2. Prezime i ime, datum rođenja i prebivalište, odnosno
boravište ostalih srodnika koji bi mogli biti pozvani na
nasljedstvo na temelju zakona, kao i osoba koje su pozvane
na nasljedstvo na temelju testamenta;
3. Mjesto gdje se nalazi imovina koju je ostavio ostavitelj, ima li
imovine za čije držanje, čuvanje ili prijavljivanje postoje posebni
propisi, ima li gotovog novca, vrijednosnih papira,
dragocjenosti, štednih knjižica ili kakvih drugih važnih isprava;
4. Je li ostavitelj ostavio dugova i koliko;
5. Je li ostavio pisani testament ili zaključio ugovor o
nasljeđivanju ili ugovor o doživotnom uzdržavanju ili ugovor o
ustupanju i raspodjeli imovine za života i gdje se oni nalaze, a
ako je ostavitelj napravio usmeni testament, onda prezime i
ime, zanimanje i boravište svjedoka pred kojima je usmeni
testament napravljen;
6. Očekuje li se rođenje ostaviteljeva djeteta i imaju li njegova
djeca ili bračni partner staratelja;
7. Datum i mjesto smrti bračnog partnera ili ostaviteljeva
djeteta ili koje druge osobe koja bi mogla biti pozvana na
nasljedstvo, a koja je umrla prije ostavitelja.
 2. Popis i procjena ostaviteljeve imovine
Popis i procjena ostaviteljeve imovine poduzima se radi
zaštite prava nasljednika u pogledu ostavine, a naročito
onih nasljednika za koje se ne zna da postoje ili gdje
borave, ili onih koji se zbog raznih okolnosti (npr.
malodobnost, duševna bolest itd.), ne mogu sami brinuti
o svojim pravima i ineteresima. Ovdje dolazi do izražaja
načelo sudske zaštite stranaka u ostavinskom postupku.
Popis i procjena imovine se treba i može izvršiti i u drugim
opravdanim slučajevima, kada ostavinu treba predati
državi.
Sud, odnosno notar kao povjerenik suda u ostavinskom
postupku, može po službenoj dužnosti narediti popis
ostaviteljeve imovine kada se ne zna postoje li nasljednici
ili gdje oni borave, ili kad su nasljednici osobe koje zbog
malodobnosti, duševne bolesti ili drugih okolnosti ne
mogu sami voditi brigu o svojim pravima i interesima ili u
drugim opravdanim slučajevima.
Od pravila da se popis može izvršiti samo po odluci suda,
odnosno notara, zakon je predvidio izuzetak koji se sastoji
u mogućnosti popisa ostaviteljeve imovine od strane
policijskih službenika, ako je to moguće i ako to
zahtijevaju posebne okolnosti u kojima je ostavitelj umro,
a naročito ako prijeti opasnost da dio ostavine bude
otuđen ili izgubljen.
Takav popis se dostavlja matičaru nadležnom za upis
činjenice smrti, a on ga dostavlja sudu koji vodi ostavinski
postupak.
Popis i procjenu ostaviteljeve imovine mogu obaviti: sud
preko sudskog službenika/stučnog saradnika ili notar
kojeg odredi sudija koji vodi sudski postupak.
Notar kao povjerenik suda može biti ovlašten da izvrši
popis ostaviteljeve imovine na dva načina: da bude
ovlašten za vršenje samo te radnje, ili da bude ovlašten
za vođenje ostavinskog postupka i samim tim i za
obavljanje popisa ostaviteljeve imovine. Pored osobe
koja obavlja popis, popisu moraju prisustvovati dvije
punoljetne osobe, a kada je to potrebno popis će se
izvršiti uz sudjelovanje vještaka odgovarajuće struke.
Popisu mogu prisustvovati sve zainteresirane osobe.
Sudjelovanje vještaka odgovarajuće struke u popisu i
procjeni, faktičko je pitanje i ovisi u svakom konkretnom
slučaju od toga šta je predmet popisa i procjene. Najčešće
su to slučajevi kada je potrebno procijeniti vrijednost
skupocjenih stvari, antikvamih predmeta, umjetničkih
slika, itd.
Popis i procjena su dvije radnje koje se mogu vršiti
istovremeno ili odvojeno.
Bez obzira kada se vrši popis u odnosu na vrijeme smrti
ostavitelja, način popisivanja je takav da se ostaviteljeva
imovina uvijek popisuje prema stanju stvari u trenutku
smrti ostavitelja, a procjena se vrši prema stanju imovine
u vrijeme delacije (smrti ostavitelja), ali prema njihovoj
tržišnoj vrijednosti u vrijeme procjene.
Sadržaj popisa može biti različit. Popisati se može sva
nepokretna i pokretna imovina koja je bila u
ostaviteljevom neposrednom posjedu u času njegove
smrti, zatim nepokretna i pokretna imovina koja je
pripadala ostavitelju, a nalazi se kod druge osobe, uz
naznaku kod koga se nalazi ta imovina i po kom osnovu,
kao i imovina koju je ostavitelj posjedovao, a za koju se
tvrdi da nije njegovo vlasništvo.
Način popisivanja i akt koji se tom prilikom sastavlja bitan
je aspekt o kojem mora voditi računa subjekt koji vrši
popis i procjenu ostaviteljeve imovine.
Pokretne stvari se moraju specificirati tako da se popisuju
po vrsti, rodu, broju, mjeri i težini ili pojedinačno, prema
stanju u trenutku smrti ostavitelja.
O radnjama preduzetim u ostavinskom postupku, a u koje
spada i popis ostaviteljeve imovine sačinjava se zapisnik.
U Zapisniku će se navesti:
1. Podaci o subjektu koji vrši popis i broj predmeta:
osobe koje prisustvuju odnosno sudjeluju u popisu i
procjeni ostaviteljeve imovine, uz navođenje njihovih
identifikacionih podataka i načina utvrđivanja
njihovog identiteta;
2. Podaci o imovini ostavitelja sa stanjem u vrijeme smrti
ostavitelja (delacije) i u vrijeme popisa i procjene
shodno zakonom propisanom načinu popisivanja;
3. Tržišna vrijednost stvari u vrijeme procjene prema
stanju u momentu smrti i način procjene.
Na zapisnik o popisu i procjeni nije dozvoljen poseban
pravni lijek, jer se radi o procesnoj radnji u ostavinskom
postupku, ali stranke mogu svoje razloge istaći kroz
prigovor odnosno žalbu na rješenje o nasljeđivanju.
 3. Mjere i radnje za osiguranje ostavine
Mjere za osiguranje ostavine se mogu poduzimati ne
samo kao prethodne radnje već sve do okončanja
prvostepenog ostavinskog postupka.
Ostavinski sud, odnosno notar, može tokom cijelog
ostavinskog postupka odrediti mjere za osiguranje
ostavine i to po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke.
Mjere za osiguranje ostavine koje se mogu preduzeti
tokom cijelog ostavinskog postupka su:
1. Predaja stvari na čuvanje;
2. Postavljenje privremenog staratelja ostavine;
3. Pečaćenje i privremene mjere predviđene zakonom
kojim se uređuje izvršni postupak.
Privremene mjere za osiguranje ostavke koje može
poduzeti bilo koja osoba koja postupa u ime vlasti
(policijski službenici, službenici organa uprave, bilo koji
sud na čijem području se nalazi imovina, notar itd.)
preduzimaju se u hitnim slučajevima ako se ustanovi da
nijedan od prisutnih nasljednika nije sposoban upravljati
ostavinom ili nečim iz ostavine, a nema zakonskog
zastupnika, ili ako su nasljednici nepoznati ili odsutni, ili
kada druge okolnosti nalažu naročiti oprez.
Postoje privremene mjere ostavinskog suda za osiguranje
ostavine, koje određuje i provodi ostavinski sud, odnosno
notar kao povjerenik suda u ostavinskom postupku, a
poduzimaju se u toku cijelog ostavinskog postupka po
vlastitoj inicijativi ili na zahtjev stranaka.
U ove mjere spadaju:
• Postavljenje privremenog staratelja ostavine;
• Pečaćenje;
• Privremene mjere za osiguranje ostavine predviđene
zakonom kojim se uređuje izvršni postupak.
Postavljenje privremenog staratelja ostavine vrši
ostavinski sud, ili notar koji provodi ostavinski postupak,
putem riješenja, u kome se između ostalog navode
posebna prava i dužnosti staratelja ostavine, a naročito
ovlaštenje da zastupa nasljednike sve dok se oni ne
pojave, da u ime nasljednika tuži i bude tužen, da
naplaćuje potraživanja i isplaćuje dugove iz ostavinske
mase, da po potrebi otuđi pojedine lako pokvarive stvari
iz ostavine ili stvari kojima prijeti oštećenje, uništenje itd.
Odluka o postavljenju privremenog staratelja ostavine
donosi se u formi obrazloženog riješenja protiv koga je
dozvoljena žalba, ali koja ne odgađa provedbu rješenja.
Protiv iješenja o postavljenju privremenog staratelja
dozvoljen je pravni lijek i to žalba na riješenje koje je
donio sud, u roku od 15 dana od dana dostave riješenja,
te prigovor protiv riješenja koje je donio notar, u roku od
8 dana od dana dostave riješenja strankama.
Pečaćenje ostavine je jedna od mjera koja ima za cilj
zaštitu ostavine i prava nasljednika, a čiju sadržinu čini
pečaćenje (zatvaranje) prostorija u kojima se nalaze stvari
iz sastava ostavine, a na način da nikome ne budu
dostupne, te određivanje osobe i njeno obavezivanje da
bez odgađanja prijavi nadležnoj policijskoj upravi ili sudu
svako oštećenje pečata.
Dopuštenje za skidanje pečata može dati samo sud,
odnosno notar kao povjerenik suda u ostavinskom
postupku, koji je odredio i izvršio pečaćenje ostavine.
Prije pokretanja ostavinskog postupka i tokom njega, sve
dok postupak ne bude pravomoćno okončan, sud će na
zahtjev stranke, radi osiguranja stvari i prava iz ostavine,
odrediti privremene mjere predviđene zakonom kojim se
uređuje izvršni postupak, ako stranka učini vjerovatnim
opasnost da bi se bez takve mjere promijenilo postojeće
stanje ili ako učini vjerovatnim da je mjera potrebna da bi
se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja
prijeti.
 4. Postupak sa testamentom

Postupak u vezi sa testamentom spada u prethodne

radnje ostavinskog postupka.
Postupak sa testamentom je skup radnji koje poduzimaju
nadležni organi ili ovlaštene osobe u cilju brzog i sigurnog
provođenja ostavinskog postupka, kao i zaštite prava
nasljednika u pogledu ostavine.
Pravila koja uređuju ostavinski postupak propisuju
obaveze i procedure u pogledu predaje testamenta sudu i
proglaštenja testamenta, u pogledu pozivanja izvršioca
testamenta, te dostavljanja i čuvanja isprava o
proglašenju testamenta
 • Predaja testamenta sudu
Zakonska je obaveza organa koji sastavlja smrtovnicu da
provjeri da li je umrli ostavio testament, odnosno da
postoji isprava ili dokaz o usmenom testamentu, te da to
naznači u smrtovnici. Matičar je dužan u roku od petnaest
dana po izvršenom upisu smrti ostavitelja dostaviti
smrtovnicu ostavinskom sudu, kao i testament ostavitelja
ako mu je predat odnosno ako ga posjeduje.
Kada se testament pronađe u toku ostavinskog postupka,
dostavit će se ostavinskom sudu ili notaru koji vodi
ostavinski postupak kao povjerenik suda.
Sud odnosno notar kada vodi ostavinski postupak dužan
je odmah nakon pokretanja ostavinskog postupka
pribaviti dokaz o činjenicama iz Registra testamenata.
 • Proglašenje testamenta
Kada bilo koji sud, ili notar koji vodi ostavinski postupak,
dobije ostaviteljev testament, a nakon što utvrdi da je
osoba koja je ostavila testament umrla ili je proglašena
umrlom, ima obavezu otvoriti testament ostavitelja i to
po mogućnosti bez povrede pečata, pročitati ga i o tome
sastaviti zapisnik.
Pri tome je obavezno prisustvo dva punoljetna građanina
(svjedoka proglašenja testamenta) koji mogu biti i osobe
koje su pozvane na nasljedstvo.
Proglašenju testamenta mogu, a ne moraju, prisustvovati
nasljednici, legatari i druge zainteresirane osobe koje
pretenduju na neko pravo iz ostavine i tražiti prepis
(fotokopiju) testamenta.
O proglašenju testamenta se sačinjava zapisnik koji se sa
izvornim pismenim testamentom odnosno sa ispravom o
usmenom testamentu, ili sa zapisnikom o saslušanju
svjedoka o usmenom testamentu, dostavlja ostavinskom
sudu.
Za razliku od nadležnosti i obaveza općinskih sudova koji
nisu ostavinski sudovi u pogledu proglašenja testamenta,
notar može proglasiti testament samo ako je u
konkretnom slučaju ovlašten da vodi ostavinski postupak
kao povjerenik suda.
Testament se proglašava bez obzira na njegovu zakonsku
punovažnost i bez obzira da li postoji više testamenata.
Međutim, neće se proglasiti kao testament neko pismeno
koje očigledno ne predstavlja testament po sadržini (iz
sadržine se ne može zaključiti da se radi o raspolaganjima
i izjavama ostavitelja koje po zakonu čine sađržinu
testamenta).
Povodom odbijanja proglašenja testamenta donosi se
rješenje povodom kojeg stranka ima pravo na pravni lijek
u skladu sa zakonom.
Zapisnik je isprava koja se obavezno sastavlja o
proglašenju testamenta, a sastavlja ga sud, odnosno notar
kada proglasi testament.
Sadržaj zapisnika određen je zakonom, i zavisi od toga da
li se radi o testamentu sačinjenom u pismenoj formi ili se
radi o proglašenju usmenog testamenta o kojem ne
postoji isprava koju su svjedoci svojeručno potpisali, ili se
radi o proglašenju testamenta u pisanoj formi koji je
nestao ili je uništen.
 • Proglašenje testamenta u pisanom obliku

Zapisnik o proglašenju testamenta u pisanom obliku

(pisani testament, bez obzira o kojoj formi testamenta je
riječ i usmeni testament o kojem postoji isprava koju su
svjedoci svojeručno potpisali) treba da sadrži sljedeće
podatke:
1. Koliko je testamenata nađeno, koji datum nose i gdje
su nađeni;
2. Koje testament predao sudu ili sastavljaču smrtovnice;
3. Da li je testament predat otvoren ili zatvoren i kakvim
je pečatom bio zapečaćen;
4. Koji svjedoci su bili prisutni otvaranju i proglašenju
testamenta (njihovo prisustvo je obligatomo), dok je
cjelishodno upisati koje su zainteresirane osobe bile
prisutne (nasljednici, legatari i druge zainteresirane
osobe);
5. Da li je pečat povrijeđen ili je u testamentu nešto
brisano, precrtano ili ispravljeno ili da je nešto drugo
sumnjivo, ako je to primijećeno prilikom otvaranja i
proglašenja testamenta;
6. Potpis sudije, odnosno notara kao povjerenika suda u
ostavinskom postupku, koji proglašava testament, potpis
zapisničara i dva svjedoka i eventualno potpisi prisutnih
zainteresiranih osoba.
 • Proglašenje usmenog testamenta o kome ne postoji
pisana isprava kojoj su svjedoci usmenog testamenta
svojeručno potpisali
Zapisnik o proglašenju usmenog testamenta o kome ne postoji
isprava koju su svjedoci usmenog testamenta svojeručno
potpisali (kada postoji takva isprava onda se proglašenje vrši po
odredbama koje važe za proglašenje pisanog testamenta), ima
svoje specifičnosti kao i samo proglašenje usmenog testamenta
kada ne postoji isprava koju su svjedoci svojeručno potpisali.
U takvom slučaju će sud, odnosno notar kao povjerenik suda u
ostavinskom postupku, saslušati ponaosob svakog svjedoka
usmenog testamenta u pogledu sadržine, a naročito na
okolnosti od kojih zavisi punovažnost usmenog testamenta, te
će sačiniti zapisnik o saslušanju svjedoka usmenog testamenta i
isti proglasiti po zakonskim odredbama koje važe za proglašenje
pismenog testamenta.
 • Proglašenje nestalog ili uništenog pismenog
testamenta

Proglašenje nestalog ili uništenog pismenog testamenta

vrši se u situaciji kada je pismeni testament nestao ili je
uništen nezavisno od ostaviteljeve volje (ako ga je uništio
sam zavještalac s namjerom opozivanja, onda se radi o
opozivu testamenta), a među zainteresiranim osobama
(nasljednici, legatari itd.) nema spora o ranijem
postojanju tog testamenta, o formi u kojoj je sastavljen, o
načinu nestanka ili uništenja, kao ni o sadržini
testamenta.
U takvom slučaju sud ili notar će saslušati sve
zainteresirane osobe i po njihovim prijedlozima izvesti
potrebne dokaze, sačiniti zapisnik o tome, i taj zapisnik će
proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje
pismenog testamenta.
Drugačija je situacija kada između zainteresiranih osoba
nastane spor oko činjenica od kojih zavisi postojanje,
punovažnost ili neka druga bitna okolnost u vezi
izgubljenog ili slučajno izgubljenog testamenta.
U takvom slučaju notar će, vratiti spis ostavinskom sudu
sa dopisom koji sadrži razloge vraćanja, a sebi u arhivi
ostaviti kopiju spisa, dok će sud rješenjem prekinuti
ostavinski postupak shodno zakonskim odredbama o
upućivanju na parnicu. Sud će riješenjem o prekidu
ostavinskog postupka uputiti da pokrene parnični
postupak stranku čije pravo smatra manje vjerovatnim, a
to je kod izgubljenog ili uništenog testamenta u pravilu
stranka koja se poziva na testament.
Sud će također odrediti rok za pokretanje parničnog postupka
koji ne može biti duži od 30 dana, te naložiti stranci da sud
obavijesti o tome.
Kada se radi o ostavini koja bi, kad ne bi bilo testamenta, postala
vlasništvo općine odnosno grada (vlasništvo države), za validnost
sporazuma zainteresiranih osoba o ranijem postojanju
testamenta, o njegovoj formi i sadržini, potrebna je i saglasnost
nadležnog državnog organa prema mjestu gdje se imovina
nalazi.
Kao nadležni državni organ moglo bi biti pravobranilaštvo, koje
po zakonu štiti interese države ili njenih administrativnih
jedinica. Sporazum između zainteresiranih osoba o ranijem
pismenom testamentu koji je nestao ili je uništen neovisno od
ostaviteljeve volje, ako se među zainteresiranim osobama
pojavljuju osobe koje nisu sposobne da se brinu o svojim
interesima bez obzira da li priznanjem testamenta nešto dobijaju
ili gube, punovažan je ako je na isti data saglasnost organa
starateljstva.
 • Dostavljanje, evidentiranje činjenica i čuvanje
isprava o proglašenju testamenta
Sud odnosno notar, koji je proglasio testament dostavit će
ostavinskom sudu zapisnik o proglašenju testamenta sa
izvornim pismenim testamentom, odnosno sa ispravom o
usmenom testamentu ili sa zapisnikom o saslušanju
svjedoka usmenog testamenta.
O usmenom testamentu, zapisnik o saslušanju svjedoka
usmenog testamenta, kao i zapisnik o sadržini nestalog ili
uništenog pismenog testamenta, čuvat će se u
ostavinskom sudu odvojeno od drugih spisa, a njihov
ovjereni prepis priložit će se ostavinskim spisima.
Sud ili notar koji je proglasio testament, dužan je bez
odgode o tome poslati obavijest registru testamenata.
Pored evidentiranja činjenica daje sastavljen, pohranjen ili
opozvan testament, u registru testamenata se evidentira i
veoma važna činjenica daje proglašen neki testament.
Registar testamenata je novi institut u nasljednom pravu
Federacije BiH, te je zbog njegovog značaja za brzo i
sigurno provođenje ostavinskog postupka i poštivanje
poslednje volje ostavitelja, zakonom izričito propisano da
su nadležni sudovi, notari i diplomatsko - konzularna
predstavništva BiH dužni Registru testamenata dostaviti
obavijest daje sastavljen, pohranjen, opozvan, te
proglašen neki testament.
Ostavinska rasprava
Ostavinska rasprava je centralni dio ostavinskog postupka
u kojem se imaju raspraviti sva pitanja važna za donošenje
odluke u ostavinskom postupku, a naročito pitanja koja se
tiču prava na nasljedstvo, veličine nasljednog dijela, prava
na legate, sastava ostavine itd., a što čini predmet
ostavinske rasprave.
Ostavinska rasprava podrazumijeva niz procesnih radnji
kojima je svrha da se donese odluka u ostavinskom
postupku, a to su:
1. poziv na ročište, pozivanje oglasom, donošenje odluke
(rješenje o nasljeđivanju i legatu) te
2. dostavljanje takvog rješenja strankama,
3. davanje klauzule pravomoćnosti,
4. dostavljanje pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju
registru nekretnina i drugim ovlaštenim organima.
Da bi se uopće provela ostavinska rasprava potrebno je
da se ispune nužni uvjeti:
1. Smrt neke fizičke osobe (ostavitelja);
2. Da je umrli ostavio imovinu podobnu za nasljeđivanje;
3. Da postoje nasljednici.
 Postupak kada nema imovine ili kada je iza
ostavitelja ostala samo pokretna imovina
Jedan od nužnih uvjeta za provođenje ostavinske rasprave
jeste da je umrli ostavio imovinu. Ako prema podacima iz
ostavinskog spisa (smrtovnica ili drugi dokazi) umrli nije
ostavio imovinu (nije uopće ostavio imovinu ili je ostavio
imovinu koja po zakonu ne ulazi u sastav ostavine, npr.
cjelokupna imovina je obuhvaćena ugovorom o
doživotnom izdržavanju), ostavinski sud, odnosno notar,
rješenjem će odlučiti da se ne provodi ostavinska rasprava
- ostavinski postupak.
Na isti način će postupiti ostavinski sud odnosno notar
kao povjerenik suda i u slučaju nepostojanja nepokretne
imovine, tj. u slučaju da ostavinu čine samo pokretne
stvari i s njima izjednačena prava a nijedna od
zainteresiranih osoba ne zahtijeva da se provede
ostavinski postupak.
U ovom slučaju se radi o nepostojanju nekretnina
odnosno stvarnih prava na nekretninama.
U naznačenim slučajevima sud, odnosno notar kao
povjerenik suda u ostavinskom postupku, ukinut će mjere
osiguranja ostavine ako su one određene i time omogućiti
osobama pozvanim na nasljedstvo da mogu slobodno
ostvarivati prava koja im pripadaju kao nasljednicima na
pokretnim stvarima i sa njima izjednačenim pravima.
Ostavinski postupak koji je obustavljen donošenjem
rješenja o neraspravljanju ostavine iz razloga što u vrijeme
donošenja tog riješenja nije bilo nikakve imovine iii su
ostavinu činile samo pokretne stvari i sa njima
izjednačena prava, a stranke nisu tražile raspravljanje
ostavine, sud, odnosno notar kao povjerenik suda u
ostavinskom postupku, nastavit će po službenoj dužnosti i
provesti ostavinsku raspravu ako su naknadno pronađene
nekretnine i sa njima izjednačena prava ili pokretne stvari
i sa njima izjednačena prava kada to stranke traže.
 Zakazivanje ročišta za ostavinsku raspravu

Ostavinski sud, odnosno notar odredit će ročište za

ostavinsku raspravu u slučaju kada iz smrtovnice ili iz
drugih podataka iz spisa (priloženih dokaza) se vidi daje
umrli ostavio nepokretnu imovinu i/ili pokretnu imovinu u
vezi koje stranke traže provođenje ostavinske rasprave.
Poziv na ročište notar kao povjerenik suda u ostavinskom
postupku otpremit će zainteresiranim osobama -
strankama (nasljednici i legatari, kao i druge osobe koje
ostvaruju neko pravo iz ostavine).
Poziv za ročište za ostavinsku raspravu treba da sadrži:
1. Obavijest o pokretanju ostavinskog postupka;
2. Obavijest o tome je li u ostavinski spis već predat
testament;
3. Obavijest o dužnosti hitnog dostavljanja sudu,
odnosno notaru kao povjereniku suda u ostavinskom
postupku, pisanog testamenta, odnosno isprave o
usmenom testamentu (vlastoručno potpisana izjava
svjedoka kod usmenog testamenta), zatim ugovora o
nasljeđivanju ili ugovora o drugom pravnom poslu za
slučaj smrti, ako se ove isprave nalaze kod stranaka;
4. Obavijest o dužnosti hitnog dostavljanja podataka o
svjedocima usmenog testamenta;
5. Obavijest i upozorenje zainteresiranim osobama da
mogu do donošenja prvostepenog rješenja o
nasljeđivanju dati izjavu o prihvatanju nasljedstva ili izjavu
o prihvatanju i ustupanju nasljedstva nekom od
sunasljednika ili izjavu o odricanju od nasljedstva i to
usmeno na ročištu (na zapisnik) ili u posebnoj ispravi
sačinjenoj u formi notarski obrađene isprave ili u
pismenoj formi pred diplomatsko-konzulamim
predstavnikom BiH, a koja će se dostaviti u ostavinski spis;
6. Opozorenje zainteresiranim osobama da ako ne dođu
na ročište ili ne daju nasljedničku izjavu u posebnoj ispravi
i u propisanoj formi i istu ne dostave u ostavinski spis,
smatrat će se da žele biti nasljednici;
7. Upozorenje zainteresiranim osobama -nasljednicima
da se mogu odreći samo nasljedstva u svoje ime i u ime
svojih potomaka;
8. Da osoba koja nije dala izjavu o odricanju od naslijeđa
smatra se da želi biti nasljednikom;
9. Da osoba koja je valjano dala izjavu o prihvatanju
naslijeđa ne može ga se više odreći;
10. Da u nasljedničkoj izjavi treba navesti da Ii se
nasljednik prima, odnosno odriče dijela koji mu pripada
na osnovu zakona, na osnovu ugovora o nasljeđivanju ili
je na osnovu testamenta ili se izjava odnosi na nužni dio,
a u nedostatku takvih određenja smatraće se da se izjava
odnosi na nasljedstvo po bilo kom osnovu;
11. Da stranka koja se nalazi u inozemstvu, a nema
punomoćnika u Bosni i Hercegovini, u primjerenom roku
postavi punomoćnika za primanje pismena u Bosni i
Hercegovini, uz upozorenje da će joj se u suprotnom na
njen trošak postaviti zastupnik za primanje pismena.
 Pozivanje oglasom
Pozivanje oglasom je obaveza suda, odnosno notara kao
povjerenika suda u ostavinskom postupku, kada se ne zna
ima li nasljednika ili kada je nasljedniku postavljen
privremeni staratelj zbog toga što je boravište nasljednika
nepoznato, a nasljednik nema punomoćnika ili zbog toga
što se nasljednik ili njegov zakonski zastupnik, koji nemaju
punomoćnika, nalaze u inozemstvu ili su nedostupni, a
dostava se nije mogla obaviti shodno odredbama o
sudskoj dostavi.
Oglasom se pozivaju zainteresirane osobe da se prijave
sudu, odnosno notaru kao povjereniku suda u
ostavinskom postupku, u roku od jedne godine od objave
oglasa u službenim novinama.
Oglas se mora staviti na oglasnu ploču ostavinskog suda i
objaviti u službenom glasilu, a to su u FBiH Službene
novine Federacije BiH.
Oba načina objave su kumulativno postavljena kao
obaveza, a pored toga sud, odnosno notar kao povjerenik
suda u ostavinskom postupku, kada u konkretnom slučaju
procijeni da je to potrebno, objavljivanje oglasa može
dopuniti i na drugi prikladan način.
 Zapisnik u ostavinskom postupku
O svim važnijim radnjama u ostavinskom postupku, a gdje
svakako spada i ostavinska rasprava kao njegov centralni
dio, vodi se zapisnik.
Zapisnik se sastavlja o radnjama preduzetim na ročištu za
ostavinsku raspravu.
Veoma važan aspekt u sačinjavanju zapisnika jeste
potpisivanje zapisnika. Kada notar vodi ostavinski
postupak, zapisnik potpisuju stranke ako su bile prisutne
radnji u postupku i njihovi zastupnici (zakonski zastupnici
ili punomoćnici), svjedoci, tumači, vještaci i drugi
sudionici ako su bili prisutni radnji u postupku o kojoj se
sastavlja zapisnik, zatim uposlenik u notarskom uredu koji
je pisao zapisnik i postupajući notar koji je sastavio
zapisnik.
Kada se radi o zapisniku koji se sastavlja u sudu, onda
zapisnik potpisuje u ime suda sudija koji je sastavio
zapisnik te zapisničar.
OP se vodi i zapisnik se sastavlja na jednom od tri
službena jezika i pisma.
Na ročištu strancu se mora omogućiti upotreba njegovog
jezika, u suprotnom bi se učinila povreda samog
postupka.
Norme koje regulišu OP ne sadrže pravila o zapisniku.
Zapisnik treba da sadrži:
1. Naziv suda, odnosno notara i podatke o osobama koje
sastavljaju i pišu zapisnik;
2. Mjesto gdje se obavlja radnja;
3. Dan i sat obavljanja radnje;
4. Naznaka predmeta;
5. Bitni podaci o sadržaju poduzete radnje;
6. Sadržaj izjava stranaka;
7. Prijedlozi i dokazi stranaka;
8. Dokazi koji su izvedeni, uz navođenje sadržaja iskaza
svjedoka i vještaka;
9. Odluke suda odnosno notara koje su donesene na
ročištu;
10.Izvornik odluke u OP nakon zaključenja rasprave.
 Predmet ostavinske rasprave
Pretpostavke koje su potrebne za nasljeđivanje odnosno
za nastanak nasljednopravnog odnosa su:
• smrt ostavioca,
• postojanje ostavštine,
• postojanje nasljednika i pravni osnov za nasljeđivanje.
Zakonom je određen predmet ostavinske rasprave, tako
što se propisuje obaveza sudu ili notaru da raspravi sva
pitanja važna za donošenje odluke u OP, tj. Za utvrđivanje
nasljednopravnih posljedica smrti neke fizičke osobe.
U suštini treba se raspraviti više pitanja, a to su sastav
ostavštine koje su osobe univerzalni sukcesori, pa se onda
raspravlja pitanje veličine njihovog nasljednog dijela i
pitanje legata.
 Utvrđivanje smrti ostavitelja
To je prva pretpostavka za nastanak nasljeđivanja, bez nje
nema nasljeđivanja, pa se o njoj u toku cijelog OP pazi po
službenoj dužnosti.
Smrt neke fizičke osobe dokazuje se javnom ispravom a to
je smrtovnica koju je sastavio matičar na osnovu podataka
matične knjige umrlih.
Svi podaci iz ovih isprava su važni i za pokretanje i za
vođenje OP, a time i za ostavinsku raspravu i donošenja
rješenja o nasljeđivanju.
 Utvrđivanje sastava ostavštine i upućivanje na parnicu
To je druga pretpostavka za nasljeđivanje. U okviru rasprave o
sastavu ostavštine koja je podobna za nasljeđivanje, ostavinski
sud ili notar je dužan raspraviti i utvrditi:
1. Koje stvari i prava je ostavitelj imao u trenutku smrti-
delacije;
2. Da li je cjelokupna imovina ili jedan njen dio predmet
ugovora sa nasljedno pravnim dejstvima;
3. Pitanje tuđih stvari koje su se u trenutku smrti našli kod
ostavitelja;
4. Pitanje izdvajanja određene imovine kao stečevine
ostaviteljevog bračnog ili vanbračnog partnera;
5. Pitanje izdvajanja određene imovine za srodnike koji su
svojim radom, zaradom ili na drugi način doprinjeli uvečanju
ostaviteljeve imovine;
6. Pitanje odvajanja ostavštine na zahtjev povjerioca
ostavitelja.
Ako postoji bilo koji spor o činjenicama od kojih zavisi
sastav ostavštine i predmet legata ili ako postoji spor
između nasljednika, a sporne činjenice se ne mogu na
osnovu javnih isprava, notar je dužan napisati dopis koji
se sa spisom dostavlja ostavinskom sudu koji odlučuje o
prekidanju postupka i upućuje na parnicu.
Kada je riječ o spornim činjenicama koje se mogu utvrditi
na osnovu javnih isprava i to na osnovu zakonske
pretpostavke o istinitosti sadržaja tih isprava, notar
donosi rješenje o nasljeđivanju.
U ovom slučaju postupak se ne prekida, a ona stranka
koja tvrdi suprotno od zakonske pretpostavke bit će
upućena da svoje činjenice dokaže u parničnom, odnosno
upravnom postupku.
 Pitanje prava na nasljedstvo, veličina nasljednih
dijelova i pravo na legat
U ostavinskoj raspravi je također potrebno utvrditi: koje
su osobe nasljednici, da li su prava nasljednika pod
dejstvom uvjeta, rokova ili naloga, veličinu nasljednih
dijelova i pravo na legat.
To su pitanja od kojih zavisi nasljedno pravo i veličina
nasljednog dijela: valjanost ili sadržaj testamenta ili
ugovora o nasljeđivanju, odnos nasljednika i ostavitelja na
osnovu kojeg se po zakonu nasljeđuje, opravdanost
isključenja nužnih nasljednika ili postojanje razloga za
nedostojnost, da li se neka osoba odrekla nasljedstva,
pravo na nužni dio i vrijednost nužnog dijela,
uračunavanje poklona u nasljedni dio, osnovanost
zahtjeva nadživjelog bračnog partnera i potomka u cilju
izdvajanja iz ostavštine predmeta domaćinstva koji služe
za zadovoljenje svakodnevnih potreba.
O pravu na nasljedstvo, veličini nasljednog dijela i o pravu
na legat u ostavinskom postupku se odlučuje nakon što se
zainteresovanim osobama omogući da daju izjave bilo
usmeno ili podnošenjem posebne isprave.
Ako su među srankama sporne predhodno sporne
činjenice, noter vraća spis ostavinskom sudu, sud donosi
rješenje o prekidu OP i upućuje stranke na parnični ili
upravni postupak.
Kada dođe do prekida ostavinskog postupka ostavinski
sud na parnični ili upravni postupak upućuje onu stranku
čije se pravo smatra manje vjerovatnim. To se utvrđuje u
svakom konkretnom slučaju.
Osnovno je pravilo da se smatra manje vjerovatnim pravo
one stranke koja nešto osporava. Samim tim ta sranka
koja nešta tvrdi dužna je i to dokazati, pa je teret
dokazivanja na njoj kao tužitelju u parničnom postupku.
Postoje slučajevi kojima je zakonom odlučeno na kome je
teret dokazivanja. Kada je riječ o sporu opravdanosti
isključenja nužnih nasljednika teret dokazivanja je na
onome ko se poziva na isključenje.
Kada je riječ o raspolaganju na osnovu testamenta ili
ugovora o nasljeđivanju, nasljednici koji se pozivaju na te
osnove imaju jaču oziciju u odnosu na nasljednike koji
zahtjevaju pravo na nužni dio.
 Kada se osporava punovažnost testamenta ili ugovora o
nasljeđivanju u FBIH, manje vjerovatnim se smatra pravo
stranaka koje osporavaju punovažnost naznačenih
pravnih poslova, i to zbog toga što su naznačeni pravni
poslovi zakonom priznati osnovi pozivanja na nasljeđe.
Spor o pravu na legat
Zbog prirode legata drugačija je situacija u slučaju spora o
pravu na legat u odnosu na sve ostale slučajeve.
Ako su među strankama sporne činjenice po pitanju
legata, sud će uputiti stranke da pokrenu parnični ili
upravni postupak, ali u ovom slučaju neće prekinuti
ostavinski postupak.
 Dokazi i izvođenje dokaza
Među osnovnim načelima OP spadaju načelo materijalne
istine i načelo slobodne ocjene dokaza.
Suština načela sastoji se u tome što je svaka stranka
dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj stav i
izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Osnovno pravilo u OP jeste da sud odnosno notar donosi
meritornu odluku na osnovu rezultata cjelokupne
rasprave.
Sud i notar su ovlašteni utvrđivati činjenice koje su
stranke iznjele i provoditi dokaze koje su stranke
predložile.
Obaveza suda odnosno notara jeste da savjesno ocjeni
svaki dokaz posebno kao i sve dokaze zajedno, kako bi na
taj način stekao subjektivno uvjerenje da je neka činjenica
istinita.
Dokazna sredstva su veoma značajna za OP jer se na
osnovu njih utvrđuje nastanak nasljednopravnih odnosa.
Pod dokaznim sredstvima podrazumjevamo izvore
saznanja na osnovu kojih sud stječe uvjerenje o tačnosti
pravno relevantnih činjenica.
Najvažnija dokazna sredstva OP su: svjedoci, vještaci,
saslušanje stranaka, isprave, i uviđaj.
Postoje posredna i neposredna dokazna sredstva i to s
obzirom na to da li na osnovu njih sud crpi direktna
obavještenja o činjenicama ili ne.
Svjedoci su fizičke osobe koje daju informacije sudu o
svojim saznanjima koji se tiču pravno relevantnih
činjenica. Ta saznanja svjedok može steći neposredno
putem svojih opažanja-čula, a može posrednim putem.
Dužnost svjedočenja je opća građanska dužnost, pa je
svaka osoba dužna da se odazove na poziv suda. Od toga
postoje određeni izuzetci, gdje se kao svjedok ne može
saslušati osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost
čuvanja službene ili vojne tajne.
Svjedok može uskratiti odgovor na pojedina pitanja kako
ne bi izložio opasnosti od krivičnog gonjenja sebe ili svoje
srodnike po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena
srodstva, a u pobočnoj liniji do trećeg stepena, zatim svog
bračnog partnera, srodnike po tazbini do drugog stepena
srodstva, osobu sa kojom živi u vanbračnoj zajednici i
njene srodnike do drugog stepena, te svog staratelja,
usvojitelja ili usvojenika.
Vještak je osoba koja sudu daje stručno mišljenje o
činjenicama koje su pravno relevantne. Sud koristi
vještaka u onim situacijama kada je neophodno stručno
znanje kojim sud ne raspolaže.
Sud određuje vještačenje rješenjem koje sadrži: ime i
prezime i zanimanje vještaka, predmet spora, obim i
predmet vještačenja i rok za nalaz i mišljenje.
Isprave predstavljaju jedno od značajnih dokaznih
sredstava, iz razloga što pismena forma predstavlja veći
stepen vjerodostojnosti. Predmet dokazivanja je sadržaj
isprave.
Javna isprava je ona koju je u propisanom obliku izdao
organ vlasti ili ovlaštena osoba koja je olaštena zakonom.
Svaka javna isprava ima predpostavku tačnosti svog
sadržaja s tim da se radi o oborivoj predpostavci.
Sve javne i notarske isprave s obzirom na sadržaj se dijele
na dokazne i dispozitivne. Dokazne su one koje imaju
dokaznu snagu o činjenicama o kojima se svjedoči.
Posebna pažnja se daje inostranim javnim ispravama kao
dokaznim ispravama. Sve inostrane javne isprave koje su
propisano ovjerene, uz uvjet uzajamnosti, imaju istu
dokaznu snagu kao i domaće javne isprave.
Uviđaj je dokazno sredstvo putem kojeg se ne
neposredan način utvrđuju pravno relevantne činjenice.
Uviđaj se poduzima kada je za utvrđivanje neke činjenice
ili za razjašnjenje neke okolnosti potrebno neposredno
opažanje suda. U OP uviđaj se odnosi na popis i procjenu
ostavštine.
Izvođenje dokaza je procesna radnja koja se vrši nakon
što se prikupe dokazi.
Svim dokazaima kojim stranke ponude sudu ne ostvaruje
se dokazivanje, sud odnosno notar odlučuje kojim
dokazom će izvesti dokazivanje, također su ovlašteni da
izvedu dokazivanje i onim dokazima koje stranke nisu
ponudile.
U OP dokazi se izvode na ročištu za ostavinsku raspravu
na kojoj je javnost isključena.
O izvođenju dokaza odlučuje se putem rješenja kojim se ili
odbija ili dopušta izvođenje dokaza. Protiv takvog rješenja
nije dopuštena ni žalba ni prigovor.
 Nasljednička izjava

Davanje izjave je pravo a ne obaveza u OP, gdje je svako

ovlašten ali niko nije dužan dati nasljedničku izjavu.
Osoba koja nije dala izjavu o odricanju od nasljedstva
zakonska je pretpostavka da želi biti nasljednik, jer
pasivno ponašanje predstavlja pozitivnu izjavu. Nasljednik
koji želi dati izjavu to može učiniti usmeno na zapisnik ili
pismeno predajom izjave u posebnoj propisanoj formi u
ostavinski spis.
Ostavinski sud odnosno notar je dužan da u pozivu na
ročište za raspravljanje ostavštine i prije davanja izjave u
zapisnik unese pouke i upozorenja.
1. Da se nasljednik može odreći nasljeđa u svoje ime i u
ime svojih potomaka, da može primiti nasljeđe i da
svoj dio može ustupiti sunasljednicima;
2. Da nasljednik može osporavati testament ili ugovor o
nasljeđivanju preme zakonu;
3. Da može zahtjevati pravo na nužni dio;
4. Da može tražiti izdvajanje bračne ili druge stečevine iz
ostavštine;
5. U slučaju povrede nužnog dijela može tražiti
umanjenje raspolaganje testamentom ili ugovorom o
nasljeđivanju ili povrat poklona;
6. Nasljednik koji se odrekao nasljeđa opet može postati
nsljednik samo na naknadno pronađenoj imovini;
7. Zakonski nasljednik koji se odrekao nasljeđa samo u
svoje ime smatra se da je umro prije ostavitelja;
8. Odricanje od nasljeđa se ne odnosi na naknadno
pronađenu imovinu;
9. Nasljednička izjava se ne može opozvati, ali se može
pobijati zbog mana volje;
10. Odricanje ne može biti djelomično i pod uvjetom;
11. Osoba koja je dala izjavu o prihvatanju nasljeđa ne
može ga se više odreći.
 Odluke u ostavinskom postupku
Sve odluke u ostavinskom postupku donose se u obliku
rješenja.
Meritornim rješenjima u OP se odlučuje o predmetu OP, a
to su: rješenje o nasljeđivanju, posebno rješenje o legatu,
djelimično rješenje o nasljeđivanju, dopunsko rješenje o
nasljeđivanju i rješenje o ostavštini bez nasljednika.
Procesna rješenja u OP se odnose na vođenje, dopunu i
upravljanje OP. Tu spadaju: rješenje o povjeravanju notaru
vođenja OP, rješenje o za kazivanju ročišta, rješenje o
prekidu postupka, rješenje za mjere za osiguranje
ostavštine, rješenje o izuzeću sudije odnosno notara, itd.
S obzirom na osobu koja je donijela rješenje u OP postoji
podjela rješenja na: rješenje koje je donio ostavinski sud,
rješenje koje je donio notar, rješenje ostavinskog suda
povodom prigovora na rješenje koje je donio notar,
rješenje drugostepenog suda povodom žalbe.
Svako rješenje koje donese sud u prvom stepenu
dozvoljena je posebna žalba, a kada rješenje donese notar
onda je dozvoljen prigovor.
Rješenje o nasljeđivanju je meritorna odluka,kojom se
utvrđuje koja imovina ulazi u sastav ostavštine, ko su
nasljednici i koliki im je nasljedni dio, je li to njihovo pravo
ograničeno ili opterećeno.rješenje o nasljeđivanju spada
u deklaratorne sudske odluke kojim se utvrđuje
postojanje ili ne postojanje nekog prava ili pravnog
odnosa.
Sadržaj rješenja o nasljeđivanju je određen zakonom, i
sadrži:
• uvod,
• izreka( dispozitiv),
• obrazloženje,
• pravnu pouku,
• potpis i pečat ostavinskog sudije odnosno notara.
Uvod rješenja o nasljeđivanju sadrži oznaku države i ime i
prezime notara i službeno sjedište u gornjem lijevom
uglu, u desnom uglu noznaku poslovne knjige notara, broj
spisa ostavinskog suda, podatke o notaru kao i naziv suda
i broj sudskog predmeta koji mu je sud povjerio, opći
podaci o ostavitelju i podatke o ročištu.
Izreka (dispozitiv) je obavezni i centralni dio rješenja o
nasljeđivanju koji sadrži:
1. Utvrđujući dio – podaci o ostavitelju i ostavštini;
2. Proglašavajući dio – proglašavanje nasljednika i legatara;
3. Dio koji sadrži podatke da li je nasljednikovo pravo
uvjetovano rokom, opterećeno nalogom, ograničeno i u
čiju korist;
4. Dio izreke u kojem se navode podaci o osobama kojima je
pripalo pravo na legat ili neko drugo pravo;
5. Dio koji sadrži odluku o troškovima OP;
6. Dio koji sadrži nalog za upis u javni registar prava
univerzalnih sukcesora i predaju pokretnih stvari koje su
deponovane kod suda ili notara;
7. Dio koji sadrži eventualni sporazum nasljednika i legatara
o diobi.
Obrazloženje je obavezan dio o nasljeđivanju jer je protiv
njega uvijek dozvoljen prigovor ili žalba. U obrazloženju
rješenja uvijek se navodi: koji ostavinski sud je ovlastio
notara da vodi op, kojim aktom i kada, zakonski osnov za
postupanje notara, navođenje dokaza na osnovu kojih je
notar donio rješenje.
 Pouka pravnom lijeku
S obzirom da je protiv rješenja o nasljeđivanju dopušten
pravni lijek, pouka o pravnom lijeku je sastavni dio tog
rješenja.
U pouci opravnom lijeku potrebno je navesti da je protiv
rješenja o nasljeđivanju dopušten prigovor nadležnom
općinskom sudu u roku od 8 dana od dana dostave rješenja
strankama.
Prigovor se dostavlja postupajućem notaru (kada notar
donese rješenje) koji je dužan izjavljeni prigovor bez odlaganja
sa spisom dostaviti nadležnom općinskom sudu.
Kada rješenje donese prvostepeni sud, žalba je dopuštena u
roku od 15 dana od dana dostave prvostepenog rješenja.
Ako su se stranke odrekle prava na prigovor u tom slučaju u
rješenje se neće stavljati pouka o pravnom lijeku.
 Posebno rješenje o legatu
U OP se nakon provedene ostavinske rasprave može
donijeti samo jedno meritorno rješenje o nasljeđivanju.
Od toga postoje izuzetci a to su posebno rješenje o legatu
i djelimično rješenje o nasljeđivanju.
Posebno rješenje o legatu je moguće samo pod
određenim uslovima: da je u toku ostavinska rasprava, da
nije doneseno rješenje, da je utvrđeno postojanje
testamenta ili ugovora o nasljeđivanju, da se legat ne
osporava i da je postavljen zahtjev za donošenje rješenja
o legatu.
Ono predstavlja meritorno rješenje i za njega važe sve
odredbe koje važe i za rješenje o nasljeđivanju.
 Djelimično rješenje o nasljeđivanju
da bi se donijelo ovo rješenje potrebno je da se zadovolje
uslovi: da je u toku ostavinska rasprava, da je utvrđeno
odnosno da je učinjen nesporsnim dio ostavštine za koji
se donosi to rješenje, da je sud odnosno notar utvrdio ko
su nasljednici odnosno legatari, da nije doneseno rješenje
o nasljeđivanju.
Djelomično rješenje o nasljeđivanju je meritorno rješenje
kojim se odlučuje o nasljednicima i legatarima na dijelu
ostavštine koji nije sporan u toku ostavinske rasprave, a
prije donošenja rješenja o nasljeđivanju.
Za njega važe sve odredbe koje važe i za rješenje o
nasljeđivanju a tiču se oblika sadržaja i pravnih lijekova.
 Rješenje o ostavštini bez nasljednika
U slučaju kada nema ostavštine podobne za nasljeđivanje
odnosno nakon što se utvrdi da nema nasljednika
ostavitelja, ostavinski sud odnosno notar obustavit će OP
donošenjem rješenja o neprovođenju ostavinske
rasprave.
Kada se u toku OP ne zna ima li nasljednika, ostavinski sud
odnosno notar, dužan je putem oglasa pozvati sve osobe
koje polažu pravo na nasljedstvo da se jave u toku od
jedne godine od objave u sl. novinama.
Kada se utvrdi na osnovu dokaza da iza ostavitelja nema
nasljednika, donosi se rješenje kojim ostavština prelazi na
općinu, grad, koji time dobivaju jednak položaj kao da su
ostaviteljevi nasljednici. Jedina razlika između njih jeste
što se u ovom slučaju oni ne mogu odreći nasljedstva – jer
je jedinica lokalne samouprave (općina, grad) nasljednik
ultima ratio.
Općina i grad kao nasljednici odgovaraju za dugove do
visine vrijednosti ostavštine koju su stekli.
Naznačena jedinica lokalne samouprave do proteka roka
zastare (10 godina od predaje ostavštine) ima položaj
sličan privremenom vlasniku, a posijed bez nasljednika
ima kvalitet savjesnog posjed.
Rok od 10 godina je objektivni zastarni rok za postavljanje
zahtjeva za predaju ostavštine, subjektivni zastarni rok je
godina dana od dana kada je nasljednik saznao za svoje
pravo, s tim da ne može biti duži od 10 godina. Prema
nesavjesnom posjedniku objektivni rok zastare iznosi 20
godina.
 Ispravljanje rješenja o nasljeđivanju
Kada se jednom donese rješenje o nasljeđivanju nema
mogućnosti o njegovim izmjenama. Od toga treba
razlikovati ispravljanje teksta rješenja.
Greške mogu biti u imenima, brojevima, računanju,
pisanju teksta itd.
Odluka o ispravljanju rješenja u OP se može donijeti bez
stranaka i u svako doba, na zahtjev stranke ili po službenoj
dužnosti. O tome se donosi posebno rješenje.
Strankama se dostavlja ovjereni prepis rješenja o ispravci.
Protiv rješenja je dozvoljen prigovor odnosno žalba.
 Pravni lijekovi u ostavinskom postupku

Kako je OP vanparnični postupak na njega se primjenjuju

opće odredbe parničnog i vanparničnog postupka, pa
samim tim ista situacija je i sa pravnim lijekovima.
Ako zakonom nije drugačije određeno, protiv
prvostepenog rješenja u OP dopušteni su redovni pravni
lijekovi – prigovor na rješenje notara i žalba na rješenje
prvostepenog suda, dok vanredni pravni lijekovi nisu
dopušteni protiv rješenja drugostepenog suda u OP.
Protiv rješenja koje je donio notar u OP može se izjaviti
prigovor. Ovdje je riječ o novom pravnom lijeku u OP o
kojem rješava sudija pojedinac prvostepenog suda koji je
notaru povjerio ostavinski postupak.
Prigovor se ulaže zbog prirode notarske djelatnosti – spor
među strankama može rješiti samo sud, a notar može
djelovati samo ako nema spora među strankama.
Sud na osnovu prigovora može ukinuti rješenje notara, uz
obavezu da sam provede OP. Protiv rješenja dopušten je
prigovor u roku od 8 dana od dana dostavaljanja rješenja
strankama. Prigovor je suspenzivni pravni lijek jer
spriječava nastupanje pravomoćnosti pobijanog rješenja,
ali ne zadržava izvršenje rješenja.
Pravo na podnošenje prigovora imaju sve osobe kojima se
to rješenje dostavlja, a to su svi nasljednici i legatari kao i
sve osobe koje su u toku postupka istakle zahtjev na
nasljeđe.
Razlozi zbog kojih se može podnijeti prigovor su povreda
odredaba kojima je regulisan OP, pogrešno i nepotpuno
utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena
materijalnog prava.
Kada prvostepeni sud u cjelini ili djelimično ukine i
djelimično održi na snazi rješenje, dužan je sam odlučiti o
ukinutom rješenju odnosno o ukinutom dijelu rješenja.
 Žalba protiv rješenja prvostepenog suda
Drugi redovni pravni lijek je žalba. Prvostepeni sud može
rješenje u OP donijeti povodom prigovora uloženog protiv
rješenja notara ili kada sam provodi OP.
Žalba protiv rješenja može se izjaviti u roku od 15 dana od
dana dostavljanja strankama, i dostavlja se zajedno sa
spisom drugostepenom sudu.
Ova žalba je specifičnost u OP. Ta specifičnost uvjetovana
je potrebom da se u OP odnosno u vanparničnom
postupku riješi bez spora. Prvostepeni sud povodom
blagovremeno izjavljene žalbe na rješenje koje je donio,
ako ocijeni opravdanim, može sam novim rješenjem
preinačiti svoje ranije rješenje protiv kojeg je izjavljena
žalba.
 Pravomoćnost rješenja
Rješenje u OP je pravomoćno kada se ne može pobijati
redovnim pravnim lijekovima, prigovorm ili žalbom, kada
ni jedna od ovlaštenih osoba nije izjavila redovni pravni
lijek do isteka roka ili kada se odrekla pravnog lijeka ili
kada je odustala od podnesenog pravnog lijeka.
Notar će staviti klauzulu pravomoćnosti na rješenje koje je
donio kada nije podnesen prigovor u zakonskom roku ili
se ovlaštena osoba odrekla ili odustala od pravnog lijeka.
Pravomoćno rješenje o nasljeđivanju i legatu ne
obavezuje: osobe koje tvrde da im pripada neko pravo
koje je u sastavu ostavštine ili osobe koje tvrde da im je
pripalo nasljedno pravo na osnovu testamenta, zakona ili
ugovora o nasljeđivanju.
 Nasljednopravni zahtjevi poslije
pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju i legatu
1. Naknadno pronađena imovina i dopunsko rješenje o
nasljeđivanju
Ako se nakon pravomoćnosti rješenja pronađe imovina koja
nije obuhvaćena tim rješenjem neće se ponovo provoditi
ostavinska rasprava, već će se donijeti novo dopunsko
rješenje za naknadno pronađenu imovinu, koja će se
rapodijeliti na osnovu prethodnog rješenja. To je moguće
samo ako se neko od nasljednika odrekao svog nasljedstva ili
svoj dio ustupio sunasljedniku.
Sud odnosno notar obavezan je zakazati i provesti ostavinsku
raspravu po službenoj dužnosti ako se neko od nasljednika
odrekao nasljedstva ili svoj dio ustupio sunasljedniku.
 2. Naknadno pronađeni testament ili ugovor o
nasljeđivanju
Također postoji mogućnost da se nakon pravomoćnosti
rješenja pronađe testament ili ugovor o nasljeđivanju, sud
će ga proglasiti, te zapisnik o proglašenju i izvornik
testamenta ili ugovora dostaviti ostavinskom sudu.
Ostavinska rasprava se neće ponovo voditi, već će se
zainteresovane osobe obavijestiti da svoja prava na
osnovu testamenta ili ugovora mogu ostvariti u
parničnom postupku.
3. Novi nasljednik ili legatar
Kada se pojavi novi nasljednik ili legatar, njih ne veže
pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili legatu ali se ipak
neće ponovo otvarati ostavinska rasprava već se te osobe
upućuju u parnični postupak.
 4. Djelovanje razloga za ponavljanje postupka
U nasljednom pravu u BiH nisu dopušteni vanredni pravni
lijekovi, pa tako nije dopušteno ni ponavljanje OP.
Pretpostavke za ponavljenje postupka mogu dovesti do
parničnog postupka. O tim pretpostavkama odlučuje sud
u parnici kao o prethodnom pitanju.
Razlozi za ponavljanje postupka predviđeni su zakonom:
1. Ako je pri donošenju odluke učestvovao sudija ili
notar koji je po zakonu morao biti izuzet;
2. Ako nekoj stranci nije bila data mogućnost da
raspravlja pred sudom;
 3. Ako je u postupku učestvovala osoba koja ne može biti
stranka;
4. Ako se odluka zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili
vještaka, na ispravi koja je krivotvorena ili u kojoj je
ovjeren neistinit sadržaj;
5. Ako je do odluke došlo zbog krivičnog djela sudije
odnosno notara, zakonskog zastupnika, punomoćnika ili
treće osobe.
Subjektivni rok za ponavljanje parničnog postupka je 30
dana od dana saznanja za razloge, a objektivni rok 5
godina od dana kada je odluka postala pravomoćna.
 Postupak kada je nadležan inostrani organ
Za raspravljanje ostavštine koju čine nepokretne stvari
koje su u BiH isključivo je nadležan domaći sud bez obzira
na državljanstvo ostavitelja – isključiva nadležnost.
Kada se nekretnine ostavitelja koji je državljanin BiH
nalaze u inostranstvu, sud u BiH je nadležan za
raspravljanje ostavštine samo izuzetno, odnosno samo
ako po pravu države u kojoj se nalaze nekretnine nije
nadležan njen organ.
Za raspravljanje pokretne ostavštine stranog državljanina
koja se nalazi u BiH nadležan je sud u BiH –
pretpostavljena nadležnost.
Kada je za raspravljanje pokretne ostavštine stranog
državljanina koja se nalazi u BiH nadležan inostrani organ,
naš sud ili notar na čijem je području ostavitelj umro izdat
će oglas kojim će pozvati sve osobe u zemlji koje se
smatraju nasljednicima, legatarima ili povjeriocima, da se
u oglasnom roku koji ne može biti kraći od 30 dana ni duži
od 6 mjeseci prijave sudu, jer će se u suprotnom
pokretnina predati nadležnom organu.
Mjera za zaštitu domaćih nasljednika, legatara i
povjerioca jeste zadržavanje ostavštine. To podrazumijeva
privremeno zadržavanje određenih pokretnih stvari dok
inostrani organ ne donese pravomoćnu odluku svog
državljanina koja se nalazi u našoj zemlji.