Dr.

Jasmin Hodžić
Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu
jasmin.hodzic@izj.unsa.ba
Akcenat glagola u sarajevskom govoru
u odnosu na mostarski govor i bosanski standardni jezik

Uvod

Savremeni bosanski jezik, za razliku od crnogorskog, hrvatskog i srpskog jezika, još uvijek
najbolje čuva klasični standardni akcenatski sistem, dat prema progresivnim novoštokavskim
govorima koji su poslužili kao osnovica nekadašnjeg srpskohrvatskog standarda i koji se
tradicionalno već naziva Vuk-Daničićev1 akcenatski sistem, prema kojem bosanski standard,
kao i bosanski govori pojedinačno, prave i određene minimalne otkone, a koji opet nisu takve
naravi da bi sistem doveli u pitanje (v. Peco 1987). U vezi s navedenim, nije nimalo nebitno
da su bosanskohercegovački govori u izrazito preovladavajućoj mjeri novoštokavski (v.
Valjevac 2009a). Inače, u novije vrijeme se sve više govori o svojevrsnoj demokratizaciji
ortoepske norme ili o promjenama u ortoepskoj normativistici (v. Pranjković 2001), što se u
prvom redu veže za odnos upotrebne norme prema određenim teorijskim obrascima koje nisu
u saglasju s raširenim pojavama u govornoj praksi. Konkretno, poznato je da u govornoj
praksi silazni akcenat nije vezan samo za prvi slog (v. Meco 2009), da akcenatske vrijednosti
glasa JAT nisu onakve kakvim su predstavljanje u dosadašnjim teorijskim obrascima pa da s
tim u vezi već dolazi do promjena i u teorijskim postavkama ortoepske norme (v. Šehović
2013), da i kod kategorije prenošenja akcenata postoje tendencije odmicanja od teorijskog
obrasca (v. Kalajdžija 2009), itd. No, primjetne su i neke druge tendencije u iznalaženju
normativističkih rješenja, pri čemu će najvažnije biti da svaki standard ustanovi šta je njegovo
pravo obilježje (u odnosu prema samome sebi – da sagleda svoju pravu sliku; ali i u odnosu
prema drugima – da se sagledaju određena razmimoilaženja). U vezi s navedenim, potrebno je
prije svega sagledati određena razmimoilaženja i varijacije unutar jednog akcenatskog sistema
(u ovom slučaju bosanskog) i odrediti se prema tim pojavama prilikom postavljanja
normativnih rješenja. Naime, osim u već opisanim pojedinim razlikama i varijacijama,
postojan je i značajan broj drugih varijacija, kojima su uzroci višestruki i dali bi se
sistematizirati.

1
Odnosno, Karadžić-Daničićev.
Razlike u akcentu i ortoepska norma

S obzirom na to da su glagoli kao vrsta riječi osnova rečenice a time i svakodnevne jezičke
prakse, akcenatska slika glagolskog sistema kao izrazito frekventnog segmenta u jezičkoj
građi i gramatičkom sistemu jednog jezika može poslužiti i kao identitarna odrednica za
određeni tip govora ili za jezik u cjelini.2 Bosanska ortoepska norma dijeli neka zajednička
obilježja sa srpskohrvatskom, hrvatskom i srpskom normom, i u tom smislu treba napomenuti
da se prije svega bosanska ortoepska norma treba promatrati u odnosu sa samom sobom,
tražeći pravi odgovor na pitanja šta je bosansko u prozodijskoj slici savremenog jezika i po
kojim principima se treba rukovoditi u formiranju potpune slike prozodijskih karakteristika
bosanskog standarda. Treba pritom imati na umu da savremenu naglasnu normu karakteriše
normativna neustaljenost, nedosljednost i nestabilnost, uz izrazito zanemarivanje govorne
prakse (v. Martinović 2014). Teško je i zamislivo na koji bi se način i po kojim tačno
principima trebala postaviti efikasna ortoepska normativitička rješenja – osim ako bi efikasno
rješenje bilo tolerisati nešto veći broj akcenatskih dubleta. Inače, „Sasvim je prirodna pojava
da književni jezik koji je zasnovan na govornoj bazi narodnog jezika sa pokretnim akcentom
u kategorijama srodnih riječi i u kategorijama oblika u sistemima promjenljivih riječi ima
poveći broj akcenatskih dubleta“ (Vuković 1972: 56). No, sami principi u postavkama
ortoepske norme i normativnoj akcentologiji uopće idu u nekoliko različitih smjerova, gdje je
za jedne mjerodavna masovna izražajna situacija kao osnovno obilježje standarda, dok se za
druge manji broj i birani sloj obrazovanih govornika može uzeti kao mjerodavan. Posebno,
bilo da se rukovodimo prvim ili drugim kriterijem, važan faktor u biranju izvora za ortoepsku
normu svakako predstavljaju govori koji, kako se to već ustaljeno kaže, leže u osnovi
književnog/standardnog jezika. Pomislimo li da ovaj kriterij treba biti odbačen iz razloga što
je to proizvoljna Vukova odrednica koja je za cijeli južnoslavenski prostor počela važiti od
vremena Bečkog dogovora i odabira južnog narječja za osnovicu standarda, morali bismo
imati na umu da je, kad je akcenatski sistem u pitanju, osnovno obilježje ovih govora zapravo
progresivna novoštokavska akcentuacija (operisanje sa četiri akcenta, uz prenošenje akcenata
na proklitiku i čuvanje postakcenatske dužine) koja u inovativnom smislu po prirodi stvari
jeste takva da može zadovoljiti sve govorne varijantne realizacije u standardnom jeziku. Ipak,

2
Uzmimo za primjer upotrebne vrijednosti akcenata u popularnim omladinskim televizijskim igranim serijalima
u Zagrebu, gdje se jasno vidi da, što se konkretno glagolskog sistema tiče, akcenatska slika pokazuje velik
nesrazmjer kod upotrebne vrijednosti akcenata i akcenatske norme date u hrvatskim rječncima. Tako umjesto
pròvjeriti čujemo provjȅriti, vjeròvati umjesto vjȅrovati, pričȅkati umjesto prìčekati, odlȁzīm umjesto òdlazīm,
iznȃjmīm umjesto ìznājmīm, propȁdnēm umjesto pròpadnēm i sl., što se tumači odsustvom progresivnih
novoštokavskih akcenatskih inovacija, konkretno, što se tiče pomjeranja akcenta ulijevo.
važno je napomenuti da izvjesne razlike u bosanskoj normativnoj akcentologiji postoje (i
moraju postojati) u odnosu na Vukov i Daničićev akcenatski sistem kao prvi cjelovit sistem
srpskohrvatske normativne akcentuacije. Tako su već ponznata pojedina odstupanja od
Vuk-Daničićevog sistema, o čemu se na više mjesta u literaturi već govori (up. Peco 1987).
Zato bi, za govorni model bosanskog jezika, ako govorimo o progresivnim novoštokavskim
govorima, govor Mostara u tom smislu mogao poslužiti kao dobar uzor, s tim da se pritom
onda ovdje uzima u obzir i još jedan kriterij, a to je utjecaj govorih centara (akcenat
velikih/većih gradova kao izgovorni model). Potvrdu za navedeno imamo u sljedećem:

Za rješavanje jednog od najtežih pitanja u normiranju

srpskohrvatskog književnog jezika – pitanja normiranja
književnog akcenta, potrebno je prethodno utvrditi stanje
akcenta u govorima koji leže u osnovi književnog jezika. I pored
značajnih rezultata u toj oblasti naše nauke – mislim da je
neophodno da se prije svega utvrdi akcenat u odabranim
punktovima s teritorije čiji predstavnici imaju književnu
akcentuaciju. Takvi punktovi trebali bi da obuhvate ona mjesta
koja u kulturnom i privrednom životu određene oblasti
predstavljaju centre, te samim tim i značajna iradijaciona
žarišta u širenju govornih osobina. U tom pogledu za oblast
Hercegovine mostarske govorne osobine imaju prevashodan
značaj. Kao centar kulturnog i privrednog života u Hercegovini,
Mostar igra vidnu ulogu, i zato je razumljiv njegov osjetni uticaj
u širenju govornih osobina na cijelu oblast (Matijašić 1964,
337).
Ako se vratimo na zapažanje da je u standardu ipak očekivano veće prisustvo akcenatskih
dubleta, bit će da je to moguće kompromisno rješenje u formiranju poptunije slike ortoepskog
standarda. No, postavlja se i pitanje stvarnog uzroka većeg prisustva akcenatskih varijacija,
pri čemu treba imati na umu da se akcenatske varijacije i dubletna rješenja mogu
kategorizirati prema sljedećem:

a) upotrebna norma / teorijska norma,

b) novoštokavsko/staroštokavsko naglašavanje,
c) istočnoštokavsko/zapadnoštokavsko naglašavanje,
d) uže teritorijalno / šire teritorijalno ograničenje,
e) (ne)vezanost za teritorijalni centar,
f) prisutnost/odsutnost analoškog akcenta,
 g) odmak od Vuk-Daničićevog3 sistema.

Ako sliku mostarskog i sarajevskog govora uvrstimo u prethodnu matricu varijacija, možemo
istaknuti da se u slučaju Mostara radi o novoštokavskom, a u slučaju Sarajeva o
novoštokaviziranom govoru, pri čemu oba govora imaju svačetiri novoštokavska akcenta i
postakcenatsku dužinu, ali sarajevski govor ima više zapadnih i arhaičnih, a mostarski
istočnih i progresivnijih osobina, pri čemu stanje „na terenu” pokazuje izvjesno miješanje
istočnih i zapadnih, odnosno, staroštokavskih i novoštokavskih govornih osbina. Također,
treba imati na umu da su i Sarajevo i Mostar svojevrsni zasebni govorni centri, ali i da su
„novoštokavske inovacije općenito uzeto izrazitije (su) u hercegovačkim govorima negoli u
bosanskim” (Valjevac 2009a, 309).

Govor Sarajeva i govor Mostara će tako postati svojevrsni konkurenti u sagledavanju slike
standardnog naglašavanja i izgovora u Bosni i Hercegovini. Ipak:

Iz svega se dade razabrati da postoje tri gledanja na naglasnu

normu, kodifikaciju i neustaljenosti: jedni jezikoslovci ne
odustaju od tradicionalnih postavki, zanemaruju razilaženja
propisa i uzusa i nisu skloni promjenama i smjeni kodifikacije;
drugi se zalažu za potpuni deskriptivni pristup kodifikaciji, a
treći su skloniji srednjemu putu na kojemu nema revolutivnih
pomaka već, suprotno tomu, evolutivnih, na kojima i počiva
standardizacija (Martinović 2014, 9).
Shodno navedenim parametrima, prirodno je što mostarski i sarajevski govor međusobno jesu
različiti i kod izgovornih varijanti pojedinih glagolskih oblika.

Razlike u naglašavanju glagola

Za propitivanje razlika u naglašavanju glagola u mostarskom i sarajevskom govoru proveli

smo jednu kraću anketu sadržanu od nekoliko desetina ciljano odabranih primjera u kojima su
sadržane pretpostavljene akcenatske varijacije.

Ako pak govorimo o promjenama u akcenatskom sistemu koje su se javile u progresivnim

novoštokavskim govorima, najprije treba napomenuti da su se, pored prethodna dva silazna
akcenta (kratkosilazni i dugosilazni), formirala dva nova, uzlazna akcenta (dugouzlazni i
kratkouzlazni) koja su nastala pomicanjem silaznih naglasaka ulijevo, tako da je i
pomicanje/premještanje akcenta također novoštokavska osobina. Obje ove činjenice važne su

3
Iako bi, kako rekosmo, precizniji termin bio Karadžić-Daničićev sistem, navedeni termin je već ustaljen.
za utvrđivanje akcenatskih osobina glagolskog sistema u bosanskom jeziku jer će razlike u
naglašavanju glagola i utvrđene akcenatske varijacije postojati između ostalog i zbog
različitog mjesta naglaska (zbog nepremještanja akcenta na glagolski prefiks, tj. zbog čuvanja
korijenskog akcenta kod primjera složenih glagola) ili pak zbog opozicije u kvalitetu akcenta
(razlike u spomenutoj silaznoj ili uzlaznoj intonaciji).

Stoga ćemo ovdje pregledno razmotriti samo neke opće tendencije u slici akcenatskog sistema
savremenog bosanskog jezika, ne ulazeći u sve pojedinosti kod akcenata glagola podijeljenih
na vrste ili na pojedine glagolske oblike.

Naime, poznato je da je u odnosu na varijetete uzlazne i silazne intonacije uzlazni ton osobina
novoštokavštine što nikako ne treba da znači da će svakom uzlaznom tonu u dubletiranju biti
data prednost kao normativnom. Zapravo, treba sagledati procese tendencije ka neutralizaciji
razlike među kratkim tonovima npr., pri čemu uzlazni ton sve više zauzima primat. Pri tom
neće biti izostavljen slučaj da se utvrđeni normativni, inače silazni, ton izgovori uzlaznom
intonacijom – dakle, ne znači da je time u prednosti. Na primjer, rezultati eksperimentalnih
istraživanja koje donosi I. Škarić pokazuju da neki govornici hrvatskog ne razlikuju
kratkouzlazni i kratkosilazni akcenat, tj. da se ovi kratki akcenti neutrališu (izjednačavaju):
„Podsjetimo, opći prihvaćeni izgovor jest tronaglasni, (...) sa silaznim naglascima na svim
slogovima u riječi, uključujući i posljednji (...)“ (Škarić, 2007, 84). Martinović (2014, 9)
također navodi da su „kratki slogovi bez tonske opreke“ i to kao karakteristiku odmaka od
kodificirane naglasne norme. Vratimo li se na govorni teren savremenog bosanskog jezika
određene slične tendencije možemo uočiti, s tim da bosanski jezik još uvijek čuva jasnu
razliku između sva četiri akcenta. Dakle, N. Valjevac (2009), govoreći o neobavezujućim
tendencijama i pojavama u prozodijskom sistemu bosanskog, koje nemaju (još) snagu pravila
i zapravo su prozodijsko stilsko obilježje, isto tako spominje tendenciju neutralizacije razlika
između kratkih akcenata, konkretnije, u ovom slučaju zapravo se radi o prevlasti jednog
akcenta nad drugim: „Jedni su akcenti prodorniji od drugih, javljaju se naporedo s njima ili se
čak šire na njihov račun. Pojava je naročito uočljiva među kratkim akcentima, pri čemu se
silazni povlači pred uzlaznim (kȕća, mȁma i sl. : kùća, màma) (Valjevac 2009, 358).

No, poredeći konstatacije koje su dali N.Valjevac (2009) te npr. I. Škarić (2007) možda nije
potpuno pogrešno ustanoviti i to da se ovdje može raditi i o nastavku novoštokavske
progresije (formiranje uzlaznih akcenata) ili pak o suprotnoj tendenciji (vraćanje
staroštokavskom govoru)? Međutim, uzmimo za primjer progresivne hercegovačke govore za
koje ova tendencija (ni jedna, ni druga, koliko mi je poznato) ne važi – čime otpada tvrdnja da
je težnja ka uzlaznom tonu neka progresivna tendencija.

Kad smo kod anketiranja i utvrđivanja savremene govorne prakse, rezultati našeg istraživanja
pokazuju izrazite neujednačenosti u govoru Mostara i Sarajeva. Kad je u pitanju kvaliteta
akcenta u naglašenim kratkim slogovima, ispitanici s područja Sarajeva u primjerima kratkih
tonova kod glagola izrazito su bliži uzlaznoj intonaciji, naspram silazne intonacije prisutne
kod ispitanika s područja Mostara u primjerima infinitiva i prezenta u rečenicama poput ovih:
Nemoj ti šta lanuti, Zna on često kahnuti, Ona će mu nešto šapnuti, On često kasni na
nastavu, Lampica ti stalno blinka, i sl. Što se kvalitete u naglašavanju glagola tiče,
interesanta je i poznata varijacija s glagolom nemati koji se u više primjera na našem jugu u
oblicima prezenta izgovara sa dugouzlaznim tonom, bez postakcenatske dužine, a na sjeveru s
dugosilaznim, i sa dužinom4. Slično, obrnut je slučaj s primjerom mostarske silazne, a
sarajevske uzlazne intonacije u izgovoru glagola hladiti: Nemoj da se kafa hladi. No, ima i
primjera u kojima je prisutna razlika u kvantiteti u naglašavanju glagola, kod mostarskog
kratkouzlaznog a sarajevskog dugouzlaznog izgovora, kao: Kako ću naučiti klizati, Može to
puno koštati. Prethodno bi se moglo okarakterisati kao „sarajevsko duljenje” u odnosu na
mosatrske kratke akcente u ovom slučaju. Isto tako, ima primjera s razlikama i u kvaliteti i u
kvantiteti akcenta, sa sarajevskim kratkosilaznim akcentima naspram mostarskih
dugouzlaznih, najčešće u primjerima infinitiva poput: A ko će mene štititi, Ko će baciti smeće,
ili kod oblika perfekta (gl. prid. radnog): Jedni su krali a drugi su policiju zvali, Jesi li jutros
pila kafu, itd. Poznate su varijacije kod složenih glagola koje su uglavnom također
distribuirane po našoj liniji sjever–jug, iako se iste mogu naći unutar ovih govora
pojedinačno, kao u primjerima gl. pridjeva radnog u ženskom rodu: pročitala, upoznala,
vjerovala, kupovala, i slično, s tim da su ovdje varijacijama uzrok elidirana postakcenatska
dužina u oblicima prezenta, ili pak pomjeranje akcenta ulijevo kod složenih glagola. Osim
navedenih primjera i kategorija, pojedine razlike u naglašavanju glagola sigurno se mogu naći
i u pojedinačnim primjerima infinitiva, kao i u glagolskim oblicima s promjenjivim akcentom.

Kako rekosmo, važna osobina cijelog akcenatskog sistema jeste i kategorija postakcenatske
dužine koja se u novije vrijeme sve više gubi npr. u hrvatskom i srpskom jeziku, dok je
bosanski jezik još uvijek čuva. No, i ovdje postoje izvjesne varijacije, što ćemo vidjeti na
primjerima akcentskih dubleta kod izgovora aorista i prezenta u sarajevskom i mostarskom

4
Mada se i na sjeveru čuje ova prva izgovorna varijanta (s dugouzlaznim akcentom i bez dužine).
govoru. Naime, sarajevski govor uglavnom čuva dužine u prezentu, dok se one u govoru
Mostara gube, uglavom kod glagola s uzlaznom intonacijom, ali i u drugim primejrima, kao:
uspijem, čujem, pletem, šijem, radujem, popijem, donesem (v. Matijašić 1964, 354), a što je
potvrdilo i naše istraživanje. Slično, oblici aorista u Sarajevu se čuju bez dužine, a u Mostaru
dosljedno s dužinom, kao u rečenicama: Udari li ti onaj prečat gdje treba, Ugleda me, iskoči
pred mene i udari mi šamar, Slomi li ti ruku kad si ono pao, Pregleda li ti one njihove slike,
itd.

Dakle, kao dvije izrazite tendencije u varijacijama kod naglašavanja glagola u mostarskom i
sarajevskom govoru u odnosu na standardni jezik izdvajamo pitanje čuvanja, odnosno,
gubljenja postakcenatske dužine (konkretno u oblicima prezenta i aotista), te pitanje kvaliteta
i kvantiteta akcenta, a posebno i spomenuto pitanje odnosa uzlazne i silazne intonacije kod
kratkih tonova u naglašavanju glagola kao razlike koja je posebno prisutna u odnosu na
govore bh. sjevera i juga, ali istovremeno i razlike koja je najteže uočljiva. Isto tako, treba
istaći razlike kod čuvanja akcenta na osnovici riječi kod složenih glagola ili pak pomjeranju
akcenta na glagolski prefiks, čime, osim u intonaicji, dobijamo razlike i u mjestu
naglašavanja.

No, posebno je bitno kako se prema ovim tendencijama treba odnositi ortoepska norma
bosanskog jezika, odnosno, važno je propitati da li još u nekim neutvrđenim i nepoznatim
kategorijama ima ovakvih ili sličnih tendencija (pri čemu se prije svega mogu sagledati
razlike između bh. juga naspram ostatka bh. govora, ali i prisutne varijacije i razlike unutar
jednog od govora). Važno je istaći da se ova tendencija odražava koliko na izgovor u
domaćim riječima, toliko i na usvajanje izgovora kod riječi stranog porijekla, tj.
prilagođavanje tih riječi izgovoru bosanskog jezika. Isto tako, bitno je istaći da opisane
varijacije ne počivaju (samo) na razlici između bh. sjevera i juga, već se date razlike samo u
ovim govorima očituju kao prisutne, a uzroci ovih varijacija su višestruki, kao što je slučaj s
uzrocima postojanja akcenatskih dubleta inače.

Umjesto zaključka – Bosanska ortoepska norma

Standardni akcenat u bosanskom jeziku može se iščitati iz bosanskih gramatika i rječnika. No,
kao što je to inače slučaj, ni ovdje, očekivano, nećemo naići na dosljednost i ujednačenost.
Tako, osim što u postojećoj normativističkoj građi nailazimo na razilaženja u opisu naših
akcenata, također određene nedosljednosti možemo vidjeti i u izostavljanju akcenatskih
vrijednosti koje nikako nisu smjele biti izostavljene a prvom redu se tiču spomenutih
akcenatskih dubleta i varijacija, čime se bez valjanog i opravdanog razloga u normi tako samo
daje prednost jednoj u odnosu na neku drugu postojeću varijantnu govornu realizaciju.
Naravno, neki primjeri očekivanih propusta, previda i grešaka također su prisutni u određenoj
mjeri, pa bi u konstrukciji, odnosno, u rekonstrukciji bosanske ortoepske norme valjalo voditi
računa o svemu navedenom.

Primjetno je da rječnici savremenog bosanskog jezika uglavnom bilježe primjere u

prethodnom poglavlju date kao pripadajuće sarajevskom govoru, uz pokoji izuzetak kao
dubletno rješenje, dok se pak primjeri označeni kao mostarski mogu naći u rječnicima
srpskohrvatskog, hrvatskog ili srpskog jezika. Zato se nameće zaključak o potrebi
revaloriziranja opisa bosanske govorne prakse i postavki bosanske ortoepske normativistike, s
posebnim osvrtom na srpsku i hrvatsku, ali i na crnogorsku ortoepiju.

Literatura:

Daničić, Đ. 1925. Srpski akcenti. Beograd-Zemun: Srpska kraljevska akademija.

Delaš, H. 2013. Hrvatska preskriptivna akcentologija. Zagreb: Pergamena.
Kapović M. 2015. Povijest hrvatske akcentuacije. Zagreb: Matica hrvatska.
Kalajdžija, A. 2009. Nedosljednost prenošenja silaznih naglasaka na proklitike u morfološkim
i leksičkim kategorijama. U: Tošović, Branko i Wonisch, Arno (ur.), Bošnjački
pogledi na odnose između bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Sarajevo: Institut za
jezik, 373 – 385.
Martinović, B. 2014. Na putu do naglasne norme. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada

Matijašić, F. 1964. Akcenat glagola u savremenom mostarskom govoru u odnosu na Vukov i

Daničićev sistem. Južnoslavenski filolog. XXVI(1–2), 337–368.
Meco, Z. 2009. Silazni akcenti i dužine u bosanskom jeziku – norma i stvarno stanje. U:
Bečanović, Tatjana i dr. (ur.), Zbornik radova sa međunarodnog slavističkog naučnog
skupa: Njegoševi dani 1, Nikšić: Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet, 407–419.
Peco, A. 1987. Vuk-Daničićevi akcenatski principi i naša standardna prozodijska norma. U:
Isti, Iz jezičke teorije i prakse. Beograd: Naučna knjiga, 236–241.
Peco, A. 1988. Osnovi akcentologije srpskohrvatskog jezika, Četvrto izdanje. Beograd:
Naučna knjiga.
Pranjković, I. 2001. Za demokratizaciju hrvatske ortoepske norme. U: Svein Mønnesland
(ur.), Međunarodni naučni skup “Jezik i demokratizacija” (zbornik radova), Posebna
izdanja, knj. 12. Sarajevo: Institut za jezik, 299–306.
Šehović, A. 2013. Mijene akcenatske norme savremenog bosanskog jezika. Književni jezik.
24(1–2), Sarajevo: Institut za jezik, 113–120.
Škarić, I. 2007. Hrvatski izgovorni identitet. Govor, XXIV, 2. Zagreb: Hrvatsko filološko
društvo, 79–90.

Valjevac, N. 2009. Bosanski standardni jezik i njegova prozodijska norma. U: Tošović,

Branko i Wonisch, Arno (ur.), Bošnjački pogledi na odnose između bosanskog,
hrvatskog i srpskog jezika. Sarajevo: Institut za jezik, 351– 373.
Valjevac, N. 2009a. Akcenatske sličnosti i razlike između bosanskog, hrvatskog i srpskog
jezika s posebnim osvrtom na jezik u BiH. U: Tošović, Branko i Wonisch, Arno (ur.),
Bošnjački pogledi na odnose između bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika. Sarajevo:
Institut za jezik, 307–351
Vuković, J. 1972. Srpskohrvatska književna akcentuacija i funkcionalnost akcenata i
kvantiteta. Književni jezik. god. I, br. 1–2 , Sarajevo: Institut za jezik, 47–64.