Možda smo se mogli i obradovati kad smo od naših komšija i susjeda prvi put čuli da govore o

“bošnjačkom” jeziku, zato što nije rijetkost da aktivno negiraju i Bosnu i Bošnjake, pa bi nasuprot
tome ovaj čin bio svojevrsni “napredak” u društvenom poretku kao evidentan čin uvažavanja. Na
stranu što se iza svega toga, ipak, kriju zle namjere. Naime, u kontekstu savremenog imenovanja
nominacijska odrednica “bošnjački jezik” izmišljotina je akademika Dalibora Brozovića, hrvatskog
lingviste iz Sarajeva, suosnivača i potpredsjednika HDZ-a i neko vrijeme zamjenika hrvatskog
predsjednika Tuđmana, koji je prije dvadesetak godina počeo pisati o tome, ali i grupe srpskih
lingvista okupljenih oko Odbora za standardizaciju srpskog jezika, iza kojeg stoji SANU.1 Ovaj
Odbor već u svojoj PRVOJ Odluci iz februara 1998. godine bavi se bosanskim jezikom (potaknut
izlaskom Pravopisa bosanskog jezika 1996. godine), pa se pitate je li se Odbor formirao zbog nas ili
radi njih. I sjetite se svih srpskih i prosrpskih lingvista, koji govore javno da se od Bošnjak ne može
izvesti pridjev bosanski, a onda pročitajte prvo Obrazloženje spomenutog srpskog Odbora (to se
prešućuje):
Oba prideva (atributa, ktetika), bosanski i bošnjački, u skladu su s tvorbom reči u
srpskome jezičkom standardu. Oba stoje u vezi s toponimom (nazivom mesta,
oblasti, teritorije) Bosna, kojem prethodi istovetan hidronim (naziv vodotoka) –
(reka) Bosna, odnosno s etnicima (nazivima stanovnika sela, gradova, oblasti)
– Bosanac (dosad jako čest, isključivo sa zavičajnim, “zemljačkim”, značenjem)
i Bošnjak.2
Teško će se moći izbjeći istina da se sve više zloupotrebljava politička pozadina ovog pitanja.
Naprosto, mi se pretvaramo da govorimo o nauci, a sve vrijeme se djeluje politički. Političke akcije
pravdaju se tobožnjim naučnim razlozima, a neke stvari namjerno se prešućuju ili previđaju.
Dakle, vrlo je jednostavno – ko ima nešto protiv veze Bošnjaka i bosanskog jezika, ili ima nešto
protiv Bošnjaka (pa hoće da se utope u regionalnu odrednicu Bosanac), ili ima nešto protiv samog
bosanskog jezika (pa mu podmeće ime bošnjački, koje nema svoj kontinuitet u tradiciji).
Bez ikakve rezerve treba reći: Od “Bošnjak” jest izvedeno “bosanski”!
Ovdje je od jedne, dijahronijski gledano starije, tvorbene osnove moguće izvesti različite
izvedenice, pa tako nastaju etnici (ili etnonimi) Bosьnь-ac i Bosьnь-jak, a od iste tvorbene osnove
moguće je sufiksacijom izvesti i ktetik (pridjev) bosan- + -ski.

1
Ovdje se uputno sjetiti i afere “Papak“ s kraja 2014. godine po kojoj saznajemo da su srpski političari u Bosni i
Hercegovini u direktnoj komunkaciji s lingvistima naručili medijski diskurs o bošnjačkom, a ne bosanskom jeziku. Naime, u
javnost je dospio audiosnimak telefonskog razgovora premijerke Željke Cvijanović s izvjesnom ženskom osobom, a na
temu kupovine „papaka“ zarad formiranja većine u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Skoro kao uzgred, u navedenom
snimku, sagovornica Željke Cvijanović joj se obraća ovim riječima: "Ja sam te htjela pitati možemo li mi isforsirati ovu
priču da idemo..., već smo vrbovali Miloša Kovačevića da krene na medije sa pričom bosanski/bošnjački jezik", na šta
Cvijanović odgovara: "Neka ide. naravno, ko mu brani. To je do akademske zajednice da to priča, da objašnjava i da se
napravi emisija... da nešto!", a cijeli snimak navedenog razgovora dostupan je na linku: https://www.youtube.com/watch?
v=jgka-jioUpA&feature=youtu.be (Pristupljeno: 1. 8. 2018.), dok je vijest o cijelom događaju prvi put objavljena na ovom
linku: https://www.klix.ba/vijesti/bih/klix-ba-u-posjedu-snimka-na-kojem-cvijanovic-govori-o-kupovini-zastupnika/
141115059 (Pristupljeno: 1. 8. 2018). U početku je snimak osporavan, da bi po vještačenju kasnije bila potvrđena njegova
autentičnost.
2
https://www.rastko.rs/filologija/odbor/odluka001.html (Pristupljeno: 1. 8. 2018)
 Ili, i od Bosьnь-ac i od Bosьnь-jak izvodi se pridjev / naziv bosanski, kao što se od Pol-(j)ak
izvodi pol/polj-ski, a od Sloven-ac i Makedon-ac izvodi sloven-ski i makedon-ski.
Zato je sasvim opravdano i nadasve općepoznato da su u Bosni i prije živjeli Bošnjaci, čiji je jezik
bosanski, i to bi bilo dovoljno da potvrdimo i zaključimo kako je sasvim uobičajena veza Bošnjaka i
bosanskog jezika.
Inače, pridjev, tj. ime jezika bosanski nije izvedeno od Bosanac onako kako je pridjev / naziv
slovenački izvedeno od Slovenac, jer bi onda ime jezika bilo bosanački, a ne bosanski.
Jer, ime / pridjev slovenski tvorbom je nastalo od Sloven-ac, a ne direktno od Slovenija, kao što je
makedonski nastalo od Makedon-ac, a ne direktno od Makedonija, kao što je srpski nastalo od Srb-in,
a ne direktno od Srbija, pa se opet naziv / pridjev slovenski u srpskom zabranjuje i kalemi na
slovenački, što se koristi kao argument da bosanski treba da bude bošnjački.
Od Makedonija bismo, u slučaju da takav tvorbeni formant uopće postoji, imali makedonijski, od
Slovenija slovenijski, od Srbija srbijski (od Srbijanac srbijanski), a model Slovenac–slovenački vodi
nas prema Srbin–srbinski, Crnogorac–crnogorački, Bosanac–bosanački, itd. No, svi ovi nazivi imaju
zajednički korijen riječi i u imenu jezika i u imenu naroda, i svakako su ta imena, historijski gledano,
tvorbeno povezana.
Termin ukrajinski jezik, naprimjer, moguće je izvesti i od Ukrajin-ac i od Ukrajin-a, s tim da je i
ukrajinački od Ukrajinac. Drugim putem, i od Makedon-ija i Sloven-ija možemo dobiti makedonski i
slovenski. Dakle, na potpuno jednak način, po potpuno istom tvorbenom modelu, nastali su nazivi /
pridjevi i bošnjački i bosanski. Onaj ko kao protuargument tvrdi, naprimjer, da ne postoji nikakva
Bošnja (umjesto Bosna) kao da ne zna šta je alomorf, pa bi mogao tvrditi da puha i puše ili kliza i
kliže nisu istog nastanka.3
Naravno, u više navrata i preko historijskih izvora utvrđena je veza između Bošnjaka i bosanskog
jezika, pa je po više osnova apsurdno tu vezu dovoditi u pitanje.

3
Primijetite da se pridjev crnogorski jednako odnosi i na Crnogorce i na Crnu Goru, dok je kod Hrvatske svakako riječ o
poimeničenom pridjevu. A kada već govorimo o različitim tvorbenim modelima, uputno je ukazati na praksu iz usmene
bošnjačke poezije u kojoj, primjerice, za stanovnike Stoca nalazite etikete Stolačani, Stočani, Stočevljani, ili za stanovnike
Mostara Mostarčani, Mostarci i Mostarlije, pa nikome ne pada na um da ove “različite” nominacije veže za različite
etnonacionalne odrednice.