Biheviorizam

Postoje dvije vrste biheviorizma. To su metodološki i logički (analitički).

Metodološki ima stav da mentalna stanja nisu prikladan predmet znanstvenog
istraživanja, a logički govori da su mentalna stanja u potpunosti svodiva na
ponašanje.

Mentalna stanja su nešto što je privatno i subjektivno i dostupna su

isključivo introspekcijom za razliku od ponašanja koje je javno i objektivno. Za
bihevioriste um je crna kutija. Za čovjeka koji se zna koristiti kompjuterom a ne
zna kako kompjuter zapravo radi, kompjuter je crna kutija. Ono što se može
promatrati je odnos inputa i outputa, a ne unutrašnji mehanizam koji vodi od
inputa do outputa. Ako se napravi stvar X , dogodit će se stvar Y, a kako
funkcionira mehanizam koji od X dovodi do Y, to ljude ne zanima. Ovo su bila
objašnjenja metodološkog biheviorizma. Logički biheviorizam smatra da
mentalna stanja moraju biti definirana u terminima fizičkog. Ako osobu A boli
zbog pada na peć mi vidimo da je na osobi A nastala opeklina, čujemo da osoba
A psuje, plače... Mi preko ponašanja zaključujemo o mentalnom stanju neke
osobe. Logički bihevioristi smatraju da je to pogrešno. Oni kažu da mentalna
stanja jesu ponašanje, to jest, jesu dispozicije za ponašanje. No postoji
mogućnost da ponašanje nije uzrokovano nikakvim mentalnim stanjima i da
postoje mentalna stanja koja ne dovode ni do kakvog ponašanja. Kad preko
ponašanja saznajemo o mentalnom stanju neke osobe uvijek možemo pogriješiti.
Uvijek je moguće da se drugi ljudi ponašaju tako kako se ponašaju zbog nekog
drugog mentalnog stanja a ne zbog onog koje smo im pripisali. Tu se javlja
problem tuđih umova. Kako možemo znati da netko drugi crvenu boju vidi kao
mi žutu? Kako možemo znati da čavao ništa ne osjeća kada ga zabijamo u
dasku? Čavao po definiciji nema nikakva mentalna stanja zato što nema
mogućnost reagiranja na podražaje iz okoline. Prema uobičajenoj slici moguće
je da bića koja se ponašaju kao da imaju mentalna stanja zapravo nemaju, i da ih
bića koja se ponašaju kao da ih nemaju zapravo imaju. Biheviorizam kaže da
nije moguće da bića koja se ponašaju kao da imaju mentalna stanja zapravo
nemaju, i da ih bića koja se ponašaju kao da ih nemaju zapravo imaju. Obje
vrste biheviorizma, i metodološki i logički, nailaze na problem introspekcije.
Kao što sam rekao, mentalna stanja su nešto privatno i subjektivno. Dakle,
način na koji spoznajemo svoja vlastita mentalna stanja je bitno različit od
načina na koji spoznajemo tuđa mentalna stanja. Ako uzmemo rečenicu
„Uzbuđen sam“ mi vidimo da nam ruke drhte, čujemo da nam je povišen glas,
osjećamo da nam je puls ubrzan... Time smo spoznali vlastita mentalna stanja na
isti način na koji spoznajemo i tuđa. Veliki problem u biheviorizmu je taj da
ljudi mogu imati mentalna stanja koja u određenim okolnostima ne dovode ni do
kakvog ponašanja. Bihevioristi su taj problem riješili uvođenjem dispozicija za
ponašanje. To da je šećer topljiv ne znači da je trenutno otopljen, već znači da
kada bi ga se stavilo u vodu, da bi se otopio. Ako je netko gladan ne znači da
trenutno jede, već znači da bi jeo kada bi se pred njega stavila hrana. Tu se
javljaju problemi. Naime, pozivamo se na druga mentalna stanja. Taj netko ne
smije biti na dijeti, ne smije vjerovati da je hrana otrovana, ne smije smatrati
nepristojnim uzeti hranu, itd. Dakle, da bi redukcija mentalnog na fizičko bila
uspješna, definiens mora govoriti isključivo o tjelesnom ponašanju i ne smije se
pozivati na druga mentalna stanja, što je nužno nemoguće.

Bihevioristi imaju puno problema glede njihovih teorija pa tako i drugi

koji se bave psihičkim procesima i ponašanjima. Presloženo je za obuhvatiti i
objasniti jednom granom psihologije psihičke procese i ponašanja jer uvijek
jedan problem povlači drugi itd.

Napisao: Luka Turić, 2.g