Dom Zdravlja Bijeljina Centar za mentalno zdravlje, Petrić Dragutin Psihijatar oslušao

Subspecijalizaciju Klinička Neurofisiologija sa Epiletologijom. Definisati mentalnu higijenu može

se jednostavno i kratko: to je zaštita mentalnog zdravlja naroda. Mada je takva definicija točna, ipak
nas ne može zadovoljiti, jer je previše sažeta i preopširna; ona nam ništa ne kaže o suštini mentalne
higijene. Zato nam se odmah nameće pitanje: Šta je zapravo mentalno zdravlje, koje želimo zaštiti?
Od čega treba da čuvamo naš mentalni život? U čemu se sastoji poremećaj onih funkcija u nama,
koje zovemo psihičkima, i gdje da tome tražimo uzrok? Pokušajmo, dakle, najprije naći odgovor na
ta pitanja, jer ćemo tek tada imati dovoljno čvrstu podlogu pod nogama, da krenemo u potragu za
pravim putom ka cilju, koji smo sebi postavili. Sve bolje poznavanje biologije i ljudske patologije
naučilo nas je da pojam zdravlja i bolesti ne postavljamo više jedno drugom nasuprot kao dvije
oštre suprotnosti. Shvatili smo, da ih moramo uzeti relativno, bez jasne granice, s nizom prelaza iz
jednog stanja u drugo. Ta potpunog zdravlja, u apsolutnom smislu te riječi, vjerojatno nema! A nije
li pojam apsolutne bolesti nespojiv s ljudskim životom i ne znači li on zapravo - smrt? Analogno
tome, ne možemo povući oštru granicu ni između stanja mentalnog zdravlja i njegovog poremećaja.
Ono što zovemo duševnom bolešću u klasičnom smislu riječi, dakle psihozom, vjerojatno je samo
najteži, krajnji oblik odstupanja od onog što smatramo psihički zdravim. A između te dvije
krajnosti, koje i opet nisu ništa apsolutno, postoje prelazi svih mogućih intenziteta. Niko, na primjer
neće potvrditi, da je dijete, koje uprkos prosječnoj inteligenciji i normalnoj tjelesnoj kondiciji ne
napreduje u školi, duševni bolesnik u običnom značenju te riječi. A ipak ćemo se složiti da
ponašanje tog djeteta ne ide u krug nečeg zdravog i prihvatljivog. Čovjeka, koji se zbog
neprilagodljivog ponašanja ne može skrasiti ni u jednom radnom kolektivu teško ćemo svrstati u red
duševnih bolesnika, ali ga ne možemo nazvati ni psihički zdravim. Isto nas tako ne zadovoljava
mentalno zdravlje pojedinca, koji nije u stanju stvoriti uspješnu seksualnu zajednicu, mada inače ne
pokazuje simptome, koji bi nam dali pravo da njegov stav prema polnosti nazovemo duševnom
bolešću. Postoje, dakle, najrazličitiji nivoi odstupanja od norme u duševnom životu. Ali šta je
norma? Sigurno ništa apsolutno ni sasvim fiksno. Jer i kod čovjeka, koga inače smatramo psihički
sasvim uravnoteženim, naći ćemo detaljnom analizom njegove ličnosti makar minimalne neznatne
ili samo povremene simptome odstupanja od onog sasvim zdravog. A i kod najtežeg duševnog
bolesnika naići ćemo makar na ostatke sačuvanih psihičkih funkcija. Zato možemo govoriti samo o
većem ili manjem stepenu mentalnog zdravlja, odnosno o blažem ili grubljem poremećaju
mentalnog zdravlja. No postavlja se pitanje što je mjerilo tog zdravlja i na osnovu čega stvaramo
zaključak da je nečiji psihički život na neki način poremećen? Tu polazimo od činjenice, da je
čovjek društveno biće. Ljudska zajednica u kojoj se razvijamo, u kojoj radimo, jest onaj faktor, koji
pred nas postavlja osnovne životne probleme, upravo zadatke, što čine suštinu života. Tako se od
prvog dana života moramo nekako snaći pred činjenicom, da se uz nas uvijek nalaze drugi ljudi sa
svojim individualnostima, sa svojim ličnim težnjama i potrebama, koje se često u mnogome
razlikuju od naših. Pred nas se neizbježno postavlja zadatak, da se naučimo prilagođivati ljudima
oko sebe, surađivati s njima i svoje interese uskladiti s njihovima. Neko će taj problem rješavati
uspješnije, netko s manje uspjeha; neko će pokazati priličan stupanj socijalne adaptabilnosti, drugi
će imati povremene, a treći stalne teškoće u konstruktivnom prilagođivanju okolini. A naći će se i
takvi pojedinci, za koje će pitanje korisne saradnje s drugim ljudima za cio život ostati neriješeno,
dok će neki samo tu i tamo reagovati prema okolini agresivno, neurotično ili izrazito asocijalno.
Život u ljudskoj zajednici je dakle, značajan pokretač našeg duševnog života, predmet našeg
emocionalnog reagovanja i sadržaj našeg vladanja. To je razlog da u nečijem stavu prema raznim
kolektivima u kojima se dotični kreće u toku života, vidimo važno mjerilo njegova mentalnog
zdravlja. Ali to nam nije jedini kriterij. Naš nagon za 1 h 9/26/21, 9:07 AM Dom Zdravlja Bijeljina -
Posts | Facebook https://www.facebook.com/permalink.php?
story_fbid=391364505830546&id=100590178241315 2/6 održanjem tjera nas da budemo aktivni,
da radimo, da nešto stvaramo. Čim živimo u zajednici, rad postaje društvenom kategorijom, jer
omogućuje život cijelog kolektiva i pridonosi njegovom napretku. Tako se rad od imperativa naše
egzistencije pretvara u zahtjev života u zajednici. U svojoj pak aktivnosti pokazujemo i afirmišemo
svoje sposobnosti. Ali ne samo to. U radu očitujemo i svoju spremnost ili nespremnost da se na
koristan način uklopimo u neki kolektiv. Tu isto tako doživljavam o mnoge uspjehe i neuspjehe,
radosti i razočaranja; tu smo zainteresovani ili ravnodušni, radni ili lijeni, savjesni ili površni. Rad
neminovno odražava mnoge komponente naše psihe. Sve je to uzrok da u stavu pojedinaca prema
problemu aktivnosti u ljudskom društvu nalazimo drugu mjeru njegovog duševnog zdravlja. Uz
nagon za održanjem života, koji se usporedo s obogaćivanjem naših duševnih funkcija pomalo
proširuje u potrebu za društvenom afirmacijom vlastite ličnosti, javlja se i drugi osnovni pokretač
našeg emocionalnog života: seksualni nagon. Možda on i nije nešto sasvim drugo, nego samo jedna
komponenta nagona za održanjem, shvaćenog široko, u smislu potrebe za što svestranijom
afirmacijom svoje biti, pa i u obliku polnog zadovoljenja. Ali definisali mi polni nagon kako mu
drago, činjenica je da je on izvor vrlo snažnih emocija i podloga važnih sadržaja naše psihe. A uz to
je naša seksualnost i socijalna kategorija, jer u većini oblika polnog života stupamo pritom u
kontakt s drugom osobom, u nekakav međuljudski odnos, dakle u zajednicu, bez obzira, bila ona
kraćeg ili dužeg vijeka. Možda nigdje, kao upravo u polnom životu, ne pokazujemo tako jasno u
kolikoj smo mjeri zreli da realno i na uopšte koristan način rješavamo jedan životni problem, a
ujedno i jedan zadatak života u ljudskoj zajednici. Zato stav prema spolnosti, prema vlastitom polu i
prema seksualnom partneru smatramo trećom mjerom nečijeg duševnog zdravlja. Prema sva ta tri
osnovna životna problema - prema ljudima oko sebe, prema radu i prema seksualnosti - možemo se
odnositi na način, koji će biti koristan po život zajednice i pridonositi njeznom napretku, a ujedno
će obogatiti, usavršavati i sve više usklađivati duševni život dotičnog pojedinca. Tada govorimo o
zadovo‐ ljavajućem stepenu psihičkog zdravlja. Ali samo u relativnom smislu, jer će i onaj
pojedinac, koji je uspio razviti vrlo realan i konstruktivan stav prema svojim životnim problemima,
bar koji put postupiti nešto manje realno, manje produktivno, možda pomalo neurotično. A o
poremećaju duševnog zdravlja, o odstupanju od norme u našoj psihi bit će onda riječ, kad se prema
tri navedena faktora, koji čine suštinu života, odnosimo tako, da to remeti našu psihičku ravnotežu,
da nas uvlači u unutrašnje i vanjske konflikte, da nas navodi na negativno, agresivno, asocijalno ili
na bilo koji način poremećeno ponašanje. Zadatak je, dakle, mentalne higijene nastojati da se
čovjek što češće i što intenzivnije kreće na liniji realnog, produktivnog, usklađenog i društveno
pozitivnog rješavanja zadataka života u zajednici. A spriječiti želimo ili barem ublažiti i učiniti što
rjeđima sva skretanja u životne stavove, u ponašanje, u reagovanja koja čovjeku otežavaju
snalaženje u životnoj stvarnosti i normalno uklapanje u ljudske kolektive. Ali odmah se javlja novo
pitanje: Šta treba činiti da zaštitimo mentalno zdravlje? Gdje su razlozi psihičkih poremećaja, tako
raznolikih i mnogobrojnih, kao što je dugačka skala duševnih tegoba, počevši od sasvim blagih i
kratkotrajnih neurotičkih reakcija, preko ličnosti deformisanih u različitom intenzitetu, sve do
psihotičnih stanja, pa i onih kroničnih i neizlječivih? Šta je zapravo područje rada duševne higijene?
Naš duševni život i njegova vanjska slika, naše ponašanje, rezultat su dva faktora, koji su
nerazdvojivi u dinamičnoj i toliko promjenljivoj igri dijalektičkih suprotnosti, što je zovemo
životom. To su s jedne strane razni psihički stresovi, opterećenja životne stvarnosti, a s druge se
strane nalazi pojedinačna ljudska sposobnost ili nesposobnost da se podnesu ta opterećenja, da im
se odgovara na elastičan i prilagodljiv način. Životne stresove možemo, sa gledišta prosječnog
čovjeka, podijeliti u one svakodnevne, obične, neizbježne, upravo imanentne životu, i u one
natprosječne, izvanredne, posebno intenzivne. U prvoj grupi susrećemo ono, s čime smo se već
upoznali; to su neminovni zadaci života u zajednici. Tako nas nagon za održanjem tjera na borbu za
opstanak, koja je često puna teškoća, gorčine i neuspjeha. A potreba za socijalnom afirmacijom
zahtijeva od nas da sebi osiguramo neki ugled, da afirmiramo svoju individualnost i da doživimo
priznanje svoje vrijednosti u krugu učesnika, koji idu prema istom cilju. Kad se oslanjamo na
podršku nekog ljudskog kolektiva, kad želimo biti u njemu prihvaćeni na ravnopravan način,
sukobimo se s potrebom da svoju prirođenu egocentričnost uskladimo s pravilima života u tom
kolektivu. Životna nužda i lična ambicija nagone nas na produktivan rad, ali smo tu često prisiljeni
pokrenuti svu svoju energiju, sposobnosti i znanje, da bi postigli, što želimo. U polnosti tražimo
užitak i životnu 9/26/21, 9:07 AM Dom Zdravlja Bijeljina - Posts | Facebook
https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=391364505830546&id=100590178241315
3/6 sreću, ali do toga ne dolazimo bez susreta s raznim bojaznima, s moralnim propisima i
predrasudama, s razočaranjim a i neuspjesima. Sve su to stresovi za naš duševni život, iako su
prirodan sadržaj životne stvarnosti. A kad ta opterećenja prerastu okvire svakodnevnog, govorimo o
drugoj grupi psihičkih stresova, pred kojom se i razmjerno uravnotežena ličnost teško snalazi bez
oštećenja svog integriteta. Duševnu higijenu prije svega zanimaju prosječna životna opterećenja, jer
su ona ono svakodnevno. Kako će neko na njih reagovati, zdravo ili bolesno, realno ili nerealno,
korisno ili asocijalno; ovisi o strukturi pojedine ličnosti, upravo o njegovoj toleranciji za prosječne
psihičke stresove, odnosno o njegovoj imunosti prema emocionalnim udarcim a u životu. Struktura
ličnosti sigurno je rezultat mnogobrojnih faktora. Jedan je od njih nasljedna masa, zatim tjelesna
kondicija, pa razne fizičke bolesti sa svojim posljedicama i zaostalim defektima. Ali praktično je
najvažniji psihički uticaj okoline, to jest beskonačan niz iskustava, saznanja i doživljaja, koje čovjek
skuplja u doba najživljeg psihofizičkog razvoja u djetinjstvu i mladalačkim godinama. Svi oni
ljudski kolektivi, kroz koje čovjek prolazi od početka života, dakle porodica, škola, razne dječje
ustanove, grupe vršnjaka i ostale, neminovno ostavljaju trag u vrlo plastičnoj dječjoj psihi. Čovjek
ulazi u život s nizom prirodnih potreba i s unaprijed zacrtanom trasom svog duševnog razvoja. O
utjecajima okoline sada zavisi kako će izgledati konačno ostvarenje životnog puta - hoće li on biti
uglavnom ravan, čvrst i skladan, ili će biti krivudav, nesiguran, pun nepredvidivih prepreka i
suvišnih zastranjivanja. Svi se mi rađamo kao bespomoćna bića, koja su bez tuđe pomoći osuđena
na propast. Ali naša primarna bespomoćnost nosi u sebi i svoju suprotnost - nagon za održanjem.
On zahtijeva od nas da se postepeno sve više oslobađamo ovisnosti od tuđe pomoći, te da
postanemo samostalna bića. Zato nam treba sigurnosti u sebe, odvažnosti pred životnom stvarnošću
i vjere u uspjeh. U kojoj ćemo mjeri postati sigurni u sebe i sposobni da se hvatamo u koštac sa
životnim problemima, uveliko zavisi od toga, koliko će nas okolina stimulisati, hrabriti, davati nam
prilike za trening u svladavanju najrazličitijih teškoća, ili će nas kočiti, trovati nas pesimizmom i
pasivnošću, tjerati nas u potcjenjivanje samoga sebe. Svi se mi rađamo i kao apsolutno egocentrična
stvorenja, koja izvan uskog horizonta svojih ličnih potreba i ne znaju i ne brinu ni za što drugo. Ali i
ta primarna osobina nosi u sebi klicu svoje suprotnosti. Po prirodi smo, naime, društvena bića, pa
nagonski idemo za tim da budemo prihvaćeni u ljudsku zajednicu. Da bismo to postigli, moramo se
što više socijalizovat, moramo razviti jak osjećaj za zajednicu. Hoće li se on razviti u dovoljnoj
mjeri, ili će ostati slab, to zavisi o našem povjerenju u ljude oko sebe. A ono se neće pojaviti samo
od sebe, nego će ga okolina razviti ili će ga u korijenu uništiti. Bez povjerenja u ljude teško ćemo se
kretati u ljudskim kolektivima i sve ono što će se pred nas postavljati kao svakodnevni zadaci života
u zajednici, bit će za nas preteška opterećenja. Sigurnost u sebe i povjerenje u čovjeka kraj sebe
jesu, dakle, uz povoljne nasljedne osobine ii zadovoljavajuće fizičko zdravlje osnovni faktori
psihičke otpornosti ili tolerancije prema duševnim opterećenjima, koje se zovu životna stvarnost. To
je ono za što znamo, ma da u ljudskoj ličnosti ima još vrlo mnogo nepoznatog ili takvih osobina,
koje ne znamo definisati. Što je čovjek u sebe sigurniji i što mu je socijalnost veća, to lakše će
podnijeti i natprosječne psihičke stresove, to manje će biti pokolebana njegova duševna ravnoteža
kod sasvim velikih opterećenja. Naprotiv, nesigurna, obeshrabrena, pretjerano egocentrična, slabo
adaptabilna ili asocijalna ličnost zatajit će već i pred svakodnevnim životnim zadacima i ne će ih
znati rješavati na zadovoljavajući način, nego samo na bolestan, neurotičan ili čak psihotičan način.
Briga za fizičko zdravlje dužnost je tjelesne higijene. O zdravijom nasljedstvu govori eugenika.
Mentalnoj higijeni ostaje, dakle, zadatak da u razvoju ljudske ličnosti, prije svega u djetinjstvu,
osigura što više zdravih utjecaja, koji će u zgradu duševnog života unijeti mnogo solidnih
elemenata. Ujedno joj je dužnost iz okoline mlade ličnosti otstraniti sve psihički negativno ili barem
ublažiti uticaj takvih faktora. A što je sa životnim stresovima? Možemo li i njih ublažiti, da bismo
čovjeku s prosječnom ili razmjerno labilnom psihičkom strukturom olakšali prilagođavanje životnoj
stvarnosti? Psihička opterećenja ne možemo ukloniti iz života, jer su ona njegov sastavni dio.
Možemo ih samo svesti na prosjek, na ono prirodno, što je u životu imanentno. Zadatak je mentalne
higijene da ukloni iz života one natprosječne, vrlo intenzivne psihičke stresove, koji su u stanju
pokolebati i sasvim normalno izgrađenu ličnost. A ukloniti takva opterećenja znači prije svega
sanirati odnose među ljudima, barem u onim najvažnijim zajednicama, kao što je brak, porodica i
radni kolektiv. Dužnost je mentalne higijene podučavati ljude, 9/26/21, 9:07 AM Dom Zdravlja
Bijeljina - Posts | Facebook https://www.facebook.com/permalink.php?
story_fbid=391364505830546&id=100590178241315 4/6 je brak, porodica i radni kolektiv.
Dužnost je mentalne higijene podučavati ljude, upravo ih vježbati u tome kako će stvoriti skladne
međusobne odnose, da bi se svaki pojedinac u pomenutim zajednicama osjetio prihvaćen kao
ravnopravan član, da bi mu bilo olakšano prilagođavanje i da bi se osjetio potaknut na koristan
doprinos zajednici. No ljudi će to lakše uskladiti svoje odnose i prihvatiti načela mentalne higijene
što manje njihova psihička struktura odstupa od onoga što smo upoznali kao zrelu, uravnoteženu
ličnost. Zato i opet moramo najprije ljudima pomoći da u toku djetinjstva i adolescencije razviju u
sebi dovoljno pouzdanja u sebe, dovoljno odvažnosti pred životnom stvarnošću i dovoljno osjećaja
za zajednicu. Tada ćemo samim tim dobiti priličnu garanciju da će pojedinci biti u stanju graditi
zdrave međuljudske odnose, a eventualne nedostatke u njima moći ćemo ispravljati, jer neće biti
odviše duboko ukorijenjeni u ljudskim ličnostima. Primarni je, dakle, zadatak mentalne higijene
oko djeteta i adolescenta stvoriti psihički zdravu atmosferu, koja će mladom čovjeku omogućiti da
do maksimuma razvije sve zdrave i pozitivne dispozicije u sebi, a da one nezdrave i negativne što
manje izbiju na vidjelo. S tim se zadatkom usko se prepliće i onaj drugi način pomoći ljudima da u
kolektivima što bolje usklade svoje međusobne odnose. Između ta dva cilja cjelokupne aktivnosti
mentalne higijene postoji recipročnost: što su zdraviji odnosi u zajednicama, koje neminovno vrše
značajan utjecaj na psihički razvoj djetata, dakle u roditeljskom braku, u porodici, u školi itd., to
više će dijete skupiti pozitivnih iskustava o životu u ljudskom društvu, i to lakše će mu biti razviti
uravnotežen duševni život. A to će dijete, s harmoničnom strukturom svoje ličnosti, lakše stvoriti
zdrave odnose u kolektivima, u kojima se bude kretalo kao odrastao čovjek. Ono će biti sposobno
da jednog dana i samo izgradi sretan brak i sređenu porodicu, bit će u stanju da postane
konstruktivan član radnog kolektiva ili da njime rukovodi na demokratski način. Sad nam još
preostaje pitanje, koji nas putovi mogu dovesti do cilja, što smo ga sebi postavili? Zaštita mentalnog
zdravlja naroda može se podijeliti na pet sektora, koji bez jasne granice prelaze jedan u drugi. To je
psihohigijenska zaštita: 1) djece i omladine 2) braka i majčinstva 3) rada 4) bolesnih, defektnih i
nemoćnih 5) psihotičara, alkoholičara i delinkvenata Psihohigijenska zaštita djece i omladine- može
se provoditi preko dječjih i školskih dispanzera, te preko bolničkih odjeljenja za djecu i centara za
zaštitu majki, djece i omladine. Na tom području mentalne higijene dolaze u obzir ove metode rada:
1) Savjetovalište za roditelje i djecu. Tu se nastoji što prije uzeti u postupak djecu, koja pokazuju
makar minimalne poremećaje u svom psihičkom razvoju. Prema načelima ekipnog rada pojedini se
slučaj obradi s psihijatrijske, psihologijske, pedagoške i socijalne strane, a onda se uz psihoterapiju
djeteta provodi savjetovanje roditelja, nastavnika i ostalih odgajatelja. Sve njih treba podučiti kako
će s djetetom pravilno postupati, kako će oko njega stvoriti osjećajno zdravu atmosferu, kako će
ispravno reagovati na razne dječje ispade, kako će ispraviti pojedine dječje nedostatke. 2) Grupna
psihoterapija djece i omladine. To se provodi preko dječjih i omladinskih klubova, u sklopu
savjetovališta ili izvan njih. Svrha je te metode da se mladim ljudima, koji imaju teškoće u
socijalnoj adaptaciji, pomoću stručno vođenog grupnog rada olakša stvaranje zdravog
emocionalnog kontakta s okolinom. 3) Tečajevi za roditelje. U obliku razgovora o praktičnim
problemima odgoja djece provodi se edukacija roditelja u osnovnim načelima mentalne higijene i
tako ih se osposobljava za pravilniji postupak s djecom. 4) Stručna pomoć učiteljima i ostalim
nastavnicima, te odgajiteljima u dječ jim i omladinskim ustanovama. Metodom »inservice
traininga«, t. j. grupnom diskusijom o psihohigijenskim problemima škole, odnosno ustanove,
nastoji se pomoći nastavničkom i odgajiteljskom kadru da iz svoga rada s mladim naraštajem ukloni
sve one postupke, koji bi mogli oštetiti njegov psihički razvoj. 9/26/21, 9:07 AM Dom Zdravlja
Bijeljina - Posts | Facebook https://www.facebook.com/permalink.php?
story_fbid=391364505830546&id=100590178241315 5/6 oštetiti njegov psihički razvoj. 5)
Organizacija brige za mentalno zdravlje djece u bolnicama i u centrima za rehabilitaciju. Nastoji se
osposobiti stručno osoblje tih ustanova da radi na prevenciji hospitalizacija, odnosno na
psihosocijalnoj rehabilitaciji defektne djece. Psihohigijenska zaštita braka i materinstva može se
organizirati putem dispanzera za školsku omladinu, dispanzera za žene, porodilišta i zdravstvenih
stanica na radnim mjestima. Primjenjuju se ove metode: 1) Kursevi za roditelje i nastavnike o
seksualnom odgoju djece i omladine. Svrha im je pomoći tim glavnim odgajateljima da u svoj rad
na izobrazbi i odgoju mlade generacije uklope i što pozitivniji utjecaj na oblikovanje seksualnog
dijela mlade ličnosti. 2) Kursevi za omladinu o problemima spolnog života, braka, materinstva i
odgoja djece. Time se želi pomoći omladini da se što realnije orijentiše u rješavanju tih značajnih
emocionalnih problema, s kojima će se doskora susresti. 3) Psihoprofilaksa poroda. Seminari za
trudnice na kojima se žene psihički pripremaju na porod, a ujedno dobivaju informacije o pravilnoj
njezi i odgoju budućeg djeteta. 4) Savjetovalište za seksualni život i brak. Tu mogu dobiti
individualnu stručnu pomoć svi oni koji imaju bilo kakve teškoće u seksualnom, odnosno bračnom
životu, ili se žele posavjetovati u pogledu izbora bračnog druga, u pogledu odluke na brak, i t. d.
Ovakvo bi savjetovalište ujedno moglo poslužiti i za propagandu kontracepcije. 5) Psihoterapija
seksualnih neuroza i drugih psihogenih poremećaja polnog života i trudnoće. Zaštitu duševnog
zdravlja u odnosu prema radu treba da provode zdravstvene stanice na radnim mjestima, i to na ovaj
način: 1) Profesionalna orijentacija učenika u privredi i mladih radnika, kako bi im se što više
olakšala adaptacija nekom određenom radu, i svim zahtjevima, koje on stavlja na nečije
psihofizičke osobine.2) Savjetovalište u industrijskoj zdravstvenoj stanici. Njegov je zadatak
pomoći novim radnicima da se što uspješnije prilagode svom radnom mjestu, organizaciji rada i
radnom kolektivu. Ujedno se pruža pomoć članovima radnog kolektiva, koji su se našli u nekoj
konfliktuoznoj situaciji ili se često ozlijeđuju ili podbacuju u svom radu ili na radnom mjestu često
reaguju na neurotičan način i t. d. Tu se provodi i psihoterapija neurotičara, koji svojim ponašanjem
unose nesklad u radni kolektiv ili imaju sami neprilika na svom radnom mjestu. Kursevi za
rukovodeće kadrove na radnim mjestima o načelima psihohigijenski ispravnog rukovođenja
ljudima. Time se želi postići da se na radnim mjestima stvori takva emocionalna atmosfera, koja će
svim članovima radnog kolektiva omogućiti brzo snalaženje i uklapanje u kolektiv na koristan
način. 4) Psihička rehabilitacija invalida rada u toku njihove fizičke i profesionalne rehabilitacije
kako bi im ta pošla za rukom što brže i što potpunije. Psihohigijenska zaštita kroničnih bolesnika,
defektnih i nemoćnih osoba sastoji se od ovog: 1) Uvođenje psihohigijenskog režima u bolnice,
centre za rehabilitaciju i zavode za odgoj i školovanje defektne djece i omladine svih vrsta. 2)
Edukacija stručnog osoblja u spomenutim ustanovama za provođenje takvog režima. 3)
Savjetovanje rodbine i ostale neposredne okoline defektnih, starih, nemoćnih i hronično bolesnih
osoba o pravilnom postupku s njima. Svrha je tih aktivnosti postići da tjelesna invalidnost ostavi što
manje negativnih posljedica u duševnom životu dotičnog čovjeka, da ga okolina prihvati na što
pozitivniji način, te da tako dotični bude što manje na smetnju zajednici. Psihohigijenska zaštita iz
bolnice otpuštenih psihotičara, zatim alkoholičara, epileptičara, delinkvenata itd. treba da se provodi
preko psihijatrijskih dispanzera, koji će u tu svrhu vršiti ovo: 1) Ambulantna terapija, osobito
psihoterapija, savjetovanje rodbine i ostale okoline. 2) Saradnja u profesionalnoj rehabilitaciji,
odnosno u socijalnom zbrinjavanju navedenih kategorija bolesnika. 3) Edukacija osoblja u
duševnim bolnicama i kazneno popravnim zavodima 9/26/21, 9:07 AM Dom Zdravlja Bijeljina -
Posts | Facebook https://www.facebook.com/permalink.php?
story_fbid=391364505830546&id=100590178241315 6/6 3) Edukacija osoblja u duševnim
bolnicama i kazneno popravnim zavodima o postupku s duševnim bolesnicima, odnosno
delinkventima. 4) Savjetovanje i eventualna psihoterapija delinkvenata za vrijeme izdržavanja
kazne. Na taj način olakšat ćemo ljudima, koji su došli u težak sukob sa životnom stvarnošću, da se
u ljudskom društvu snađu na zadovoljavajući način, kako to ne bi išlo na štetu njihove već oštećene
psihe, ni njihove okoline.