Duševni problemi se dijele na:

Duševne poremećaje, bolesti, i duševnu zaostalost.

Duševni poremećaj je jako teško precizno definirati. Suprotnost duševnom poremećaju nije
duševno zdravlje, nego stanje duševne ne poremećenosti. On predstavlja skup simptoma ili
znakova koji nemaju obilježje psihoze, niti obilježje duševnog zdravlja. Mogao bi se shvatiti
kao naglašenija varijacija ili odstupanje jedne ili više psihičkih karakteristika zbog kojih je
neka osoba drugačija od većine drugih i zbog čega ima prekomijernu duševnu patnju, koja je
čini smanjeno funkcionalnom; SAD 50 % ljudi (PTSP, anksiozni poremaj i depresivni
poremećaj itd).

Duševna bolest je svaki poremećaj funkcije mozga koji utječe na različite duševne funkcije
ili sposobnost osobe da adekvatno komunicira sa svojom okolinom. Najjednostavnija podjela
je na: endogene psihoze (shizofrenija, bipolarni poremećaj), simptomatske psihoze (tumor
mozga, teški metabolički poremećaji), reaktivne psihoze (teška traumatska zlostavljanja u
ratu, iznenadna smrt člana obitelji).

Duševna zaostalost se očituje smanjenjem intelektualnih sposobnosti, odnosno manja

vrijednost IQ od 70; između 70 i 90 je granično intelektualno funkcioniranje.

Laka duševna zaostalost (IQ= 50-69)

Umjerena (35 49)

Teška (20 34)

Duboka (20).

Nazivi za duševne probleme:

Illnes osjećaj bolesti pacijenta

Disease mmedicinski nalaz ukazuje da postoji patološki problem

Sickness ono što društvo prepoznaje kao stanje osjećaja bolesti

Psihički normalno podrazumijeva postojanje psihičkog zdravlja. Psihički nenormalno
ukazuje na ponašanje koje odstupa od normalnog, normiranog, te je određeno s više različitih
obilježja.

Normalnost se u psihijatriji određuje prema sljedeće 4 mogućnosti:

1 statistička normalnost (normalnost prema prosijeku) - po ovom kriteriju normalno je ono

čega ima najviše, a nije normalno ono što se pojavljuje rijetko; IQ između 190 110

2 normalnost prema vrijednosti (u odnosu na optimalno) – normalnost valja određivati u

skladu s vremenom i prostorom i specifičnostima u kojima je osoba, čiju normalnost
određujemo. Generaliziranje nije moguće i pogrešno je ( primjer Hitler)

3 normalnost prema socijalnom i kulturno prihvatljivom – temeljna odrednica je

prilagodljivost osobe na zahtjeve okoline i prihvaćanje socijalnih normi. Mane su
promjenjivost socijalnih normi i individualne razlike pojedinih ljudi.

4 normalnost kao odsutnost bolesti ( medicinski kriterij) – medicinski promatrano, ako je

netko normalan on bi nakon detalnog pregleda trebao imati nalaze dijagnostike koji na to
ukazuju, ali isto tako medicinske pokazatelje da nešto nije u redu.

Također, zdrav može biti nenormalan, a organski bolestan može biti psihički zdrav.

Agresivno ponašanje kod ljudi je mentalni fenomen koji se izražava u interpersonalnim

odnosima u obliku nasilne aktivnosti, a odgovor je na ne adekvatna vanjska i unutarnja
pretjerana ograničenja ili nedostatak kontrole u postizanju zadovoljstava. Razlikujemo prema
Berkowitzuinpulzivnu agresiju kao prvi tip, te instrumentalnu kao drugu.

Modeli agresivnog ponašanja:

Agresivnost kao nagonsko ponašanje, odnosno jednostavna reakcija na blokiranje ili

ometanje inpulsa libida.

Model frustracijske agresivnosti se očituje u tome da frustracija uvijek dovodi do nekog

oblika agresije, te da sama agresija uvijek potječe iz frustracije odnosno agresija uzrokuje
emociju bijesa, koja zatim dovodi do agresije.

Agresivnost po teoriji socijalnog učenja gdje je agresija specifično ponašanje u društvu,

koje se stječe i održava na isti način kao i mnogi drugi oblici ponašanja u društvu
( nagrađivanje za takve socijalne reakcije ili stimulacija okruženja npr. Odavanje priznavanja
vojnicima)

Kognitivno informacijski model u kojem je osnovno da kognitivne karakteristike indirektno

određuju ponašanje, time što omogućavaju procese učenja, kao i razvoj različitih
bihevioralnih modaliteta.

Agresivno ponašanje se dijeli na emocionalnu agresivnost ( inpulzivna ili hostilna) koja je

primarno motivirana snažnim emocionalnim uzbuđenjem, a primarno je usmjerena na
nanošenje štete, te na instrumentalnu kod koje je primarni cilj ostvariti neki željeni cilj. U
novije vrijeme se agresivnost dijeli na reaktivnu gdje se agresivno ponašanje pojavljuje kao
reakcija na određene situacijske uvjete, najčešće neku prijetnju, provokaciju isl. Te proaktivnu
agresiju u kojoj nema provokacije, nego je agresivno ponašanje tu zbog očekivanja nekog
željenog cilja. Također, razlikujemo verbalnu od fizičke aktivnosti gdje je verbalna
usmjerena prema poznatim osobama, a fizička prema nepoznatim. Također imamo
heteroagresivnost (prema vanjskom svijetu) i autoagresivnost (prema sebi).

Asertivnost se diefinira kao izražavanje misli, osjećajai uvjerenja na direktan, isrken i

socijalno adekvatan način uz uvažavanje drugih. Kod asertivnosti nema težnje k dominaciji ili
ponižavanju drugih, poštuju se mišljenja i stavovi drugih, ali ne moramo biti suglasni s istima,
te postoji samo zaštitno ponašanje. Ovo je vrsta ponašanja u kojem osoba aktivno napreduje
prema svom cilju i sama poduzima korake za njegovo ostvarenje.

Agresivnost se može pojaviti kod sljedećih psihijatrijskih sindroma: zbog neposrednih

učinaka opčeg zdravstvenog stanja (delirij, demencija itd.), zbog neposrednih učinaka
psihoaktivnih tvari ( intoksikacija, sustezanje itd.), u sklopu halucinacija, u sklopu
antisocijalnog ponašanja, radi dobiti, u sklopu kriminalnog ponašanja isl.

Stres je odgovor organizma na svaku situaciju ili događaj koja prijeti da poremeti njegovu
biološku, psihološku ili socijalnu ravnotežu. Svaki se vanjski događaj i situacija koja djeluje
na organizam prijeti poremećajem njegove ukupne ravnoteže može nazvati stresorom.
Razlikujemo: male ili svakodnevne, velike životne, te psiho traumatske, životne –
katastrofične. Oni mogu biti biološki, psihološki ili socijalni. Također, akutni ili kronični.
Loša adaptacija na stresor može rezultirati nekim od psihijatrijskih poremećaja.

Deseta međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih stanja dijeli na: akutnu stresnu rekaciju,
post traumatski stresni poremećaj i poremećaj prilagodbe.
Psihijatrijski poremećaji:

Akutna reakcija na stres: u simptome se ubrajaju početna zgranutost sa suženjem svijesti i

pažnje uz anksiozne simptome, depresiju, ljutnju ili povlačanje. Trajanje poremećaja je
definirano razdobljem od 3 dana do mjesec dana; uvođenje radi sprječavanja razvoja PTSP-a.

Akutni (kratki, prolazni) psihoticni poremecaji je heterogena skupina poremecaja koja se

karakterizira akutnim pocetkompsihotickisintoma kao sto su sumanute ideje, halucinacije i
ozbiljne promjene uobicajenogponasanja s pocetkom u periodu kracim od dva tjedna od
djelovanja stresora, a bez dokaza organskom ucinku.

Postraumatski stresni poremecaj nastaje kao posljedica izrazito teskogpsihotraumatskog

stresnog dogadaja koji se najcesce javlja u ratu, ali se moze dovoditi i u mirnodopskim
uvjetima. Traumatski dogadaj je u DSM-V klasifikaciji definiran kao izlozenost stvarnoj smrti
ili prijetnji smrcu, ozbiljnoj ozljedi ili seksualnom nasilju, na nacin da je osoba sama dozivila
ovakav dogadaj ili mu svjedocila. Ovaj se poremecaj cesto javlja uz dodatne
psihickeporemecaje (depresivni poremecaj, anksiozni poremecaj, poremecaj vezani uz
uporabu psiho aktivni tvari, te tjelesne diagnoze). Lijecenjeukljucujepsihofarmako terapiju,
psiho terapiju i socio terapiju.

Trajne promjene licnosti uzrokovane katastrofalnom traumom kod koje je stres toliko
snazan i ekstreman da nije bilo potrebe za osobnu vulnerabilnost (iskustva koncentracijskih
logora, silovanje, tortura). Karakterizira se nepovjerenje, ne prijateljski stavovi prema okolini,
osjecajem praznine, te kronicnimosjecajem umora i pojacane nervoze. Da bi se postavila ova
dijagnoza sintomi moraju trajati najmanje dvije godine, te tome mozepredhoditi PTSP.

Poremecaj prilagodbe je dijagnoza koja opisuje emocjonalni odgovor na stresni dogadaj koji
intenzitetom prelazi dogadaj u podlozi te uzrokuje stanje subjektivnog disstresa. Sintomi su
depresivno raspolozenje, anksioznost, napetost, te teskoce u nosenju svakodnevnim zadacima
kao i somatske sintome. Javlja se unutar mjesec dana od stresnog dogadaja te obicno ne
prelazi 6 mj u trajanju.
Drugi psihički poremećaji uzrokovani stresom:

1. Postraumatski sindrom ogorcenosti (PTED) – psiholoski sok i slom sistema

vjerovanja usljed socijalne nepravde, gubitka posla i slicno.
2. Sindrom sagorijevanja – nagomilavanje stresora koji uzrokuju stanje fizicke,
emocijonalne i mentalne iscrpljenosti.
3. Mobing – jedna osoba ili skupina njih sustavno psihicki zlostavlja i ponizava drugu
osobu s ciljem ugrozavanje njezina ugleda, casti, ljudskog dostajanstva, te radnog
mjesta
4. Somatske bolesti uzrokovanje stresom – različita tjelesna oboljenja nastala usljed
kroničnog stresa; najcesca oboljenja su gastritis, neki oblici gusavosti, migrena, cir na
zeludcu, hipertenzija, bronhalna astma i slicno.

Kako se sacuvati od stresa

Suprostavljanje stresu je invidualno te ovisi o nasojlicnosti, tempramentu, skolonostima i

mogucnostima. Ako zelimo prevladati stres i izbjeci put u bolest, potrebno je uskladivati
vanjske i unutarnje cimbeniketjtjelo i dusu. U to se ubrajaju kvalitetan odmor, prehrana
bogata vitaminom C, vitaminom B, magnezijom, vise tjelesno kretanja, autogeni trening,
smijeh, glazba protiv tjeskobe, depresija, masaza, razvijenje sustava pozitivnog misljenja,
pravilno koristenje slobodnog vremena i slicno.

Neke od najvazniji deklaracija, rezolucija i izjava: zenevska deklaracija, izjava o

planiranju obitelji, tokijska deklaracija, deklaracija o eutanaziji, rezolucija svjetskog
medicinskog udruzenja, izjava o suicidu adoloscenata, rezolucija o grupnoj medicinskoj
praksi.

Hipokratova zakletva sandrzieticke principe trajne vrijednosti za cjelokupnu medicinu te se

temelji na 4 osnovna principa:

 Princip cuvanja dobrog i ne nanosenjastete bolesniku

 Princip pravednosti
 Princippostovanjazivota
 Princippostovanjalicnosti
Nastala je u Grčkoj izmedu V. i III. stoljeca prije Krista, te svoj konacni oblik dobila u Ženevi
1948 na kongresu medunarodnog saveza lijecnickihdrustava.

Zenevska deklaracija je dokument koji se odnosi na lijecnicku profesiju,

lijecnickuposvecenost, humanitarnim ciljevima medicine te je izricitovazno u pogledu
medicinskih zlocina. Namjera zenevske deklaracije bila je revizija „Hipokratove prisege“ u
formulaciju moralni istina i same prisege koje bi se mogle moderno razumjeti i potvrditi.

Konvencija ujedinjenih naroda sadzi principe zastite osoba s mentalnim oboljenjima i

unapredenjedusevnog zdravlja; konvencija protiv torture i drugih surovih, neljudskih i
ponizavajuci kazni ili postupaka.

Madridska deklaracija usvojena je na generalnoj skupstini svjetskog psihijatrijskog

udruzenja 1996 god gdje su usvojeni sljedecieticki standardi koji trebaju voditi ponasanje
psihijatara sirom svijeta:

1. Osiguranje najboljeg raspolozivoglijecenja uz ravnomjernu raspodjelu zdravstvenih

resursa uz koristenje intervencija koje najmanje ogranicavaju slobodu pacijenata
2. Drzati korak sa znanstvenim razvojem svoje struke
3. Imati ravnopravan odnos s pacijentom koji se zasniva na uzajamnom postovanju i
povjerenju
4. Kada je pacijent u nemogucnosti donijeti odluku, konzultirati se s obitelji i pravnim
savjetnikom
5. Informiranje osobe o svrsi intervencije, uporabi nalaza
6. Dobivene informacije koristiti iskljucivo u cilju poboljsanja mentalnog zdravlja
pacijenta
7. Istrazivanje koje nije u skladu sa znanstvenim principima je ne eticno

Druga kriticna pitanja su eutanazija, tortura, smrtna kazna, izbor spola, transplantacija organa.

Havajska deklaracija svjetskog psihijatrijskog drustva je usvojena 1977 god a potvrdena

1983 u Beču. Sadrzieticke stavove i smjernice za sve psihijatrije svijeta. One u funkciji
osnovnog nacelahipokratove zakletve - uciniti sve sto je moguce i na najbolji nacin u interesu
pacijenta. Utvrdujeeticka pravila koja se ticuduznosti psihijatra prema pacijentu, odnosa
psihijatra i pacijenta, procesa lijecenja te prinudnog lijecenja. Havajska deklaracija predstavlja
kondenziran eticki kodeks za rad na zastiti i unapredenje mentalnog zdravlja. Ukazuje na
prosirenopodrucje rada suvremene psihijatrije, terapijski odnos na suglasnost, na zastitu
dostojanstva ljudskih prava.

U BiH postoji zakon o zastiti osoba s dusevnim smetnjama FBiH.

Stigmatizacija osoba koji boluju od dusevne bolesti se definira kao negativno obiljezavanje,
marginaliziranje iizbjegavanje osoba upravo zato sto imaju psihicku bolest. Ima negativne
bolesti za oboljelog i clanove njegove obitelji u smislu oslabljivanja zrtve,
pojacavanjaosjecaja od utudenja, te u konacnici utjecaj na tijek bolesti.

Dusevna bolest i mediji

- Problem nedovoljnog komuniciranje medija sa strucnim osobama

- Senzacionalistički naslovi
- Predstavljanje dusevno bolesne osobe kao agresivne, kriminalne; negativan stereotip o
osobama s dusevnom bolesti
- Neprimjereno izvjestavanje o samoubojstvu

Ispravnim informiranjem o lijecenjudusevnih bolesnika mediji mogu senzitivirati javnost,

koja onda mozeizvrsiti pozitivan pritisak u pravcu poboljsanja kvalitete lijecenja. Potrebna je i
vecaangaziranost zdravstveni djelatnika i zdravstveni institucija u proaktivnoj komunikaciji s
medijima.

Komplementarna medicina daje nadopunu zvanicnoj medicini, u nacinimalijecenja,

polazeci od drugacijinacela s uspjesnim rezultatima. CAM usluge se generalno nalaze van
klasicne medicine, ali gradani sve vise biraju ovakve oblike lijecenja.

Komplementarna i alternativna medicina: PRO ET CONTRA

Zbog cestihrazocaranja u sistetske lijekove (neugodne nus pojave, visoke cijene) posljedni
godina svjedoci smo sve veceg porasta alternativni i komplementarni metoda pri
lijecenjudusevni bolesnika. Veliku ulogu imaju prirodni lijekovi samostalno ili u kombinaciji
s sintetskim lijekovima. Cinjenice da su i mnogi opceprihvaceni lijekovi u sluzbenoj medicini
prvobitno dobiveni prirodnim, a ne sintetickim putem. Alternativne se terapije se cesto
nazivaju i holistickim – terapeut lijecicitavu osobu, a ne samo sintom, bolest ili stanje. Vazno
je napomenuti da komplementarne metode nisu zamjena za standardne metode lijecenja. Novi
oblik psihijatrije, nazvan integrativna psihijatrija, preporuca selektivno ukljucivanje
elemenata komplementarne i alternativne medicine u prakticne metode lijecenja ( ovisno o
vrsti i fazi).

Najcesce primjenjivane metode komplementarne medicine

Prirodni lijekovi:

1. Gospina trava (blagi do umjereni depresivni anksiozni poremecaji, odvikavanje od

pusenja i depresije u memo pauzi)
2. Omega tri masne kiseline ( dopuna kod razliciti oblika depresije, bipolarnog
afektivnog poremecaja, shisofrenije, te osobama koje rade u uvjetima stresa)
3. Ginkgo (demencija, depresija, vertigo, migrena)
4. Valerijana (anksioznost i nesanica)
5. Kava – kava ( anksioznost, poboljsanjeraspolozenja i kognitivni funkcija)
6. Lecitin (smanjenje koncentracije, pamcenja, te umirujuce djelovanje)
7. Glycin(smanjenje negatvnisintoma shizofrenije)
8. Gluten (izbacivanje glutenapoboljsava stanje shizofrenicara)
9. Multivitaminski preparati

Duhovnost: poboljsanje rada mozga pomocu molitve, meditacije; smanjenje anksioznosti,

depresivnosti i agresivnosti; kvalitetniji emocjonalnizivot.

Akupunktura je starokineskinacinlijecenja bolesti ubadanjem igala u odredenetocke na kozi.

U tradicjonalnoj kineskoj medicini mentalne aktivnosti se pripisuju srcu, jetri i bubrezima.
SZO je priznala i izjednacila akupunkturu sa svim priznanim metodama lijecenja i
preporucaju kao metodu izbora 40 oboljenja. U psihijatriji se savjetuje za lijecenje:
anksioznosti, depresije, nesanice, disocjativniporemecaja, anoreksije, shizofrenije, bolesti
ovisnoti i gojaznosti.

Joga je sustavna praksa fizickihvjezbi, kontrole disanja, relaksacije, kontrole ishrane,

pozitivnog razmisljanja i meditacije koja ima za cilj razvijanje harmonije tijela, uma i okoline.
Redovito prakticiranje joge moze smanjiti razinu stresa te poboljsati svjesnost fizickog tijela i
sebe.

Metode KM koje se rjede koriste: kiropraktika ( poremecaji misicno-skeletnog i

zivcanog sustava i utjecaj na opce zdravlje), ajurveda ( indija, biljke, masaza, joga ),
homeopatija(supstance koje izazivaju mogu se koristiti za lijecenje, Njemacka) i
kinezjologija ( test misicnog odgovora).

Duhovna i religijska vjerovanja su vrlo značajna u životima mnogih ljudi i utječu na

njihovo psihičko funkcioniranje. Duhovnost može utjecati na psihičko zdravlje u smislu
prevencije i liječenja na sljedeće načine: olakšava sučeljavanje sa stresom i smanjuje stres,
predstavlja mogućnost za stjecanje društvene podrške i potiče na zdravije stilove življenja.
Vjera ima moć pokretanja pozitivne energije i može aktivirati zdrave procese koji donose
zdravlje. Mnoga istraživanja pokazuju da aktivan religiozan život pomaže sprječavanju
bolesti, dužem životu i smanjenju pokušaja ili izvršenja samoubojstva.

Religioznost umanjuje sklonost rizičnom ponašanju, reducira agresiju, sklonost ka

depresivnim i shizoidnim tendencijama i omogućuje uspješno premošćivanje emocionalnih
konflikata, kao i obrambenu usmjerenost. Vjera je povezana s ljubavlju, a ljubav nas povezuje
s drugim bićima, te je najbolja prevencija od izolacije. Sve karakteristike depresije poput
besmislenosti, bezvrijednosti, beznađa osnovni postulati vjere poništavaju. Sam čin ispovijedi
ima psihoterapijsku ulogu. Kao što smo već naveli vjera oplemenjuje emocionalni život
čovjeka. Poznate su nam mnoge komune u kojima je uz standardnu medicinu u borbi protiv
ovisnosti o psihoaktivnim tvarima važan čimbenik vjera i molitva. Molitva i meditacija nas
uče kako se usredotočiti i disciplinirati um. Također, uvažavanje ovog aspekta pacijentove
ličnosti pomaže u izgradnji dobrog odnosa terapeuta i pacijenta.

Suvremene ovisnosti bez droga

Moderno doba u kojem živimo nosi negativna gledišta koja se mogu pripisati ljudskim
slabostima. Javljaju se suvremene ovisnosti koje ne uključuju konzumiranje psihoaktivnih
tvari, nego zadovoljenje potreba određenim ponašanjima kao što su: kockanje, seks, hrana,
kupovina, igranje igrica isl. Najčešće ovisnosti bez droga su:

1 patološko kockanje: najraširenija socijalno-patološka pojava; pojedinac riskira nešto

vrijedno u zamjenu za očekivanje o većem dobitku pod nesigurnim uvjetima; češće kod
muškaraca; promjene u ponašanju u obliku laganja i praznovjerja; kronične glavobolje,
nesanica, depresija.

2 Cyber ovisnost: ovisnosti vezne uz mnogobrojne mogućnosti koje pruža računalo i Internet
uz kompulzivno ponašanje; teža komunikacija u stvarnom svijetu, problem s vlastitim
identitetom.

3 Ovisnost o kupovini: blaži oblik kada osobe vode emocije, teži kada je bijeg od najgorih
osjećaja, anksioznosti i lošeg raspoloženja, te bez ograničenja; gubitak kontrole, anksioznost,
manjak samopoštovanja, narušeni socijalni odnosi.

4 ovisnost o seksu: neodoljiva potreba za grupnim seksom, masturbacijom, stalno ponavljanje

seksualnih odnosa, ili fanatično vezivanje za seksualnog partnera; narušavanje drugih
aktivnosti u životu.

5 ovisnost o radu: pretjerivanje s radom, nemogućnost neguliranja radnih navika, visoko

postavljeni zahtjevi; stres na poslu, sindrom sagorijevanja, osjećaj nesigurnosti.

6 žudnja za hranom: hrana koja sadržava ugljikohidrate; posljedice pretilost, anoreksija i

bulimija; je li čokolada droga?

7 ovisnost o mršavosti: ekstremno nastojanje da se bude mršav pod svaku cijenu uzrokuje
mentalnu anoreksiju koja predstavlja aktivnu borbu protiv gladi i namjerno odbijanje hrane,
bulimija s većim stupnjem samokontrole; vezanje sa samoubojstvom

8 opsjednutost sportom: ono koje remeti cjelokupno psihofizičko stanje osobe i njezin odnos
prema svakodnevnici; fobija od mogućeg neuspjeha i pribjegavnje dopingu ili psihoaktivnim
tvarima.

Mentalno zdravlje je ne samo odsustvo mentalnog poremećaja, nego stanje blagostanja u

kojem svaka osoba ostvaruje svoj potencijal, nosi se sa svakodnevnim stresom života, kako bi
mogao produktivno raditi i biti u mogućnosti doprinositi svojoj zajednici; dio je općeg
zdravlja.

Mentalno zdravlje u zajednici je filozofija liječenja temeljena na socijalnom modelu

psihijatrijske brige koja se zalaže da sveobuhvatni raspon usluga za zaštitu i unapređenje
mentalnog zdravlja bude lako dostupan svim članovima zajednice.
Mentalno zdravlje u zajednici je interdisciplinarno područje djelovanja s namjerom da slijede
ciljeve jednakosti i neovisnosti uz uvažavanje principa rada u zajednici. Suština sadržana je u
promjeni odnosa institucijskih oblika brige i života u zajednici, što se osigurava kroz koncept
de institucionalizacije i normalizacije. Temeljna ideja je da se oboljeli ne isključuje iz društva,
nego da se pomoć pruža u mjestu boravka u stalnoj suradnji s zajednicom. Osnovna
organizacijska jedinica je centar ( centar za zaštitu mentalnog zdravlja ili centar za mentalno
zdravlje), ali su uključene i druge ustanove i službe poput onih za stanovanje, zapošljavanje,
pravnu i zdravstvenu zaštitu isl.

Najvažniji dokument koji promovira transformaciju psihijatrijskih službi u službe za zaštitu

mentalnog zdravlja u zajednici je strategija razvoja zaštite mentalnog zdravlja. Principi
zaštite mentalnog zdravlja u zajednici:

1 princip autonomije ( osobna sloboda ili osobno samoodređenje)

2 princip kontinuiteta ( pacijent se neće izgubiti između različitih službi)

3 efektivnost ( efektivnost adekvatnih usluga)

4 dostupnost ( geografsko pozicioniranje i vrijeme dostupnosti)

5 sveobuhvatnost službi ( multidisciplinarni tim i dostupnost različitih oblika njege)

6 princip jednakosti (pravedna raspodjela resursa)

7 princip odgovornosti (kvalitet liječenja, poštovanje prava i etičkih obveza )

8 Koordinacija

9 princip efikasnosti (min troškovi, a povećanje rezultata usluga)

Službe za zaštitu mentalnog zdravlja u zajednici uključuju zdravstvene službe i socijalne

službe, a u širem smislu obrazovne, vjerske, ne vladine organizacije i bilo koje druge ustanove
u zajednici koje mogu zadovoljiti potrebe korisnika.

Ciljna populacija su:

1 osobe s teškim perzistentnim mentalnim poremećajima

2 osobe u kojih je moguće onesposobljenje kao ishod bolesti ili poremećaja

3 osobe u psihofizičkoj krizi

4 osobe koje su počinile kriminogene radnje, a imaju mentalni poremećaj ili pojedinci za koje
je sud procijenio da trebaju rehabilitaciju

5 djecu s mentalnim poremećajima i teškoćama u razvoju

6 ovisnike o alkoholu i drugim psihoaktivnim supstancama i osobe starije životne dobi

Razine brige su: nacionalna ili državna, regionalna ili kantonalna, te razina zajednice.

Osnovni pojmovi vezani za zaštitu mentalnog zdravlja u zajednici:

1 de institucionalizacija se vezuje za promjenu sustava liječenja mentalno oboljelih, od

liječenja u bolnicama, ka liječenju u zajednici, tj. U novim, otvorenijim, obuhvatnijim
sustavima liječenja i podrške kojima se pokušava unaprijediti pristup najteže pogođenima
istovremeno zaštititi njihova prava.

2 sektorizacija predstavlja jedan od osnova u smislu određivanja područja odgovornosti.

Njome se predviđa da osobe s dušenim tegobama budu adekvatno tretirane što bliže mjestu
boravka i na način koji odgovara zadovoljenju potreba. Ima 2 različita značenja: geografsko i
organizacijsko.

3 decentralizacija se definira kao prijenos vlasti i moći s viših prema nižim razinama
odnosno od nacionalne prema lokalnoj s ciljem poboljšanja efikasnosti, učinkovitosti,
povećanju odgovornosti i poboljšanju kvalitete usluga.

Kada govorimo o socijalnom radu psihijatrije mislimo na pokusaj da se prognosticni odredi

i terapijski pomogne osobi s psihosocijalnim poremecajima, pri cemu se polazi od suvremeni
stajalista socijalnog rada. Socijalni rad obuhvaca i aktivnosti sprjecavanja pojave
psihickiporemecaja, odnosno ocuvanja i unapredenja mentalnog zdravlja.

Zadace soc radnika u pristupu psih pacijentu je pomoci da se integrira sto je bolje moguce
u drustvenu zajednicu. Promatrajuci pacijenta u kontekstu njegove soc sredine, soc radnik
svojom intervencijom obuhvaca i obitelj, radno mjesto, skolu i ostala podrucjavazna za soc
funkcioniranje pri tome primjenjujuci pravne propise odnosno soc zakonodavstvo. Soc radnik
ima dvojaku ulogu. On je posrednik izmedu ustanove i soc sredine iz koje pacijent dolazi i u
koju se vraca. Takoder ima i andragosku ulogu, sto znaci da pacijenta upucuje na koji nacin
sam, u koliko je to u mogucnosti, moze ostvariti odredena prava. Intervencije soc radnika
zasnovane su na razlicitiminvidualnim i drugim terapijskim tehnikama, a ovisno od terapijske
orjentacije nazivaju se socio terapija, psiho terapija, savjetodavni rad, grupna terapija,
obiteljska…

Individualni soc rad

Prva zadaca soc radnika je procjenjivanje ili prikupljanje podataka o pacijentu i njegovom soc
okruzenju s ciljem sastavljanja soc anamneze koja mu predstavlja vodic u planiranju svih
intervencija za individualni rad. Pri tome se pridrzavanacelapomoc do samo pomoci. U
individualnom pristupu soc radnik se bavi pitanjima koja se odnose na soc funkcioniranje i
prava te soc podrsku u suradnji s nadleznim CZSS. Sudjeluje u provodenjusocio terapijski
postupaka i pripreme pacjenta za povratak u soc sredinu. U realizaciji otpusta iz bolnice
aktivnosti soc radnika su usmjerene na osiguranje izvanbolnickog prihvata pacijenta i
pruzanjepodrske u daljnjem nastavku lijecenja. Iznimno je vazno da u sve ove procese soc
radnik ukljuciclanove obitelji pacijenta.

Grupni rad

Soc radnik uglavnom vodi soc terapijske grupe za koje je prosao izobrazbu iz nekog od oblika
grupne psiho terapiije. Temeljno nacelo grupnog rada je da clanovi grupe mogu pomoci jedni
drugima tako da izmjenjuju osjecaje, informacije, daju ideje i slicno. Razlika izmedu
psihoterapijski i socio terapijski grupa je sto se u psiho terapiji verbalno
izrazavapatoloskisadrzaj dok socio terapijske grupe neutraliziraju konflikte i toleriraju
patoloskoponasanje, ali ga ne poticu. Terapijske grupe pomazu kod iskazivanja potisnuti
osjecaja, pomazu u razvijanju osjecaja pripadnosti, prihvacanja vlastite licnosti i prihvacanja
drugi ljudi.

Rad soc radnika u klubu lijecenialkoholicara

- Poticeedusobnodruzenje, iznosenje iskustava u svrhu osobnog uvida

- Pomoc u readataciji, socijalizaciji
- Pomoc u prihvacanju realnosti i vlastite odgovornosti
- Usmjeravati i koordinirati aktivnosti, motivirati
- Pri tome koristi sustavnu obiteljsku terapoju
Soc rad u preventivnim aktivnostima u psihijatriji

Primarna prevencija treba biti multiprofesionalna timska aktivnost koja se bavi mjerama za
sprjecavanje bolesti. Mjere primarne prevencije imaju za cilj ukloniti ilublazitistetne
posljedice i poticati one pozitivne koje unapreduju mentalno zdravlje. Sekundarna prevencija
podrazumjeva rano otkrivanje, dijagnosticiranje i lijecenje; bolji rezultati s ranim otkrivanjem.
Tercijalna prevencija, rehabilitacija u psihijatriji i poboljsanje kvalitete zivota ima za cilj
ukloniti ili ublaziti posljedice poremecaja ili bolesti, ponovno uspostaviti izgubljene
sposobnosti i razviti nove.

Programi prevencije mogu biti usmjereni na skole, obitelji, medije te se moraju temeljiti na
teoriji ponasanja i poznavanju zastitni faktora i faktora rizika. Soc radnik treba naci svoje
mjesto u svim preventivnim mjerama.

Lutajuci soc rad je sinonim za „outreach“ aktivnosti koje su usmjerene prema zajednici s
namjerama da obuhvate teskodostizne pojedince i skupine koje su ukljucene u
zloupotrabupsih aktivni tvari i druga rizicnaponasanja, a koji nisu zahvacenitradicjonalnim
soc zdravstvenim mjerama i aktivnostima. Osnovni poucak glasi: nemoj te cekati da oni dodu
ka vama, idite vi k njima.

Ovi programi se provode na sonovu dva tipa aktivnosti: prvi su rad na ulicama, klubovima
kaficima, koncertima, bordelima i drugim mjestima gdje se nudi psih aktivna tvar, a drugi je
lutajuci rad koji se obavlja u zatvorima, domovima za maloljetnike, klubovima, skolama.

Outreach aktivnosti promicupovecanje svijesti o rizicima za zdravlje, promjene koje

udaljavaju od rizicnogponasanja i podrzavanje ostvareni promjena. Vrste usluga su
distribucija kontracepcijskih sredstava, razmjena igala, sprica i druge opreme, literatura za
zdravstvenu edukaciju, testiranje na HIV, te drop in centri.

Drop in centri – model u lokalnoj zajednici koji predstavlja sigurnu zonu i podrucje
uspostavljanja kontakta s korisnicima koji samoinnicjativno ne kontaktiraju sa zdravstvenim
soc uslugama ili nemaju dostupnu prvu pomoc.
Harmreduction se definira kao politika, program i praksa koja za cilj ima smanjivanjem
posljedica koristenjapsih aktivni tvari sto ne znaci nuzno smanjivanje konzumiranja istih.

Metadonska terapija ima za cilj normalizaciju zivota ovisnika kroz blokiranje euforicne i
sedativne nus pojave psih aktivni tvari, te poboljsanje svakodnevnog funkcioniranja.

Primarna zdravstvena zastita treba osigurati suvremene vidove medicinske

pomocinajvecem dijelu stanovnistva, naglaseno je preventivno usmjerena te nedjeluje samo u
ambulanti nego i u obitelji, skoli, mjesnoj zajednici, ranoj organizaciji, centru za soc rad.
Velik dio svakodnevnog rada otpada na rad i brigu o osobama s problemom dusevnog
zdravlja gdje najviserijec o depresiji i anksioznosti. Prevencija psiholoski bolesti je jedno od
primarni zadacalijecnika PZZ-a. Ona podrazumijeva one aktivnosti kojima se postiže zastita i
promicanja dusevnog zdravlja svakog pojedinca i zajednice u cjelini, ali i sprječavanje svake
psih bolesti i poremecaja.

Socioterapija

Soc psih terapija koja se zasniva na soc pristupu proucava odnose izmedudusevnih bolesnika i
drustvee okoline u kojoj zivi. Polazeci od cinjenice da su dusevniporemecajidrustveno
uvjetovani, pri lijecenju potrebno je primjenjivati socio terapijske postupke.

Pojam socioterapija u posljednje vrijeme sve vise potiskuje termine rehabilitacije,

reintegracije i resocijalnizacije. Rehabilitacija je slozen proces kojemu je cilj dovesti osobu s
psihickim smetnjama u stanje psihickog zdravlja to jest u onom u kakvom je bila prije bolesti.
Pocinej za vrijeme hospitalnog lijecenja i nastavlja se i nakon odpusta iz bolnice. U
rehabilitaciji sudjeluje multidisciplinarni strucni tim kojeg cine psihijatar, soc radnik,
psiholog, terapeut i medicinska sestra ili tehnicar .

Socioterapija je dio rehabilitacije u kojoj se koristi dimenzija grupe. Temelji se na cinjenici

da je covjek socijalno bice, a za cilj ima poboljsati socijalno funkcioniranje bolesnika
odnosno njegove sposobnosti soc prilagodbe, poboljsati odnose s drugima i motivirati ga za
ukljucivanje u vlastito lijecenje. Socioterapijski postupci mogu se provoditi u institucjonalnim
i izvan institu. oblicima.
Socioterapijski postupci u institucijama za lijecenje psihijatrijskih pacijenata su grupna
socio terapija, terapijska zajednica, radno-okupacijska terapija, reaktivna terapija i trening soc
vjestina.

Grupna socio terapija je postupak lijecenja gdje terapijsko sredstvo grupa koja se formira
prema dijagnosticim kategorijama pacijenata. U instituciji se grupe sastaju svakodnevno i
otvorenog su tipa. Ciljevi grupne terapije su bolje iskazivanje potisnuti osjecaja, poticanje
osjecaja pripadnosti, iskustvo realnosti, prihvacanje sebe i drugi, te bolja integracija u obitelj i
soc sredinu.

Terapijska zajednica je najpoznatija terapijska metoda koja se javlja vec u 14 st. A svoju
popularnost stjece u 19 st usred reigijskih i politickih pokreta. Koristi se u instituc i izvan
institu obliku lijecenja. Osnovno nacelo jest nacelo jednakosti. Ciljevi terapijske zajednice su
zastita pacijentove individualnosti, poticanje adekvatnog ponasanja, pruzanjeosjecaja
odgovornosti, ukljucivanje u dnevne aktivnosti kao i zajednicka odluka o istim, te
preuzimanje odgovornosti za vlastito lijecenje.

Clanovi terapijske zajednice si medusobnopomazu i podrzavaju.

Radna i okupacijska terapija

Radna terapija predpostavlja jednostavne mehanicke aktivnosti okupiranja pacijenata s ciljem

da mu se ocuvaju radne navike i sposobnosti ili formiraju nove.

Okupacijska terapija daje slobodu o izboru aktivnosti tj one su odraz njegove volje te se time
podrzavainvidualnost. Ima utjecaj na povratak samopouzdanja, kompetentosti, te obepoticu
timski rad te poboljsanjeinterpersonalni odnosa.

Reaktivna terapija obuhvacarazlicite aktivnosti bez redhodnog plana odnosno pacijent bira
kako ce provoditi odredene aktivnosti. Ima za cilj jacanje i stabiliziranje zdravih dijelova
licnosti.

Trening soc vjestina namjenjen je razvijanju ili poboljsanju pacijentovih sposobnosti pri
svladavanju konkretni situacija i zadataka s kojima ce se susresti u svakodnevnom zivotu.

Izvaninstitucjonalni oblici
 - Dnevne bolnice, centri za mentalno zdravlje, obiteljsko lijecenje,
podpomognutozaposljavanje, edukacija o bolesti i socioterapijski klub

Dnevna bolnica je oblik parcijalne hospitalizacije u kojoj se provode svi socioterapijski

postupci kao u zatvorenim psihijatrijksim institucijama. Osnovni smisao je zivot u realnosti;
prijelazno rjesenjeizmedu stacionara i pacijentova doma. Lijecenje u dnevnoj bolnici
vremenski je ograniceno na 4-5 tjedana. Poboljsava se socjalizacija te se radi na brzem
oporavku i vracanju u svakodnevno zivot.

Obiteljsko lijecenje – sluzbe za kucnolijecenje i obiteljska njega je ujedno i terapija obitelji.

Smatra se da se ovdje u potpunosti sagledava psihopatologija pacijenta i nacin na koji on
iskazuje svoje sintome na oklinu.

Potpomognuto zaposljavanje- pomazu u poboljsanju radne sposobnosti, povecanju

suradljivosti, smanjenju psihopatologije; nije razvijeno kod nas.

Edukacija o bolesti - informiranje o bolesti i lijecenju; imaju realisticnaocekivanja, svjesni

su ogranicenja i mogucnostitrazenjapomoci, smanjuje se rizik recidiva bolesti.

Socioterapijski klub je jedna od najefikasniji socioterap metoda, te je jedan od oblika

parcijalnog lijecenja. Predstavlja produzenu terapiju nakon bolnickoglijecenja. Rad se odvija
na principu terapijske zajednice te mogu djelovati kao samostalne institucije ili kao sastavni
dio psihijatriske ustanove. Znacajan je oblik prevencije recidiva bolsti; usvajanje drustveno
prihvatljivi modela ponasanja, destigmatizacija, veca soc stabilnost. Specjalizirane su prema
skupinama bolesnika koji se lijecenpr osobe sa invaliditetom, lijeceni ovisnici..

Centar za mentalno zdravlje nosilac je izvan institucjonalnezastite mentalnog zdravlja.

Princim rada jest timski rad s multidisciplinarnim timom u svrhu postizanja optimalnog
socijalnog i radnog funkcijoniranja, prevencije krize i smanjenejrizika od suicida i
pogorsanjapsih stanja. U centrima se provode svi oblici socioterap postupaka koji imaju za
cilj povratak bolesnika u socijalnu radnu sredinu.

Hitna stanja u psihijatriji

Pod hitnim psihijatrijskim stanjem podrazumijeva se bilo koji poremećaj mišljenja, emocija,
ponašanja ili socijalnih odnosa zbog kojeg je potrebno neodložno terapijsko djelovanje s
ciljem smanjenja patnje i moguće povrede bolesnika i ili njegove okoline. Tipična stanja su:
stanje akutnih psihoza, psihomotornog nemira i agresivnog ponašanja, suicidalnog ponašanja,
te stanja akutne anksioznosti, kao i poremećaji uzrokovani alkoholom ili psihoaktivnim
tvarima, te poremećaji uzrokovani psihofarmacima.

Akutna psihotična stanja karakterizira nagli razvoj ekscentričnog i dezorganiziranog

ponašanja, bizarnog sumanutog mišljenja, poremećaji percepcije, te ne adekvatnog
emocionalnog izražavanja. Ovi bolesnici su često agresivni i ne suradljivi, te zahtjevaju
jednostavan pristup i komunikaciju. Pribjegava se i prikupljanju heteroanamnestičkih
podataka. U tretmanu se koristi prije svega psihofarmakoterapija.

Stanje psihomotornog nemira (agitacije) je ponašajni sindrom s pretjeranom ili ne

adekvatnom motornom ili neverbalnom aktivnošću, koji često prethodi i razlikuje se od
fizičke agresivnosti. Može biti uzrokovano različitim čimbenicima, koji uključuju tjelesne i
psihijatrijske čimbenike te uporabu alkohola i psihoaktivnih tvari. Agresivno ponašanje se
tretira određivanjem osnovnih uzroka koji može biti intoksikacija psihoaktivnim tvarima,
poremećaj ličnosti, psihotični poremećaj, patološko pijano stanje, te to na kraju određuje i
način intervencije. Nužna je hitna primjena psihofarmakoterapije u svrhu smirivanja bolesnika
i smanjenja rizika od ozljeđivanja bolesnika i njegove okoline, ali se i koriste mjere fizičkog
sputavanja koje inicira psihijatar.

Suicidalno ponašanje i pokušaji suicida su često uzrok urgentnog tretmana i psihijatrijske

hospitalizacije. Pokušaji suicida ili suicidalno ponašanje s nesmrtnim posljedicama je
samougrožavanje i samoozljeđivanje u želji da se okonča vlastiti život, a koji ne završava
smrću. Pod visoko rizičnim faktorima suicidalnosti podrazumijevaju se: karakteristični oblici
ponašanja, demografske karakteristike, socijalni čimbenici, ovisnosti, pojava neke bolesti ili
raniji pokušaj.

Ispitivanje potencijalne suicidalnosti treba biti rutinski dio svakog psihijatrijskog pregleda. U
tretmanu se potrebno fokusirati na ublažavanje rizika tog ponašanja i ojačavanje protektivnih
faktora (sigurnost, socijalna potpora, liječenje psihijatrijskih poremećaja).

Akutna snksiozna stanja: anksioznost je psihopatološki pojam koji se ubraja u poremećaje

emocija i označava stanje bezrazložnog straha, bespomoćnosti, nemira i strešnje. Stanja
akutne anksioznosti javljaju se u sklopu paničnog poremećaja, reakcije na stres, poremećaja
prilagodbe, disocijativnih poremećaja isl. Panični napadaj je stanje naglo nastalog i
intenzivnog straha koji najčešće nastaje spontano i bez povoda traje 5 do 10 minuta, te je
popraćen ubrzanim radom srca, vrtoglavicom, mučninom, osjećajem teškog disanja isl.
Poremećaji uzrokovani alkoholom ili psihoaktivnim tvarima

Najtipčini primjer je alkoholni delirij koji se javlja kod kroničnih alkoholičara usljed
smanjenja unošenja alkohola ili potpunog prestanka. Očituje se takozvanom raspalom
sviješću, halucinacijama, strahom, dezorjentacijom u vremenu i prostoru. Obično traje od
nekoliko sati do nekoliko dana zavšava terminalnim snom te kasnim oporavkom.

Akutna intoksikacija alkoholom je prolazno stanje koje nastaje nakon pijenja alkoholnih
pića i očituje se kvantitativnim poremećajem svijesti, poremećajem kognitivnih funkcija,
opažanja, psihomotorike isl.

Patološko opito stanje je rijedak oblik intoksikacije alkoholom u kojemu se koz osobe nakon
pijenja vrlo male količine alkohola razvije sumračno stanje svijesti koja je sužena, a doživljaj
realnosti iskrivljen.

Intoksikacija opijatima dovodi do euforije i osjećaja opuštanja, oslobađanja od tjeskobe, a

nakon prestanka dolazi do depresivnog raspoloženja. U slučajevima teških intoksikacija
nastupa poremećaj svijesti do razine kome i druga stanja s mogućim smrtnim ishodom.

Apstinencijski sindrom opijatskog tipa karakteriziran je oznemirenošću i tjeskobom

bolesnika, pojačanim znojenjem, povraćanjem, grčevima, bolovima u kostima i mišićima.

Poremećaji uzrokovani psihofarmacima su maligni neuroleptički sindrom (rijetko, životno

ugrožavajući stanje koje nastaje kao nus pojava primjene antipsihotika) i akatizija (subjektivni
osjećaj motornog nemira koji se manifestira stalnom pokretljivošću bolesnika).

Psihoterapija je oblik liječenja psihičkih tekoba koja se odvija putem razgovora, te se

primjenjuje planski s određenim terapijskim ciljem (pozitivna promjena, rješavanje ili
ublažavanje problematičnog ponašanja, uvjerenja ili osjećaja uz bolje adaptivne mogućnosti).
Psihoterapijski proces podrazumijeva vrlo složen odnos koji se sastoji od emocionalnih
očitovanja i susreta emocija bolesnika i psihoterapeuta. Psihoterapija može biti korisna u
liječenju različitih duševnih oboljenja: anksiozni poremećaj, poremećaj raspoloženja,
ovisnosti, poremećaj ličnosti, poremećaj u ishrani, shizofrenija isl. Psihoterapija se sprovodi
kod osoba koje imaju smetnje u čijoj se pozadini psihološki uzroci, svjesni su da im je
potrebna pomoć, motivirani su i spremni na iskren i otvoren način za govoriti o sebi. Na
psihoterapiji psihoterapeuti osvješćuju klijentu nedovoljno zrele i neadekvatne načine
mišljenja i navode ga da ih preispita, konstruktivno sagleda situaciju i izgradi zrelije načine.
Prvenstveno je potrebno izgraditi odnos zasnovan na povjerenju i iskrenosti, te tek nakon
postizanja toga može raditi na sebi. Osnovni terapijski instrument je riječ tj. Verbalna i
neverbalna komunikacija te odnos između liječnika i blesnika. Najjednostavnija podjela
psihoterapije je na površinsku i dubinsku te na individualnu i grupnu. Klasične psihoterapijske
metode i tehnike su individualne psihoterapijske tehnike, grupne pt, klasična psihoanaliza po
Freudu, obiteljska i partnerska p, psihodrama, te suportivne psihoterapijske tenike.

Novije psihoterapijske tehnike su analitička psihologija, neopsihoanaliza, geštalt terapija,

transakcijska analiza, terapija ponašanja, kognitivna psihoterapija itd.

Suportivne pt:

Autosugestivne tehnike, vježbanje opuštanja: autogeni trening, progresivna mišićna

relaksacija

Sugestivne tehnike: budne tehnike i hipnoza

Direktivne tehnike: persuazija odnosno racionalno uvjeravanje

Socioterapijske grupne tehnike:

1 terapijska zajednica po M. Jonesu koja uključuje bolesnika u vlastito liječenje, opterećuje ga

odgovornošću za sebe, a postiže se pozitivna terapijska atmosfera, te smanjuju razlike između
bolinčke okoline i života izvan bolnice. Cilj je što efikasnije rješavati probleme međuljudskih
odnosa.

2 Grupe samopomoći čine osobe sa specifičnim problemima te se osnivaju dragovoljno radi

razmijene iskustava i poboljšanja emocionalnog zdravlja, podržavajući uzajavnu podršku,
homogenost, koheziju. Sastaju se bez stručnjaka jednom tjedno.

3 Terapijski grupni rad gdje je atmosfera spontana, ne obvezna, njeguje se druženje, a

odgovornost je potpuno na članovima kluba dok postoji voditelj koji je stručna osoba.

Psihofarmaci su kemijske tvari koje u određenoj dozi djeljuju na psihičke funkcije, ponašanje
i doživljavanje bolesnika. Oni spadaju u tzv. Biološku terapiju psihičkih poremećaja. Na
temelju glavnog učinka lijeka dijelimo ih na: antipsihotici, antidepresivi, hipnotici,
psihostimulansi, anksiolitici i stabilizatori raspoloženja.
Likovna se terapija održava unutar multidisciplinarnog pristupa unutar radne terapije
zajedno sa psihoterapijom, farmakoterapijom i socioterapijom. Kreativnost omogućuje
osobama reduciranje razine stresa, povećanje osjećaja samopoštovanja i svjesnosti o vlastitim
doživljajima sebe i okoline. Može se koristiti kao način samoizražavanja, rehabilitacije za i
snažan komunikacijski medij.