9/26/21, 9:07 AM Dom Zdravlja Bijeljina - Posts | Facebook

Dragutin Petrić Dom Zdravlja Bijeljina

1 h · 

Dom Zdravlja Bijeljina Centar za mentalno zdravlje, Petrić Dragutin Psihijatar oslušao
Subspecijalizaciju Klinička Neurofisiologija sa Epiletologijom.
Definisati mentalnu higijenu može se jednostavno i kratko: to je zaštita mentalnog zdravlja naroda.
Mada je takva definicija točna, ipak nas ne može zadovoljiti, jer je previše sažeta i preopširna; ona
nam ništa ne kaže o suštini mentalne higijene. Zato nam se odmah nameće pitanje: Šta je zapravo
mentalno zdravlje, koje želimo zaštiti? Od čega treba da čuvamo naš mentalni život? U čemu se
sastoji poremećaj onih funkcija u nama, koje zovemo psihičkima, i gdje da tome tražimo uzrok?
Pokušajmo, dakle, najprije naći odgovor na ta pitanja, jer ćemo tek tada imati dovoljno čvrstu
podlogu pod nogama, da krenemo u potragu za pravim putom ka cilju, koji smo sebi postavili. Sve
bolje poznavanje biologije i ljudske patologije naučilo nas je da pojam zdravlja i bolesti ne
postavljamo više jedno drugom nasuprot kao dvije oštre
suprotnosti. Shvatili smo, da ih moramo uzeti relativno, bez jasne granice, s nizom
prelaza iz jednog stanja u drugo. Ta potpunog zdravlja, u apsolutnom smislu te
riječi, vjerojatno nema! A nije li pojam apsolutne bolesti nespojiv s ljudskim životom i ne znači li on
zapravo - smrt? Analogno tome, ne možemo povući oštru
granicu ni između stanja mentalnog zdravlja i njegovog poremećaja. Ono što zovemo duševnom
bolešću u klasičnom smislu riječi, dakle psihozom, vjerojatno je
samo najteži, krajnji oblik odstupanja od onog što smatramo psihički zdravim.
A između te dvije krajnosti, koje i opet nisu ništa apsolutno, postoje prelazi svih
mogućih intenziteta. Niko, na primjer neće potvrditi, da je dijete, koje uprkos prosječ­noj inteligenciji i
normalnoj tjelesnoj kondiciji ne napreduje u školi, duševni bolesnik u običnom značenju te riječi. A
ipak ćemo se složiti da ponašanje tog djeteta ne ide u krug nečeg zdravog i prihvatljivog. Čovjeka,
koji se zbog neprilagodljivog ponašanja ne može skrasiti ni u jednom radnom kolektivu teško ćemo
svrstati u red duševnih bolesnika, ali ga ne možemo nazvati ni psihički zdravim. Isto nas tako ne
zadovoljava mentalno zdravlje pojedinca, koji nije u stanju stvoriti uspješ­nu seksualnu zajednicu,
mada inače ne pokazuje simptome, koji bi nam dali pravo da njegov stav prema polnosti nazovemo
duševnom bolešću.
Postoje, dakle, najrazličitiji nivoi odstupanja od norme u duševnom životu. Ali šta je norma? Sigurno
ništa apsolutno ni sasvim fiksno. Jer i kod čovjeka, koga inače smatramo psihički sasvim
uravnoteženim, naći ćemo detaljnom analizom njegove ličnosti makar minimalne neznatne ili samo
povremene simptome odstupanja od onog sasvim zdravog. A i kod najtežeg duševnog bolesnika
naići ćemo makar na ostatke sačuvanih psihičkih funkcija. Zato možemo govoriti samo o većem ili
manjem stepenu mentalnog zdravlja, odnosno o blažem ili grubljem pore­mećaju mentalnog zdravlja.
No postavlja se pitanje što je mjerilo tog zdravlja i
na osnovu čega stvaramo zaključak da je nečiji psihički život na neki način poremećen? Tu polazimo
od činjenice, da je čovjek društveno biće. Ljudska zajednica u kojoj se razvijamo, u kojoj radimo, jest
onaj faktor, koji pred nas postavlja osnovne životne probleme, upravo zadatke, što čine suštinu života.
Tako se od prvog dana života moramo nekako snaći pred činjenicom, da se uz nas uvijek
nalaze drugi ljudi sa svojim individualnostima, sa svojim ličnim težnjama i potrebama, koje se često u
mnogome razlikuju od naših. Pred nas se neizbježno postavlja zadatak, da se naučimo prilagođivati
ljudima oko sebe, surađivati s njima i
svoje interese uskladiti s njihovima. Neko će taj problem rješavati uspješnije,
netko s manje uspjeha; neko će pokazati priličan stupanj socijalne adaptabilnosti,
drugi će imati povremene, a treći stalne teškoće u konstruktivnom prilagođivanju
okolini. A naći će se i takvi pojedinci, za koje će pitanje korisne saradnje s drugim
ljudima za cio život ostati neriješeno, dok će neki samo tu i tamo reagovati prema
okolini agresivno, neurotično ili izrazito asocijalno. Život u ljudskoj zajednici je dakle, značajan
pokretač našeg duševnog života, predmet našeg emocionalnog reagovanja i sadržaj našeg vladanja.
To je razlog da u nečijem stavu prema raznim kolektivima u kojima se dotični kreće u toku života,
vidimo važno mjerilo njegova mentalnog zdravlja. Ali to nam nije jedini kriterij. Naš nagon za
https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=391364505830546&id=100590178241315 1/6
9/26/21, 9:07 AM Dom Zdravlja Bijeljina - Posts | Facebook

održanjem tjera nas da budemo aktivni, da radimo, da nešto stvaramo. Čim živimo u zajednici, rad
postaje društvenom kategorijom, jer omogućuje život cijelog kolektiva i pridonosi njegovom
napretku. Tako se rad od imperativa naše egzistencije pretvara u zahtjev života u zajednici. U svojoj
pak aktivnosti pokazujemo i afirmišemo svoje sposobnosti. Ali ne samo to. U radu očitujemo i svoju
spremnost ili nespremnost da se na koristan način uklopimo u neki kolektiv. Tu isto tako doživljavam
o mnoge uspjehe i neuspjehe, radosti i razočaranja; tu smo zainteresovani ili ravnodušni, radni ili
lijeni, savjesni ili površni. Rad neminovno odražava mnoge komponente naše psihe. Sve je to uzrok da
u stavu pojedinaca prema problemu aktivnosti u ljudskom društvu nalazimo drugu mjeru njegovog
duševnog zdravlja. Uz nagon za održanjem života, koji se usporedo s obogaćivanjem naših duševnih
funkcija pomalo proširuje u potrebu za društvenom afirmacijom vlastite ličnosti, javlja se i drugi
osnovni pokretač našeg emocionalnog života: seksualni nagon. Možda on i nije nešto sasvim drugo,
nego samo jedna komponenta nagona za odr­žanjem, shvaćenog široko, u smislu potrebe za što
svestranijom afirmacijom svoje biti, pa i u obliku polnog zadovoljenja. Ali definisali mi polni nagon
kako mu drago, činjenica je da je on izvor vrlo snažnih emocija i podloga važnih sadržaja naše psihe.
A uz to je naša seksualnost i socijalna kategorija, jer u većini oblika polnog života stupamo pritom u
kontakt s drugom osobom, u nekakav međuljudski odnos, dakle u zajednicu, bez obzira, bila ona
kraćeg ili dužeg vijeka. Možda nigdje, kao upravo u polnom životu, ne pokazujemo tako jasno u
kolikoj smo mjeri zreli da realno i na uopšte koristan način rješavamo jedan životni problem, a ujedno
i jedan zadatak života u ljudskoj zajednici. Zato stav prema spolnosti, prema vlastitom polu i prema
seksualnom partneru smatramo trećom mjerom nečijeg duševnog zdravlja. Prema sva ta tri osnovna
životna problema - prema ljudima oko sebe, prema radu i prema seksualnosti - možemo se odnositi
na način, koji će biti koristan po život zajednice i pridonositi njeznom napretku, a ujedno će obogatiti,
usavršavati i sve više usklađivati duševni život dotičnog pojedinca. Tada govorimo o zadovo‐­
ljavajućem stepenu psihičkog zdravlja. Ali samo u relativnom smislu, jer će i onaj pojedinac, koji je
uspio razviti vrlo realan i konstruktivan stav prema svojim životnim problemima, bar koji put postupiti
nešto manje realno, manje produktivno, možda pomalo neurotično. A o poremećaju duševnog
zdravlja, o odstupanju od norme u našoj psihi bit će onda riječ, kad se prema tri navedena faktora,
koji čine suštinu života, odnosimo tako, da to remeti našu psihičku ravnotežu, da nas uvlači u
unutrašnje i vanjske konflikte, da nas navodi na negativno, agresivno, asocijalno ili na bilo koji način
poremećeno ponašanje.
Zadatak je, dakle, mentalne higijene nastojati da se čovjek što češće i što intenzivnije kreće na liniji
realnog, produktivnog, usklađenog i društveno pozitivnog rješavanja zadataka života u zajednici. A
spriječiti želimo ili barem ublažiti i učiniti što rjeđima sva skretanja u životne stavove, u ponašanje, u
reagovanja koja čovjeku otežavaju snalaženje u životnoj stvarnosti i normalno uklapanje u ljudske
kolektive. Ali odmah se javlja novo pitanje: Šta treba činiti da zaštitimo mentalno zdravlje? Gdje su
razlozi psihičkih poremećaja, tako raznolikih i mnogobrojnih, kao što je dugačka skala duševnih
tegoba, počevši od sasvim blagih i kratkotrajnih neurotičkih reakcija, preko ličnosti deformisanih u
različitom intenzitetu, sve do psihotičnih stanja, pa i onih kroničnih i neizlječivih? Šta je zapravo
područje rada duševne higijene? Naš duševni život i njegova vanjska slika, naše ponašanje, rezultat su
dva faktora, koji su nerazdvojivi u dinamičnoj i toliko promjenljivoj igri dijalektičkih
suprotnosti, što je zovemo životom. To su s jedne strane razni psihički stresovi,
opterećenja životne stvarnosti, a s druge se strane nalazi pojedinačna ljudska sposobnost ili
nesposobnost da se podnesu ta opterećenja, da im se odgovara na elastičan i prilagodljiv način.
Životne stresove možemo, sa gledišta prosječnog čovjeka, podijeliti u one svakodnevne, obične,
neizbježne, upravo imanentne životu, i u one natprosječne, izvanredne, posebno intenzivne. U prvoj
grupi susrećemo ono, s čime smo se već upoznali; to su neminovni zadaci života u zajednici. Tako nas
nagon za održanjem tjera na borbu za opstanak, koja je često puna teškoća, gorčine i neuspjeha. A
potreba za socijalnom afirmacijom zahtijeva od nas da sebi osiguramo neki ugled, da afirmiramo
svoju individualnost i da doživimo priznanje svoje vrijednosti u krugu učesnika, koji idu prema istom
cilju. Kad se oslanjamo na podr­šku nekog ljudskog kolektiva, kad želimo biti u njemu prihvaćeni na
ravnopravan način, sukobimo se s potrebom da svoju prirođenu egocentričnost uskladimo s
pravilima života u tom kolektivu. Životna nužda i lična ambicija nagone nas na produktivan rad, ali
smo tu često prisiljeni pokrenuti svu svoju energiju, sposobnosti i znanje, da bi postigli, što želimo. U
polnosti tražimo užitak i životnu

https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=391364505830546&id=100590178241315 2/6
9/26/21, 9:07 AM Dom Zdravlja Bijeljina - Posts | Facebook

sreću, ali do toga ne dolazimo bez susreta s raznim bojaznima, s moralnim propisima i predrasudama,
s razočaranjim a i neuspjesima. Sve su to stresovi za naš
duševni život, iako su prirodan sadržaj životne stvarnosti. A kad ta opterećenja
prerastu okvire svakodnevnog, govorimo o drugoj grupi psihičkih stresova, pred
kojom se i razmjerno uravnotežena ličnost teško snalazi bez oštećenja svog integriteta. Duševnu
higijenu prije svega zanimaju prosječna životna opterećenja, jer su ona ono svakodnevno. Kako će
neko na njih reagovati, zdravo ili bolesno, realno
ili nerealno, korisno ili asocijalno; ovisi o strukturi pojedine ličnosti, upravo o
njegovoj toleranciji za prosječne psihičke stresove, odnosno o njegovoj imunosti
prema emocionalnim udarcim a u životu. Struktura ličnosti sigurno je rezultat
mnogobrojnih faktora. Jedan je od njih nasljedna masa, zatim tjelesna kondicija,
pa razne fizičke bolesti sa svojim posljedicama i zaostalim defektima. Ali praktično je najvažniji
psihički uticaj okoline, to jest beskonačan niz iskustava, saznanja i doživljaja, koje čovjek skuplja u
doba najživljeg psihofizičkog razvoja u djetinjstvu i mladalačkim godinama. Svi oni ljudski kolektivi,
kroz koje čovjek prolazi od početka života, dakle porodica, škola, razne dječje ustanove, grupe
vršnjaka i ostale, neminovno ostavljaju trag u vrlo plastičnoj dječjoj psihi. Čovjek ulazi u život s nizom
prirodnih potreba i s unaprijed zacrtanom trasom svog duševnog razvoja. O utjecajima okoline sada
zavisi kako će izgledati konačno ostvarenje životnog puta - hoće li on biti uglavnom ravan, čvrst i
skladan, ili će biti krivudav, nesiguran, pun nepredvidivih prepreka i suvišnih zastranjivanja. Svi se mi
rađamo kao bespomoćna bića, koja su bez tuđe pomoći osuđena na propast. Ali naša primarna
bespomoćnost nosi u sebi i svoju suprotnost - nagon za održanjem. On zahtijeva od nas da se
postepeno sve više oslobađamo ovisnosti od tuđe pomoći, te da postanemo samostalna bića. Zato
nam treba sigurnosti u sebe, odvažnosti pred životnom stvarnošću i vjere u uspjeh. U kojoj ćemo
mjeri postati sigurni u sebe i sposobni da se hvatamo u koštac sa životnim problemima, uveliko zavisi
od toga, koliko će nas okolina stimulisati, hrabriti, davati nam prilike za trening u svladavanju
najrazličitijih teškoća, ili će nas kočiti, trovati nas pesimizmom i pasivnošću, tjerati nas u potcjenjivanje
samoga sebe. Svi se mi rađamo i kao apsolutno egocentrična stvorenja, koja izvan uskog horizonta
svojih ličnih potreba i ne znaju i ne brinu ni za što drugo. Ali i ta primarna osobina nosi u sebi klicu
svoje suprotnosti. Po prirodi smo, naime, društvena bića, pa nagonski idemo za tim da budemo
prihvaćeni u ljudsku zajednicu. Da bismo to postigli, moramo se što više socijalizovat, moramo razviti
jak osjećaj za zajednicu. Hoće li se on razviti u dovoljnoj mjeri, ili će ostati slab, to zavisi o našem
povjerenju u ljude oko sebe. A ono se neće pojaviti samo od sebe, nego će ga okolina razviti ili će ga
u korijenu uništiti. Bez povjerenja u ljude teško ćemo se kretati u ljudskim kolektivima i sve ono što će
se pred nas postavljati kao svakodnevni zadaci života u zajednici, bit će za nas preteška opterećenja.
Sigurnost u sebe i povjerenje u čovjeka kraj sebe jesu, dakle, uz povoljne
nasljedne osobine ii zadovoljavajuće fizičko zdravlje osnovni faktori psihičke otpornosti ili tolerancije
prema duševnim opterećenjima, koje se zovu životna stvarnost. To je ono za što znamo, ma da u
ljudskoj ličnosti ima još vrlo mnogo nepoznatog ili takvih osobina, koje ne znamo definisati. Što je
čovjek u sebe sigurniji i što mu je socijalnost veća, to lakše će podnijeti i natprosječne psihičke
stresove, to manje će biti pokolebana njegova duševna ravnoteža kod sasvim velikih opterećenja.
Naprotiv, nesigurna, obeshrabrena, pretjerano egocentrična, slabo adaptabilna ili asocijalna ličnost
zatajit će već i pred svakodnevnim životnim zadacima i ne će ih znati rješavati na zadovoljavajući
način, nego samo na bolestan, neurotičan ili čak psihotičan način. Briga za fizičko zdravlje dužnost je
tjelesne higijene. O zdravijom nasljedstvu govori eugenika. Mentalnoj higijeni ostaje, dakle, zadatak
da u razvoju ljudske ličnosti, prije svega u djetinjstvu, osigura što više zdravih utjecaja, koji će u
zgradu duševnog života unijeti mnogo solidnih elemenata. Ujedno joj je dužnost iz okoline mlade
ličnosti otstraniti sve psihički negativno ili barem ublažiti uticaj takvih faktora. A što je sa životnim
stresovima? Možemo li i njih ublažiti, da bismo čovjeku s prosječnom ili razmjerno labilnom
psihičkom strukturom olakšali prilagođavanje životnoj stvarnosti? Psihička opterećenja ne možemo
ukloniti iz života, jer su ona njegov sastavni dio. Možemo ih samo svesti na prosjek, na ono prirodno,
što je u životu imanentno. Zadatak je mentalne higijene da ukloni iz života one natprosječne, vrlo
intenzivne psihičke stresove, koji su u stanju pokolebati i sasvim normalno izgrađenu ličnost. A
ukloniti takva opterećenja znači prije svega
sanirati odnose među ljudima, barem u onim najvažnijim zajednicama, kao što
je brak, porodica i radni kolektiv. Dužnost je mentalne higijene podučavati ljude,
https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=391364505830546&id=100590178241315 3/6
9/26/21, 9:07 AM Dom Zdravlja Bijeljina - Posts | Facebook
je brak, porodica i radni kolektiv. Dužnost je mentalne higijene podučavati ljude,
upravo ih vježbati u tome kako će stvoriti skladne međusobne odnose, da bi se
svaki pojedinac u pomenutim zajednicama osjetio prihvaćen kao ravnopravan
član, da bi mu bilo olakšano prilagođavanje i da bi se osjetio potaknut na koristan
doprinos zajednici. No ljudi će to lakše uskladiti svoje odnose i prihvatiti načela
mentalne higijene što manje njihova psihička struktura odstupa od onoga što smo
upoznali kao zrelu, uravnoteženu ličnost. Zato i opet moramo najprije ljudima
pomoći da u toku djetinjstva i adolescencije razviju u sebi dovoljno pouzdanja u
sebe, dovoljno odvažnosti pred životnom stvarnošću i dovoljno osjećaja za zajednicu. Tada ćemo
samim tim dobiti priličnu garanciju da će pojedinci biti u stanju graditi zdrave međuljudske odnose, a
eventualne nedostatke u njima moći ćemo ispravljati, jer neće biti odviše duboko ukorijenjeni u
ljudskim ličnostima.
Primarni je, dakle, zadatak mentalne higijene oko djeteta i adolescenta stvoriti psihički zdravu
atmosferu, koja će mladom čovjeku omogućiti da do maksimuma razvije sve zdrave i pozitivne
dispozicije u sebi, a da one nezdrave i negativne
što manje izbiju na vidjelo. S tim se zadatkom usko se prepliće i onaj drugi način pomoći ljudima da u
kolektivima što bolje usklade svoje međusobne odnose.
Između ta dva cilja cjelokupne aktivnosti mentalne higijene postoji recipročnost:
što su zdraviji odnosi u zajednicama, koje neminovno vrše značajan utjecaj na psihički razvoj djetata,
dakle u roditeljskom braku, u porodici, u školi itd., to više
će dijete skupiti pozitivnih iskustava o životu u ljudskom društvu, i to lakše će mu
biti razviti uravnotežen duševni život. A to će dijete, s harmoničnom strukturom
svoje ličnosti, lakše stvoriti zdrave odnose u kolektivima, u kojima se bude kretalo kao odrastao
čovjek. Ono će biti sposobno da jednog dana i samo izgradi
sretan brak i sređenu porodicu, bit će u stanju da postane konstruktivan član radnog
kolektiva ili da njime rukovodi na demokratski način. Sad nam još preostaje pitanje, koji nas putovi
mogu dovesti do cilja, što smo ga sebi postavili? Zaštita mentalnog zdravlja naroda može se podijeliti
na pet sektora, koji bez jasne granice prelaze jedan u drugi. To je psihohigijenska zaštita:
1) djece i omladine
2) braka i majčinstva
3) rada
4) bolesnih, defektnih i nemoćnih
5) psihotičara, alkoholičara i delinkvenata
Psihohigijenska zaštita djece i omladine- može se provoditi preko dječjih i školskih dispanzera, te
preko bolničkih odjeljenja za djecu i centara za zaštitu majki, djece i omladine. Na tom području
mentalne higijene dolaze u obzir ove metode rada:
1) Savjetovalište za roditelje i djecu. Tu se nastoji što prije uzeti u postupak djecu, koja pokazuju
makar minimalne poremećaje u svom psihičkom razvoju.
Prema načelima ekipnog rada pojedini se slučaj obradi s psihijatrijske, psihologijske, pedagoške i
socijalne strane, a onda se uz psihoterapiju djeteta provodi
savjetovanje roditelja, nastavnika i ostalih odgajatelja. Sve njih treba podučiti kako će s djetetom
pravilno postupati, kako će oko njega stvoriti osjećajno zdravu
atmosferu, kako će ispravno reagovati na razne dječje ispade, kako će ispraviti
pojedine dječje nedostatke.
2) Grupna psihoterapija djece i omladine. To se provodi preko dječjih i
omladinskih klubova, u sklopu savjetovališta ili izvan njih. Svrha je te metode da
se mladim ljudima, koji imaju teškoće u socijalnoj adaptaciji, pomoću stručno vo­đenog grupnog
rada olakša stvaranje zdravog emocionalnog kontakta s okolinom.
3) Tečajevi za roditelje. U obliku razgovora o praktičnim problemima odgoja
djece provodi se edukacija roditelja u osnovnim načelima mentalne higijene i tako
ih se osposobljava za pravilniji postupak s djecom.
4) Stručna pomoć učiteljima i ostalim nastavnicima, te odgajiteljima u dječ­
jim i omladinskim ustanovama. Metodom »inservice traininga«, t. j. grupnom diskusijom o
psihohigijenskim problemima škole, odnosno ustanove, nastoji se pomoći nastavničkom i
odgajiteljskom kadru da iz svoga rada s mladim naraštajem ukloni sve one postupke, koji bi mogli
oštetiti njegov psihički razvoj.
https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=391364505830546&id=100590178241315 4/6
9/26/21, 9:07 AM Dom Zdravlja Bijeljina - Posts | Facebook
oštetiti njegov psihički razvoj.
5) Organizacija brige za mentalno zdravlje djece u bolnicama i u centrima
za rehabilitaciju. Nastoji se osposobiti stručno osoblje tih ustanova da radi na
prevenciji hospitalizacija, odnosno na psihosocijalnoj rehabilitaciji defektne djece.
Psihohigijenska zaštita braka i materinstva može se organizirati putem dispanzera za školsku
omladinu, dispanzera za žene, porodilišta i zdravstvenih stanica na radnim mjestima. Primjenjuju se
ove metode:
1) Kursevi za roditelje i nastavnike o seksualnom odgoju djece i omladine.
Svrha im je pomoći tim glavnim odgajateljima da u svoj rad na izobrazbi i odgoju
mlade generacije uklope i što pozitivniji utjecaj na oblikovanje seksualnog dijela
mlade ličnosti.
2) Kursevi za omladinu o problemima spolnog života, braka, materinstva i
odgoja djece. Time se želi pomoći omladini da se što realnije orijentiše u rješavanju
tih značajnih emocionalnih problema, s kojima će se doskora susresti.
3) Psihoprofilaksa poroda. Seminari za trudnice na kojima se žene psihički
pripremaju na porod, a ujedno dobivaju informacije o pravilnoj njezi i odgoju
budućeg djeteta.
4) Savjetovalište za seksualni život i brak. Tu mogu dobiti individualnu struč­nu pomoć svi oni koji
imaju bilo kakve teškoće u seksualnom, odnosno bračnom
životu, ili se žele posavjetovati u pogledu izbora bračnog druga, u pogledu odluke
na brak, i t. d. Ovakvo bi savjetovalište ujedno moglo poslužiti i za propagandu
kontracepcije.
5) Psihoterapija seksualnih neuroza i drugih psihogenih poremećaja polnog
života i trudnoće.
Zaštitu duševnog zdravlja u odnosu prema radu treba da provode zdravstvene stanice na radnim
mjestima, i to na ovaj način:
1) Profesionalna orijentacija učenika u privredi i mladih radnika, kako bi
im se što više olakšala adaptacija nekom određenom radu, i svim zahtjevima, koje
on stavlja na nečije psihofizičke osobine.2) Savjetovalište u industrijskoj zdravstvenoj stanici. Njegov
je zadatak pomoći novim radnicima da se što uspješnije prilagode svom radnom mjestu, organizaciji
rada i radnom kolektivu. Ujedno se pruža pomoć članovima radnog kolektiva, koji su se našli u nekoj
konfliktuoznoj situaciji ili se često ozlijeđuju ili podbacuju u svom radu ili na radnom mjestu često
reaguju na neurotičan način i t. d. Tu se provodi i psihoterapija neurotičara, koji svojim ponašanjem
unose nesklad u radni kolektiv ili imaju sami neprilika na svom radnom mjestu. Kursevi za rukovodeće
kadrove na radnim mjestima o načelima psihohigijenski ispravnog rukovođenja ljudima. Time se želi
postići da se na radnim mjestima stvori takva emocionalna atmosfera, koja će svim članovima radnog
kolektiva omogućiti brzo snalaženje i uklapanje u kolektiv na koristan način.
4) Psihička rehabilitacija invalida rada u toku njihove fizičke i profesionalne
rehabilitacije kako bi im ta pošla za rukom što brže i što potpunije.
Psihohigijenska zaštita kroničnih bolesnika, defektnih i nemoćnih osoba sastoji se od ovog:
1) Uvođenje psihohigijenskog režima u bolnice, centre za rehabilitaciju i
zavode za odgoj i školovanje defektne djece i omladine svih vrsta.
2) Edukacija stručnog osoblja u spomenutim ustanovama za provođenje takvog režima.
3) Savjetovanje rodbine i ostale neposredne okoline defektnih, starih,
nemoć­nih i hronično bolesnih osoba o pravilnom postupku s njima.
Svrha je tih aktivnosti postići da tjelesna invalidnost ostavi što manje negativnih posljedica u
duševnom životu dotičnog čovjeka, da ga okolina prihvati na
što pozitivniji način, te da tako dotični bude što manje na smetnju zajednici.
Psihohigijenska zaštita iz bolnice otpuštenih psihotičara, zatim alkoholičara,
epileptičara, delinkvenata itd. treba da se provodi preko psihijatrijskih dispanzera, koji će u tu svrhu
vršiti ovo:
1) Ambulantna terapija, osobito psihoterapija, savjetovanje rodbine i ostale
okoline.
2) Saradnja u profesionalnoj rehabilitaciji, odnosno u socijalnom zbrinjavanju navedenih kategorija
bolesnika.
3) Edukacija osoblja u duševnim bolnicama i kazneno popravnim zavodima
https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=391364505830546&id=100590178241315 5/6
9/26/21, 9:07 AM Dom Zdravlja Bijeljina - Posts | Facebook
3) Edukacija osoblja u duševnim bolnicama i kazneno popravnim zavodima
o postupku s duševnim bolesnicima, odnosno delinkventima.
4) Savjetovanje i eventualna psihoterapija delinkvenata za vrijeme izdržavanja kazne.
Na taj način olakšat ćemo ljudima, koji su došli u težak sukob sa životnom
stvarnošću, da se u ljudskom društvu snađu na zadovoljavajući način, kako
to ne bi išlo na štetu njihove već oštećene psihe, ni njihove okoline

https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=391364505830546&id=100590178241315 6/6