SEMINARSKI RAD

iz

Zdravstvena njega urgentnih bolesnika

TEMA: DEFIBRILACIJA I ENDOTRAHEALNA INTUBACIJA

 DEFIBRILACIJA

DEFINICIJA

Defibrilacija je oslobađanje električne energije koja se isporučuje srčanom mišiću a može biti
neposredna pri otvorenom prsnom košu ili posredna preko zida prsnog koša. Indikacija za
defibrilaciju su srčani ritmovi i to ventrikularna fibrilacija i ventrikularna tahikardija bez
pulsa. Ventrikularna fibrilacija je poremećaj rada srca koji je često povezan s srčanom
bolešću, infarktom miokarda ili ventrikularnom tahikardijom.

Do fibrilacije može dovesti i udar električne struje, toksični lijekovi, acidobazna neravnoteža.
Fibrilacija je najčešći uzrok iznenadne smrti odraslih osoba a uspješnost defibrilacije opada za
7-10% svake minute.

Defibrilatori mogu biti monofazni i bifazni. Kod monofaznih defibrilatora struja teče u
jednom smjeru (iz jedne elektrode u drugu elektrodu) dok kod bifaznih defibrilatora struja
teče najprije u jednom smjeru a zatim u drugom. Bifazni defibrilatori su u mogućnosti
prekinuti fibrilaciju s manjom enegijom, što bi bilo za pretpostaviti da će i sama oštećenja
srčanog mišića biti manja.

Da bi defibrilacija bila uspješna, srčani mišić mora dobiti dovoljnu količinu električne
energije. Na tu količinu isporučene električne energije utječe nekoliko faktora:

 veličina i tjelesna težina pacijenta

 lijekovi (koji su dobiveni u reanimaciji)
 otpor prsnog koša
 vrijeme
 količina električne energije
 utjecaj vremena (utapanje u vrlo hladnoj vodi)
FAKTORI KOJI DJELUJU NA OTPOR PRSNOG KOŠA:

 veličina i položaj defibrilacijskih elektroda

 kontakt između kože i elektroda
 broj prethodnih šokova
 vremenski razmak između šokova
 faza ventilacije u trenutku šoka
 pritisak elektroda na prsni koš

Veće elektrode smanjuju otpor prsnog koša ali treba paziti opet da ne budu prevelike. Ne
smiju biti spojene. Veličina kod odraslih osoba bi trebala biti između 8 i 12 cm. Pedijatrijske
elektrode su obično promjera 4,5 cm a te se mogu koristiti i za dojenčad.

Koža slabo provodi električnu enegiju pa je stoga potrebno ostvariti dobar kontakt između
elektroda i kože. Otpor prsnog koša ćemo smanjiti upotrebom provodljivih sredstava a samim
time ostvarujemo i bolji kontakt. Bez provodljivih sredstava na koži bi izazvali opekline a
otpor bi bio veći. Također otpor povećavaju i vlažna koža te zračni džepovi.

Otpor prsnog koša se smanjuje sa svakom slijedećom defibrilacijom, a vremenski razmak je

vrlo važan. Što je kraći vremenski razmak između pojedinih defibrilacija otpor je također
manji.

Zrak slabo provodi električnu struju tako da je otpor prsnog koša veći ako defibriliramo
pacijenta u toku udisaja. Bolji rezultati se postižu kod defibrilacije u fazi izdisaja.

Ručne elektrode kod defibrilacije treba čvrsto pritisnuti na prsni koš pacijenta i to otprilike
snagom od 8 kg.
ENERGIJA ELEKTRIČNOG ŠOKA:

MONOFAZNI DEFIBRILATORI:    360 J  (prva defibrilacija i sve ostale defibrilacije)

BIFAZNI DEFIBRILATORI:    150 – 200 J (za prvu defibrilaciju) i 150 – 360 J (za drugu
defibrilaciju kao i sve ostale) tj. primjenjuje se ista ili viša energija što ovisi o mogućnostima
aparata

POLOŽAJ ELEKTRODA

1. antero-lateralni položaj
2. antero-posteriorni položaj

POSTUPAK DEFIBRILACIJE

 potvrditi srčani zastoj

 potvrditi ventrikularnu fibrilaciju ili ventrikularnu tahikardiju bez pulsa na zaslonu
monitora ili preko elektroda defibrilatora
 postaviti elektroprovodljivi gel na prsni koš pacijenta (na mjesto gdje dolaze
elektrode, ili postaviti gelirane maramice) a u slučaju da  koristimo samoljepljive
elektrode onda postavljamo njih)
  postaviti elektrode defibrilatora preko elektroprovodljivog gela ili jastučića (maramica
s gelom)
 ukloniti kisik s područja defibrilacije (1 metar) ako pacijent nije intubiran
 vozilo mora biti zaustavljeno (ako se defibrilira u vozilu)
 odabrati ispravnu količinu energije
 paziti da nema dodira s pacijentom
 napuniti defibrilator  s određenom energijom
 defibrilirati

ENDOTRAHEALNA INTUBACIJA

DEFINICIJA

Endotrahealna intubacija je postupak zbrinjavanja disajnog puta gdje postavljamo

endotrahealni tubus direktno u traheju. To je u isto vrijeme najpouzdanija tehnika zaštite
disajnog puta.

Omogućuje odgovarajuću oksigenaciju i ventilaciju pacijenta, razdvaja dišni put od

probavnog pa spriječava rizik od aspiracije omogućuje davanje 100 % kisika kao i primjenu
anestezioloških gasova.

INDIKACIJE ZA INTUBACIJU:

 srčani zastoj (provođenje kardiopulmonalne reanimacije)

 potreba za zaštitom i osiguranjem dišnog puta
 nemogućnost odgovarajuće oksigenacije i ventilacije pacijenta
 čistoća dišnog puta
 primjena lijekova intrapulmonalno
 hipoksemija bilo kojeg uzroka
 hiperkapnija bilo kojeg uzroka
 anestezija, operativni zahvati

OPREMA ZA INTUBACIJU:

 laringoskop i špatule (baterije i rezervne baterije)

 ET tubusi različitih veličina
 lokalni anestetik (u gelu ili spreju)
  vodilica
 šprica za napuhavanje balona
 fiksator tubusa ili zavoj, ljepljiva traka, orofaringealni tubus
 aspirator i sukcioni kateteri
 stetoskop, kapnometar za provjeru položaja tubusa
 rukavice za ličnu zaštitu (zaštitne naočale)
 kisik i prateća oprema
 oprema za oksigenaciju i ventilaciju pacijenta prije postupka intubacije  (maska
određene veličine s samošireći balonom, orofaringealni i nazofaringealni tubus)

POSTUPAK ENDOTRAHEALNE INTUBACIJE:

Postupak intubacije ne  smije trajati  duže od trideset sekundi.

Preoksigenirati pacijenta s visokim protokom kisika (na samošireći balon spojiti kisik)

Pacijent se postavi u položaj  za intubaciju (lagano flektiran vrat s malim jastučićem ispod
okcipitalnog dijela a glava bi trebala biti ekstendirana).

Pacijentu se otvore usta, laringoskop se drži u lijevoj ruci  te se uvodi po desnoj strani
pacijentovih usta, jezik se pomiče laringoskopom u lijevo do sredine. Pratiti posteriorni dio
mehkog nepca dok se u sredini ne pokaže uvula. Preći laringoskopom polako preko baze
jezika dok se ne uoči epiglotis. Postaviti vrh špatule u valekulu (između korijena epiglotisa i
baze jezika), podići prema gore duž linije laringoskopa. Taj zahvat podiže epiglotis i otkriva
glasnice. Ako je potrebno, asistent može pritisnuti krikoidnu hrskavicu (Sellickov postupak)
ili provesti sukciju aspiratorom. Nakon što je larinks postao vidljiv, s glasnicama s obje
strane, umetnemo endotrahealni tubus. Tubus bi se trebao postavljati kroz desnu stranu usta a
uvodimo ga najčešće kod muškaraca do oznake 21 a kod žena do oznake 23. Ako sumnjamo
da položaj tubusa nije ispravan, tubus vadimo, preoksigeniramo pacijenta i ponavljamo
postupak.

Nakon postavljanja tubusa potrebno je napuhati balončić (cuff) dovoljno da spriječi istjecanje
zraka za vrijeme udisaja te da osigura disajni put. Na tubus spajamo samošireći balon spojen
na visoki protok kisika. Auskultiramo pluća i promatramo da li se podiže prsni koš kod
udisaja. Slušamo u epigastriju zbog želučane inflacije te u srednjoj aksilarnoj liniji s obje
strane prsnog koša. Položaj možemo provjeriti i pomoću ezofagealnog detektora kojeg
istisnutog spojimo  na endotrahealni tubus a zatim otpustimo. Ako je položaj pravilan tada
ćemo aspirirati zrak iz donjih dišnih puteva a ako ezofagealni detektor kolabira  te se zrak ne
može aspirirati tubus je postavljen u ezofagus i postupak će trebati ponoviti. Položaj možemo
provjeriti i pomoću kapnometra koji mjeri količinu izdahnutog ugljen dioksida. Ako
detektiramo ugljen dioksid pomoću kapnometra možemo smatrati da je položaj tubusa
pravilan.

Nakon potvrde pravilnog položaja endotrahealni tubus je potrebno fiksirati. To radimo

pomoću fiksatora tubusa (postoji veličina za odrasle i za djecu) a ako ga nemamo pomoću
zavoja ili ljepljive trake s umetanjem i orofaringealnog tubusa koji će spriječiti ugrize i
oštećenje tubusa.

Ako nam se odiže samo desna strana prsnog koša tada je potrebno ispuhati cuff jer nam to
ukazuje da se tubus nalazi u desnom bronhu pa  tubus izvući za 1-2 cm a onda opet napuhati
balončić, nakon čega slijedi ponovna provjera položaja tubusa.

KOMPLIKACIJE ENDOTRAHEALNE INTUBACIJE:

laringospazam, hipoksemija/hiperkapnija, bradikardija/tahikardija, povišenje intrakranijalnog
tlaka, dislokacija donje vilice, prijelomi ili oštećenja zubi, perforacija dušnika ili jednjaka,
iščašenje vratne kičme, ozljede usana, jezika, ždrijela, aspiracija želučanog sadržaja ili stranog
tijela, intubacija jednog bronha...
LITERATURA

https://www.hitnapomoc.net/endotrahealna-intubacija/

https://www.hitnapomoc.net/defibrilacija/

https://www.hitnapomoc.net/postupak-intubacija/