POMAGANJE

Treći oblik saučesništva je pomaganje. Predstavlja poduzimanje radnje kojm se s umišljajem

doprinosi izvršenju protupravne radnje druge osobe kojom ta osoba ostvaruje biće nekog krivičnog
djela. Kao i podstrekavanje, i pomaganje može biti neposredno i posredno.

Kod neposrednog pomaganja, pomagač neposredno pruža pomoć izvršitelju djela. Posredno
pomaganje će postojati u slučaju kad pomagač preko neke druge osobe pruža pomoć učinitelju, i na
taj način doprinosi učinjenju KD.
Pomagač doprinosi radnji učinjenja ali ni djelimično ne preduzima tu radnju, jer bi u tom slučaju bio
saučinitelj, a ne pomagač.
Pomagač u pravilu djeluje prije učinjenja KD, a ponekad za vrijeme izvršenja djela. Ne može postojati
pomaganje poslije učinjenja djela, jer bi to bio oblik saučesništva. Pomaganje mora biti uzročno
povezano sa posljedicom KD.
Iako je pomaganje moguće samo prije ili u toku izvršenja djela, a nikako poslije ostvarenja KD, u
izuzetnim situacijama može postojati pomaganje nakon dovršene radnje učinjenja, ali prije nego što
je došlo do nastupanja posljedice, što se naziva međupomoć.
Npr. postojat će međupomoć u situaciji ako je lice A nanijelo tešku tjelesnu povredu licu B, a lice C
spriječi da se pruži pomoć B, zbog čega dođe do nastupanja smrti; lice C je pomagač (međupomoć),
jer je njegovo spriječavanje da se pruži pomoć povrijeđenom uzročno povezano sa posljedicom tog
djela.

Da li se određenom radnjom doprinijelo učinjenju KD, kod učinitelja mora postojati stvorena odluka
izvršenja u vrijeme kad pomagač preduzima radnju pomaganja. To znači da ne može postojati
pomaganje prije nego se učinitelj odlučio za izvršenje djela.
U takvom slučaju preduzeta radnja može predstavljati radnju podstrekavanja, iako bi predstavljala
radnju pomaganja da je učinjenje poslije donijete odluke od strane učinitelja.
Ako lice A daje savjete i uputstva licu B kako da učini neko djelo, predstavljat će psihičko pomaganje,
ako je učinitelj stvorio čvrstu odluku na učinjenje KD. Ako takve odluke nije bilo, onda će to
savjetovanje/uputstvo predstavljati podstrekavanje.

Kada je riječ o radnji pomaganja to je svaka radnja koja je preduzeta s umišljajem, a kojom se može
doprinijeti učinjenju KD.
Prema tome, radnja pomaganja je svaka ona radnja kojom se podupire, unapređuje ili olakšava. Pri
tome mjera kojom se doprinosi izvršenju djela nema bitnog značaja.
Pri tome pomaganje može biti posredno, neposredno; i fizičko i psihičko.

Prema odredbi člana 31. KZBiH kao pomaganje u učinjenju KD smatra se osobito: davanje savjeta ili
uputa kako da se učini KD (psihičko), stavljanje na raspolaganje učinitelju sredstava za učinjenje djela
(fizičko), uklanjanje prepreka za učinjenje djela (fizičko), te unaprijed obećano prikrivanje djela,
učinitelja, sredstava kojima je djelo učinjeno, tragova KD ili predmeta pribavljenih djelom (psihičko).

Za razliku od podstrekavanja koje se može ostvariti samo činjenjem, pomaganje može biti izvršeno i
činjenjem i nečinjenjem/propuštanje.
Pomaganje nečinjenjem će postojati samo u slučaju ako je postojala dužnost na činjenje, kojim bi se
spriječavalo izvršenje KD. Pri tome nije nužno da je pomagač imao mogućnost da svojom radnjom
stvarno i spriječi konkretno KD, već je dovoljno da je takav pomagač mogao svojom radnjom da oteža
učinjenje djela.

Pružanje pomoći poslije ostvarenog KD zove se doticaj s djelom, ili prikrivanje. Doticaj može biti
stvarni i lični, u zavisnosti na šta se prikrivanje odnosi.
Kod stvarnog doticaja prikriva se korist koja je pribavljena djelom, a kod ličnog doticaja pomaže se
učinitelju da ne bude otkriven i uhvaćen.
Kao primjer za stvarni doticaj može se nvesti odredba čl.300. (1.,2.) KZBiH pod nazivom „prikrivanje“,
što znači da je to samostalno KD kod kojeg je zapriječena novčana kazna, ili kazna zatvora od 3.g.
predviđena za onog ko stvar za koju zna da je pribaljena KDom, ili ono što je za nju dobio, proda,
zamijeni, kupi, primi u zalog ili na drugi način pribavi, prikrije ili proda.
Npr. za lični doticaj mogu se navesti odredbe čl.346. KZFBiH o KD pomoć učinitelju poslije učinjenog
djela, kod kojeg je prema odredbi stava 1 kazna zatvora do 1g. propisana za onog ko krije učinitelja
KD za koje se može izreći kazna zatvora 3g. Ili mu prikrivanjem oruđa, tragova ili na dr.način pomaže
da ne bude otkriven, ili ko krije osuđenog ili poduzima šta drugo s ciljem izbjegavanja izvršenja
izrečene kazne, mjere sigurnosti ili zavodske odgojne mjere.

Navedeni primjeri stvarnog i ličnog doticaja/prikrivanja su samostalna KD i ne predstavljaju

pomaganje kao oblik saučesništva zbog toga što radnja prikrivanja nije uzročno povezana sa
posljedicom KD.
Međutim, unaprijed obećano prikrivanje, obećanje koje je dato prije učinjenja KD kao što smo naveli
predstavlja psihičko pomaganje, jer se tim unaprijed obećanim prikrivanjem doprinosi učinjenju KD,
jer je ostvarenje djela u izvjesnoj mjeri bilo uslovljeno datim obećanjem. Drugim rječima, unaprijed
obećano prikrivanje je uzročno povezano sa izvršenjem KD od strane pomognutog.
Kao što je kod podstrekavanja, i kod pomaganja mora postojati određeni odnos između pomagača i
učinitelja djela, odnosno između pomagača i učinjenog djela.
Taj odnos se ogleda u tome što pomagač mora biti svjestan kojem individualno određenom licu
pomaže, ili kojem krugu lica pripada učinitelj.
Prema tome, neće postojati pomaganje ako se preduzme neka radnja koja može omogućiti lakše
izvršenje KD bilo kojoj osobi. S druge strane, isto kao i podstrekavanje i pomaganje se mora odnositi
na izvršenje određenog KD. To znači da neće postojati pomaganje ako pomagaču nije poznato
konkretno KD u kojem pomaže određenoj osobi kao učinitelj djela.

Kada je u pitanju sticaj onda je osnovno pravilo da ne može postojati sticaj između pomaganja i
drugih odlika saučesništva u ostvarenju istog djela.
Kako je pomaganje najlakši oblik saučesništva to znači da će neka osoba biti krivično odgovorna kao
pomagač samo ako nije podstrekač ili saučinitelj.
Međutim, može postojati idelani i realni sticaj pomaganja, s tim da će idealni sticaj postojati u slučaju
ako pomagač jednom radnjom doprinese izvršenju više krivičnih djela, dok će realni sticaj postojati
kad pomagač s više radnji pomaganja doprinese ostvarenju više djela.
I kod idealnog i kod realnog sticaja pomaganja, nebitno je da li su kasnije učinjena djela ostvarena u
idealnom ili realnom sticaju.
Kad je riječ o pomagaču, prema odredbi čl.31. KZBiH, pomagač je kriv samo ako je postupao s
umišljajem, direktnim bilo eventualnim. To znači da nehatno pomaganje nije pomaganje u krivično-
pravnom smislu, jer ono ne dovodi do krivične odgovornosti.

Kao i kod podstrekavanja, i umišljaj pomagača je dvostran, jer se s jedne strane odnosi na samu
radnju pomaganja, a s druge strane na KD koje svojom radnjom ostvaruje pomognuti kao neposredni
učinitelj KD.
U odnosu na radnju pomaganja, direktni umišljaj pomagača će postojati kada je on bio svjestan da će
svojom radnjom poduprijeti, unaprijediti, olakšati učinjenje djela, s tim da je pomagač upravo to i
htio.
Eventualni umišljaj u odnosu na pomagačku radnju će postojati onda ako je pomagač bio svjestan da
bi svojom radnjom mogao doprnijeti ostvarenju KD od strane pomognutog, pa je na to pristao.

U odnosu na KD koje svojom radnjom ostvaruje pomognuti kao učinitelj, i pomagač mora biti svjestan
obilježja djela u kojem pruža pomoć učinitelju. On mora biti svjestan svih obilježja kojih mora biti
svjestan i učinitelj koji to vrši s umišljajem.
U odnosu na ona obilježja u odnosu na koja izuzetno mora postojati svijest na strani neposrednog
učinitelja, isto tako izuzetno mora postojati svijest i na strani pomagača.
To znači da svijest o protupravnosti djelovanja pomognutog samo se izuzetno traži od pomagača, i to
kada je protupravnost obilježje nekog djela. Isto važi i u pogledu ličnog odnosa, ličnog svojstva ili lične
okolnosti pomognutog; jer se svijest o ličnom momentu pomognutog, kod pomagača traži samo kad
su ti lični momenti obilježje bića KD, i to osnovno obilježje, a ne kvalificirajuća okolnost.
Od onih KD kod kojih se kao obilježje javlja neki subjektivni momenat, kao što je npr. određena
namjera ili postupanje u određenom cilju, za odgovornost pomagača je dovoljno da je taj subjektivni
momenat postojao kod pomognutog i da je to bilo poznato pomagaču ili da je pomagač
pretpostavljao da se taj subjektivni momenat nalazi kod pomognutog, pa se s tim saglasio.

Kada je riječ o kažnjavanju pomagača, osnovno pravilo sadržano je u odredbi čl.31. (1) KZBiH prema
kojoj će se pomagač u učinjenju KD kazniti kao da je to djelo sam učinio, a može se i blaže kazniti. Iz
navedene zakonske odredbe vidi se da je naš zakonodavac prihvatio princip jednake kažnjivosti za
pomaganje kao i za neposredno učinjenje djela.
Međutim, naš zakonodavac je ostavio mogućnost da se pomagač i blaže kazni, što znači da je
pomaganje zaseban OPĆI FAKULTATIVNI ZAKONSKI OSNOV ZA UBLAŽAVANJE KAZNE.

Da li će u nekom konkretnom slučaju sud pomagača kazniti u granicama propisane kazne, ili će mu
kaznu ublažiti zavisit će od svih okolnosti koje se odnose na pomaganje, a prije svega od ocjene o
tome u kolikoj mjeri je pomagačeva radnja doprinijela izvršenju djela.
Ukoliko je pomognuti kao učinitelj ostvario samo pokušaj KD, tada je i pomagač odgovoran samo ako
je taj pokušaj kažnjiv, i tada će se kazniti kao za pokušaj, znači može se i blaže kazniti.
Prema tome, pomagaču se kazna može ublažiti bilo da je pomaganjem ostvareno svršeno KD, bilo da
je ostvario kažnjivi pokušaj KD.
Iz navedenog vidimo da kazne pomagaču i učinitelju djela mogu biti iste, ali i različite, što sve zavisi
od ukupnih okolnosti pod kojima je došlo do ostvarenja djela. U pravilu treba očekivati manju kaznu
za pomagača, nego za učinitelja, ali to je relativno pravilu, jer pomagač može biti u konkretnom
slučaju kažnjen i težom kaznom nego neposredni učinitelj.
Razlog tome je što se individualizacija kazne, izbor njene vrste i mjere odvojeno vrši u odnosu na
pomagača, a odvojeno u odnosu na neposrednog učinitelja.

U svakom slučaju mogućnost blažeg kažnjavanja pomagača jasno ukazuje da je pomaganje lakši oblik
saučesništva od podstrekavanja kod kojeg ne postoji mogućnost blažeg kažnjavanja.
Kad je riječ o dobrovoljnom sprečavanju djela, i za pomagača važi odredba čl.32. (2) KZBiH, o
obligatornom oslobođenju od kazne ako se dobrovoljno spriječi izvršenje djela.
Spriječavanje djela može da bude učinjeno poslije dovršenog pomaganja, kada pomagač mora
aktivno djelovati u sprečavanju posljedica, ali i u toku samog pomaganja, kada je dovoljno da
pomagač obustavi pomaganje bez kojeg učinitelj ne može dovršiti djelo.
U pogledu dobrovoljnosti spriječavanja KD važi sve ono što važi i za podstrekača ili saučinitelja koji
dobrovoljno spriječi učinjenje KD, odnosno sve ono štp se odnosi na neposrednog učinitelja koji
dobrovoljno odustane od učinjenja djela (dobrovoljni odustanak).
To znači da i ovdje spriječavanje mora biti učinjeno dobrovoljno, jer je pomagač sam promijenio svoju
odluku o učinjenju djela, koje bi objektivno gledano moglo biti učinjeno, pri čemu etička vrijednost
motiva dobrovoljnog sprečavanja djela kad je u pitanju oslobođenje od kazne uopće nije od značaja.

Kao i podstrekavanje, i pomaganje u nekim slučajevima, određeno kao posebno KD, kao što je npr.
kod KD pomaganja neprijetelju čl.154. KZFBiH, ili kod „učestvovanja u samoubistvu“ čl.170. KZFBiH, u
takvim slučajevima preduzete radnje iako su po prirodi radnje pomaganja nisu saučesničke radnje,
već radnje učinjenja tih djela.

U našem zakonu postoji i slučaj da je inkriminisano pomaganje u djelu za koje se učinitelj ne kažnjava.
Npr. kazna zatvora od 3 mjeseca do 3g. kod KD protupravnog prekida trudnoće iz čl.171 (1) KZFBiH,
između ostalog namijenjena je i za onog ko protivno propisima o prekidu trudnoće, trudnoj ženi s
njenim pristankom pomogne učiniti prekid trudnoće.

Za razliku od podstrekavanja, naše krivično zakonodavstvo ne predviđa kažnjavanje za neuspjelo

pomaganje. Međutim, neuspjelo pomaganje može postojati, npr. u slučaju ako pomognuti nije učinio
KD za koje mu je pružena pomoć ili ako je djelo učinio potpuno neovisno od radnje pomaganja.
Tako npr. neće biti krivično odgovorna osoba za pomaganje koja je drugom dala savjet/uputstvo kako
da učini određeno djelo, a ta osoba je djelo počinila na drugi način.
Iz izloženog se vidi da odgovornost za pomaganje može postojati samo ako je pomognuti izvršio djelo
ili ostvario kažnjiv pokušaj djela.
I ovo odsustvo odredbe o kažnjavanju za neuspjelo pomaganje, ukazuje na to da je pomaganje lakši
oblik saučesništva od podstrekavanja.
 PRAVNA PRIRODA SAUČESNIŠTVA I KRIVNJA SAUČESNIKA

Kada je riječ o krivnji saučesnika, pravilo je i da se njihova krivnja utvrđuje na osnovu uračunljivosti i
vinosti. isto kao i učinitelj, i saučesnici su krivi ako su u vrijeme učinjenja djela bili uračunljivi i vini, u
pogledu uračunljivost ne postoje nikakva posebna pravila za saučesnika, jer sve ono što se odnosi na
neuračunljivost, isključunje krivnje zbog neuračunljivosti, bitno smanjene uračunljivosti.. važi i za
saučesnike.
Što se tiče vinosti ili krivnje u užem smislu, u načelu ostaje osnov krivične odgovornosti i kod
saučesništva, ali oblici vinosti nisu isti i za učinitelja i za saučesnika.

Dok je učinitelj krivično odgovoran za djelo učinjeno s umišljajem i za nehatno; saučesnici u užem
smislu krivi su samo ako su u djelu učestvovali s umišljajem. To znači da je umišljaj jedini oblik vinosti
koji dovodi do odgovornosti za podstrekavanje ili pomaganje.
Krivnja svakog saučesnika je nezavisna i posebno se utvđuje za svakog od njih. Ta krivnja je nezavisna
kako od krivnje učinitelja, tako i od krivnje drugih saučesnika.
To znači da i kod saučesništva važi princip osobne odgovornosti, znači da svako odgovara za svoje
postupke nezavisno od postupaka drugih osoba.
Samostalnost drugih saučesnika postoji bez obzira što radnje koje preduzimaju nisu samostalna KD.
Prema tome, pitanje samostalnosti krivnje odvojeno je od pitanja da li pojedine radnje saučesnika
predstavljaju samostalna KD.

TEORIJE O ZAVISNOJ/AKCESORNOJ I SAMOSTALNOJ/PRINCIPALNOJ PRIRODI SAUČESNIŠTVA

Za određivanje samostalnosti saučesništva važan je problem pravne prirode saučesništva o čemu u

teoriji postoje različita shvatanja.
Na jednoj strani imamo teoriju o samostalnoj ili principalnoj koncepciji saučesništva, na drugoj strani
su shvatanja o zavisnoj/akcesornoj koncepciji.

Prema principalnoj/samostalnoj teoriji, učestvovanje više lica u izvršenju KD predstavlja više

samostalnih radnji koje su izvršene od strane učinitelja, saučinitelja, podstrekača ili pomagača. Svaka
od tih radnji mora se ocjenjivati samostalno, tako da svaka od njih predstavlja samostalno djelo.
Ovo shvatanje polazi od samostalne prirode saučesništva i prema njemu imamo onoliko KD koliko je
radnji preduzeto od pojedinih saučesnika.
Npr. ako je u nekom KD jedno lice podstrekavalo, drugo pomagalo, a treće izvršilo djelo, tada postoje
3 samostalna djela, i to jedno ostvareno radnjom podstrekavanja, drugo radnjom pomaganja, a treće
radnjom učinjenja.
Prema toj teoriji ne samo što postoji samostalna odgovornost, već se i radnjee pojedinih saučesnika
smatraju kao pojedina KD. Prema dosljedno primijenjivanoj principalnoj teoriji svaki saučesnik
odgovara za svoju radnju, pa prema tome svaki od njih odgovara i u slučaju ako učinitelj nije ništa
uradio da bi prouzrokovao posljedicu KD.
Akcesornih/zavisnih teorija ima u više varijanti, kao što su: ograničena/limitirana, ekstremna
akcesorna i hiperekstremna teorija akcesornosti.

Prema ograničenoj ili limitiranoj teoriji akcesornosti kad u izvršenju nekog KD učestvuje više lica od
kojih su neki učinitelji a drugi podstrekači ili pomagači, ostvareno KD je njihovo zajedničko djelo.
Međutim, kako je posljedicu djela neposredno prouzrokovao učinitelj, saučesnici odgovaraju za djelo
koje on izvršio. Dosljedno tome odgovornsot saučesnika zavisi od radnje izvršioca i zbog toga se
koncepcija naziva zavisna/akcesorna teorija o saučesništvu, a ona je ograničena/limitirana jer njena
dosljedna primijena dovodi do toga da saičesnici odgovaraju samo u slučaju ako je učinitelj svojom
radnjom ostvario ili pokušao ostvariti KD shvaćeno u objektivnom smislu, što znači da se ne traži
njegova krivična odgovornost.
To znači da ako učinitelj nije ništa preduzeo, tada podstrekač i pomagač neće biti krivično odgovorni
za svoje radnje.

Prema teoriji o ekstremnoj akcesornosti polazi se od postavke da krivnja saučesnika zavisi od krivnje
učinitelja. Nije dovoljno da učinitelj izvrši ili pokuša djelo shvaćeno u objektivnom smislu, kao kod
limitirane akcesornosti, već je potrebno da je učinitelj i kriv ili krivično odgovoran.
Prema toj teoriji krivnja saučesnika je pozajmljena od krivnje učinitelja.
Ako bi se teorija do kraja sprovela, to bi značilo da kad neko lice koje nije krivično odgovorno učini
KD, tada ni saučesnici nisu krivično odgovorni.
U praktičnoj primjeni to shvatanje je neodrživo, jer ako neko podstrekne duševnoh bolesnika da
počini ubistvo i on to učini, prema toj teoriji, saučesnik ne bi bio krivično odgovoran jer neposredni
učinitelj zbog duševne bolesti ne može krivično odgovarati. Zbog toga je došlo do korigovanja te
teorije u pravcu da se u nekim slučajevima uzima da je podstrekač zapravo posredni učinitelj. To
znači da je neposredni učinitelj kao duševni bolesnik samo sredstvo u rukama onog koga je na to
djelo naveo, a to je stvarni podstrekač koji se ne smtra podstrekačem već se smatra posrednim
učiniteljem djela.

Prema teoriji hiperekstremne akcesornosti odgovornost saučesnika vezuje se ne samo za

odgovornost učinitelja, već i za lične okolnosti (stepen krivične odgovornosti, visine kazne itd.), jer se
te okolnosti u svom uticaju prenose sa neposrednog učinitelja i na saučesnike.

U savremenim krivičnim zakonodavstvima i u nauci, preovladava teorija o ograničenom/limitiranom

saučesništvu, a principalna teorija se prihvaća kao izuzetak za određeni broj situacija.

Naše krivično pravo u načelu usvaja teoriju ograničene akcesornosti, ali ne isključuje potpuno ni
principalnu teoriju, i prema našem pravu, KD ostvaruje djelovanjem učinitelj i saučesnici, smatra se
kao jedno KD, čijim ostvarenjem su na različite načine doprinijeli učinitelj i saučesnici.
Iz takvog stava proizilazi da je krivnja vezana za radnju učinitelja kojom je ostvareno KD u njegovom
objektivnom smislu. Naime, kad su u ostvarenju djela učestvovali saučesnici, njihovo zajedničko djelo
po pravilu se mora promatrati jedinstveno s obzirom na krajnji rezultat, na prouzrokovanu posljedicu.
Razbijanje jedinstva KD i konstruisanje posebnog KD nema opravdanje sa gledišta pravne logike.
Međutim, u određenoj mjeri se odstupa od akcesornosti saučesništva pa se neke radnje saučesnika
smatraju kao samostalni KD. To su uglavnom slučajevi kada je zbog posebnih opasnosti nekih radnji
saučesnika potrebna konstantna odgovornost saučesnika bez obzira da li je učinitelj preduzeo radnju
učinjenja.

Jedini opći izuzetak od načelno usvojene teorije limitirane akcesornosti kod nas predstavlja
odgovornost podstrekača za teža KD u situacijama kada učinitelj ne izvrši niti pokuša djelo, to je
institut KAŽNJIVOG NEUSPJELOG PODSTREKAVANJA gdje se ne samo krivnja podstrekača samostalno
ocjenjuje, već sama radnja podstrekavanja poredstavlja samostalno KD.

Posebni izuzeci od teorije akcesornosti postoje u svim onim situacijama gdje u posebnom djelu
zakonu došlo do inkriminacije podstrekavanja ili pomaganja kao samostalnih KD.
Kao što smo naveli kod pomaganja neprijatelju, podstrekavanja/pomaganja u samoubistvu koje
bude učinjeno, kod pomaganja trudnoj ženi da prekine trudnoću ako je to protupravno.. itd.