Želimir Vukašinović

FITILJ
Biblioteka

Urednik:
Đorđe Savić

Grafička oprema:
Dobrila Srećković

Ilustracije i slika na koricama:

Goran Dimić

Copyleft by Centar slobodarskih delatnosti 2016.

All rights is free.
Želimir Vukašinović

FITILJ

Kragujevac 2016.
“Ja nisam čovjek. Ja sam dinamit.”

Fridrih Niče, Ecce homo

 Moje tijelo je bomba.
Vjerujem u Boga.
U Oca i u Sina.
Vjerujem u Allaha.
U Hrista.
Spavao sam
kroz decenije ateizma,
vjekove obezboženja i neodlučnosti.
Spavao sam
u buci distorziranih glasova djece cvijeća,
pod obodom pacifizma.
Spavao sam kad je Lenon ubijen,
kad je kremiran Rock ‘n’ Roll.
Spavao sam zgrčen u pesnicu,
podignutu nad barikadama Francuske revolucije.

Probudih se 200 godina poslije,

u slomu jednoga svijeta,
u tranzitnoj zoni obećane zemlje:
zid je srušen!
Neki su plakali...
Od sreće?
Uzalud.
Suze su padale u gomilu cigala.

7
 Kao tanker sam,
kao nosač aviona.
Iz moga grla je torpedovan B-52
u visokom naponu neosvješćenog bijesa.

Ne puštajte me u Evropu!

Ja sam za čistilište,
za život na granici.
Boja moje kože je neodređena,
moja krv je krvava.
Dolazim iz Sirije,
iz istočnog Berlina,
iz Darkvudske šume…
Dolazim iz zadnje rupe na svirali,
iz jazbine.
Razapnite bodljikavu žicu
na svakoj od granica civilizovanog svijeta,
u njoj neka se zaplete moje životinjsko tijelo.
Za mene nije kavez,
za mene je koncentracioni logor bez gasovoda,
bez južnog toka,
vječno tumaranje u kasarni čija je žica podignuta
zbog prijetnji spoljnjeg svijeta.
Unutra je mir
koji ću da eksplodiram
opasan štapinima TNT-a.

9
Nosim crnu majicu sa rol kragnom,
imam plavu kosu
i njegovane zaliske.
Radim u cvjećari.

Zovem se Alan Ford

i pokazaću vam istoriju svijeta.

Pali taksimetar!

10
 Taksista:
“You talkin’ to me?
You talkin’ to me?
You talkin’ to me?
Then who the hell else are you talkin’ to?
You talkin’ to me?
Well I’m the only one here.
Who the fuck do you think you’re talking to?”

(bez prevoda)

11
 Mogu da bombardujem.
Mogu da eksplodiram.
Mogu da masakriram.
Mogu da se vratim u 1914-tu
i ubijem prestolonasljednika
da anarhisti sebi ne bi kopali tijesan grob.
Mogu svojoj majci da odrubim glavu.
Mogu da budem Avram za svoga poniznoga sina.
Mogu da živim vječno,
a da umrem sad!

Dolazim sa snažnom muzikom!

Vitmen je moj omiljeni pjesnik.
Moje postojanje je rif,
bez teksta,
bez melodije.
Vrisak i prasak.
Gdje ja padnem, tu ništa ne raste.
Ja nisam rođen da trajem.
Ja sam priključen
na pojačalo ljudskoga straha
i svoje probuđene religijske strasti.
Moja libidalna snaga raste iz ljubavi prema Bogu.

Molim se da me milost Božija zauzda,

a znam
da sam vjernik do koga milost neće stići.
Moj put vodi u Dženet,
moj put vodi u raj!

12
Ovdje je pakao!

13
 Ovo nije knjiga poezije.
Nikad nisam bio pjesnik…
Bio sam balvan.
…otpadak.
Bio sam spomenik kala,
…logoraš.
Sada sam emigrant,
dakle,
…terorista?

Znam šta nisam.

Vjerujem u ono što jesam,
dakle,
postojim bez znaka pitanja,
bez poremećaja ličnosti
u karnevalskom jedinstvu vjere i znanja,
konzervativan, postmoderan i eklektičan,
postojim na čistom latinskom:
Credo ergo sum.
Jednako:
Cogito ergo sum.
Postojim na prećutanom arapskom.
Meni ne treba prevod.
U sebi sažimam istoriju svijeta.

Ja sam kameleon!

15
 Ova knjiga je eksplozivna naprava.
Molotovljev koktel sa drobljenim kostima.

Nauka pokušava da nas utješi

pred onim što,
u umjetnosti,
više ne može da nas šokira.

Radikalna inventivnost je u terorizmu.

Živjeli zauvijek!

16
Hristos vaskrse!

17
Bajram Šerif Mubarek Olsun!

19
Smrt fašizmu, sloboda narodu!

21
 Dosta mi je svega!
Nadalje govori moj unutrašnji glas.
Usta sam zašio.

22
 Srušiću sve!
Sav svoj
nulti svijet.
I ništa neću da gradim.
Odmaraću pogledom na pustoš,
na pejzaž ništavila,
na Černobil oba prva svijeta.
Uživaću u rezultatima svoga minulog rada.
Treći svijet će se vijoriti
u grivama gladnih lavova,
izvan dometa moje utopijske slike.
Četvrti svijet će grcati u ratu
između Hrišćanske i Islamske države.
Podivljalog magarca niko neće moći uzjahati,
ni tek rođeni,
ni probuđeni,
ni izabrani.
U novi Jerusalim će tiho,
na baterijski pogon,
uploviti bijeli mercedes sa staklenim kavezom.
Blindiran,
nedodirljiv,
ekološki sterilan.
Padaće kiša karanfila,
cvjetaće eksplodirani heroji.
U četvrtom svijetu
i Trećem svjetskom ratu
samo će kukavice donirati svoje organe.

23
 Hladni svjetski rat nije bio.
Pobrojana su dva svjetska rata u 20. vijeku,
a 2015. godine smo obaviješteni da je
Treći svjetski rat
u toku.

24
 Od objave Trećeg svjetskog rata
pijem dnevno 2 dcl benzina
i tri puta po 5 mg bensendina.
I Guaranu.
Pred spavanje provjerim da li je fitilj suv.
Zippo upaljač držim uz bosiok:
pod jastukom.
Moja duša da me lakše pronađe.

25
 Goran Bregović:
“Noćas je k’o lubenica pun mjesec iznad Bosne.”

Branimir Štulić,
pred početak rata u SFRJ:
“Ne pokaži da si ufitiljio.”

27
 Bio sam u Avganistanu,
Iraku,
u Nju Jorku,
Barseloni,
u Parizu.
Rasuo sam se po svijetu.
Stajao sam na magistralnom putu
svjetske zajednice
i dozivao prolaznike da mi priđu,
nudio se u zagrljaj.
Sada,
otkako sam zašio usta,
ćutim,
a želim isto.
U svojoj ljubavi prema Bogu,
fali mi ljudski dodir
i tople usne žene,
fali mi francuski poljubac
za koji je već kasno.

Zauzet sam dok se svome Bogu molim.

Miniran sam.
Uzdržavam se.
Srce mi je taksimetar.

28
Kasnim na fudbalsku utakmicu
Francuska-Njemačka.
Iz tunela čujem Marseljezu.

Ovu ćete vožnju skupo platiti.

29
 Drhtim.
Bojim se svake vibracije.
Tražim mir sa sobom
usred Trećeg svjetskog rata.
Objedujem porodično,
idem na roditeljske sastanke,
pratim sport,
sviram.
čitam.
pišem.
Pilotiram.

Njegujem prijateljstva,
i javno i tajno.
Volim društvene igre:
Ne igram šah,
iritira me sat.
Slušam samo svoje srce
i postrojavam domine.

Istinski smisao zajednice

otkrio sam u lančanom sudaru,
a društvenost igre
u domino efektu.

31
O moj Bože…
Ovdje je pakao!

32
Merry Christmas and Happy New Year!

(bez prevoda)

33
 Homer Simpson:
“Let me out!”

Pilot:
“Sorry, no can do.”

Homer Simpson:
“Oh, save me, Jebus!”

(bez prevoda)

35
 Na početku novog milenijuma
dobio sam dozvolu za pilotiranje.
Zdravstveno sam odgovorio svim zahtjevima.
Psihološki,
tehnički i taktički.
Zdrav i uspravan od ponosa
mogao sam dotaći nebo.
Ptice su mi se gnijezdile pod miškom.
U pilotskoj kabini Boinga 767
nisam čuo ničijega glasa.
Plovio sam, sam i svoj,
avionom natovarenim putnicima
i njihovim zapečaćenim sudbinama…
Tiho,
kao da sam u mercedesu na baterijski pogon.
Zaštićen,
sterilan.
Ja sam blindirani Božiji sin!
Dolazim da najavim novih hiljadu godina.
Iznad virusa,
bolesti,
robijanja svakodnevnog života,
iznad pojavne ljepote,
iznad prolazne ljubavi
i smrti,
visoko sam iznad vlakova,
ja se zovem Alan Ford,
i spreman sam za vječni život.

37
 Jutro je:
8 sati i 45 minuta.
Brzinom od 785 kilometara na sat
ateriram u kičmeni stub Velike Jabuke.

Bljesak i muk.

Potpuni pritisak me lansira

izvan ovoga pakla kojeg stvaramo.

Oslobođen sam
kroz grotlo konkretnog užasa,
kroz uklještenje između 94. i 98. pršljena.
Nema razlike.
Apsolutni identitet.

Zajedno smo.
Ubice i ubijeni.

Moja religijska strast je samljela strah.

Volim svoga Boga.

U vječnosti:
Allahu ekber!

39
 Spržena tijela djece pretvaraju se
u pijesak sirijskog ložišta.
Živi oganj od sunca i gvožđa
koji se bez mjere pali…
I ne gasi.
Hemijski Eldorado,
izbrisan iz turističke ponude četvrtoga svijeta,
zbrisan sa lica zemlje.

CNN statistički evidentira ubijene

i uvijek donosi dobre vijesti.
Ohrabrujuće.
Božićna poslanica CNN-a
obasjava Hrišćansku državu:
mir je pred svima nama.

2015-ta godina je,

Menhetn.
Otac kupuje sinu plastični pištolj
u prodavnici igračaka.
Na bilbordu je osmjehnuti Hrist.
Otac i sin su srećni kao njihov Bog.
U vječnosti:
Slavljen da si, Gospode!

40
 Očištiću svoju krvavu,
nečistu krv:
Ko sam ja?
Zašto sam rođen?
Zašto sam ovakav kakav jesam?
Čije sam dijete?

Genetički sam koktel,

napunjen benzinom, bensendinom i Guaranom.
Mutnog sam porijekla,
konzervativan, postmoderan i eklektičan,
DNK rusvaj.

Očistiću svoju krv:

lažem da se zovem Alan Ford.
Nemam plavu kosu,
njegovane zaliske,
niti crnu majicu sa rol kragnom.
Ime najbližeg od svih mi bližnjih nije Bob Rok.
Visok jesam.
Imam crnu kosu,
dužu, razmršenu u lokne,
usko lice,
crne oči,
i vilicu obrubljenu bradom.
U laboratoriji pročišćenja,
glasovi se odbijaju o zidove bijelih pločica
i pune epruvete sterilisanom jekom.

41
 Žena u bijelom mantilu
jodluje bistri vazduh švajcarskih Alpa
i rumeni se.
U desnoj ruci nosi cjediljku,
u lijevoj sito.
Sjedam na kožnu fotelju
kao da sam direktor.
Naslon je oboren pod tupim uglom.
Igla je zabodena u podlakticu moje lijeve ruke.
Ispred mojih očiju
rumeni se okruglo žensko lice,
a iznad njega vidim da je na zid,
iznad pločica,
prikovan krst
i na njemu plastični raspeti Hrist.
Moja nečista krv prolazi kroz cjediljku
i curi u pehar veličine lavora.
Krupan čovjek,
gord kao templar,
trese sito i odvaja krvna zrnca od kukolja.
Preko desne podlaktice
sva će se ova krv moja
meni vratiti.
Bez krivice
i pokajanja.
Čista.

42
 Znam ko sam:
nisam nahranjen na pupak,
nego na venu.
Dijete sam svoga Boga,
moja je krv svijetla i sveta.
Ja sam blindirani Božiji sin.
Moja krv više nije krvava.
Rođen sam, napokon.
Vratio sam se.
Ljepši od pojavne ljepote,
probuđen zauvijek.

43
 U noćima slabosti,
dok me slama nesanica
poželim da nisam budan,
poželim da sam, recimo, Buda,
da mi duša zamiriše na bosiok,
da je kremen potrošen,
a fitilj vlažan i beskonačno dug.
U noćima svoje slabosti
samo želim da zaspim,
kao nekad,
u buci distorziranih glasova djece cvjeća,
nad barikadama revolucija koje ubijaju svoju djecu,
želim da spavam
dok svira Rock ‘n’ Roll,
dok pjeva Dejvid Bouvi,
mirno
kao ničije dijete.
U noćima svoje slabosti
kada me niko ne vidi
i ne čuje,
poželim da ostane tako,
da moja slabost traje,
da nikada ne svane,
da se naspavam,
da me iz sna ne može podići ni francuski poljubac.

45
 Poželim da opet mogu govoriti
samo obične, svakodnevne riječi,
da je moj unutrašnji glas zaboravio da vrišti.
Poželim da nisam neko,
da se tiho poreknem
i postanem niko.

46
 Prokleto Sunce!
Opet je izašlo na istoku.

Kome?
Zapadu, ionako, ništa više nije novo.

Svako jutro je isto:

donosi nam još jedan radni dan
i trag u kosi
dok koračamo stazama trnja i orhideja.

Svaki život je odiseja.

Preko pakla i ponora,

pronašao sam put koji vodi do trona.

Mnogi čekaju moj znak…

47
(Prije detonacije treba popisati istorijske činjenice.

Homer je prognanik iz Platonove države,

slijepi pjesnik
koji je ljudskoj prirodi gledao kroz prste,
prvi glas Odiseje.

Leo Martin je Miloš Jović

i drugi je glas Odiseje.

Milan Mladenović je pjesnik

čija riječ ima svoj glas.
Pripitomljavao je režanje troglave zvijeri
na ulazu u obećanu zemlju.
Bezuspješno.
1991. godina,
album Dum, dum)

48
 Fitilj je, svakim danom, sve kraći…
Ispod jastuka zaudara benzin
po evropskim standardima.

Pitanje je trenutka
kada ću eksplodirati.
Srce mi ubrzano kuca.
Tensio arterialis, na čistom latinskom, divlja.
Misli su mi nepovezane
i vraćaju se kao refreni popularnih pjesama.
Od 1989. godine nisam spavao.

Unutrašnji glas u meni vrišti.

Palim svjetlo u sobi
da ugledam Boga
koga sam prestao da tražim.
Ja sam vjernik pročišćene krvi,
ekološki sterilan,
izabran,
blindirani Božiji sin.

Oči su mi umorne.

O, moj Bože…
Svjetlo je prejako.

49
 Prokleto Sunce!
Prokleta sijalica od 100W!
Ispijam bensendin i Guaranu.
Miris bosioka je ugušen.
Ne mogu da ugledam ni svoga Boga, ni svoju dušu.
Palim televizor.
Hipnotisan sam pokretnom slikom
formatiranom tankim plastičnim ramom
sa logom Samsunga.
Film za djecu je na programu.
Kremenko i Kamenko,
sa Džon Gudmenom i Rik Moranisom
u naslovnim ulogama.
Pod glavom nemam kamen
nego jastuk
ispod koga je Zippo sa novim,
jučer zamijenjenim,
kremenom.

Srce mi je taksimetar.
Neumoljivo otkucava račun koji ćete skupo platiti.

51
 “Are you talkin’ to me?”

(bez prevoda)

Misli su mi u nepovezanom ubrzanju.

Replike u repetiranju.
Olimpik ekspres mi je prosvirao obje sljepoočnice.
Marseljeza mi odzvanja u potiljku.

S ove strane ogledala sam.

Znojim se.
Imam groznicu.
Infekciju mokraćnih kanala.
Sjetih se da sam napokon rođen
da bih se uzdigao iznad bolesti
i prolaznih ljubavi.
Savladao sam DNK rusvaj.
Zagrli me, Allahu!
Pomiluj me, Hriste.

Moj strah reterira u ormar.

Dijete sam koje se igra sa svojim životom.
Od svoje ću smrti načiniti umjetnost.
Moja volja glasi:
neću da preživim pakao lijepog.
Eksplodiraću
iz ljubavi prema životu.
Eksplodiraću od želje.
Eksplodiraću u vječnost!

52
 Go sam.
Kao od Oca rođen.
Moje životinjsko tijelo je zapleteno
u bodljikavoj žici.
Iznad mene nije nebo,
iznad mene je plafon
četvrtog svijeta,
država Božija.
Što duže pišem, fitilj je sve kraći.
Neću da dužim:

U meni je Treći svjetski rat,

hemijski Eldorado,
oganj koji žari i bez mjere pali,
dječije kosti spržene u pijesak Islamske države,
Božićni rafali tuge,
nasumične žrtve terorizma,
novogodišnji vatromet
koji predskazuje narednih 1000 godina,
u meni je ljubav kojoj niko ne smije prići u zagrljaj,
u meni je Marseljeza,
i jedna tiha šansona Iv Montana.

53
 Sam sam,
moje nago tijelo je četiri dana obavijeno čaršavom,
pilotiram visoko iznad vlakova.
Moje ime nije Alan Ford.
(Bilješka o autoru)
Ja se zovem Želimir Vukašinović.
Dolazim iz Sirije,
emigriram za Nedođiju.
Ničije sam dijete.
Za ljubav glavu gubim
i umirem kada ljubim.
Slušam svoje srce.

(Lirski intermezzo:
Najljepša sevdalinka u istoriji svijeta
je rođena iz njemačkog duha,
u Parizu, 1845. godine.
“Der Asra”, Hajnrih Hajne.)

Spreman sam.
Izlazim iz ovog oklopa od 190cm visine…
Sad!

Bože, volim te!

U mom si zagrljaju.

55
 Bljesak od 1.000.000W
ispaljen je u moje rasprsle organe.
Plafon se otvorio,
nebo je ušlo u ustajalu sobu.
Kroz Božije oči
vidim dvobojnu sliku velikog stila.
Kroz Božije uši
čujem muziku iz tranzistora
na pogon od dva puta po 1,5V.

Dejvid Bouvi,
sa zebnjom i crnom zvijezdom na reveru,
iz koljevke karcinoma pukovničke odlučnosti,
pjeva svojoj jedinoj smrti
i vaskrsenju Lazarevom:
“Look up here, I’m in Heaven.”

(bez prevoda)

Oslobođen sam!

56
 U zagrljaju,
visoko ovdje iznad vlakova,
iznad Sotomajorovih 2.45,
visoko iznad gravitacije,
iznad pojavne ljepote
i bolesti,
iznad najvišeg tona,
visoko iznad prolazne ljubavi
i naše smrti,

iznad tempa,

plešem
sa svojim Bogom.

57
Jutros, k’o pun mjesec, crna zvijezda sija iznad nas.

59
Ljubav je vječna!

60
 Napokon:

mir.

Istorija svijeta je dokrajčena.

61
 Izlišan zaključak
(na kraju istorije svijeta,
jednog života
i ove knjige):
Niče je umro iz sažaljenja prema Bogu.
Niče nije heroj našeg,
posljednjeg vremena,
u čijem je zagrljaju Bog eksplodirao.
Niče je kukavica
koja je čovječanstvu donirala svoje oslobođeno srce
i veliki stil:

Ecce homo!

62
 Izdavač
Centar slobodarskih delatnosti doo
Dr Ilije Kolovića 12, Kragujevac

Za izdavača
Đorđe Savić, direktor

Tehničko uređenje
Dobrila Srećković

Korektura
Dejan Petrović

Lektura
Nikola Živanović

Štampa
Centar slobodarskih delatnosti doo
Kragujevac

Štampano u tiražu
od tristotine trideset tri primeraka
maja 2016. godine
 CIP - Каталогизација у публикацији
Народна библиотека Србије, Београд

821.163.41-1

ВУКАШИНОВИЋ, Желимир, 1970-

Fitilj / Želimir Vukašinović ; [ilustracije Goran Dimić]. -
Kragujevac : Centar slobodarskih delatnosti,
2016 (Kragujevac : Centar slobodarskih delatnosti). - 62 str. :
ilustr. ; 21 cm. - (Biblioteka Kartagina)

Tiraž 333.

ISBN 978-86-87863-37-8

COBISS.SR-ID 223215372