“Most na Žepi”

Analiza pripovijetke
-izdvojiti likove;

-navesti ključna mjesta u pripovijetki

Vezir Jusuf
Kako saznajemo iz pripovijetke,Jusuf je rođen u selu Žepi u Bosni,odakle je,kada je
imao 9 godina,odveden u Carigrad.Iako razlog nije naveden u pripovijetci,smatram
da se radilo o devširmi (Danak u krvi) gdje su djeca od 8 godine pa do 20,odvođena
iz Bosne u Carigrad kako bi služili državi,a u ovom slučaju Jusuf je imao veliku sreću
jer je uspio ostati na dvoru,napredovati u karijeri,što je I uspio jer je postao vezir.U
Carigradu dobiva veliku slavu,poštovanje,uspjeh o kojem se pričalo I u Bosni u
gotovo svakoj obitelji. Međutim kao što poslovica kaže “ko visoko leti nisko
pada”,uprkos svom tom uspjehu on dospijeva na samo dno jer će,nažalost,(ne
znamo iz kojeg razloga),provesti nekoliko mjeseci u zatočeništvu.To je na njega
veoma uticalo I promjenilo ga u potpunosti,što I nije iznenađujuće.Sama pomisao na
zarobljeništo ostavlja jedan užasan utisak za koju vjerujem da nije osobna nije
izašla a da nije osjetila neke posljedice.U najtežim trenutcima ljudi razmišljaju o
prošlosti,pa je tako I naš vezir razmišljao o svom djetinjstvu provedenom u
Bosni.Vjerovatno mu je nedostajala I obitelj,o kojoj nemamo podataka,te se može
reći da je on veoma nostalgična osoba.Međutim,izašao je iz zarobljeništa,te je uspio
pokazati da je veoma plemenita osoba kada je odlučio da pomogne svom rodnom
kraju.Sagradio je most koji mnogi ljudi nisu uspjeli,ali urpkos tome most je ostao bez
natpisa s njegovim imenom.No,kada čovjek pomisli da će on napokon početi uživati
u svom životu,nažalost,zarobljeništvo I dalje ostaje u njegovoj podsvijesti,što da
dovodi do užasnog stanja.Postaje paranoičan,hladan,odsutan od ljudi,potpuno
taman u svako pogledu,ni trunka svjetlosti da ga obasja.To upravo možemo
primjetiti iz ovog citata koji nam pokazuje koliko je zarobljeništvo ostavilo dubok
trag na njega I ožiljak za cijelog života.Definitivno postaje nesrećan ,sam-ono čega
se svaka osoba boji.

“Prošle su, još letos, dve godine od njegova pada i zatočeništva. U prvo vreme, posle povratka na vlast,
on nije primećivao kakve promene na sebi. Bio je u najlepšim godinama kad se zna i oseća puna vrednost
života; pobedio je sve protivnike i bio moćniji nego ikad pre; dubinom skorašnjeg pada mogao je da meri
visinu svoje moći. Ali što je više odmicalo vreme, njemu se – umesto da zaboravlja – u sećanju sve češće
javljala pomisao na tamnicu. Ako je i uspevao ponekad da rastera misli, on nije imao moći da spreči
snove. U snu poče da mu se javlja tamnica, a iz noćnih snova je, kao neodređen užas, prelazila u javu, i
trovala mu dane. Postade osetljiviji za stvari oko sebe. Vređali su ga izvesni predmeti koje pre nije ni
primećivao. Naredio je da se digne sav somot iz palate i zameni svetlom čohom koja je glatka, meka i ne
škripi pod rukom. Zamrznu sedef, jer ga je u mislima vezivao s nekom studenom pustoši i osamom. Od
dodira sedefa i od samog pogleda na nj trnuli su mu zubi i prolazila jeza uz kožu. Sve pokućstvo i oružje u
kom je bilo sedefa odstranjeno je iz njegovih soba.”
Neimar Talijan
Neimar je poznati carigradski graditelj mostova. Cigan Selim ga opisuje kao čudnog
i neurednog čovjeka. On je veoma šutljiva osoba I ne pokušava da uspostavi neki
kontakt s stanovnicima Žepe.On je osoba koja je lišena nesigurnosti I straha.Iz
njegovih postupaka,može se zaključiti da je osoba koja je jako dobra u svome
poslu,veoma predana,te perfekcionista u svakom pogledu.Samim tim što na ovom
svijetu kreira djela koja ostaju za cijeli život,njegov život definitivo nije uzaludan I
beznačajan.
Na petnaest dana pred Mitrovdan, svet koji je prelazio Žepu preko brvna, malo
poviše gradnje, primeti prvi put kako se s obe strane reke, iz tamnosiva kamena
škriljavca, pomalja beo, gladak zid od tesana kamena, opleten sa svih strana
skelama kao paučinom. Od tada je rastao svakog dana. Ali uto padoše prvi mrazevi i
rad se obustavi. Zidari odoše kućama, na zimovanje, a neimar je zimovao u svojoj
brvnari, iz koje nije gotovo nikud izlazio, povazdan pognut nad svojim planovima i
računima. Samo je radnju prigledao često. Kad, pred proleće, stade led pucati, on je
svaki čas, zabrinut, obilazio skele i nasipe. Pokatkad i noću, sa lučem u ruci.
Iz citata možemo vidjeti da on ne osjeća ni studen,ni glad,što je
suludo.Nažalost,kada je most izgrađen,on ostaje na zemlji kao ponos I dika,ali je
njen tvorac napušta bez ikakvog obaziranja,jer njegovo djelo ostaje vječno da
živi,samim tim on mu više nije ni potreban.Na povratku u Carigrad umire od
kuge.Njegov život nije uzaludan jer se njegova djela uvjek pamte I prkose
vremenu,ali ovaj most će ostati skraćen tog užitka jer nema imena njenog
tvorca.Umjetničko djelo je zaseban svijet I nakon stvaranja nastavlja da živi samo.

Ključna mjesta u pripovijetci

Zarobljništo je ono što je u Jusufu probudila ono najgore,ali I možda I ono
najbolje.Dovelo ga je do užasnog stanja,koje ga I dalje prati.Ali dobra stvar jeste da
je nakon toga perioda,uspio povratiti svoj ugled,koji je sigurno tada bio
izgubljen,povratiti povjerenje ljudi,uspostaviti vezu s njima I uvjeriti ih da je on jako
dobra osoba.Sigurno ga je I samo zarobljeništvo navelo da sagradi most,jer da toga
nije bilo,možda uopšte ne bi ni pomislio na tu misao.Možda ga je to stanje samoće
upravo pogodilo u samo srce,I navelo da uradi nešto što će biti pamćeno za cijeloga
života,jer most opet na kraju krajeva neće nikada bit samo, jer će uvijek biti ljudi
koji će ga posjećivati I imati koristi od njega.Možda prije zarobljeništva nije uradio
nikakvo dobro djelo za koje bi ga ljudi vječno pamtili,vjerovatno je tu I bilo situacija
u kojim su ljudi iz Žepe možda njemu I zamjerili jer je zaboravio na njih kada je
stekao slavu.Samoća ga podučila kako je to kada si skoro niko I ništa,sam u svom
svijetu,izgubljen od svega,zaboravljen od svihu.