Andrzej Sapkowski

Posljednja želja
 Sadržaj
Glas razuma 1
Vještac
I.
II.
III.
IV.
V.
VI.
VII.
VIII.
Glas razuma 2
I.
II
Zrno is ne
I.
II.
III.
IV.
V.
Glas razuma 3
Manje zlo
I.
II.
III.
IV.
V.
VI.
Glas razuma 4
Pitanje cijene
I.
II.
III.
Glas razuma 5
Kraj svijeta
I.
II.
III.
IV.
V.
VI.
VII.
Glas razuma 6
Posljednja želja
I.
II.
III.
IV.
V.
VI.
VII.
VIII.
IX.
X.
XI.
XII.
XIII.
XIV.
XV.
XVI.
XVII.
Glas razuma 7
I.
II.
 Glas razuma 1
Došla mu je pred jutro.
Ušla je vrlo oprezno, ho, hodajući bešumno, klizeći kroz sobu kao
utvara, kao sablast, a jedini zvuk koji je pra o njezine pokrete ispuštao je
plašt tarući se o golu kožu. Pa ipak je taj neznatni, jedva čujni šum probudio
vješca, a možda ga je samo prenuo iz polusna u kojemu se monotono
zibao, kao da visi u bezdanoj dubini, između dna i površja spokojnoga
mora, posred blago uzbibanih vla algi.
Nije se pomaknuo, čak ni trepnuo. Djevojka je dolepršala bliže, zbacila
plašt, polagano, oklijevajući, oslonila savijeno koljeno o rub kreveta.
Promatrao ju je ispod spuštenih trepavica, i dalje ne odajući da je budan.
Djevojka se oprezno popela na postelju, obujmivši ga bedrima. Poduprijevši
se ispruženim rukama darnula mu je lice kosom koja je mirisala na kamilicu.
Odlučna i nekako nestrpljiva, sagnula se, dotaknula mu vrškom dojke
kapke, obraze, usne. Nasmiješio se, obujmivši joj ramena, vrlo polaganim
pokretom, oprezno, nježno. Uspravila se, bježeći njegovim prs ma,
ozarena, obasjana, izbrisana svojim bljeskom u maglovitoj svjetlos
svitanja. Pomaknuo se, ali mu je odlučnim pri skom oba dlana zabranila
promjenu položaja, laganim, ali odlučnim pokre ma bedara zah jevala je
odgovor.
Odgovorio je. Nije se više povlačila pred njegovim dlanovima, zabacila
je glavu unatrag, zamahnula kosom.
Koža joj je bila hladna i začuđujuće glatka. Oči koje je ugledao kada je
lice približila njegovu, bile su velike i tamne poput očiju rusalke.
Ljuljan, utonuo je u more kamilice koje se uznemirilo i zašumjelo,
izgubivši mir.
 Vještac
I.
Kasnije se pričalo da je taj čovjek pris gao sa sjevera, od Užarskih vrata.
Pješačio je, a natovarenog konja vodio za uzdu. Bilo je kasno poslijepodne i
dućančići užara i sedlara bili su već zatvoreni, a uličica prazna. Bilo je toplo,
a taj je čovjek na sebi nosio crn plašt prebačen preko ramena. Privlačio je
pozornost.
Zaustavio se pred gos onicom „Stari Narakort“, na tren zastao,
osluškivao žamor glasova. Gos onica je kao i obično u to doba bila puna
ljudi.
Neznanac nije ušao u „Stari Narakort.“ Poveo je konja dalje, niz ulicu.
Ondje je bila druga krčma, manja, zvala se „Kod lisca.“ Nije bilo nikoga.
Krčma nije bila na najboljem glasu.
Krčmar je podignuo glavu iznad bačve kiselih krastavaca i odmjerio
gosta pogledom. Stranac je, ne skinuvši plašt, stajao pred točionikom
hladno, nepomično, šutke.
„Što ćeš?“
„Pivo“, rekao je neznanac. Glas mu je bio neugodan.
Krčmar je obrisao ruke o platnenu pregaču i napunio glineni vrč. Vrč je
bio okrhnut.
Neznanac nije bio star, ali mu je kosa bila gotovo posve bijela. Ispod
plašta je nosio iznošen kožni ka anić, šniran pod vratom i na ramenima.
Kada je skinuo svoj plašt, svi su primije li da na remenu iza leđa ima mač.
Nije to nimalo čudilo, jer u Wyzimu su gotovo svi hodali s oružjem, ali nitko
nije nosio mač na leđima kao luk ili tobolac.
Neznanac nije sjeo za stol među malobrojne goste, stajao je i dalje za
točionikom, zureči prodornim pogledom u krčmara. Povukao je iz vrča.
„Trebam sobu za noćenje.“
„Nema“, progunđao je krčmar gledajući gostu u čizme, zaprašene i
prljave. „Pitaj u „Starom Narakortu.“
„Radije bih ovdje.“
 „Nema.“ Krčmar je napokon prepoznao neznančev naglasak. Bio je to
Riv.
„Pla t ću“, rekao je stranac ho, kao pomalo nesigurno.
Tada je baš i započela cijela ta gadna priča. Rošavi grmalj koji je stranca
pra o sumornim pogledom još od ulaska, ustao je i prišao točioniku. Dva su
njegova sudruga stala iza njega, ne dalje od dva koraka.
„Nema mjesta, ništarijo, rivski klatežu“, prokrkljao je rošavi, stajući k
uz neznanca. „Ne trebaju nam takvi poput tebe ovdje u Wyzimu. Ovo je
pošten grad!“
Neznanac je uzeo svoj vrč i odmaknuo se. Pogledao je krčmara, ali taj je
izbjegavao njegov pogled. Nije mu padalo na pamet brani Riva. Tko je,
uostalom, volio Rive?
„Svi su Rivi lopuže“, nastavljao je rošavi, bazdeći na pivo, češnjak i
srdžbu. „Čuješ li, kopile, što govorim?“
„Ne čuje. Balega mu je u ušima“, rekao je jedan od h straga, a drugi
zagrohotao.
Neznanac ga je tek sada pogledao.
„Dovršit ću pivo.“
„Pomoći ćemo “, prosiktao je grmalj. Izbio je Rivu vrč iz ruke te,
istodobno, hvatajući ga za ruku, zario prste u remen koji je ukoso presijecao
strančeva prsa. Jedan od h straga podignuo je ruku na udarac. Stranac se
na mjestu izvio, izbacujući rošavoga iz ravnoteže. Mač je zasiktao u toki i
kratko bljesnuo na svjetlos uljanica. Nastao je metež. Krik. Netko od
preostalih gos ju pojurio je prema izlazu. S treskom je pao stolac, muklo je
o pod tresnulo glineno posuđe. Krčmar je - usne su mu podrhtavale - zurio
u užasno rasječeno lice rošavoga, koji je, prionuvši prs ma za rub točionika,
klizio, nestajao s pogleda, kao da tone. Ona dvojica ležala su na podu.
Jedan nepomično, drugi se uvijao i grčio u tamnoj mlaki koja se brzo
povećavala. U zraku je, parajući uši, treperio tanki, histerični vrisak žene.
Krčmar se stresao, udahnuo zraka i počeo povraća .
Neznanac se povukao do zida. Usredotočen, napet, pozoran. Mač je
držao objema rukama, prelazeći vrškom oštrice po zraku. Nitko se nije
micao. Užas je, kao hladno blato, oblijepio lica, sapeo udove, začepio grla.
 Stražari su u krčmu upali bučno i sa zveketom, njih trojica. Mora da su
bili u blizini. Imali su spremne korbače, ali ugledavši trupla smjesta su
izvukli mačeve. Riv se leđima prislonio o zid, lijevom je rukom izvukao iz
sare bodež.
„Baci to!“ proderao se jedan od stražara drhtavim glasom. „Baci to,
razbojniče! Poći ćeš s nama!“
Drugi stražar je nogom odgurnuo stol koji mu nije dopuštao da Rivu
priđe sa strane.
„Odjuri po ljude, Perčine“, doviknuo je trećemu, koji je ostao bliže
vra ma.
„Ne treba“, rekao je neznanac, spuštajući mač. „Sam ću poći.“
„Poći ćeš, pasje sjeme, ali svezan!“ proderao se onaj ustreptali. „Baci
mač, jer ću glavu razbi !“
Riv se uspravio. Brzo je uhva o oštricu lijevim pazuhom, a desnom je
rukom, podignutom uvis, prema stražarima, ocrtao po zraku složen, brz
znak. Bljesnuli su čavlići kojima su bile sve do lakata gusto posute duge
orukvice kožnatoga ka ana.
Stražari su se u trenu povukli, zaklanjajući lica podlak cama. Jedan je
od gos ju skočio na noge, drugi pojurio k vra ma. Žena je opet vrisnula,
divlje, prodorno.
„Poći ću sam“, ponovio je neznanac zvučnim, metalnim glasom. „A vas
trojica ispred mene. Odvedite me kaštelanu. Ne znam put.“
„Da, gospodine“, promucao je stražar, pognuvši glavu. Pošao je prema
izlazu, nesigurno se ogledavajući. Ostala dvojica izašla su za njim, okrenu
leđima, brzo. Neznanac ih je slijedio, spremajući mač u tok, a bodež u saru
čizme. Dok su prolazili pored stolova, gos su zakrivali lica polama ka ana.
II.
Velerad, kaštelan Wyzime, počešao se po podbratku, zamislio. Nije bio
ni zatucan, ni plašljiv, ali nije se veselio ostajanju sa sjedokosim nasamo.
Napokon je odlučio.
„Izađite“, zapovjedio je stražarima. „A sjedni. Ne, ne tu. Tamo dalje,
ako te je volja.“
Neznanac je sjeo. Nije više imao ni mač, ni crni plašt.
 „Da čujem“, rekao je Velerad, igrajući se teškim buzdovanom koji je
ležao na stolu. „Ja sam Velerad, kaštelan Wyzime. Što mi imaš za reći,
gospodine razbojniče, prije no što pođeš u tamnicu? Trojica ubijenih,
pokušaj bacanja uroka, nije loše, nije nimalo loše. Za takve se stvari u nas u
Wyzimi nabija na kolac. Ali ja sam pravedan čovjek, najprije ću te sasluša .
Govori.“
Riv je razvezao ka an, izvukao ispod njega svitak bijele kozje kože. „Na
raskrižjima, po krčmama pribijate“, rekao je ho. „Je li is na ovo što je
napisano?“
„A“, promrmljao je, gledajući rune u snute u kožu. „O tome je riječ.
Kako se nisam odmah domislio. Jest, is na, najis nskija. Potpisano je:
Foltest, kralj, gospodar Temerije, Pontara i Mahakama. Znači da je is na. Ali
obznana je obznana, a zakon je zakon. A ovdje u Wyzimi zakon i red čuvam
ja! Ljude ubija ne dopuštam! Jesi li razumio?“
Riv je kimnuo glavom u znak da je shva o. Velerad je gnjevno
otpuhnuo.
„Znak vješca posjeduješ?“
Neznanac je opet posegnuo u izrez ka ana, izvukao okrugli medaljon
na srebrnom lančiću. Na medaljonu je bila prikazana vučja glava s
iskešenim očnjacima.
„Imaš li kakvo ime? Može i ne bi pravo, ne pitam iz radoznalos , već
da olakšam razgovor.“
„Zovem se Geralt.“
„Neka bude i Geralt. Iz Rivije, kako zaključujem po govoru?“
„Iz Rivije.“
„Da. Znaš što, Geralte? Ovo“, Velerad je lupnuo otvorenim dlanom po
poruci, „ovo pus na miru. To je ozbiljna stvar. Mnogi su već pokušali. Nije
to, brate, isto što i posmica nekoliko propalica.“
„Znam. To mi je zanat, kaštelane. Piše: nagrada je tri suće orena.“
„Tri suće“, Velerad je napućio usne. „I kraljevna za ženu, kako ljudi
govore, iako to milos vi Foltest nije dopisao.“
„Ne zanima me kraljevna“, mirno je rekao Geralt. Sjedio je nepomično,
ruku položenih na koljena. „Piše: tri suće.“
 „Kojih li vremena“, uzdahnuo je kaštelan. „Kojih li šugavih vremena! Još
prije dvadeset godina, tko bi pomislio, čak i u pijanstvu, da će postoja
takvo zanimanje? Vješci! Putujući ubojice bazilisaka! Lutajući istjerivači
zmajeva i vodenjaka! Geralte! Je li tvome cehu dopušteno pi pivo?“
„Naravno.“
Velerad je pljesnuo dlanovima.
„Piva!“ zazvao je. „A se, Geralte, primakni. Hajde.“
Pivo je bilo hladno i pjenušavo.
„Šugava su vremena nastala“, nastavio je Velerad, potežući iz vrča.
„Namnožilo se svakojake gamadi. U Mahakamu, u planinama, sve se roji od
bobolaka. Po šumama su nekoć vuci zavijali, a sada pak: sablas , hrženjaci
nekakvi, gdje god pljuneš, vukodlak ili neka druga pošast. Po selima rusalke
i cvilidrete djecu o maju, na sto ne. Boleš ne za kakve nitko prije nije čuo,
da se naježiš. A sad i ovo, da sve bude na broju!“ Gurnuo je svitak kože po
stolu. „Nije čudo, Geralte, da je tolika potražnja za vašim uslugama.“
„To je kraljevska obznana, kaštelane.“ Geralt je podignuo glavu.
„Znadete li pojedinos ?“
Velerad se odmaknuo na stolcu, prepleo dlanove na trbuhu.
„Pojedinos , kažeš? A znam. Nije da su iz prve ruke, ali iz pouzdanih
izvora jesu.“
„To mi i treba.“
„Upro si. Kako hoćeš. Počuj.“ Velerad je otpio piva, s šao glas. „Naš
nam je milos vi Foltest još kao kraljević, za vladavine staroga Medella,
svojega oca, pokazivao što umije, a umio je puno. Računali smo da će ga to
s godinama proći. No među m, ubrzo nakon svoje krunidbe, odmah poslije
smr staroga kralja, Foltest je nadišao samoga sebe. Zinuli smo od čuđenja.
Da ne duljim: napravio je dijete svojoj rođenoj sestri, Addi. Adda je bila
mlađa od njega, uvijek su se držali skupa, ali nitko nije ništa posumnjao, no,
možda kraljica... Ukratko: gledamo, a Adda, eto, s ovakvim trbuhom, i
Foltest počinje priča o vjenčanju. Sa sestrom, shvaćaš li, Geralte? Situacija
je postala silno napeta, jer je baš tada Vizimir iz Novigrada namislio uda za
Foltesta svoju Dalku, odaslao je poklisare, a nas je dopalo drža kralja za
ruke i noge jer se požurio rastjera glasnike. Uspjeli smo, i dobro da jesmo,
jer bi nam uvrijeđeni Vizimir crijeva prosuo. Potom se, ne bez pomoći
Adde, koja je utjecala na bracu, uspjelo balavca odvra od brza vjenčanja.
I za m je Adda rodila, u propisanom vremenu, dakako. I sada poslušaj, jer
tek počinje. To što se rodilo nije vidjelo puno osoba, ali jedna je babica
iskočila kroz prozor na kuli i ubila se, a druga je sišla s uma te je i danas
smućena. Stoga držim da nadkopile nije bilo odveć naočito. Bila je to
djevojčica. Umrla je uostalom ubrzo, nitko nije, kako mi se čini, previše
žurio s podvezivanjem pupkovine. Adda, na svoju sreću, nije preživjela
porod. A potom je, brate, Foltest još jednom napravio od sebe budalu.
Nadkopile je trebalo spali ili, što ja znam, zakopa nekamo na osami, a ne
čuva u sarkofagu u dvorskim podrumima.“
„Prekasno je sada za mudrovanje“, podignuo je Geralt glavu. „Trebalo je
u svakom slučaju pozva nekoga od Znajućih.“
„Govoriš li o m opsjenarima sa zvjezdicama na šeširima? Kako ne,
sja lo ih se desetak, ali već poslije, kada se pokazalo što leži u tom
sarkofagu. I što iz njega noću izlazi. A počelo je izlazi ne odmah, o ne.
Sedam je godina od pogreba vladao mir. Kad, jedne noći, za punoga
mjeseca, dreka u zamku, vapaj, strka! Čemu dulji , razumiješ se u to,
obznanu si također pročitao. Djetešce u lijesu poraslo, i to nemalo, a i zubi
su mu valjano izrasli. U jednu riječ, štriga. Šteta što nisi vidio trupla. Kao što
sam ih ja vidio. Sigurno bi obišao Wyzimu u široku luku.“
Geralt je šu o.
„Tada nam je, kako rekoh“, nastavio je Velerad, „Foltest prizvao svu silu
čarobnjaka. Upadali su jedan drugome u riječ, umalo se nisu pobili m
svojim štapinama koje nosaju, valjda da pse rastjeraju, ako ih netko
nahuška na njih. A mislim da ih huškaju redovito. Praštaj mi, Geralte, ako o
čarobnjacima imaš drugačije mišljenje, s tvojim zanimanjem ga sigurno i
imaš, ali po meni su to muktaši i budale. Vama, vješ ma, ljudi više vjeruju.
Barem ste, kako da kažem, konkretni.“
Geralt se nasmiješio, nije komen rao.
„No, prijeđimo na stvar.“ Kaštelan je zavirio u vrč, dotočio piva sebi i
Rivu. „Neki su se od čarobnjačkih savjeta učinili posve umjesnima. Jedan je
predlagao da se štriga spali skupa sa zamkom i sarkofagom, drugi da joj se
glava odrubi lopatom, ostali su bili pristaše zabijanja glogovih kolaca u
razne dijelove jela, naravno za dana, dok đavolica spava u lijesu,
zamorena noćnim zabavama. Nažalost, našao se i jedan, budalaš u šiljatoj
kapici na ćelavoj lubanji, grbavi remeta, koji je izmislio da su to čini, a ako
su čini da se daju i raščini i da će se štriga preobrazi natrag u Foltestovu
kćerčicu, lijepu kao slika. Valja samo prosjedi cijelu noć u krip i stvar je
svršena. A onda je, možeš li Geralte zamisli , koliki je bio blesan, pošao
prenoći u dvorcu. Nije teško pogodi da je od njega malo ostalo, čini se
samo kapa i ba na. Ali Foltest se uhva o za tu zamisao kao čičak psu za
rep. Zabranio je sve pokušaje da se štrigu ubije, a iz svih je mogućih
zakutaka zemlje dovlačio u Wyzimu šarlatane da čarolijom pretvore štrigu u
kraljevnu. To je tek bilo veselo društvo! Nekakve ćaknute babe, nekakvi
šantavci, prljavi, brate moj, ušljivi, da se smiluješ. I bacili su se na čaranje,
uglavnom nad zdjelom i vrčem. Naravno, neke su Foltest ili Vijeće brzo
razotkrili, nekoliko čak i objesili po palisadama, ali premalo, premalo. Ja bih
sve njih povješao. To da je štriga za to vrijeme svako malo proždrla
ponekoga, ne obraćajući na varalice i njihove čarolije nikakve pozornos ,
valjda i ne moram dodava . Ni to da Foltest više nije živio u dvorcu. Nitko
više nije ondje živio.“
Velerad je zastao, otpio piva. Vještac je šu o.
„I tako se to, Geralte, vuče već šest godina, jer se to rodilo prije nekih
četrnaest godina. Imali smo za to vrijeme i nešto drugih briga jer smo se
pobili s Vizimirom iz Novigrada, ali iz valjanih, shvatljivih razloga, radilo se o
pomicanju graničnih stupova, a ne o nekakvim kćerima ili rodbinskim
vezama. Foltest, usput budi rečeno, već počinje spominja brak i pogledava
portrete koje mu šalju susjedni dvorovi, koje je ranije običavao baca u
nužnik. No, svako toliko ga iznova spopadne ludilo pa odašilje konjanike u
potragu za novim čarobnjacima. Eto je obećao i nagradu, tri suće, zbog
koje se skupilo nekoliko bezumnika, lutajućih vitezova, čak i jedan pas rčić,
kreten poznat u cijeloj okolici, počivao u miru. A štriga se drži. Samo što
svako toliko nekoga poždere. Može se izdrža . A od h je junaka koji je
pokušavaju raščini barem ta korist da se beš ja naždere na licu mjesta i ne
švrlja izvan dvorca. A Foltest ima novu palaču, posve lijepu.“
„Kroz šest godina“, Geralt je podignuo glavu, „kroz šest godina nije
nitko riješio stvar?“
„Bome nije.“ Velerad je pomno pogledao vješca. „Jer ta se stvar sigurno
i ne može riješi , te će se s me valja pomiri . Govorim o Foltestu, našem
milos vom i voljenom vladaru, koji i dalje još pribija te obznane po
raskrižjima putova. Samo, kao da je voljnih nekako manje. Nedavno se,
is na, pojavio jedan, ali je te tri suće zah jevao obavezno unaprijed. Pa
smo ga strpali u vreću i bacili u jezero.“
„Varalica ne manjka.“
„Ne, ne manjka. Čak ih je i puno“, potvrdio je kaštelan, ne spuštajući
pogled s vješca. „Zato kada pođeš u dvorac, ne traži zlato unaprijed. Ako
tamo uopće i odeš.“
„Hoću.“
„Dobro, tvoja stvar. Samo ne zaboravi i moj savjet. A kad je već riječ o
nagradi, u posljednje se vrijeme počelo govori o njezinu drugom dijelu,
spomenuo sam . Kraljevna za ženu. Ne znam tko je to smislio, ali ako
štriga izgleda tako kako pričaju, šala je izvanredno nevesela. Svejedno nije
uzmanjkalo budala koji su odgalopirali u zamak čim se pročulo za priliku da
se uđe u kraljevsku obitelj.
Konkretno, dva postolarska šegrta. Zašto su postolari tako glupi,
Geralte?“
„Ne znam. A vješci, kaštelane? Jesu li pokušali?“
„Bilo ih je nekoliko, kako ne. Najčešće bi, čuvši da štrigu treba raščini ,
a ne ubi , slegnuli ramenima i o šli. Zato je i poraslo moje poštovanje
prema vješ ma, Geralte. I onda je došao jedan, bio je mlađi od tebe, imena
se ne sjećam, ako ga je uopće i izgovorio. Taj je pokušao.“
„I što?“
„Zubata mu je kraljevna razvukla drob posvuda. Na pola strelometa.“
Geralt je kimnuo glavom.
„To su svi?“
„Bio je još jedan.“
Velerad je nakratko zašu o. Vještac ga nije požurivao.
„Da“, rekao je napokon kaštelan. „Bio je još jedan. Isprva, kada mu je
Foltest zaprije o galgama, ako štrigu ubije ili ozlijedi, samo se nasmijao i
počeo pakira . No potom...“
Velerad je opet s šao glas skoro u šapat, naginjući se preko stola.
„Potom se prihva o zadatka. Vidiš, Geralte, ima ovdje u Wyzimi
nekoliko razbori h ljudi, čak i na visokim položajima, kojima se jela ova
stvar ogadila. Glasina kaže da su ljudi kriomice uvjerili vješca neka se
okani kerefeka i čaranja te neka štrigu zatuče, a kralju kaže da čarolija nije
djelovala, da je mlada dama pala niz stube, to jest da mu se omakla
nesreća na radu. Kralj će se naravno razbjesni , ali završit će na tomu da
mu neće ispla ni orena nagrade. Pokvareni vještac je na to odgovorio da
bez plaće možemo i sami poći na štrige. I što se moglo... Suglasili smo se,
nagodili... Samo što od toga nije bilo ništa.“
Geralt je podignuo obrve.
„Ništa, kažem“, rekao je Velerad. „Vještac nije h o poći odmah, prve
noći. Plazio je, vrebao, vrzmao se uokolo. Napokon je, kako pričaju, ugledao
štrigu, sigurno u akciji, jer beš ja ne izlazi iz kripte samo da protegne noge.
Ugledao ju je i još iste noći ispario. Bez pozdrava.“
Geralt je malo iskrivio usne u nešto što je valjda trebalo da bude
smiješak.
„Razbori ljudi“, počeo je, „zasigurno još imaju taj novac? Vješci ne
uzimaju unaprijed.“
„Dakako“, rekao je Velerad, „naravno da imaju.“
„Glasina ne kaže koliko je toga?“
Velerad se nacerio.
„Jedni govore: osamsto...“
Geralt je zavr o glavom.
„Drugi“, progunđao je kaštelan, „govore o sući.“
„Nije puno, ako se uzme u obzir da glasina sve uvećava. Napokon, kralj
daje tri suće.“
„Ne zaboravi zaručnicu“, našalio se Velerad. „O čemu mi pričamo? Pa
zna se da one tri suće nećeš dobi .“
„A odakle se to tobože zna?“
Velerad je udario šakom po stolu.
„Geralte, ne kvari mi mišljenje o vješcima! To već traje dobrih šest
godina! Štriga dokrajči do pola sto ne ljudi na godinu, sada manje, jer se
svi drže podalje od zamka. Ne, brate, ja vjerujem u čini, puno sam toga
vidio i vjerujem, do neke mjere, jasna stvar, u umijeća čarobnjaka i vještaca.
Ali to je skidanje čarolije besmislica koju je izmislila gobava i slinava stara
budala, opaljena od pus njačke hrane, besmislica u koju ne vjeruje nitko.
Osim Foltesta. Ne, Geralte! Adda je rodila štrigu jer je legla s vlas m
bratom, takva je is na i nijedna čarolija tu neće pomoći. Štriga jede ljude,
kao i sve štrige, i treba ju ubi , normalno i jednostavno. Slušaj, prije dvije
godine su se seljačine iz nekakve zabi pod Mahakamom, kojima je zmaj
požderao ovce, okupile, digle se na njega, zatukle ga kolcima i čak nisu
našle za shodno da se me naročito hvale. A mi ovdje, u Wyzimi, čekamo
na čudo i za svakoga punog mjeseca kračunamo vrata ili vežemo zločince za
kolac pred dvorcem, računajući da će se beš ja naždera i vra u lijes.“
„Dobar način“, nasmiješio se vještac. „Je li se smanjio broj zločina?“
„Nimalo.“
„U dvorac, ovaj novi, kuda?“
„Osobno ću te odves . Što će bi s prijedlogom razbori h ljudi?“
„Kaštelane“, rekao je Geralt. „Čemu žurba? Pa zbilja se može dogodi
nesreća na radu, neovisno o mojim nakanama. Tada bi razbori ljudi trebali
razmisli kako da me sačuvaju od kraljeva gnjeva i pripremi h suću i
petsto orena o kojima se govori.“
„Trebalo je bi suću.“
„Ne, gospodine Velerade“, rekao je vještac odlučno. „Taj kojemu ste
davali suću, utekao je čim je štrigu ugledao, čak se nije ni qenjkao. To
znači da je rizik veći od suću. Nije li veći i od suću i pol, tek će se vidje .
Naravno, ja ću se prije opros .“
Velerad se počešao po glavi.
„Geralte? Tisuću dvjesto?“
„Ne, kaštelane. Nije to lagan posao. Kralj daje tri, a moram vam reći da
je raščini ponekad lakše no ubi . Pa na kraju, netko bi od mojih
predšasnika već ubio štrigu da je to tako jednostavno. Zar mislite da su se
dali pojes samo zato što su se bojali kralja?“
„Dobro, brate.“ Velerad je tužno kimnuo glavom. „Dogovor važi. Samo,
pred kraljem ni slova o mogućnos nezgode na radu. Iskreno te
savjetujem.“
III.
 Foltest je bio vitak, imao je lijepo - odviše lijepo - lice. Nije još napunio
četrdeset, po vješčevoj procjeni. Sjedio je na fotelji izrezbarenoj od crna
drva, noge je pružio prema ognjištu uz koje su se grijala dva psa. Do njih je
na škrinji sjedio postariji bradonja snažne građe. Iza kralja je stajao drugi,
bogato odjeven, ponosna izraza lica. Velmoža.
„Vještac iz Rivije“, rekao je kralj nakon kratke šine koja je nastupila
nakon Veleradova uvoda.
„Da, gospodaru“, naklonio se Geralt.
„Od čega je glava tako posijedjela? Od čarolija?
Vidim da nisi star. Hajde, dobro, dobro. To je šala, ne govori ništa. Nešto
iskustva, kako se usuđujem pretpostavi , imaš?“
„Da, gospodaru.“
„Volio bih ga ču .“
Geralt se naklonio još dublje.
„Pa znate, gospodaru, da nam kodeks zabranjuje govori o tome što
radimo.“
„Zgodan kodeks, gospodine vješče, vrlo zgodan. Ali tako, bez
pojedinos , s hrženjacima si imao posla?“
„Jesam.“
„S vampirima, lešijima?“
„Također.“
Foltest je oklijevao.
„Sa... štrigama?“
Geralt je podignuo glavu, pogledao kralja u oči. „Također.“
Foltest je skrenuo pogled.
„Velerade!“
„Izvolite, milos vi gospodaru.“
„Jesi li ga upu o u pojedinos ?“
„Da, milos vi gospodaru. Tvrdi da se kraljevnu može raščini .“
„To znam odavno. Na koji način, gospodine vješče? Ah, is na,
zaboravih. Kodeks. Dobro. Samo jedna mala napomena. Bilo je več u mene
nekoliko vještaca. Velerade, jesi li mu rekao? Dobro. Tako sam doznao da
vam je specijalnost prije ubijanje negoli skidanje uroka. To ne dolazi u obzir.
Ako mojoj kčeri padne makar i vlas s glave, ćeš svoju položi na panj.
Toliko. Ostriče, a i vi, gospodine Segeline, ostanite, obavijes t ćete ga o
svemu što zatraži. Oni uvijek puno pitaju, vješci. Nahranite ga i neka noći u
dvorcu. Neka se ne vuče po krčmama.“
Kralj je ustao, zazviždao psima i pošao prema vra ma, razbacujući
slamu kojom je bio pokriven pod odaje. Kod vrata se okrenuo.
„Uspiješ li, vješče, nagrada je tvoja. Možda ću nešto i doda , ako se
pokažeš dobrim. Naravno, u lupetanju puka o ženidbi s kraljevnom nema ni
zere is ne. Ne misliš valjda da ću da kćerku prvom došlji?“
„Ne, gospodaru. Ne mislim.“
„Dobro. To dokazuje da si razuman.“
Foltest je izašao zatvorivši vrata za sobom. Velerad i velmoža koji su
dotad stajali, smjesta su sjeli za stol. Kaštelan je ispio dokraja kraljev napola
pun pehar, zavirio u vrč, opsovao. Ostrit, koji je zauzeo Foltestov naslonjač,
gledao je vješca ispod oka, gladeći rukama rezbarene rukohvate. Segelin,
bradonja, kimnuo je Geraltu.
„Sjednite, gospodine vješče, sjednite. Začas će posluži večeru. O čemu
biste htjeli razgovara ? Kaštelan Velerad već vam je valjda sve rekao.
Poznajem ga i znam da će prije bi da je rekao i previše nego premalo.“
„Samo nekoliko pitanja.“
„Pitajte.“
„Kaštelan je rekao da je nakon pojave štrige kralj pozivao puno
Znajućih.“
„Tako je. Ali nemojte govori >štriga<, recite >kraljevna<. Lakše ćete
izbjeći pogrešku pred kraljem... i s me povezane neugodnos .“
„Je li među Znajućima bio netko poznat? Slavan?“
„Bilo ih je i onomad, i kasnije. Imena se ne sjećam... A vi, gospodine
Ostriče?“
„Ne sjećam se“, rekao je velmoža. „Ali znam da su neki uživali slavu i
priznanje. Puno se o tome pričalo.“
„Jesu li bili složni u tome da se čari mogu skinu ?“
 „Bili su daleko od sloge“, nasmiješio se Segelin. „U svakom predmetu.
Ali pala je i takva tvrdnja. To je trebalo bi jednostavno, čak nije zah jevalo
ni čarobnjačke moći, dostajalo je, koliko sam shva o, da netko provede
noć, od zapada sunca do trećih pijetlova, u podzemlju, pored sarkofaga.“
„Zbilja jednostavno“, prasnuo je Velerad.
„H o bih ču opis... kraljevne.“
Velerad je skočio sa stolca.
„Kraljevna izgleda kao štriga!“ proderao se. „Kao najštrigas ja štriga za
koju sam čuo! Njezina visost kraljevska kći, prokleto nadkopile, visoka je
če ri lakta, podsjeća na pivsku bačvu, gubica joj seže od uha do uha, puna
je zuba nalik na bodeže, bjeloočnice su joj crvene, a kosurina riđa!
Šape ne, s kandžama kao u divlje mačke, vise joj do same zemlje! Čudim se
što još nismo počeli razašilja njezine minijature po prijateljskim
dvorovima! Kraljevna, kuga je nosila, ima već četrnaest ljeta, vrijeme je da
ju se uda za nekog kraljevića.“
„Obuzdaj se, kaštelane“, namrš o se Ostrit pogledavajući prema
vra ma. Segelin se blago nasmiješio.
„Opis, premda tako slikovit, bio je poprilično točan, a takav je i trebao
gospodinu vješcu, je li tako? Velerad je zaboravio doda da se kraljevna
kreće nevjerojatnom brzinom i da je puno snažnija no što bi se moglo
zaključi iz njezina stasa i građe. A to da ima četrnaest godina je činjenica.
Ako je to važno.“
„Važno je“, rekao je vještac. „Događaju li se napadi na ljude samo za
punoga mjeseca?“
„Da“, odvra o je Segelin. „Ako napada izvan staroga dvorca. U zamku,
neovisno o mjesečevoj mijeni, ljudi su ginuli uvijek. Ali izlazi samo za
uštapa, a i to ne svakog.“
„Je li bio ijedan slučaj napada danju?“
„Ne. Danju nije.“
„Uvijek poždere žrtve?“
Velerad je sočno pljunuo na slamu.
„Ma daj, Geralte, začas će večera. Fuj! Poždere, nagrize, ostavi, različito,
zacijelo prema raspoloženju. Jednome je samo glavu odgrizla, nekolicini je
prosula utrobu, a nekoliko ih je oglodala načisto, do gola, moglo bi se reći.
Od takve je matere!“
„Pazi, Velerade“, prosiktao je Ostrit. „O štrigi govori što hoćeš, ali Addu
preda mnom ne vrijeđaj, jer se pred kraljem ne usuđuješ!“
„Je li bio tko koga je napala, a da je preživio?“ upitao je vještac,
prividno ne obra vši pozornost na velmožinu srdžbu.
Segelin i Ostrit su se pogledali.
„Da“, rekao je bradonja. „Na samom početku, prije šest godina, bacila
se na dva vojnika koji su u krip držali stražu. Jedan je uspio pobjeći.“
„I kasnije“, dodao je Velerad, „mlinar kojega je napala pored grada.
Sjećate se?“
IV.
Mlinara su priveli drugi dan, kasno uvečer, u sobicu nad stražamicom u
koju je bio smješten vještac. Doveo ga je vojnik u plastu s kapuljačom.
Razgovor nije dao većih rezultata. Mlinar je bio prestravljen, petljao je,
zamuckivao. Vješcu su više rekli njegovi ožiljci: štriga je imala zadivljujući
zagriz i stvarno oštre zube, među njima vrlo duge gornje očnjake - če ri, po
dva sa svake strane. Kandže sigurno oštrije i od divlje mačke, iako manje
zakrivljene. Uostalom, samo se zbog toga mlinar i uspio otrgnu .
Završivši pregled, Geralt je kimnuo mlinaru i vojniku, otpuštajući ih.
Vojnik je izgurao seljaka kroz vrata i zbacio kapuljaču. Bio je to Foltest
osobno.
„Sjedi, ne diži se“, rekao je kralj. „Neslužbeni posjet. Jesi li zadovoljan
istraživanjem? Čuo sam da si prije podne bio u dvorcu.“
„Da, gospodaru.“
„Kada ćeš se prihva posla?“
„Če ri su dana do uštapa. Nakon punoga mjeseca.
„Radije bi ju prije pogledao?“
„Nema potrebe za m. Ali sita... kraljevna... bit će tromija.“
„Štriga, majstore, štriga. Ne igrajmo se diplomacije. Kraljevnom će tek
posta . O tome sam uostalom i došao razgovara . Odgovaraj, neslužbeno,
kratko i jasno: hoće li posta ili neće? Samo mi se ne skrivaj ni iza kakvog
kodeksa.“
 Geralt je protrljao čelo.
„Potvrđujem, kralju, da se čini mogu raščini . I ako se ne varam, doista
tako da se noć provede u zamku. Zaskoči li se štrigu nakon trećih pijetlova
izvan sarkofaga, urok nestaje. Sa štrigama se obično tako postupa.“
„Tako jednostavno?“
„Nije to jednostavno! Kao prvo, valja preživje noć. Moguća su i
odstupanja od norme. Na primjer, ne samo jednu noć, već tri. Za m. Ima i
slučajeva... no... beznadnih.“
„Da“, obrecnuo se Foltest. „Neki to stalno pričaju. Ubi čudovište, jer je
neizlječiv slučaj. Majstore, siguran sam da su već s tobom razgovarali. Što?
Da ljudožderku pogubiš bez ikakva prenemaganja, odmah otprve, a kralju
kažeš da drugačije nije išlo. Kralj neće pla , ali ćemo mi. Vrlo zgodan
način. I je in. Jer će kralj vješca da posjeći ili objesi , a zlato će osta u
džepu.“
„Kralj će bezuvjetno da pogubi vješca?“ nacerio se Geralt.
Foltest se poduže zagledao Rivu u oči.
„Kralj ne zna“, izus o je napokon. „Ali s takvom bi mogućnošću vještac
trebao računa .“
Sada je Geralt malo pošu o.
„Kanim učini sve što je mojoj moći“, rekao je trenutak kasnije. „Ali
krene li po zlu, branit ću svoj život. I vi, gospodaru, trebate računa s
takvom mogućnošću.“
Foltest je ustao.
„Ne shvaćaš me. Nije o tome riječ. Jasno da ćeš je ubi kad zagus ,
sviđalo se to meni ili ne. Jer inače će ona ubi tebe, sigurno i neopozivo. Ne
širim to, ali ne bih kaznio nikoga tko bi je ubio u samoobrani. Ali neću
dopus da ju se ubije, ni ne pokušavši da ju se spasi. Bilo je već pokušaja
da se stari dvor potpali, gađali su je strelicama, kopali joj jame, postavljali
zamke i stupice, sve dok ih nisam nekolicinu objesio. Ali nije riječ o tome.
Slušaj me, majstore!“
„Slušam.“
„Nakon h trećih pijetlova neće bi štrige, ako sam dobro razumio. A
što će bi ?“
 „Pođe li sve po dobru, četrnaestogodišnjakinja.“
„Crvenooka. S krokodilskim zubima?“
„Normalna četrnaestogodišnjakinja. Samo...“
„Reci!“
„Fizički.“
„No lijepo. A psihički? Svakoga jutra vjedro krvi za doručak? Batak
djevojčice?“
„Ne. Psihički... Teško je reči... Držim da će bi na razini, što ja znam,
trogodišnjeg, četverogodišnjeg djeteta. Zah jevat će poduže brižnu skrb.“
„To je jasno. Majstore?“
„Molim.“
„Može li joj se to vra ? Kasnije?“
Vještac je šu o.
„Aha“, rekao je kralj. „Može. I što tada?“
„Ako bi nakon duge, višednevne nemoći, umrla, truplo treba spali . I to
brzo.“
Foltest se snuždio.
„No ne mislim“, dodao je Geralt, „da će do toga doći. Sigurnos radi,
dat ču vam, gospodaru, nekoliko uputa kako pogibelj umanji .“
„Već sada? Nije li prerano, majstore? A ako...“
„Već sada“, prekinuo ga je Riv. „Svašta se događa, kralju. Može se
dogodi da ujutro u krip pronađete raščinjenu kraljevnu i mene mrtvoga.“
„Zar tako? I pored mojeg dopuštenja da se braniš? Do kojega , izgleda
mi, čak i nije bilo toliko stalo?“
„Ozbiljna je to stvar, kralju. Rizik je velik. Zato poslušajte: kraljevna
mora stalno oko vrata nosi safir, najbolje inkluz na srebrnom lančiću.
Stalno. Danju i noću.“
„Što je to inkluz?“
„Safir s mjehurićem zraka uhvaćenim u kamenu. Osim toga, u odaji u
kojoj će spava treba u kaminu povremeno pali grančice smrče, kovilja i
lijeske.“
Foltest se zamislio.
 „Hvala za savjete, majstore. Primijenit ću ih, ako... A sada mene
poslušaj pozorno. Ako ustanoviš da je beznadan slučaj, ubit ćeš je. Ako
skineš urok, a djevojka ne bude... normalna... ako i najmanje posumnjaš da
nisi dokraja uspio, ubit ćeš je također. Ne boj se, ništa ne prije s moje
strane. Ispsovat ću te pred ljudima, progna iz dvorca i grada, ništa više.
Nagradu naravno neću ispla . Možda nešto isposluješ, znaš od koga.“
Nakratko su šutjeli.
„Geralte“, Foltest se vješcu prvi put obra o po imenu.
„Molim.“
„Koliko je is ne u prići da je dijete ispalo takvo, a ne drugačije, zato što
mi je Adda bila sestra?“
„Malo. Urok treba baci , nijedna se kletva ne baca sama. Ali mislim da
je vaša veza sa sestrom bila uzrokom bacanja čini, pa stoga i takve
posljedice.“
„Tako sam i mislio. Tako su govorili i neki od Znajućih, iako ne svi.
Geralte? Odakle dolaze takve stvari. Uroci, magija?“
„Ne znam, kralju. Znajući se bave istraživanjem uzroka h pojava.
Nama, vješcima, dovoljno je zna da usredotočena volja može izazva
takve pojave. I znanje, kako je nadvlada .“
„Ubija ?“
„Najčešće. Za to nam uostalom najčešće i plaćaju. Malotko zah jeva
skidanje uroka, kralju. U pravilu se ljudi jednostavno hoće sačuva od
prijetnje. Ako pak čudovište ima nekoga na savjes , dolazi još i mo v
osvete.“
Kralj je ustao, prešao nekoliko koraka po odaji, zastao pred vješčevim
mačem obješenim o zid.
„Ovim?“ upitao je, ne gledajući Geralta.
„Ne. Ovaj je za ljude.“
„Čuo sam za to. Znaš što, Geralte? Poći ću s tobom u kriptu.“
„Nikako.“
Foltest se okrenuo, oči su mu bljesnule.
„Znaš li , čarobnjače, da je ja nisam vidio? Ni nakon rođenja, ni...
kasnije. Bojao sam se. Može se dogodi da je više nikada i ne ugledam,
is na? Imam pravo vidje barem kako ćeš je ubija .“
„Ponavljam, nikako. To je sigurna smrt. Moja također. Ako mi oslabi
pozornost, volja... Ne, kralju.“
Foltest se okrenuo, pošao prema vra ma. Geraltu se na tren učinilo da
će izaći bez riječi, bez pozdrava, ali kralj je zastao i pogledao ga.
„Pobuđuješ povjerenje“, rekao je. „Iako znam kakva si mustra. Ispričali
su mi što se dogodilo u krčmi. Siguran sam da si te propalice ubio isključivo
da se pročuješ, da prodrmaš ljude, mene. Meni je jasno da si ih mogao
svlada i bez ubijanja. Bojim se da nikada neću dozna jesi li mi došao kćer
spasi ili je ubi . Ali mirim se s me. Moram se pomiri . Znaš li zašto?“
Geralt nije odgovorio.
„Jer mislim“, rekao je kralj, „mislim da ona pa . Nije li tako?“
Vještac je pogledao kralja svojim prodornim pogledom. Nije potvrdio,
nije kimnuo glavom, nije napravio ni najmanji pokret, ali Foltest je znao.
Znao je odgovor.
V.
Geralt je zadnji put pogledao kroz prozor zamka. Sumrak se brzo
spuštao. Preko jezera žmirkala su nejasna svjetlašca Wyzime. Okolica zamka
bila je pusta - pojas ničije zemlje kojim se grad jekom šest godina ogradio
od pogibeljnoga mjesta, ne ostavljajući ništa osim nekoliko ruševina,
natrulih greda i ostataka raspadnu h palisada koje se očito nije ispla lo
rastavi i prenije . Najdalje, to jest na posve suprotan kraj naselja, svoju je
rezidenciju prenio sam kralj - zamašna gromada njegova novog dvorca
crnjela se u daljini na podlozi sve tamnijeg neba.
Vještac se vra o prašnom stolu za kojim se u jednoj od praznih,
opljačkanih odaja pripremao polagano, spokojno, temeljito. Znao je da ima
puno vremena. Štriga neće izaći iz kripte prije ponoći.
Pred njim je na stolu stajala nevelika okovana škrinjica. Otvorio ju je.
Unutra su, jesno, u suhom travom obloženim pregradama, stajale bočice
od tamnoga stakla. Vještac je izvadio tri.
S poda je podignuo duguljast zavežljaj, debelo omotan ovčjim kožama i
ovijen remenjem. Razmotao ga je, izvadio mač s ukrašenim drškom, u
crnim, sjajnim koricama pokrivenim redovima runa i simbola. Ogolio je
oštricu koja je bljesnula zrcalnim sjajem. Sječivo je bilo od čistoga srebra.
Geralt je šapnuo formulu, ispio zaredom sadržaj dviju bočica, spuštajući
nakon svakoga gutljaja lijevi dlan na oštricu mača. Potom je, pomno se
omotavši u svoj crni plašt, sjeo. Na pod. U prostoriji nije bilo nijednog
stolca. Kao uostalom ni u cijelom zamku.
Sjedio je nepomično, zatvorenih očiju. Njegov dah, ispočetka
ravnomjeran, odjednom se ubrzao, postao hripav, nemiran. A potom je
posve stao. Mješavina s pomoću koje je vještac potpunom nadzoru
podvrgnuo rad svih tjelesnih organa, sastojala se uglavnom od čemerike,
bunike, gloga i mlječike. Ostali njezini sastojci nisu imali nazive ni u jednom
od ljudskih jezika. Za čovjeka koji, poput Geralta, nije na njih bio naviknut
od malena, bio bi to smrtonosni otrov.
Vještac je naglo okrenuo glavu. Njegov sluh, sada izoštren preko svake
mjere, s lakoćom je iz šine razaznao šum koraka po dvorištu obraslom
koprivama. To nije mogla bi štriga. Bilo je previše svijetlo. Geralt je
prebacio mač na leđa, sakrio svoj tobolac u vatrištu polusrušenog kamina i
ho kao šišmiš strčao se niz stube.
Na dvorištu je još bilo dovoljno svjetlos da čovjek koji je dolazio može
vidje vješčevo lice. Čovjek - bio je to Ostrit - naglo se povukao, neho čna
grimasa užasa i gađenja iskrivila mu je usta. Vještac se nacerio - znao je
kako izgleda. Nakon ispijanja rastvora velebilja, jedića i očanice, lice
poprima boju krede, a zjenice zauzimaju cijele šarenice. Ali mikstura
omogućuje da se vidi u najdubljoj tami, a Geraltu je to trebalo.
Ostrit se brzo pribrao.
„Izgledaš kao da si već truplo, čarobnjače“, rekao je. „Sigurno od straha.
Ne boj se. Donosim pomilovanje.“
Vještac nije odgovorio.
„Nisi čuo što sam rekao, rivski šamane? Spašen si. I bogat.“ Ostrit je u
ruci odvagnuo poveliku kesu i bacio je Geraltu pod noge. „Tisuću orena.
Uzmi to, zajaši konja i nosi se odavde!“
Riv je i dalje šu o.
„Ne bulji u mene!“ povikao je Ostrit. „I nemoj mi tra vrijeme. Zar ne
razumiješ? Ne želim da skidaš uroke. Ne, nemoj misli da si pogodio. Nisam
s Veleradom i Segelinom. Ne želim da je ubiješ. Samo se nosi odavde. Sve
treba osta po starom.“
Vještac se nije pomaknuo. Nije h o da velmoža otkrije koliko su mu
ubrzani pokre i reakcije u tom trenu. Brzo se smračivalo i to mu je
odgovaralo, jer je i polumrak bio presvijetao za njegove proširene zjenice.
„A zašto bi, gospodine, sve trebalo osta po starom?“ upitao je,
nastojeći polagano izgovara svaku pojedinu riječ.
„Tebe se to ne bi trebalo nimalo ca “, Ostrit je gordo podignuo glavu.
„A ako već znam?“
„Ma nemoj.“
„Bit će lakše ukloni Foltesta s prijestolja ako štriga još više izmuči
ljude? Ako kraljevo ludilo dokraja omrzne i velmožama, i puku, nije li tako?
Putovao sam ovamo kroz Redaniju, kroz Novigrad. Ondje se puno priča
kako neki u Wyzimi gledaju kralja Vizimira kao izbavitelja i pravoga
monarha. Ali mene se, gospodine Oštrice, ne ču ni poli ka, ni
nasljeđivanja prijestolja, ni dvorski prevra . Ja sam ovdje da obavim posao.
Zar niste nikada čuli za osjećaj obveze i obično poštenje? Za poslovnu
e ku?“
„Pazi na to kome se obraćaš, vuciba no!“ bijesno se proderao Ostrit,
spuštajući ruku na držak mača. „Već mi je dosta toga, nisam navikao
raspravlja s bilo kime! Vidi ga, e ka, kodeksi, moralnost?! Tko mi to
govori? Razbojnik koji je, jedva došavši, već pobio ljude? Koji se Foltestu
klanjao, a iza njegovih leđa cjenjkao s Veleradom kao plaćenik? I se
usuđuješ diza glavu, bijedniče? Hini Znajućega? Maga? Čarobnjaka? Ti
šugavi vješče! Marš odavde prije no što rasiječem njušku!“
Vještac nije ni trepnuo, mirno je stajao.
„Vi o đite odavde, gospodine Ostriče“, rekao je. „Mrači se.“
Ostrit se za korak povukao, munjevito izvukao mač.
„Sam si to h o, čarobnjače. Ubit ću te. Neće pomoći tvoji trikovi.
Imam sa sobom kornjačin kamen.“
Geralt se nasmiješio. Mišljenje o moći kornjačina kamena bilo je koliko
rašireno, toliko i pogrešno. Ali vještac nije kanio troši snage na čarobne
formule, a još manje izlaga srebrnu oštricu dodiru s Ostritovim mačem.
Izvio se pred sječivom koje se okretalo i zapešćem, srebrnim čavlima
orukvice udario velmožu u sljepoočnicu.
VI.
Ostrit se brzo osvijes o, prelazio je pogledom po potpunoj tami.
Osje o je da je vezan. Geralta, koji je stajao k do njega, nije vidio. Ali
shva o je gdje se nalazi i zaurlao, otegnuto, užasno.
„Umukni“, rekao je vještac. „Jer ćeš je privući i prije vremena.“
„Ti prokle ubojico! Gdje si? Odveži me smjesta, bijednice! Visjet ćeš
zbog ovoga, kučkin sine!“
„Umukni.“
Ostrit je dahtao.
„Ostavit ćeš me da me poždere! Vezanoga?“ pitao je već še, domećući
psovku gotovo šaptom.
„Neću“, rekao je vještac. „Pus t ću te. Ali ne sada.“
„Ti podlače“, pisnuo je Ostrit. „Da odvra š štrigi pozornost?“
„Da.“
Ostrit je zamuknuo, prestao se o ma , ležao je mimo.
„Vješče?“
„Da.“
„Is na je da sam h o svrgnu Foltesta. Ne jedini. Ali jedini sam mu ja
želio smrt, h o sam da umre u mukama, da poludi, da živ sagnjije. Znaš li
zašto?“
Geralt je šu o.
„Volio sam Addu. Kraljevu sestru. Kraljevu ljubavnicu. Kraljevu kurvu.
Volio sam je... Vješče, jesi li ovdje?“
„Jesam.“
„Znam što misliš. Ali nije bilo tako. Vjeruj mi, nisam bacio nikakve
uroke. Ne razumijem se ni u kakve čarolije. Samo sam jednom u srdžbi
rekao... Samo jednom. Vješče? Slušaš?“
„Slušam.“
„To je njegova majka, stara kraljica. Sigurno je ona. Nije mogla gleda
da on i Adda... Nisam ja. Ja sam je samo jednom, znaš, pokušao odvra , a
Adda... Vješče! Mrak mi je pao na oči i rekao sam... Vješče? Jesam li to ja?
Ja?“
„To je sada nevažno.“
„Vješče? Je li ponoć blizu?“
„Blizu je.“
„Pus me ranije. Daj mi više vremena.“
„Neću.“
Ostrit nije čuo struganje pomicanja nadgrobne ploče, ali vještac jest.
Nagnuo se i bodežom prerezao velmožine veze. Ostrit nije čekao da mu se
kaže, skočio je, utrnut nespretno zašepesao, potrčao. Pogled mu se toliko
priviknuo na tamu da je vidio put koji vodi iz glavne dvorane do izlaza.
S poda je bučno iskočila ploča koja priječi ulaz u kriptu. Geralt, dobro
skriven iza balustrade stuba, opazio je čudovišnu prikazu štrige u okretnom,
brzom i neumoljivom trku za Ostritom koji se udaljavao uz topot čizama.
Štriga nije ispus la ni najmanji zvuk.
Čudovišan, treperav, mahnit vrisak rascijepio je noć, potresao stare
zidine i trajao, uzdižući se i padajući, vibrirajući. Vještac nije mogao točno
odredi udaljenost - izoštreni ga je sluh varao - ali je znao da se štriga brzo
dočepala Ostrita. Prebrzo.
Izašao je nasred dvorane, stao k do ulaza u kriptu. Odbacio je plašt.
Mrdnuo je plećima, popravljajući položaj mača. Navukao je rukavice. Imao
je još malo vremena. Znao je da štriga, premda sita još od prošloga uštapa,
neće brzo odbaci Ostritovo truplo. Srce i jetra bili su joj dragocjena zaliha
hrane za dugo ostajanje u letargiji.
Vještac je čekao. Do zore su, po njegovu računu, ostala još tri sata.
Pijetlovo kukurijekanje moglo bi ga samo zaves . U okolici uostalom
vjerojatno i nije bilo nikakvih pijetlova.
Začuo ju je. Išla je polagano, vukući se po podu. A potom ju je i
ugledao.
Opis je bio točan. Nerazmjerno velika glava nasađena na kratak vrat bila
je okružena aureolom riđe kose. Oči su joj svijetlile u mraku kao dva rubina.
Štriga je nepomično zastala, zureći u Geralta. Iznenada je razjapila ralje -
kao da se hvali redovima velikih bijelih šilja h zuba - nakon čega je
škljocnula donjom čeljus s treskom nalik na zatvaranje škrinje. I odmah je
skočila, smjesta, bez zaleta, ciljajući okrvavljenim kandžama u vješca.
Geralt je odskočio u stranu, zavr o se u munjevitoj pirue , štriga se
očešala o njega, također zavrtjela, sijekući zrak pandžama. Nije izgubila
ravnotežu, napala je ponovo, istoga trena, iz poluokreta, škljocnuvši zubima
k pred Geraltovim prsima. Riv je odskočio na drugu stranu, triput
promijenio smjer okretanja u fijukavoj pirue , štriga se zbunila. Odskačući,
snažno, iako bez zamaha, udario ju je postrance po glavi srebrnim čavlićima
nasađenim na gornju stranu rukavice, na zaglavcima.
Štriga je strahovito riknula, ispunjavajući dvorište treštavim odjekom,
pala na zemlju, zamrla i počela zavija , potmulo, zloslutno, bijesno.
Vještac se zlobno nasmiješio. Prvi pokušaj, kao što je i računao, ispao je
uspješno. Srebro je bilo ubojito za štrigu, kao i za većinu čudovišta koja su
nastala urokom. Postojala je dakle šansa: beš ja je bila kao i druge, a to je
moglo jamči uspješno skidanje čari, dok mu je srebrni mač, u krajnjoj
potrebi, mogao jamči život.
Štriga nije žurila s novim napadom. Ovaj se put približavala polako,
keseći očnjake, odvratno slineći. Geralt se povukao, išao polukružno,
koračajući oprezno, usporavajući i ubrzavajući pokrete, dekoncentrirao je
štrigu, otežavao joj pripremu za skok. Hodajući, vještac je razmatao dug,
tanak, čvrst lanac, s utegom na kraju. Lanac je bio od srebra.
U trenutku kada se štriga napela i skočila, lanac je zviznuo zrakom i,
vijugajući poput zmije, u tren oka opleo ruke, vrat i glavu čudovišta. Štriga
se svalila u skoku, ispus vši vrisak koji je parao bubnjiće. Uvijala se po
podu, užasno urlajući, zbog bijesa ili zbog plamtećeg bola koji joj je nanosio
mrski metal. Geralt je bio zadovoljan - ubi štrigu, kada bi to želio, u tom
trenutku ne bi predstavljalo velik problem. Ali vještac nije izvlačio mač.
Ništa dotad nije u štriginu ponašanju davalo razloga za pretpostavku da bi
mogla bi neizlječiv slučaj. Geralt se povukao na odgovarajuću udaljenost i
ne spuštajući pogled sa zakovitlane prilike na podu, disao je duboko,
koncentrirajući se.
Lanac je pukao, srebrne karike prosule su se kao kiša na sve strane,
zvečeći po kamenu. Zaslijepljena bijesom, štriga je prešla u napad,
zavijajući. Geralt je čekao mimo, podignu m desnim dlanom ocrtavao je
pred sobom Znak Aard.
 Štriga je kao udarena čekićem poletjela nekoliko koraka unazad, ali se
održala na nogama, izvukla kandže, iskesila očnjake. Kosa joj se digla i
zalepetala, kao da korača pro v silovita vjetra. Išla je polagano, s mukom,
hripajući, korak po korak. No ipak je išla.
Geralt se uznemirio. Nije očekivao da će tako jednostavan znak štrigu
posve paralizira , ali se nije nadao ni da će beš ja otpor nadvlada tako
lako. Nije mogao drža Znak predugo, previše ga je to iscrpljivalo, a štriga je
trebala prevali još ne više od deset koraka. Iznenada je skinuo Znak i
odskočio u stranu. Kao što je i očekivao, zatečena štriga poletjela je
naprijed, izgubila ravnotežu, svalila se, kliznula po podu i skotrljala niz
stube, u ulaz u kriptu koji je zjapio otvoren na podu. Odozdo je zaorilo
njezino grozno zavijanje.
Da bi dobio na vremenu, Geralt je skočio na stube koje su vodile na
galeriju. Nije svladao ni pola stuba, kada je štriga izletjela iz kripte, brzajući
kao golem crni pauk. Vještac je pričekao da ustrči za njim na stube, nakon
čega je preskočio balustradu i saskočio dolje. Štriga se okrenula na
stubama, odrazila i poletjela na njega u nevjerojatnom skoku dužem od
deset metara. Nije se više dala tako lako zaves njegovim piruetama -
njezine su kandže dvaput ogreble Rivov kožni ka an. Ali ponovni,
strahovito snažan udarac srebrnih čavala rukavice odbacio je štrigu,
uzdrmao je. Geralt se, osjećajući u sebi rastući bijes, zanjihao, izvio unazad i
snažnim udarcem nogom u bok oborio beš ju.
Urlik koji je ispus la bio je glasniji od svih prethodnih. Toliko glasan da
se žbuka osula sa stropa.
Štriga je skočila, drhteći od neobuzdane srdžbe i želje za ubijanjem.
Geralt je čekao. Već je isukao mač, opisivao je njime krugove po zraku,
hodao, kružio oko štrige, pazeći da pokre mača ne budu usklađeni s
ritmom i tempom njegovih koraka. Štriga nije skočila, približavala se
polagano, prateći pogledom svijetlu prugu oštrice.
Geralt je odjednom stao, zamro s podignu m mačem. I štriga je,
smetena, također stala. Vještac je opisao oštricom polagan polukrug,
zakoračio prema štrigi. Potom još jednom. A onda je skočio, vitlajući
mačem iznad glave.
Štriga se pognula, krivudavo povukla. Geralt joj je opet bio blizu, sječivo
mu je treperilo u ruci. Vješčeve su se oči zažarile zlokobnim sjajem, iza
s snu h zuba o mao mu se promukli rik. Štriga se ponovo povukla,
gurnuta unazad silom koncentrirane mržnje, srdžbe i nasilja koji su zračili iz
napadača, udarali su u nju u valovima, prodirući joj u mozak i utrobu.
Užasnuta do bola osjećajem koji dotad nije poznavala, ispus la je
uznemiren, tanak cvilež, okrenula se na mjestu i bacila u izbezumljen bijeg
mračnim spletom hodnika.
Geralt, potresan groznicom, stajao je nasred dvorane. Sam. Dugo je
potrajalo, pomislio je, prije no što ga taj ples na rubu bezdana, taj mahni ,
makabrični balet bitke, nije doveo do očekivanog rezultata, omogućio mu
da dosegne psihičko jedinstvo s pro vnikom, probije se do slojeva
usredotočene volje koji su ispunjavali štrigu. Zle, bolesne volje, čijom je
silom štriga nastala. Vještac se stresao sje vši se trenutka u kojemu je upio
u sebe taj naboj zla da bi ga zrcalno usmjerio na čudovište. Još se nikad nije
sreo s takvom koncentracijom mržnje i ubilačke mahnitos , čak ni kod
bazilisaka koji se u tom smislu odlikuju najgorom slavom.
Tim bolje, razmišljao je hodajući prema ulazu u kriptu koji se crnio u
podu kao golema kaljuža. Tim bolje, m je jači udarac odabrala sama štriga.
To će mu da malo više vremena za daljnje djelovanje, prije no što se
beš ja oporavi od šoka. Vještac je dvojio bi li se odvažio na još jedan sličan
napor. Djelovanje eliksira je slabjelo, a svitanje je bilo još daleko. Štriga se
ne smije dokopa kripte prije zore, inače će sav dosadašnji trud bi
uzaludan.
Sišao je niz stube. Kripta je bila nevelika, sadržavala je tri kamena
sarkofaga. Prvome od ulaza poklopac je bio napola odmaknut. Geralt je
ispod pazuha izvukao treću bočicu, brzo ispio njezin sadržaj, ušao u
grobnicu, uronio u nju. Kao što je i očekivao, grobnica je bila dvostruka za
majku i kćer.
Navukao je poklopac tek kada je odozgo ponovo začuo štriginu riku.
Legao je nauznak pored mumificiranih Addinih ostataka, na ploči je iznutra
nacrtao Znak Yrden. Na prsa je položio mač i namjes o malenu klepsidru
ispunjenu svjetlucavim pijeskom. Više nije čuo dreku štrige koja je
pretraživala dvorište. Prestao je ču bilo što, jer su petrov križ i rosopas
počeli djelova .
VII.
 Kada je Geralt otvorio oči, pijesak u klepsidri već je dokraja iscurio što
je značilo da je njegova obamrlost trajala i duže no što je trebala. Naćulio je
uši - nije čuo ništa. Osje la su mu već radila normalno.
Uhva o je mač u ruku, prešao drugom rukom po poklopcu sarkofaga,
mrmljajući čarobnu formulu, nakon čega je lako, za nekoliko palaca,
odmaknuo ploču.
Tišina.
Odmaknuo je poklopac još više, sjeo, držeći oružje spremno, izvirio
glavom iz grobnice. U krip je bilo mračno, ali vještac je znao da vani sviće.
Ukresao je vatru, zapalio malenu luč, podignuo je, šaljući na zidove kripte
čudovišne sjenke.
Pusto.
Izvukao se iz sarkofaga, bolan, utrnut, ozebao. I onda ju je ugledao.
Ležala je nauznak pored grobnice, gola, obeznanjena.
Bila je više ružna no lijepa. Suhonjava, s malim šilja m grudima, prljava.
Kosa - plavocrvenkasta - dosezala joj je gotovo do pojasa. Odloživši luč na
ploču, kleknuo je uz nju, sagnuo se. Usne su joj bile blijede, na obrazu
velika modrica od njegova udarca. Geralt je skinuo rukavice, odložio mač,
bezobzirno joj zadignuo gornju usnu. Zubi su joj bili normalni. Posegnuo je
za njezinom rukom zapletenom u kosu. Prije no što je napipao dlan,
ugledao je otvorene oči. Prekasno.
Ogrebla ga je kandžama po vratu, derući duboko, krv joj je briznula po
licu. Zaurlala je, ciljajući drugom rukom oči. Svalio se na nju, hvatajući je za
zapešća obiju ruku, pribijajući je uz pod. Škljocnula je zubima - već
prekratkima - pred njegovim licem. Udario ju je čelom u lice, pri snuo jače.
Više nije imala nekadašnju snagu, samo se pod njim uvijala, urlikala,
pljujući krv - njegovu krv - koja joj je zalijevala usta. Krv je brzo tekla. Nije
bilo vremena. Vještac je opsovao i jako je ugrizao za vrat k ispod uha,
zario je zube i stezao ih, sve dok se neljudsko zavijanje nije pretvorilo u
tanki očajnički vapaj, a potom jecaj - plač ozlijeđene četrnaestogodišnje
djevojčice.
Pus o ju je kada se prestala mica , podignuo se na koljena, izvukao iz
džepa na rukavu komad platna, pri snuo ga uz vrat. Napipao je mač koji je
ležao u blizini, prislonio onesviještenoj djevojci oštricu uz grlo, sagnuo se
nad njezin dlan. Nok su joj bili prljavi, polomljeni, krvavi, ali... normalni.
Posve normalni.
Vještac je s mukom ustao. Kroz ulaz u kriptu već se ulijevalo ljepljivo-
mokro sivilo svitanja. Pošao je prema stubama, ali je zateturao, teško se
spus o na pod. Kroz natopljeno platno krv mu je curila po ruci, slijevala se
u rukav. Razvezao je ka an, razderao košulju, parao je, cijepao krpe, vezao
ih oko vrata znajući da nema puno vremena, da će se začas onesvijes ...
S gao je. I onesvijes o se.
U Wyzimu, preko jezera, pijetao, šušureći perje u hladnoj vlazi, zapjevao
je promuklo po treći put.
VIII.
Ugledao je bijele zidove i drvene grede na stropu sobe iznad
stražarnice. Pomaknuo je glavu, iskrivivši se od boli zastenjao. Vrat mu je
bio previjen, debelo, solidno, stručno.
„Ne diži se, čarobnjače“, rekao je Velerad. „Lezi, ne miči se.“
„Moj... mač...“
„Da, da. Najvažniji je naravno tvoj srebrni vješčev mač. Tu je, ne boj se.
I mač, i škrinjica. I tri suće orena. Da, da, ne pričaj. Ja sam stara budala, a
pametni vještac. Foltest to ponavlja već dva dana.“
„Dva...“
„Da, dva. Nije loše rasporila vrat, vidjelo se sve što imaš unutra.
Izgubio si puno krvi. Na sreću smo u zamak pohitali odmah nakon trećih
pijetlova. U Wyzimu nije te noći nitko spavao. Nije se moglo. Strahovito ste
ondje galamili. Ne zamara te moje pričanje?“
„Kra... ljevna?“
„Kraljevna kao kraljevna. Mršava. I nekako glupava. Neprestano plače. I
piški u krevet. Ali Foltest kaže da će se to promijeni . Valjda ne na lošije,
ha, Geralte?“
Vještac je zatvorio oči.
„Dobro, idem onda.“ Velerad je ustao. „Odmaraj se. Geralte? Prije nego
odem, reci mi zašto si je h o izgris ? Ha? Geralte?“
Vještac je spavao.
 Glas razuma 2
I.
„Geralte.“
Podignuo je glavu, prenut iz sna. Sunce je već bilo visoko, na silu je kroz
letvice rebrenica proturalo zasljepljujuće žute mrlje, ispi valo izbu calima
svjetlos . Vještac je zaklonio oči dlanom, nepotrebnom, nagonskom
kretnjom, koje se nikada nije riješio - jer dostajalo je suzi zjenice u
okomite proreze.
„Već je kasno“, rekla je Nenneke, otvarajući rebrenice. „Zaspali ste. lola,
briši. Da si nestala odavde.“
Djevojka je skočila, nagnula se iz kreveta, podižući s poda ogrtač. Na
ramenu, na mjestu gdje su tren prije bila njezina usta, Geralt je osjećao
kako se suši curak sline.
„Pričekaj...“ rekao je nesigurno. Pogledala ga je, brzo okrenula glavu.
Preobrazila se. Nije u sebi imala više ništa od rusalke, ništa od
svjetlucave prikaze što miriše na kamilicu, kakvom je bila u zoru. Oči su joj
bile modre, ne crne. I bila je pjegava - po nosu, po grudima, po rukama. Te
su pjege bile posve ljupke, pristajale su joj uz put i crvenu kosu. Ali nije ih
vidio tada, u zoru, kada je bila njegov san. Sa s dom i nelagodom ustanovio
je da je to što osjeća prema njoj tuga, tuga zbog toga što nije ostala san. I
da si nikada neće opros tu tugu.
„Pričekaj“, ponovio je. „lola... H o sam...“
„Ne govori joj ništa, Geralte“, rekla je Nenneke. „Ionako neće
odgovori . Nestaj, lola. Požuri se, dijete.“
Djevojka, omotana plaštem, potrčala je prema vra ma, tapkajući po
podu bosim stopalima, smetena, rumena, nespretna. Više ničim nije
podsjećala na...
Yennefer.
„Nenneke“, rekao je posežući za košuljom. „Nadam se da ne zamjeraš...
nećeš je valjda kazni ?“
„Budalo“, prasnula je svećenica prilazeći krevetu. „Zaboravio si gdje si.
Nije ovo ni samostan, ni internat. Ovo je Melitelin hram. Naša boginja ne
zabranjuje svećenicama... ništa. Gotovo ništa.“
„Zabranila si mi da joj se obraćam.“
„Nisam zabranila, skrenula sam pozornost na uzaludnost. lola šu .“
„Molim?“
„Šu , jer se tako zavjetovala. To je vrst odricanja zahvaljujući kojemu...
Ah, što ću objašnjava kada ionako nećeš razumje , nećeš čak ni
pokuša razumje . Pozna su mi tvoji pogledi na vjeru. Ne, nemoj se još
odjenu . Hoću provjeri kako zarasta vrat.“
Sjela je na rub kreveta, spretno odvila lanene zavoje kojima je bio
debelo zamotan vješčev vrat. Iskrivio je usne od boli.
Odmah po povratku u Ellander, Nenneke je uklonila ružne debele
šavove napravljene postolarskim koncem kojim su ga sašili u Wyzimu,
otvorila ranu i ponovo je zavila. Posljedica je bila očigledna - u sve šte je
došao skoro zdrav, no, možda malo ukočen. Sada je pak bio ponovo
bolestan i bolan. Ali nije prosvjedovao. Svećenicu je poznavao odavno i
znao koliko je golemo njezino znanje o liječenju i kako bogatom i
raznovrsnom ljekarnom raspolaže. Liječenje u Melitelinom sve štu moglo
mu je donije isključivo dobro.
Nenneke je opipala ranu, isprala je i počela psova . Znao je to već
napamet, počela je odmah prvoga dana i nije propus la opsova kada god
bi ugledala uspomenu na kandže kraljevne iz Wyzima.
„Grozno! Dopus da te tako posiječe obična štriga! Mišiće, te ve, za
dlaku pa bi o šla i vratna kucavica! Velike mi Melitele, Geralte, što se s
tobom zbiva? Kako se moglo dogodi da joj dopus š da priđe toliko
blizu? Što si h o s njom učini ? H o si je poševi ?“
Nije odgovorio, blago se nasmiješio.
„Nemoj se glupavo smiješi .“ Svećenica je ustala, uzela s komode torbu
sa zavojima. Unatoč gojaznos i niskom stasu, kretala se spretno i skladno.
„U tome što se dogodilo nema ničega zabavnog. Gubiš refleks, Geralte.“
„Pretjeruješ.“
„Uopće ne pretjerujem.“ Nenneke je ranu oblijepila zelenom kašom
koja je ispuštala oštar miris eukaliptusa. “Nisi smio dopus da budeš
ranjen, a dopus o si, i to vrlo ozbiljno. Skoro smrtno. Čak i uz tvoju
nevjerojatnu sposobnost oporavka proći će nekoliko mjeseci prije no što
povra š punu pokretljivost vrata. Upozoravam te, nemoj se za to vrijeme
okušava u borbi s okretnim pro vnikom.“
„Hvala na upozorenju. Mogla bi mi udijeli još jedan savjet: od čega ču
za to vrijeme živje ? Da sazovem nekoliko gospođica, kupim kola i
organiziram putujući bordel?“
Nenneke je slegnula ramenima, omatajući mu vrat brzim, sigurnim
pokre ma punašnih ruku.
„Da dajem savjete i životne pouke? Pa zar sam ja majka? Evo,
gotovo je. Možeš se odjenu . U refektoriju te čeka doručak. Požuri ili ćeš se
mora sam posluži . Ne kanim drža djevojke u kuhinji do podne.“
„Gdje ću te kasnije naći? U sanktuariju?“
„Ne.“ Nenneke je ustala. „Ne u sanktuariju. Ovdje si drag gost, vješče,
ali mi se po sanktuariju nemoj mota . O đi prošeta . A što se nalaženja
če, ja ću tebe pronaći.“
„Dobro.“
II
Geralt je po četvr put prošao alejom topola koja je vodila od kapije
prema stambenim zgradama i bloku sanktuarija i glavnoga hrama
stopljenog s okomitom li com. Nakon kratkog premišljanja odustao je od
povratka pod krov, skrenuo je prema vrtovima i gospodarskim zgradama.
Ondje je desetak svećenica u sivim radnim haljama marljivo plijevilo
gredice i hranilo perad u kokošinjcima. Prevladavale su mlade i vrlo mlade,
gotovo djeca. Neke od njih pozdravljale su ga u prolazu kimanjem glave ili
osmijehom. Odgovarao je na pozdrave, ali nijednu nije uspijevao
prepozna . Iako je često boravio u sve štu, jednom, ponekad čak i dvaput
godišnje, nikada nije nailazio na više od tri, če ri poznata lica. Djevojke su
dolazile i odlazile - kao proročice u druga sve šta, kao babice i vidarice
specijalizirane za ženske i dječje boles , kao lutajuće druitkinje, učiteljice ili
guvernante. Ali nikada nije manjkalo novih, dolazile su odasvud, čak i iz
najdaljih krajeva. Melitelino sve šte u Ellanderu bilo je poznato i uživalo je
zasluženu slavu.
Kult boginje Melitele bio je jedan od najstarijih, a u svoje vrijeme i
jedan od najraširenijih, potjecao je još iz pradavnih, još prijeljudskih
vremena. Bezmalo je svaka prijeljudska rasa, još nomadsko ljudsko pleme,
štovala neku boginju plodnos , zagovornicu ratara i vrtlara, zaš tnicu
ljubavi i braka. Većina se h kultova usredotočila i slila u kult Melitele.
Vrijeme koje se prilično nemilos vo ponijelo prema drugim religijama i
kulturama, uspješno ih izoliravši u zaboravljenim, rijetko posjećivanim
kapelicama i hramovima, utopljenima među rastućim gradovima, pokazalo
se prema Meli teli dobros vim. Meliteli i dalje nije manjkalo ni sljedbenika,
ni darovatelja. Učenjaci su, analizirajući tu pojavu i objašnjavajući boginjinu
popularnost, bili navikli poseza za prakultovima Velike matere, Majke
prirode, ukazivali na veze s prirodnim ciklusima, rađanjem života i drugim
kićeno nazivanim pojavama. Geraltov prijatelj, trubadur Maslačak, koji je
volio bi smatran stručnjakom za sva moguča područja, tražio je
jednostavnija rješenja. Melitelin kult, tumačio je, pično je ženski kult. Ta
Melitela je zaš tnica plodnos , rađanja, zaš tnica rodilja. A žena koja rađa
mora vika . Osim običnih vriskova, čiji sadržaj obično čine lažna obećanja
da se više nikada u životu neće poda šugavom muškarcu, rodilja mora
priziva u pomoć nekakvo božanstvo, a Melitela je za to savršena. A budući
da su žene rađale, rađaju i rađat će, dokazivao je pjesnik, boginja Melitela
ne mora se boja za popularnost.
„Geralte.“
„Tu si, Nenneke. Tražio sam te.“
„Mene?“ svećenica ga je podrugljivo pogledala. „A ne lolu?“
„lolu također“, priznao je. „Imaš nešto pro v?“
„U ovom času imam. Ne želim da je ometaš i odvlačiš joj pozornost.
Mora se priprema i moli , ako hoćemo da taj trans nešto donese.“
„Već sam rekao da neću nikakav trans“, rekao je hladno. „Ne mislim
da bi mi trans mogao ikako pomoći.“
„Ja pak ne mislim“, namrš la se blago Nenneke, „da bi takav trans
mogao ikako našte .“
„Mene je nemoguće hipno zira , imun sam. Bojim se za lolu. Za medij
to može bi prevelik napor.“
„lola nije nikakav medij, ni sumanuta proročica. To dijete uživa posebnu
boginjinu milost. Poštedi me, ako možeš, glupih grimasa. Rekla sam, tvoji
su mi pogledi na religiju pozna , nikada mi to nije posebno smetalo i
sigurno neće smeta ni ubuduće. Nisam fana k. Tvoje je pravo vjerova da
nad nama vlada Priroda i u njoj skrivena Moć. Dopušteno je misli da su
bogovi, a među njima i moja Melitela, samo personifikacija te sile
izmišljena za uporabu prostom puku kako bi ju lakše razumio, prihva o
njezino postojanje. Po tebi je ta sila slijepa. A za mene, Geralte, vjera
dopušta da se od prirode očekuje to što utjelovljuje moja boginja: sklad,
zakon, dobro. I nadu.“
„Znam.“
„Ako znaš, odakle onda rezerve prema transu? Čega se bojiš? Da ću
zapovjedi da lupaš glavom o tlo pred kipom i pjevaš pobožne pjesme?
Geralte, mi ćemo samo na tren posjedi zajedno, , ja i lola. Pa ćemo
vidje hoće li sposobnos te djevojke dopus da se nešto iščita iz tog
vrtloga sila koji te okružuje. Možda doznamo nešto što bi bilo dobro zna .
A možda i ne doznamo ništa. Možda nam se moći sudbine ne požele
razotkri , ostat će skrivene i neshvatljive. Ne znam. Ali zašto ne bismo
pokušali?“
„Zato što to nema smisla. Ne okružuje me nikakav vrtlog sudbine. A ako
i okružuje, za koga bismo vraga po njemu čeprkali?“
„Geralte, si bolestan.“
„Htjela si reći ranjen.“
„Znam što sam htjela reći. Nešto s tobom nije kako valja, osjećam to. Pa
znam te od malena; kada sam te upoznala, bio si mi do ruba suknje. A sada
osjećam da se vr š u nekom prokletom viru, posve upetljan, uhvaćen u
omču koja te polagano steže. Hoću zna o čemu je riječ. Sama ne mogu,
moram se prepus Iolinim sposobnos ma.“
„Ne posežeš li preduboko? Čemu ta metafizika? Ako hoćeš, otvorit ću
srce. Ispunit ću večeri pričama o svim najzanimljivijim događajima u
posljednjih nekoliko godina. Pribavi bačvicu piva da mi se grlo ne osuši i
možemo poče makar i danas. No bojim se ipak da ću dosadi , jer
nikakve vrtloge i virove nećeš tamo pronaći. Samo obične vješčeve priče.“
„Rado ću te posluša . Ali trans, ponavljam, ne bi bio zgorega.“
„A zar ne misliš“, nasmiješio se, „da moje nevjerovanje u smisao
takvoga transa unaprijed poništava njegovu svrsishodnost?“
„Ne, ne mislim. A znaš li zašto?“
„Ne.“
 Nenneke mu se približila, pogledala ga u oči s čudnim osmijehom na
blijedim usnama.
„Jer bi to bio prvi pozna mi dokaz da nevjerovanje ima ikakvu moć.“
 Zrno istine
I.
Crne točkice na svijetloj podlozi neba, tu i tamo prevučenoj
pramenovima magle, krećući se, privukle su vješčevu pozornost. Bilo ih je
puno. P ce su kružile, zatvarajući polagane, mirne krugove, potom su se
iznenada spuštale i odmah ponovo polijetale uvis, lepećući krilima.
Vještac je poduže promatrao p ce, procjenjivao udaljenost i
pretpostavljeno vrijeme potrebno za njezino svladavanje, s korekcijom zbog
reljefa terena, gustoće šume, dubine i smjera klanca za koji je
pretpostavljao da će mu se naći na putu. Napokon je odbacio plašt, za dvije
rupice s snuo remen koji mu je ukoso prelazio preko grudi. Glavica i balčak
mača prebačenog preko leđa izvirivali su iznad desnog ramena.
„Malo ćemo produži put, draga Crvenperko“, rekao je. „Sići ćemo sa
staze. P ćurine ondje ne kruže, čini mi se, bez razloga.“
Kobila, jasno, nije odgovorila, ali je pošla, slušajući glas na koji je bila
naviknuta.
„Tko zna, možda je to uginuli los“, govorio je Geralt. „Ali možda nije los.
Tko zna?“
Klanac je doista bio ondje gdje ga je i očekivao - u jednom je trenutku
vještac odozgo ugledao krošnje stabala koja su jesno ispunjavala usjek. No
strane jaruge bile su blage, a dno suho, bez tmine, bez trulih panjeva.
Klanac je lako prešao. S druge je strane bio brezik, iza njega velika
poljana, vriš na i krčevina iz koje su izvirivali pipci isprepletenog granja i
korijenja.
P ce, uplašene pojavom jahača, digle su se više, zagraktale divlje, oštro,
promuklo.
Geralt je odmah ugledao prvo truplo - bjelina ovčjega kožušića i
zagasita modrina haljine izrazito su se izdvajale od požutjelog busenja
oštrice. Drugo truplo nije vidio, ali je znao gdje leži - mjesto na kojemu se
nalazilo odavao je položaj tri vuka, koji su sjedeći mirno promatrali jahača.
Vješčeva kobila je frknula. Vukovi su, kao na zapovijed, bešumno, ne žureči
se, otkasali u šumu, okrećući svako malo trokutaste glave prema pridošlici.
Geralt je skočio s konja.
 Žena u kožuhu i modroj haljini nije imala lica, grla i većeg dijela lijevoga
bedra. Vještac je prošao pored nje ne sagnuvši se.
Muškarac je ležao licem prema tlu. Geralt nije okretao truplo, vidjevši
da tu ni vukovi ni p ce nisu gubili vrijeme. Uostalom, nije ni bilo potrebe za
podrobnijim razgledavanjem trupla - ramena i leđa vunenog kontuša
pokrivao je crni, razgrana uzorak sasušene krvi. Bilo je očito da je
muškarac poginuo od udarca u vrat, a da su vukovi leš unakazili tek kasnije.
Na širokom pojasu, pored kratkog bodeža u drvenom toku, muškarac je
nosio kožnatu kesu. Vještac ju je podignuo, odbacio redom u travu kresivo,
komadić krede, pečatni vosak, šaku srebrnih novčića, sklopljenu britvu u
drvenim koricama, zečje uho, tri ključa na kolutu, amulet s falusnim
simbolom. Dva pisma, pisana na platnu, ovlažena kišom i rosom, rune su se
razlile, razmazale. Treće, na pergamentu, vlaga je također uniš la, ali moglo
se pročita . Bilo je to kreditno pismo, izdano od patuljačke banke u
Murivelu na trgovca Rullea Aspera ili Aspena. Svota akredi va nije bila
velika.
Sagnuvši se, Geralt je podignuo muškarčevu desnu ruku. Kao što je i
očekivao, mjedeni prsten, urezan u natekli i pomodrjeli prst, nosio je znak
oružarskog ceha - s liziranu kacigu s vizirom, dva ukrštena mača i runu „A“
ugraviranu ispod njih.
Vještac se vra o ženinu truplu. Dok je okretao jelo, nešto ga je ubolo
u prst. Bila je to ruža pričvršćena za haljinu. Cvijet je uvenuo, ali nije izgubio
boju - la ce su bile tamnoplave. Geralt je prvi put u životu vidio takvu ružu.
Okrenuo je truplo dokraja i stresao se.
Na ogoljenom, izobličenom ženinu vratu jasno su se vidjeli tragovi zuba.
Ne vučjih.
Vještac se oprezno povukao do konja. Ne spuštajući pogled s ruba
šume, popeo se na sedlo. Dvaput je obišao poljanu, pognut, pozorno je
provjeravao zemlju, osvrćući se.
„Da, Crvenperko“, rekao je ho, zaustavljajući konja. „Slučaj je jasan,
makar ne dokraja. Oružar i žena su dojahali odande, iz one tamo šume.
Putovali su izvan svake sumnje iz Murivela kući, jer nitko ne nosi sa sobom
dugo neunovčena kreditna pisma. Ne zna se zašto su jahali ovuda, a ne
putem. Ali jahali su kroz vriš nu, jedno uz drugo. I onda su, ne znam zašto,
oboje sjahali ili pali s konja. Oružar je stradao na mjestu. Žena je trčala,
potom pala i također poginula, a to nešto, što nije ostavilo tragove, vuklo ju
je po zemlji, držeći je zubima za vrat. To se zbilo prije dva-tri dana. Konji su
se razbježali, nećemo ih traži .“
Kobila, jasna stvar, nije odgovorila, nemirno je frktala, reagirajući na ton
glasa koji joj je bio poznat.
„To nešto što ih je oboje ubilo“, nastavljao je Geralt, promatrajući rub
šume, „nije bilo ni vukodlak, ni lešij. Ni jedan, ni drugi ne bi ostavili toliko
lešinarima. Da je ovdje močvara, rekao bih da su to kikimora ili čarica. Ali
ovdje nema močvara.“
Sagnuvši se, vještac je malo odgrnuo gunj koji je pokrivao bok konja,
otkrivajući za bisage privezan drugi mač s blistavim ukrasnim š tnikom i
crnim rebras m drškom.
„Da, Crvenperko. Produžit ćemo put. Treba provjeri zašto su oružar i
žena jahali kroz šumu, a ne cestom. Ako ćemo zanemariva ovakve
događaje, nećemo zaradi ni za zob za tebe, nije li tako, Crvenperko?“
Kobila je poslušno krenula naprijed, preko vriš ne, oprezno
prekoračujući povaljena stabla.
„Iako to nije bio vukodlak, nećemo riskira “, nastavio je vještac, vadeći
iz torbe buke ć jedića i vješajući ga za vodice. Kobila je frknula. Geralt je
malo razvezao prsluk pod vratom, izvukao iz izreza medaljon s iskešenim
vučjim raljama. Medaljon obješen o srebrni lančić poskakivao je u ritmu
konjskoga hoda, svjetlucajući na sunčevim zrakama poput žive.
II.
Crvene crepove stožastoga krova kule prvi je put ugledao s vrha
uzvisine na koju se uspeo, presjekavši luk zavoja jedva vidljive staze.
Obronak, obrastao lijeskom, zakrčen suhim granjem, obložen debelim
tepihom žutoga lišća, nije bio najsigurniji za silaženje. Vještac se povukao,
oprezno se spus o niz padinu i vra o na stazu. Jahao je polagano, svako
malo zaustavljao konja, viseći sa sedla, provjeravajući tragove.
Kobila je trgnula glavom, divlje zarzala, zatoptala kopi ma, zaplesala na
stazi, podižući oblak suhoga lišća. Geralt, obgrlivši lijevom rukom konjski
vrat, a prs ma desne ruke složivši Znak Aksje, prelazio je iznad kobiline
glave, šapćući čarobnu formulu.
 „Zar je toliko loše?“ progunđao je osvrćući se uokolo, ne skidajući Znak.
„Baš toliko? Mir, Crvenperko, mir.“
Čarolija je brzo počela djelova , ali je podbodena petom kobila pošla
oklijevajući, tupo, neprirodno, gubeći gibak ritam hoda. Vještac je okretno
skočio na zemlju, produžio pješice, vukući konja za uzdu. Ugledao je zid.
Između zida i šume nije bilo razmaka, jasne praznine. Mlado drveće i
grmlje borovice isprepletalo je lišće s bršljanom i divljom lozom kojima je
bio obrastao kameni zid. Geralt je podignuo glavu. Istoga je trena osje o
kako mu se za vrat, uznemirujuće, nakostriješivši mu kosu, pripija i pokreće,
pužući, nevidljivo mekano biće. Znao je što je to.
Netko ga je gledao.
Okrenuo se polagano, bez oklijevanja. Crvenperka je frknula, mišići na
vratu su joj za trali, zaigrali pod kožom.
Na obronku uzvisine s koje se maloprije spus o, nepomično je stajala
djevojka oslonjena jednom rukom o panj johe. Njezina bijela duga haljina
odskakala je od svjetlucava crnila duge raščupane kose raspuštene niz
ramena. Geraltu se učinilo da se smiješi, ali nije bio siguran - bila je
predaleko.
„Zdravo“, rekao je podižući dlan u znak prijateljstva. Zakoraknuo je
prema djevojci. Ona je, lagano pomičući glavu, slijedila njegove pokrete.
Lice joj je bilo blijedo, oči crne i goleme. Osmijeh - ako je to bio osmijeh -
iščeznuo joj je s lica kao obrisan krpom. Geralt je prišao još jedan korak.
Lišće je zašuštalo. Djevojka je strčala niz padinu kao srna, promaknula
među grmljem lijeske, pretvorila se u bijeli pramen dok je nestajala u
dubini šume. Duga haljina kao da joj uopće nije ograničavala slobodu
kretanja.
Vješčeva je kobila plačno zarzala, podižući glavu uvis. Geralt, i dalje
gledajući prema šumi, nagonski ju je umirio Znakom. Vodeći konja za uzdu,
nastavio je polagano dalje duž zida, tonući u lopuhe do pojasa.
Vrata, solidna, okovana željezom, nasađena na zahrđale šarke, bila su
opremljena velikim mjedenim kucalom. Nakon trena oklijevanja, Geralt je
pružio ruku i dotaknuo potamnjelu alku. Smjesta je odskočio, jer su se vrata
u istom trenu otvorila, škripeći, stružući, razgrćući u stranu busenje trave,
kamičke i grančice. Iza vrata nije bilo nikoga - vještac je vidio samo prazno
dvorište, zapušteno, obraslo koprivom. Ušao je vodeći konja za sobom.
Omamljena Znakom, kobila se nije opirala, ali je koračala ukočeno i
nesigurno.
Dvorište je bilo s tri strane okruženo zidom i ostacima drvenih skela,
četvrtu je zauzimala fasada maloga dvorca, poprskana mrljama otpale
žbuke, prljavim puko nama, vijencima bršljana. Prozorski kapci s kojih se
oljuš la boja bili su zatvoreni. Vrata također.
Geralt je prebacio Crvenperkine uzde preko stupića pored vrata i
polagano pošao šljunčanom alejom koja je pored niskog prstena nevelike
fontane pune lišča i smeča vodila prema malom dvorcu. Usred fontane, na
maštovitom postolju, izvio se dupin isklesan iz bijelog kamena, pružajući
uvis okrhnu rep.
Pored fontane, na nečemu što je nekoć davno bilo okrugljak, rastao je
grm ruža. Ničim, osim bojom cvjetova, nije se taj grm razlikovao od drugih
ružinih grmova koje je viđao Geralt. Iznimka su bili cvjetovi - bili su boje
indiga, s blagom nijansom purpura po rubovima nekih la ca. Vještac je
dodirnuo jedan, primaknuo lice, pomirisao. Cvjetovi su imali miris pičan
za ruže, samo malo intenzivniji.
Vrata maloga dvorca - i istodobno svi prozorski kapci - otvorila su se s
freskom. Geralt je naglo podignuo glavu. Alejom, razbacujući šljunak, jurilo
je, ravno na njega, čudovište.
Desna vješčeva ruka munjevito je pohitala nad desno rame, a lijeva je u
istom trenu snažno povukla remen na prsima čime mu je držak mača sam
uskočio u dlan. Oštrica je, sa zviždukom iskačući iz toka, opisala kratak
blistav polukrug i zamrla, uperena vrškom u smjeru zahuktale beš je.
Čudovište je ugledavši mač prikočilo, stalo. Šljunak je prsnuo na sve strane.
Vještac nije ni trepnuo.
Stvor je bio čovjekolik, odjeven u iznošenu odjeću dobre vrste koja nije
bila lišena ni ukusnih, iako posve nefunkcionalnih ukrasa. No čovjekolikost
nije sezala dalje od prljavoga ovratnika ka ana - nad njim se dizala golema,
kao u medvjeda kosmata glava s pozamašnim ušima, s parom divljih
bjeloočnica i zastrašujućim raljama punim ukošenih očnjaka, među kojima
je, poput plamena, treperio crven jezik.
 „Odlazi odavde, smrtni čovječe!“ zaurlalo je čudovište, zamahujući
šapama, ali ne mičući se s mjesta. „Inače ću te proždrije ! Razdera na
komadiće!“
Vještac se nije pomaknuo, nije spus o mač.
„Zar si gluh? Marš odavde!“ proderao se stvor, nakon čega je ispus o iz
sebe zvuk koji je bio nešto između roktanja vepra i rike jelena u doba
parenja. Kapci na svim prozorima zaklepetali su i zaštropotali, stresajući
žbuku i malter s podboja. Ni vještac, ni čudovište nisu se pomaknuli.
„Briši, dok si čitav!“ riknuo je stvor, ali nekako manje sigurno. „Jer ako
nećeš, ja ču te...“
„Ti ćeš me što?“ prekinuo ga je Geralt.
Čudovište je silovito zadahtalo, nakrivilo nakaznu glavu.
„Vidi ga kako je hrabar“, reklo je spokojno, keseći kljove, pogledavajući
Geralta zakrvavljenim očima. „Spus to željezo, ako smijem zamoli . Možda
do tebe još nije doprlo da se nalaziš na dvorištu moje vlas te kuće? A
možda je ondje odakle potječeš običaj prije domaćinima mačem na
njihovu vlas tom dvorištu?“
„Jest“, potvrdio je Geralt. „Ali samo domaćinima koji goste dočekuju
urlanjem i prijetnjom da će ih razdera na komadiće.“
„O, muko“, uzbudilo se čudovište. „Još će me vrijeđa , vuciba na.
Lijepoga mi gosta! Uvuče se u dvorište, uništava tuđe cvijeće, šepiri se i
misli da će mu začas iznije kruh i sol. Fuj!“
Stvor je pljunuo, uzdahnuo i zaklopio ralje. Donji očnjaci ostali su mu
vani, pridajući mu izgled vepra.
„I što sad?“ rekao je vještac malo kasnije, spus vši mač. „Hoćemo li
ovako staja ?“
„A što predlažeš? Da legnemo?“ puhnulo je čudovište. „Spremi to
željezo, govorim .“
Vještac je spretno ubacio oružje u korice na leđima, ne spuštajući ruku
pogladio je balčak koji je stršio preko ramena.
„Volio bih“, rekao je, „da ne praviš prenagle pokrete. Ovaj se mač uvijek
može izvući, i to brže no što misliš.“
 „Vidio sam“, zahripalo je čudovište. „Da nije toga, već bi odavno izle o
kroz vrata, s o skom moga potplata na stražnjici. Što ćeš ovdje? Otkuda si
se našao?“
„Zalutao sam“, slagao je vještac.
„Zalutao“, ponovilo je čudovište, iskrivljujući ralje u užasnu grimasu.
„No, onda i odlutaj. Znači, kroz vrata. Izloži lijevo uho suncu i produži, pa
ćeš se vra ravno na put. I što sada čekaš?“
„Ima li vode?“ upitao je spokojno Geralt. „Konj je žedan. A i ja sam, ako
to ne smeta previše.“
Čudovište je prestupilo s noge na nogu, počešalo se po uhu.
„Slušaj “, rekao je. „Zar se mene zbilja ne bojiš?“
„A trebao bih?“
Čudovište se osvrnulo uokolo, nakašljalo, snažno povuklo uvis vrećaste
hlače.
„A, muke mu, što mogu. Dobro mi došao. Ne dolazi mi svakoga dana
netko tko ugledavši me ne pobjegne ili se se onesvijes . No, dobro. Ako si
umoran, ali čes t putnik, pozivam te da uđeš. Ako si pak razbojnik ili
zločinac, upozoravam te: ova kuća izvršava moje zapovijedi. Ja vladam
unutar ovih zidova!“
Podignuo je kosmatu šapu. Svi su kapci ponovo lupnuli o zid, a u
kamenom grlu dupina nešto je glasno zaklokotalo.
„Izvoli“, ponovio je.
Geralt se nije ni maknuo, upitno ga promatrajući.
„Živiš sam?“
„A što se tebe če s kim ja živim?“ izus o je stvor gnjevno, razjapivši
ralje, nakon čega je glasno zagrohotao. “Aha, shvačam. Zacijelo te zanima
imam li četrdeset slugu ravnih mi po ljepo . Nemam. Onda što, muko,
hočeš li prihva poziv iz iskrenoga srca? Ako nećeš, vrata su tamo, ravno
iza tvoje stražnjice!“
Geralt se ukočeno naklonio.
„Prihvaćam poziv“, rekao je službeno. „Gostoprimstvo ne odbijam.“
„Moja kuća je tvoja kuća“, odvra o je stvor, jednako formalno, iako
nemamo. „Ovuda, goste. A konja daj ovamo, do bunara.“
 Mali dvorac je i iznutra tražio temeljitu obnovu, no u njemu je bilo
razmjerno čisto i uredno. Namještaj je sav bio djelo ruku dobrih zanatlija,
čak i ako se to zbilo prije puno vremena. U zraku je visio oštar zapah
prašine. Bilo je mračno.
„Svjetla!“ zarežalo je čudovište, a luč zataknuta u željezni obruč smjesta
je zaplamsala i zadimila se.
„Nije loše“, rekao je vještac. Čudovište je zagrohotalo.
„Samo toliko? Zbilja vidim da se tebe ne može zadivi makar čime.
Rekao sam da ova kuća izvršava moje zapovijedi. Izvoli, ovuda. Pazi, stube
su strme. Svjetlos !“
Na stubama se čudovište okrenulo.
„A što se to njiše na vratu, goste? Što je to?“
„Pogledaj.“
Stvor je uzeo medaljon u šapu, podignuo ga do očiju, napinjući blago
lančić na Geraltovu vratu.
„Nelijepo izgleda ta njuška. Što je to?“
„Cehovski znak.“
„Aha, sigurno se baviš izradom brnjica. Ovuda, izvoli. Svjetla!“
Unutrašnjost velike odaje, bez ijednog prozora, zauzimao je golem
hrastov stol, posve prazan, ako se ne računa veliki svijećnjak ovjenčan
slapovima skrutnutoga voska. Na novu zapovijed čudovišta, svijeće su se
zapalile, zatreperile, rasvjetljavajući donekle prostoriju.
Jedan od zidova odaje bio je prepun oružja - tu su visjeli aranžmani od
okruglih š tova, ukrštenih lovačkih kopalja i sulica, teških handžara i sjekira.
Polovicu susjednog zida zauzimalo je vatrište golemoga kamina nad kojim
su bili izloženi redovi ispucalih i zaprljanih portreta. Zid nasuprot ulaza bio
je pun lovačkih trofeja - rogovi lopatara i razgranato jelensko rogovlje bacali
su duge sjenke na iscerene njuške divljih svinja, medvjeda i risova, na
očerupana i otrcana krila punjenih orlova i jastrebova. Središnje, počasno
mjesto, zauzimala je potamnjela, ofucana glava pećinskoga zmaja. Geralt
mu je prišao.
„Ulovio ga je moj djedica“, reklo je čudovište, ubacujući u čeljus
ognjišta golemu kladu. „Bio je vjerojatno zadnji u okolici koji se dao ulovi .
Sjedni, goste. Gladan si, pretpostavljam.“
„Neću zanijeka , domaćine.“
Čudovište je sjelo za stol, spus lo glavu, ispreplelo dlakave šape na
trbuhu, nakratko nešto mrmljalo, vrteći golemim prs ma, nakon čega je
ho zarikalo, tresnuvši šakom po stolu. Zdjele i tanjuri su zazveckali
kositreno i srebrno, pehari zazvonili kristalno. Zamirisalo je na pečenje,
češnjak, mažuran, muškatni oraščić. Geralt nije pokazao čuđenje.
„Da“, protrljalo je šape čudovište. „Ovo je bolje od posluge, nije li?
Posluži se, goste. Ovdje imaš kokoš, ovdje šunku divlje svinje, ovdje paštetu
od... Ne znam čega. Od nečega. Ovdje imamo lještarke. Ne, muke mi, to su
jarebice. Pobrkao sam čarolije. Jedi, jedi. To je dobro, pravo jelo, ne boj se.“
„Ne bojim se.“ Geralt je raskinuo kokoš na dva dijela.
„Zaboravio sam“, nakesilo se čudovište, „da nisi od onih plašljivih. A
kako te mogu, na primjer, zva ?“
„Geralt. A ja tebe, domaćine?“
„Nivellen. Ali u okolici me zovu Izrod ili Zuba . I plaše mnome djecu.“
Čudovište si je slilo u grlo sadržaj divovskoga pehara, nakon čega je uronilo
prste u paštetu, ispraznivši jednim pokretom pola zdjele.
„Plaše djecu“, ponovio je Geralt s punim us ma. „Sigurno
neutemeljeno?“
„Posve. U tvoje zdravlje, Geralte!“
„I tvoje, Nivellene.“
„Kako se sviđa vino? Primije o si da je od grožđa, a ne od jabuka. Ali
ako ne prija, učarat ču drugo.“
„Hvala, nije loše. Čarobnjačke su sposobnos prirođene?“
„Ne. Imam ih otkako mi je ovo izraslo. Znači, njuška. Sam ne znam
odakle je to došlo, ali kuća ispunjava sve što poželim. Ništa veliko, umijem
iščara jelo, piće, odjeću, čistu posteljinu, vruću vodu, sapun. Svaka baba to
može i bez čarolija. Otvaram i zatvaram prozore i vrata. Palim vatru. Ništa
veliko.“
„A opet je nešto. A tu... kako kažeš, njušku, imaš odavno?“
„Dvanaest godina.“
„Kako se to dogodilo?“
 „A što se to tebe če? Natoči si još.“
„Rado. Ne če me se, pitam iz radoznalos .“
„Razlog je razumljiv i prihvatljiv“, gromko se nasmijalo čudovište. „Ali ja
ga neću prihva . Ne če te se i gotovo. No da ipak malo udovoljim tvojoj
radoznalos , pokazat ću kako sam prije izgledao. Pogledaj one tamo
portrete. Prvi, računajući od kamina, moj je ta ca. Drugi, muka će zna tko.
A treći sam ja. Vidiš?“
Ispod prašine i paučine, s portreta je vodenkas m očima gledao
neugledni debeljko podbuhlog, tužnog i prištavog lica. Geralt, kojemu je
bilo poznato koliko portre s vole podilazi mušterijama, tužno je kimnuo
glavom.
„Vidiš?“ ponovio je Nivellen, cereći se.
„Vidim.“
„Tko si ?“
„Ne razumijem.“
„Ne razumiješ?“ Čudovište je podignulo glavu, oči su mu bljesnule kao
u mačke. „Moj portret, prijatelju, visi izvan dosega svijeća. Ja ga vidim, ali ja
nisam čovjek. Barem nisam u ovom trenu. Čovjek bi, poželjevši vidje
portret, ustao, prišao bliže, zacijelo bi morao uze i svijećnjak. A to nisi
učinio. Zaključak je jednostavan. Ali ja ću te upita izravno: jesi li čovjek?“
Geralt nije spus o pogled.
„Ako tako postavljaš stvari, ne dokraja“, odgovorio je nakon kratkog
premišljanja.
„Aha. Valjda neće bi netak čno ako te upitam, što si onda?“
„Vještac.“
„Aha“, ponovio je Nivellen malo kasnije. „Ako se dobro sjećam, vješci za
život zarađuju na zanimljiv način. Ubijaju razna čudovišta za novac.“
„Dobro se sjećaš.“
Opet je nastala šina. Plamičci svijeća su treperili, izbijali su uvis tankim
izdancima vatre, svjetlucali u izrezbarenom kristalu vrčeva, u slapovima
voska koji se slijevao niz svijećnjak. Nivellen je sjedio nepomično, lagano
pomičući goleme uši.
 „Pretpostavimo“, rekao je napokon, „da ćeš dospje izvući mač prije no
što priskočim. Pretpostavimo da ćeš me čak dospje i posjeći. Uz moju
težinu to me neće zaustavi , oborit ću te s nogu samim naletom. A potom
će već odlučiva zubi. Što misliš, vješče, tko od nas ima više šansi, ako dođe
do zagrizanja grla?“
Geralt, pridržavajući palcem kositreni poklopac karafe, natočio si je
vina, otpio gutljaj, oslonio se na naslon stolca. Promatrao je čudovište
smiješeći se, a bio je to izvanredno gadan osmijeh.
„Daaa“, rekao je otegnuto Nivellen, čeprkajući kandžom po kutu
čeljus . „Valja prizna da umiješ odgovori na pitanje bez puno riječi.
Zanima me kako ćeš izaći na kraj sa sljedećim koje ću postavi . Tko je
pla o za mene?“
„Nitko. Ovdje sam slučajno.“
„Da mi možda ne lažeš?“
„Ne običavam laga .“
„A što običavaš? Pričali su mi o vješcima. Upam o sam da vješci
o maju malenu djecu koju onda hrane čarobnim biljem. Ona koja prežive i
sama postanu vješcima, čarobnjaci su nadljudskih sposobnos . Podučavaju
ih ubijanju, iskorjenjuju im sve ljudske osjećaje i nagone. Pretvaraju ih u
čudovišta koja trebaju ubija druga čudovišta. Čuo sam da je zadnji tren da
netko počne hvata vješče. Jer čudovišta je sve manje, a vještaca sve više.
Pojedi jarebicu prije no što se posve ohladi.“
Nivellen je uzeo iz zdjele jarebicu, cijelu je ubacio u čeljus i smazao
kao prepečenac, drobeći zubima koščice.
„Zašto ništa ne kažeš?“ upitao je nerazgovjetno, žvačući. „Što je od toga
što o vama govore is na?“
„Skoro ništa.“
„A što je laž?“
„To da je čudovišta sve manje.“
„Činjenica. Ima ih nemalo“, nacerio se Nivellen. „Jedno upravo sjedi
pred tobom i pita se je li dobro učinilo kada te ugos lo. Odmah mi se nije
svidio tvoj cehovski znak, goste.“
„Nisi nikakvo čudovište, Nivellenu“, suho je rekao vještac.
 „A, muko, ovo je nešto novo. A što sam ja po tebi? Džem od brusnica?
Ključ divljih gusaka što odlijeću na jug u tužno studenačko jutro? Ne? Onda
možda čednost sisate mlinareve kćeri izgubljene kod izvora? No, Geralte,
reci mi tko sam. Zar ne vidiš da sav treperim od radoznalos ?“
„Nisi čudovište. Da jesi, ne bi mogao dodiriva ovaj srebrni pladanj. I
nipošto ne bi uzeo u ruku moj medaljon.“
„Ha!“ riknuo je Nivellen tako da su plamenovi svijeća u jednom
trenutku zauzeli vodoravan položaj. “Danas je očito dan otkrivanja velikih,
strašnih tajni! Začas ću dozna da su mi ovakve uši narasle zato što kao
dijete nisam volio zobenu kašicu!“
„Ne, Nivellene“, spokojno je rekao Geralt. „To se dogodilo zbog uroka.
Siguran sam da znaš tko ga je bacio.“
„I što s me ako znam?“
„Urok se može skinu . U mnogim slučajevima.“
„Ti naravno, kao vještac, znaš skida uroke. U mnogim slučajevima?“
„Znam. Hoćeš da pokušam?“
„Ne. Neću.“
Čudovište je zinulo i isplazilo crveni jezik dug preko dva pedlja.
„Zapanjilo te, je li?“
„Zapanjilo me“, priznao je Geralt.
Čudovište je zakikotalo, zavalilo se u naslonjač.
„Znao sam da će te zapanji “, reklo je. „Natoči si još, namjes se
udobno. Ispričat ću cijelu priču. Bio vještac ili ne, dobrota viri iz očiju, a
meni se pripovijeda. Natoči si.“
„Nema više.“
„A, muke“, čudovište je zahripalo pa potom ponovo opalilo šapom po
stolu. Uz dvije prazne karafe pojavio se, tko zna odakle, povelik glineni
bocun u košiću od vrbova pruća. Nivellen je zubima strgnuo voštani pečat.
„Kako si sigurno primije o“, započeo je, točeći, „okolica je poprilično
pusta. Do najbližih ljudskih naselja ima komad puta. Jer vidiš, moj ta ca, a i
moj djedica, nisu svojedobno susjedima, ni trgovcima koji su putovali
cestom, davali puno povoda da ih vole. Tko bi god ovamo zalutao, ako bi ga
ta ca spazio s kule, gubio bi u najboljem slučaju svoj imutak. A nekoliko je
obližnjih naselja izgorjelo jer je ta ca zaključio da kasne s plaćanjem
dažbina. Malotko je volio moga ta cu. Osim mene, naravno. Strašno sam
plakao kada su jednoga dana dovezli kolima to što je ostalo od moga ta ce
nakon udarca dvoručnim mačem. Djedica se u to doba više nije bavio
ak vnom pljačkom jer je od dana kada je dobio željeznim buzdovanom po
ntari strašno mucao, slinio, i rijetko kada s zao na vrijeme do nužnika.
Ispalo je da ja, kao nasljednik, moram preuze družinu.“
„Bio sam tada mlad“, nastavljao je Nivellen, „pravi balavac, pa su me
momci iz družine motali oko malog prsta. Zapovijedao sam im, kako se
možeš domisli , onoliko koliko debeli prasac može zapovijeda vučjem
čoporu. Ubrzo smo počeli radi stvari koje ta ca da je bio živ ne bi nikada
dopus o. Poštedjet ću te pojedinos , prelazim na bitno. Jednoga smo dana
odjurili čak do Gelibola, u blizini Mirta, i opljačkali hram. Da bude još gore,
bila je ondje i mlada svećenica.“
„Kakav je to bio hram, Nivellene?“
„Vrag će ga zna , Geralte. Ali mora da je bio loš hram. Na oltaru su,
sjećam se, ležale lubanje i kos , gorjela je zelena vatra. Smrdjelo je kao
nesreća. Ali na stvar. Momci su dograbili svećenicu, strgnuli s nje odjeću, pa
onda rekli da moram posta muškarac. No i postao sam, glupi balavac. Dok
sam postajao, svećenica mi je pljunula u njušku i nešto povikala.“
„Da sam čudovište u ljudskoj koži, da ču bi čudovište u čudovišnoj,
nešto o ljubavi, o krvi, ne sjećam se. Imala je izgleda malen bodež skriven u
kosi. Ubila se, a tada... Odjurili smo odatle, Geralte, kažem , umalo nismo
pomorili konje. Nije to bio dobar hram.“
„Nastavi dalje.“
„Dalje je bilo onako kako je rekla svećenica. Za nekoliko dana budim se
ujutro, a sluge, kako me koji ugleda, zavriš i pobjegne. Ja do ogledala...
Vidiš, Geralte, uspaničio sam se, dobio nekakav napad, sjećam se toga kao
kroz maglu. Ukratko, pobio sam ih. Nekoliko. Koris o sam sve što mi je
dopalo ruku, a odjednom sam postao silno snažan. A kuća je pomagala
kako je mogla: treskala su vrata, namještaj le o zrakom, vatra plamtjela.
Tko je s gao, pobjegao je u panici, te ća, sestrična, momci iz družine, ma
što pričam, pobjegli su čak i psi, zavijajući podvijenih repova. Pobjegla je i
moja maca Izjelica. Od straha su pokrepale čak i te čine papige. Ostao sam
sam, zavijajući, ričuči, mahnitajući, razbijajući što dopadne šaka, uglavnom
zrcala.“
Nivellen je zastao, uzdahnuo, šmrcnuo.
„Kada je napadaj prošao“, nastavio je tren kasnije, „bilo je već prekasno
za sve. Bio sam sam. Nikome više nisam mogao objasni da mi se
promijenio samo i isključivo izgled, da sam u tom groznom obličju samo
glupi dječak koji jeca u praznom dvorcu nad truplima slugu. Potom je došao
užasan strah: vra t će se i zatući me prije no što se s gnem opravda . Ali
nitko se nije vra o.“
Čudovište je na tren zastalo, obrisalo rukavom nos.
„Ne želim se vraća m prvim mjesecima, Geralte, još me danas
potresu kada ih se sje m. Prijeći ću na stvar. Dugo, vrlo dugo sam sjedio u
dvorcu kao miš u rupi, ni ne promolivši nosa van. Ako bi se tko pojavio, a to
se rijetko događalo, nisam izlazio, samo bih kući zapovjedio da dvaput
tresne prozorskim kapcima ili bih riknuo kroz vodorigu na oluku i to je
obično dostajalo da gost za sobom podigne povelik oblak prašine. Tako je
bilo sve do dana kada sam u ranu zoru pogledao kroz prozor i vidio što?
Nekakav debeljko trga ruže s te na grma. A trebaš zna da one nisu makar
što, već plave ruže iz Nazaira, sadnice je donio još djedica. Bijes me ponio,
iskočio sam na dvorište. Debeli je, povra vši glas koji je izgubio kada me
ugledao, procvilio da je h o samo nekoliko cvjetova za svoju kćerčicu, neka
ga poštedim, podarim mu život i zdravlje. Već sam se spremao šutnu ga
kroz glavna vrata, kada me nešto prosvijetlilo, prisje o sam se bajke koju mi
je nekoć pričala Lenka, moja dadilja, stara babuskara. Muke mu, pomislio
sam, lijepe djeve navodno pretvaraju žabe u kraljeviće, ili pak obrnuto, pa
možda... Možda u toj priči ima i zrno is ne, neka šansa... Poskočio sam šest
stopa u zrak, zaurlao tako da se divlja loza stropoštala sa zida i proderao se:
„Kćer ili život!“, nije mi ništa bolje palo na pamet. Trgovac mi je, jer onaj je
bio trgovac, rekao da mu kći ima osam godina. Što, smiješ se?“
„Ne.“
„Jer ja nisam znao bih li se smijao ili plakao nad svojom usranom
sudbinom. Sažalio sam se na trgovca, nisam mogao gleda kako se trese,
pozvao sam ga unutra, ugos o ga, na odlasku mu nasuo zlata i dragulja u
vreću. Trebaš zna da je u podrumima ostalo puno blaga još iz ta činih
vremena, nisam baš znao što s me započe , mogao sam si dopus da
budem darežljiv. Trgovac se ozario, zahvaljivao, sav se zapljuvao. Mora da
se negdje pohvalio svojom pustolovinom, jer nisu prošla ni dva mjeseca a
ovamo je prispio i drugi trgovac. Imao je sa sobom pripremljenu poveliku
vreću. I kćerku. Također poveliku.“
Nivellen je izvukao noge ispod stola, protegnuo se, tako da je naslonjač
zaškripio.
„Učas sam se dogovorio s trgovcem“, nastavio je priču. „Dogovorili smo
da će mi je ostavi na godinu dana. Morao sam mu pomoći da natovari
vreću na mazgu, sam je ne bi podignuo.“
„A djevojka?“
„Neko bi se vrijeme zgrčila čim me ugleda, bila je uvjerena da ću ju
pojes . Ali za mjesec smo dana već jeli za is m stolom, pričali i izlazili u
duge šetnje. Ali premda je bila draga i začuđujuće domišljata, jezik mi se
pleo kada sam s njom razgovarao. Vidiš, Geralte, uvijek sam bio plah s
djevojkama, uvijek sam ispadao smiješan, čak i sa stajskim djevojkama,
ma s gnojem na listovima, koje su momci iz družine prevrtali kako su
htjeli, na sve strane. Čak su mi se i te rugale. A što će tek bi , mislio sam, s
ovakvom njuškom. Nisam joj se usudio ni spomenu bilo što o tome zašto
sam tako skupo pla o za godinu njezina života. Godina se vukla kao smrad
za pričuvnim vojnikom, dok se na kraju trgovac nije pojavio i odveo je. Ja
sam se, pak, rezignirano zatvorio u kuću i kroz nekoliko mjeseci nisam
reagirao ni na kakve goste s kćerima kakvi su dolazili ovamo. Ali poslije
godine provedene u društvu, shva o sam koliko je teško kada nemaš s kime
porazgovara .“ Čudovište je ispus lo zvuk koji je trebao bih uzdah, ali
zazvučao je kao štucanje.
„Sljedeća se zvala Fenne“, rekao je tren kasnije. „Bila je mala, bistra i
cvrkutava, pravi palčić. Uopće me se nije bojala. Jednoga dana, bila je
točno obljetnica moje inicijacije, napili smo se oboje medovine i... he, he.
Odmah nakon toga skočio sam iz kreveta i odjurio do zrcala. Priznajem, bio
sam razočaran i po šten. Njuška je ostala kakva je i bila, možda malo
glupljeg izraza. A pričaju da bajke čuvaju mudrost naroda! Drek vrijedi
takva mudrost, Geralte. No, ali Fenne se brzo pobrinula da zaboravim na
brige. Bila je to vesela djevojka, kažem . Znaš što je izmislila? Plašili smo
neželjene goste udvoje. Zamisli si: ulazi p u dvorište, osvrće se uokolo, a ja
odjednom ričući jurim na njega četveronoške, a Fenne, posve gola, sjedi mi
na leđima i trubi na djedičin lovački rog!“
Nivellen se zatresao od smijeha, bljeskajući bijelim očnjacima.
„Fenne je bila kod mene punu godinu“, nastavljao je, „a potom se
vra la obitelji s velikim mirazom. Spremala se uda za nekog gos oničara,
udovca.“
„Pričaj dalje, Nivellene. Baš je zanimljivo.“
„Zbilja?“ reklo je čudovište češkajući se bučno među ušima. „No, dobro.
Sljedeća, Primula, bila je kći osiromašenog viteza. Vitez je, došavši ovamo,
imao izgladnjelog konja, zahrđali oklop i nevjerojatne dugove. Bio je gadan
kao hrpa stajskoga gnoja, a širio je uokolo i takav vonj. Primula, dao bih si
ruku odsjeći, mora da je bila začeta dok je on bio u ratu, jer je bila posve
ljepušna. I u njoj nisam izazivao strah, što možda i nije čudno, jer sam se u
usporedbi s njezinim roditeljem mogao čini posve pristalim. Bila je, kako
se pokazalo, poprilično temperamentna, a i ja, prikupivši samopouzdanja,
nisam baš gubio vrijeme. Već sam nakon dva tjedna bio s Primulom u vrlo
bliskim odnosima za vrijeme kojih me voljela poteza za uši i uzvikiva :
„Pojedi me, zvijeri!“, „Rastrgni me, beš jo!“ i slične idiotarije. Ja sam u
stankama trčao zrcalu, ali moraš zna , Geralte, pogledavao sam u njega s
rastućim nemirom. Sve sam manje čeznuo za povratkom u ono, manje
dojmljivo obličje. Vidiš, Geralte, prije sam bio neugledan, a sada postao
itekako naočit. Ranije sam stalno bolovao, kašljao i balavio, sada me se
ništa nije hvatalo. A zubi? Ne bi vjerovao kako su mi zubi bili pokvareni! A
sada? Mogu pregris nogu od stolca. Hoćeš da pregrizem nogu od stolca?“
„Ne. Neću.“
„Možda je to i dobro“, razjapilo je čudovište ralje. „Gospođice je
zabavljalo dok sam se pravio važan i u kući je ostalo strašno malo stolica.“
Nivellen je zijevnuo, pri čemu mu se jezik savio u trubicu.
„Izmorilo me ovo pričanje, Geralte. Ukratko: poslije su bile još dvije, lika
i Venimira. Sve se odvijalo jednako, za poludje od dosade. Najprije
mješavina straha i suzdržanos , potom nit simpa je, pojačavana sitnim, ali
skupocjenim darovima, potom: „Grizi me, pojedi me cijelu“, onda povratak
ta , nježno opraštanje i sve zamjetnije prazna riznica. Odlučio sam uzima
sve duže stanke za osamljivanje. U to da će djevojački cjelov izmijeni moje
obličje, prestao sam naravno vjerova već odavno. I pomirio sam se s me.
Štoviše, zaključio sam da je dobro ovako kako jest i da nisu potrebne
nikakve promjene.“
„Nikakve, Nivellene?“
„Dakako. Rekoh , konjsko zdravlje povezano s m obličjem, to je prvo.
Drugo: moja drugačijost djeluje na djevojke kao afrodizijak. Nemoj se
smija . Više sam nego siguran da bih se kao čovjek morao poprilično
namuči da se dokopam takve, na primjer, Venimire, koja je bila prelijepa
gospođica. Čini mi se da takvoga kakvog vidiš na ovom portretu ne bi ni
pogledala. I kao treće: sigurnost. Ta ca je imao neprijatelje, nekoliko ih je
preživjelo. Ti, koje je družina pod mojim žalosnim zapovjedništvom poslala
pod ledinu, imali su rođake. U podrumima ima zlata. Da nije straha koji
izazivam, netko bi već došao po mene. Makar seljaci s vilama.“
„Čini se da si posve siguran“, rekao je Geralt, igrajući se praznim
peharom, „kako u ovome obličju nisi nikoga povrijedio. Nijednog oca,
nijednu kćer. Nijednog rođaka ili djevojčina zaručnika. Ha, Nivellene?“
„Ma daj, Geralte“, obrušilo se čudovište. „Pa o čemu pričaš? Očevi
nisu dolazili sebi od rados , rekao sam , bio sam darežljiv iznad svih
očekivanja. A kćeri? Nisi ih vidio kada su dolazile ovamo, u pros m
haljinama, s ručicama izjedenim od pranja, pogrbljene od nošenja vjedara.
Primula je još nakon dva tjedna kod mene imala po leđima i bedrima
tragove remena kojim ju je mla o viteški otac. A u mene su se nosile kao
kraljevne, u ruke su uzimale isključivo lepezu, čak nisu znale ni gdje je ovdje
kuhinja. Odijevao sam ih i urešavao nakitom. Po želji bih iščarao vrele vode
za limenu kadu koju je još ta ca opljačkao za mamu u Assengardu. Možeš li
zamisli ?
Limena kada! Rijetko koji plemić, ma što ja pričam, rijetko koji velikaš
posjeduje limenu kadu. Za njih je ovo bila kuća iz bajke, Geralte. A što se
če postelje, to... Muke mi, čednost je u današnjim vremenima rjeđa od
planinskog zmaja. Nijednu nisam prisiljavao, Geralte.“
„Ali sumnjao si da mi je netko za tebe pla o. Tko bi to mogao bi ?“
„Hulja koja je poželjela ostatak mojih podruma, a nije imala više kćeri“,
rekao je odlučno Nivellen. „Ljudska pohlepa ne poznaje granica.“
„I nitko drugi?“
 „I nitko drugi.“
Šutjeli su obojica, zureći u nervozno treptanje plamenova svijeća.
„Nivellene“, rekao je odjednom vještac. „Jesi li sada sam?“
„Vješče“, odgovorilo je čudovište nakon trena oklijevanja, „mislim si da
bih te zapravo sada trebao temeljito izvrijeđa , zgrabi za vrat i baci niz
stube. Znaš zašto? Zato što me smatraš budalom. Od samoga početka
vidim kako ćuliš uši, kako zaviruješ iza vrata. Dobro znaš da ne živim sam.
Imam li pravo?“
„Imaš. Opros .“
„Muka s tvojim isprikama. Vidio si ju?“
„Jesam. U šumi, blizu kapije. Je li to razlog zbog kojega trgovci s kćerima
otprije nekog vremena odavde odlaze praznih ruku?“
„Znači i za to si znao? Da, to je razlog.“
„Dopuštaš li da te upitam...“
„Ne. Ne dopuštam.“
Ponovo šutnja.
„Što se može, kako hoćeš“, rekao je napokon vještac ustajući.
„Zahvaljujem na gostoprimstvu, domaćine. Vrijeme mi je putova .“
„Točno.“ Nivellen je također ustao. „Iz stanovi h razloga ne mogu
ponudi noćenje u zamku, a noćenje u ovim šumama ne preporučujem.
Otkako je okolica opustjela, noću ovdje nije dobro. Trebao bi se vra na
cestu prije sumraka.“
„Imat ću to na pame , Nivellene. Jesi li siguran da ne trebaš moju
pomoć?“
Čudovište ga je pogledalo ispod oka.
„A jesi li siguran da bi mi mogao pomoći? Da bi me mogao oslobodi
ovoga?“
„Nisam mislio samo na takvu pomoć.“
„Nisi mi odgovorio na pitanje. Premda... Možda si i odgovorio. Ne bi
mogao.“
Geralt ga je pogledao ravno u oči.
 „Imali ste tada peh“, rekao je. „Od svih sve šta u Gelibolu i dolini
Ninmar odabrali ste baš hram Coram Agh Tera, Lavoglavog Pauka. Za
skidanje uroka koji je bacila svećenica Ćorama Agh Tere, treba znanja i
sposobnos koje ja nemam.“
„A tko ima?“
„Ipak te to zanima? Rekao si da je i ovako dobro.“
„Kako je sada, jest. Ali ne i kako bi moglo bi . Bojim se...“
„Čega se bojiš?“
Čudovište je zastalo u vra ma odaje, okrenulo se.
„Dosta mi je tvojih pitanja, vješče, koja ne prestaješ postavlja , umjesto
da odgovaraš na moja. Očito te treba pita na pravi način. Čuj, ima neko
vrijeme kako sanjam ružne snove. Možda bi riječ >čudovišne< bilo
prikladnije. Imaju li moje bojazni temelja? Ukratko, molim.“
„Jesu li nakon takvoga sna, poslije buđenja, noge ikada bile blatnjave?
Jesi li imao iglica u postelji?“
„Ne.“
„A jesi li...“
„Ne. Kratko, molim.“
„S pravom se bojiš.“
„Može li se to riješi . Kratko, molim.“
„Ne.“
„Napokon. Pođimo, otpra t ću te.“
Na dvorištu, dok je Geralt namještao bisage, Nivellen je pogladio kobilu
po gubici, potapšao po vratu. Crvenperka, željna milovanja, pognula je
glavu.
„Vole me živo nje“, pohvalilo se čudovište. „I ja njih volim. Moja
mačkica Izjelica, iako je isprva pobjegla, poslije mi se vra la. Dugo je
vremena bila jedino živo biće koje me pra lo u nevolji. Vereena također...“
Zastao je, nacerio se. Geralt se nasmiješio.
„I ona voli mačke?“
„P ce“, nakesio je zube Nivellen. „Odao sam se, muke mu. A što mogu.
Nije to još jedna trgovačka kći, Geralte, ni još jedan pokušaj traženja zrna
is ne u starim naklapanjima. To je nešto ozbiljno. Volimo se. Ako se
nasmiješ, tresnut ću te po glavi.“
Geralt se nije nasmijao.
„Tvoja Vereena“, rekao je, „vjerojatno je rusalka. Znaš li to?“
„Pretpostavljam. Vitka. Crna. Govori rijetko, na jeziku koji ne poznajem.
Ne hrani se ljudskim jelom. Na cijele dane izbiva u šumi, potom se vraća. Je
li to pično?“
„Manje-više.“ Vještac je pritegnuo sedlo. „Sigurno misliš da se ne bi
vra la ako postaneš čovjekom?“
„Siguran sam u to. Znaš kako se rusalke boje ljudi. Rijetki su vidjeli
rusalku izbliza. A ja i Vereena... Eh, muke mu. Budi mi pozdravljen, Geralte.“
„Pozdrav, Nivellene.“
Vještac je podbo petom bok kobile, krenuo prema vra ma. Čudovište
ga pra lo sa strane.
„Geralte?“
„Molim.“
„Nisam tako glup kako misliš. Došao si ovamo tragom jednoga od
trgovaca koji su dolazili u posljednje vrijeme. Je li se nešto nekom od njih
dogodilo?“
„Da.“
„Posljednji je bio prije tri dana. S kćeri, ne baš najljepšom. Zapovjedio
sam kući da zatvori sva vrata i prozorske kapke, nisam dao znak života.
Vrzmali su se malo po dvorištu i o šli. Djevojka je otkinula jednu ružu s
te na grma i pričvrs la si ju na haljinu. Potraži ih negdje drugdje. Ali pazi,
ovo je gadna okolica. Rekao sam , noću u šumi nije najsigurnije. Čuju se i
vide nelijepe stvari.“
„Hvala, Nivellene. Mislit ću na tebe. Tko zna, možda pronađem nekoga
tko...“
„Možda. A možda i ne. To je moj problem, Geralte, moj život i moja
kazna. Naučio sam to podnosi , na viknuo sam se. I ako se pogorša,
naviknut ću se. A ako se jako pogorša, nemoj nikoga traži , dođi ovamo
sam i okončaj stvar. Kako to već vješci čine. Pozdrav, Geralte.“
 Nivellen se okrenuo i požurio prema dvorcu. Nije se više nijednom
osvrnuo.
III.
Okolica je bila pusta, divlja, zloslutno ružna. Geralt se nije vra o na
stazu prije sumraka, nije si h o produživa put, pošao je prečacem, kroz
borovu šumu. Noć je proveo na golom vrhu visokog brijega, s mačem na
koljenima, uz malenu vatru u koju je svako malo ubacivao stručke jedića.
Usred noći opazio je daleko u dolini sjaj vatre, čuo mahnita zavijanja i
pjesme, a također i nešto što je moglo bi krik žene koju muče. Pošao je
tamo čim je zarudjelo, ali pronašao je samo ugaženu poljanu i pougljenjene
kos u još toplom pepelu. Nešto što je bilo u krošnji golemoga hrasta,
glasalo se i pištalo. Mogao je to bi lešij, ali je mogao bi i običan ris.
Vještac nije zastao da provjeri.
IV.
Oko podne, dok je napajao Crvenperku kod izvora, kobila je prodorno
zarzala, povukla se, keseći žute zube i grizući žvale. Geralt ju je nagonski
umirio Znakom i tada ugledao pravilan krug koji su oblikovali crvenkas
klobučići gljiva izvirivši iz mahovine.
„Postaješ histerična, Crvenperko“, rekao je. „Pa to je obično vražje kolo.
Što izvodiš?“
Kobila je frknula, okrećući njušku prema njemu. Vještac je protrljao
čelo, namrš o se, zamislio. Potom se jednim skokom vinuo u sedlo,
okrenuo konja, vraćajući se brzo natrag po vlas m tragovima.
„Vole me živo nje“, progunđao je. „Opros mi, konjiću. Ispada da imaš
više pame od mene.“
V.
Kobila je privijala uši uz glavu, frktala, kopala kopi ma zemlju, nije
htjela hoda . Geralt ju nije umirivao Znakom - skočio je sa sedla, prebacio
vodice konju preko gubice. Na leđima mu više nije bio stari mač u koricama
od gušterove kože - njegovo je mjesto sada zauzimalo blistavo, lijepo oružje
s križnim balčakom i vitkim, dobro izbalansiranim drškom, okončanim
kuglastom glavicom od bijeloga metala.
 Ovaj se put vrata nisu otvorila pred njim. Bila su otvorena onako kako ih
je ostavio odlazeći.
Začuo je pjesmu. Nije razumio riječi, nije mogao čak prepozna ni jezik
iz kojega su potjecale. Nije za m bilo ni potrebe - vještac je znao, osjećao i
razumio samu prirodu, bit toga hog, prodornog pjeva koji se razlijevao po
žilama valom mučnog, poražavajućeg užasa.
Pjev se iznenada prekinuo i tada ju je ugledao.
Privila se uz leđa dupina u presahnuloj fontani, obgrlivši kamen
pokriven mahovinom malenim ručicama, tako bijelim da su izgledale
prozirno. Ispod kovitlaca zamršene crne kose blistale su u njega zapiljene
goleme, široko otvorene oči boje antracita.
Geralt se približio polagano mekim, elas čnim korakom, prilazeći
polukružno iz smjera zida, pored grma plavih ruža. Stvorenje prilijepljeno
za dupinova leđa okretalo se za njim malenim lišćem s izrazom neopisive
čežnje, punim ljepote, koja je činila da se još čuje pjev - iako su mala,
blijeda ustašca bila čvrsto zatvorena i iz njih nije dopirao ni najmanji zvuk.
Vještac se zadržao na udaljenos od deset koraka. Mač, koji je polagano
vadio iz crnog emajliranog toka, zažario se i zablistao nad njegovom
glavom.
„Ovo je srebro“, rekao je. „Oštrica je srebrna.“
Blijedo lišće nije ni trepnulo, antracitne oči nisu promijenile izraz.
„Toliko podsjećaš na rusalku da bi mogla prevari svakoga“, nastavio je
mimo vještac. „Tim prije što si rijetka p čica, cmokosa. Ali konji se nikada
ne varaju. Prepoznaju takve poput tebe nagonski i nepogrešivo. Tko si?
Mislim da si mula ili alp. Običan vampir ne bi izašao na sunce.“
Kutovi blijedih ustašca zatreperili su i blago se podignuli.
„Privukao te Nivellen u svom obličju, zar ne? Snove koje je spominjao
prizvala si . Domišljam se kakvi su to snovi bili i suosjećam s njim.“
Stvorenje se nije pomaknulo.
„Voliš p ce“, nastavljao je vještac. „Ali to ne smeta da pregrizaš
vratove ljudima oba spola, ha? Zbilja, i Nivellen! Bili biste divan par,
čudovište i vampirica, vladari šumskoga zamka. U tren oka biste zavladali
cijelom okolicom. Ti, vječito žedna krvi, i on, tvoj branitelj, ubojica na poziv,
slijepo oružje. Ali je najprije trebao posta stvarno čudovište, ne čovjek u
čudovišnoj maski.“
Velike crne oči su se suzile.
„Što je s njim, crnokosa? Pjevala si, znači da si pila krv. Posegnula si za
zadnjim sredstvom, znači da mu nisi uspjela zarobi mozak. Imam li
pravo?“
Crna je glavica blago kimnula, skoro neprimjetno, a kutovi ustašca
podignuli su se još više. Maleno je lišće poprimilo sablastan izgled.
„Sada se zacijelo smatraš gospodaricom ovoga zamka?“
Kimanje, ovaj put primjetnije.
„Jesi li mula?“
Polagani, odrečni pokret glave. Siktaj koji se začuo mogao je potjeca
samo iz blijedih, jezivo nasmiješenih usta, iako vještac nije primije o da su
se pomaknula.
„Alp?“
Nijekanje.
Vještac se povukao, čvršće stegnuo držak mača.
„To znači da si...“
Kutovi ustašca počeli su se podiza više, sve više, usne su se
razdvojile...
„Bruxa!“ kriknuo je vještac, bacajući se prema fontani.
Iza blijedih usana bljesnuli su bijeli šilja zubi. Vampirica je skočila,
savila leđa kao pantera i vrisnula.
Zvučni je val udario vješca kao udarni ovan, oduzimajući mu dah,
drobeći mu rebra, probijajući uši i mozak šiljcima boli. Leteći unatrag, uspio
je još prekriži obje ruke u Znak Heliotropa. Čarolija je u znatnoj mjeri
ublažila zamah kojim je udario leđima o zid, ali mu se svejedno zamračilo
pred očima, a ostatak zraka oteo iz pluća skupa s jaukom.
Na leđima dupina, u kamenom krugu presušene fontane, na mjestu
gdje je još maloprije sjedila filigranska djevojka u bijeloj haljini, protezao je
svjetlucavu tjelesinu golem crni šišmiš, zijevajući dugim, uskim čeljus ma
prepunim redova bijelih iglica. Opnasta krila su se raširila, bešumno su
zalepršala i stvor je pole o na vješca kao strelica odapeta iz samostrela.
Geralt, osjećajući u us ma metalni okus krvi, uzviknuo je čarobnu formulu,
pružajući pred sebe dlan s prs ma raširenim u Znak Quen. Šišmiš je, sikćući,
naglo skrenuo, hihoćući se vinuo uvis i smjesta ponovo obrušio dolje ravno
na vješčev vrat. Geralt je odskočio u stranu, zamahnuo mačem i promašio.
Šišmiš je okretno, skladno, privukavši jedno krilo, skrenuo, okružio ga i
ponovo napao, otvarajući bezoku, zubatu gubicu. Geralt je čekao, ispruživši
prema stvoru objema rukama mač. U posljednjem je trenu skočio - ne u
stranu, nego naprijed, zasjekavši slijeva tako da je zrak zazviždao. Nije
pogodio. Nije to očekivao pa je izgubio ritam, za djelić sekunde je zakasnio
izmaknu se. Osje o je kako mu kandže zvijeri deru obraz, a baršunasto ga
vlažno krilo udara po vratu. Izvio se na mjestu, prenio težinu jela na desnu
nogu i oštro zamahnuo unazad, ponovno promašivši nevjerojatno okretno
stvorenje.
Šišmiš je zamahnuo krilima, vinuo se uvis, odle o prema fontani. U
trenu kada su zakrivljene kandže zagreble kamen vodoskoka, čudovišna,
slinava njuška već se počela rasplinjava , nestaja , iako blijeda ustašca koja
su je zamijenila još uvijek nisu skrivala ubojite očnjake.
Bruxa je prodorno zaurlala, modulirajući glas u makabričan pjev,
izbuljila na vještaca oči pune mržnje i opet vrisnula.
Udar vala bio je tako moćan da je nadjačao znak. U Geraltovim očima
zavrtjeli su se crni i crveni krugovi, zakucalo mu je u sljepoočnicama i
tjemenu. Kroz bol koja mu je svrdlala uši počeo je ču glasove, naricaljke i
jauke, zvukove flaute i oboe, buku oluje. Koža na njegovu licu se umrtvila i
ozebla. Pao je na jedno koljeno, stresao glavom.
Crni je šišmiš bešumno plovio prema njemu, razjapivši u letu zubatu
čeljust. Geralt, premda ošamućen valom vriska - reagirao je ins nk vno.
Skočio je s tla, munjevito prilagođavajući tempo kretanja brzini leta
čudovišta, zakoračio je triput prema naprijed, izveo izbjegavanje i
poluokret, a nakon njih udarac objema rukama brz kao misao. Oštrica nije
naišla na otpor. Skoro nije naišla. Začuo je urlik, ali ovaj je put to bio urlik
boli izazvane dodirom srebra.
Bruxa se, zavijajući, preobražavala na dupinovim leđima. Na bijeloj
haljini, malo poviše lijeve dojke, vidjela se crvena mrlja ispod porezo ne ne
duže od maloga prsta. Vještac je zaškrgutao zubima - rez koji je trebao
zvijer raspolovi , pokazao se ogrebo nom.
 „Vriš , vampirice“, zarežao je, o rući krv s obraza. „Izvriš se. Izgubi
snagu. A tada ću odrubi lijepu glavicu!“
Ti. Oslabjet ćeš prvi. Čarobnjače. Ubit ću.
Bruxina se usta nisu pomaknula, ali je vještac riječi čuo jasno,
odjekivale su u njegovu mozgu rasprskavajući se, odzvanjajući potmulo,
šireći se kao ispod vode.
„Vidjet ćemo“, procijedio je hodajući pognuto prema fontani.
Ubit ću. Ubit ću. Ubit ću.
„Vidjet ćemo.“
„Vereena!“
Nivellen, pognute glave, držeći se objema rukama za dovratak, pomolio
se na vra ma dvorca. Lelujavim korakom pošao je prema fontani,
nesigurno mašući šapama. Izrez ka ana bio mu je zamrljan krvlju.
„Vereena!“ proderao se ponovo.
Bruxa je trgnula glavom prema njemu. Geralt, podižući mač na udarac,
priskočio je, ali vampiričine reakcije bile su znatno brže. Oštar vrisak i novi
val oborili su vješca s nogu. Tresnuo je nauznak, strugnuo leđima po šljunku
aleje. Bruxa se izvila, napela za skok, očnjaci su joj u us ma bljesnuli kao
razbojničke kame. Nivellen, šireći šape poput medvjeda, pokušavao ju je
uhva , ali proderala mu se ravno u njušku, odbacujući ga nekoliko sežanja
unazad, na drvenu skelu pored zida koja se slomila s bučnim praskom,
pokopavši ga pod gomilom drvene građe.
Geralt je već bio na nogama, trčao je, praveći polukrug oko dvorišta,
nastojeći joj odvući pozornost od Nivellena. Vampirica, lepećući bijelom
haljinom, hitala je ravno na njega, lako kao lep r, jedva dodirujući zemlju.
Više nije vrištala, nije se pokušavala preobražava . Vještac je znao da je
umorna. Ali je znao i to da čak i umorna predstavlja smrtonosnu pogibelj.
Iza Geraltovih leđa Nivellen je štropotao među daskama, urlao.
Geralt je odskočio ulijevo, okružio se kratkom, zbunjujućom vrtnjom
mača. Bruxa je pojurila prema njemu - bijelo-crna, razmahana, strašna.
Podcijenio ju je - vrisnula je u trku. Nije s gao složi Znak, pole o je
unatrag, tresnuo leđima o zid, bol u kralježnici proširio se sve do vršaka
prs ju, paralizirao mu je ruke, podsjekao noge. Pao je na koljena. Bruxa,
pjevno zavijajući, skočila je prema njemu.
 „Vereena!“ riknuo je Nivellen.
Okrenula se. I tada joj je Nivellen snažno zamahnuvši zabio među grudi
slomljen, oštar kraj trometarskog kolca. Nije kriknula. Samo je uzdahnula.
Vještac se, začuvši taj uzdah, stresao.
Stajali su - Nivellen je široko raskoračivši držao kolac objema rukama,
učvrs vši njegov kraj pod pazuhom. Bruxa, kao bijeli lep r na pribadači,
objesila se na drugom kraju motke, držeći je također objeručke.
Vampirica je prodorno uzdahnula i odjednom se snažno nabila na kolac.
Geralt je vidio kako joj na leđima, na bijeloj haljini, procvjetava crvena mrlja
iz koje u gejziru krvi izlazi, jezivo i bes dno, slomljeni šiljak. Nivellen je
zaurlao, zakoraknuo unazad, potom još jednom, onda se počeo brzo
povlači , ali nije ispuštao motku, vukući za sobom probodenu Bruxu. Još
korak i oslonio se leđima na zid dvorca. Kraj kolca koji je držao pod
pazuhom strugnuo je po zidu.
Bruxa je polagano, s nekakvom nježnošću, povukla sitne dlanove duž
kolca, protegnula ruke dokraja, snažno se uhva la motke i nabila na nju
ponovo. Već joj je više od metra krvavoga drva izlazilo iz leđa. Oči su joj bile
širom otvorene, glava zabačena unazad. Njezini su uzdasi bili sve češći,
ritmični, prelazili su u hroptanje.
Geralt je ustao, ali opčinjen prizorom i nadalje se nije mogao prisili da
učini bilo što. Začuo je riječi koje su mu potmulo odjekivale u lubanji, kao
pod svodom hladne i vlažne tamnice.
Moj. Ili ničiji. Volim te. Volim.
Novi jezivi, treperavi uzdah, prigušen krvlju. Bruxa se trznula, kliznula
dalje duž motke, ispružila ruke. Nivellen je očajnički zaurlao, ne puštajući
kolac, nastojao je odgurnu vampiricu što dalje od sebe. Uzalud.
Primaknula mu se još bliže, uhva la ga za glavu. Zaurlao je još stravičnije,
zamahao dlakavom glavom. Bruxa se opet pomaknula na motki, nagnula
glavu prema Nivellenovu grlu. Očnjaci su bljesnuli zasljepljujućom
bjelinom.
Geralt je skočio. Skočio je kao sputana pa oslobođena opruga. Svaki
pokret, svaki korak koji je sada trebalo izves , bio je dio njegove prirode,
bio je uvježban, neminovan, automatski i smrtonosno siguran. Tri brza
koraka. Treći, kao i sto ne takvih koraka prije toga, završava na lijevoj nozi
snažnim, odlučnim spuštanjem na tlo. Okret prsima, oštar, odlučan rez.
Ugledao joj je oči. Više se nije moglo ništa promijeni . Čuo je glas. Ništa.
Kriknuo je da zagluši riječ koju je ponavljala. Nije se moglo ništa. Sjekao je.
Udario je sigurno, kao i sto ne puta prije, sredinom oštrice, i istoga je
trena, nastavljajući ritam kretanja, izveo i četvr korak i poluokret. Sječivo,
potkraj poluokreta već slobodno, pojurilo je za njim, blistajući, vukući za
sobom lepezu crvenih kapljica. Vrane su kose zavijorile, mrseći se, lebdjele
su zrakom, lebdjele, lebdjele, lebdjele...
Glava je pala na šljunak.
Sve je manje čudovišta?
A ja? Što sam ja?
Tko kriješ ? P ce?
Žena u kožušiću i plavoj haljini?
Ruža iz Nazaira?
Kako je ho!
Kako je pusto. Kakva pustoš.
U meni.
Nivellen, savijen u klupko, potresan grčevima i groznicom, ležao je pod
zidom dvorca u koprivama, obujmivši glavu rukama.
„Ustaj“, rekao je vještac.
Mlad, pristao, snažno građen, bljedolik muškarac, koji je ležao pod
zidom, podignuo je glavu, osvrnuo se uokolo. Pogled mu je bio izgubljen.
Protrljao je oči. Pogledao je svoje dlanove. Opipao lice. Tiho je zastenjao,
stavio prst u usta, dugo njime prelazio po desnima. Ponovo se uhva o za
lice i ponovo zastenjao, dodirujući če ri krvave, natečene pruge na obrazu.
Zajecao je, a potom se nasmijao.
„Geralte? Kako? Kako se ovo... Geralte!“
„Ustaj, Nivellene. Ustaj i pođi. U bisagama imam lijekove, trebaju nam
obojici.“
„Ja više nemam... Nemam? Geralte? Kako to?“
Vještac mu je pomogao da ustane, nastojeći ne gleda sitne, do
providnos bijele ruke, stegnute oko kolca zabijenog među male dojke
oblijepljene mokrom, crvenom tkaninom. Nivellen je ponovo zastenjao.
 „Vereena...“
„Ne gledaj. Pođimo.“
Pošli su preko dvorišta, pored grma plavih ruža, pridržavajući jedan
drugoga. Nivellen je slobodnom rukom neprestano opipavao lice.
„Nevjerojatno, Geralte. Nakon toliko godina? Kako je to moguće?“
„U svakoj bajci postoji zrno is ne“, ho je izus o vještac. „Ljubav i krv.
Obje imaju silnu moć. Čarobnjaci i učenjaci nad m razbijaju glave, ali nisu
došli ni do čega, osim toga da...“
„Da što, Geralte?“
„Ljubav mora bi prava.“
 Glas razuma 3
„Ja sam Falwick, grof Moen. A ovo je vitez Tailles iz Dorndala.“
Geralt se nehajno naklonio, promatrajući vitezove. Obojica su bili u
oklopima s jarkocrvenim plaštevima i znakom Bijele Ruže na lijevom
ramenu. Malo se začudio jer u okolici, koliko je znao, red nije imao posjede.
Nenneke, prividno opušteno i bezbrižno nasmiješena, opazila je
njegovo čuđenje.
„Ova su plemenita gospoda“, rekla je ravnodušno, zavalivši se udobno u
svoj naslonjač nalik na prijestolje, “u službi milos vog vladara ovih zemalja,
vojvode Herewarda.“
„Kneza“, naglašeno ju je ispravio Tailles, mlađi vitez, neprijateljski zureći
u svećenicu svijetlim, plavim očima. „Kneza Herewarda.“
„Ne igrajmo se pojedinos ma nazivlja.“ Nenneke se podrugljivo
nasmiješila. „U moja vremena naslove kneževa nosili su samo oni u čijim je
žilama tekla kraljevska krv, ali danas to, izgleda, nije pretjerano važno.
Vra mo se predstavljanju i objašnjenju cilja posjeta vitezova Bijele Ruže
mojem skromnom sve štu. Trebaš zna , Geralte, da vodstvo reda nastoji
upravo kod Herewarda ishodi nadarbinu za red, pa je stoga puno vitezova
Ruže stupilo u kneževu službu. A nije malo ni ovdašnjih, poput nazočnoga
Taillesa, položilo zavjete i primilo crveni plašt koji mu tako lijepo stoji.“
„Čast mi je.“ Vještac se ponovo naklonio, jednako nehajno kao i prije.
„Sumnjam“, rekla je hladno svećenica. „Nisu oni ovamo došli da te
počaste. Napro v. Došli su sa zahtjevom da se što prije nosiš odavde. Došli
su te istjera , ako ćemo reći kratko i sadržajno. Držiš li to počašću? Ja ne. Ja
to smatram uvredom.“
„Plemeni su se vitezovi, kako čujem, bezrazložno pomučili“, slegnuo je
ramenima Geralt. „Ne namjeravam se ovdje nastani . Sam ću odavde o ći
bez dodatnih po canja i požurivanja, i to uskoro.“
„Smjesta“, zarežao je Tailles. „Bez trena oklijevanja. Knez zapovijeda...“
„U ovom sve štu zapovijedam ja“, presjekla je Nenneke hladnim,
bespogovomim glasom. „Obično nastojim da moje zapovijedi ne budu u
pretjeranoj opreci s Herewardovom poli kom. Ako je ta poli ka logična i
razborita. U ovom konkretnom slučaju ona je iracionalna, pa je neću
uzima ozbiljnije no što zaslužuje. Geralt iz Rivije je moj gost, gospodo.
Njegov mi je boravak u mom hramu drag. Zato će Geralt iz Rivije osta u
mojemu sve štu onoliko koliko poželi.“
„Usuđuješ se uspro vi knezu, ženo?“ povikao je Tailles, nakon čega je
prebacio plašt preko ramena, is čući u svoj ljepo reljefni prsni oklop
obrubljen mjedenim ukrasom. „Usuđuješ se dovodi u pitanje autoritet
vladara?“
„Tiše“, rekla je Nenneke i namrš la se. „Spus ton. Pazi što govoriš i
kome govoriš.“
„Znam kome govorim!“ Vitez je koraknuo naprijed. Falwick, taj stariji,
čvrsto ga je uhva o za lakat, s snuo tako da je zaškripila okovana rukavica.
Tailles se bijesno oteo. „Izgovaram riječi koje su volja kneza, gospodara ovih
zemalja! Znaj, ženo, da u dvorištu imamo dvanaest vojnika...“
Nenneke je posegnula u vrećicu za pojasom, izvadila iz nje neveliku
porculansku posudicu.
„Zbilja ne znam“, rekla je spokojno, „što će se dogodi ako razbijem
ovu staklenku pod nogama, Tailles. Možda se raspuknu pluća. Možda
obrasteš krznom. A možda i jedno i drugo, tko će zna ? Možda samo
dobros va Melitela.“
„Ne usuđuj mi se prije svojim čarolijama, svećenice! Naši vojnici...“
„Vaši će vojnici, usudi li se ijedan od njih dotaknu Melitelinu
svećenicu, visje na akacijama duž puta do grada, i to prije no što sunce
dodirne obzor. Oni to dobro znaju. I to znaš, Taillesu, stoga se prestani
ponaša kao prostak. Porodila sam te kao primalja, usrani balavče, i žao mi
je tvoje majke, ali ne iskušavaj sudbinu. Ne prisiljavaj me da te učim
ponašanju!“
„No dobro, dobro“, upleo se vještac, pomalo već zamoren cijelim
događajem. „Čini se da moja skromna osoba postaje razlogom ozbiljnoga
spora, a ne vidim zašto bi tako trebalo bi . Gospodine Fahvick, izgledate mi
uravnoteženije od vašega sudruga, kojega je, kako vidim, ponio mladenački
žar. Poslušajte, gospodine Falwick: Jamčim da ću napus ovaj kraj brzo,
već za nekoliko dana. Jamčim također i da nisam kanio i ne kanim ovdje
radi , prihvaća narudžbe i zahtjeve. Ne boravim ovdje kao vještac, već kao
privatna osoba.“
 Grof Falwick ga je pogledao u oči i Geralt je odmah shva o svoju
pogrešku. U pogledu viteza Bijele Ruže bila je čista, nepokolebljiva i ničim
sputavana mržnja. Vještac je shva o i bio siguran da ga odavde ne izbacuje
i protjeruje vojvoda Hereward, nego Falwick i njemu slični.
Vitez se okrenuo prema Nenneki, s poštovanjem naklonio i počeo
govori . Govorio je spokojno i uljudno. Govorio je logično. Ali Geralt je
znao da Falwick laže kao pas.
„Časna Nenneke, ispričajte me, ali knez Hereward, moj senior, na
svojim posjedima ne želi i neće podnosi vješca Geralta iz Rivije. Nevažno
je lovi li pritom Geralt iz Rivije čudovišta ili se smatra privatnom osobom.
Knez zna da Geralt iz Rivije nije nikada privatna osoba. Vještac privlači
nevolje kao magnet željezo. Čarobnjaci se bune i pišu pe cije, druidi
izravno prijete...“
„Ne vidim razloga da Geralt iz Rivije snosi posljedice razuzdanos
ovdašnjih čarobnjaka i druida“, prekinula ga je svećenica. „Otkada to
Herewarda zanima mišljenje jednih ili drugih?“
„Dosta je ove rasprave“, podignuo je glavu Falwick. „Ne izražavam li se
dovoljno jasno, poštovana Nenneke? Bit ću onda jasan da jasniji ne mogu
bi : ni knez Hereward, ni vodstvo reda ne žele podnosi u Ellanderu ni
dana duže vješca Geralta iz Rivije, poznatoga kao Koljač iz Blavikena.“
„Ovdje nije Ellander!“ Svećenica je skočila iz naslonjača. „Ovdje je
Melitelino sve šte! A ja, Nenneke, vrhovna Melitelina svećenica, ne želim
podnosi ni trena više boravak vaših osoba, gospodo, na prostoru
sve šta!“
„Gospodine Falwiče“, oglasio se ho vještac. „Poslušajte glas razuma.
Ne želim probleme, a ni vi ih, kako mi se čini, ne želite naročito. Napus t ču
ovaj kraj najkasnije za tri dana. Ne, Nenneke, šu , molim te. Ionako mi je
vrijeme da pođem. Tri dana, gospodine grote. Ne tražim više.“
„I dobro je da ne tražiš“, rekla je svećenica, prije no što je Falwick s gao
reagira . „Čuli ste, dečki? Vještac će ovdje osta tri dana, jer je tako
poželio. A ja, svećenica Velike Melitele, pružat ću mu gostoprimstvo ta tri
dana, jer tako želim. Prenesite to Herewardu. Ne, ne Herewardu. Prenesite
to njegovoj supruzi, plemenitoj Ermelli, dodajući da ako joj je stalo da iz
moje ljekarne ne prestanu pritjeca afrodizijaci, neka radije primiri svoga
vojvodu. Neka suspregne njegova raspoloženja i mušice, koji sve više
nalikuju na znakove idio zma.“
„Dosta!“ kriknuo je tanko Tailles, a glas mu se slomio u falset. „Ne
mislim sluša kako nekakva šarlatanka omalovažava moga seniora i njegovu
suprugu! Neću dopus takvo nepoš vanje! Ovdje će sada zavlada red
Bijele Ruže, okončat će vaša gnijezda mraka i praznovjerja! A ja, vitez Bijele
Ruže...“
„Slušaj me, balavče“, prekinuo ga je Geralt, opako se smiješeći. „Prikoči
taj svoj prebrzi jezik. Obraćaš se ženi kojoj svi duguju poštovanje. Osobito
vitezovi Bijele Ruže. Is na, danas je da bi se postalo vitezom dovoljno
upla suću novigradskih kruna u riznicu vodstva reda, pa se red napunio
sinovima zelenaša i krojača, ali nekakvi su bolji običaji u vas valjda još
opstali. A možda se varam?“
Tailles je problijedio i posegnuo o bok.
„Gospodine Falwiče“, rekao je Geralt, ne prestajući se smiješi . „Ako on
izvuče mač, oduzet ću mu ga i izmla seronju po stražnjici. A potom ću ga
izbaci kroz zatvorena vrata.“
Tailles je uzdrhtalim rukama izvukao iza pojasa željeznu rukavicu i
bučno njom tresnuo o pod k pred vješčevim nogama.
„Sprat ću uvredu reda tvojom krvlju, nakazo!“ proderao se. „Izazivam
te. Izađi na dvorište!“
„Nešto je ispalo, sine“, rekla je spokojno Nenneke. „Podigni to, u
sve štu se ne smije pravi nered. Fahviče, odvedi odavde toga glupana jer
će ovo završi nesrećom. Znaš što trebaš prenije Herewardu. Uostalom,
osobno ću mu se obra pismom, vi mi ne djelujete kao poklisari dostojni
povjerenja. Nosite se odavde. Nadam se da ćete izlaz pronaći sami, hoćete
li?“
Falwick se, zadržavajući čeličnim s skom pobješnjeloga Taillesa,
naklonio, zvekećući oklopom. Potom je pogledao u oči vješca. Vještac se
nije nasmiješio. Falwick je prebacio jarkocrveni plašt preko ramena.
„Ovo nije bio naš zadnji posjet, poštovana Nenneke“, rekao je. „Vra t
ćemo se.“
„Upravo sam se toga i bojala“, odvra la je hladno svećenica. „Bilo mi je
nezadovoljstvo sres se s vama.“
 Manje zlo
I.
Kao i obično, prvi su ga primije li mačke i djeca. Prugas mačak, koji je
spavao na suncem ugrijanom hvatu drva, trgnuo se, podignuo okruglu
glavu, naćulio uši, frknuo i strugnuo u koprive. Trogodišnji Dragomir, sin
ribara Trigle, koji je na pragu kolibe činio sve što je mogao da još više uprlja
već uprljanu košuljicu, rasplakao se, zabuljivši se uplakanim očima u jahača
koji je prolazio pored njega.
Vještac je jahao polagano, ne trudeći se pres ći kola sa sijenom koja su
zakrčila uličicu. Za njim, izvijajući vrat i svako malo natežući konop privezan
za jabuku sedla, kaskao je pretovareni magarac. Osim običnih bisaga,
sivonja je na leđima teglio poveliku priliku zamotanu u gunj. Sivobijeli
magarčev bok prekrivale su crne pruge sasušene krvi.
Kola su napokon skrenula u sporednu ulicu koja je vodila do žitnice i
pristaništa od kojega je smorac donosio mirise mora, smole i kravlje
mokraće. Geralt je ubrzao. Nije reagirao na prigušeni krik trgovkinje
povrćem, zagledane u koščatu, čaporkastu šapu koja je izvirivala ispod
gunja, poskakujući u ritmu magarčeva kaskanja. Nije se osvrnuo na rastuće
mnoštvo koje ga je pra lo podrhtavajući od uzbuđenja.
Pred kućom mjesnoga župana, kao i obično, bilo je puno kola. Geralt je
skočio iz sedla, popravio mač na plećima, prebacio uzde preko drvene
ograde. Gomila koja ga je slijedila stvorila je polukrug oko magarca.
Županova vika čula se već pred ulazom.
„Nije dopušteno, kažem! Nije dopušteno, majku mu! Zar ne razumiješ
ljudski, podlače?“
Geralt je ušao. Pred poglavarom, malim i zdepas m, crvenim od bijesa,
stajao je seljak, držeći za vrat gusku koja se o mala.
„Što... Bogova mi! Jesi li to , Geralte? Zar me oči varaju?“ I opet,
obraćajući se seljaku: „Nosi to, seljačino! Jesi gluh?“
„Govorili su“, mucao je seljak, pogledavajući gusku, „da velemožnom
malčice treba, jer inače...“
„Tko je govorio?“ proderao se župan. „Tko? Da ja tobože primam mito?
Ne dopuštam, kažem! Van, kažem! Dobro došao, Geralte.“
 „Budi pozdravljen, Caldemeyne.“
Župan, rukujući se s vješcem, potapšao ga je drugom rukom po
ramenu.
„Nisi svraćao valjda već dvije godine, Geralte. Što je? Ne drži te mjesto.
Odakle dolaziš? Ma, psa mu, zar je važno odakle. Hej, neka netko donese
piva! Sjedaj, Geralte, sjedaj. Kod nas je strka jer je sutra sajam. Što ima
nova u tebe, pričaj!“
„Kasnije. Izađimo najprije.“
Vani se mnoštvo udvostručilo, ali se slobodan prostor oko magarca nije
smanjio. Geralt je zbacio gunj. Svje na je uzdahnula i povukla se.
Caldemeyn je široko zinuo.
„Bogova mi, Geralte! Što je ovo?“
„Kikimora. Ima li kakva nagrada za nju, gospodine poglavaru?“
Caldemeyn je prestupio s noge na nogu, gledajući paučastu priliku,
pokrivenu crnom kožom, stakleno oko s okomitom zjenicom, igličaste zube
u okrvavljenim čeljus ma.
„Gdje... Odakle to...“
„Na nasipu, na če ri milje od gradića. U močvarama. Caldemeyne,
ondje su sigurno stradavali ljudi. Djeca.“
„Pa jest, točno. Ali nitko... Tko je mogao pretpostavi ... Hej, ljudi,
kućama, na posao! Nije ovo predstava! Pokrij to, Geralte. Muhe se
skupljaju.“
U izbi je župan bez riječi dohva o vrč piva i iskapio ga do dna. Duboko
je uzdahnuo, šmrknuo.
„Nema nagrade“, rekao je tmurno. „Nitko nije pretpostavljao da ovakvo
što sjedi u slanim močvarama. Is na, nekoliko je osoba nestalo u tom kraju,
ali... Malo je tko prolazio m nasipom. A kako si se ondje našao? Zašto
nisi jahao glavnim putom?“
„Po glavnim putovima mi je teško zaradi , Caldemeyne.“
„Zaboravio sam.“ Župan je napuhnuvši obraze prigušio podrigivanje. „A
bila je to tako mirna okolica. Čak su i gnomi ondje rijetko ženama pišali u
mlijeko. I eto , pod samim nosom nekakva mačkomora. Ispada da
moram zahvali . Jer pla , pla neću. Nemam otkud.“
 „Peh. Dobro bi mi došlo nekoliko groša da prezimim.“ Vještac je otpio iz
vrča, obrisao pjenu s usta „Spremam se u Yspaden, ali ne znam hoću li s ći
prije no što snjegovi zatrpaju ceste. Mogu zape u nekoj od gradina duž
Lutonskoga puta.“
„Hoćeš li se dugo zabavi u Blavikenu?“
„Kratko. Nemam vremena za zabavu. Dolazi zima.“
„Gdje ćeš odsjes ? Hoćeš li kod mene? Ima slobodna soba na tavanu,
zašto da te oderu krčmari, pljačkaši. Popričat ćemo, reći ćeš mi što se zbiva
u velikom svijetu.“
„Rado. Ali što će na to reći tvoja Libusze? Posljednji se put dalo
primije da nije luda za mnom.“
„U mojoj kući žene nemaju pravo glasa. Ali, među nama, ne čini pred
njom ono što si učinio prošli put za večerom.“
„Misliš na ono kad sam viljuškom gađao štakora?“
„Ne. Mislim na to da si ga pogodio, iako je bilo mračno.“
„Mislio sam da će to bi zabavno.“
„Bilo je. Ali nemoj to čini pred Libuszom. Čuj, a ta... kako li se zove...
Kiki...“
„Kikimora.“
„Treba li za nešto?“
„A za što bi? Ako nema nagrade, možeš je da baci u gnojnicu.“
„Nije loša zamisao. Hej vi, Karelka, Borg, Nosikamen! Ima li koga?“
Ušao je gradski stražar s helebardom u ruci, bučno zapevši s oštricom o
dovratak.
„Nosikamene“, rekao je Caldemeyn. „Uzmi nekoga da pomogne,
pokupi ispred kuće magarca skupa s tom svinjarijom zamotanom u gunj,
odvedi iza staje i utopi u gnojnici. Jesi li shva o?“
„Na zapovijed... Ali... Gospodine župane...“
„Što je?“
„Možda prije no što potopimo tu gadost...“
„No?“
„Da pokažemo majstoru Irionu. Možda mu za nešto posluži.“
 Caldemeyn se otvorenim dlanom pljesnuo po čelu.
„Nisi glup, Nosikamene. Čuj, Geralte, možda naš mjesni Čarobnjak
nešto dadne za tu mrcinu. Ribari mu donose razne čudoribe, osmonošce,
klabatre ili kergulene, mnogi su na tome zaradili. Dođi, prošetat ćemo do
kule.“
„Pribavili ste čarobnjaka? Za stalno ili privremeno?“
„Za stalno. Majstor Irion. Živi u Blavikenu otprije godinu dana. Moćan
čarobnjak, Geralte, prepoznat ćeš čim ga vidiš.“
„Sumnjam da će moćni čarobnjak pla za kikimoru“, namrš o se
Geralt.
„Koliko znam ne koris se za izradu nijednog eliksira. Vaš će me Irion
sigurno samo izvrijeđa . Mi, vješci, nismo u ljubavi s čarobnjacima.“
„Nikada nisam čuo da bi majstor Irion ikoga vrijeđao. Da će pla , ne
mogu priseći, ali vrijedi pokuša . U močvari može bi više takvih kikimora i
što tada? Neka čarobnjak pogleda stvorenje i za svaki slučaj baci neku
čaroliju na močvare ili takvo što.“
Vještac je razmislio na tren.
„Bod za tebe, Caldemeyne. Pa što, riskirat ćemo susret s majstorom
Irionom. Idemo li?“
„Idemo. Nosikamene, rastjeraj tu dječurliju i hvataj sivonju za konopac.
Gdje mi je kapa?“
II.
Kula sagrađena od glatko isklesanih blokova granita, ovjenčana
nazubljenim kruništem, izgledala je dojmljivo, nadvisujući razbijene
crepove kuća i urušene strehe koliba.
„Obnovio ju je, vidim“, rekao je Geralt. „Čarolijama, ili je vas natjerao na
posao?“
„Uglavnom čarolijama.“
„Kakav je taj vaš Irion?“
„Dobar. Pomaže ljudima. Ali je usamljenik, mrgud. Iz kule gotovo ni ne
izlazi.“
Na vra ma ukrašenim rozetom intarzije od svijetloga drva visjelo je
golemo kucalo u obliku plosnate, buljooke riblje glave koja je u zubatoj
čeljus držala mjedeni prsten. Caldemeyn, očigledno upoznat s
djelovanjem mehanizma, približio se, nakašljao i izreci rao:
„Pozdravlja župan Caldemeyn, majstoru Irionu poslom. S njime
pozdravlja i vještac Geralt iz Rivije, također poslom.“
Duže se vrijeme nije događalo ništa, a onda je riblja glava napokon
pokrenula zubata usta, ispuštajući oblačić pare.
„Majstor Irion ne prima. Odlazite, dobri ljudi.“
Caldemeyn je prestupio s noge na nogu, pogledao Geralta. Vještac je
slegnuo ramenima. Nosikamen, usredotočen i ozbiljan, kopao je nos.
„Majstor Irion ne prima“, metalno je ponovilo kucalo. „Odlazite,
dobri...“
„Nisam dobar čovjek“, prekinuo ga je glasno Geralt. „Ja sam vještac.
Ovo na magarcu je kikimora koju sam ubio vrlo blizu gradića. Obvezom
svakoga stalno naseljenog čarobnjaka je briga da okolica bude sigurna.
Majstor Irion me ne mora počas razgovorom, ne mora me primi , ako
mu je takva volja. Ali kikimoru neka pogleda i izvuče zaključke.
Nosikamene, odveži kikimoru i baci je ovamo, pred sama vrata.“
„Geralte“, rekao je ho župan. „Ti ćeš o ći, a ja ču ovdje mora ...“
„Idemo, Caldemeyne. Nosikamene, izvadi prst iz nosa i učini što sam
naložio.“
„Odmah“, reklo je kucalo posve drugačijim glasom. „Geralte, jesi li to
zbilja ?“
Vještac je ho opsovao.
„Gubim strpljenje. Da, to sam zbilja ja. I što s me da sam to zbilja ja?“
„Približi se vra ma“, reklo je kucalo, ispuštajući oblačiće pare. „Sam.
Pus t ću te.“
„A što s kikimorom?“
„Neka ju vrazi nose. Hoću s tobom porazgovara , Geralte. Samo s
tobom. Opros te, župane.“
„Nema problema, majstore Irione“, odmahnuo je rukom Caldemeyn.
„Pozdrav, Geralte. Vidimo se kasnije. Nosikamene! S čudovištem u
gnojnicu!“
„Na zapovijed.“
 Vještac je prišao vra ma s intarzijom koja su se sasvim malo odškrinuta,
tek toliko da se može provući, nakon čega su se smjesta i zalupila, ostavivši
ga u potpunom mraku.
„Hej!“ povikao je, ne krijući ljutnju.
„Odmah“, odgovorio je čudno poznat glas.
Dojam je bio tako neočekivan da je vještac zateturao i ispružio ruku,
tražeći oslonac. Nije ga našao.
Voćnjak je bio sav u bijelom i ružičastom cvatu, mirisalo je na kišu.
Nebo je presijecao šareni luk duge, povezujući krošnje stabala s dalekim,
modrim planinskim lancem. Kućica posred voćnjaka, malena i skromna,
utonula je u sljez. Geralt je pogledao pod noge i ustanovio da stoji do
koljena u majčinoj dušici.
„No, dođi, Geralte“, javio se glas. „Pred kućom sam.“
Ušao je u voćnjak među drveće. Opazio je pokret slijeva, osvrnuo se.
Plavokosa djevojka, posve gola, hodala je duž niza grmova, noseći košaricu
punu jabuka. Vještac si je svečano obećao da se više neće čudi .
„Napokon. Budi mi pozdravljen, vješče.“
„Stregobor!“ začudio se Geralt.
Vještac je u životu susretao kradljivce koji su izgledali kao gradski
vijećnici, vijećnike koji su izgledali kao prosjaci, bludnice koje su izgledale
kao kraljevne, kraljevne koje su izgledale kao steone krave i kraljeve koji su
izgledali kao kradljivci. A Stregobor je uvijek izgledao onako kako prema
svim pravilima i predodžbama treba izgleda čarobnjak. Bio je visok, mršav,
pogrbljen, imao je velike, sijede, čupave obrve i dug kukas nos. Da stvar
bude još oči ja, bio je odjeven u crnu dugačku halju nevjerojatno širokih
rukava, a u ruci je držao dugačak štap s kristalnim drškom. Nijedan od
čarobnjaka koje je Geralt poznavao nije izgledao kao Stregobor. A što je bilo
najčudnije, Stregobor je stvarno bio čarobnjak.
Sjeli su na trijem obrastao sljezom, u naslonjače ispletene od vrbova
pruća, za stolić s pločom od bijeloga mramora. Naga plavuša s košarom
jabuka približila se, nasmiješila, okrenula i vra la u voćnjak, njišući
bedrima.
„I to je privid?“
 „I to. Kao i sve ovdje. Ali to je, dragi moj, privid prve klase. Cvijeće
miriše, jabuke možeš jes , pčela te može ubos , a nju“, čarobnjak je
pokazao plavušu, „možeš...“
„Možda kasnije.“
„Ispravno. Što radiš ovdje, Geralte? I dalje se baviš ubijanjem
predstavnika ugroženih vrsta za novac? Koliko si dobio za kikimoru? Sigurno
ništa, inače ne bi došao ovamo. I kada pomisliš da ima ljudi koji ne vjeruju u
sudbinu. Vjerojatno si znao za mene. Znao si?“
„Nisam znao. Ovo je zadnje mjesto na kojemu bih te očekivao. Ako me
sjećanje ne vara, nekoć si živio u Koviru, u sličnoj kuli.“
„Puno se toga promijenilo od h vremena.“
„Kao i tvoje ime. Navodno si sada majstor Irion.“
„Tako se zvao tvorac ove kule, umro je prije nekih dvjesto godina.
Zaključio sam da mu trebam nekako oda počast, kada mu već zauzimam
sjedište. Radim ovdje kao stalni. Većina stanovnika se izdržava od mora, a
kako znaš, specijalnost su mi, uz iluzije, vremenske prilike. Ponekad s šam
oluju, ponekad je podignem, ponekad zapadnim vjetrom dotjeram bliže
obali jata pišmolja i bakalara. Može se živje . To jest“, dodao je turobno,
„moglo se živje .“
„Zašto >moglo se<? Odakle promjena imena?“
„Sudbina ima mnogo lica. Moja je lijepa izvana i gadna iznutra. Ispružila
je za mnom svoje krvave kandže...“
„Nisi se nimalo promijenio, Stregobore“, namrš o se Geralt. „Govoriš
besmislice s mudrim i značajnim izrazom lica. Zar ne možeš govori
normalno?“
„Mogu“, uzdahnuo je čarobnik. „Ako te to usrećuje, mogu. Dospio sam
čak ovamo skrivajući se i bježeći pred čudovišnim bićem koje me hoće ubi .
Bijeg nije uspio, pronašlo me. Po svemu sudeći, pokušat će me ubi sutra,
najkasnije prekosutra.“
„Aha“, rekao je ravnodušno vještac. „Sada shvaćam.“
„Čini se da te smrt koja mi prije uopće ne dira?“
„Stregobore“, rekao je Geralt. „Svijet je takav. Putujući se vidi puno
toga. Dva se seljaka pobiju zbog međe nasred polja koje će sutra izgazi
konji družina dvojice grofova spremnih da ubiju jedan drugoga. Duž cesta
se po stablima njišu obješeni, u šumama razbojnici režu grla trgovcima. U
gradu svako malo naiđeš na trupla u jarcima. U palačama se bodu
bodežima, a na gozbama počesto netko padne pod stol pomodrio od
otrova. Svikao sam. Zašto bi me onda trebala dira prijetnja smrću koja je
usto upućena tebi?“
„Usto upućena meni“, ponovio je ironično Stregobor. „A ja sam te
smatrao prijateljem. Računao sam da ćeš mi pomoći.“
„Naš je posljednji susret“, rekao je Geralt, „bio na dvoru kralja Idija u
Koviru. Došao sam po nagradu za ubojstvo amfisbene koja je terorizirala
okolicu. Tada ste me i tvoj subrat Zavist nazvali redom šarlatanom,
ograničenim strojem za ubijanje i, ako se dobro sjećam, lešinarom. Zbog
toga ne samo što mi Idi nije pla o ni šelonga, već mi je dao i rok od
dvanaest sa da napus m Kovir, a kako mu je klepsidra bila pokvarena,
jedva sam s gao. A sada, kažeš, računaš na moju pomoć. Kažeš da te
progoni čudovište. Čega se bojiš, Stregobore? Ako te se dočepa, reci mu da
voliš čudovišta, š š ih i paziš da im nijedan vještac lešinar ne naruši mir.
Doista, ako te čudovište odvuče i proždere, pokazat će se strašnim
nezahvalnikom.“
Čarobnjak je šu o okrenuvši glavu. Geralt se nasmijao.
„Nemoj se napuhava kao žaba, čarobnjače. Govori što prije . Vidjet
ćemo što se da učini .“
„Jesi li čuo za Prokletstvo Crnoga Sunca?“
„Naravno da sam čuo. Samo pod nazivom Manija Opsjednutoga
El balda. Jer tako se zvao vrač koji je pokrenuo cirkus zbog kojega je
ubijeno ili zasužnjeno u kulama nekoliko desetaka djevojaka visoka roda, pa
čak i kraljevskog. Navodno su ih opsjeli demoni, bile su proklete, zatrovane
Crnim Suncem, jer ste tako svojim napuhanim žargonom nazvali najobičniju
pomrčinu.“
„El bald, koji uopče nije bio opsjednut, odgonetnuo je napise na
menhirima Dauka, na nadgrobnim pločama u nekropolama Wozgoranaca,
istražio legende i predaje bobolaka. Sve su govorile o pomrčini na način koji
nije ostavljao dvojbe. Crno Sunce je trebalo najavi skori povratak Lilit, koju
i dalje na Istoku štuju pod imenom Niya, i uništenje ljudske rase. Put do Lilit
trebalo je otvori >šezdeset žena pod zlatnim krunama koje će krvlju
ispuni riječne doline<.“
„Besmislica“, rekao je vještac. „A usto se i ne rimuje. Sva su prava
pretkazanja rimovana. Svima je poznato što su tada htjeli El bald i Vijeće
čarobnjaka. Iskorištavali ste bulažnjenja luđaka da učvrs te svoju vlast. Da
razbijete saveze, poreme te srodstva, potresete dinas je, riječju,
zategnete konopčiće pričvršćene za lutke s krunama. A mi tu raspredaš o
pretkazanjima kojih bi se pos dio prosjak na sajmu.“
„Može se ima rezervi spram El baldove teorije, njegove interpretacije
pretkazanja. Ali ne može se ospori činjenica da je došlo do čudovišne
mutacije među djevojkama rođenim ubrzo nakon pomrčine.“
„A zašto se ne bi moglo ospori ? Čuo sam i nešto posve oprečno.“
„Nazočio sam obdukciji jedne od njih“, rekao je čarobnjak. „Geralte, to
što smo pronašli u lubanji i moždini, nije se moglo nedvosmisleno odredi .
Nekakva crvena spužva. Unutarnji organi promiješani, nekih uopće nije
bilo. Sve pokriveno pomičnim trepetljikama, plavoružičas m resicama. Srce
sa šest komora. Dvije prak čki atrofirane, ali ipak. Što kažeš na to?“
„Vidio sam ljude koji su umjesto ruku imali orlujske kandže, ljude s
vučjim očnjacima. Ljude s dodatnim zglobovima, dodatnim organima i
dodatnim osje lima. Sve su to bili učinci vašega petljanja s čaranjem.“
„Vidio si različite mutacije, kažeš“, podignuo je glavu čarobnjak. „A
koliko si ih zatukao za novac u skladu sa svojim pozivom vješca? Ha? Jer
može se ima vučje očnjake i osta pri njihovu kešenju pred djevojčurama
u krčmi, a može se uz njih ima i vučju prirodu i napada djecu. A upravo je
tako bilo u slučaju djevojaka rođenih poslije pomračenja kod kojih je
nedvosmisleno ustanovljena mahnita sklonost okrutnos , agresiji,
iznenadnim eksplozijama gnjeva, a usto i pretjerani temperament.“
„Kod svake se žene može utvrdi nešto slično“, našalio se Geralt. „Ma
što mi tu pleteš? Pitaš koliko sam mutanata ubio, a zašto te ne zanima
koliko sam ih raščinio, oslobodio prokletstva? Ja, kojega vi čarobnjaci
prezirete. A što ste učinili vi, moćni vračevi?“
„Primijenjena je viša magija. Naša, kao i svećenička, u raznim
sve š ma. Svi su pokušaji okončali smrću djevojaka.“
 „To govori loše o vama, ne o djevojkama. Imamo znači već prva trupla.
Koliko sam razumio, samo su te podvrgnute obdukciji?“
„Ne samo te. Ne gledaj me tako, dobro znaš da je bilo još leševa. Isprva
je bilo odlučeno da se sve eliminiraju. Uklonili smo ih nekoliko... desetaka.
Sve su bile obducirane. Jedna je podvrgnuta i vivisekciji.“
„I vi se, kurvini sinovi, usuđujete kri zira vješče? Eh, Stregobore, doći
će dan kada će se ljudi opame i dobro vas ispraši .“
„Ne mislim da će takav dan doći uskoro“, rekao je trpko čarobnjak. „Ne
zaboravi da smo radili baš ljudima u korist. Mutan ce bi natopile krvlju
cijele krajine.“
„To tvrdite vi, čarobnjaci, podignuvši nosove u zrak, iznad vaše aureole
nepogrešivos . A ako je već riječ o tome, nećeš valjda tvrdi da u vašem
lovu na navodne mutan ce niste nijednom pogriješili?“
„Neka bude“, rekao je Stregobor nakon poduže šutnje. ću iskren, iako
u vlas tom interesu ne bih trebao. Pogriješili smo i to više no jednom. Bilo
ih je jako teško selek ra . Zato smo ih prestali... uklanja , počeli smo ih
izolira .“
„Vaše glasovite kule“, frknuo je vještac.
„Naše kule. No to je bila još jedna pogreška. Podcijenili smo ih i puno ih
je pobjeglo. Među kraljevićima, osobito mlađima, koji nisu imali puno
posla, a još manje za izgubi , zavladala je nekakva mahnita moda
oslobađanja zasužnjenih ljepo ca. Većina je, na sreću, polomila vratove.“
„Koliko znam, zatvorenice su u kulama brzo umirale Pričalo se da se ni
to ne bi događalo bez vaše pomoći.“
„Laž. No doista su brzo postajale apa čne, odbijale su jelo... Zanimljivo
je da su nakratko pred smrt pokazivale vidovitost. Još jedan dokaz
mutacije.“
„što više dokaza, manje uvjerljivos . Imaš li još koji?“
„Imam. Silvena, gospodarica Naroka, kojoj se nikada nismo uspjeli ni
približi jer je prebrzo preuzela vlast. U tom se kraju sada zbivaju grozne
stvari. Fialka, Evermirova kći, pobjegla je iz kule s pomoću konopca
ispletenog od kose i sada terorizira Sjeverni Velhad. Berniku iz Talgara
oslobodio je blesavi kraljević. Sada lišen vida leži u tamnici, a najčešći su
element krajolika u Talgaru vješala. Ima i drugih primjera.“
 „Naravno da ima“, rekao je vještac. „U Jamurlaku, na primjer, vlada
starac Abrad, škrofulozan, bez ijednog zuba rodio se valjda sto godina prije
toga pomračenja, a ne zaspi ako pred njim nekoga ne ubiju. Pogubio je sve
rođake i ispraznio pola zemlje u mahni m, kako si rekao, napadajima
gnjeva. Ima i tragova neobuzdanog temperamenta navodno su ga u
mlados zvali čak Abrad Zderisuknja Eh, Stregobore, bilo bi lijepo kada bi se
okrutnos vladara mogle objasni mutacijom ili prokletstvom.“
„Čuj me, Geralte...“
„Ne pada mi na pamet. Nećeš me uvjeri da imaš pravo, a još manje u
to da El bald nije bio zločinački luđak. Vra mo se čudovištu koje
navodno prije . Nakon uvoda koji si dao, moraš zna da mi se priča ne
sviđa. Ali ću ju sasluša do kraja.“
„Ne prekidajući je zlobnim primjedbama?“
„To ne mogu obeća .“
„Što se može“, Stregobor je uvukao šake u rukave halje, „ m će duže
potraja . Priča je, dakle, počela u Creydenu, malenoj kneževini na sjeveru.
Fredefalk, knez Creydena, bio je oženjen Arideom, umnom, obrazovanom
ženom. Bila je u srodstvu s puno istaknu h sljedbenika čarobnjačkog
umijeća i zacijelo je u nasljeđe primila dosta rijedak i moćan artefakt,
Nehalenino zrcalo. Kao što znaš, Nehalenina su zrcala služila uglavnom
prorocima i proročiš ma, jer nepogrešivo, iako zamršeno, pretkazuju
budućnost. Aridea se dosta često obraćala Zrcalu...“
„S uobičajenim pitanjem, pretpostavljam“, prekinuo ga je Geralt. „>Tko
je najljepši na svijetu?< Koliko znam, Nehalenina se zrcala dijele na
dobrohotna i na razbijena.“
„Varaš se. Arideu je više zanimala sudbina zemlje. A na njezino je
pitanje Zrcalo pretkazalo strašnu smrt nje same i cijeloga mnoštva ljudi od
ruke ili krivnjom Fredefalkove kćeri iz prvoga braka. Aridea se pobrinula da
vijest o tome dopre do Vijeća, a Vijeće je u Creyden poslalo mene. Ne
moram doda da se Fredefalkova prvorođena rodila ubrzo nakon
pomračenja. Promatrao sam malenu kraće vrijeme diskretno. Za to je
vrijeme s gla ubi kanarinca i dva psića, a drškom češlja iskopala je oko
sluškinji. Proveo sam nekoliko pokusa s pomoću čarobnih formula, većina
je potvrdila da je mala mutant. O šao sam s me Aridei, jer Fredefalku je
kći bila sve na svijetu. Aridea je, kako sam rekao, bila pametna žena...“
„Jasno“, prekinuo ga je opet Geralt, „i sigurno nije bila luda za
pastorkom. Bilo joj je draže da prijestolje naslijede njezina vlas ta djeca.
Nastavak mogu zamisli . I da se tada ondje nije našao nitko tko bi joj
zakrenuo vratom. A usput i tebi.“
Stregobor je uzdahnuo, podignuo pogled nebu na kojemu je duga i
dalje sjala šareno i živopisno.
„Ja sam bio za to da ju se samo izolira, ali je kneginja odlučila drugačije.
Poslala je malu u šumu s unajmljenim ubojicom, lovočuvarom. Pronašli
smo ga kasnije u guš ku. Bio je bez hlača, pa nije bilo teško rekonstruira
jek događaja. Zabila mu je iglu broša u mozak, kroz uho, sigurno dok mu
je pozornost bila zaokupljena nečim posve drugim.“
„Varaš se ako misliš da mi ga je žao“, progunđao je Geralt.
„Priredili smo potjeru“, nastavio je Stregobor, „ali maloj se izgubio trag.
Ja sam pak morao u žurbi napus Creyden jer je Fredefalk u nešto
posumnjao. Tek sam nakon če ri godine primio vijes od Aridee. Pronašla
je malu, živjela je u Mahakamu sa sedmoricom gnoma koje je uvjerila da je
ispla vije pljačka po putovima trgovce, nego si upropaštava pluća u
rudniku. Svi su je zvali Svračica jer je zarobljenike voljela žive nabija na
zašiljene kolce. Aridea je u više navrata unajmljivala ubojice, ali se nijedan
nije vra o. Kasnije je bilo teško pronaći voljne, mala je bila već prilično
slavna. Mačem se naučila barata tako da joj se malo koji muškarac mogao
suprotstavi . Pozvan, potajno sam došao u Creyden, samo da bih doznao
kako je Arideu netko otrovao. Vladalo je mišljenje da je to učinio sam
Fredefalk, koji se zagledao u mlađu i jedriju, ali ja mislim da je to bila
Renfri.“
„Renfri?“
„Tako se zvala. Rekoh, otrovala je Arideu. Knez Fredefalk je ubrzo nakon
toga poginuo čudnim slučajem u lovu, a najstariji Aridein sin nestao bez
traga. I to je sigurno učinila mala. Govorim >mala<, a tada je imala već
sedamnaest godina. I lijepo je porasla.“
„U to su vrijeme“, nastavio je čarobnjak nakon stanke, „ona i njezini
gnomi već bili strah i trepet cijelog Mahakama. Samo što su se jednoga
dana oko nečega posvađali, ne znam je li to bilo oko podjele plijena ili reda
noći u tjednu, dovoljno je da su se poklali noževima. Sedmorica gnoma nisu
preživjela raspravu noževima. Preživjela je samo Svračica. Jedino ona. Ali
sam tada ja već bio u blizini. Susreli smo se licem u lice: u trenu me
prepoznala i shva la ulogu koju sam odigrao tada u Creydenu. Kažem ,
Geralte, jedva sam uspio izgovori formulu, a ruke su mi se tresle kao lude,
kada je ta divlja mačka poletjela na mene s mačem. Upakirao sam je u
solidan komad gorskoga kristala, šest na devet lakata. Kada je zamrla,
ubacio sam kristal u gnomski rudnik i zatrpao okno.“
„Šlampav posao“, prokomen rao je Geralt. „Trebalo ju je raščini . Nisi li
je mogao sažeći u pepeo. Pa vi čarobnjaci znate toliko simpa čnih čarolija.“
„Ja ne. To nije moja specijalnost. Ali imaš pravo, zabrljao sam. Pronašao
ju je neki idiot kraljević, potrošio puno novca na protučine, raščinio je i
trijumfalno odveo kući u neko zabačeno kraljevstvo na istoku. Njegov otac,
stari razbojnik, pokazao se pametnijim. Sina je dobro izlemao, a Svračicu
odlučio ispita o blagu koje je ugrabila skupa s gnomima i domišljato
sakrila. Njegova pogreška sastojala se u tome što je dopus o, dok ju je
nagu rastezao na krvničkoj klupi, da mu asis ra stariji sin. Nekako je ispalo
da je sutradan taj najstariji sin, već siroče i bez brata, vladao u tom
kraljevstvu, a Svračica je preuzela ulogu prve metrese.“
„Znači, nije ružna.“
„Pitanje ukusa. Metresa nije bila dugo, do prvog dvorskog prevrata, da
malo pretjeramo, jer tamošnji je dvorac više podsjećao na svinjac. No ubrzo
se pokazalo da me nije zaboravila. U Koviru me triput napala iz potaje.
Odlučio sam ne riskira i pričeka u Pontaru. Opet me pronašla. Ovaj sam
put pobjegao u Angren, ali i ondje me pronašla.
Ne znam kako to uspijeva, dobro zamećem tragove. Mora da je to
odlika njezine mutacije.“
„Što te spriječilo da ju ponovo ne začaraš u kristal? Grizodušje?“
„Ne. Nisam ga imao. No pokazalo se da je postala otporna na čari.“
„To nije moguće.“
„Moguće je. Dovoljno je ima odgovarajući artefakt ili auru. No i to se
može pripisa njezinoj mutaciji koja napreduje. Pobjegao sam iz Angrena i
sakrio se ovdje u Dugokraju, u Blavikenu. Bio sam miran godinu dana, ali
me opet pronašla.“
„Odakle znaš? Je li već u gradiću?“
„Da. Vidio sam ju u kristalu.“ Čarobnjak je podignuo čarobni štapić.
„Nije sama, predvodi bandu, a to je znak da sprema nešto ozbiljno. Geralte,
nemam više kamo bježa , ne znam mjesto gdje bih se mogao sakri . Da. To
da si došao ovamo baš sada, ne može bi slučajno. To je sudbina.“
Vještac je podignuo obrve.
„Što je na umu?“
„To je valjda očito. Ubit ćeš je.“
„Nisam plaćeni ubojica, Stregobore.“
„Ubojica nisi, slažem se.“
„Za novac ubijam čudovišta. Beš je koje prijete ljudima. Strašila
stvorena finima i formulama takvih poput tebe. Ne ljudi.“
„Ona nije čovjek. Ona je upravo čudovište, mutant, prokle izrod.
Donio si tu kikimoru. Svračica je gora od kikimore. Kikimora ubija zbog
gladi, a Svračica iz užitka. Pogubi je, a ja ću pla svaku svotu koju
zatražiš. U razumnim granicama, naravno.“
„Već sam rekao, priču o mutaciji i Lili noj kletvi smatram
besmislicom. Djevojka ima razloga za obračun s tobom, ja se u to neću
miješa . Obra se županu, gradskoj straži. Mjesni si čarobnjak, š te
mjesni zakon.“
„Pljujem na zakon, na župana i na njegovu pomoć!“ prasnuo je
Stregobor. „Ne trebam zaš tu, hoću da je ubiješ! U ovu kulu neće ući nitko,
ovdje sam posve siguran. Ali što imam od toga, ne namjeravam ovdje
prosjedi do kraja svojih dana. Svračica neće odusta dok je živa, to znam.
Zar ću sjedi u ovoj kuli i čeka smrt?“
„One su sjedile. Znaš što, vraču? Trebalo je lov na djevojke prepus
drugim, moćnijim čarobnjacima, trebalo je predvidje posljedice.“
„Molim te, Geralte.“
„Ne, Stregobore.“
Čarobnik je ušu o. Nepravo sunce na nepravom nebu nije se
pomaknulo prema zenitu, ali je vještac znao da je u Blavikenu već sumrak.
Osje o je glad.
„Geralte“, rekao je Stregobor, „kada smo slušali El balda, mnogi od nas
su dvojili. Ali odlučili smo odabra manje zlo. Sada ja tebe molim za sličan
izbor.“
„Zlo je zlo, Stregobore“, rekao je ozbiljno vještac ustajući. „Manje, veće,
srednje, svejedno, veličina je stvar dogovora, a granice nejasne. Nisam
svetac, nisam u životu činio samo dobro. Ali ako moram bira između
jednog zla i drugog, radije uopće ne biram. Moram poći. Vidimo se ujutro.“
„Možda“, rekao je čarobnjak. „Ako s gneš.“
III.
„Zlatni dvor“, reprezenta vno gradsko svra šte, bilo je puno i bučno.
Gos , mještani i putnici na proputovanju, bili su većinom zauze
ak vnos ma pičnim za naciju ili profesiju. Ozbiljni su se trgovci prepirali s
patuljcima o cijenama roba i kamatama na kredite. Manje ozbiljni trgovci
š pali su za stražnjice djevojke koje su raznosile pivo i kupus s grahom.
Lokalni budalaši hinili su dobro obaviještene. Djevojčure su se nastojale
svidje onima koji imaju novca, obeshrabrujući istodobno one koji ga
nemaju. Kočijaši i ribari pili su kao da će sutra nastupi zabrana proizvodnje
hmelja. Mornari su pjevali pjesmu što slavi morske vale, hrabrost kapetana
i draži sirena, ove potonje slikovito i podrobno.
„Napregni pamet, Stotniče“, rekao je Caldemeyn krčmaru, naginjući se
preko točionika da ga se čuje kroz buku. „Šest muškaraca i djevojka, crno
odjeveni u kožu okovanu srebrom, po novigradskoj modi. Vidio sam ih kod
mitnice. Jesu li odsjeli kod tebe ili >Kod tune<?“
Krčmar je namrš o izbočeno čelo, brišući vrč prugastom pregačom.
„Ovdje, župane“, rekao je napokon. „Rekli su da su došli na sajam, a svi
s mačevima, čak i djevojka. Crno, kako rekoste, odjeveni.“
„Dobro“, kimnuo je župan glavom. „Gdje su sada? Ovdje ih ne vidim.“
„U manjoj sali. Zlatom su pla li.“
„Poći ću sam“, rekao je Geralt. „Ne treba od toga pravi službeno
pitanje, barem zasad, kad su svi ovdje. Dovest ću ju ovamo.“
„Možda je tako i dobro. Ali pazi, ne želim ovdje nered.“
„Pazit ću.“
 Mornarska je pjesma, sudeći po rastućem broju masnih riječi, smjerala
velikoj završnici. Geralt je odmaknuo zavjesu koja je zaklanjala ulaz u
zasebnu salu, kruta i ljepljiva od prljavš ne.
Za stolom u maloj sali sjedilo je šest muškaraca. Ona, kojoj se nadao,
nije bila među njima.
„Što hoćeš?“, proderao se prvi koji ga je opazio, ćelav s licem
izobličenim ožiljkom koji je prelazio preko lijeve obrve, korijena nosa i
preko desnog obraza.
„Hoću vidje Svračicu.“
Od stola su ustale dvije jednake prilike s jednakim nepomičnim licima,
svijetlom raščupanom kosom do ramena, u jednakoj uskoj odjeći od crne
kože s puno sjajnih srebrnih ukrasa. Jednakim pokre ma blizanci su s klupe
podignuli jednake mačeve.
„Mimo, Vyre. Sjedaj, Nimire“, rekao je čovjek s ožiljkom, oslanjajući
lakte na stol. „S kime bi se, veliš, h o vidje , brate? Tko je Svračica?“
„Dobro znaš na koga mislim.“
„Tko je ovaj?“ upitao je polugoli razbijač, oznojen, opasan ukriž
pojasevima s bodljikavim š tnicima na podlak cama. „Poznaješ ga,
Nohorne?“
„Ne poznajem“, rekao je čovjek s ožiljkom.
„To je neki albino“, nacerio se vitki tamnokosi muškarac koji je sjedio
pored Nohorna. Blage crte lica, velike crne oči i zašiljeni vršci ušiju
nepogrešivo su odavale vilenjačkog polutana. „Albino, mutant, igra prirode.
I takvima se dopušta ulazak u krčme među poštene ljude.“
„Ja sam ga već negdje vidio“, rekao je krupni, cmomanjas p s kosom
upletenom u perčin, odmjeravajući Geralta opakim pogledom.
„Nije važno gdje si ga vidio, Taviče“, rekao je Nohom. „Slušaj, brate.
Civril te maloprije strašno uvrijedio. Nećeš ga izazva ? Večer je tako
dosadna.“
„Neću“, rekao je spokojno vještac.
„A hoćeš li mene, ako izlijem na glavu ovu riblju juhu, izazva ?“
zagroktao je goli do pojasa.
 „Smiri se, Petnaes co“, rekao je Nohorn. „Ako je rekao da neće, onda
neće. Zasad. No, brate, reci što imaš za reći pa se nosi odavde. Imaš priliku
da se izneseš sam. Ako je ne iskoris š, iznijet će te posluga.“
„Tebi nemam ništa za reći. Hoću se vidje sa Svračicom. S Renfri.“
„Čuli ste, momci?“ Nohom je pogledao pajdaše. „On se hoće vidje s
Renfri. A u koju svrhu, brate, ako se smije zna ?“
„Ne smije.“
Nohom je podignuo glavu i pogledao blizance, oni su zakoračili po korak
naprijed, zveckajući srebrnim kopčama visokih čizama.
„Znam“, rekao je odjednom taj s perčinom. „Znam gdje sam ga vidio!“
„Što prtljaš, Taviče?“
„Pred županovom kućom. Dovukao je nekakvog zmaja na prodaju,
nekakvog križanca pauka s krokodilom. Ljudi su pričali da je vještac.“
„A što je to vještac?“ upitao je onaj goli. Petnaes ca. „Ha? Civrile?“
„Najamni čarobnjak“, rekao je poluvilenjak. „Cirkusant za šaku
srebrnjaka. Rekao sam , igra prirode. Uvreda ljudskih i božjih zakona.
Takve bi trebalo spaljiva .“
„Ne volimo čarobnjake“, procijedio je Tavik, ne odvajajući od Geralta
pritvorene oči. „Nekako mi se čini, Civrile, da ćemo u ovoj rupi ima više
posla no što smo mislili. Ovdje ih ima više od jednog, a znamo da se oni
drže skupa.“
„Tko će kome ako ne svoj svome“, nasmiješio se zlobno mješanac. „I da
zemlja nosi takve poput tebe. Tko vas rađa, nakaze?“
„Više snošljivos , ako može“, rekao je mimo Geralt. „Kako vidim, tvoja
je majka zacijelo dovoljno često hodala sama po šumi da se imaš razloga
raspi va o vlas tu podrijetlu.“
„Možda“, odgovorio je poluvilenjak. „Ali ja sam barem poznavao svoju
majku. Ti to kao vještac za sebe ne možeš reći.“
Geralt je blago problijedio i s snuo usne. Nohorn, čijoj pozornos to
nije promaknulo, gromko se nasmijao.
„No, brate, ovakvu uvredu ne možeš pus nekažnjeno. Ovo što nosiš
na leđima izgleda kao mač. Kako onda? Hoćeš li izaći s Civrilom na
dvorište? Večer je tako dosadna.“
 Vještac nije reagirao.
„Usrana kukavica“, prasnuo je Tavik.
„Što je on govorio o Civrilovoj majci?“ nastavljao je monotono Nohorn,
naslanjajući podbradak na isprepletene prste. „Nešto strašno gnusno,
koliko sam razumio. Da se odavala bludu, ili tako nekako. Hej, Petnaes co,
priliči li sluša kako nekakav dotepenac vrijeđa partnerovu majku? Majka
je, majku joj, sve nja!“
Petnaes ca je bodro ustao, otkačio mač, tresnuo ga na stol. Isprsio se,
popravio š tnike za podlak ce optočene srebrnim šiljcima, pljunuo i
zakoraknuo naprijed.
„Ako možda dvojiš“, rekao je Nohorn, „Petnaes ca te upravo izaziva na
borbu šakama. Rekao sam da će te odavde odnije . Napravite mjesta.“
Petnaes ca se približio, podižući šake. Geralt je položio ruku na držak
mača.
„Pazi“, rekao je. „Još korak i tražit ćeš svoju ruku po podu.“
Nohorn i Tavik su skočili, hvatajući se za mačeve. Šutljivi blizanci su
jednakim pokre ma dohva li svoje. Petnaes ca se povukao. Nije se
pomaknuo jedino Civril.
„Što se tu događa, prokleto bilo? Ni na tren vas se ne može ostavi
same?“
Geralt se okrenuo vrlo polagano i susreo se s očima boje morske vode.
Bila mu je rastom skoro ravna. Kosa boje slame bila joj je nepravilno
odrezana, malo ispod ušiju. Stajala je oslanjajući se jednom rukom o vrata,
u jesnom baršunastom ka anu utegnutom ukrašenim pojasom. Haljina joj
je bila neravna, asimetrična - s lijeve je strane dosezala do gležnja, s desne
otkrivala snažno bedro iznad sara visoke čizme od losove kože. O lijevom
boku imala je mač, o desnom, bodež s velikim rubinom na dršku.
„Zanijemjeli ste?“
„To je vještac“, promrmljao je Nohorn.
„Pa što?“
„H o je razgovara s tobom.“
„Pa što?“
„To je čarobnjak!“ zagalamio je Petnaes ca.
 „Ne volimo čarobnjake“, zarežao je Tavik.
„Smirite se, dečki“, rekla je djevojka. „Hoće razgovara sa mnom, to
nije zločin. Vi nastavite sa zabavom. I bez skandala. Sutra je sajmišni dan.
Nećete valjda da vaša ludovanja ometu sajam, tako važan događaj u životu
ovoga milog gradića?“
U šini koja je nastala, odjeknuo je h, neugodan hihot. Smijao se Civril
i dalje nemamo zavaljen na klupu.
„E jesi, Renfi“, pro snuo je mješanac. „Važan... događaj!“
„Umukni, Civrile. Smjesta.“
Civril se prestao smija . Smjesta. Geralt se nije začudio. U Renfrinu
glasu zazvučalo je nešto jako čudno. Nešto što je podsjećalo na crveni
odbljesak požara na oštricama, zavijanje ubijanih, rzanje konja i zapah krvi.
I ostali mora da su imali slične asocijacije, jer je bljedilo pokrilo čak i
tamnoputu Tavikovu njušku.
„No, bjelokosi“, prekinula je šinu Renfri. „Izađimo u veću salu,
priključimo se županu s kojim si došao ovamo. I on bi sigurno h o
razgovara sa mnom.“
Caldemeyon je čekao kraj točionika. Ugledavši ih, prekinuo je hi
razgovor s krčmarom, uspravio se i prekrižio ruke na prsima.
„Slušajte, gospo“, rekao je tvrdo, ne gubeči vrijeme na razmjenu
otrcanih uljudnos . „Doznao sam od ovoga ovdje vješca iz Rivije što vas
dovodi u Blaviken. Navodno ste kivni na našega čarobnjaka.“
„Možda. Pa što s me?“ upitala je ho Renfri, jednako ne baš ljubaznim
tonom.
„To da za takve omraze postoje gradski ili kaštelanski sudovi. Onoga tko
kod nas u Dugokraju hoće mržnju osvećiva željezom, smatramo običnim
razbojnikom. I još to, da ćete ili rano ujutro o ći iz Blavikena skupa sa
svojom crnom družinom, ili ću vas strpa u buturu, pre... Kako se to kaže,
Geralte?“
„Preven vno.“
„Točno. Shva li ste, gospođice?“
Renfri je posegnula u kesu za pojasom, izvukla nekoliko puta presavijeni
pergament.
 „Pročitajte ovo, župane, ako ste pismeni. I više mi se ne obraćajte s
>gospođice<.“
Caldemeyn je uzeo pergament, dugo ga čitao, a potom bez riječi predao
Geraltu.
„>Mojemu plemstvu, vazalima i slobodnim podanicima“, pročitao je
vještac na glas. „Daje se na znanje, da je Renfri, creydenska kneginja, u
našoj službi i da nam je draga, te će svak navući naš gnjev na sebe tko bi joj
neprilike činio. Audoen, kralj... >Ćinio< se piše s tvrdim č. Ali pečat izgleda
auten čno.“
„Jer jest auten čan“, rekla je Renfri, izvlačeći mu pergament iz ruke.
„Stavio ga je Audoen, vaš milos vi gospodar. Zato vam ne savjetujem da mi
pravite neprilike. Neovisno o tome kako se što piše, posljedice mogu bi za
vas bolne. Nećete me, gospodine župane, trpa u buturu.
Ni obraća mi se s >gospođice<. Nijedan zakon nisam prekršila. Zasad.“
„Ako ga prekršiš makar za pedalj“, Caldemeyn je izgledao kao da hoće
pljunu , „strpat ću te u tamnicu skupa s m pergamentom. Kunem se svim
bogovima, gospođice. Dođi, Geralte.“
„S tobom bih, vješče“, Renfri je dotaknula Geraltovo rame, „htjela još
prozbori .“
„Nemoj okasni na večeru“, dobacio je župan preko ramena, „jer
Libusze će se razbjesni .“
„Neću okasni .“
Geralt se naslonio na točionik. Igrajući se s medaljonom s vučjom
gubicom koji mu je bio obješen oko vrata, gledao je u plavozelene
djevojčine oči.
„Čula sam za tebe“, rekla je. „Ti si Geralt iz Rivije, bjelokosi vještac.
Stregobor je prijatelj?“
„Nije.“
„To olakšava stvar.“
„Ne previše. Ne namjeravam mimo gleda .“
Renfrine su se oči suzile.
„Stregobor će sutra umrije “, rekla je ho, odmičući s čela nepravilno
odrezanu kosu. „Bit će manje zlo ako umre samo on.“
 „Ako, a osobito prije nego što Stregobor umre, umrijet će još nekoliko
osoba. Ne vidim drugu mogućnost.“
„Nekoliko, vješče, to je skromno rečeno.“
„Da bi se mene uplašilo, treba nešto više od riječi, Svračice.“
„Ne nazivaj me Svračicom. Ne volim to. Stvar je u tome da ja vidim i
druge mogućnos . Vrijedilo bi o tome popriča , ali što se može, Libusze
čeka. Je li makar lijepa ta Libusze?“
„To je sve što si mi htjela reći?“
„Nije. Ali sada idi. Libusze čeka.“
IV.
Netko je bio u njegovoj sobici na tavanu. Geralt je to znao i prije no što
se približio vra ma, prepoznao je po jedva osjetnoj vibraciji medaljona.
Utrnuo je lojanicu kojom si je svijetlio po stubama. Izvukao je iz sara bodež,
umetnuo ga straga za pojas. Pri snuo je kvaku. U sobi je bilo mračno. Ne za
vješca.
Prekoračio je prag namjerno sporo, pospano, polagano je za sobom
zatvorio vrata. U sljedećoj je sekundi skočio na čovjeka koji je sjedio na
njegovu krevetu, pri snuo ga na postelju, podvukao mu lijevu podlak cu
pod bradu, posegnuo za bodežom. Nije ga izvukao. Nešto nije bilo kako
valja.
„Početak je posve dobar“, rekla je prigušenim glasom, ležeći nepomično
pod njim. „Računala sam s me, ali nisam mislila da ćemo se nas dvoje tako
brzo naći u krevetu. Makni ruku s mog grla, ako nije teško.“
„To si .“
„To sam ja. Čuj, postoje dvije mogućnos . Prva: sići ćeš s mene pa ćemo
porazgovara . Druga: ostat ćemo u ovom položaju, ali htjela bih prije
barem izu čizme.“
Vještac je odabrao prvu mogućnost. Djevojka je uzdahnula, ustala,
popravila kosu i suknju.
„Zapali svijeću“, rekla je. „Ja ne vidim po mraku kao , a volim vidje
onoga s kim razgovaram.“
Prišla je stolu, visoka, vitka, okretna, sjela je ispruživši pred sebe noge u
visokim čizmama. Nije imala nikakvo vidljivo oružje.
 „Imaš li ovdje nešto za piće?“
„Nemam.“
„Onda je dobro da sam ga ja donijela“, nasmijala se, postavljajući na
stol putni mješčić i dvije kožne čaše.
„Skoro je ponoć“, rekao je Geralt hladno. „A da prijeđemo na stvar?“
„Odmah. Uzmi, popij. U tvoje zdravlje, Geralte.“
„I tvoje, Svračice.“
„Zovem se Renfri, prokleto bilo“, podignula je glavu. „Dopuštam da
izostavljaš kneževski naslov, ali prestani me zva Svračicom!“
„Tiše, probudit ćeš cijelu kuću. Hoću li napokon dozna zbog čega si se
ovamo prikrala kroz prozor?“
„Kako si glup, vješče. Hoću sačuva Blaviken od krvoprolića. Da bih to
s tobom dogovorila, vucarala sam se po krovovima kao mačka u ožujku.
Cijeni to.“
„Cijenim“, rekao je Geralt. „Samo ne znam što može proizaći iz takvog
razgovora. Situacija je jasna. Stregobor sjedi u čarobnjačkoj kuli; da ga se
dočepaš, morala bi ga ondje opsjeda . Ako to učiniš, neće te zaš tvoje
kraljevsko pismo. Audoen te neće š , ako otvoreno prekršiš zakon.
Župan, straža, cijeli Blaviken istupit će pro v tebe.“
„Cijeli će Blaviken, ako istupi pro v mene, jako požali .“ Renfri se
nasmiješila pokazujući zvjerske bijele zube. „Jesi li vidio moje momke?
Jamčim da se razumiju u svoj zanat. Možeš li zamisli što će se dogodi ,
ako dođe do bitke između njih i h zamlata iz straže, koji se pri svakom
koraku spo ču o svoje helebarde?“
„A možeš li , Renfri, zamisli da ću ja staja i mirno promatra takvu
bitku? Kako vidiš, živim kod župana. U slučaju potrebe, dužan sam mu
priskoči u pomoć.“
„I ne dvojim da hoćeš“, uozbiljila se Renfri. „Ali sigurna sam, jer će se
ostali sakri po podrumima. Nema na svijetu ratnika koji bi mogao izaći na
kraj sa sedmoricom s mačevima. To nijedan čovjek ne može. Ali, bjelokosi,
prestanimo se uzajamno zastrašiva . Rekla sam: pokolj i krvoproliće mogu
se izbjeći. Konkretno, postoje dvije osobe koje ga mogu spriječi .“
„Pretvorio sam se u uho.“
 „Jedna je“, rekla je Renfri, „sam Stregobor. Ako dobrovoljno izađe iz
svoje kule, ja ću ga odves nekamo na osamu, a Blaviken će opet utonu u
blagu apa ju i brzo zaboravi na cijelu priču.“
„Stregobor se možda i doima ćaknuto, ali ne do te mjere.“
„Tko zna, vješče, tko zna. Postoje argumen koji se ne mogu odbaci ,
postoje ponude koje se ne mogu odbi . Među njih spada, na primjer,
tridamski ul matum. Postavit ću čarobnjaku tridamski ul matum.“
„Na čemu počiva taj ul matum?“
„To je moja slatka tajna.“
„Neka bude. No ipak sumnjam u njegovu učinkovitost. Stregoboru,
kada govori o tebi, cvokoću zubi. Ul matum koji bi ga naveo da se
dobrovoljno prepus u tvoje lijepe ručice, morao bi zbilja bi moćan.
Pređimo stoga radije na drugu osobu koja bi mogla spriječi pokolj u
Blavikenu. Pokušat ču pogodi tko bi to mogao bi .“
„Da vidimo koliko si pronicljiv, bjelokosi.“
„To si , Renfri. Ti sama. Pokazat ćeš pravu kneževsku, ma što pričam,
kraljevsku velikodušnost i odusta od osvete. Jesam li pogodio?“
Renfri je zabacila glavu unatrag i gromko se nasmijala, na vrijeme
pokrivši usta dlanovima. Potom se uozbiljila, uperila u vješca blistav pogled.
„Geralte“, rekla je, „ja sam bila kneginjica, ali u Creydenu. Imala sam
sve o čemu sam sanjala, ništa nisam trebala ni pita . Posluga na svaki poziv,
haljine, cipelice. Gaćice od ba sta. Dragulje i đinđuve, ponija dorata, zlatne
ribice u bazenu. Lutke i kuću za njih, veću od ove tvoje sobice ovdje. I tako
je bilo sve do dana kada su tvoj Stregobor i ona kurva Aridea zapovjedili
lovočuvaru da me odvede u šumu, ubije i donese im moje srce i jetra.
Lijepo, zar ne?“
„Ne, prije odvratno. Veseli me da si tada izašla na kraj s lovočuvarom,
Renfri.“
„Vraga sam izašla. Smilovao se i pus o me. Ali prije me silovao, kurvin
sin, pokupio mi naušnice i zlatnu dijademu.“
Geralt ju je pogledao ravno u oči, igrajući se s medaljonom. Nije
spus la pogled.
 „I to je bio kneginjičin kraj“, nastavila je. „Haljinica se poderala, ba st
nepovratno izgubio bjelinu. A potom su slijedili glad, smrad, ba ne i udarci
nogom. Podavanje svakoj vuciba ni za zdjelu juhe ili krov nad glavom. Znaš
li kakva mi je bila nekoć kosa? Kao svila, a sezala je dobar lakat ispod
stražnjice. Kada sam pokupila uši, ostrigli su mi je škarama za striženje
ovaca, do gole kože. Nikada mi više nije pošteno narasla.“
Na tren je ušutjela, odmaknula s čela nepravilne uvojke.
„Krala sam da ne krepam od gladi“, produžila je. „Ubijala sam da ne
budem ubijena. Ležala sam u zapišanim ćelijama, ne znajući hoće li me
sutra objesi ili samo išiba i protjera . A kroz cijelo to vrijeme, moja
maćeha i tvoj čarobnjak bili su mi za petama, slali ubojice, pokušavali me
otrova . Bacali uroke. Pokaza velikodušnost? Opros mu kraljevski? Ja
ću mu kraljevski odsjeći glavu, a možda prije toga i obje noge, vidjet ćemo.“
„Aridea i Stregobor su te pokušavali otrova ?“
„Dakako. Jabukom natopljenom iscrpkom velebilja. Spasio me jedan
gnom. Dao mi je sredstvo za povraćanje nakon kojega sam mislila da ću se
izvrnu naopako kao čarapa. Ali preživjela sam.“
„To je bio jedan od sedmorice gnoma?“
Renfri, koja je upravo točila piće, zastala je s mješčićem nad čašom.
„Oho“, rekla je. „Puno znaš o meni. I što? Imaš nešto pro v gnoma? Ili
drugih humanoida? Bit ću iskrena, za mene su bili bolji od većine ljudi. Ali
to te se ne bi trebalo ca . Rekla sam, Stregobor i Aridea progonili su me
kao divlju živo nju, dok su mogli. Poslije više nisu mogli, i ja sam tada
postala lovac. Aridea je otegnula papke u vlas tu krevetu, imala je sreće
što je se nisam prije dočepala, pripremila sam za nju poseban program. A
sada imam program za čarobnjaka. Geralte, je li po tebi zaslužio smrt?
Reci.“
„Nisam sudac. Ja sam vještac.“
„Točno. Kazala sam da dvije osobe mogu spriječi krvoproliće u
Blavikenu. Druga si . Tebe će čarobnjak pus u kulu, a onda ćeš ga ubi .“
„Renfri“, rekao je spokojno Geralt. „Nisi li slučajno na putu do moje
sobe pala s krova na glavu?“
„Jesi li vještac ili nisi, prokleto bilo? Pričaju da si ubio kikimoru, donio je
na magarcu zbog nagrade. Stregobor je gori od kikimore koja je bezumna
živina i ubija jer su je bogovi takvom stvorili. Stregobor je okrutnik,
manijak, čudovište. Donesi mi ga na magarcu i neću požali zlata.“
„Nisam najamni ubojica, Svračice.“
„Nisi“, suglasila se sa smiješkom. Zavalila se na naslon klupice i
prekrižila noge na stolu, ne poduzimajući ništa da haljinom pokrije bedra.
„Ti si vještac, branitelj ljudi, koje š š od Zla. A u ovom slučaju Zlo su
željezo i vatra koji će ovdje podivlja kada stanemo jedno pro v drugog. Ne
čini se da predlažem manje zlo, najbolje rješenje? Čak i za tog kurvinog
sina Stregobora. Možeš ga ubi milosrdno, jednim udarcem, iznenada.
Umrijet će i ne znajući da umire. A ja mu to ne jamčim. Baš napro v.“
Geralt je šu o. Renfri se protegnula, pružajući ruke uvis.
„Razumijem tvoje oklijevanje“, rekla je. „Ali odgovor moram zna
odmah.“
„Znaš li zašto su te Stregobor i kneginja htjeli ubi tada u Creydenu i
kasnije?“
Renfri se naglo uspravila, spus la noge sa stola.
„To je valjda očito“, prasnula je. „Htjeli su se riješi prvorođene
Fredefalkove kćeri, jer sam bila prijestolonasljednica. Arideina djeca su bila
iz ljevoruke veze i nisu imala nikakvo pravo na...“
„Renfri, ne govorim o tome.“
Djevojka je pognula glavu, ali samo na tren. Oči su joj bljesnule.
„No, dobro. Navodno sam prokleta. Zaražena u majčinoj utrobi.
Navodno sam...“
„Dovrši.“
„Čudovište.“
„A jesi li?“
Na trenutak, vrlo kratak, djelovala je bespomoćno i shrvano. I vrlo
tužno.
„Ne znam, Geralte“, šapnula je, nakon čega joj je lice opet otvrdnulo.
„Jer i kako bih, prokleto bilo, mogla zna ? Ako ozlijedim prst, krvarim.
Krvarim i svaki mjesec. Ako se prežderem, boli me trbuh, a ako se prepijem,
glava. Ako sam vesela, pjevam, a ako sam tužna, psujem. Ako nekoga
mrzim, ubijem ga, a ako... Ah, kvragu, dosta toga. Tvoj odgovor, vješče.“
 „Moj odgovor glasi: >Ne<.“
„Sjećaš se što sam govorila?“ upitala je nakon trenutka šutnje. „Ima
ponuda koje se ne mogu odbi , posljedice budu strašne. Ozbiljno te
upozoravam, moja je spadala upravo u takve. Dobro promisli.“
„Dobro sam promislio. I prihva me ozbiljno, jer i ja tebe ozbiljno
upozoravam.“
Renfri je neko vrijeme šutjela, igrajući se niskom bisera triput
omotanom oko lijepog vrata, koja je nestašno upadala među dvije ljupke
polukugle koje su se vidjele u izrezu ka ana.
„Geralte“, rekla je. „Je li te Stregobor molio da me ubiješ?“
„Da. Smatrao je da će to bi manje zlo.“
„Mogu li to shva kao da si ga odbio isto kao i mene?“
„Možeš.“
„Zašto?“
„Jer ne vjerujem u manje zlo.“
Renfri se blago nasmiješila, nakon čega su joj se usne iskrivile u grimasu
koja je bila vrlo nelijepa u žutoj svjetlos svijeća.
„Ne vjeruješ, kažeš. Vidiš, imaš pravo, ali samo djelomično. Postoje
samo Zlo i Veće Zlo, a iza njih, u sjeni, stoji Vrlo Veliko Zlo. Vrlo Veliko Zlo je,
Geralte, takvo da ga ne možeš ni zamisli , makar mislio da te više ništa ne
može iznenadi . I vidiš, Geralte, ponekad se događa da te Vrlo Veliko Zlo
zgrabi za grlo i kaže: >Biraj, braco, ili ja, ili ono, malo manje<.“
„Mogu li zna što smjeraš?“
„Ništa. Popila sam malo, pa filozofiram, tražim općenite is ne. Upravo
sam pronašla jednu: manje zlo postoji, ali ga mi ne možemo sami odabra .
Vrlo Veliko Zlo nas zna prisili na takav izbor. Htjeli mi to ili ne htjeli.“
„Očito sam ja popio premalo.“ Vještac se gorko nasmiješio. „A ponoć,
kako to već biva, ponoć je u međuvremenu prošla. Prijeđimo na konkretne
stvari. Nećeš ubi Stregobora u Blavikenu, neću to dopus . Neću
dopus da ovdje dođe do borbe i krvoprolića. Po drugi put predlažem:
pus osvetu. Odustani od toga da ga ubiješ. Na taj ćeš način dokaza
njemu, i ne samo njemu, da nisi neljudsko, krvožedno čudovište, mutant i
izrod. Dokazat ćeš mu da se varao. Da je svojom pogreškom nanio veliku
nepravdu.“
Renfri je na tren promatrala vješčev medaljon koji je vr o među
prs ma.
„A ako kažem, vješče, da ne umijem opros ni odusta od osvete,
bit će to jednako priznanju njemu, i ne samo njemu, da ima pravo, je li
tako? Time ću dokaza da sam ipak čudovište, neljudski demon proklet od
bogova? Poslušaj me, vješče. Na samom početku mojega izgnanstva
prihva o me jedan slobodni seljak. Svidjela sam mu se. Pošto se on meni
uopće nije sviđao, dakle posve suprotno, svaki put kada me h o uze , tako
bi me mla o da sam se ujutro jedva izvlačila iz kreveta. Jedanput sam
ustala dok je još bio mrak i prerezala mu grlo. Kosom. Nisam tada bila još
tako vješta kao danas i nož mi se činio premalenim. I vidiš, Geralte,
slušajući kako seljak grgolji i guši se, gledajući kako trza nogama, osje la
sam kako me tragovi njegova štapa i šaka više nimalo ne bole i da mi je
dobro, tako dobro da... O šla sam bodro zviždeći, zdrava, vesela i sretna. I
kasnije je svaki put bilo isto. Da je drugačije, tko bi gubio vrijeme na
osvetu?“
„Renfri“, rekao je Geralt. „Neovisno od tvojih razloga i mo va, nećeš
odavde o ći zviždeći i neće bi tako dobro. Nećeš o ći vesela i sretna, ali
ćeš o ći živa. Sutra rano ujutro, kako je zapovjedio župan. Već sam to
rekao, ali ću ponovi . Nećeš ubi Stregobora u Blavikenu.“
Renfrine su oči sjale u svjetlos svijeća, blještali su biseri u izrezu
ka ana, blistao je medaljon s vučjom gubicom, vrteći se na srebrnom
lančiću.
„Žalim te“, rekla je odjednom djevojka polagano, zagledana u treperavi
kružić srebra. „Tvrdiš da ne postoji manje zlo. Stojiš na trgu, na kaldrmi
zalivenoj krvlju, sam, tako jako usamljen, jer nisi znao odabra . Nisi znao,
ali si odabrao. Nikada nećeš zna , nikada nećeš bi siguran, nikada, čuješ...
A plaća su kamen, ružna riječ. Žalim te.“
„A ?“ upitao je vještac ho, skoro šapćući.
„Ni ja ne znam izabra .“
„Tko si ?“
„Ja sam to što jesam.“
 „Gdje si?“
„Hladno... mi je...“
„Renfri!“ Geralt je s snuo medaljon u šaci.
Podigla je glavu kao probuđena iz sna, nekoliko puta trepnula,
začuđena. Na tren, vrlo kratak, izgledala je uplašeno.
„Pobijedio si“, rekla je odjednom oštro. „Pobijedio si, vješče. Sutra rano
ujutro odlazim iz Blavikena i neću se nikada vra u taj šugavi gradić.
Nikada. Natoči ako je još ostalo u mješčiću.“
Obični podrugljivi, ironični smiješak vra o se na njezine usne dok je
odlagala praznu čašu na stol.
„Geralte?“
„Tu sam.“
„Ovaj prokle krov je strm. Radije bih izašla u svitanje. Po mraku mogu
pas i razbi se. Kneginja sam, imam osjetljivo jelo, osjećam zrno graha
kroz slamaricu. Ako, jasna stvar, nije dobro nabijena slamom. Što kažeš?“
„Renfri.“ Geralt se i mimo volje nasmiješio. „Pristoji li kneginji to što
govoriš?“
„Što , dođavola, možeš zna o kneginjama? Ja sam bila kneginja i
znam da je sve zadovoljstvo takvoga života u tome što možeš radi što
hoćeš. Moram li reći doslovno što želim ili ćeš se sam dosje ?“
Geralt, i dalje nasmiješen, nije odgovorio.
„Ne želim ni pomisli da se ne sviđam“, namrš la se djevojka. „Radije
ću pretpostavi da se bojiš da te ne snađe sudbina slobodnog seljaka. Eh,
bjelokosi. Nemam uza se ništa oštro. Uostalom provjeri sam.“
Položila mu je noge na koljena.
„Izuj mi čizme. Sare su najbolje mjesto za skrivanje noža.“
Ustala je bosa, povukla kopču pojasa.
„Ni ovdje ništa ne skrivam. Ni ovdje, kako vidiš. Utrni tu prokletu
svijeću.“
Vani se u mraku derala mačka.
„Renfri?“
„Molim?“
 „Ovo je ba st?“
„Naravno da jest. Jesam li kneginja ili nisam?“
V.
„Tata“, dosađivala je monotono Marilka. „Kada ćemo poći na sajam? Na
sajam, tata?“
„Tiho, Marilko“, progunđao je Caldemeyn, o rući tanjur kruhom.
„Znači, Geralte, kažeš da odlaze iz gradića?“
„Da.“
„No, nisam mislio da će proći tako glatko. Držali su me za vrat s m
pergamentom s Audeonovim žigom. Napuhavao sam se, ali zapravo im
nisam mogao ništa.“
„Čak i ako bi otvoreno prekršili zakon? Počinili nasilje, izazvali tuču?“
„Čak i tada. Audeon je, Geralte, vrlo osjetljiv kralj, šalje na stra šte za
bilo što. Ja imam ženu, kćer, dobro mi je na mom položaju, ne moram
razbija glavu s čime ću sutra zamas kašu. Ukratko, dobro je što odlaze.
A kako je zapravo do toga došlo?“
„Tata, ja hoću na sajam!“
„Libusze! Odvedi Marilku odavde! Da, Geralte, nisam to očekivao.
Raspitao sam se o toj novigradskoj družini kod Stotnika, krčmara iz
>Zlatnoga dvora<. Lijepa je to banda. Neki su prepozna .“
„Aha?“
„Taj sa ožiljkom na njušci je Nohorn, nekadašnji Abergardov pobočnik, iz
tako zvane slobodne angrenjske čete. Čuo si za slobodnu četu? Jasno, tko
nije. Taj bik kojega zovu Petnaes ca također. Čak i ako nije, ne mislim da
mu nadimak potječe od petnaest dobrih djela koja je učinio u životu. Onaj
tamnopu poluvilenjak je Civril, razbojnik i profesionalni ubojica. Navodno
je sudjelovao u masakru u Tridamu.“
„Gdje?“
„U Tridamu. Nisi čuo? O tome se puno pričalo prije tri... Da, prije tri
godine, jer Marilka je tada imala dvije godinice. Barun od Tridama držao je
u tamnici nekakve razbojnike. Njihovi kamaradi, među kojima navodno i taj
mješanac Civril, zarobili su skelu na rijeci punu hodočasnika, bilo je to za
vrijeme blagdana Niša. Zatražili su od baruna da oslobodi one tamo. Barun
je, razumije se, odbio, a oni su tada počeli ubija putnike, redom, jednoga
za drugim. Prije no što je barun omekšao i oslobodio zatočene, pus li su niz
ma cu više od desetoricu. Barunu je potom prije lo progonstvo ili čak i
sjekira, jedni su mu zamjerili što je popus o tek kada ih je već toliko bilo
ubijeno, a drugi su podigli graju da je učinio veliko zlo, da je to bio pre...
precedan ili kako već, da je trebao sve postrijelja samokresima skupa s
taocima ili navali na skelu čamcima, ne popus ni za dlaku. Barun je na
sudu rekao da je izabrao manje zlo jer je na skeli bilo sto njak ljudi, žena,
djece.“
„Tridamski ul matum“, šapnuo je vještac. „Renfri...“
„Što?“
„Caldemeyne, sajam.“
„Što?“
„Zar ne shvaćaš, Caldemeyne? Prevarila me. Neće o ći. Prisilit će
Stregobora da izađe iz kule, onako kako su prisilili baruna od Tridama. Ili će
prisili mene da... Ne shvaćaš? Počet će ubija ljude na sajmu. Vaše
sajmište, u ovim zidinama, to je prava klopka!“
„Svih bogova, Geralte! Sjedni! Kamo ćeš, Geralte?“
Marilka je uplašena vikom zaplakala s snuta u kutu kuhinje.
„Govorila sam !“ srdito je povikala Libusze, pružajući ruku prema
vješcu. „Govorila! Od njega samo zlo!“
„Tiho, ženo! Geralte! Sjedaj!“
„Treba ih zaustavi . Odmah, prije nego ljudi uđu na trg. Sazovi stražare.
Kada počnu izlazi iz svra šta, neka ih zgrabe i okuju.“
„Geralte, budi razuman. Tako se ne smije, ne možemo ih pokupi ako
nisu ništa počinili. Branit će se, prolit će se krv. To su profesionalci, pobit će
mi ljude. Ako stvar dođe do Audeona, ode mi glava. Dobro, sazvat ću
stražu, poći na sajmište, ondje ću ih ima na oku.“
„Ništa od toga, Caldemeyne. Ako mnoštvo već uđe na sajmište, nećeš
izbjeći paniku i krvoproliće. Njih treba onemogući odmah, dok je trg još
prazan.“
„To će bi bezakonje. Ne mogu to dopus . S m poluvilenjakom i
Tridamom možda je glasina. Možda se varaš i što onda? Audeon će mi kožu
odera .“
„Treba izabra manje zlo!“
„Geralte! Zabranjujem ! Kao župan zabranjujem! Ostavi mač! Stoj!“
Marilka se derala, pokrivši lišće ručicama.
VI.
Civril, zaklanjajući oči dlanom, gledao je sunce koje je izlazilo iza drveća.
Sajmište je počelo oživljava , kloparala su kola i kolica, prvi su preprodavači
punili tezge robom. Kuckao je čekić, pjevao pijetao, glasno su kliktali
galebovi.
„Sprema se lijep dan“, rekao je Petnaes ca zamišljeno. Civril ga je
pogledao iskosa, ali nije ništa rekao.
„Što je s konjima, Taviče?“ upitao je Nohom, navlačeći rukavice.
„Spremni su, osedlani. Civrile, još ih je nekako malo na tom sajmištu.“
„Bit će ih više.“
„Valjalo bi štogod pojes .“
„Kasnije.“
„Baš. Kasnije ćeš ima vremena. I volje.“
„Pogledajte“, odjednom je rekao Petnaes ca.
Vještac je dolazio iz smjera glavne ulice, ulazio je među tezge, upu o se
ravno njima.
„Aha“, rekao je Civril. „Renfri je imala pravo. Dodaj mi samostrel,
Nohorne.“
Pogrbio se, napeo te vu, pridržavajući nogom stremen. Pozorno je
umetnuo strijelu u utor. Vještac je hodao. Civril je podignuo samostrel.
„Ni koraka dalje, vješče!“
Geralt je stao. Od skupine ga je razdvajalo oko četrdeset koraka.
„Gdje je Renfri?“
Mješanac je iskrivio svoje lijepo lice.
„Kod kule, predlaže nešto čarobnjaku. Znala je da ćeš doći ovamo.
Naložila mi je da prenesem dvije stvari.“
„Govori.“
 „Prva stvar je poruka koja glasi: >Ono sam što jesam. Biraj. Ili ja, ili ono
drugo, manje<. Trebao bi zna o čemu je riječ.“
Vještac je kimnuo glavom, potom je podignuo ruku, hvatajući držak
mača koji mu je stršao iznad desnog ramena. Oštrica je bljesnula, opisujući
luk iznad njegove glave. Polaganim je korakom krenuo prema skupini.
Civril se nasmijao jezivo, zlokobno.
„Dakle ipak. Ona je i to predvidjela, vješče. Stoga ćeš odmah primi i
drugu stvar koju je naložila da se isporuči. Ravno među oči.“
Vještac je hodao. Poluvilenjak je podignuo samostrel na obraz. Sve se
posve s šalo.
Zaječala je te va. Vještac je zamahnuo mačem, odjeknuo je prodoran
zvuk metalnoga sraza, strelica je vrteći se sunula uvis, suho tresnula o krov,
zatutnjala u oluku. Vještac je hodao.
„Odbio ju je...“ zastenjao je Petnaes ca. „Odbio u letu...“
„Na okup“, zapovjedio je Civril. Sijevnuli su mačevi izvađeni iz korica,
skupina se s snula rame uz rame, naježila oštricama.
Vještac je ubrzao korak, njegov hod, zadivljujuće okretan i mek, prešao
je u trk - ne ravno, na skupinu bodljikavu od mačeva, već u stranu, prilazeći
joj po sve užoj spirali.
Tavik nije izdržao, bacio se ususret, skraćujući razdaljinu. Za njim su
skočili blizanci.
„Ne razdvajajte se!“ proderao se Civril vrteći glavom, izgubivši vješca iz
vidnoga polja. Opsovao je, odskočio u stranu, vidjevši da se skupina posve
raspada, vrzma se među tezgama u mahni m parovima.
Tavik je bio prvi. Još maloprije je progonio vješca, sada je odjednom
spazio da mu promiče s lijeve strane, trčeći u suprotnom smjeru. Zatoptao
je nogama nastojeći sta , ali je vještac promaknuo pored njega i prije no
što je dospio podignu mač. Tavik je osje o snažan udarac k nad bedrom.
Okrenuo se i ustanovio da pada. Već na koljenima, začuđeno je pogledao
svoje bedro i zaurlao.
Blizanci, istodobno napadajući crni, nejasni oblik koji je jurišao na njih,
naletjeli su jedan na drugoga, sudarili se ramenima, izgubivši nakratko
ritam. Dostajalo je. Vyr, presječen svom širinom prsa, presavio se napola,
spuštene glave prešao još nekoliko koraka i tresnuo na tezgu s povrćem.
Nimir je dobio u sljepoočnicu, zavr o se na mjestu i pao u jarak, teško,
bespomoćno.
Sajmište se uskovitlalo od trgovaca u bijegu, lupale su prevrtane tezge,
digla se prašina i krika. Tavik se još jednom pokušao podići na drhtavim
rukama, pa je pao.
„Slijeva, Petnaes ce!“ riknuo je Nohom, praveći polukrug da zađe
vješcu iza leđa.
Petnaes ca se brzo okrenuo. Ne dovoljno brzo. Dobio je jednom, preko
trbuha, izdržao, namjes o se za udarac, tada je dobio drugi put, po strani
vrata, k pod uhom. Uspravljen, načinio je če ri teturava koraka i svalio se
na kolica puna ribe. Kolica su se zakotrljala. Petnaes ca je tresnuo na
kaldrmu srebreći se od riblje ljuske.
Civril i Nohorn su napali istodobno s dvije strane, vilenjak snažnim
udarcem s visoka, Nohorn pokleknuvši, nisko, vodoravno. Oba su udarca
odbijena, dva su se metalna zveketa slila u jedan. Civril je odskočio,
spotaknuo se, održao na nogama uhva vši se za drvenu konstrukciju tezge.
Nohorn se bacio i zaklonio ga okomito držanim mačem. Odbio je udarac,
tako snažan da ga je odbacio unatrag, morao je pokleknu . Podižući se,
zauzeo je obrambeni položaj, presporo. Posječen je preko lica, simetrično
sa starim ožiljkom.
Civril se odbio leđima od tezge, preskočio padajućega Nohorna, napao
iz poluokreta, objeručke, nije pogodio, u trenu je odskočio. Nije osje o
udarac, noge su se povile pod njim tek kada je nakon nagonske parade
nastojao preći od finte u novu navalu. Mač mu je ispao iz ruke presječene s
unutarnje strane, poviše lakta. Pao je na koljena, stresao glavom, h o je
usta , nije uspio. Spus o je glavu na koljena i tako zamro u crvenoj mlaci,
među razbacanim glavicama kupusa, pecivima i ribama.
Na sajmište je ušla Renfri.
Prilazila je polagano, mekim, mačjim korakom, izbjegavajući kolica i
tezge. Mnoštvo, koje je u uličicama i uza zidove kuća zujalo kao roj
stršljena, u hnulo je. Geralt je stajao nepomično, s mačem u spuštenoj
ruci. Djevojka se približila na deset koraka, zastala. Vidio je da ispod ka ana
ima oklop, kratak, jedva do bedara.
„Izabrao si“, ustvrdila je. „Jesi li si siguran da si dobro izabrao?“
 „Ovdje neće bi drugoga Tridama“, izus o je Geralt s naporom.
„Ne bi ga ni bilo. Stregobor me ismijao. Rekao je da mogu poubija
cijeli Blaviken i doda nekoliko obližnjih sela, a on svejedno neće izaći iz
kule. I nikoga, uključujući tebe, neće pus u nju. Što me tako gledaš? Da,
prevarila sam te. Cijeloga sam života varala ondje gdje je trebalo, zašto bih
napravila iznimku za tebe?“
„O đi odavde, Renfri.“
Nasmijala se.
„Ne, Geralte.“ Izvadila je mač, brzo i spretno.
„Renfri.“
„Ne, Geralte. Ti si izabrao. Red je na meni.“
Jednim je oštrim pokretom zbacila suknju s bedara, zavrtjela ju u zraku,
omatajući tkaninu oko lijeve podlak ce. Geralt se povukao, podignuo ruku,
slažući prste u Znak. Renfri se opet nasmijala, kratko, hripavo.
„Ništa od toga, bjelokosi. Na mene to ne djeluje. Samo mač.“
„Renfri“, ponovio je. „O đi. Ako ukrs mo oštrice ja... više neću...
moći...“
„Znam“, rekla je. „Ali ja... Ni ja ne mogu drugačije. Jednostavno ne
mogu. To smo što smo. Ti i ja.“
Krenula je na njega lakim, poletnim korakom. U desnoj ruci, ispruženoj,
pomaknutoj u stranu, svjetlucao je mač, lijevom je vukla suknju po zemlji.
Geralt se povukao dva koraka.
Skočila je, zamahnula lijevom rukom, suknja je zalepetala zrakom,
odmah za njom, prislonjen, bljesnuo je mač u štedljivom, kratkom rezu.
Geralt je odskočio, tkanina ga nije ni dirnula, a Refrina je oštrica kliznula niz
kosu paradu. Ripos rao je nagonski sredinom oštrice, zavr o oba sječiva
kratkim mlincem, pokušavajući joj izbi oružje. Bila je to pogreška. Odbila
je njegovu oštricu i odmah zamahnula, povijenih koljena i razigranih
bedara, gađajući ga u lice. Jedva je uspio parira tom udarcu, odskočio je
pred tkaninom suknje koja je padala na njega.
Zavr o se u pirue , izbjegavajući oštricu koja je bljeskala u munjevi m
zamasima, ponovo je odskočio. Navalila je na njega, bacila mu suknju ravno
u oči, sjekla je ravno, izbliza, iz poluokreta. Izbjegao je udarac, okrećući se
 k uz nju. Znala je taj trik. Zavrtjela se skupa s njim i izbliza, tako da je
osje o njezin dah, prešla mu oštricom preko grudi. Bol ga je potresla ali
nije mu poreme la ritam. Okrenuo se još jednom, na suprotnu stranu,
odbio sječivo koje je jurišalo na njegovu sljepoočnicu, izveo brzu ntu i
napao. Renfri je odskočila, pripremila se za udarac odozgo. Geralt,
pokleknuvši u napadu, munjevito ju je zasjekao odozdo, samim vrškom
mača, preko otkrivenog bedra i prepone.
Nije kriknula. Padajući na koljeno i u stranu, ispus la je mač, s snula
objema rukama presječeno bedro. Između prs ju krv je briznula u
svijetlom potočiću na ukrasni pojas, na losove čizme, na prljavu kaldrmu.
Gomila s snuta u uličicu uskomešala se i kriknula.
Geralt je spremio mač.
„Nemoj o ći...“ zaječala je, savijajući se u klupko.
Nije odgovorio.
„Hladno... mi...“
Nije odgovorio. Renfri je ponovo jauknula, grčeći se još više. Brzi
potočići krvi ispunjavali su udubine između kamenja.
„Geralte... Zagrli me...“
Nije odgovorio.
Okrenula je glavu i ukočila se s obrazom na kaldrmi. Bodež vrlo uske
oštrice, koji je do toga trenutka skrivala pod jelom, iskliznuo je iz njezinih
umirućih prs ju.
Nakon časka koji je bio dug kao vječnost, vještac je podignuo glavu
začuvši kuckanje Stregoborova štapa po kamenu. Čarobnjak se približavao
brzo, zaobilazeći trupla.
„Kakva klaonica“, zasoptao je. „Vidio sam, Geralte, sve sam vidio u
kristalu...“
Prišao je bliže, sagnuo se. U dugačkoj crnoj halji, oslonjen o štap,
izgledao je staro, jako staro.
„Da ne povjeruješ“, zavr o je glavom. „Svračica, posve mrtva.“
Geralt nije odgovorio.
„No, Geralte“, čarobnjak se uspravio. „O đi po kolica. Odvest ćemo je u
kulu. Treba napravi obdukciju.“
 Pogledao je vješca, ne dočekavši odgovor, sagnuo se nad jelo.
Netko, koga vještac nije poznavao, posegnuo je za drškom mača, žustro
ga izvukao.
„Samo je dotakni, čarobnjače“, rekao je netko koga vještac nije
poznavao. „Samo je dotakni i glava će se zakotrlja kaldrmom.“
„Što je, Geralte, zar si poludio? Ranjen si, u šoku! Obdukcija je jedini
način da se ustanovi...“
„Ne dodiruj je!“
Stregobor je, vidjevši podignuto sječivo, odskočio, zamahnuo štapom.
„Dobro!“ uzviknuo je. „Kako hoćeš! Ali nećeš nikada dozna ! Nikada
nećeš bi siguran! Nikada, čuješ li, vješče?“
„Odlazi.“
„Kako hoćeš.“ Čarobnjak se okrenuo, udario štapom o kaldrmu.
„Vraćam se u Kovir, neću osta u ovoj rupi ni dana duže. Dođi sa mnom,
nemoj osta ovdje. Ovi ljudi ništa ne znaju, vidjeli su samo kako ubijaš. A
opako ubijaš, Geralte. No ideš li?“
Geralt nije odgovorio, nije ga čak ni pogledao. Vra o je mač u korice.
Stregobor je slegnuo ramenima, o šao brzim korakom, ritmički kuckajući
štapom.
Iz mnoštva je pole o kamen, zveknuo o kaldrmu. Za njim drugi,
prelijećući k iznad Geraltova ramena. Vještac, uspravljen, podignuo je
obje ruke i izveo žustar pokret. Gomila se zaljuljala, kamenje je poletjelo
gušće, ali Znak ga je odbacivao u stranu - promašivalo je cilj š ćen
nevidljivim oblim oklopom.
„Dosta!!!“ zaurlao je Caldemeyn. „Prekinite, majku vam!“
Gomila je zahučala kao veliki val, ali kamenje je prestalo letje . Vještac
je stajao nepomično.
Župan mu se približio.
„Je li ovo sve?“ rekao je, pokazujući širokim pokretom trupla razbacana
po sajmištu. „Ovako izgleda manje zlo koje si odabrao? Jesi li obavio to što
si smatrao nužnim?“
„Da“, odgovorio je Geralt s naporom, ne odmah.
„Je li rana ozbiljna?“
 „Nije.“
„Onda se kupi odavde.“
„Da“, rekao je vještac. Postajao je još malo, izbjegavajući županov
pogled. Potom se polako okrenuo, vrlo polako.
„Geralte.“
Vještac se okrenuo.
„Ne vraćaj se ovamo nikada“, rekao je Caldemeyn. „Nikada.“
 Glas razuma 4
„POPRIČAJMO, IOLO.
Treba mi taj razgovor. Kažu da je šutnja zlato. Možda. Ne znam je li baš
toliko vrijedna. U svakom slučaju, ima svoju cijenu. Valja je pla .
Tebi je lakše, da, nemoj nijeka . Pa si šutnju izabrala, se šutnjom
žrtvuješ svojoj boginji. Ne vjerujem u Melitelu, ne vjerujem ni u postojanje
drugih bogova, ali cijenim tvoj izbor, tvoju žrtvu, cijenim i poštujem to u što
vjeruješ. Jer tvoja će te vjera i posvećenost, cijena šutnje koju plaćaš, učini
boljim, vrednijim bićem. Ili te barem mogu učini . A moje nevjerovanje ne
može ništa. Bespomoćno je.
Pitaš u što onda vjerujem?
Vjerujem u mač.
Kako vidiš, nosim dva. Svaki vještac ima dva mača. Zlonamjemici govore
da je taj srebrni za čudovišta, a taj od željeza za ljude. To naravno nije is na.
Ima čudovišta koja se mogu napas isključivo srebrnom oštricom, ali ima i
takvih za koje je ubojito željezo. Ne, lola, ne svako željezo, već samo ono
koje potječe od meteora. Pitaš što je to meteor? To je zvijezda koja pada.
Sigurno si ne jednom vidjela zvijezdu padalicu, kratku, svijetlu prugu na
noćnom nebu. Vidjevši je, sigurno si nešto poželjela, možda je to za tebe
bio još jedan razlog za vjerovanje u bogove. Za mene je meteor samo
komad metala koji se padajući zabija u zemlju. Metala od kojega se može
napravi mač.
Možeš, naravno da možeš uze moj mač u ruku. Vidiš kako je lagan?
Čak ga i podižeš bez ikakva napora. Ne! Nemoj dodiriva oštricu, ozlijedit
ćeš se. Oštriji je od britve. Mora bi takav.
O da, često vježbam. U svakom slobodnom trenutku. Ne smijem izaći iz
forme. I ovamo, u najdalji zakutak parka sve šta, došao sam da bih se
razgibao, istjerao iz mišića tu gadnu, opaku utmulost, koja me napada, tu
hladnoću koja kola po meni. A si me ovdje pronašla. Smiješno, jer
nekoliko sam dana ja pokušavao pronaći tebe. Tražio sam te. H o sam...
Trebam taj razgovor, lolo. Sjednimo, popričajmo malo.
Pa mene uopće ne poznaješ, lolo.
 Zovem se Geralt, Geralt iz... Ne. Samo Geralt. Geralt niotkuda. Odatle
potječem. Postoji... Postojala je jedna utvrda. Malo je od nje ostalo.
Kaer Morhen... Ondje su stvarali takve poput mene. Više se to ne radi, a
u Kaeru Morhenu više nitko ne živi. Nitko osim Vesemira. Pitaš tko je
Vesemir? On je moj otac. Zašto me gledaš tako začuđeno? Što je u tome
čudno? Svatko ima nekakvog oca. Moj je Vesemir. A to što mi nije pravi
otac, zar je važno? Pravoga nisam upoznao, majku također. Ne znam čak ni
jesu li živi. I zapravo me se to puno i ne če.
Da, Kaer Morhen... Prošao sam ondje običnu mutaciju. Ispit s Travama,
a potom kao i obično. Hormoni, bilje, zaraza virusom. Pa ispočetka. I još
jednom. Do rezultata. Navodno sam Promjene podnio zadivljujuće dobro,
bolovao sam vrlo kratko. Smatrali su me neobično otpornim klincem i
odabran sam za neke daljnje, puno složenije... opite. S m je bilo gore.
Puno gore. Ali, kako vidiš, preživio sam. Kao jedini od izabranih za te
eksperimente. Od toga mi je vremena kosa bijela. Potpun nestanak
pigmenta. Kako se kaže - nusprodukt. Sitnica. Ne smeta puno.
Potom su me učili razne stvari. Dosta dugo. Sve dok napokon nije došao
dan kada sam napus o Kaer Morhen i pošao na put. Imao sam već svoj
medaljon, evo, baš ovaj. Znak Vučje Škole. Imao sam i dva mača: srebrni i
željezni. Osim mačeva, nosio sam sa sobom još i uvjerenje, zanos,
mo vaciju i... vjeru. Vjeru u to da sam potreban i koristan. Jer, svijet je, lola,
bio navodno pun čudovišta i beš ja, a mojom je zadaćom bilo brani one
kojima te beš je prijete. Kada sam polazio iz Kaer Morhena, maštao sam o
susretu sa svojim prvim čudovištem, nisam mogao dočeka trenutak kada
ćemo se suoči . I dočekao sam.
Moj prvi monstrum, lola, bio je ćelav i imao nevjerojatno ružne,
pokvarene zube. Nale o sam na njega na ces gdje je, skupa s čudoviš ma
pajdašima, bjeguncima iz nekakve vojske, zaustavio seljačka kola i izvukao
iz njih djevojku, imala je možda trinaest godina, a možda čak ni toliko.
Pajdaši su držali djevojčina oca, a ćelavi je zderao s nje haljinu i urlao da joj
je došlo vrijeme da nauči što je pravi muškarac. Prišao sam im, sjahao i
rekao ćelavcu da je i za njega došlo takvo vrijeme. Činilo mi se da je to što
sam rekao silno duhovito. Ćelavi je pus o balavicu i bacio se sa sjekirom na
mene. Bio je jako spor, ali izdržljiv. Udario sam ga dvaput i tek je tada pao.
Nisu to bili posebno čis udarci, ali vrlo, rekao bih, spektakularni, takvi da
su pajdaši ćelavoga čudovišta pobjegli vidjevši što vješčev mač može
napravi od čovjeka...
Ne dosađujem , lolo?
Treba mi ovaj razgovor. Zbilja mi treba.
Gdje sam ono stao? Aha, kod mog prvog plemenitog djela. Vidiš, lolo, u
Kaer Morhenu su mi utuvili u glavu da se ne miješam u takve događaje, da
ih obilazim izdaleka, da se ne igram bistrog viteza i ne o mam posao
čuvarima zakona. Pošao sam na cestu ne da bih se razmetao, već da za
novac obavljam povjerene mi poslove. A ja sam se umiješao kao neka
budala, ne udaljivši se još ni pedeset milja od podnožja planina. Znaš li
zašto sam to učinio? H o sam da djevojka, lijući suze zahvalnos , meni,
svom spasitelju, izljubi ruke, a da mi njezin otac zahvaljuje na koljenima. No
njezin je otac pobjegao skupa s protuhama, a djevojka koju je oblila većina
ćelavčeve krvi, pobljuvala se i dobila napadaj histerije, a kada sam joj se
približio, onesvijes la se od straha. Od toga sam se vremena upletao u
slične priče već vrlo rijetko.
Obavljao sam svoje. Brzo sam naučio kako. Došao bih do seoskih
ograda, zadržavao se pred palisadama naselja i gradova. I čekao. Ako bi
pljuvali na mene, vrijeđali me i gađali kamenjem, o šao bih. Ako bi umjesto
toga netko izašao i dao mi narudžbu, izvršavao sam ju.
Posjećivao sam gradove i utvrde, tražio objave pribijene po stupovima
na raskrižjima. Tražio sam poruke: >Žumo se traži vještac.< A potom bi
obično bilo neko sveto mjesto, tamnica, grobište ili ruševine, šumski klanac
ili gorska špilja puna kos i smrdljivih strvina: I bilo je nešto što je živjelo
samo zato da ubija. Zbog gladi, iz užitka, izazvano nečijom bolesnom
voljom, iz drugih razloga. Man kora, upir, maglomor, zloradka, kvatemica,
aždajkinja, marena, lešnij, vampir, vukodlak, gigaskorpion, štriga, kikimora,
kostrubonjka, koljada, gad, mavka. I bio je ples u tami i udarci mača. I bili su
strah i gađenje u očima onoga koji bi me kasnije plaćao.
Pogreške? Itekako. Činio sam ih.
Ali držao sam se načela. Ne, ne kodeksa. Navikao sam ponekad se
zakloni iza kodeksa. Ljudi to vole. Poštuju i cijene one koji imaju nekakve
kodekse i pridržavaju ih se.
 Ne postoji nikakav kodeks. Nikada nije sastavljen nikakav vješ čji
kodeks. Ja sam svoj izmislio. Samo tako. I držao sam ga se. Uvijek...
Ne uvijek.
Jer događalo se da je izgledalo kako nema mjesta nikakvim dvojbama.
Da bi se trebalo reći: >A što se to mene če, nije moja stvar, ja sam vještac.
< Da bi trebalo posluša glas razuma. Posluša ins nkt, ako već ne ono što
nalaže iskustvo. Ili makar običan, najobičniji strah.
Trebao sam posluša glas razuma, tada...
Nisam poslušao.
Mislio sam da biram manje zlo. Izabrao sam manje zlo. Manje zlo! Ja
sam Geralt iz Rivije. Poznat i kao krvnik iz Blavikena.
Ne, lolo. Ne dodiruj mi ruku. Dodir može u tebi oslobodi ... Možeš
ugleda ...
A ja ne želim da ugledaš. Ne želim zna . Znam svoj usud koji me vr
poput vira. Moj usud? On me pra u korak, ali ja se nisam nikada osvrtao
iza sebe.
Omča? Da, Nenneke to osjeća, čini mi se. Što me tada navelo, ondje u
Cintri? Kako sam mogao riskira tako glupo?
Ne, ne i još jednom ne. Ja se nikada ne osvrćem iza sebe. A u Cintru se
više neću vra nikada, obilazit ću Cintru kao okuženo mjesto. Nikada se
neću vra onamo.
Ha, ako dobro računam, to se dijete moralo rodi u svibnju, negdje u
okolici sve šta Belletyna. Da se to stvarno dogodilo, imali bismo posla sa
zanimljivim stjecajem okolnos . Jer Yennefer se također rodila u
Belletynu...
Pođimo, lola. Spušta se sumrak.
Hvala što si htjela popriča sa mnom.
Hvala , lolo.
Ne, nije mi ništa. Dobro mi je.
Posve dobro.“
 Pitanje cijene
I.
Vješcu je bio nož pod grlom.
Ležao je, utonuo u sapunicu, glave zabačene unatrag na skliski rub
drvenoga korita. U us ma je osjećao gorki okus sapuna. Nož, tup kao
sedam nesreća, bolno ga je strugao po Adamovoj jabučici, škripavo se
pomicao prema podbratku.
Brijač, s izrazom umjetnika svjesnog rođenja remek-djela, strugnuo je
još jednom, samo radi efekta, nakon čega mu je obrisao lice komadom
lanenoga platna umočenog u nešto što je moglo bi nkturom ljekovite
anđelike.
Geralt je ustao, dopus o da sluga izlije na njega čabar vode, otresao se,
izašao iz korita, obilježavajući cigleni pod tragovima mokrih stopala.
„Ručnik, gospodine.“ Sluga je radoznalo povirio na njegov medaljon.
„Hvala.“
„Ovdje vam je odjeća“, rekao je Haxo. „Košulja, gaće, hlače, prsnik. A tu
su čizme.“
„Na sve ste mislili, kaštelane. A ne bih li mogao poći u svojim
čizmama?“
„Ne. Piva?“
„Rado.“
Odijevao se polagano. Dodir strane, grube, neugodne odjeće na
ispucanoj koži kvario mu je dobro raspoloženje koje ga je obuzelo dok se
izležavao u vrućoj vodi.
„Kaštelane?“
„Molim, gospodine Geralte?“
„Zar ne znate čemu sve ovo? No, zašto sam vam ovdje potreban?“
„Nije moja stvar“, rekao je Haxo, pogledavajući sluge. „Meni je pripalo
da vas odjenem...“
„Htjeli ste reći preodjenete.“
 „... odjenem i dovedem kraljici na gozbu. Stavite prsnik, gospodine
Geralte. I sakrijte pod njim vješčev medaljon.“
„Imao sam i bodež.“
„Ali više nemate. Na sigurnom je mjestu, kao i oba vaša mača i sva
imovina. Tamo kamo idete, ide se bez oružja.“
Vještac je slegnuo ramenima, navlačeći na sebe jesni, purpurni prsnik.
„Što je ovo?“ upitao je pokazujući vez na prednjici odijela.
„E da“, rekao je Haxo. „Skoro zaboravih. Za trajanja gozbe zvat ćete se
velemožni Ravix iz Četveroroga. Kao počasni gost, sjest ćete kraljici zdesna,
tako je poželjela. A to na prsniku, vaš je grb. Crni medvjed na zlatnom
polju, hoda, na njemu je gospođica u modroj halji, s raspuštenom kosom i
uzdignu m rukama. Trebali biste to upam , netko od gos ju može bi
zagrijan za heraldiku, to se često događa.“
„Naravno, upam t ću“, rekao je Geralt ozbiljno. „A Četverorog, gdje
leži?“
„Dovoljno daleko. Jeste li gotovi? Možemo poći?“
„Možemo. Recite mi još samo, gospodine Haxo, čemu u čast se održava
ova gozba?“
„Kraljevna Pave a navršava petnaest godina, po običaiu okupili su se
suparnici za njezinu ruku. Kraljica Calanthe hoće je uda za nekoga sa
Skellige. Stalo nam je do saveza s otočanima.“
„Zašto baš s njima?“
„Te s kojima su u savezu, ne napadaju tako često kao ostale.“
„Važan razlog.“
„Ali ne i jedini. U Cintri, gospodine Geralte, tradicija ne dopušta ženi
vlada . Naš je kralj Roegner prije nekoga vremena umro od kužnoga zraka,
a kraljica ne želi drugova muža Naša gospodarica Calanthe mudra je i
pravedna, ali kralj je kralj. Taj koji se oženi kraljevnom, sjest će na nriiestolje
Dobro bi bilo da to bude valjan muž. A takve treba traži na otocima. To je
čvrst narod. No pođimo.“
Na pola unutarnje galerije koja je okruživala unutarnje dvorište, Geralt
je zastao, osvrnuo se uokolo.
 „Kaštelane“, rekao je poluglasno. „Sami smo. Recite, što će kraljevni
vještac? Nešto sigurno znate. Tko će ako nećete vi?“
„Za isto što i svima drugima“, progunđao je Haxo. Cintra je ista kao i
svaka druga zemlja, posve ista. Imamo ovdie i vukodlake, i baziliske, a i
man kore se nađu, ako se dobro potraži. Pa i vještac može bi od koris .“
„Nemojte se izvlači , kaštelane. Pitam što će kraljevni vještac na gozbi i
to preodjeven u plavoga medvjeda s raspuštenom kosom.“
I Haxo se osvrnuo uokolo, pa čak i nagnuo preko ograde galerije.
„Zbiva se nešto loše, gospodine Geralte“, progunđao je. „To jest, u
dvorcu. Nešto strasi.“
„Što?“
„A što bi strašilo? Čudovište. Pričaju, malo, grbavo, bodljikavo poput
ježa. Noću plazi po dvorcu, zvecka lancima. leći i cvili po odajama.“
„Vi ste ga vidjeli?“
„Ne.“ Haxo je pljunuo. „I ne želim ga vidje .“
„Muljate, kaštelane“, namrš o se vještac. „To ne drži vodu. Idemo na
zaručničku gozbu. I što bih ja tamo trebao radi ? Pazi da ispod stola ne
iskoči grbavac i ne zacvili? Bez oružja? Odjeven poput lude? Eee, gospodine
Haxo.“
„Mislite si što hoćete“, nakostriješio se kaštelan. „Zapovjedili su mi da
vam ništa ne kažem. Zamolili ste pa sam rekao. A vi da muljam. Baš ste mi
ljubazni.“
„Ispričavam se, nisam vas h o uvrijedi , kaštelane. Čudio sam se
jedino...“
„Prestanite se onda čudi .“ Haxo je okrenuo glavu, i dalje namrgođen.
„Niste tu da biste se čudili. I dobro vam savjetujem, gospodine vješče, ako
vam kraljica naloži da se razodjenete do gola, da si obojite guzicu plavom
bojom i objesite se u trijemu glavom nadolje kao kandelabar, učinite to bez
čuđenja i oklijevanja. Inače vas mogu snaći nemale nevolje. Jeste li
shva li?“
„Shva o. Idemo, gospodine Haxo. Što god se imalo dogodi , ogladnio
sam nakon ove kupelji.“
II.
 Ne računajući površan, ceremonijalni pozdrav, kada ga je oslovila s
„gospodaru Četveroroga“, kraljica Calanthe nije s vješcem razmijenila ni
riječ. Gozba još nije počinjala, gos su i dalje pris zali, uz glasne najave
glavnoga lakaja.
Stol je bio golem, pravokutan, za njega je moglo sjes više od četrdeset
ljudi. Na njegovu se čelu smjes la Calanthe, sjedeći na prijestolju s visokim
naslonom. S njezine desne strane sjedio je Geralt, s lijeve sjedokosi bard s
lutnjom, zvan Drogodar. Dva počasna stolca s kraljičine lijeve strane nisu
bila zauzeta.
Na desno od Geralta, uz dužu stranu stola, sjedili su kaštelan Haxo i
vojvoda s imenom koje je bilo teško upam . Iza njih su sjedili gos iz
kneževine A re - sumorni i šutljivi vitez Rainfarn i njegov gojenac, bucmas
dvanaestogodišnjak, knez Windhalm, jedan od pretendenata na kraljevninu
ruku. U nastavku - slikovi i šareni vitezovi iz Cintre i okolni vazali.
„Barun Eylembert iz Tigga!“ oglasio je lakaj.
„Kokodak!“ progunđala je Calanthe, gurnuvši Drogodara. „Bit će
veselo.“
Mršav i brkat, raskošno odjeven vitez naklonio se nisko, ali su njegove
žive, vesele oči i smiješak koji mu je prelijetao po usnama nijekali
poniznost.
„Dobro nam došli, gospodine Kokodače!“ rekla je ceremonijalno
kraljica. Očito je barunov nadimak bio srastao s njime i više od obiteljskoga
prezimena. „Radujem se vašem dolasku.“
„I ja se radujem pozivu“, izjavio je Kokodak i uzdahnuo. „Pogledao bih
kraljevnu, ako dopuštaš, kraljice. Samcu je teško živje , gospo.“
„Ma dajte, gospodine Kokodače.“ Calanthe se blago nasmiješila,
omatajući uvojak kose oko prsta. „Pa oženjen si, dobro nam je znano.“
„Eee“, nakostriješio se barun. „Pa sama znaš, gospo, kako je ta moja
žena slabašna i osjetljiva, a sada u našoj okolici vladaju boginje. Kladim se u
svoj pojas i mač da ču je za godinu već ožali .“
„Jadan si mi, Kokodače, ali i sretnik istodobno.“ Calanthe se nasmiješila
još umilnije. „Tvoja je žena doista slabašna. Čula sam da te, nakon što te za
lanjske žetve uhva la u sijenu sa snašom, ganjala s vilama skoro cijelu milju
i nije dos gla. Moraš je bolje hrani i mazi , a i pazi da joj noću leđa ne
ozebu. I za godinu, vidjet ćeš kako će se popravi .“
Kokodak se sneveselio, ali ne pretjerano uvjerljivo.
„Aluziju sam shva o. Ali na gozbi mogu osta ?“
„Radovat će me, barune.“
„Izaslanstvo sa Skellige!“ uzviknuo je lakaj već solidno promukao.
Otočani su ušli žustrim, bučnim korakom, četvorica, u sjajnim, kožnim
surdu ma opšivenima tuljanovim krznom, opasani tkanicama od karirane
vune. Vodio ih je žilav ratnik tamnoga lica i orlovskog nosa, kojega je pra o
plećat riđokosi mladić. Svi su se naklonili pred kraljicom.
„Velika mi je čast“, rekla je Calanthe, blago porumenjevši, „pozdravi
ponovo u mom dvorcu sjajnoga viteza kakav je Eist Tuirseach iz Skellige. Da
tvoj prezir spram ženidbe nije i predobro poznat, ugrijala bi me nada da si
možda došao isprosi moju Pave u. Da ipak nije dosadila samoća,
gospodine?“
„Nije samo jednom, lijepa Calanthe“, odvra o je crnomanjas otočanin,
podižući sjajan pogled na kraljicu. „No vodim odveć pogibeljan život, a da
bih razmišljao o trajnoj vezi. Da nije toga... Pave a je još mlađahna
gospođica, neotvoren pupoljak, ali...“
„Ali što, viteže?“
„Jabuka ne pada daleko od stabla“, nasmiješio se Eist Tuirseach,
bljesnuvši bjelinom zubi. „Dovoljno je pogleda tebe, kraljice, da se vidi
kakvom ljepo com će posta kraljevna kada dosegne dob koju treba ima
žena da bi usrećila ratnika. Dotad se za njezinu ruku trebaju utjeca
mladići. Takvi kakav je nećak našega kralja Brana, ovaj ovdje Crach an
Craite, koji je ovamo prispio upravo s m ciljem.“
Crach, naklonivši riđu glavu, kleknuo je pred kraljicu na jedno koljeno.
„Koga si još doveo, Eiste?“
Krupan, snažan muškarac s razbarušenom bradom i dugonja s gajdama
na plećima kleknuli su uz Cracha an Craitea.
„Ovo je junačni druid Mišodžak, koji je kao i ja prijatelj i savjetnik kralja
Brana. A ovo je Draig Bon-Dhu, naš slavni skald. Trideset mornara sa
Skelligea čeka pak na dvorištu, plamteći nadom da će im se lijepa Calanthe
iz Cintre ukaza barem na prozoru.“
„Sjednite, plemeni gos . Ti, gospodine Tuirseach, ovamo.“
Eist je zauzeo slobodno mjesto uz uži kraj stola, odvojen od kraljice
samo praznim stolcem i Drogodarovim mjestom. Preostali su otočani sjeli
zajedno slijeva, između dvorskoga maršala Wissegerda i trojice sinova
vladara Strepta, zvanih Puž, Drozd i Držigora.
„Okupili smo se manje-više svi.“ Kraljevna se nagnula prema maršalu.
„Počet ćemo, Vissegerde.“
Maršal je pljesnuo rukama. Sluge su, noseći pladnjeve i vrčeve, krenuli
u dugom nizu prema stolu, pozdravljani veselim žamorom uzvanika.
Calanthe skoro da i nije jela, bezvoljno je gurkala ukusne zalogaje
srebrnom vilicom. Drogodar, gutnuvši nešto u žurbi, i dalje je prebirao po
lutnji. Ostali su se gos među m prihva li pravog pustošenja među
svinjskim pečenkama, p cama, ribama i školjkama, u čemu je prednjačio
riđi Crach an Craite. Rainfam iz A re strogo je korio mladoga kneza
Windhalma, jednom mu je čak dao po prs ma zbog pokušaja posezanja za
vrčem s jabukovačom. Kokodak, prekinuvši na trenutak glodanje kos ju,
obradovao je susjede oponašanjem zvižduka barske kornjače. Postajalo je
sve veselije. Dizane su prve zdravice, sve zbrkanije.
Calanthe je popravila uski zlatni dijadem na pepeljastoj, kovrčavoj kosi,
okrenula se lako prema Geraltu zauzetom lomljenjem oklopa velikog
crvenog raroga.
„Onda, vješče“, rekla je. „Uokolo je već dovoljno bučno da bismo mogli
razmijeni nekoliko riječi. Počnimo s uljudnos ma. Raduje me što sam te
upoznala.“
„Ta je radost uzajamna, kraljice.“
„Nakon uljudnos , pređimo na konkretno. Imam za tebe posao.“
„Domišljam se. Rijetko me tko poziva na svečanos iz čiste simpa je.“
„Što se može, valjda nisi dovoljno zanimljiv partner za stolom. Ima li još
nešto čemu se domišljaš?“
„Ima.“
„A što to?“
 „Reći ču kada doznam kakvu zadaću imaš za mene, kraljice.“
„Geralte“, rekla je Calanthe, dirkajući prs ma ogrlicu od smaragda
među kojima je najmanji bio veličine svibanjskoga hrušta, „što misliš kakvu
bi se zadaću moglo ima za vješca? Molim? Iskapanje bunara? Krpanje
rupe na krovu? Tkanje goblena s prikazom svih položaja koje su kralj
Vridank i lijepa Cerro iskušali u prvoj bračnoj noći? Valjda i sam najbolje
znaš na čemu počiva tvoje zanimanje.“
„Da, znam. A sada mogu reći čemu se domišljam, kraljice.“
„Radoznala sam.“
„Domišljam se da kao i mnogi drugi miješaš moje zanimanje s posve
drugom profesijom.“
„Oh!“ Calanthe je, opušteno nagnuta Drogobaru koji je prebirao po
lutnji, odavala dojam zamišljene i odsutne. “A tko su, Geralte, drugi kojih
je tako puno, a s kojima si me ljubazno usporedio u neznanju? I s kojom to
profesijom brkaju tvoje zanimanje te budale?“
„Kraljice“, rekao je Geralt mimo, „putujući u Cintru sretao sam seljake,
trgovce, patuljke pokućare, kotlare i drvosječe. Pričali su mi o babarogi koja
se skriva negdje u ovim šumama u kućici na kokošjoj nozi. Spominjali su i
kečizubu koja se gnijezdi u planinama. Irudice i štrigolike. Navodno se nađe
i koja man kora, ako se dobro potraži. Sve su to zadaće koje bi mogao
obavi vještac, a da se pritom ne mora odijeva u tuđe perje i grbove.“
„Nisi odgovorio na moje pitanje.“
„Kraljice, ne dvojim da je savez sa Skelligeom, sklopljen brakom tvoje
kćeri, Cintri potreban. Moguće je također da spletkari koji ga hoće omes
zaslužuju pouku, i to tako da vladarica u to ne bude umiješana. Zasigurno bi
bilo najbolje kada bi im tu pouku dao nikome poznat gospodin iz
Četveroroga, koji će potom nesta sa scene. A sada ću odgovori na tvoje
pitanje. Brkaš moje zanimanje s profesijom plaćenoga ubojice. Ti drugi,
kojih ima tako puno, oni su koji vladaju. Nisam prvi put pozvan na dvor na
kojemu vladarevi problemi traže brze udarce mačem. Ali ja nisam nikada
ubijao ljude radi novca, neovisno u dobroj ili lošoj stvari. I nikada to ni neću
čini .“
Atmosfera za stolom bila je sve življa razmjerno nestajanju piva. Riđi
Crach an Craite našao je zahvalne slušatelje za priču o bitki kod Thwytha.
Nacrtavši na stolu zemljovid s pomoću kos s mesom i umaka, nanosio je
na njega tak čnu situaciju, derući se iz petnih žila. Kokodak, potvrđujući
primjerenost svoga nadimka, iznenada je zakokodakao kao prava kvočka,
budeći među uzvanicima sveopću veselost, a uzbunu među poslugom,
uvjerenom da se p ca, zavaravši njihovu budnost, nekako uvukla s dvorišta
u dvoranu.
„I tako me sudbina kaznila odviše domišlja m vješcem.“ Calanthe se
nasmiješila, ali su joj oči bile namrštene i srdite. „Vješcem koji bez zere
poštovanja ili makar obične uljudnos razotkriva moje intrige i podle,
zločinačke planove. A ne bi li možda opčinjenost mojom ljepotom i
privlačnom osobnošću slučajno mogla pomrači tvoju razboritost? Nemoj
više nikada to čini , Geralte. Ne obraćaj se tako onima koji posjeduju vlast.
Mnogi neće zaboravi takve riječi, a kraljeve poznaješ, znaš da raspolažu
različi m sredstvima. Bodežom. Otrovom. Tamnicama. Užarenim kliješ ma.
Postoje na sto ne, na suće načina za kojima posežu kraljevi svikli
osvećiva svoj povrijeđeni ponos. Nećeš vjerova , Geralte, kako je lako
povrijedi ponos nekih vladara. Rijetko koji od njih će mirno podnije riječi
poput: >Ne<, >Neću< ili >Nikada<.
Štoviše, dovoljno je takvom upas u riječ ili dobaci nezgodnu
primjedbu i već je zajamčen krvnikov kotač.“
Kraljica je spojila bijele, uske dlanove i na njih lako oslonila usta, praveći
efektnu stanku. Geralt je nije prekidao i nije ništa dobacivao.
„Kraljevi“, zaključila je Calanthe, „ljude dijele na dvije kategorije.
Jednima zapovijedaju, a druge kupuju. Jer drže se stare i banalne is ne da
se svakoga može kupi . Svakoga. To je samo pitanje cijene. Slažeš se s
me? Ah, nepotrebno pitam. Pa si vještac, obavljaš svoj posao i uzimaš
plaču, u odnosu na tebe riječ >kupi < gubi svoj pogrdan prizvuk. Čak je i
pitanje cijene u tvom slučaju naravna stvar, povezana sa stupnjem težine
zadaće, kvalitetom izvedbe, majstorstvom. Također i s tvojom slavom,
Geralte. Starci na sajmovima pjevaju o djelima bjelokosog vješca iz Rivije.
Ako je makar pola toga is nito, mogu pretpostavi da cijena tvojih usluga
nije mala. Angažira te za tako jednostavne i banalne stvari kao što su
dvorske spletke ili ubojstva, bilo bi bacanje novca. To se može riješi
drugim, je inijim rukama.“
 „BRAAAK! Ghaaa-braaak!“ odjednom je zaurlao Kokodak, dobivši bučan
pljesak za oponašanje glasanja još jedne živo nje. Geralt nije znao koje, ali
ne bi h o nikada naletje na takvo što. Okrenuo je glavu, zapazivši miran,
otrovno zelen kraljičin pogled. Drogodar, spuštene glave i lica nevidljiva iza
zavjese sijede kose koja mu se spuštala na ruke i instrument, ho je
prebirao na lutnji.
„Ah, Geralte“, rekla je Calanthe, zabranivši pokretom sluzi da joj utoči u
pehar. „Ja govorim, a šu š. Na gozbi smo, svi se želimo dobro zabavlja .
Zabavi me. Počinju mi nedostaja tvoje točne primjedbe i domišlja
komentari. Dobro bi došao i neki kompliment, odavanje počas ili pak izraz
poslušnos . Proizvoljnim redoslijedom.“
„Što mogu, kraljice“, rekao je vještac, „nedvojbeno sam nezanimljiv
partner za stolom. Ne mogu se načudi da si upravo mene izdvojila
počasnim mjestom. Jer tu je mogao sjedi netko primjereniji. Svatko koga
bi poželjela. Dostajalo je samo nekomu zapovjedi ili nekoga kupi . To je
samo pitanje cijene.“
„Pričaj, pričaj.“ Calanthe je nagnula glavu unatrag, pritvorila oči,
oblikujući usta u privid ljubaznoga smiješka.
„Počašćen sam i ponosan što upravo ja sjedim do kraljice Calanthe iz
Cintre, čiju ljepotu nadmašuje samo njezina umnost. Jednako velikom
počašću smatram što se kraljica izvoljela raspita o meni i što me na
temelju toga što je čula ne želi koris za banalne stvari. Prošle me zime
knez Hrobarik, ne bijući tako dobros v, pokušao unajmi za traženje
ljepo ce koja je sita njegovih prostačkih udvaranja pobjegla s plesa,
izgubivši cipelicu. Teško mi ga je bilo uvjeri da je za to potreban velik
lovočuvar, a ne vještac.“
Kraljica je slušala sa zagonetnim osmijehom.
„Ni drugi vladari, manje mudri od tebe, gospo Calanthe, nisu se
ustručavali predlaga mi banalne zadaće. Naročito ih je zanimalo banalno
lišavanje života posinka, očuha, maćehe, strica, tete, teško je pobroja .
Držali su da je to isključivo pitanje cijene.“
Kraljičin je osmijeh mogao znači sve.
„Ponavljam stoga“, Geralt se blago naklonio, „da sam izvan sebe od
ponosa što mogu sjedi uz tebe, gospo. A nama, vješcima, ponos znači
silno puno. Nećeš, kraljice, povjerova koliko. Jedan je vrhovnik
svojedobno uvrijedio vješčev ponos ponudivši mu posao koji nije bio u
skladu s čašću i kodeksom vješca. Štoviše, nije primio na znanje uljudno
odbijanje, h o je onemogući vješca da ode iz njegova kaštela. Svi koji su
kasnije komen rali taj događaj uglas su tvrdili da to nije spadalo među
najbolje zamisli toga vrhovnika.“
„Geralte“, rekla je Calanthe nakon kratke šutnje. „Varao si se. Jako si
zanimljiv susjed za trpezom.“
Kokodak, otresajući brkove i prednji dio ka ana od pivske pjene,
zabacio je glavu i počeo prodorno zavija podosta uspješno oponašajući
vučicu koja se tjera. Psi s dvorišta i iz cijele okolice pridružili su mu se
zavijanjem.
Jedan od braće iz Strepta, vjerojatno Dziržygorka, umočivši prst u pivo,
opisao je debelu liniju oko rasporeda postrojbi koji je nacrtao Crach an
Craite.
„Zabluda i nesposobnost!“ uzviknuo je. „Nije trebalo tako postupi !
Ovamo je, na krilo, trebalo usmjeri konjicu i udari s boka!“
„Ha!“ riknuo je Crach an Craite, lupajući s kos po stolu, prskajući po
licima i odjeći susjeda za stolom kapljice umaka. „I oslabi sredinu? Ključni
položaj? Besmislica!“
„Samo slijepac i umobolnik neće iskoris manevar u takvoj situaciji!“
„Tako je! Ispravno!“ uzviknuo je Windhalm iz A re.
„Tko tebe pita, ništarijo?“
„Sam si ništarija!“
„Začepi gubicu, jer ću te izmla ovom kos !“
„Spus se na dupe i umukni, Crach“, povikao je Eist Tuirseach,
prekidajući razgovor s Vissegerdom. „Dosta je h svađa. Hej, gospodine
Drogodare! Šteta je vašega dara! Doista, slušanje vaše lijepe, ali he glazbe,
traži više usredotočenos i pozornos . Draiže Bon-Dhu, prestani ždera i
loka ! Nikoga za ovim stolom nećeš zadivi ni jednim, ni drugim. Napuhni,
no, svoje gajde i obraduj naše uši čes tom, vojačkom glazbom. S tvojim
dopuštenjem, plemenita Calanthe!“
„O, majko moja“, šapnula je kraljica Geraltu, podignuvši na tren pogled
svodu u nijemoj rezignaciji. Ali kimnula je dopuštajući, s posve prirodnim i
susretljivim smiješkom.
„Draiže Bon-Dhu“, rekao je Eist. „Zasviraj nam pjesmu o bitki pod
Chociebužom! U njoj nema dvojbi o tak čkim potezima zapovjednika! Ni o
tome tko se ondje oki o besmrtnom slavom! U zdravlje junačke Calanthe
od Cintre!“
„U zdravlje! U čast!“ urlali su gos , puneći pehare i glinene vrčeve.
Gajde Draiga Bon-Dhua zloslutno su zabrujale, a potom eksplodirale
strahovi m, prodornim, moduliranim jecajem. Sudionici gozbe su prihva li
pjesmu, udarajući ritam, to jest mlateći po stolu čime se dalo. Kokodak je
pohlepno zurio u vreću od kozje kože, zacijelo opsjednut razmišljanjem
kako uvrs zvukove koji su dopirali iz njezine nutrine u svoj repertoar.
„Chociebuž“, rekla je Calanthe, gledajući Geralta, „moja prva bitka. Iako
se bojim da ću izazva ogorčenje i prezir ponosnoga vješca, priznat ću da
smo se tada tukli za novac. Jer, neprijatelj je spaljivao sela koja su nam
pla la danak, a mi, nezasitni i pohlepni, umjesto da mu to dopus mo, izašli
smo na bojno polje. Banalan povod, banalna bitka, banalnih tri suće
leševa koje su izjeli gavranovi. I pogledaj samo - umjesto da se s dim,
šepirim se kao paun jer se pjeva pjesma o meni. Čak i uz tako groznu,
barbarsku glazbu.“
Opet je na lice dozvala parodiju smiješka punog sreće i ljubaznos ,
odgovarajući podizanjem praznoga pehara na zdravice koje su se dizale
cijelom dužinom stola. Geralt je šu o.
„Nastavimo.“ Calanthe je prihva la fazanov batak koji joj je ponudio
Drogodar i počela ga zahvalno gricka . “Kako sam rekla, izazvao si moje
zanimanje. Pričali su mi da ste vi vješci zanimljiva kasta, ali nisam baš
vjerovala. Sada vjerujem. Pri udarcu ispuštate zvuk koji svjedoči da ste
iskovani od čelika, ne umiješeni od p čjega govna. No to nimalo ne mijenja
činjenicu da si ovdje zato da obaviš zadaću. I obavit ćeš ju bez
mudrijašenja.“
Geralt se nije nasmiješio omalovažavajuće i zlobno, iako je to jako želio.
I dalje je šu o.
„Mislila sam“, progunđala je kraljica, praveći se da je posvećena
isključivo fazanovu bataku, „da ćeš nešto reći. Ili se nasmiješi . Nećeš? Tim
bolje. Mogu li naš ugovor smatra sklopljenim?“
 „Nejasne zadaće“, rekao je suho vještac, „nije moguće jasno obavi ,
kraljice.“
„Što je tu nejasno? Pa odmah si se svega dosje o. Stvarno, imam
planove u vezi sa savezom sa Skelligeom i brakom moje kćeri Pave e. Pod
pretpostavkom da su planovi ugroženi, nisi pogriješio ni u tome da si mi
potreban da tu prijetnju ukloniš. Ali tu je završila tvoja domišljatost. To što
vjeruješ da tvoje zanimanje brkam s profesijom plaćenoga ubojice, jako me
pogodilo. Primi na znanje, Geralte, da se ubrajam među malobrojne
vladare koji točno znaju čime se bave vješci i za što ih valja angažira . S
druge strane, ako netko ubija ljude jednako vješto kao , makar i ne za
novac, ne bi se trebao čudi što mu toliki pripisuju profesionalizam na tom
polju. Tvoja slava te pres že, Geralte, a glasnija je od prokle h gajdi Draig
Bon-Dhua. I jednako je malo u njoj ugodnih nota.“
Gajdaš je, iako nije mogao ču kraljičine riječi, završio svoj koncert.
Uzvanici su ga nagradili kao čnim, bučnim ovacijama, nakon čega su se
novim poletom posve li tamanjenju zaliha jela i pića, sjećanjima na
protoke različi h bitaka i nepristojnim šalama o ženama. Kokodak je
ispuštao gromke zvukove, no nije se moglo utvrdi oponaša li njima još
jednu živo nju ili samo pokušava olakša preopterećeni želudac.
Eist Tuirseach se nagnuo daleko preko stola.
„Kraljice“, rekao je, „zacijelo postoje važni razlozi zbog kojih sve vrijeme
posvećuješ isključivo gospodinu iz Četriroga, ali zadnji je čas da ugledamo
kraljevnu Pa-ve u. Što čekamo? Valjda ne na to da se Crach an Craite
napije. A to će bi uskoro.“
„Imaš pravo, kao i obično, Eiste.“ Calanthe se toplo nasmiješila. Geralt
se nije prestajao divi koliko je bogat njezin arsenal osmijeha. „Doista
moram s plemeni m Ravixom porazgovara o vrlo važnim stvarima. No ne
boj se, posve t ću vrijeme i tebi. Ali znaš moje načelo: najprije obveze,
potom užici. Gospodine Haxo!“
Podignula je dlan, kimnula kaštelanu. Haxo je bez riječi ustao, naklonio
se i brzo otrčao po stubama, nestao u mračnom hodniku. Kraljica se
ponovo okrenula vješcu.
„Jesi li čuo? Predugo raspravljamo. Ako se Pave a već prestala
prenemaga pred ogledalom, začas će bi ovdje. Zato načuli uši, jer neću
ponavlja . Hoću pos ći to što sam nakanila, a što si skoro pa pogodio. Ne
može bi drugačijih rješenja. Što se tebe če, možeš bira . Mogu
zapovjedi da djeluješ... smatram nepotrebnim gubi vrijeme na priču o
posljedicama neposluha. Posluh će bi , razumije se, velikodušno nagrađen.
Ili mi možeš pruži plaćenu uslugu. Obra pozornost na to da nisam rekla:
>Mogu te kupi <, jer sam odlučila ne vrijeđa tvoj ponos vješca. Nije li to
golema razlika?“
„Golemost te razlike nekako je izmaknula mojoj pozornos .“
„Napregni stoga pozornost kada govorim. Razlika, dragi moj, počiva
na tome da se najamnika plaća po vlas tu nahođenju, a onaj tko čini
uslugu cijenu određuje sam. Je li to jasno?“
„Donekle. Pretpostavimo dakle da biram oblik usluge s cijenom. No
trebao bih ipak zna što čini tu uslugu?“
„Ne, ne bi trebao. Zapovijed, naravno, mora bi konkretna i
nedvosmislena. Ali s plaćenom je uslugom drugačije. Zanima me rezultat.
Ništa više. Tvoja je stvar kojim ćeš ga sredstvima pos ći.“
Podignuvši glavu, Geralt je susreo Mišodžakov cm, prodoran pogled.
Druid iz Skelligea, ne spuštajući pogled s vješca, drobio je rukom kao u
nekakvoj zamišljenos komadić kruha, ispuštajući mrvice. Geralt je
pogledao. Pred njim, na hrastovoj dasci stola, mrvice, zrna prekrupe i
crvenkas komadići rarogova oklopa pomicali su se brzo poput mrava.
Tvorili su rune. Rune su se - na trenutak - spojile u riječ. U pitanje.
Mišodžak je čekao, ne spuštajući pogled. Geralt je jedva zamjetno
kimnuo glavom. Druid je zažmirio i kamena lica pomeo mrvice sa stola.
„Plemenita gospodo!“ uzviknuo je lakaj. „Pave a od Cintre!“
Gos su u hnuli, okrećući glave prema stubama.
Predvođena kaštelanom i plavokosim pažem u purpurnom prsniku,
kraljevna je silazila polagano, spuštene glave. Kosa joj je bila iste boje kao
majčina - pepeljasto-siva, ali nosila ju je spletenu u dvije debele pletenice
koje su joj sezale do ispod pojasa. Osim dijadema s profinjeno umetnu m
draguljima i pojasa od sitnih zlatnih karika, koji joj je na bedrima stezao
dugu srebrnkastoplavu haljinu, Pave a nije nosila nikakav nakit.
U pratnji paža, lakaja, kaštelana i Vissegerda, kraljevna je zauzela
slobodan stolac između Drogodara i Eista Tuirseacha. Viteški otočanin
smjesta se pobrinuo za njezin pehar i zabavio je razgovorom. Geralt nije
zamije o da bi odgovorila više no jednom riječju. Oči su joj bile stalno
spuštene, pokrivene dugim trepavicama, cijelo vrijeme, čak i za bučnih
zdravica, koje su potekle prema njoj s raznih točaka stola. Njezina se ljepota
nedvojbeno dojmila uzvanika - Crach an Craite prestao se dera , šutke je
zurio u Pave u, zaboravljajući čak i svoj vrč piva. Windhalm iz A re također
je gutao kraljevnu pogledom, rumeneći se raznim nijansama crvenila, kao
da ga još samo nekoliko zrnaca pijeska u klepsidri dijeli od lijeganja s
djevojkom u krevet. Sitno djevojčino lice su u dvojbenoj usredotočenos
proučavali također i Kokodak te braća iz Strepta.
„Aha“, rekla je ho Calanthe, očito zadovoljna dojmom. „I što kažeš,
Geralte? Djevojka se uvrgla na majku, bez lažne skromnos . Malo je i žalim
zbog tog riđeg balvana, Cracha. Sva mi je nada u tome da će možda iz
balavca izras netko klase Eista Tuirseacha. Jer to je ista krv. Čuješ me,
Geralte? Cintra mora ući u savez sa Skelligeom, jer to zah jevaju državni
interesi. Moja se kći mora vjenča za odgovarajuću osobu, jer je moja kći. I
upravo je to ono što mi moraš osigura .“
„Ja to trebam osigura ? Nije li za to dovoljna tvoja volja, kraljice?“
„Stvari se mogu odvi tako da ne bude.“
„Što može bi jače od tvoje volje?“
„Usud.“
„Aha. I onda se ja, bijedni vještac, moram suprotstavi usudu jačem od
kraljevske volje. Vještac koji se bori s usudom! Koje li ironije.“
„Što je tu ironično?“
„Nema veze. Kraljice, čini se da usluga koju zah jevaš graniči s
nemogućim.“
„Da graniči s nemogućim“, procijedila je Calanthe kroz nasmiješena
usta, „sama bih se s me suočila, ne bih trebala slavnoga Geralta iz Rivije.
Prestani se nadmudriva . Sve se može riješi , to je samo pitanje cijene.
Kvragu, u tvom cjeniku vješca mora postoja cijena i za to što graniči s
nemogućim. Pretpostavljam da nije malena. Ako mi osiguraš učinak o
kojemu sam govorila, dat ču sve što zatražiš.“
„Kako si rekla, kraljice?“
 „Dat ču sve što zatražiš. Ne volim kada me netko tjera da ponavljam.
Pitam se, vješče, nastojiš li prije svakoga posla obeshrabri naručitelja
jednako ozbiljno kao mene? Vrijeme curi. Odgovori, da ili ne?“
„Da.“
„Bolje. Bolje, Geralte. Tvoji odgovori postaju znatno bliži idealnima, sve
su sličniji onima koje očekujem kada postavljam pitanja. A sada obzirno
ispruži lijevu ruku i popipaj iza naslona moga prijestolja.“
Geralt je gurnuo ruku pod žuto-modru draperiju. Gotovo odmah je
nale o na mač, pričvršćen uz naslon presvučen kozjom kožom. Na mač koji
mu je bio dobro poznat.
„Kraljice“, rekao je ho, „ako zaboravimo što sam prije govorio o
ubijanju ljudi, očito si svjesna da za usud nije dovoljan mač?“
„Jesam.“ Calanthe je okrenula glavu. „Treba još i vještac koji drži balčak.
Kako vidiš, pobrinula sam se za to.“
„Kraljice.“
„Ni riječi više, Geralte. Predugo već kujemo urotu. Promatraju nas, a
Eist se već počinje lju . Porazgovaraj malo s kaštelanom. Pojedi nešto,
popij. Samo ne previše. Da ruka bude sigurna.“
Poslušao je. Kraljica se uključila u razgovor koji su vodili Eist, Vissegerd i
Mišodžak uz Pave no mučaljivo i pospano sudjelovanje. Drogodar je
odložio lutnju i nadoknađivao zakašnjenje u jelu. Elaxo nije bio razgovorljiv.
Vojvoda imena koje je bilo teško upam , kojemu su se očito na vrh glave
popeli Četverorogovi problemi, ljubazno je upitao ždrijebe li se kobile kako
valja. Geralt je odgovorio da svakako, da puno bolje od pastuha. Nije bio
siguran je li šala bila dobro prihvaćena. Vojvoda nije više postavljao pitanja.
Mišodžakov pogled i dalje je tražio dodir s vješčevim pogledom, ali
mrvice se na stolu više nisu pomicale.
Crach an Craite je postajao sve veći prijatelj s dvojicom braće iz Strepta.
Treći, najmlađi, postao je neuporabljiv nakon pokušaja da održi tempo u
piću kakav je nametnuo Draig Bon-Dhu. Skald je, činilo se, iz toga iskušenja
izašao bez ikakve štete.
Mlađi i manje važni plemići okupljeni pri dnu trpeze, oraspoloženi
pićem, neskladno su zapjevali poznatu pjesmu o rogatom kozliću i
osvetoljubivoj bakici lišenoj smisla za humor.
 Rudlavi sluga i kapetan straže u zlatno-modrim bojama Cintre pritrčali
su Vissegerdu. Maršal je namršteno saslušao obavijest, ustao, stao iza
prijestolja i nisko se sagnuvši nešto mrmljao kraljici. Calanthe je brzo bacila
pogled na Geralta, odgovorila kratko, jednom riječju. Vissegerd se sagnuo
još jače, nešto šapnuo, kraljica ga je oštro pogledala, bez riječi lupnula
otvorenim dlanom po rukohvatu prijestolja. Maršal se naklonio, prenio
zapovijed kapetanu straže. Geralt nije čuo kako je glasila. No opazio je da se
Mišodžak nemirno pokrenuo i pogledao Pave u - kraljevna je sjedila
nepomično, pognute glave.
U dvorani je odjeknuo metalni zveket teških koraka koji se probijao kroz
žamor oko stola. Svi su podignuli i okrenuli glave.
Prilika koja je dolazila bila je okovana u oklop od spoja željeznih limova i
kože obrađene voskom. Izbočeni, ugla , crno i plavo emajlirani prsluk
prelazio je preko pancirne pregače i kratkih š tnika na bedrima. Rameni
oklopi bili su naježeni oštrim, čeličnim bodljama, a i kaciga s gusto
rešetkas m vizirom, izdužena u obliku pseće njuške, bila je posijana
bodljama kao kestenova kora.
Zveckajući i škripeći, čudan se gost približio stolu i nepomično stao
sučelice prijestolju.
„Vaše veličanstvo kraljice, plemenita gospodo“, progovorio je pridošlica
iza vizira, ukočeno se naklonivši. „Opros te mi što ometam svečanu gozbu.
Ja sam Jež iz Erlenwalda.“
„Dobro nam došao, Ježu iz Erlenwalda“, rekla je polagano Calanthe. „I
zauzmi mjesto za stolom. U Cintri se radujemo svakom gostu.“
„Hvala, kraljice.“ Jež iz Erlenwalda se naklonio još jednom, dodirnuo
grudi šakom u željeznoj rukavici. „No ne dolazim u Cintru kao gost, već u
važnoj stvari koja ne dopušta odgađanje. Ako mi, kraljice Calanthe,
dopus te, izložit ću je odmah, ne rasipajući vaše vrijeme.“
„Ježu iz Erlenwalda“, rekla je oštro kraljica. „Hvalevrijedna briga za naše
vrijeme ne opravdava pomanjkanje poštovanja. A to što mi se obraćate sa
spuštenim vizirom pokazuje nepoštovanje. Skini stoga kacigu. Nekako ćemo
podnije gubitak vremena koje će oduze ta radnja.“
„Moje lice, kraljice, mora zasad osta skriveno. S tvojim dopuštenjem.“
 Među okupljenima začuo se gnjevni žamor, mrmljanje, naglašeno tu i
tamo psovkama procijeđenim kroz zube. Mišodžak, saginjući glavu,
bezglasno je pomaknuo usne. Vještac je osje o kako je čarobna formula na
tren naelektrizirala zrak, kako je stresla njegov medaljon. Calanthe je
gledala u Ježa, mršteći se i lupkajući prs ma po rukohvatu prijestolja.
„Dopuštam“, izus la je na kraju. „Hoteći vjerova da je povod koji te
vodi dovoljno važan. Reci onda što te dovodi ovamo, Ježu bez lica.“
„Zahvaljujem na dopuštenju“, rekao je pridošlica. „No ne mogu
podnije optužbu za nepoš vanje, pa ću objasni kako je riječ o viteškom
zavjetu. Ne smijem otkriva lice prije no što izbije ponoć.“
Kraljica je nehajnim podizanjem ruke potvrdila da prihvaća objašnjenje.
Jež je zakoraknuo naprijed, zveckajući bodljikavim oklopom.
„Prije petnaest godina“, objavio je glasno, „tvoj je suprug, gospo
Calanthe, kralj Roegner, zalutao u lovu u Erlenwaldu. Lutajući po bespuću,
pao je s konja u jarugu i uganuo nogu. Ležao je na dnu klanca i dozivao
pomoć, a odgovaralo mu je samo siktanje zmija i zavijanje vukodlaka koji su
se približavali. I zacijelo bi poginuo da nije bilo pomoći koja mu je pružena.“
„Znam da je bilo tako“, potvrdila je kraljica. „Ako i znaš za to,
domišljam se da si bio taj koji mu je pomoć i pružio.“
„Da. Samo zahvaljujući meni vra o se zdrav i čitav u dvorac. Tebi,
gospo.“
„Dužna sam zahvalnost zbog toga, Ježu iz Erlenwalda. Tu zahvalnost
ne umanjuje činjenica da je Roegner, gospodar moga srca i postelje, već
o šao s ovoga svijeta. Rado bih te upitala na koji bih način mogla iskaza
tu zahvalnost, no bojim se da plemenitoga viteza, koji polaže viteške
zavjete, koji se u svim svojim postupcima ravna viteškim zakonom, takvo
pitanje može uvrijedi . Jer bi pretpostavljalo da pomoć koju si pružio kralju
nije bila nesebična.“
„Dobro je znano, kraljice, da nije bila nesebična. Znaš i to da upravo
dođoh po nagradu koju mi je kralj obećao za spašavanje njegova života.“
„Ah, tako?“ Calanthe se nasmiješila, ali su u njezinu pogledu zaplamsali
zeleni plamičci. „Pronašao si dakle kralja na dnu jaruge, bespomoćnog,
ozlijeđenog, prepuštenog na milost i nemilost zmijama i čudoviš ma. I
priskočio si mu u pomoć tek kada je obećao nagradu? A da nije h o ili
mogao obeća nagradu, ostavio bi ga ondje, a ja ni do danas ne bih znala
gdje su prosute njegove kos ? Ah, kako plemenito. Nema dvojbe, tvoje
postupanje bilo je tada vođeno nekim osobi m viteškim zavjetom.“
Žamor među okupljenima je ojačao.
„I danas si došao po svoju nagradu, Ježu?“ nastavila je kraljica,
smiješeći se sve zloslutnije. „Nakon petnaest godina? Sigurno računaš s
kamatama koje su narasle kroz to vrijeme? Ovo nije patuljačka banka, Ježu.
Kažeš da je nagradu obećao Roegner? Što se može, teško će ga bi
doves ovamo da pla . Možda bi bilo jednostavnije tebe posla k njemu,
na onaj svijet. Ondje ćete se dogovori tko što kome duguje. Previše sam
voljela svoga muža, Ježu, da bih mogla presta razmišlja o tome kako sam
ga mogla izgubi već tada, prije petnaest godina, da se nije h o s tobom
pogađa . Pomisao na to budi u meni ne baš lijepe osjećaje spram tvoje
osobe. Maskirani došljače, znaš li da si u ovom trenutku, u Cintri, u mojemu
dvorcu i pod mojom vlašću, jednako bespomoćan i blizak smr kao
Roegner tada na dnu jaruge? Što ćeš mi ponudi , kakvu cijenu, kakvu
nagradu, ako obećam da ćeš odavde o ći živ?“
Medaljon na Geraltovu vratu je za trao, zatreperio. Vještac je brzo
pogledao Mišodžaka, naišao na njegov prodoran, izrazito uznemiren
pogled. Blago je zavr o glavom, upitno podignuo obrve. Druid je također
odmahnuo glavom, jedva zamjetnim pokretom kovrčave brade pokazao na
Ježa. Geralt nije bio siguran.
„Tvoje su riječi, kraljice“, povikao je Jež, „sračunate na to da me
zastraše. i na to da izazovu srdžbu ovdje okupljene plemenite gospode.
Prezir tvoje lijepe kčeri Pave e. No, prije svega, tvoje riječi nisu is nite. I
to dobro znadeš!“
„Drugim riječima, lažem kao pas.“ Na Calantheine usne ispuzala je vrlo
nelijepa grimasa.
„Dobro znaš, kraljice“, nastavljao je mirno došljak, „što se dogodilo
onomad u Erlenwaldu. Znaš da je spašeni Roegner sam, svojevoljno,
prisegnuo da če mi da što god poželim. Pozivam sve da svjedoče tome što
ču sada reči! Kada sam kralja, izbavljenog od pogibelji, dopra o u blizinu
njegove svite, po drugi je put upitao što ištem i odgovorio sam mu. Zamolih
ga da mi obeča da to što je ostavio kod kuće, za što ne zna i čemu se ne
nada. I kralj je prisegnuo da će tako bi . A vra vši se u dvorac, zatekao je
tebe, Calanthe, pri porodu. Da, kraljice, čekao sam h petnaest godina, a
kamate na moju nagradu su rasle. Danas, kada gledam lijepu Pave e, vidim
da se čekanje ispla lo! Gospodo i vitezovi! Dio vas je s gao u Cintru
zatraži kraljevninu ruku. Izjavljujem da ste došli uzalud. Od dana svoga
rođenja, snagom kraljevske prisege, lijepa Pave e pripada meni!“
Među gos ma je nastao metež. Netko je vikao, netko proklinjao, netko
pak udario šakom po stolu, prevrćući posuđe. Dziržygorka iz Strepta je
istrgnuo nož iz ovčjeg pečenja i njime mahao. Crach an Craite, sagnut, očito
je pokušavao istrgnu nogu iz stola.
„To je nečuveno!“ derao se Vissegerd. „Imaš li dokaza? Dokazi?“
„Kraljičino lice“, uzviknuo je Jež, izvlačeći ruku iz željezne rukavice,
„najbolji je dokaz!“
Pave a je sjedila nepomično, ne dižući glavu. U zraku se zgušnjavalo
nešto jako čudno. Vješčev medaljon se o mao na lančiću pod ka anom.
Vidio je kako kraljica pokretom ruke poziva paža koji je stajao iza prijestolja
i izdaje mu šaptom kratku zapovijed. Geralt nije uspio ču kakvu. Ali ga je
zainteresiralo čuđenje koje se ocrtalo na mladićevom licu i činjenica da je
zapovijed morala bi ponovljena. Paž je otrčao prema izlazu.
Nemir za stolom nije se smirivao. Eist Tuirseach se obra o kraljici.
„Calanthe“, rekao je mimo. „Govori li on is nu?“
„Pa čak i da govori“, procijedila je kraljica, grizući usne i čupkajući
zelenu lentu na ramenu, „što onda?“
„Ako govori is nu“, namrš o se Eist, „obećanje će treba održa .“
„Doista?“
„Trebam li razumje “, upitao je turobno otočanin, „da se jednako
nemarno odnosiš prema svim obećanjima? Među njima i onima koja su mi
se dobro urezala u sjećanje?“
Geralt je bio zatečen ne očekujući da bi ikada mogao vidje duboko
rumenilo na Calantheinu licu, vlažne oči i drhtave usne.
„Eiste“, šapnula je kraljica. „To je nešto drugo...“
„Doista?“
„Ah, pasji sine!“ proderao se neočekivano Crach an Craite, skačući sa
stolca. „Posljednjeg glupana koji je tvrdio da sam nešto učinio uzalud pojeli
su rakovi na dnu zaljeva Allenkera! Nisam doplovio ovamo iz Skelligea da se
vra m praznih ruku! Našao mi se suparnik, majku mu njegovu! Hola, neka
mi netko donese moj mač i dodajte odmah željezo toj budali! Odmah ćemo
vidje tko...“
„A da umukneš, Craše?“, rekao je oštro Eist, oslanjajući se objema
rukama o stol. „Draiže Bon-Dhu! Odgovoran si za daljnje ponašanje
kraljevskoga nećaka!“
„Hoćeš li i mene u ša , Tuirseaše?“ proderao se Rainfam iz A re
ustajući. „Tko se usuđuje spriječi me da krvlju sperem sramotu nanesenu
mom knezu? I njegovu sinu Windhalmu, jedinom koji je dostojan Pave ne
ruke i ložnice! Donesite mačeve! Odmah ću, ovdje, pokaza tom Ježu, ili
kako ga već zovu, kako mi u A rei osvećujemo takve uvrede! Zanima me
hoće li se naći netko ili nešto što će me u tome spriječi ?“
„Dakako. Poš vanje dobrih običaja“, rekao je mimo Eist Tuirseach. „Ne
pristoji zameta bitke ili nekoga izaziva , a da se prethodno nije dobilo
dopuštenje gospodarice doma. Pa što je ovo, zar je prijestolna dvorana
Cintre krčma u kojoj je dopušteno mla i bos nožem čim to nekome
padne na pamet?“
Svi su opet počeli vika u is mah, lupa i maha rukama. Nered je
u hnuo kao prerezan nožem kada je dvoranom iznenada odjeknuo kratak,
bijesan rik razjarenog bika.
„Da“, rekao je Kokodak, nakašljavajući se i dižući sa stolca, „Eist se
zabunio. Ovo više ne izgleda čak ni kao krčma. Ovo je nešto nalik na
zvjerinjak, zato je i tur bio umjestan. Plemenita Calanthe, dopus mi da
iznesem svoj pogled na problem pred kojim smo se našli.“
„Puno osoba, kako vidim“, rekla je otežući Calanthe, „ima svoje poglede
na taj problem i iznosi ih i bez moga dopuštenja. Čudi me da vas ne zanima
moj pogled? A prema mojem vlas tom pogledu, prije će mi se ovaj užasni
dvorac sruši na glavu, nego što ću da Pave u tom čudaku. Nemam ni
najmanju namjeru...“
„Roegnerova prisega...“ počeo je Jež, ali ga je kraljica smjesta prekinula,
lupivši po stolu zlatnim peharom.
„Roegnerova prisega me se če koliko i lanjski snijeg! A što se tebe če,
Ježu, još nisam odlučila hoću li dopus Crachu ili Rainfarnu da se odmjere
s tobom na bojnom polju ili ću te jednostavno da objesi . Prekidajući me
dok govorim, u znatnoj mjeri utječeš na moju odluku!“
Geralt, i dalje uznemiren treperenjem medaljona, ogledavajući se po
dvorani, iznenada se susreo s Pave nim očima, smaragdnozelenim poput
majčinih. Kraljevna ih nije skrivala pod dugim trepavicama - prelazila je
njima od Mišodžaka do vješca, ne obraćajući pozornost na ostale. Mišodžak
se vrpoljio, nešto pognut mrmljao.
Kokodak, i dalje stojeći, značajno se nakašljao.
„Govori“, kimnula je kraljica. „Ali razborito i što kraće.“
„Na zapovijed, kraljice. Plemenita Calanthe i vi, vitezovi! Doista je
čudan zahtjev postavio Jež iz Erlenwalda kralju Roegneru, čudnu je nagradu
zatražio kad je kralj objavio da će mu ispuni svaku želju. Ali, nemojmo se
pretvara da nismo već čuli za takve zahtjeve, za poput čovječanstva star
Zakon iznenađenja. Za cijenu koju može zah jeva onaj koji spasi nečiji
život u naizgled beznadnoj situaciji, tko ispuni naizgled nemoguću želju.
>Dat ćeš mi prvo što izađe da te dočeka.< Reći ćete da to može bi pas,
stražar na vra ma, pa čak i punica koja ne može dočeka da ispsuje zeta
koji se vraća kući. Hi: >Dat ćeš mi to što u kući zatekneš, a čemu se ne
nadaš<. Nakon dugoga putovanja, presvijetla gospodo, i iznenadnoga
povratka, obično to biva milosnik u ženinoj postelji. Ali događa se i da to
bude dijete. Dijete obilježeno sudbinom.“
„Sažmi, Kokodače“, namrš la se Calanthe.
„Na zapovijed. Gospodo! Zar niste čuli za djecu obilježenu usudom? Zar
nije legendarni junak Zatret Voruta bio kao dijete dan patuljcima jer je bio
prvi kojega je otac susreo pri povratku u utvrdu? A Ludi Dei koji je iznudio
od putnika da mu dade to što je ostavio kod kuće, a za što ne zna? To je
iznenađenje bio slavni Supree, koji je kasnije oslobodio Ludoga Deija od
kletve koja se nadvila nad njega. Prisje te se također i Zivelene, koja je
postala kraljicom Me nne zaslugom gnoma Rumplestelta, a zauzvrat mu je
obećala svoje prvorođeno dijete. Zivelena nije održala obećanje, kada je
Rumplestelt došao po nagradu, prisilila ga je čarolijom na bijeg. Ubrzo
nakon toga i ona i dijete umrli su od kuge. S usudom nema nekažnjenog
poigravanja!“
 „Nemoj me plaši , Kokodače“, namrš la se Calanthe. „Bliži se ponoć,
vrijeme duhova. Sjećaš li se još neke legende iz tvog nesumnjivo teškog
dje njstva? Ako ne, sjedaj!“
„Pokoravam se zapovijedi“, barun je uvio dugi brk, „ali molim za
dopuštenje da još malo ostanem staja . H o bih okupljene podsje na još
jednu legendu. To je stara, zaboravljena legenda, svi smo je valjda ćuli u
našim teškim dje njstvima. U toj su legendi kraljevi održavali dana
obećanja. A nas, bijedne vazale, s kraljevima povezuje jedino kraljevska
riječ: na njoj se temelje ugovori, savezi, naše povlas ce, naša lena. I što?
Trebamo li u sve to posumnja ? Posumnja u nepovredivost kraljevske
riječi? Dočeka da ona ne vrijedi više od lanjskih snjegova? Uis nu, mora li
bi tako, nakon teškoga dje njstva čeka nas i teška starost!“
„Na čijoj si strani, Kokodače?“ proderao se Rainfarn iz A re.
„Tiho! Neka govori!“
„To ćaknuto kokodakalo vrijeđa veličanstvo!“
„Barun od Tigga je u pravu!“
„Tišina“, rekla je odjednom Calanthe, ustajući. „Dopus te mu da
dovrši.“
„Hvala vam najljepša“, naklonio se Kokodak, „ali upravo sam dovršio.“
Nastala je šina, čudna nakon vreve koju su još maloprije izazivale
barunove riječi. Calanthe je i dalje stajala. Geralt nije vjerovao da je itko
osim njega opazio podrhtavanje dlana kojim je protrljala čelo.
„Moja gospodo“, rekla je napokon, „dugujem vam objašnjenje. Da, taj...
Jež... govori is nu. Roegner mu je doista obećao to što nije očekivao.
Izgleda da je naš neprežaljeni kralj bio nevježa u ženskim stvarima i nije
umio broja do devet. A is nu mi je priznao tek na smrtnoj postelji. Jer je
znao što bih mu učinila da mi je prije priznao to obećanje. Znao je na što je
spremna majka s čijim se djetetom raspolaže tako lakomisleno.“
Vitezovi i velmože su šutjeli. Jež je stajao nepomično kao željezni,
bodljikavi kip.
„A Kokodak“, nastavila je Calanthe, „Kokodak me podsje o da nisam
majka, nego kraljica. Dobro dakle. Kao kraljica sutra ču sazva vijeće. Cintra
nije ranija. Vijeće će odluči treba li prisega već pokojnoga kralja odluči
o sudbini prijestolonasljednice. Presudi treba li nju i prijestolje Cintre
preda dotepencu ili pak postupi u skladu s interesima kraljevstva.“
Calanthe je nakratko ušutjela, iskosa je pogledala Geralta.
„A što se če plemeni h vitezova koji su prispjeli u Cintru nadajući se
kraljevninoj ruci... Preostaje mi samo izrazi žalost zbog velikog
nepoštovanja i uvrede čas koje su ovdje doživjeli. Zbog poruge kojoj su se
izložili. Nisam ja tome kriva.“
Posred žamora glasova, koji se pronio među gos ma, vještac je uhva o
šapat Eista Tuirseacha.
„Tako mi svih morskih bogova“, dahtao je otočanin. „To se ne pristoji. To
je javno po canje na prolijevanje krvi. Calanthe, ih naprosto huškaš...“
„Umukni, Eiste“, zasiktala je bijesno kraljica. „Jer ću se razlju .“
Crne Mišodžakove oči su bljesnule dok je druid njima pokazivao
Rainfama iz A re, koji se spremao usta sumorna, iskrivljena lica. Geralt je
smjesta reagirao, ustao prvi, glasno tresnuvši stolcem.
„Možda će se sazivanje vijeća pokaza nepotrebnim“, rekao je glasno i
zvonko.
Svi su ušutjeli, gledajući ga začuđeno. Geralt je na sebi osjećao
smaragdni Pave n pogled, Ježev pogled iza rešetki cme kacige, osjećao je i
kao val povodnja prikupljajuću Silu koja je narastala u zraku. Vidio je kako
pod utjecajem te Sile dim iz baklji i uljanica počinje poprima fantas čne
oblike. Znao je da to vidi i Mišodžak. Znao je i da to ne vidi nitko drugi.
„Rekao sam“, ponovio je mirno, „da se sazivanje vijeća može pokaza
nepotrebnim. Razumiješ li na što mislim, Ježu iz Erlenwalda?“
Bodljikavi vitez načinio je dva zveketava koraka naprijed.
„Razumijem“, rekao je muklo iza vizira kacige. „Glupan ne bi razumio.
Čuo sam što je maloprije rekla milos va i plemenita gospa Calanthe.
Pronašla je sjajan način da me se riješi. Prihvaćam tvoj izazov, nepozna mi
viteže!“
„Ne sjećam se da sam te izazvao“, rekao je Geralt. „Ne kanim se bori s
tobom, Ježu iz Erlenwalda.“
„Geralte!“ povikala je Calanthe, iskrivljujući usta i zaboravljajući oslovi
vješca s >plemeni Ravikše<. „Ne zateži strune! Ne iskušavaj moju
strpljivost!“
„Ni moju“, dodao je zlokobno Rainfam. Dok je Crach an Craite samo
zarežao. Eist Tuirseach pokazao mu je s snutu šaku u izražajnoj kretnji.
Crach je zarežao još glasnije.
„Svi su čuli“, izgovorio je Geralt, „kako je barun od Tigga pričao o
slavnim junacima koji su oduze roditeljima temeljem is h takvih obećanja
kakvo je Jež iznudio od kralja Roegnera. No, zašto netko i s kojim ciljem
zah jeva takva obećanja? Znaš odgovor, Ježu iz Erlenwalda. Takva je
prisega u stanju stvori moćnu, neraskidivu vezu usuda između onoga tko
traži prisegu i njezina objekta, djeteta iznenađenja. Takvo dijete, obilježeno
slijepim usudom, može bi predodređeno za neobične stvari. Može odigra
nevjerojatno važnu ulogu u životu onoga s kim ga je usud povezao. Upravo
si stoga, Ježu, zatražio od Roegnera cijenu koju danas zah jevaš. Ti ne želiš
prijestolje Cintre. Ti hoćeš uze kraljevnu.“
„Točno je tako kako zboriš, nepozna mi viteže“, nasmijao se gromko
Jež. „Upravo to zah jevam! Predajte mi onu koja mi je suđena!“
„To će“, rekao je Geralt, „treba dokaza .“
„Usuđuješ se u to sumnja ? Nakon što je kraljica potvrdila moje riječi?
Nakon toga što si i sam maloprije rekao?“
„Da. Jer nam nisi rekao sve. Roegner je, Ježu, znao za moć Zakona
iznenađenja i za težinu prisege koju je dao. A dao ju je, jer je znao da zakon
i običaj imaju moć koja š takve prisege. I pazi da se ispune samo kada ih
potvrdi snaga usuda. Tvrdim, Ježu, da zasad nemaš nikakvih prava na
kraljevnu. Pribavit ćeš ih tek kada...“
„Kada što?“
„Kada kraljevna sama pristane o ći s tobom. Tako odlučuje Zakon
iznenađenja. Pristanak djeteta, a ne roditelja, potvrđuje obećanje,
dokazuje da se dijete doista rodilo pod sjenkom usuda. Upravo stoga si se
vra o nakon petnaest godina, Ježu. Jer takav je uvjet u prisegu unio kralj
Roegner.“
„Tko si ?“
„Ja sam Geralt iz Rivije.“
„Tko si , Geralte iz Rivije, da hoćeš bi smatran autoritetom u pitanju
običaja i zakona?“
 „On poznaje taj zakon bolje od ikoga drugog“, rekao je promuklo
Mišodžak, „jer je na njega jednom primijenjen. Njega su nekoć odveli iz
roditeljskog doma jer je on bio taj kojega otac nije očekivao zateći u kući
nakon povratka. Jer je bio predodređen za nešto drugo. I snagom usuda je
postao taj koji jest.“
„A tko je on?“
„Vještac.“
U šini koja je zavladala, zazvonilo je zvono sa stražare, sumorno
oglašavajući ponoć. Svi su se stresli i podignuli glave. Mišodžak, gledajući
Geralta, poprimio je čudan, zatečen izraz lica. Ali najprimjetnije se stresao i
nemirno pokrenuo Jež. Ruke u pancirnim rukavicama su mu se
bespomoćno spus le niz bokove, bodljikava se kaciga nesigurno zaljuljala.
Čudna, nepoznata Sila koja je ispunjavala dvoranu u vidu sive magle
naglo se zgusnula.
„Is na je“, rekla je Calanthe. „Ovdje nazočni Geralt iz Rivije je vještac.
Njegovo je zanimanje dostojno poštovanja i uvažavanja. Posve o se tome
da nas š od nakaza i košmara koje rađa noć, kakve odašilju zloslutne,
ljudima štetne sile. On ubija sve sablas i čudovišta koji na nas vrebaju po
šumama i jarugama. Također i ta koja se usuđuju ulazi u naša boravišta.“
Jež je šu o.
„Pa dakle“, nastavila je kraljica podižući dlan s prstenom, „neka se
provede zakon, neka se održi obećanje čije ispunjenje zah jevaš, Ježu iz
Erenwalda. Izbila je ponoć. Tvoj te zavjet više ne obvezuje. Skini kacigu.
Prije no što moja kći izrekne svoju volju, prije nego odluči o svojem usudu,
neka vidi lice. Svi želimo vidje tvoje lice.“
Jež iz Erlenwalda polagano je podignuo oklopljeni dlan, povukao veze
kacige, skinuo ju, hvatajući za željezni rog, i bacio sa zveketom na pod.
Netko je kriknuo, netko opsovao, netko pištavo uvukao zrak. Na kraljičinu
licu pojavio se opak, vrlo opak osmijeh. Osmijeh okrutnoga trijumfa.
Iznad širokog, polukružnog lima prsnika gledale su ih dvije izbečene,
crne izrasline očiju, smještene s obje strane riđom čekinjom obraslog tupog
rila, izduženog, posutog treperavim calima, punog oštrih, bijelih očnjaka.
Glava i vrat spodobe koja je stajala posred dvorane bili su naježeni češljem
sivih, pokretnih bodljika.
 „Upravo ovako izgledam“, progovorio je stvor, „što si dobro znala,
Calanthe. Roegner, pričajući o događaju koji ga je zatekao u Erlenwaldu,
nije mogao izostavi opis onoga komu je zahvaljivao život. Komu je, unatoč
njegovu izgledu, obećao to što je obećao. Dobro si se pripremila za moj
dolazak, kraljice. Tvoje oholo i prezirno odbijanje da održiš riječ zamjerili su
i vlas vazali. Kada nije uspio pokušaj da nahuškaš na mene ostale
prasce, zadržala si još u pričuvi vješca ubojicu, posjednutog tebi zdesna, pri
ruci. I na kraju, obična, niska prevara. Htjela si me ponizi , Calanthe. Znaj
da si ponizila sebe.“
„Dosta!“ Calanthe je ustala, oslonila s snutu šaku o bedro. „Okončajmo
ovo! Pave o! Vidiš tko ili prije što stoji pred tobom i polaže na tebe pravo.
U skladu sa Zakonom iznenađenja i drevnim običajem, odluka je na tebi.
Odgovori. Dostajat će samo jedna tvoja riječ. Ako kažeš: >Da<, postat ćeš
vlasništvom, plijenom ovoga čudovišta. Kažeš li: >Ne<, više ga nikada nećeš
ugleda .“
Sila koja je pulsirala u dvorani stezala je Geraltove sljepoočnice čeličnim
s skom, šumila mu u ušima, podizala vlasi na šiji. Vještac je promatrao sve
bjelje zglobove Mišodžakovih prs ju koji su stezali rub stola. Tanku prugu
znoja koji se slijevao niz kraljičin obraz. Mrvice kruha na stolu koje su se
micale kao kukci, oblikujući rune, razilazeći se i opet okupljajući u jasan
natpis: PAZI!
„Pave o!“ ponovila je Calanthe. „Odgovori. Hoćeš li poći s m
stvorenjem?“
Pave a je podigla glavu.
„Hoću.“
Sila koja je ispunjavala dvoranu je zapjevala, potmulo tutnjeći u
lukovima svoda. Nitko, apsolutno nitko nije ispus o ni najmanji zvuk.
Calanthe se polagano, jako polagano spus la na prijestolje. Lice joj je
bilo posve bezizražajno.
„Svi su čuli“, u šini je odjeknuo Ježev miran glas. „Ti također, Calanthe.
I , vješče, lukavi, plaćeni razbojniče. Moja su prava potvrđena. Is na i
usud pobijedili su laž i izvrdavanje. Što vam preostaje, plemenita kraljice,
prerušeni vješče? Hladan čelik?“
Nitko se nije oglasio.
 „Najradije bih“, nastavljao je Jež, pomičući calima i klepečući rilcem,
„zajedno s Pave om istoga trena napus o ovo mjesto, ali neću si odbi
stanovitu zadovoljš nu. Ti ćeš, Calanthe, dopra svoju kćer ovamo gdje
stojim i položi njezin bijeli dlan u moju ruku.“
Calanthe je polagano okrenula glavu prema vješcu. U očima joj je bila
zapovijed. Geralt se nije pomaknuo, čuvši i vidjevši kako se Sila rastvorena
u zraku usredotočuje na njega. Samo na njega. Već je znao. Kraljičine oči su
se suzile, usne zadrhtale...
„Molim?! Kako to mislite?“ zaurlao je odjednom Crach an Craite,
skačući s mjesta. „Bijeli dlan? U njegovu ruku? Kraljevna s m čekinjavim
smradom? S m... svinjskim rilom?“
„A ja sam se s njim h o bori kao s vitezom!“ pra o ga je Rainfarn. „S
m strašilom, s tom stokom! Treba pse pus na njega! Psima ga
protjera !“
„Straža!“ vrisnula je Calanthe.
Potom se već sve odvijalo brzo. Crach an Craite dohva o je sa stola nož,
s freskom prevrnuo stolac. Poslušavši Eistovu zapovijed, Draig Bon-Dhu ga
je bez razmišljanja piskom gajdi svom snagom zviznuo po za ljku. Crach se
svalio na stol, između jesetre u sivom umaku i krivih rebara koja su ostala
od pečenoga vepra.
Rainfarn je priskočio Ježu, svjetlucajući bodežom izvučenim iz rukava.
Kokodak je, skočivši, šutnuo stolac ravno pod njegove noge. Rainfarn je
vješto preskočio prepreku, ali je dostajao tren oklijevanja - Jež ga je zavarao
kratkom varkom i moćnim udarcem oklopljene šake poslao na koljena.
Kokodak je priskočio ote Rainfartu bodež, ali ga je zadržao knez Windhalm
zgrabivši ga poput lovačkoga psa za nogu.
Od ulaza su trčali stražari naoružani helebardama i glejvama. Calanthe,
uspravljena i prijeteća, pokazala im je zapovjednim, silovi m pokretom
Ježa. Pave a je počela vrišta , Eist Tuirseach psova . Svi su poskakali s
mjesta, ne znajući zapravo što učini .
„Ubijte ga!“ kriknula je kraljica.
Jež, gnjevno pušući i keseći očnjake, okrenuo se stražarima koji su ga
napali. Bio je nenaoružan, ali okovan u bodljikavi čelik od kojega su se
odbijali šiljci helebardi. No udarac ga je bacio unatrag, ravno na Rainfama
koji je ustajao i zadržao ga uhva vši mu se za noge. Jež je zarikao, odbijajući
željeznim nadlak cama udarce sječiva koji su mu se spuštali na glavu.
Rainfarn ga je udario bodežom, ali je oštrica skliznula po limu prsnoga
oklopa. Stražari, ukrs vši koplja, pri snuli su Ježa uz ukrašeni kamin.
Rainfarn, obješen oko njegova pojasa, pronašao je prorez u oklopu i zabio
bodež u njega. Jež se presavio.
„Dunyyyy!!!“ vrisnula je tanko Pave a, skačući na stolac.
Vještac je s mačem u ruci pojurio preko stola prema sukobljenima,
razbacujući tanjure, pladnjeve i pehare. Znao je da nema puno vremena.
Pave na je vriska zvučala sve neprirodnije. Rainfarn je podizao bodež na
još jedan ubod.
Geralt je skočivši sa stola zamahnuo i pokleknuo. Rainfarn je zaurlao,
otkotrljao se na zid. Vještac se zavr o, sredinom oštrice pljesnuo stražara
koji je nastojao zabi oštri jezik glejva između pregače i prsnika Ježeva
oklopa. Stražar je tresnuo na zemlju, izgubivši plitku kacigu. Od ulaza su
trčali novi.
„Ne valja tako!“ zaurlao je Eist Tuirseach, hvatajući se za stolac. Jednim
je zamahom razbio nespretni komad namještaja o pod, a s onim što mu je
ostalo u ruci bacio se na dolazeće.
Jež, zakačen istodobno s dvije kuke helebardi, svalio se sa zveketom,
povikao i pulinuo, vučen po podu. Treći stražar je priskočio, podignuo glejv
na udarac. Geralt ga je samim vrhom mača pogodio u sljepoočnicu. Stražari
koji su vukli Ježa, odskočili su odbacujući helebarde. Novi, koji su pris zali
od ulaza, povukli su se pred komadom stolca koji je fijukao u Eistovoj ruci
poput čarobnjačkog mača Balmura u desnici legendarnog Zatreta Vorute.
Pave n vrisak dosegnuo je vrhunac i odjednom kao da se prelomio.
Geralt, naslućujući što se sprema, s snuo se uz tlo, loveći pogledom
zelenkas bljesak. Osje o je užasnu bol u ušima, začuo strahovitu buku i
užasavajući krik koji se o mao iz brojnih grla. A za m ravnomjeran,
jednoličan, treperavi kraljevnin vrisak.
Stol, razbacujući uokolo posuđe i jelo, podizao se vrteći, teški stolci
letjeli su po dvorani, razbijajući se o zidove, lamatali su, podižući oblake
prašine, gobleni i tapiserije. Od ulaza su dopirali tresak, krika i suho
praskanje držaka helebardi koje su pucale kao pru ći.
 Prijestolje, zajedno s Calantheom koja je sjedila na njemu, poskočilo je i
poput strijele projurilo kroz dvoranu, bučno udarilo o zid i razletjelo se.
Kraljica je pala beživotno kao krpena lutka. Eist Tuirseach, jedva se
održavajući na nogama, priskočio je, zagrlio je i vlas m jelom zaklonio od
tuče koja je udarala o zidove i pod.
Geralt, stežući u šaci medaljon, brzo koliko je mogao, puzao je prema
mjestu gdje je Mišodžak, tko zna kojim čudom još uvijek na koljenima a ne
na trbuhu, podizao uvis kratak čarobni štapić od glogove grane. Na vrh
štapića bila je zataknuta štakorska lubanja. Na zidu iza druidovih leđa,
goblen koji je prikazivao opsadu i požar utvrde Ortagor plam o je pravom
pravcatom vatrom.
Pave a je zavijala. Okrećući se, udarala je vriskom kao mlatom sve i
svakoga. Tko se god od onih što su ležali na podu pokušao podići, padao bi i
kotrljao se ili spljoš o o zid. Pred Geraltovim očima velika srebrna posuda
za umak, napravljena u obliku trireme sa šiljkom na pramcu, zviždeći
zrakom, oborila je s nogu vojvodu teško upam va imena koji je pokušavao
pobjeći. Sa stropa je bešumno sipio mort. Ispod stropa je kružio stol, Crach
an Crait prostrt na njemu, strahovito je psovao.
Geralt je dopuzao do Mišodžaka, obojica su polegli iza brdašca koje su,
računajući odozdo, činili Paszkot iz Strepta, bačvica piva, Drogodar, stolac i
Drogodarova lutnja.
„To je čista, prvotna Sila!“ uzviknuo je druid, nadvikujući vrevu i
lomljavu. „Ona me ne vlada!“
„Znam“, odvra o je vičući Geralt. Pečeni fazan, padajući tko zna odakle,
još uvijek s nekoliko prugas h pera koja su mu izvirivala iz tr ce, mlatnuo
ga je u leđa.
„Treba je zaustavi ! Zidovi počinju puca !“
„Vidim!“
„Jesi li spreman?“
„Jesam!“
„Jedan! Dva! Tri!“
Napali su je istodobno, Geralt Znakom Aard, Mišodžak strašnom,
trostupanjskom čarobnom formulom, od koje kao da će se poče topi
pod. Stolac na kojemu je stajala kraljevna razle o se u triješće. Pave a kao
da to nije primije la - lebdjela je i dalje u zraku, unutar prozirne zelene
sfere. Ne prestajući vrišta , okrenula je glavu prema njima, a njezino se
sitno lišće odjednom zgrčilo u zlokobnu grimasu.
„Svih mu demona!“ proderao se Mišodžak.
„Pazi!“ povikao je vještac, saginjući se. „Blokiraj je, Mišodžače! Blokiraj,
jer smo inače gotovi!“
Stol je teško tresnuo o pod, lomeći pod sobom nogare i sve što se
nalazilo ispod njega. Crach an Craite je ležeći na njemu poskočio tri lakta
uvis. Uokolo je padala teška kiša tanjura i ostataka jela, eksplodirale su u
srazu s podom kristalne karafe. Zagrmjelo je krunište otkinuto sa zidina,
potresajući temeljima dvorca.
„Oslobađa sve!“ povikao je Mišodžak, ciljajući štapićem u kraljevnu.
„Oslobađa sve! Sada će na nas krenu cijela Sila!“
Geralt je udarcem mača odbio veliku dvozubu vilicu koja je letjela ravno
u druida.
„Blokiraj, Mišodžače!“
Smaragdne oči odaslale su u njih dvije zelene munje. Munje su se
zavrtjele u zasljepljujuće, silovite lijevke, virove iz čije je nutrine na njih
sunula Sila, kao opsadni ovan koji razbija lubanje, gasi poglede, oduzima
dah. Zajedno sa Silom na njih su se prosuli staklo, majolika, pladnjevi,
svijećnjaci, kos , nagrizeni hljebovi kruha, daske, daščice i nagorjele
cjepanice iz ognjišta. Divlje kriješteći kao veliki tetrijeb, nad glavama im je
prele o kaštelan Haxo. Golema glava kuhanoga šarana rasprsnula se na
Geraltovim prsima, na zlatnom polju, medvjedu i gospođici iz Četveroroga.
Kroz Mišodžakove čarobne formule koje su potresale zidove dvorane,
kroz vlas krik i zavijanje ranjenih, huk, zveket i tresak, kroz Pave n
vrisak, vještac je odjednom začuo najstrašniji zvuk koji je ikada dopro do
njegovih ušiju.
Kokodak je klečeći pri skao rukama i koljenima gajde Draiga Bon-Dhua.
Sam je, pak, nadmećući se s užasnim zvukovima koje je ispuštao mijeh,
zabacivši glavu unatrag, zavijao i rikao, groktao i kriještao, blejao i cvilio u
mješavini glasanja svih pozna h, nepozna h, domaćih, divljih i mitskih
živo nja.
 Pave a je užasnuto zamukla, zureći u baruna široko otvorenih usta. Sila
je naglo oslabjela.
„Sada!“ zagrmio je Mišodžak, zamahujući štapićem. „Sada, vješče!“
Navalili su. Zelena sfera koja je okruživala kraljevnu pukla je pod
udarcem kao mjehur od sapuna, vakuum je u hipu usisao Silu koja je
ludovala po dvorani. Pave a se teško spus la na pod i rasplakala.
Nakon trenutka šine koja je zvonila u ušima nakon nedavnog
pandemonija, kroz krš i uništenje, kroz polomljeni namještaj i bespomoćna
jela, teško i mukotrpno počeli su se probija glasovi.
„Cuach op arse, ghoul y badraigh mal an cuach“, ponavljao je Crach an
Craite, pljujući krv koja mu je tekla iz ugrizene usne.
„Suzdrži se, Craše“, rekao je s naporom Mišodžak, otresajući s prednjice
odjeće heljdinu kašu. „Ovdje ima žena.“
„Calanthe. Voljena. Moja. Calanthe!“ ponavljao je Eist Tuirseach u
stankama između poljubaca. Kraljica je otvorila oči, ali nije se pokušala
oslobodi iz njegova zagrljaja.
„Eiste. Ljudi gledaju“, rekla je.
„Pa neka gledaju.“
„Bi li mi netko h o objasni što je to bilo?“ upitao maršal Vissegerd,
izvlačeći se ispod otpale tapiserije.
„Ne“, rekao je vještac.
„Vidara!“ kriknuo je tanko Windhalm iz A re, sagnut Rainfamom.
„Vode!“ derao se jedan od braće iz Strepta, Dziržygorka, noseći svojim
ka anom zapaljeni goblen. „Vode, brže!“
„I piva!“ prokrkljao je Kokodak.
Nekoliko vitezova koji su još mogli staja na nogama pokušavalo je
podignu Pave u, no ona je odgurnula njegove ruke, ustala sama i
nesigurnim korakom pošla prema kaminu uz koji je oslonjen leđima o zid
sjedio i nespretno se pokušavajući riješi krvlju umazanih djelova oklopa.
„Ta današnja mladež!“ prasnuo je Mišodžak, gledajući prema njima.
„Rano započinju! Samo im je jedno na pame .“
„A što to?“
 „Pa zar , vješče, ne znaš da djevica, znači netaknuta, da bi mogla
upotrijebi Silu?“
„Dođavola s njezinim djevičanstvom“, progunđao je . „Odakle njoj
uopće takve sposobnos ? Koliko ja znam, ni Calanthe, ni Roegner...“
„Naslijedila ih je napreskokce, zasigurno“, rekao je. „Njezina baka,
Adalia, podizala je pomakom obrve u nesretni most. Hej, Geralte, no,
pogledaj! Još joj nije dosta!“
Calanthe, i dalje oslonjena o ruku Eista Tuirseacha, pokazala je ranjenog
Ježa stražarima. Geralt i Mišodžak priližili su se brzo, ali bez potrebe.
Stražari su odskočili od poluležeće prilike, povukli se, šapćući i mrmljajući.
Čudovišna Ježeva njuška počela se razmaziva , rasplinjava , gubi
obrise. Bodlje i čekinja su se mreškajući pretvorili u crnu, sjajnu, kovrčavu
kosu i bradu, koja je uokvirivala blijedo, uglato muško lice ukrašeno
povelikim nosom.
„Što...“ zamucao je Eist Tuirseach. „Tko je to? Jež?“
„Duny“, rekla je meko Pave a. Calanthe je s snu h usta okrenula
glavu.
„Začaran?“ promrmljao je Eist. „Ali kako...“
„Izbila je ponoč“, rekao je vještac. „Upravo u ovom trenu. Zvono koje
smo čuli ranije, bilo je nesporazum i zabuna. Zvonarova. Is na, Calanthe?“
„Is na, is na“, prostenjao je muškarac imenom Duny, odgovarajući
umjesto kraljice, koja uostalom nije ni kanila odgovori . „No možda bi mi
netko umjesto što priča pomogao da se izvučem iz ove limarije i pozovem
vidara. Taj me je luđak Rainfam ubo ispod rebra.“
„Što će nam vidar?“ rekao je Mišodžak, vadeći štapić.
„Dosta!“ uspravila se Calanthe, ponosno podižući glavu. „Dosta toga.
Kada ovo svrši, hoću vas sve vidje u svojoj odaji. Sve koji ovdje stojite. Eist,
Pave e, Mišodžak, Geralt i ... Duny. Mišodžače?“
„Da, kraljice.“
„Može li taj tvoj štapić... Nabila sam kralježnicu. I sve oko nje.“
„Na zapovijed, kraljice.“
III.
 „... urok“, nastavljao je Duny, trljajući sljepoočnice. „Od rođenja. Nikada
nisam doznao koji je bio razlog i tko mi je to učinio. Od ponoći do zore
normalan čovjek, od zore... vidjeli ste što. Akerspaark, moj otac, h o je to
sakri . U Maechtu su ljudi praznovjerni, čarolije i uroci u kraljevskoj obitelji
mogli bi se pokaza fatalnima po dinas ju. Iz dvorca me uzeo jedan od
očevih vitezova, odgojio me, nas dvojica smo se potucali svijetom, lutajući
vitez sa š tonošom, kasnije, kada je on umro, putovao sam sam. Više se ne
sjećam od koga sam čuo da me od uroka može oslobodi samo dijete
iznenađenje. Ubrzo nakon toga susreo sam Roegnera. Dalje znate.“
„Dalje znamo, odnosno pretpostavljamo“, kimnula je glavom Calanthe.
„Osobito to da nisi pričekao petnaest godina dogovorenih s Roegnerom,
već ranije zavr o glavom mojoj kćeri. Pave a? Otkad?“
Kraljevna je spus la glavu i podignula jedan prst.
„No, eto. Ti mala vješ ce. Meni pod nosom! Neka samo doznam tko ga
je puštao noću u dvorac! Kada se samo dočepam dvorskih dama s kojima si
odlazila bra jaglace. Jaglace, dođavola! I što da ja sada učinim s vama?“
„Calanthe...“ započeo je Eist.
„Pomalo, Tuirseach. Još nisam završila. Duny, stvar je postala jako
složena. S Pave om si već godinu dana i što? I ništa. To znači da si od krivog
oca isposlovao obećanje. Usud se s tobom poigrao. Koje li ironije, kako kaže
ovdje nazočni Geralt iz Rivije.“
„U vražju mater s usudom, obećanjima i ironijom“, nalju o se Duny.
„Volim Pave u i ona voli mene, i samo to se računa. Ne možeš, kraljice,
sta na put našoj sreći.“
„Mogu, Duny, mogu, mogu itekako“, nasmiješila se Calanthe jednim od
svojih nepogrešivih smiješaka. “Na tvoju sreću, ne želim. Dugujem nešto,
Duny. Za ono, znaš. Bila sam odlučna... Trebala bih te zamoli za
oproštenje, ali ja to baš ne volim. Stoga dajem Pave u i budimo kvit.
Pave o? Ne bi li se predomislila?“
Kraljevna je zanijekala, gorljivo vrteći glavom.
„Hvala, gospo. Hvala“, nasmiješio se Duny. „Ti si mudra i velikodušna
kraljica.“
„Naravno da jesam. I lijepa.“
„I lijepa.“
 „Možete oboje osta u Cintri, ako hoćete. Ovdašnji su ljudi manje
praznovjerni od stanovnika Maechta i brzo se navikavaju. Uostalom, čak si i
kao Jež bio prilično simpa čan. Samo na prijestolje zasad ne možeš
računa . Namjeravam još malo vlada uz novoga kralja Cintre. Plemeni
Eist Tuirseach iz Skelligea mi je nešto predložio.“
„Calanthe...“
„Da, Eiste, pristajem. Još me nitko nije zaprosio dok sam ležala na podu
među ostacima vlas ta prijestolja, ali... Kako si ono rekao, Duny? Samo se
to računa i savjetujem svakome da ne staje na put mojoj sreći. A vi, što tako
zurite? Nisam još stara koliko mislite gledajući moju skoro pa udanu kćer.“
„Današnja mladež“, progunđao je Mišodžak. „Jabuka ne pada daleko...“
„Što mrmljaš, čarobnjače?“
„Ništa, gospo.“
„Onda dobro. Usput, Mišodžače, imam prijedlog i za tebe. Pave će
treba učitelj. Mora nauči kako se nosi sa svojim posebnim darom.
Volim ovaj zamak, voljela bih da ostane kakav jest. Uz još jedan napad
histerije moje darovite kćeri mogao bi se raspas . Što kažeš, druide?“
„Za mene je to čast.“
„I ja mislim.“ Kraljica je okrenula glavu prema prozoru. „Već sviće.
Vrijeme je...“
Odjednom se okrenula na stranu gdje su Pave a i Duny šaputali jedno
drugome, držeći se za ruke i skoro se dodirujući čelima.
„Duny!“
„Da, kraljice?“
„Čuješ? Sviće! Već je svijetlo! A ...“
Geralt je pogledao Mišodžaka, Mišodžak Geralta i obojica su se počela
smija .
„A što se vi tako veselite, čarobnjaci? Zar ne vidite...“
„Vidimo, vidimo“, zajamčio je Geralt.
„Čekali smo da i sama primije š“, prasnuo je u smijeh Mišodžak.
„Zanimalo me kada ćeš poveza .“
„Što?“
 „To da si skinula urok. Ti si ga skinula“, rekao je vještac. „U trenutku
kada si izrekla: >Dajem Pave u<, ispunio se usud.“
„Točno tako“, potvrdio je druid.
„Bogova mi“, rekao je polagano Duny. „Napokon, znači. Dovraga, mislio
sam da ću se više radova , da će zasvira nekakve fanfare ili nešto...
Navika. Kraljice! Hvala. Pave o, čuješ?“
„Mhm“, rekla je kraljevna ne otvarajući oči.
„Ovime“, uzdahnula je Calanthe, gledajući Geralta umornim pogledom,
„sve završava dobro. Is na, vješče? Urok je skinut, spremaju se dva
vjenčanja, obnova prijestolne dvorane potrajat će bar mjesec dana,
četvorica su ubijena, ranjenih je bezbroj, Rainfam iz A re jedva diše.
Radujmo se. Znaš li, vješče, da sam te u jednom trenutku htjela da ...“
„Znam.“
„Ali sada moram oda priznanje. Tražila sam učinak i dobila učinak.
Cintra sklapa savez sa Skelliegeom. Moja kći se ne udaje za najgoreg.
Nakratko sam pomislila kako bi sve ovo ionako ispalo u skladu s usudom,
čak i da te nisam dovukla na gozbu i posjela do sebe. Ali varala sam se.
Usud je mogao promijeni Rainfamov bodež. A Rainfama je zaustavio mač
u vješčevoj ruci. Čes to si to odradio, Geralte. Sada ostaje pitanje cijene.
Reci, što tražiš.“
„Samo malo“, rekao je Duny, opipavajući previjeni bok. „Pitanje cijene,
kažete. Ja sam dužnik, ja moram...“
„Ne prekidaj me, zete“, namrš la se Calanthe. „Tvoja punica ne podnosi
kad ju se prekida. Upam to. I znaj da nisi nikakav dužnik. Ispalo je da si bio
nešto poput predmeta ugovora koji sam sklopila s Geraltom iz Rivije.
Rekla sam da smo kvit i nema smisla da se zbog toga moram
beskonačno ispričava . Ali ugovor me i dalje obvezuje. No, Geralte. Tvoja
cijena.“
„Dobro“, rekao je vještac. „Molim te tvoju zelenu lentu, Calanthe. Neka
me zauvijek podsjeća na boju očiju najljepše od kraljica koje sam upoznao.“
Calanthe se nasmijala, otkopčala s vrata ogrlicu sa smaragdima.
„Ova džidža“, rekla je, „ima kamenje posebne nijanse. Sačuvaj je skupa
s milom uspomenom.“
 „Mogu li nešto reći?“ skromno je upitao Duny.
„Pa naravno, zete, samo izvoli, izvoli.“
„I dalje tvrdim da sam dužnik, vješče. Mojemu je životu zaprije o
Rainfarnov bodež. Stražari bi me zatukli da nije bilo tebe. Koja god cijena
bila, ja sam je dužan pla . Jamčim da to mogu. Što tražiš, Geralte?“
„Duny“, rekao je polagano Geralt. „Vještac kojemu se postavi takvo
pitanje mora zamoli da mu ga se i ponovi.“
„Onda ponavljam. Jer, vidiš, tvoj sam dužnik iz još jednoga razloga. Kada
sam doznao da se nalaziš u dvorani i tko si, mrzio sam te i mislio jako loše o
tebi. Smatrao sam te slijepim, krvožednim oruđem, nekim tko ubija bez
razmišljanja i osjećaja, briše oštricu od krvi i prebraja novac. A uvjerio sam
se da je zanimanje vješca stvarno dostojno poštovanja. Braniš nas ne samo
od Zla koje vreba u mraku, već i od onog koje se skriva u nama samima.
Šteta što vas je tako malo.“
Calanthe se nasmiješila. Po prvi put te noći Geralt je bio sklon prizna
da je to bio prirodan osmijeh.
„Lijepo je to sročio moj zet. Moram doda još dvije riječi. Točno dvije.
Opros , Geralte.“
„A ja“, rekao je Duny, „ponavljam. Što tražiš?“
„Duny“, ozbiljno je rekao Geralt, „Calanthe, Pave o. I , časni viteže
Tuirseach, budući kralju Cintre. Da bi se postalo vješcem, treba se rodi u
sjeni usuda, a takvih se rađa malo. Zato nas i nema puno. Starimo,
pogibamo, a nemamo kome prenosi naše znanje, naša umijeća. Manjka
nam nasljednika. A ovaj je svijet pun Zla koje samo čeka da nestanemo.“
„Geralte“, šapnula je Calanthe.
„Da, ne varaš se, kraljice. Duny! Dat ćeš mi to što već imaš, a za što još
ne znaš. Vra t ću se u Cintru za šest godina da provjerim je li usud bio
milos v prema meni.“
„Pave o“, Duny je razrogačio oči. „Ti valjda nisi..“
„Pave o!“ povikala je Calanthe. „Zar si... Zar si ...“
Kraljevna je spus la pogled i pocrvenjela. A onda odgovorila.
 Glas razuma 5
„Geralte! Hej! Jesi tu?“
Podignuo je glavu iznad požutjelih hrapavih stranica Povijes svijeta
Rodericka de Novembrea, zanimljivog, premda pomalo kontroverznog djela
koje je proučavao od jučer.
„Tu sam. Što se dogodilo, Nenneke? Trebaš me?“
„Imaš gosta.“
„Opet. Tko je ovaj put? Vojvoda Hereward osobno?“
„Ne. Ovaj put je to Maslačak, tvoj pajdaš, to vucaralo, taj trut i
neradnik, taj svećenik umjetnos , blistava zvijezda balade i ljubavnoga
s ha. Kao i obično, obasjan slavom, napuhan kao svinjski mjehur i pivskoga
zadaha. Hoćeš ga vidje ?“
„Naravno. Pa on mi je prijatelj.“
Nenneke je puhnula, slegnula ramenima.
„Ne razumijem to prijateljstvo. On je tvoja sušta suprotnost.“
„Suprotnos se privlače.“
„Očito. Evo, izvoli, s že“, pokazala je pokretom glave. „Tvoj glasovi
poeta.“
„On je doista glasovi poeta, Nenneke. Nećeš valjda tvrdi da nisi
slušala njegove balade.“
„Slušala sam“, namrš la se svećenica. „Itekako. Što se može, ne
razumijem se u to, možda se talent sastoji baš u vješ ni preskakanja iz
dirljive lirike u opscene svinjarije. Ma pus mo to. Opros , ali neću vam
pravi društvo. Nisam danas raspoložena ni za njegovu poeziju, ni za
njegove vulgarne šale.“
Iz hodnika je odjeknuo biserni smijeh, trzaj lutnje, na pragu knjižnice
stajao je Maslačak u ljubičastom ka anu s čipkas m orukvicama i s
nakrivljenim šeširićem na glavi. Ugledavši Nenneke, trubadur se
ceremonijalno naklonio. Metući pod čapljinim perom pričvršćenim za
šeširić.
„Moje najdublje poštovanje, časna majko“, kretenski je zacvrkutao.
„Hvala velikoj Meliteli i njezinim svećenicama, izvorima vrline i mudros ...“
 „Prestani mlje , Maslačku“, prasnula je Nenneke. „I ne oslovljavaj me s
majko. Znaj da me pri pomisli da bi mi mogao bi sinom obuzima užas.“
Okrenula se na pe i izašla, šušteći dugačkom haljinom. Maslačak je
krevelječi se parodirao naklon.
„Nije se ništa promijenila“, rekao je vedro. „I dalje se nimalo ne
razumije u šalu. Razbjesnila se na mene, jer sam došavši malo proćaskao s
vrataricom, dragom plavušom s dugim trepavicama i djevojačkom kosom
što seže do lijepog dupenceta, koje ne bi bilo grijeh uš pnu . Pa sam je i
uš pnuo, a Nenneke koja je upravo naišla... Ma pus . Zdravo, Geralte.“
„Zdravo Maslačak. Kako si znao da sam ovdje?“
Pjesnik se uspravio, povukao hlače.
„Bio sam u Wyzimu“, rekao je. „Čuo za štrigu, doznao da si bio ranjen. I
dosje o se kamo bi mogao o ći na oporavak. Kako vidim, već si zdrav?“
„Dobro vidiš. Ali pokušaj to objasni Nenneke. Sjedni, popričat ćemo.“
Maslačak je sjeo, pogledao knjigu koja je ležala na pultu.
„Povijest?“ nasmiješio se. „Roderick de Novembre? Čitao sam, čitao.
Dok sam studirao na akademiji u Oxenfurtu, povijest je bila na drugom
mjestu popisa mojih omiljenih predmeta.“
„A što je bilo na prvom mjestu?“
„Zemljopis“, rekao je ozbiljno pjesnik. „Atlas svijeta je bio veći i iza
njega se lakše moglo sakri butelju rakije.“
Geralt se suho nasmijao, ustao, skinuo s police Arkan magije i alkemije
Luninija i Tyrssa i izvukao na danje svjetlo iza povelikog sveska skrivenu
trbušastu bocu opletenu slamom.
„Oho“, vrlo se razveselio bard. „Mudrost i nadahnuće i dalje se skrivaju
u knjižnicama. Oooh! Ovo volim! Šljivovica, zar ne? Da, ovo ja zovem
alkemijom. Ovo je kamen mudros koji doista vrijedi proučava . U tvoje
zdravlje, brate. Oooh, jaka je kao kuga!“
„Što te dovodi ovamo?“ Geralt je preuzeo butelju od pjesnika, gucnuo i
zakašljao se opipavajući zamotani vrat. “Kamo namjeravaš?“
„Nikamo. To jest, mogao bih krenu kamo ćeš i . Mogao bih pravi
društvo. Misliš se dugo zadrža ovdje?“
 „Ne dugo. Lokalni mi je vojvoda dao na znanje da nisam dobrodošao na
njegovu posjedu.“
„Hereward?“ Maslačak je poznavao sve kraljeve, kneževe, vlasteline i
plemiće od Jaruge do Zmajskih planina. „Fućka se za njega. Neće se
usudi sukobi s Nenneke, s boginjom Melitele. Narod bi mu spalio kaštel.“
„Ne želim nevolje. A ionako sam ovdje već predugo. Putujem na jug,
Maslačku. Daleko na jug. Ovdje neću naći posla. Civilizacija. Tko će ovdje
zatreba vješca? Kad pitam za neki posao, gledaju me kao nakaradu.“
„Ma što pričaš? Kakva civilizacija. Prolazio sam kroz Buinu prije tjedan
dana i putujući naslušao se najrazliči jih priča. Navodno da ima vodjanoja,
mavki, zloradki, velesa, svih mogućih svinjarija. Trebao bi imah posla preko
glave.“
„To su priče, čuo sam ih i ja. Pola ih je ili izmišljeno ili pretjerano. Ne,
Maslačku. Svijet se mijenja. Nešto ide kraju.“
Pjesnik je povukao iz boce, zažmirio, teško uzdahnuo.
„Opet počinješ plaka nad svojom tužnom sudbinom, je li vješče? I
pritom filozofira ? Zamjećujem pogubne posljedice neprimjerene lek re.
Jer da se svijet mijenja otkrio je već taj stari prdonja Roderick de
Novembre. Ta je promjenjivost svijeta, iskreno rečeno, jedina postavka iz
njegova traktata s kojom se mogu suglasi bez ikakvih ograda. Ali nije ta
teza toliko inova vna da bi me sada morao njom čas , držeći se pritom
kao umnik, što nimalo ne pristaje.“
Geralt je umjesto odgovora potegnuo iz boce.
„Da, da“, uzdahnuo je ponovo Maslačak. „Svijet se mijenja, sunce zalazi,
a rakija ide kraju. Što još po tvom mišljenju ide kraju? Spominjao si nekakvo
primicanje kraju, filozofe.“
„Dat ću nekoliko primjera“, rekao je Geralt nakon trena šutnje. „Iz
posljednja dva mjeseca provedena na ovoj obali Buine. Jednoga dana
dolazim, gledam, most. Ispod mosta sjedi trol, zah jeva plaću od svakoga
prolaznika. Onima koji odbiju prebije nogu, a ponekad i obje. Odlazim stoga
županu, koliko ćete mi da , pitam, za toga trola. Župan zijeva od čuđenja.
Kako to, pita, a tko će most popravlja , ako ne bude trola. Trol brine o
mostu, redovito ga popravlja u znoju lica svoga, solidno, valjano. Pa ispada
da mu je je inije plaća mito. Onda idem dalje, gledam, račvorepi. Omanji,
bit će nekih pet aršina od vrha nosa do kraja repa. Le , u kandžama nosi
ovcu. Odem u selo, koliko ćete, pitam, pla za zmijurinu? Seljaci na
koljena, ne, viču, to je smuk ljubimac najmlađe kćeri našega baruna, ako
mu padne makar ljuščica s leđa, barun će nam selo spali , a nama kožu
odera . Idem dalje i sve sam gladniji. Raspitujem se za posao, naravno, ima
ga, ali kakvog? Ovome uhva rusalku, onome nimfu, trećemu pak
uresnicu... Posve su oglupavili, sela puna djevojaka kao repe, a njima se
prohtjelo neljudica. Treći moli da ubijem le ćurka i donesem mu koščicu iz
njegova dlana, jer navodno samljevena i usuta u juhu popravlja
potenciju...“
„Ma to je koještarija“, upleo se Maslačak. „Pokušao sam. Nimalo ne
pomaže, a juha ima okus kao da je skuhana od obojaka. No, ako ljudi u to
vjeruju i spremni su pla ...“
„Neću ubija le ćurke. Ni druga bezopasna stvorenja.“
„Onda ćeš gladova . Ili da možda promijeniš posao.“
„U koji?“
„Bilo koji. Postani svećenik. Ne bi bio loš s m tvojim obzirima, tvojom
moralnošću, tvojim znanjem o ljudskoj prirodi i svekolikim stvarima. To što
ne vjeruješ ni u jednog boga, ne bi trebalo predstavlja problem. Poznajem
malo svećenika koji vjeruju. Postani svećenik i prestani se samosažalijeva .“
„Ne samosažalijevam se. Utvrđujem činjenice.“
Maslačak je prebacio nogu preko noge i sa zanimanjem se zagledao u
istrošeni poplat.
„Podsjećaš me, Geralte, na staroga ribara koji je potkraj života otkrio da
ribe smrde, a da od vode trga u kos ma. Budi dosljedan. Pričanje i žaljenje
neće ništa popravi . Ja bih, da ustanovim kako više nema potražnje za
pjesništvom, objesio lutnju na zid i postao vrtlar. Uzgajao bih ruže.“
„Baljezgaš. Ne bi bio spreman na takvo odricanje.“
„Ma“, složio se pjesnik i dalje zagledan u potplat, „možda i ne bih. Ali
naše se profesije ponešto razlikuju. Potražnja za pjesništvom i zvukom
struna lutnje neće se nikada smanji . S tvojim zanimanjem je lošije. Jer vi
se, vješci, sami rješavate posla, postupno, ali postojano. Što bolje i
savjesnije radite, to imate manje posla. Pa vaš je cilj, razlog vašega
postojanja, svijet bez čudovišta, miran i siguran svijet. Odnosno svijet u
kojemu su vješci suvišni. Paradoks, nije li?“
„Jest.“
„Prije, dok je još bilo jednoroga, postojala je jedna poprilično brojna
skupina djevojaka koje su čuvale vrlinu da bi ih mogle lovi . Sječaš se? A
štakorolovaca sa sviralama? Svi su se tukli za njihove usluge. A dokrajčili su
ih alkemičari, pronašavši učinkovite otrove, a na to se još nastavilo sveopće
pripitomljavanje mačaka, tvorova i lasica. Živo njice su bile je inije,
umilja je i nisu lokale toliko piva. Opažaš analogiju?“
„Opažam.“
„Onda koris tuđa iskustva. Djevice od jednoroga, kada su izgubile
posao, odmah su se riješile i djevičanstva. Neke su se kasnije, želeći
nadoknadi godine odricanja, proslavile tehnikom i gorljivošću.
Štakorolovci... No, njih radije nemoj oponaša , jer su se svi do zadnjega
propili i spali na prosjački štap. Nekako se čini da je sada došao red na
vješče. Čitaš Rodericka de Novembrea? Ima kod njega, koliko se sjećam,
bilješki o vješ ma, onim prvima, koji su počeli putova po zemlji prije nekih
tristo godina. U vrijeme kada su seljaci na žetvu izlazili u naoružanim
skupinama, sela okruživali trostrukim ogradama od zašiljenih kolaca,
trgovačke su karavane tada podsjećale na hodnje plaćeničkih vojski, a na
zidinama malobrojnih gradina dan i noć stajali su katapul spremni na
paljbu. Jer mi, ljudi, bili smo tada ovdje uljezi. Ovom su zemljom vladali
zmajevi, man kore, grifoni i amfisbene, vampiri, vukodlaci i štrige,
kikimore, himere i šarkanji. I valjalo im je tu zemlju o ma komad po
komad, svaku dolinu, svaki prijevoj, svaki borik i svaku poljanu. I uspjeli smo
u tome ne bez neprocjenjive pomoći vještaca. Ali ta su vremena
nepovratno prošla. Barun ne dopušta da se ubije račvorep, jer je sigurno
zadnji drakonid u promjeru od suću milja i više ne izaziva jezu, nego sućut
i nostalgiju za minulim vremenom. Trol ispod mosta se zbližio s ljudima, to
više nije čudovište kojim se plaši djecu, to je relikt i lokalna atrakcija, usput i
korisna. A upiri, man kore, amfisbene? Borave po šumama i nedostupnim
planinama...“
„Imao sam dakle pravo. Nešto završava. Sviđalo se to tebi ili ne sviđalo,
nešto ide kraju.“
 „Ne sviđa mi se što izgovaraš banalne fraze. Ne sviđa mi se izraz lica s
kojim to činiš. Što se s tobom zbiva? Ne prepoznajem te, Geralte. Eh,
kvragu, otputujmo čim prije na taj jug, u te divlje krajeve. Čim središ
nekoliko čudovišta, odmah če te proči po štenost. A čudovišta ondje ima
navodno puno. Priča se da, dosadi li ondje staroj bakici živje , ode sama
bez ikoga po suharke u šumu, ne ponijevši sa sobom sulicu. Uspjeh
zajamčen. Trebao bi se ondje trajno naseli .“
„Možda bih trebao. Ali neću.“
„Zašto? Ondje vještac može lakše zaradi .“
„Zaradi je lakše“, Geralt je gucnuo iz pletenke, „ali teže potroši . Usto,
ondje jedu ječmenu kašu i proso, pivo im daje na mokraću, djevojke se ne
peru, a komarči grizu.“
Maslačak je glasno zagrohotao, oslanjajući za ljak o police, o knjige
uvezane u kožu.
„Proso i komarči! To me podsjeća na naše prvo zajedničko putovanje na
kraj svijeta“, rekao je. „Sjećaš se? Upoznali smo se na proštenju u Guletu i
nagovorio si me...“
„Ti si mene nagovorio. Pa morao si zbrisa iz Gulete koliko su konja
noge nosile, jer je djevojče koje si poševio ispod podija za glazbenike imalo
če ri stasita brata. Tražili su te po cijelom gradu, prijeteći da će te
isprebija i uvalja u smolu i piljevinu. Zato si mi se tada prikrpao.“
„A umalo nisi iskočio iz gaća od rados što si našao kompanjona.
Dotad si na putu mogao porazgovara jedino s konjem. Ali neka bude,
imaš pravo, bilo je kako kažeš. Tada sam zbilja morao nesta na neko
vrijeme, a Cvjetna dolina mi se u tu svrhu učinila idealnom. Jer tada je to
trebao bi kraj naseljenog svijeta, predstraža civilizacije i Novoga, najdalje
isturena točka na granici dvaju svjetova... Sjećaš se?“
„Sjećam se, Maslačku.“
 Kraj svijeta
I.
Maslačak je oprezno sišao niz stube krčme, noseći dva vrča s kojih se
slijevala pjena. Psujuči po ho, progurao se kroz skupinu radoznalih dječaka
koji su se vrzmali uokolo. Prešao je ukoso preko dvorišta, zaobilazeći kravlje
kolače.
Oko stola postavljenog na seoskom trgu, za kojim je vještac razgovarao
sa starostom, već se okupilo nekoliko desetaka naseljenika. Pjesnik je
spus o vrčeve, sjeo. Odmah je razabrao da se za vrijeme njegove kratke
odsutnos razgovor nije pomaknuo ni za pedalj.
„Ja sam vještac, gospodine starosto“, ponovio je Geralt po tko zna koji
put, brišući usta od pivske pjene. „Ne trgujem ničim. Ne bavim se
novačenjem za vojsku i ne umijem liječi slinavku. Ja sam vještac.“
„To vam je takva profesija“, objasnio je po tko zna koji put Maslačak.
„Vještac, razumijete? Ubija štrige i zloduhe. Čis svu gamad. Profesionalno,
za novac. Shvaćate li, starosto?“
„Aha!“ Staros no čelo preorano dubokim brazdama teškog
razmišljanja, izgladilo se. „Vještac! Pa trebali ste odmah reći!“
„Točno“, potvrdio je Geralt. „Zato ću odmah upita : ima li ovdje u
okolici nekakva posla za mene?“
„Aaaa...“ Starosta je opet počeo razmišlja na primjetan način. „Posla?
To jest ... No... Nakaze? Pitate ima li vođe nagrda?“
Vještac se nasmiješio i kimnuo glavom, trljajući zglobom prsta očni
kapak koji ga je svrbio od prašine.
„Ima“, zaključio je starosta nakon dužeg vremena. „Pogledajte samo
tamo, vidite ona brda? Ondje žive vilenjaci, ondje njizi imaju kraljevstvo.
Njizine palače, kažem vam, cijele su od čistoga zlata. Oho, gospodine!
Vilenjaci, velim ja vama. Grozota. Tko onamo ode, više se ne vraća.“
„Tako sam i mislio“, rekao je Geralt hladno. „Upravo zato i ne kanim
tamo odlazi .“
Maslačak se besramno nacerio. Starosta je, u skladu s Geraltovim
očekivanjem, dugo razmišljao.
 „Aha“, rekao je napokon. „Da, tako je. Ali ima tu i drugih nagrda. Iz
vilenjačke krajine se dovlače ovamo. O, gospodine, ima ih, baš ima. Teško ih
je prebraja . A najgora će bi Mora, dobro velim, ha muzi?“
„Muži“ su oživjeli, opsjeli stol sa svih strana.
„Mora!“ rekao je jedan. „Da, da, pravo starosta zbori. Bleda ženska,
kolibe u zoru obilazi, dečica od nje umiraju!“
„I domovoji“, dodao je drugi, stražar iz mjesne straže. „Konjima grive
mrse po stajama!“
„I netopiri! Ima tu i netopira!“
„I vile! Zbog njih se ljudi ospu!“
Nekoliko sljedećih minuta prošlo je u intenzivnom nabrajanju čudovišta
koja svojim podlos ma ili već samim svojim postojanjem dodijavaju
ovdašnjim seljacima. Geralt i Maslačak su doznali za smu pute i mamivoje,
zbog kojih pošten seljak ne može pogodi put do kuće kada se napije, o
le sasu, koji le i kravama ispija mlijeko, o glavi na paučjim nogama što trči
po šumi, o hoboldima koji nose crvene kapice i o groznoj štuki koja o ma
rublje iz praljinih ruku, i samo treba gleda kada će poče grabi i same
pralje. Kao i obično, nije prošlo ni bez toga da se reklo kako stara Naradkova
noću le na žaraču, a danju obavlja pobačaje, da mlinar miješa brašno s
mljevenim žirom, dok je stanovi Duda, govoreći o kralju, vladara nazvao
razbojnikom i ološem.
Geralt je mirno saslušao, kimajući glavom u hinjenoj usredotočenos ,
postavio nekoliko pitanja u vezi s glavnim putovima i topografijom terena,
nakon čega je ustao i kimnuo Maslačku.
„Doviđenja, dobri ljudi“, rekao je. „Brzo ču se vra , pa ćemo pogleda
što se može učini .“
Odjahali su šutke duž koliba i plotova, ispraćani psećim lavežom i
dječjom vriskom.
„Geralte“, oglasio se Maslačak, stajući u stremenima i otkidajući lijepu
jabuku s grane koja se pružala preko ograde voćnjaka. „Cijelim putem si se
žalio da je sve teže pronaći posao. A iz ovoga što sam maloprije čuo
proizlazi da ćeš ovdje radi do zime, i to bez predaha. Ti bi zaradio nešto
novaca, a ja bih prikupio lijepih tema za balade. Zašto onda, objasni mi,
idemo dalje?“
 „Ne bih ovdje zaradio ni groša, Maslačku.“
„Zašto?“
„Zato što u tome što su govorili nije bilo ni zrnca is ne.“
„Molim?“
„Nijedno od stvorenja o kojima su govorili ne postoji.“
„Pa valjda se šališ!“ Maslačak je ispljunuo koš cu i bacio ogrizak u psa
šarova posebno zaokupljenog konjskim kićicama. „Ne, to nije moguće.
Promatrao sam te ljude, a ja se u ljude razumijem. Oni nisu lagali.“
„Ne“, složio se vještac. „Nisu lagali. Duboko u sve to vjeruju. Što ne
mijenja stvar.“
Pjesnik je neko vrijeme šu o.
„Nijedno od h čudovišta... Nijedno? To je nemoguće. Nešto od toga
što su pobrojali mora postoja . Makar jedno! Priznaj.“
„Priznajem. Jedno od njih sigurno postoji.“
„Ha! Koje?“
„Netopiri.“
Ostavili su za sobom posljednje ograde, izjahali na cestu među njivama
žu m od uljane repice i poljima žita zaljuljanog vjetrom. Putem, u
suprotnom smjeru, vukla su se natovarena kola. Bard je prebacio nogu
preko jabuke sedla, naslonio lutnju na koljeno i prebirao po strunama
sjetne melodije, domahujući povremeno hihotavim, veselim djevama koje
su prolazile rubom ceste s grabljama na krepkim ramenima.
„Geralte“, odjednom je rekao. „Pa čudovišta ima. Možda ne toliko kao
nekoć, možda ne vrebaju iza svakog stabla u šumi, ali ih ima. Postoje. Čemu
onda pripisa to što ljudi dodatno izmišljaju nepostojeća? A usto još i
vjeruju u to što izmišljaju? Ha? Geralte iz Rivije, glasovi vješče? Nisi
razmišljao o razlogu?“
„Razmišljao sam, glasovi pjesniče. I poznat mi je taj razlog.“
„Radoznao sam.“
„Ljudi“, Geralt je okrenuo glavu, „vole izmišlja čudovišta i užase. Sami
se sebi tada čine manje čudovišnima. Dok piju do besvijes , varaju, kradu,
mlate žene, more gladom stare bakice, umlaćuju sjekirom lisicu uhvaćenu u
zamku ili špikaju strijelama zadnjeg preostalog na svijetu jednoroga, vole
misli da je Mora koja ulazi za svitanja u kolibe ipak čudovišnija i od njih. Pa
im biva nekako lakše pri srcu. I lakše im je živje .“
„Upam o sam“, rekao je Maslačak nakon kratke šutnje. „Pridodat ću
rime i sroči o tome baladu.“
„Sroči. Ali nemoj računa s velikim pljeskom.“
Jahali su sporo, ali ubrzo su izgubili iz vida zadnje kućice naselja. Uskoro
su se popeli na niz šumovi h brežuljaka.
„Ha!“ Maslačak je zaustavio konja, osvrnuo se uokolo. „Pogledaj,
Geralte. Nije li ovdje lijepo? Vrazi me odnijeli ako ovo nije idila. Oko se
raduje!“
Teren se iza brežuljaka blago spuštao prema nizini i ravnim poljima
ispresijecanim mozaikom raznobojnih nasada. Po sredini, okruglo i pravilno
poput lis ća djeteline, caklila se površina triju jezera okruženih tamnim
pojasevima guš ka johe. Obzorje je obilježavala maglovita, modra crta
planina koje su se uzdizale nad crn, bezobličan pojas borove šume.
„Hajdemo, Maslačku.“
Cesta je vodila ravno prema jezerima duž nasipa i među vrbama
skrivenih ribnjaka punih glasnih divljih patki, gusaka, čaplji i gnjuraca. Obilje
pernate divljači iznenađivalo je u blizini posvuda vidljivih tragova čovjekova
rada - nasipi su bili dobro održavani, obloženi trskom, propus učvršćeni
kamenjem i gredama. Žljebići uz ribnjake, nimalo nagnjili, veselo su
propuštali vodu. U trsci uz jezera vidjeli su se čamci i mos ći, a iz vode su
stršale motke složenih mreža i vrša.
Maslačak se naglo okrenuo.
„Netko ide za nama“, rekao je uzbuđeno. „Na kolima!“
„Nevjerojatno“, našalio se vještac, ni ne osvrnuvši se. „Na kolima? A ja
sam mislio da ovdje putuju na netopirima.“
„Znaš što ču reči?“ zarežao je trubadur. „Što je bliži konac svijeta, to
su dosjetke žešće. Strah me i pomisli do čega će to doves !“
Jahali su ne žureći, a kako su kola u koja su bila upregnuta dva šarca bila
prazna, brzo su ih sus zala.
„Ppprrrrr!“ Muškarac koji je upravljao kolima zaustavio je konje k iza
njih. Nosio je kožuh na golu kožu i imao kosu sve do obrva. „Hvaljeni neka
budu bozi, milos va gospodo!“
„I mi ih hvalimo“, odvra o je Maslačak, upućen u običaje.
„Ako hoćemo“, promrmljao je vještac.
„Koprivica mi je ime“, objavio je kočijaš. „Gledao sam vas dok ste sa
starostom iz Gornjega selišta pričali. Znam da ste vještac.“
Geralt je popus o uzde i dopus o kobili da malo frkne na koprive uz
rub ceste.
„Čuo sam“, nastavljao je muškarac u kožuhu, „kako su vam starosta
bajke pričali. Odmjeravao sam vam lice i nisam se čudio. Takve bedastoće i
lagarije odavno nisam čuo.“
Maslačak se nasmijao. Geralt je pozorno promatrao seljaka, ne govoreći
ništa. Seljak, zvan Koprivica, nakašljao se.
„Ne biste li se unajmili za pravi, pošteni posao, gospodine vještac?“
upitao je. „Imao bih nešto za vas.“
„A što to?“
Koprivica nije spus o pogled.
„Na ces se o poslu slabo razgovara. Dođite k meni, u Donje selište.
Tamo ćemo popriča . Pa ionako vas put tuda vodi.“
„Odakle ta sigurnost?“
„Odatle što drugog puta nema, a vaši su konji na tu stranu gubicama
okrenu , a ne repovima.“
Maslačak se ponovo nasmijao.
„Ništa“, rekao je vještac. „Na ces se loše razgovara. Pođimo onda,
gospodine Koprivica.“
„Privežite konje za prečage i sjednite na kola“, predložio je seljak. „Bit
će vam ugodnije. Zašto ri na sedlu žulja ?“
„Sveta is na.“
Popeli su se na kola. Vještac se s užitkom protegnuo na slami.
Maslačak, bojeći se očito da će uprlja svoj elegantni zeleni kapu ć, sjeo je
na dasku. Koprivica je cmoknuo konjima i kola su se zakotrljala po nasipu
utvrđenom gredama.
Prevezli su se preko mosta nad kanalom obraslim lopočima i vodenom
lećom, prošli pojas pokošenih livada. Dalje, dokle god je dosezao pogled,
protezala su se obrađena polja.
„Da ne povjeruješ da je ovo kraj svijeta, kraj civilizacije“, rekao je
Maslačak. „Pogledaj samo, Geralte. Žito kao zlato, a u ovom bi se kukuruzu
mogao sakri čovjek na konju. Ili ova repa, pogledaj kako je golema.“
„Razumiješ se u ratarstvo?“
„Mi, pjesnici, moramo se u sve razumje “, rekao je oholo Maslačak.
„Inače bismo se osramo li pišući. Uči treba, dragi moj, uči . O
poljoprivredi ovisi sudbina svijeta, pa je dobro razumje se u ratarstvo.
Ratarstvo hrani, odijeva, š od hladnoće, razonođuje i pomaže
umjetnost.“
„S tom si razonodom i umjetnošću malo pretjerao.“
„A rakija, od čega se peče?“
„Shvaćam.“
„Slabo shvaćaš. Uči. Pogledaj ove ljubičaste cvje će. To je lupina.“
„Zapravo je grahorica“, upleo se Koprivica. „Zar niste vidjeli lupinu? Ali
jedno ste pogodili, gospon. Ovdje sve bogato rađa i raste da bude milo.
Zato i kažu: Cvjetna dolina. Zato su se ovdje naši djedovi i naselili, istjeravši
prije toga vilenjake.“
„Cvjetna dolina ili Blathannova dolina“, Maslačak je gurnuo laktom
vješca ispruženog na slami. „Čuješ? Istjeravši vilenjake, ali ne smatrajući
potrebnim da izmijene stari vilenjački naziv. Pomanjkanje mašte. A kako
vam se ovdje živi s vilenjacima, gazda? Pa u brdima su vam, za granicom.“
„Ne miješamo se jedni s drugima. Oni za sebe, mi za sebe.“
„Najbolji izlaz“, rekao je pjesnik. „Is na, Geralte?“ Vještac nije
odgovorio.
II.
„Hvala na čašćenju.“ Geralt je oblizao koštanu žlicu i stavio je u praznu
zdjelu. „Stoput hvala, domaćine. A sada, ako dopuštate, prijeđimo na
stvar.“
„Dakako“, suglasio se Koprivica. „Što kažeš, Dhune?“
Dhun, starješina Donjega selišta, golem muškarac sumorna pogleda,
kimnuo je djevojkama, one su brzo pokupile sa stola posuđe i napus le
gos njsku izbu na očitu žalost Maslačka, koji im se od početka gozbe cerio i
navodio ih probranim šalama na hihotanje.
„Da čujem onda“, rekao je Geralt, gledajući u prozor iza kojega je
dopiralo udaranje sjekira i zvuk piljenja. Na dvorištu je u punom zamahu
bio neki posao oko drva, oštar miris smole dopirao je čak u izbu. „Pričajte,
čime bih vam ovdje mogao pomoći.“
Koprivica je pogledao Dhuna. Starješina naselja kimnuo je glavom,
nakašljao se.
„E, to je ovako“, rekao je. „Ima ovdje jedno polje...“
Geralt je ispod stola nogom gurnuo Maslačka koji je već spremao neki
zločest komentar.
„Polje“, nastavljao je Dhun. „Govorim li dobro, Ko-privice? Ležalo je to
polje podulje vrijeme na ugaru, ali smo ga zaorali i sada na njemu sadimo
konoplju, hmelj i lan. Komad polja, velim vam. Doseže sve do borove
šume...“
„I što?“ nije izdržao pjesnik. „Što ima na tom polju?“
„E...“ Dhun je podignuo glavu, počešao se iza uha. „E, tamo baza đaval.“
„Molim?“ prasnuo je Maslačak. „Što to?“
„Pa govorim. Đaval.“
„Kakav đaval?“
„A kakav će bi ? Đaval i gotovo.“
„Pa nema đavala!“
„Ne upleći se, Maslačak“, rekao je Geralt spokojnim glasom. „A vi
nastavite, gazda Dhune.“
„Pa govorim: đaval.“
„To već znam.“ Geralt je kada poželi znao bi nevjerojatno strpljiv.
„Recite, kako izgleda, otkuda se našao, čime vam smeta. Po redu, ako je
moguće.“
„E“, Dhun je podignuo kvrgavi dlan i dao se na brojanje, redom
savijajući prste, s velikim naporom. „Po redu, svakako, mudar ste vi čovjek.
E, da. On vam izgleda, gospodine, kao đaval, nikako nego kao đaval. Otkuda
se našao? E niotkud. Bum, tres, pras i vidim: đaval. A da nam smeta, po
is ni i ne smeta toliko. Biva čak i da pomogne.“
 „Pomogne?“ zagrohotao je Maslačak, nastojeći izvadi muhu iz piva.
„Vrag?“
„Ne upleći se, Maslačak. Nastavite, gospodine Dhune. Na koji vam
način pomaže taj, kako kažete...“
„Đaval“, ponovio je starosta naglašeno. „E, pomaže ovako: grunt nam
gnoji, zemlju prekopava, kr ce uništava, repu i ciklu pazi. A i gusjenice što
se u kupusu zalegnu, pojede. Ali po is ni, i kupus pojede isto. Ništa, samo
bi žderao. Kako to već đavli čine.“
Maslačak je opet zagrohotao, nakon čega je kvrcnuo prstom i ispalio
pivom namočenu muhu u mačku koja je spavala uz ognjište. Mačka je
otvorila jedno oko i prijekorno pogledala barda.
„Kako god“, rekao je mimo vještac, „spremni ste mi pla da se riješite
toga đavla, je li tako? Drugim riječima, ne želite ga u vašem kraju?“
„A tko bi h o“, Dhun ga je turobno pogledao, „đavla na očevini? Zemlja
je kraljevom voljom naša od davnina i đaval nema na njoj što radi .
Pljujemo na njegovu pomoć, zar nemamo ruke i sami? A to, gospodine
vješče, nije đaval, već zlurada stoka i u glavi mu je sve tako, da pros te,
usrano, da je teško podnije . Ujutro ne znaš što će mu do večeri pas na
um. Te, gospodine, bunar zagadi, te djevojku hvata, plaši, prije da će ju
pokara . Krade, gospodine, hranu siro nji. Uništava i kvari, dosađuje, po
nasipu ruje, rupe kopa kao nutrija ili dabar nekakvi, vodu je iz jednog
ribnjaka ispus o i šarani su pocrkali. U stogu je pušio lulicu, kurvin sin, pa je
i sve sijeno spalio...“
„Shvaćam“, prekinuo ga je Geralt. „Ipak znači smeta.“
„Ne“, zavr o je glavom Dhun. „Ne smeta. Samo tjera sprdnju, eto što.“
Maslačak se okrenuo prozoru, prigušujući smijeh. Vještac je šu o.
„A što se tu ima priča “, oglasio se do tog trenutka šutljivi Koprivica. „Vi
ste vještac, zar ne? Pa načinite s m đavlom reda. Tražili ste posla u
Gornjem selištu, na svoje sam uši čuo. I eto vam posla. Pla t ćemo koliko
treba. Ali pazite, ne želimo da đavla ubijete. To nikako.“
Vještac je podignuo glavu i opako se nasmiješio.
„Zanimljivo“, rekao je. „Rekao bih, nesvakidašnje.“
„Što?“ namrš o se Dhun.
 „Nesvakidašnji uvjet. Odakle toliko milosrđe?“
„Ne priliči ubija “, Dhun se još jače namrš o, „jer u ovoj Dolini...“
„Ne priliči i gotovo“, presjekao je Koprivica. „Uhva te ga samo,
gospodine, ili protjerajte za sedmu goru. A pla t ćemo vam pošteno.“
Vještac je šu o, ne prestajući se smiješi .
„Jesmo li se pogodili?“ upitao je Dhun.
„Najprije bih ga h o vidje , toga vašeg đavla.“
Seljaci su se pogledali.
„Vaše pravo“, rekao je Koprivica i ustao. „I vaša volja. Đaval noću harači
po cijeloj okolici, ali danju čuči negdje u konoplji. Ili među starim vrbama u
močvari. Ondje si ga možete pogleda . Nećemo vas požuriva . Ako se
hoćete odmori , odmarajte se koliko vas je volja. Na udobnos i jelu
nećemo škrtari , prema zakonu gostoprimstva. Budite nam pozdravljeni.“
„Geralte“, Maslačak je skočio sa stolca, pogledao na dvorište, seljake
koji su se udaljavali od kolibe. „Više ništa ne razumijem. Nije prošao ni dan
otkako smo razgovarali o izmišljenim čudoviš ma, a se odjednom
prihvaćaš lova na đavole. A da su baš đavoli izmišljeni, da su mitska
stvorenja, znade svatko, osim, vidjeli smo, ovih zatucanih seljačića. Što
znači tvoj neočekivani polet? Kladim se, poznajući te donekle, da nisi spao
na to da nam tako osiguravaš prenoćište, hranu i pranje?“
„Zbilja“, nacerio se Geralt. „Čini se da me već malo poznaješ, pjevaču.“
„U tom slučaju ne razumijem.“
„Što se tu treba razumje ?“
„Nema đavola!“ proderao se poeta, defini vno probudivši mačku.
„Nema! Đavoli ne postoje, do sto mu đavola!“
„Is na“, nasmiješio se Geralt. „Ali ja, Maslačak, nisam nikada mogao
odolje iskušenju da pogledam nešto nepostojeće.“
III.
„Jedno je sigurno“, progunđao je vještac, prešavši pogledom preko
konopljane džungle koja se pros rala pred njima. „Glup taj đavo nije.“
„Po čemu to zaključuješ?“, zainteresirao se Maslačak. „Po tome što čuči
u neprohodnoj guštari? Svaki zec ima toliko pame .“
 „Radi se o posebnom svojstvu konoplje. Tako golemo polje emi ra
snažnu an magijsku auru. Većina čarobnih formula ovdje bi bila
beskorisna. A tamo, pogledaj, vidiš one kolce? To je hmelj. Pelud iz
hmeljnih šišarica ima slično djelovanje. Kladim se da to nije slučajno. Nitkov
osjeća auru i zna da je tu siguran.“
Maslačak se nakašljao, popravio hlače.
„Zanima me“, rekao je, češkajući čelo ispod šeširića, „kako ćeš se toga
prihva . Još te nikada nisam vidio na poslu. Pretpostavljam da znaš
ponešto o hvatanju đavola. Nastojat ću se sje nekih starih balada. Bila je
jedna o đavlu i babi, nepristojna, ali zabavna. Baba je, znaš...“
„Poštedi me babe, Maslačku.“
„Kako hoćeš. H o sam pomoći, ništa više. A drevne pjesmice ne valja
omalovažava , u njima je mudrost prikupljana naraštajima. Ima balada o
sluzi zvanom Yolop, koji je...“
„Prestani brblja . Vrijeme je da se bacimo na posao. Da zaradimo za
hranu i pranje.“
„Što kaniš učini ?“
„Malo pronjuška po konoplji.“
„Originalno“, frknuo je trubadur. „Premda, priprosto.“
„A , kako bi se toga prihva o?“
„Inteligentno“, napuhnuo se Maslačak. „Domišljato. S hajkom, na
primjer. Istjerao bih đavla iz šikare, a na otvorenom polju ga sus gao na
konju i uhva o omčom na užetu. Što misliš o tome?“
„Vrlo zanimljiva koncepcija. Tko zna, možda i primjenjiva, ako poželim u
njoj sudjelova , jer za takvu su operaciju potrebna najmanje dvojica. Ali
zasad još ne lovimo. Zasad želim razabra kakav je taj vrag. Zato moram
pročešlja konoplju.“
„Hej!“ Bard je tek sada primije o. „Nisi uzeo mač!“
„A što će mi? I ja znam balade o vrazima. Ni baba, ni sluga zvan Yolop
nisu koris li mačeve.“
„Hmmm...“ Maslačak se osvrnuo uokolo. „Zar moramo ulazi posred te
guštare?“
„Ti ne moraš. Možeš se vra u selo i ondje me pričeka .“
 „O, ne“, pobunio se pjesnik. „Zar da propus m takvu priliku? I ja hoću
vidje đavla, uvjeri se je li doista tako strašan kakvim ga rišu. Upitao sam
moramo li se obavezno provlači kroz konoplju, s obzirom na to da ondje
ima pu ć.“
„Stvarno“, Geralt je dlanom natkrilio oči. „Postoji pu ć. Iskoris t ćemo
ga.“
„A ako je to đavolji pu ć?“
„Tim bolje. Nećemo se previše nahoda .“
„Znaš, Geralte“, brbljao je bard, hodajući za vješcem po uskoj, vijugavoj
stazici među konopljom. „Uvijek sam mislio da je >đavo< samo obična
metafora, izmišljena da bi se moglo nekako opsova . >Đavli ga odnijelh,
>kvragu s me<, >dođavola<. Mi tako govorimo. Hobi , kada vide da im
dolaze gos kažu: >Opet nekoga đavli donose<. Patuljci psuju >Duuvel
hoaeh, kada im nešto ne uspije, a lošu robu nazivaju >Duwelsheyss<. A u
Starom govoru ima izreka >A d'yaebl aep arse<, što znači...“
„Znam što znači. Prestani blebeta , Maslačak.“
Maslačak je ušu o, skinuo šeširić urešen čapljinim perom, razmahao se
njime da se ohladi i obrisao oznojeno čelo. U gus šu je vladala teška,
vlažna, zagušljiva vrućina, pojačana još mirisom rascvjetanih trava i korova
koji je visio u zraku. Pu ć je blago zavijao, a odmah za zaokretom završavao
nevelikom čis nom ugaženom u bilju.
„Maslačak, vidi.“
U samom središtu poljanice ležao je velik, plosnat kamen, na njemu je
stajalo nekoliko glinenih zdjelica. Među zdjelicama se nametala pogledu
skoro dokraja izgorjela lojanica. Geralt je vidio zrna kukuruza i boba, kao i
druge, neprepoznatljive koš ce i sjemenje slijepljene rastopljenom
masnoćom.
„To sam i pretpostavljao“, progunđao je. „Prinose mu žrtve.“
„Baš tako“, rekao je pjesnik, pokazujući svjećicu. „I pale đavlu lučicu. Ali
hrane ga, koliko vidim, zmjem kao kakva čižića. Gadnog li svinjca. Sve je
ljepljivo od meda i loja. Što...“
Daljnje bardove riječi zaglušilo je prijeteće i prodorno meketanje. Među
konopljom je nešto zašuštalo i zatoptalo, nakon čega se iz guštare pomolio
najčudniji stvor kojega je Geralt ikad vidio.
 Stvor je bio nešto viši od šest stopa, oči su mu bile buljave, imao je
kozje rogove i bradu. Također i usta, pokretljiva, podijeljena i mekana,
podsjećala su na kozu koja preživa. Donji dio jela stvorenja bio je pokriven
dugom, gustom tamnoriđom dlakom sve do račvas h papaka. Nakaza je
bila opremljena i dugim repom s kićankom na kraju, kojim je energično
mahala.
„Uk! Uk!“ zaštektalo je čudovište, prebirući papcima. „Što će tu? Bjegaj,
bjegaj, na rogove vas nabijem, uku, uk!“
„Je li te netko ikad šutnuo u guzicu, jarče?“ nije izdržao Maslačak.
„Uk! Uk! Meeee!“ zameketao je kozorog. Bilo je teško ustanovi je li to
bila potvrda, nijekanje ili pak meketanje radi meketanja.
„Umukni, Maslačku“, zarežao je vještac. „Ni riječi.“
„Bleblebleblebeeee!“ bijesno je zablebeljio stvor, pri čemu su mu se
usne široko razdvojile, pokazujući žute konjske zube. „Uk! Uk! Uk!
Bleubeeeubleuuubeeeee!“
„Itekako“, kimnuo je glavom Maslačak. „Vergl i klepka su tvoji. Kada
pođeš kući, možeš ih ponije .“
„Prestani, dođavola“, siknuo je Geralt. „Sve kvariš. Sačuvaj za sebe te
glupe šale...“
„Šale!!!“ riknuo je snažno kozorog i poskočio. „Šale, meeee, meeee!
S gli su novi šaljiva, ha? Donijeli željezne kuglice? Dat ću ja vama željezne
kuglice, nitkovi ste vi, uk, uk, uk! Šale vam se prohtjelo, meee? Evo vam
šala! Evo vam vaših kuglica! Evo!“
Stvor je poskočio i silovito zamahnuo rukom. Maslačak je zaurlao i sjeo
na puteljak, držeći se za čelo. Stvor je zameketao, zamahnuo ponovo. Nešto
je zviznulo Geraltu k uz uho.
„Evo vam vaše kuglice! Meee!“
Željezna kuglica promjera jednog cola opalila je vješca u rame, sljedeća
je pogodila Maslačka u koljeno. Pjesnik je gadno opsovao i dao se u bijeg.
Geralt je, ne čekajući, skočio za njim, a kuglice su mu zviždale nad glavom.
„Uk! Uk! Meeee!“ galamio je kozorog, poskakujući. „Dat ću ja vama
kuglice! Šaljivci usrani!“
 Kuglica je zviznula zrakom. Maslačak je opsovao još gadnije, hvatajući
se za za ljak. Geralt se bacio u stranu, među konoplju, ali nije izbjegao
projek l koji ga je pogodio u lopa cu. Trebalo je prizna , đavo je bacao
strahovito precizno i činilo se da ima neizmjernu zalihu kuglica. Vještac,
trčeći cik-cak kroz gus š, čuo je još samo trijumfalno meketanje đavla
pobjednika, a odmah potom i zvižduk nove kuglice, psovke i topot nogu
Maslačka koji je bježao puteljkom.
A potom je nastala šina.
IV.
„Ma znaš, Geralte“, Maslačak je na čelo prislonio potkovu ohlađenu u
vjedru, „nisam ovo očekivao. Takva rogata nagrda s kozjom bradicom, takav
kosma jarac, a natjeravao te kao kakva balavca. A ja sam dobio u glavu.
Gledaj kakvu čvorugu imam!“
„Pokazuješ mi je već šes put. Ne izgleda ništa zanimljivije od prvog.“
„Baš si ljubazan. A ja sam mislio da ču uz tebe bi siguran!“
„Nisam te molio da se vucaraš za mnom u konoplju. Ali sam te molio da
svoj pogani jezik držiš za zubima.
Nisi poslušao pa sada pa . Šutke, ako mogu zamoli , jer upravo
dolaze.“
U gos njsku su sobu ušli Koprivica i stasi Dhun. Iza njih je tapkala
posve sijeda bakica, iskrivljena poput pereca, koju je vodilo svjetlokoso i
zastrašujuće mršavo djevojče.
„Časni Dhune, časni Koprivico“, počeo je vještac bez uvoda. „Prije no
što sam pošao, upitao sam jeste li već sami nešto poduzimali u vezi s m
vašim đavolom. Rekli ste da niste ništa. Imam razloga pretpostavi da to
nije tako. Čekam objašnjenja.“
Seljaci su nešto promrmljali među sobom, nakon čega se Dhun
nakašljao u ruku i istupio za korak.
„Imate pravo, gospodine. Praštajte nam. Slagali smo, jer nas je sramota
žderala. Htjeli smo sami đavla nadmudri , učini da ode od nas proč...“
„Na koji način?“
„Kod nas u Dolini“, rekao je polagano Dhun, „već su se i prije
pojavljivala plašila. Leteći zmajevi, zemaljski piškori, nakarade, avetnjaci,
velepauci i razne zmijurine. A mi smo pro v svijeh h gados načine tražili
u našoj knjizi.“
„U kakvoj knjizi?“
„Pokažite knjigu, bako. Knjigu, velim. Knjigu! Šlag će me trefi ! Gluha je
k'o panj! Lille, rekni baki neka pokaže knjigu!“
Svjetlokosa djevojka izvukla je veliku knjigu iz staričinih kvrgavih prs ju i
pružila je vješcu.
„U toj knjizi“, nastavio je Dhun, „koju u našemu rodu čuvamo od
pradavnih vremena, postoje načini za sva čudovišta, čarolije i čudnovatos
kakvih je na svijetu bilo, ima ih ili će ih tek bi .“
Geralt je okrenuo u rukama teški, debeli svezak, oblijepljen masnom
prašinom. Djevojka je i dalje stajala pred njim, gužvajući rukama pregaču.
Bila je starija no što je isprva pomislio - prevarila ga je njezina filigranska
pojava, tako različita od jedroga stasa ostalih djevojaka iz naselja, sigurno
njezinih vršnjakinja.
Položio je knjigu na stol i otvorio teške drvene korice.
„Pogledaj ovo, Maslačak.“
„Prvobitne rune“, procijenio je bard, zagledajući mu preko ramena, još
uvijek držeći potkovu na čelu. “Najstarije pismo koje se rabilo do vremena
uvođenja suvremene abecede. Oslonjeno još na vilenjačke rune i
patuljačke ideograme. Zabavna skladnja, ali tako se tada govorilo.
Zanimljive gravire i iluminacije. Rijetko se vidi takvo što, Geralte, a ako se i
vidi, onda samo u knjižnicama hramova, a ne po selima nakraj svijeta. Svih
vam bogova, odakle to vama, dragi seljani? Nećete nam valjda reći da
umijete ovo čita ? Bakice? Umiješ li čita Prve rune? Umiješ li čita ikoje
rune?“
„Štoooo?“
Svjetlokosa djevojka približila se bakici i šapnula joj ravno u uho.
„Čita ?“ Staričica je smijući se pokazala bezube desni. „Ja? Ne, zlaćani.
Tog umijeća nema u mene.“
„Objasnite mi“, rekao je Geralt hladno se obraćajući Dhunu i Koprivici,
„kako vi to koris te knjigu, ako ne umijete čita rune?“
 „Najstarija baka odvajkada zna što stoji u knjizi“, rekao je sumorno
Dhun. „A što zna, uvijek nauči neku mladicu, kad joj dođe vrijeme za pod
zemlju. I sami vidite da je našoj bakici već to doba došlo. Pa je baka prigrlila
Lille i uči je. Ali dotad, bakica zna najbolje.“
„Stara vješ ca i mlada vješ ca“, progunđao je Maslačak.
„Ako dobro razumijem“, rekao je Geralt sumnjičavo, „bakica zna cijelu
knjigu napamet? Je li tako? Bakice?“
„Cijelu ne, ma kako bi“, odvra la je baka, opet Lillinim posredovanjem,
„samo ono što pod sličicom stoji.“
„Aha.“ Geralt je otvorio knjigu naslijepo. Sličica koja se vidjela na malo
poderanoj stranici prikazivala je pjegavu svinju s rogovima u obliku lire.
„Iskažite se, bako. Što ovdje piše?“
Baka je mljasnula, pogledala graviru, pa zažmirila.
„Tur roga ili taurus“, izreci rala je. „Neuki ga pogrešno zovu bizonom.
Rogove ima i njima bode...“
„Dosta. Vrlo dobro, zbilja.“ Vještac je okrenuo nekoliko ljepljivih
stranica. „A ovdje?“
„Irudice i šarkanji se razlikuju. Ove dažd liju, one vjetar siju, a i jedne i
druge gromove praše. Ako hoćeš od njih urod spasi , uzmi željezni nož,
novi, mišjih brabonjaka tri lota, mas sive čaplje...“
„Dobro, bravo. Hmm... A ovdje? Što tu piše?“
Gravira je prikazivala nakostriješenu nakazu na konju, golemih očiju i
još većih zuba. U desnoj je ruci nakaza držala poveći mač, u lijevoj vreću
novaca.
„Vještak“, promumljala je bakica. „Neki ga i vještacem zovu. Zva ga je
pogibeljno, ali ponekad se mora, jerbo ako supro va čudoviš ma i
košmamicima ništa ne pomogne, vještak će pomoći. Samo valja pazi ...“
„Dovoljno“, progunđao je Geralt. „Dovoljno, bakice. Hvala .“
„Ne, ne“, uspro vio se Maslačak sa zlobnim smiješkom. „Kako ide
dalje? Vrlo je zanimljiva ta knjiga! Govorite, bako, govorite.“
„Eee... Pazi valja da se vješčane ne dodiruje, jer se od njega može
ošugavi . A djevojke pred njim skriva treba, jer je vještak pohotan preko
svake mjere...“
 „Točno kao naslikano“, nasmijao se pjesnik, a Lille se, kako se učinilo
Geraltu, jedva primjetno nasmiješila.
„... akoprem je vještak vrlo gramziv i na zlato lakom“, mrmljala je bakica
žmireći, „ne treba mu da više no: za vodenjaka srebrni groš ili poldrug
groša. Za mačkohvata: dva srebrna groša. Za upira: srebrna groša če ri...“
„To su bila vremena“, progunđao je vještac. „Hvala, bakice. A sada nam
pokažite gdje se ovdje đaval spominje i što ta knjiga kaže o đavlima. Ovaj
bih put bio rad više ču , jer me zanima kakav to način pro v njega
uporabiste.“
„Pazi, Geralte“, zahihotao se Maslačak. „Počinješ prihvaća njihov
žargon. To je zarazno.“
Bakica, s naporom ovladavajući trešnju ruke, prelistala je nekoliko
stranica. Vještac i pjesnik sagnuli su se nad stol. Na graviri je bio glavom
bacač kuglica, rogat, vlasat, repat i zlobno nasmiješen.
„Đaval“, izreci rala je bakica. „Zvan isto i vrbnjak ili šumar. Za kućno
blago i živad vrlo štetan i nametljiv. Hoćeš li ga istjera iz okruga, učini
ovako...“
„No, no“, progunđao je Maslačak.
„Uzmi oraha jednu pregršt“, nastavljala je bakica, vodeći prstom po
pergamentu. „Uzmi za m željeznih kuglica pregršt drugu. Meda lagvić, i još
toliko katrana. Sivoga sapuna bačvicu, skute isto. Do đavlova stana pođi u
noćno doba. Pa počni jes orahe. Đaval, koji je lakom, umah će dobježa i
upita kako prijaju. Pa ćeš mu da željezne kuglice...“
„Kuga vas odnijela“, progunđao je Maslačak. „Da vas sve odnese...“
„Tiho“, rekao je Geralt. „Hajde, bakice. Nastavi.“
„... zube polomivši, đaval će, opazivši kako med jedeš, i meda poželje .
Dadni mu katrana, a sam skute jedi. Ubrzo ćeš ću kako đavlu u trbuhu
burka i krulji, ali pravi se kao da to nije ništa. Zaželi li đaval skute, daj mu
onoga sapuna. Nakon sapuna đaval neće izdrža ...“
„Došli ste do sapuna?“ prekinuo je Geralt ledena izraza, okrećući se
prema Dhunu i Koprivici.
„Ma kakvi“, zastenjao je Koprivica. „Jedva do kuglica. Oh, gospodine,
dobro nas je isprašio kada je kuglicu zagrizao...“
 „A tko vam je rekao“, razlju o se Maslačak, „da mu date toliko kuglica?
U knjizi stoji samo jednu pregršt. A vi ste mu vreću h kuglica dali! Vi ste
njemu, budale, doturili streljiva barenko za dvije godine!“
„Pripazi“, nasmiješio se vještac. „Upadaš u žargon. To je zarazno.“
„Hvala.“
Geralt je naglo podignuo glavu, pogledao u oči djevojku koja je stajala
pored bakice. Lille nije spus la pogled. Oči su joj bile svijetle i bijesno
plave.
„Zašto mu prinosite sjemenje za žrtvu?“ upitao je oštro. „Pa vidi se da
je to obični biljojed.“
Lille nije odgovorila.
„Postavio sam pitanje, djevojko. Ne boj se, od razgovora sa mnom
nećeš ošugavi .“
„Nemojte ju ništa pita , gospodine“, oglasio se Koprivica s očitom
zabrinutošću u glasu. „Lille... Ona... Čudna je. Neće vam odgovori ,
nemojte ju prisiljava .“
Geralt je i dalje gledao Lillu u oči, a Lille i nadalje nije spuštala pogled.
Osje o je drhtaj kako mu se uspinje po plećima, izlazi na vrat.
„Zašto niste na đavla pošli s kolcima i vilama?“ povisio je glas. „Zašto
mu niste postavili klopke? Da ste htjeli, njegova bi kozja njuška već bila
zabodena na kolac kao strašilo za vrane. Mene ste upozorili da ga ne
pokušam ubi . Zašto? Ti si to zabranila, zar ne, Lille?“
Dhun je ustao s klupe. Glavom je zamalo dosezao strop.
„Odlazi, djevojko“, zarežao je. „Uzmi bakicu i izađi odavde.“
„Tko je to, časni Dhune?“, nastavio je vještac kada su se iza bakice i Lille
zatvorila vrata. „Tko je ta djevojka? Zašto više poštujete nju nego tu vražju
knjigu?“
„Nije vaša stvar.“ Dhun ga je pogledao, a u tom pogledu nije bilo
prijateljstva. „Pametne žene kod sebe u gradovima proganjajte, kod sebe
palite lomače. U nas toga nije bilo i neće ni bi .“
„Niste me razumjeli“, rekao je vještac hladno.
„Jer se nisam ni potrudio“, zarežao je Dhun.
 „Primije o sam“, procijedio je Geralt, ni ne pokušavajući bi ljubazan.
„Ali jednu bitnu stvar pokušajte razumje , časni Dhune. I nadalje nas ne
veže nikakav ugovor, i nadalje vam se nisam obvezao ni na što. Nemate
temelja za mišljenje da ste si kupili vješca, koji će za srebrni groš ili poldrug
groša učini to što vi ne umijete. Ili ne želite. Ili ne smijete. Dakle, ne, časni
Dhune. Još si niste kupili vješca i ne mislim da će vam to uspje . Ne uz vaše
odbijanje da razumijete.“
Dhun je šu o, odmjeravajući Geralta sumornim pogledom. Koprivica se
nakašljao, uzvr o na klupi, stružući papučama po utabanom podu, a potom
se odjednom uspravio.
„Gospodine vješče“, rekao je. „Nemojte se srdi . Reći ćemo vam što i
kako. Dhune?“
Starješina naselja je kimnuo odobravajući i sjeo.
„Dok smo se vozili simo“, započeo je Koprivica, „vidjeli ste kako ovdje
sve raste, kako su lje ne bogate. Ovdje se često uzgoji i nešto što drugdje
teško možeš ili uopće ne vidiš. Tako su u nas sadnice, a i sjemenje važna
stvar, mi s njima i poreze plaćamo, i prodajemo ih, i razmjenjujemo...“
„Kakve to ima veze s đavlom?“
„Ima. Đaval je prije ili dosađivao ili izvodio glupe šale, sve dok nije
počeo zrnje kras naveliko. Ispočetka smo mu počeli nosi pomalo na
kamen u konoplji, mislili smo, nažderat će se i da nam mira. Ništa od toga:
krao je i dalje da je sve pucalo. I nekako smo počeli pred njim skriva zalihe
po dućanima i spremiš ma trima ključevima zatvorenim, on je, gospodine,
rikao, meketao, >uk-uk< dozivao, a kad on >uk-uk<, tada je bolje petama
da vjetra. Prije o je da će nas...“
„... naguzi “, ubacio je Maslačak s razvratnim osmijehom.
„I to“, potvrdio je Koprivica. „A i crvenu je prašinu spominjao. Da ne
dužim, nije mogao kras , pa je zatražio danak. Tražio je da mu sjemenje i
druga dobra donosimo u vrećama. Tada smo se skoro razlju li i namjeravali
smo mu repatu guzicu ispraši . Ali...“
Seljak se nakašljao, pognuo glavu.
„Ne treba uvija “, iznenada se oglasio Dhun. „Krivo smo vješca
procijenili. Ispričaj sve, Koprivice.“
 „Babica je zabranila da se đavla tuče“, rekao je brzo Koprivica, „ali
znamo mi da je to Lille, jer bakica... Bakica samo priča što joj Lille naloži. A
mi... Znate i sami, gospodine vješče. Mi slušamo.“
„Primije o sam“, Geralt je iskrivio usne u smiješak. „Bakica umije samo
tres bradom i mlje tekst koji sama ne razumije. A djevojku gledate kao
boginjin kip, otvorenih usta, izbjegavate joj pogled, ali pokušavate pogađa
njezine želje. A njezine su želje za vas zapovijedi. Tko je ta vaša Lille?“
„Pa pogodili ste, gospodine. Vračara. No, Mudra, znači. Ali ne pričajte o
tome nikom. Molimo vas. Kada bi to do vladara došlo ili, ne dajte bozi, do
namjesnika...“
„Ne bojte se“, rekao je ozbiljno Geralt. „Znam o čemu se radi i neću vas
oda .“
Neobične žene i djevojke koje su se znale naći nazivalo se vračarama ili
Mudrama, nisu uživale preveliku simpa ju velmoža koji su ubirali poreze i
izvlačili koris od ratarstva. Ratari su uvijek tražili savjete vračara, skoro u
svakoj stvari. Vjerovali su im slijepo i bezgranično. No odluke temeljene na
takvim savje ma bile su često posve oprečne s poli kom plemstva i
vladara. Geralt je čuo za slučajeve, zbilja radikalne i neshvatljive - o ubijanju
cijelih rasplodnih stada, odustajanju od sjetvi i žetvi, pa čak i o selidbama
cijelih sela. Stoga su vladari proganjali „praznovjerje“, često ne birajući
sredstva. Pa su seljaci vrlo brzo naučili skriva Mudre. Ali njihove savjete
nisu prestajali sluša . Jer o jednome, kako je dokazivalo iskustvo, nije bilo
dvojbe - na duži se rok uvijek pokazivalo da su Mudre imale pravo.
„Lille nam nije dopus la ubi đavla“, nastavljao je Koprivica. „Naložila
je da učinimo kako traži knjiga. Doznali ste, nije uspjelo. Bilo je već nevolja s
vlastelinom. Kad bismo predali žita za danak manje od obično, zinuo bi,
derao se, ružio. O đavlu mu nismo ni pisnu , jer naš je vlastelin strog i ne
umije se šali . I tada ste naletje vi. Pita smo Lille, smije vas se...
unajmi ...“
„I što?“
„Rekla je preko bakice da vas najprije mora pogleda .“
„I pogledala je.“
„Pogledala. I prihva la vas, to znamo, umijemo prepozna što Lille
prihvaća, a što ne.“
 „Meni nije rekla ni riječi.“
„Nikome osim bakici nije nikada makar riječ rekla. Ali da vas nije
prihva la, ne bi ni za što ušla u sobu.“
„Hm...“ porazmislio je Geralt. „To je zanimljivo. Vračara koja umjesto da
vrača, šu . Odakle se ona našla u vas?“
„Ne znamo, gospodine vješče“, promrmljao je Dhun. „Ali je i s bakicom,
kako se sjećaju stariji, bilo jednako. I prethodna je bakica prigrlila šutljivu
djevojku, takvu koja se pojavila tko zna odakle. A baš je ta djevojka sada
naša bakica. Moj su djed govori da se bakica tako preporađa. Kao mjesec
na nebu ponovo se rađa i uvijek je nova. Ne smijte se...“
„Ne smijem se“, zavr o je glavom Geralt. „Previše sam toga vidio a da
bih se smijao takvim stvarima. Ne mislim ni tura nos u vaše stvari, časni
Dhune. Moja su pitanja usmjerena tome da doznam što veže Lille s đavlom.
I sami ste shva da takva veza postoji. Pa ako vam je stalo do vaše vračare,
u vezi s đavlom mogu vam ponudi samo jedan jedini način: morate ga
zavolje .“
„Znate, gospodine“, rekao je Koprivica, „nije tako samo s đavalom. Lille
ne dopušta da se ikoga povrijedi. Nijedno stvorenje.“
„Naravno“, upleo se Maslačak. „Seoske vračare potječu iz istoga debla
kao i druidi. A takav druid, dok mu obad siše krv, još mu poželi i dobar tek.“
„Pogodili ste“, nasmiješio se blago Koprivica. „Pogodili ste u srž. Isto je u
nas bilo i s divljim svinjama koje su nam povrtnjake rile. I što? Pogledajte
kroz prozor: povrtnjaci kao naslikani. Našao se način, Lille čak i ne zna
kakav. Što oči ne vide, srce ne žali. Shvaćate?“
„Shvaćam“, promrmljao je Geralt. „Itekako. Ali ništa od toga. S Lille ili
bez nje, vaš je đaval silvan. Neobično rijedak, ali razuman stvor. Neću ga
ubi , zabranjuje mi to moj kodeks.“
„Ako je on razuman“, oglasio se Dhun, „obra te se njegovu razumu.“
„Točno tako“, prihva o je Koprivica. „Ako đaval ima razum, znači da
sjemenje krade naumice. Pa vi, gospodine vješče, doznajte što bi on h o.
Pa on to zrnje ne jede. Što će mu sjemenje? Hoće li nas razlju ili što? Što
on hoće? Doznajte i istjerajte ga iz okolice na neki način kako to vješci
umiju. Hoćete li to učini ?“
„Pokušat ću“, odlučio je Geralt. „Ali...“
 „Ali što?“
„Vaša je knjiga, dragi moji, zastarjela. Razumijete li na što mislim?“
„Da pravo kažem“, progunđao je Dhun, „baš i ne.“
„Objasnit ću vam. Dakle, časni Dhune, časni Koprivico, ako ste računali
da će vas moja pomoć košta srebrni groš ili groš i pol, jako ste se prevarili.“
V.
„Hej!“
Iz gus ša je doprlo šuškanje, gnjevno „uk-uk“ i pucketanje kolaca.
„Hej!“ ponovio je pozorno skriven vještac. „Hajde, pokaži se, vrbnjače.“
„Sam si vrbnjak.“
„Onda kako? Đavo?“
„Sam si đavo.“ Kozorog je izvirio glavom iz konoplje, keseći zube. „Što
hoćeš?“
„Popriča .“
„Rugaš se ili što? Misliš da ne znam tko si? Seljaci su te unajmili da me
istjeraš odavde, ha?“
„Točno“, priznao je Geralt ravnodušno. „I baš sam o tome h o popriča .
Hoćemo li se dogovori ?“
„Tu te boli“, zameketao je đavolak. „H o bi se je ino izvući, ha? Bez
truda? Ne ide to sa mnom tako, meeee! Život je, čovječe, natjecanje.
Pobjeđuje bolji. Ako me hoćeš pobijedi , dokaži da si bolji. Umjesto
dogovora, natjecanje. Pobjednik će dik ra uvjete. Predlažem utrku,
odavde do stare vrbe na nasipu.“
„Ne znam ni gdje je nasip, ni gdje je stara vrba.“
„Da znaš, ne bih ni predlagao utrku. Volim se natjeca , ali ne volim
gubi .“
„Primije o sam. Ne, nećemo se utrkiva . Danas je prevruće.“
„Šteta. A možda bismo se mogli odmjeri drugačije?“ Đavo je iscerio
žute zube i podignuo sa zemlje povelik kamen. „Znaš li igru >Tko se glasnije
prodere<? Ja se derem prvi. Zažmiri.“
„Imam drugi prijedlog.“
„Pretvorio sam se u uho.“
 „Odselit ćeš se odavde bez natjecanja, utrka i deranja. Sam, bez prisile.“
„Gumi si takav prijedlog a d'yeabl aep arse“, đavo je pokazao
poznavanje Staroga govora. „Ne selim se odavde. Meni se tu sviđa.“
„Ali ovdje si napravio prevelik nered. Pretjerao si sa šalama.“
„Duwelsheyss te za moje šale.“ Vrbnjak je, pokazalo se, znao i
patuljački. „A tvoj prijedlog vrijedi koliko i Duwelsheyss. Nikamo se ne
selim. Osim možda ako me pobijediš u nekoj igri. Da dam priliku?
Poigrajmo se zagonetki, ako ne voliš igre na snagu. Postavit ću zagonetku,
ako je pogodiš, pobijedio si, a ja se selim. Ako ne uspiješ, ja ostajem, se
nosiš. Napregni pamet, jer zagonetka nije laka.“

Ružičas lis ći, punašne mahunice,

U mekoj glini raste nedaleko rječice,
Pirgavi cvijet nosi na dugoj stabljici,
Da ga ne pojede, ne pokazuj ga mačkici.

„No, što je to? Pogodi.“

„Pojma nemam“, priznao je ravnodušno vještac, ni ne pokušavši
razmisli . „Možda grašak?“
„Krivo. Izgubio si.“
„A kako glasi ispravno rješenje? Što ima... hm... pirgave mahunice?“
„Kupus.“
„Čuj“, zarežao je Geralt. „Počinješ mi ići na živce.“
„Upozorio sam te“, zagrohotao je đavo, „da zagonetka nije laka. Što se
može. Pobijedio sam, ostajem. A odlaziš. Hladno vas pozdravljam.“
„Još malo“, vještac je krišom gurnuo ruku u džep. „A moja zagonetka?
Valjda imam pravo na revanš?“
„Ne“, prosvjedovao je đavo. „A zašto bi? Pa mogu i ne pogodi . Zar me
držiš glupanom?“
„Ne“, zavr o je glavom Geralt. „Držim te zlobnim, arogantnim
blesanom. Zajedno ćemo zaigra posve novu igru koju ne znaš.“
„Ha! Znači ipak! Kakva je to igra?“
 „Igra se zove“, rekao je vještac polagano, „>Ne čini drugome što tebi
nije drago<. Ne moraš zažmiri .“
Geralt se zgrbio munjevito udarivši, col velika željezna kuglica zviznula
je oštro kroz zrak i s praskom opalila đavla ravno među rogove. Stvor je
tresnuo nauznak kao pogođen gromom. Geralt se dugim skokom bacio
među kolce i uhva o ga za kosmatu nogu. Vrbnjak je zameketao i ritnuo se
nogom, vještac je uvukao glavu među ramena, ali mu je ionako zazvonilo u
ušima jer je đavo, unatoč slabašnoj građi, udarao snagom zločeste mule.
Pokušavao je uhva razmahane papke, ali nije uspio. Kozorog se
zakotrljao, počeo mla po zemlji rukama i ponovo ga šutnuo, ravno u
čelo. Vještac je opsovao, osjećajući kako mu se đavlova noga izmiče iz
prs ju. Razdvojivši se, obojica su se otkotrljala na različite strane, prevrćući
s treskom kolje i zaplečući se u stabljike konoplje.
Đavo je skočio prvi i zale o se, spuštajući rogatu glavu. Ali Geralt je
sigurno stao na noge i bez muke izbjegao napad, uhva o stvora za rog,
snažno povukao, svalio na zemlju i pri snuo koljenima. Đavo je zameketao i
pljunuo mu ravno u oči, i to tako da se ne bi pos djela ni deva oboljela od
slinavke. Vještac se nagonski povukao, ne ispuštajući pritom đavolje
rogove. Vrbnjak, pokušavajući vrtje glavom, ritnuo se s oba papka
odjednom i - što je još čudnije - s oba pogodio. Geralt je ružno opsovao, ali
nije popus o zahvat. Podignuo je đavla sa zemlje, pri snuo ga uz kolje koje
je pucketalo i svom snagom šutnuo u kosmato koljeno, nakon čega se
sagnuo i pljunuo mu ravno u uho. Đavo je zaurlao i zaklepetao tupim
zubima.
„Ne čini drugome...“ prodahtao je vještac, „... što je i tebi nedrago!
Igramo se dalje?“
„Mememeeeeeeeeeee!!!“ đavo je meketao, zavijao i razjareno pljuvao,
ali ga je Geralt čvrsto držao za rogove i pri skao mu glavu prema dolje, pa
je pljuvačka pogađala đavolje papke koji su grebli zemlju izbijajući oblake
prašine i bilje.
Za m je nekoliko minuta prošlo u intenzivnom natezanju, razmjeni
uvreda i udaraca nogama. Geralt, ako se uopće ičemu i mogao radova ,
veselio se jedino činjenici da ga nitko ne vidi, jer je prizor izgledao
kretenski.
 Silina još jednog udarca razdvojila je borce i odbacila ih na suprotne
strane, u gus š konoplje. Đavo je ponovo preduhitrio vješca - skočio je i
dao se, primjetno šepajući, u bijeg. Geralt, dašćući i brišući lice, dao se u
potjeru. Probili su se kroz konoplju, upali u hmelj. Vještac je začuo topot
konjskog galopa. Zvuk koji je očekivao.
„Ovamo, Maslačak! Ovamo!“ proderao se. „U hmelj!“
Iznenada je ugledao konjske sapi k pred sobom, a u sljedećem je
trenutku bio odbačen. Odbio se od konja kao od s jene i tresnuo nauznak,
od udarca o tlo zacrnjelo mu se pred očima. Unatoč tome uspio se
otkotrlja u stranu, iza kolaca za hmelj, izbjegavši kopita. Vješto je skočio na
noge, ali je u tom trenutku na njega nale o drugi jahač, ponovo ga
oborivši. A za m se odjednom netko svalio na njega, prikovao ga uz zemlju.
A za m je uslijedio bljesak i prodorna bol u za ljku.
I tama.
VI.
Na us ma je imao pijeska. Kada ga je h o ispljunu , shva o je da leži
licem prema zemlji. Kada se h o pomaknu , shva o je da je vezan. Malo je
podignuo glavu. Osluškivao je glasove.
Ležao je na šumskom pokrovu, odmah pored debla bora. Dvadesetak
koraka dalje stajalo je nekoliko rasedlanih konja. Vidio ih je kroz lišće
papra , ne najbolje, ali jedan je od h konja nesumnjivo bila riđa
Maslačkova kobila.
„Tri vreće kukuruza“, začuo je. „Dobro, Torque. Vrlo dobro. Iskazao si
se.“
„Ali to još nije sve“, rekao je meketavi glas koji je mogao isključivo
pripada đavolku vrbnjaku. „Pogledaj ovo, Galarre. Kao grah je, ali posve
bijel. I kako velik! A ovo, ovo se zove repica. Oni od toga prave ulje.“
Geralt je čvrsto s snuo kapke i ponovo otvorio oči. Ne, to nije bio san.
Đavo i Galarr, ma tko to bio, služili su se Starim govorom, jezikom vilenjaka.
Ali riječi, „kukuruz“, “grah“ i „repica“ bile su izrečene na zajedničkom.
„A ovo? Što je ovo?“ upitao je taj nazivan Galarrom.
„Laneno sjeme. Lan, shvaćaš. Od lana se rade košulje. To je puno
je inije od svile i puno otpornije. Način izrade je, čini mi se, prilično složen,
ali ispitat ću što i kako.“
„Samo da se primi taj tvoj lan, da nam ne propadne kao repa“, potužio
se Galarr i nadalje se služeći čudnova m volapukom. „Pobrini se za novo
sjeme repe, Torque.“
„Nema straha“, zameketao je đavo. „Ovdje s m nema problema, ovdje
sve raste kao ludo. Pribavit ću vam ga, ne boj se.“
„I još jedno“, rekao je Galarr. „Doznaj napokon na čemu počiva taj
njihov tropoljni sustav.“
Vještac je oprezno podignuo glavu i pokušao se okrenu .
„Geralte...“ začuo je šapat. „Jesi li se osvijes o?“
„Maslačku...“ odvra o je šapćua. „Gdje smo to mi... Što se s nama...“
Maslačak je samo ho zastenjao. Geraltu je bilo dosta. Opsovao je,
napregnuo se i prevrnuo na bok.
Nasred poljane stajao je đavo koji je, kako je već znao, nosio zvučno
ime Torque. Bio je zauzet tovarenjem vreća, torbi i bisaga na konje. U poslu
mu je pomagao vitki, visoki muškarac koji je mogao bi samo Galarr. Taj se,
začuvši vješčevo pomicanje, okrenuo. Kosa mu je bila crna s naglašenom
nijansom tamnoplave. Imao je oštre crte lica i velike, blistave oči. I šiljate
vrhove ušiju.
Galarr je bio vilenjak. Planinski vilenjak. Čiste krvi Aen Seidhe,
predstavnik Starijega naroda.
Galarr nije bio jedini vilenjak na dosegu pogleda. Na kraju poljane
sjedilo ih je još šestero. Jedan je bio zauzet pražnjenjem Maslačkovih
bisaga, drugi je prebirao po trubadurovoj lutnji. Ostali, okupljeni oko
razvezane vreće, bavili su se lakomim prožđiranjem repe i sirove mrkve.
„Vanadain, Toruviel“, rekao je Galarr, pokazujući pokretom glave
zarobljenika. „Vedrai! Enn'le!“
Torque je poskočio i zameketao.
„Ne, Galarr! Ne! Filavandrel je zabranio! Zar si zaboravio?“
„Ne, nisam zaboravio.“ Galarr je prebacio dvije svezane vreće preko
konjskih leđa. „Ali treba provjeri da nisu olabavili petlje.“
„Što hoćete od nas?“ zastenjao je trubadur, dok je jedan od vilenjaka,
pri snuvši ga koljenom uz zemlju, provjeravao čvorove. „Zašto ste nas
svezali? Što hoćete? Ja sam Maslačak, pjes...“
Geralt je začuo zvuk udarca. Okrenuo se, izvio glavu.
Vilenjakinja koja je stajala nad Maslačkom imala je crne oči i vranu kosu
koja joj se slobodno spuštala na ramena, samo na sljepoočnicama upletena
u dvije tanke pletenice. Nosila je kratak kožni kapu ć preko poširoke
košulje od zelenoga satena i uskih vunenih hlača uvučenih u jahačke čizme.
Oko pojasa je bila omotana šarenom maramom koja joj je dosezala do
polovine bedara.
„Que glosse?“ upitala je gledajući vješca i poigravajući se drškom dugog
bodeža o pojasu. „Que l'en pavienn, ell'ea?“
„Nell'ea“, zanijekao je. „T'en pavienn, Aen Seidhe.“
„Jesi li čuo?“ Vilenjakinja se okrenula prema sudrugu, visokom Seidheu,
koji je ne zamarajući se provjeravanjem Geraltovih veza s ravnodušnim
izrazom lica prebirao po Maslačkovoj lutnji. „Jesi li čuo, Vanadaine?
Majmunoliki čovjek umije govori ? Umije čak bi i besraman!“
Seidhe je slegnuo ramenima. Pera koja su mu krasila kapu ć zašuštala
su.
„Još jedan razlog da mu začepimo usta, Toruviele.“
Vilenjakinja se sagnula nad Geralta. Imala je duge trepavice,
neprirodno blijedu kožu i sasušene, ispucane usne. Nosila je dugu ogrlicu
od izrezbarenih komadića zlatne breze nanizanih na remenčić nekoliko puta
omotan oko vrata.
„Hajde, reci još nešto, čovjekoliki majmune“, prosiktala je. „Vidjet ćemo
što može tvoj grkljan naviknut na lavež.“
„Što je, potreban je povod“, vještac se s naporom okrenuo na leđa,
ispljunuo pijesak, „da udariš vezanoga? Tuci bez povoda, jer vidio sam da to
voliš. Neka lakne.“
Vilenjakinja se uspravila.
„Na tebi sam se već olakšala, i to kada su ruke bile slobodne“, rekla je.
„Ja sam bila ta koja te oborila konjem i raspalila te po glavi. Znaj da ću ja
bi i ta koja će te dokrajči kada dođe vrijeme.“
Nije odgovorio.
 „Najradije bih te probola iz blizine, gledajući te u oči“, nastavljala je
vilenjakinja. „Ali strahovito smrdiš, čovječe. Ustrijelit ću te iz luka.“
„Tvoja volja.“ Vještac je slegnuo ramenima, koliko su mu to dopuštale
veze. „Napravit ćeš što poželiš, plemenita Aen Seidhe. Zavezan i
nepokretan cilj znat ćeš pogodi .“
Vilenjakinja je stala nad njega u raskoraku, sagnula se, sijevnula zubima.
„Trebala bih“, prosiktala je. „Pogađam što hoću. Ali možeš bi siguran
da nećeš poginu od prve strijele. Ni od druge. Pobrinut ću se da osje š
kako umireš.“
„Ne prilazi mi tako blizu“, namrš o se, Jrineći gađenje. „Strahovito
smrdiš, Aen Seidhe.“
Vilenjakinja je odskočila, zaljuljala se u uskim bedrima i sa zamahom ga
šutnula u stegno. Geralt se zgrčio i sklupčao pretpostavljajući na koje ga
mjesto kani udari ponovo. Pogodio je, dobio je u bedro tako da su mu
zubi zacvokotali.
Visoki vilenjak koji je stajao u blizini potvrđivao je udarce oštrim
akordima na strunama lutnje.
„Pus ga, Toruviel!“ zameketao je đavo. „Zar si poludjela? Galarre,
zapovjedi joj da prestane!“
„Thaesse!“ proderala se Toruviel i šutnula vješca još jednom. Visoki
Seidhe je snažno trznuo strune, jedna je uz otegnut jecaj pukla.
„Dosta toga! Dosta, za ime bogova!“ uzviknuo je nervozno Maslačak,
trzajući se i bacakajući u konopcima. “Zašto se iživljavaš na njemu, glupa
djevojčuro? Pus te nas na miru! A ostavi moju lutnju, može?“
Toruviel se okrenula prema njemu s opakim izrazom na ispucanim
usnama.
„Glazbenik!“ zarežala je. „Čovjek, a glazbenik! Svirač na lutnji!“
Bez riječi je istrgnula instrument iz ruku visokoga vilenjaka i zamahnuvši
smrskala lutnju o deblo jele, a strunama opletene ostatke bacila je
Maslačku na prsa.
„Za tebe je svirka na kravljem rogu, ne na lutnji.“
Pjesnik je problijedio kao smrt, usne su mu zadrhtale. Geralt, osjećajući
hladan bijes kako mu raste negdje u nutrini, privukao je pogledom crne
Toruvieline oči.
„Što tako zuriš“, zasiktala je vilenjakinja saginjući se. „Prljavi
majmunoliki čovječe! Hoćeš li da iskopam te zmijske oči?“
Njezina je ogrlica visjela k iznad njega. Vještac se napeo, skočio
iznenadnim pokretom, zgrabio ogrlicu zubima i snažno je povukao, zgrčivši
noge i okrenuvši se u stranu. Toruviel je izgubila ravnotežu, svalila se na
njega. Geralt se bacakao u konopcima kao riba izvučena na obalu, pri snuo
je sobom vilenjakinju, zabacio glavu unatrag tako da mu je kvrcnulo u
vratnim kralješcima, i svom je snagom udario čelom u lice. Toruiviel je
zaurlala, zagrcnula se.
Grubo su ga otrgnuli s nje, vukući ga za odjeću i kosu, podigli. Netko ga
je udario, osje o je kako mu prsten para kožu na obrazu, šuma pred
njegovim očima zaplesala je i otplivala. Vidio je kako se Toruviel diže na
koljena, ugledao je krv kako joj teče iz nosa i usta. Vilenjakinja je izvukla
bodež iz korica, ali odjednom i zaječala, pogrbila se, uhva la za lice i
spus la glavu među koljena.
Visoki vilenjak u jakni ukrašenoj kričavim perjem izvukao je bodež iz
njezine ruke, prišao vješcu kojega su držali. Nasmiješio se, podižući oštricu.
Geralt ga je već gledao kroz crvenilo, krv s čela rasječenog udarcem o
Toruvieline zube slijevala mu se u očne duplje.
„Ne!“ zameketao je Torque, skačući na vilenjaka i vješajući se o njegovu
ruku. „Ne ubijaj! Ne!“
„Voe'rle, Vanadain“, odjeknuo je iznenada djevojački glas. „Quess aen?
Caelm, evellien! Galarr!“
Geralt je okrenuo glavu onoliko koliko mu je dopuštala šaka koja mu je
zgrabila kosu.
Konj, koji je utrčao na poljanu, bio je snježnobijel, griva mu je bila duga,
mekana, svilena, kao ženska kosa. Kosa jahača koji je sjedio na ukrašenom
sedlu bila je iste boje, učvršćena na čelu vrpcom optočenom safirima.
Torque je, mekećući, priskočio konju, dohva o stremen i zasuo
bjelokosog vilenjaka potokom riječi. Seidhe ga je prekinuo vladarskim
pokretom, skočio iz sedla. Pristupio je Toruviel koju su pridržavala dva
vilenjaka, oprezno podignuo s njezina lica zakrvavljenu maramu. Toruviel je
bolno jauknula. Seidhe je zavr o glavom, okrenuo se prema vješcu,
približio mu se. Njegove crne, goruće oči, usplamtjele poput zvijezda na
blijedom licu, bile su okružene plavim kolobarima, kao da nije spavao
nekoliko noći zaredom.
„Grizeš i zavezan“, rekao je ho na zajedničkom jeziku bez naglaska.
„Kao bazilisk. Izvest ću iz toga zaključke.“
„Toruviel je započela“, zameketao je Đavo. „Udarala ga je nogom
zavezanog, kao da je poludjela....“
Vilenjak mu je ponovo pokretom naložio da zašu . Na njegovu kratku
zapovijed ostali su Seidhe odvukli vješca i Maslačka pod bor, privezali ih
pojasevima za stablo. Potom su svi kleknuli oko polegnute Toruviel,
zaklanjajući je. Geralt je čuo kako je u jednom trenutku kriknula, bacakajući
se u njihovim rukama.
„Nisam to h o“, rekao je đavo i dalje stojeći uz njih. „Nisam h o,
čovječe. Nisam znao da će se oni pojavi baš kada mi... Kada su tebe
onesvijes li, a tvoga druga vezali konopcima, molio sam da vas ostave
tamo, u hmelju... Ali...“
„Nisu mogli ostavi svjedoke“, progunđao je vještac.
„Neće nas valjda ubi ?“ jauknuo je Maslačak. „Valjda nas neće...“
Torque je šu o, mrdajući mekim nosom.
„Bestraga“, zaječao je opet pjesnik. „Ubit će nas? Pa o čemu je ovdje
riječ, Geralte? Čemu smo svjedočili?“
„Naš kozorogi prijatelj obavlja u Cvjetnoj dolini posebnu misiju. Zar ne,
Torque? Po nalogu vilenjaka krade sjemenje, sadnice, znanje o ratarstvu...
Što još, đavle?“
„Što god se da“, zameketao je Torque. „Sve što im treba. A pokaži mi
stvar koju oni ne trebaju. Oni u planinama gladuju, naročito zimi. A o
ratarstvu nemaju pojma. Prije nego pripitome blago ili perad, prije nego
išta uzgoje na njivicama... Oni nemaju za to vremena, čovječe.“
„Baš me briga za njihovo vrijeme. Što sam im ja učinio?“ zajaukao je
Maslačak. „Čime sam im ja naudio?“
„Razmisli dobro“, rekao je bjelokosi vilenjak, približivši se bešumno, „pa
možda uspiješ i sam odgovori na to pitanje.“
 „On se jednostavno osvećuje za sve krivde koje su vilenjacima nanijeli
ljudi“, kiselo se nasmiješio vještac. “Svejedno mu je na kome se osvećuje.
Nemoj da te zavedu njegova plemenita pojava i birane riječi, Maslačku. On
se ni po čemu ne razlikuje od te crnooke koja nas je izudarala nogama.
Mora na nekome istovari svoju bespomoćnu mržnju.“
Vilenjak je podignuo razbijenu Maslačkovu lutnju. Na tren je šutke
promatrao uništeni instrument, onda ga odbacio u grmlje.
„Da se želim prepus mržnji ili volji za osvetom“, rekao je igrajući se
rukavicama od meke, bijele kože, „sjurio bih se noću u dolinu, spalio
naselja i poklao mještane. Dječja igra, oni čak ne postavljaju ni straže. Ne
vide nas i ne čuju dok hodaju šumom. Ima li išta jednostavnije, išta lakše od
brze, he strijele iza stabla? Ali mi ne priređujemo lovove na vas. Ti si taj,
čovječe s čudnim očima, koji je priredio lov na našeg prijatelja, vrbnjaka
Torquea.“
„Eeee, pretjerivanje“, zameketao je đavo. „Ma kakav lov. Malo smo se
poigrali...“
„Vi, ljudi, mrzite sve što se razlikuje od vas, makar samo oblikom ušiju“,
nastavljao je mimo vilenjak, ne obazirući se na kozoroga. „Zato ste nam
oduzeli našu zemlju, izbacili nas iz naših kuća, otjerali nas u divlje planine.
Zauzeli ste našu Dol Blathannu, Cvjetnu dolinu. Ja sam Filavandrel aen
Fidhail od Srebrnih kula, iz roda Feleama iz Bijelih lađa. Sada sam, otjeran i
prognan na kraj svijeta, Filavandel od Kraja svijeta.“
„Svijet je velik“, promrmljao je vještac. „Možemo svi sta . Ima dovoljno
mjesta.“
„Svijet je velik“, ponovio je vilenjak. „To je is na, čovječe. Ali vi ste
promijenili taj svijet. Isprva ste ga mijenjali na silu, postupali ste s njime kao
i sa svime što vam dopadne ruku. Sada kao da vam se svijet počeo
prilagođava . Pognuo se pred vama. Podlegao vam.“
Geralt nije odgovorio.
„Torque je rekao is nu“, nastavljao je Filavandrel. „Da, gladujemo. Da,
prije nam pomor. Sunce svijetli drugačije, zrak je drugačiji, voda više nije
ona voda koja je bila. Ono što smo nekoć jeli, što smo koris li, nestaje,
slabi, vene. Mi nikada nismo obrađivali zemlju, nismo je za razliku od vas
ljudi parali mo kama i plugovima. Vama zemlja plaća krvavi harač. Nas je
darivala. Vi zemlji njezina blaga o mate silom. Nama je zemlja rađala i
cvjetala, jer nas je voljela. No, nijedna ljubav ne traje vječno. Ali mi želimo
preživje .“
„Umjesto da kradete sjeme, možete ga kupi . Onoliko koliko će vam
treba . I dalje imate puno stvari koje ljudi smatraju izvanredno
dragocjenima. Možete trgova .“
Filavandrel se prezirno nasmiješio.
„S vama? Nikad.“
Geralt se namrš o, ljušteći sasušenu krv s obraza.
„Neka vas vrazi nose skupa s vašom arogancijom i prezirom. Odbijajući
suživot, sami se osuđujete na propast. Suživot, sporazum, to vam je jedina
šansa.“
Filavandrel se jako nagnuo naprijed, oči su mu sijevnule.
„Suživot pod vašim uvje ma?“ upitao je promijenjenim, ali i dalje
spokojnim glasom. „Uz priznanje vaše prevlas ? Gubljenje iden teta?
Suživot kao tko? Robovi? Obespravljeni? Suživot s vama iza zidina kojima se
ograđujete od nas u gradovima? Suživot s vašim ženama zbog kojega
završavamo na vješalima? Da gledamo što na svakom koraku snalazi djecu
proizašlu iz takva suživota? Zašto izbjegavaš moj pogled, čudni čovječe?
Kako tebi ide suživot s bližnjima od kojih se ipak pomalo razlikuješ?“
„Ide nekako.“ Vještac ga je pogledao ravno u oči. „Snalazim se. Jer
moram. Jer nemam drugoga izlaza. Jer sam nekako u sebi nadvladao
častoljublje i ponos zbog drugačijos , jer sam shva o da su častoljublje i
ponos, premda brane od drugačijos , jadna obrana. Jer sam shva o da
sunce svijetli drugačije, jer se nešto mijenja, a središte h promjena nisam
ja. Sunce svijetli drugačije i nastavit će tako, ništa se neće promijeni ako
navalim na nj mo kom. Treba prihvaća činjenice, vilenjače, to treba
nauči .“
„Upravo to želite, zar ne?“ Filavandrel je nadlanicom obrisao znoj koji
mu je izbio na blijedom čelu iznad bijelih obrva. „To hoćete nametnu
drugima? Uvjerenje da je došlo vaše vrijeme, vaša, ljudska era i epoha, da
je to što činite drugim rasama jednako prirodno kao izlasci i zalasci sunca?
Da se s me moraju svi pomiri , svi to prihva ? I meni zamjeraš
častoljublje? A što su nazori koje zastupaš? Zašto si vi, ljudi, napokon ne
osvijes te činjenicu da je vaša vladavina svijetom prirodna točno onoliko
koliko i prirodnost uši razmnoženih u kožuhu? S jednakim bi mi učinkom
mogao predlaga suživot s ušima, s jednakom bih pozornošću slušao uši,
dok bi mi u zamjenu za priznavanje njihova vrhovništva dopuštale
zajedničko korištenje kožuha.“
„Ne gubi onda, vilenjače, vrijeme na raspravu s tako neugodnim
insektom“, rekao je vještac, s naporom nadzirući glas. „Čudi me koliko želiš
u uši kakvom sam ja pobudi osjećaj krivnje i kajanja. Jadan si,
Filavandrele. Ogorčen si, željan osvete i svjestan svoje bespomoćnos .
Nastavi, prohodi me mačem. Osve se cijeloj ljudskoj rasi. Vidjet ćeš koliko
će laknu . Šutni me prije toga u jaja ili u zube, kao ta tvoja Toruviel.“
Filavandrel je okrenuo glavu.
„Toruviel je bolesna“, rekao je.
„Poznajem tu bolest i njezine simptome.“ Geralt je pljunuo preko
ramena. „To što sam joj ordinirao trebalo bi pomoći.“
„Ovaj razgovor stvarno nema smisla.“ Filavandrel je ustao. „Žao mi je,
ali moramo vas ubi . Ovdje nije riječ o osve , nego o posve prak čnom
rješenju. Torque mora i nadalje obavlja svoje zadaće, a nitko ne smije
posumnja za koga to čini. Ne možemo si dopus rat s vama, a na
trgovinu i razmjenu ne damo se navući. Nismo baš toliko naivni da ne
bismo znali čiju prethodnicu čine vaši trgovci. Tko dolazi za njima. I kakvu
vrst suživota donosi.“
„Vilenjače“, oglasio se ho dotad šutljivi Maslačak. „Imam prijatelje.
Ljude koji će za nas da otkupninu. Ako hoćeš, također i u obliku hrane. U
svakom obliku. Razmisli o tome. Pa to vas ukradeno sjemenje neće
spasi ...“
„Ništa ih više neće spasi “, prekinuo ga je Geralt. „Ne puzi pred njim.
Maslačku, nemoj ga moli . Uzaludno je i vrijedno žaljenja.“
„Za nekoga tko živi tako kratko“, usiljeno se nasmiješio Filavandrel,
„pokazuješ iznenađujući prezir prema smr , čovječe.“
„Majka te jednom rodi i jednom umireš“, rekao je mimo vještac.
„Filozofija po mjeri uši, nije li tako? A tvoja dugovječnost? Žalim te,
Filavandrele.“
Elf je podignuo obrve.
 „Objasni zašto.“
„Žalosno ste smiješni, vi, s ukradenim vrećicama sjemenja u konjskim
bisagama, sa šakom zrnja, s tom zericom zahvaljujući kojoj želite preživje .
I s tom vašom misijom koja bi vam trebala odvra misli od skoroga
uništenja. Jer znaš da je ovo već kraj. Ništa neće niknu , ni rodi na
visoravnima, ništa vas više neće spasi . Ali vi ste dugovječni i živjet ćete
dugo, jako dugo u oholo odabranoj izolaciji, sve malobrojniji, sve slabiji, sve
ogorčeniji. I znaš što će se onda dogodi , Filavandrele. Znaš da će očajni
mladići s očima stogodišnjih staraca i djevojke, ocvale, jalove i bolesne,
takve poput Toruviel, odves u dolinu one koji će još moći u šaci drža
mačeve i lukove. Spus t ćete se u cvjetne doline na sastanak sa smrću,
želeći umrije časno, u borbi, a ne u posteljama na koje će vas obori
anemija, sušica i skorbut. Tada ćeš se, dugovječni Aene Seidhe, sje
mene. Sje t ćeš se da sam te žalio. I shva da sam imao pravo.“
„Vrijeme će pokaza tko je imao pravo“, ho je izus o vilenjak. „I na
tome počiva prednost dugovječnos . Ja imam šansi da se u to uvjerim.
Makar zahvaljujući toj ukradenoj šačici zrnja. Ti takvu šansu nećeš ima . Za
tren ćeš umrije .“
„Poštedi barem njega.“ Geralt je pokretom glave pokazao Maslačka.
„Ne, ne zbog pate čnog milosrđa. Zbog razuma. Na mene neće nitko ni
pomisli , ali njega će htje osve .“
„Slabo ocjenjuješ moj razum“, rekao je nevoljko vilenjak. „Ako on
zahvaljujući tebi preživi, sasvim će sigurno osje obvezu da te osve .“
„Budi siguran!“ prasnuo je Maslačak, blijed kao smrt. „Možeš bi
siguran, kurvin sine. Ubij i mene, jer obećavam da ću u suprotnom pro v
vas podići cijeli svijet. Vidjet ćeš za što su sposobne uši iz kožuha! Dokrajčit
ćemo vas pa makar morali te vaše planine sravni sa zemljom! Možeš bi u
to siguran!“
„E jesi glup, Maslačku“ uzdahnuo je vještac.
„Majka te jednom rodi i jednom umireš“, rekao je prkosno pjesnik, pri
čemu su učinak prkosa ponešto kvarili zubi koji su mu cvokotali kao
kastanjete.
„Stvar je onda odlučena.“ Filavandrel je izvukao rukavicu iza pojasa i
navukao je. „Vrijeme je da se okonča ova epizoda.“
 Na njegovu kratku zapovijed sučelice su im se poredali vilenjaci s
lukovima. Učinili su to brzo, očito su čekali već odavno. Jedan, kako je
zamije o vještac, još je uvijek žvakao repu. Toruviel, s us ma i nosom
premotanima ukriž trakama tkanine i brezove kore, stala je pored strijelaca.
Bez luka.
„Treba li vam zaveza oči?“ upitao je Filavandrel.
„Odlazi.“ Vještac je okrenuo glavu. „O đi...“
„A d'yeabl aep arse“, dovršio je Maslačak, zvoneći zubima.
„Hej, ne!“ zameketao je iznenada đavo, pritrčavši i zaklonivši sobom
osuđenike. „Zar ste poludjeli? Filavandrel! Nismo se tako dogovarali! Ne
tako! Trebao si ih odves u planine, zadrža negdje u špiljama, dok ne
završimo s ovim ovdje...“
„Torque“, rekao je vilenjak. „Ne mogu. Ne mogu riskira . Vidio si što je
izveo Toruvieli, i to svezan? Ne mogu riskira .“
„Ne če me se što možeš, a što ne! Što si vi zamišljate? Mislite da ću
vam dopus ubijanje? Ovdje, na mojoj zemlji? Odmah pored mojeg
naselja? Proklete budale! Nosite se odavde skupa s vašim lukovima, jer ću
vas rozima probos , uk, uk!“
„Torque.“ Filavandrel je oslonio ruke o pojas. „To što moramo učini je
nužnost.“
„Duvelsheyss, a ne nužnost!“
„Makni se u stranu, Torque.“
Kozorog je strignuo ušima, zameketao još glasnije, izbuljio oči i savio
lakat u među patuljcima popularnoj uvredljivoj ges .
„Nećete ovdje nikoga ubija ! Uzjašite konje i nosite se u planine, preko
prijevoja! U pro vnom ćete mora ubi i mene!“
„Budi razuman“, rekao je polagano bjelokosi vilenjak. „Ako ih i ostavimo
na životu, ljudi će dozna za tebe, za to što radiš. Uhva t će te i umori . Pa
poznaješ ih.“
„Poznajem“, zameketao je đavo, i dalje zaklanjajući sobom Geralta i
Maslačka. „Čini se da ih poznajem bolje nego vas! I ne znam, zbilja, na čijoj
je strani bolje bi ! Žalim što sam se s vama združio, Filavandrele!“
 „Sam si to h o“, rekao je hladno vilenjak, dajući znak strijelcima. „Sam
si to h o, Torque. L'sparellean! Evellien!“
Vilenjaci su izvukli strijele iz tobolaca.
„O đi, Torque“, procijedio je Geralt kroz zube. „To nema smisla. Makni
se u stranu.“
Đavo mu je, ne mičući se s mjesta, pokazao patuljačku gestu.
„Čujem... glazbu...“ odjednom je zajecao Maslačak.
„To se događa“, rekao je vještac, gledajući u vrške strelica. „Ne uzbuđuj
se. Nije sramota poblesavi od straha.“
Filavandrelovo lice se promijenilo, zgrčilo u čudnoj grimasi. Bjelokosi
Seidhe se naglo okrenuo, doviknuo nešto strijelcima, kratko, odrješito.
Strijelci su spus li oružje.
Na poljanu je stupila Lille.
Više to nije bilo mršavo seosko djevojče u prostoj haljinici. Preko
travnate poljane hodala je - ne, nije hodala - klizila je prema njima Kraljica,
blistava, zlatokosa, plamenooka, očaravajuća Kraljica Polja, urešena
vijencima cvijeća, klasja, stručaka bilja. Slijeva joj je na ukočenim nogama
tapkalo lane, zdesna šuštao veliki jež.
„Dana Meadbh“, rekao je s poštovanjem Filavandrel. A potom je
pognuo glavu i kleknuo.
Kleknuli su i ostali vilenjaci, polagano, kao otežući, jedan za drugim
padali su na koljena, klanjali se nisko, s poštovanjem. Zadnja koja je
kleknula bila je Toruviel.
„Hael, Dana Meadbh“, ponovio je Filavander.
Lille nije odgovorila na pozdrav. Zaustavila se nekoliko koraka pred
vilenjakom, prešla modrim pogledom preko Maslačka i Geralta. Torque,
iako i sam pognut u naklonu, smjesta se bacio na razvezivanje konopaca.
Nijedan od Seidha nije se maknuo.
Lille je i dalje stajala pred Filavandrelom. Nije se oglasila, nije ispus la
ni najmanji zvuk, ali je vještac vidio promjene na vilenjakovu licu, osjećao
auru koja ih okružuje i nije dvojio da se između para odvija razmjena misli.
Đavo ga je iznenada potegnuo za rukav.
 „Tvoj se prijatelj“, zameketao je ho, „odlučio onesvijes . Baš na
vrijeme. Što da radim?“
„Odvali mu nekoliko šamara.“
„S užitkom.“
Filavander je ustao s koljena. Na njegovu zapovijed vilenjaci su
munjevito počeli sedla konje.
„Pođi s nama, Dana Meabdh“, rekao je bjelokosi vilenjak. „Trebaš nam.
Ne ostavljaj nas, Vječna. Ne lišavaj nas svoje milos . Propast ćemo bez nje.“
Lille je blago pomaknula glavu, pokazala na istok, prema planinama.
Vilenjak se naklonio, držeći u ruci uzde svog bjelogrivog konja.
Prišao je Maslačak, blijed i zanijemio, pridržavao ga je vrbnjak. Lille ga
je pogledala, nasmiješila se. Pogledala je vješca u oči i dugo ga promatrala.
Nije rekla ni riječi. Riječi nisu bile potrebne.
Većina vilenjaka bila je već u sedlima, kada su im se približili Filavandrel
i Toruviel. Geralt je pogledao u crne vilenjakinjine oči koje su se vidjele
iznad zavoja.
„Toruviel...“ započeo je. I nije dovršio.
Vilenjakinja je kimnula glavom. Skinula je s unkaša sedla lutnju,
predivan instrument od lakog, profinjeno intarziranog drva, s vitkim,
izrezbarenim vratom. Bez riječi je lutnju uručila Maslačku. Pjesnik je primio
instrument, naklonio se. Također bez riječi, ali su njegove oči bile rječite.
„Pozdrav, čudni čovječe“, rekao je ho Filavander Geraltu. „Imaš pravo.
Riječi nisu potrebne. Neće ništa promijeni .“
Geralt je šu o.
„Nakon dužeg razmišljanja“, dodao je Seidhe, „došao sam do zaključka
da si imao pravo. Tada kada si nas požalio. Stoga doviđenja. Doviđenja
uskoro, na dan kada ćemo sići u dolinu da umremo dostojanstveno. Tada
ćemo te potraži , ja i Toruviel. Nemoj nas razočara .“
Poduži trenutak gledali su se šutke. A potom je vještac odgovorio kratko
i jednostavno:
„Uznastojat ču.“
VII.
 „Bogovski, Geralte.“ Maslačak je prestao svira , prigrlio je lutnju,
dotaknuo je obrazom. „Ovo drvo samo pjeva!
Ove strune žive! Kakav čudesan zvuk! Svih mu vragova, za ovu lutnjicu
je nekoliko udaraca nogom i malo straha bilo vrlo niska cijena. Dopus o bih
da me šu raju od zore do sumraka, kada bih znao što ću dobi . Geralte?
Slušaš li mene uopće?“
„Teško vas je ne ču .“ Vještac je dignuo glavu iznad knjige, pogledao
đavla, koji je i dalje žestoko pištao na čudnovatoj svirali sastavljenoj od
komadića trske različi h dužina. „Čujem vas, svi vas uokolo čuju.“
„Duwelsheyss, a ne okolica.“ Torque je odložio sviralu. „Potpuna pustoš.
Divljina. Vukojebina. Eh, žalim za svojom konopljom!“
„Žali za konopljom“, nasmijao se Maslačak, oprezno okrećući maštovito
izrezbarene pužne vijke lutnje. „Trebao si sjedi u gus šu kao miš pod
metlom, a ne plaši djevojke, razara nasipe i zagađiva zdence. Mislim da
ćeš sada bi oprezniji pa ćeš odusta od nepodopš na, ha, Torque?“
„Ja volim nepodopš ne“, izjavio je đavo, keseći se. „I ne mogu si
zamisli život bez njih. Ali neka vam bude, obećavam da ću na novim
prostorima bi oprezniji. Suzdržavat ću se od podvala.“
Noć je bila oblačna i vjetrovita, vjetar je povijao trs ku, šumio u
granama i grmlju u kojem su podignuli tabor. Maslačak je dometnuo
suharke u vatru. Torque se vrpoljio na ležaju, tjerajući repom komarce. U
jezeru se bučno praćaknula riba.
„Cijelu našu ekspediciju na kraj svijeta opisat ću u baladi“, objavio je
Maslačak. „I tebe ću u njoj opisa , Torque.“
„Nemoj misli da ćeš se iz toga izvući bez posljedica“, zarežao je đavo.
„Onda ću i ja napisa baladu i opisa tebe, i to tako da se dvanaest godina
nećeš moći pojavi u pristojnom društvu. Stoga pazi. Geralte?“
„Molim?“
„Jesi li pročitao nešto zanimljivo u toj knjizi koju si na prijevaru izmamio
od seljačića?“
„Dakako.“
„Pa pročitaj i nama prije nego što se vatra ugasi.“
 „Da, da...“ Maslačak je prevukao preko zvučnih struna Toruvieline
lutnje. „Pročitaj nam, Geralte.“
Vještac se naslonio na lakat, privukavši knjigu bliže vatri.
„Vidje je se može“, započeo je, „u ljetno doba, od Svibanjskih i
Lipanjskih Dana pa sve do Listopada, ali događa se to o Blagdanu srpa, koji
su prastari zvali >Lammas<. Ukazuje se kao Svjetlokosa Djeva, sva u cvijeću,
a pra je sve živo i privija se uz nju, svejedno, zelen ili zvijeri. Zato joj i jest
ime Živa. Prastari ju zovu >Danamebi< i vrlo je štuju. Čak i Brada , premda
živeći u nutrini planina, a ne u polju, poštuju je i zovu: >Bloemenmagde<.“
„Danamebi“, promrmljao je Maslačak. „Dana Meabdh, Poljska Djeva.“
„Kamo Živa kroči, zemlja cvjeta i rađa, i obilno se plode sva stvorenja,
takva je njezina moć. Ljudi joj žrtvuju od svakoga uroda, u zaludnoj nadi da
će Živa pohodi njihova, a ne tuđa polja. Jer govore također da će se na
kraju Živa nastani među onim narodom koji se nad druge uzdigne, ali to
su bapske priče. Jer pravo mudraci zbore da Živa ljubi samo zemlju i to što
na njoj raste i živi, jednako, bez razlike, i najmanje jabuke divljake i
najsitnijeg crvića, a svi joj narodi ne znače ništa više od najsitnije jabučice,
jer ionako će jednom zavazda nesta , a za njima će doći druga plemena. A
Živa je vječna, bila je i bit će, dovijeka, dok je svijeta i vijeka.“
„Dok je svijeta i vijeka!“ zapjevao je trubadur i zasvirao na lutnji. Torque
mu se pridružio visokim zvukom svoje trščane frule. „Zdrava bila, Poljska
Djevo! Hvala za urod, za cvijeće u Dol Blathanni, ali i za kožu dolje
potpisanog koju si sačuvala da je ne izbuše vršci strijela. Znate, nešto ću
vam reći.“
Prestao je svira , obgrlio lutnju kao dijete i rastužio se.
„Mislim da u baladi neću spomenu vilenjake i teškoće s kojima se
moraju bori . Ne bi uzmanjkalo gadova spremnih da pođu u planine...
Zašto ih požuriva ...“
Trubadur je zašu o.
„Dovrši“, rekao je gorko Torque. „H o si reći požuriva ono što je
neumitno. Neizbježno.“
„Nemojmo o tome“, presjekao je Geralt. „Zašto govori o tome? Riječi
nisu potrebne. Uzmite Lillin primjer.“
 „Razgovarala je s vilenjakom telepatski“, promrmljao je bard. „Osjećao
sam to. Zar ne, Geralte? Pa i osjećaš takvu vezu. Jesi li shva o o čemu...
Što je prenosila vilenjaku?“
„Ponešto.“
„O čemu je govorila?“
„O nadi. O tome da se sve obnavlja i da se neće presta obnavlja .“
„Samo to?“
„Bilo je dovoljno.“
„Hm... Geralte? Lille živi u selu, među ljudima. Misliš li da će...“
„... i osta među njima? Tu, u Dol Blathanni? Možda. Ako...“
„Ako što?“
„Ako ljudi pokažu da su toga dostojni. Ako kraj svijeta ostane krajem
svijeta. Ako ćemo poš va granicu. No, dosta brbljanja, dečki. Vrijeme je za
spavanje.“
„Is na. Bliži se ponoć, vatra se gasi. Posjedit ću još malo, s hovi mi se
uvijek najbolje nižu uz vatru što dogorijeva. A trebam naslov za svoju
baladu. Lijep naslov.“
„Možda >Kraj svijeta<?“
„Banalno“, frknuo je pjesnik. „Čak i ako je to stvarno kraj, ovo mjesto
treba nazva drugačije. Metaforički. Pretpostavljam da znaš što je
metafora, Geralte? Hm... Da razmislim... >Tamo gdje...< Uh. >Tamo gdje...
<„
„Laku noć“, rekao je đavo.
 Glas razuma 6
Vještac je razvezao košulju, odlijepio mokri lan od vrata. U špilji je bilo
vrlo toplo, čak vruće, u zraku je visjela teška, vlažna para koja je kapala niz
mahovinom obrasle s jene i bazaltne ploče zidova.
Posvuda uokolo bile su biljke. Izrastale su iz udubina uklesanih u podu i
napunjenih tresetom, iz velikih škrinja, korita i lonaca. Penjale se po
s jenama, po drvenim kolcima i motkama. Geralt ih je razgledavao sa
zanimanjem, prepoznajući neke rijetke vrste - one koje su ulazile u sastav
vješčjih lijekova i eliksira, čarobnih cjedila i čudotvornih napitaka. I druge,
još rjeđe, čija je svojstva mogao samo nagađa . I one koje uopće nije
poznavao i za koje nije nikada čuo. Vidio je s jene špilje oblijepljene
nakupinama zvjezdanolisnog kokotca, zbijene kugle praznoglava koje su se
prelijevale iz golemih tegli, izdanke pjeskarice posute bobicama crvenim
kao krv. Prepoznao je mesnate, uske listove trputca, bordozlatne ovale
neizmjerka i tamne strelice kopljarice. Zamjećivao je uz kamen pripijenu
paperjastu mahovinu krvostoja, svjetlucave gomolje vraninog oka i grasto
isprugane la ce mišjeg kaćuna.
U tamnijem dijelu špilje izbočili su se klobuci ljuskavih kuštravaca,
sivkasto crnih nalik na kamenje u polju. Nedaleko je rastao segnigrozd,
biljka koja je u stanju neutralizira svaki otrov. Iznikle iz dubokih škrinja
u snu h u tlo, žutosive, neugledne metlice odavale su ranog, korijen
snažnih i univerzalnih ljekovi h svojstava.
Unutrašnjost špilje zauzimalo je vodeno raslinje. Geralt je vidio kade
pune voščika i kornjačine leće i bazene pokrivene čvrstom opnom ricije,
hrane za parazitski šafranov korijen. Stakleni spremnici puni podanaka
halucinogenog dvostrela, vitkih tamnozelenih kriptokorina i klupaka oblića.
Blatnjava, muljava korita, uzgajališta bezbrojnih mukora, algi, plijesni i
močvarnih lišajeva.
Nenneke, zasukavši rukave svećeničke halje, izvadila je iz košare škare i
koštane grabljice i bez riječi se dala na posao. Geralt je sjeo na klupicu
između stupova svjetlos koja je upadala kroz velike staklene ploče u svodu
špilje.
Svećenica je po ho mrmljala i pjevušila, vješto uranjajući ruke u gus š
lišća i izdanaka, brzo škljocala škarama, punila košaricu stručcima zeleni.
Popravljala je kolje i okviriće koji su pridržavali bilje, s vremena na vrijeme
rahlila zemlju zupcima grablji. Pokatkad je srdito mumljajući čupala usahle
ili izgnjile stabljike, bacala ih u spremnik komposta za hranu gljivama i
drugih, ljuskas h i zmijasto uvijenih biljaka koje vještac nije poznavao. Nije
čak bio ni siguran jesu li to uopće biljke - izgledalo mu je da se svjetlucavi
podanci lagano pomiču, pružajući prema svećeničinim rukama svoje
dlakave grančice.
Bilo je toplo. Jako toplo.
„Geralte?“
„Molim“, nadvladao je pospanost koja ga je obuzimala. Nenneke ga je,
igrajući se škarama, promatrala iza velikih peras h listova muhogrma.
„Nemoj još o ći. Ostani. Još nekoliko dana.“
„Ne, Nenneke. Vrijeme je da krenem na put.“
„Što te tako tjera? Za Herewarda ne trebaš brinu . A ta vuciba na
Maslačak neka se nosi sam. Ostani, Geralte.“
„Ne, Nenneke.“
Svećenica je škljocnula škaricama.
„Žuri se toliko o ći iz hrama, jer se bojiš da će te ona ovdje pronaći?“
„Da“, priznao je nerado. „Pogodila si.“
„Nije to bila ni najmanje teška zagonetka“, promrmljala je. „Ali smiri se.
Yennefer je već bila ovdje. Prije dva mjeseca. Neće se tako brzo vra , jer
smo se posvađale. Ne, ne oko tebe, za tebe nije ni pitala.“
„Nije pitala?“
„To te boli“, nasmijala se svećenica. „Ti si egocentrik kao i svaki
muškarac. Nema ničeg goreg od pomanjkanja zanimanja, zar ne? Od
ravnodušnos ? Ali ne, nemoj pas u depresiju. Poznajem Yennefer i
predobro. Nije ništa pitala, ali se pozorno osvrtala, tražeći uokolo tvoje
tragove. A na tebe je silno bijesna, osje la sam.“
„Oko čega ste se posvađale?“
„Ni oko čega što bi te se moglo ca .“
„Ionako znam.“
„Ne bih rekla“, kazala je spokojno Nenneke, popravljajući kolčić. „Tvoje
znanje o njoj je vrlo površno. Njezino znanje o tebi, usput rečeno, također.
To je podosta pično za vezu koja vas veže ili vas je vezala. Oboje niste kadri
ništa osim jako emocionalno oq’enjiva posljedice i istodobno zanemariva
uzroke.“
„Ona je bila ovdje da bi se pokušala izliječi “, ustvrdio je hladno. „Zbog
toga ste se posvađale, priznaj.“
„Ništa neću prizna .“
Vještac se digao, stao pod punu svjetlost jedne od kristalnih ploča na
svodu špilje.
„Budi dobra, Nenneke. Baci pogled na ovo.“
Raspetljao je tajni džepić na pojasu, izvadio malen zavežljaj, minijaturnu
vrećicu od kozje kože, isuo sadržaj na dlan.
„Dva dijamanta, rubin, tri lijepa žada, zanimljiv ahat.“ Nenneke se
razumjela u sve. „Koliko su te stajali?“
„Dvije i pol suće temerskih orena. Plaća za štrigu iz Wyzime.“
„Za razderan vrat“, namrš la se svećenica. „Što ćeš, takva je cijena. Ali
dobro si učinio pretvorivši gotovinu u ova stakalca. Oren je slab, a cijene
dragog kamenja u Wyzimi nisu visoke, preblizu je patuljački rudnik u
Mahakamu. Ako prodaš ove kamenčiće u Novigradu, dobit ćeš najmanje
petsto novigradskih kruna, a kruna je sada šest i pol orena i raste.“
„H o bih da to uzmeš.“
„U pohranu?“
„Ne. Žad uzmi za sve šte kao, recimo, moju žrtvu boginji Meliteli. A
ostalo kamenje... ono je za nju. Za Yennefer. Predaj joj ga kada te ponovo
posje , a to će se dogodi ubrzo.“
Nenneke ga je pogledala ravno u oči.
„Ne bili to činila da sam na tvom mjestu. Vjeruj mi, razbjesnit ćeš je još
više, ako je to uopće moguće. Ostavi sve kako jest, jer nisi više u stanju
ništa ni popravi , ni poboljša . Bježeći od nje, ponio si se... no, recimo, na
način nedostojan zrelog muškarca. Pokušavajući okaja svoju krivnju
draguljima, ponašaš se kao jako, jako prezreo muškarac. Zbilja ne znam koji
p muškarca manje podnosim.“
„Bila je previše posesivna“, progunđao je, odvraćajući pogled. „Nisam
to mogao podnije . Odnosila se prema meni kao prema...“
 „Prestani“, rekla je oštro. „Ne plači mi u krilu. Nisam majka, koliko to
puta moram ponovi ? Ne kanim bi ni povjerenica. Nimalo me se ne če
kako se odnosila prema tebi, a to kako si se odnosio prema njoj, još me
manje zanima. A nemam ni najmanje namjere posredova i uručiva joj te
glupe kamenčiće. Ako hoćeš bi budala, budi to bez mojeg posredovanja.“
„Nisi me razumjela. Ne mislim je moljaka ni je kupova . No svejedno
sam joj nešto dužan, a liječenje kakvom se ona želi podvrgnu zacijelo je
jako skupo. Hoću joj pomoći, to je sve.“
„Veći si blesan no što sam mislila.“ Nenneke je podignula košaru sa
zemlje. „Skupo liječenje? Pomoć? Geralte, za nju su tvoji kamenčići
nevažne sitnice. Znaš li koliko Yennefer zna napla prekid trudnoće kod
velike dame?“
„To dobro znam. Kao i to da za izlječenje besplodnos uzima još i više.
Šteta što sebi samoj ne može pomoći u tom smislu. Zato traži pomoć kod
drugih, kod tebe također.“
„Njoj nitko neće pomoći, to je apsolutno nemoguće. Čarobnica je. Kao i
većini čarobnica jajnici su joj posve atrofirali, ne rade i to je nepovratno.
Nikada neće moći ima djece.“
„Nisu sve čarobnice uskraćene u tom smislu. Znam nešto o tome, a
znaš i isto.“
„Dakako.“ Nenneke je zažmirila. „Znam.“
„Ne može bi pravilom nešto što ima iznimke. Nemoj mi, molim te,
servira banalne neis ne o iznimkama koje potvrđuju pravilo. Reci mi
nešto o iznimkama kao takvima.“
„O iznimkama“, odvra la je hladno, „može se reći isključivo jedno. Da
postoje. Više ništa. A Yennefer... Što se može, iznimka nažalost nije. Barem
ne u pogledu uskraćenos o kojoj govorimo. Jer, u drugim pogledima teško
da postoji veća iznimka od nje.“
„Čarobnjacima je“, Geralt se nije obazirao ni na hladnoću, ni na aluziju,
„već uspijevalo da uskrise mrtve. Znam za dokazane slučajeve. A uskrisi
mrtvaca teže je od opoziva atrofije osje la ili organa, barem mi se tako
čini.“
„Krivo se čini. Jer ja ne znam ni za jedan dokazan, posve uspješan
slučaj povlačenja atrofije ili regeneracije žlijezda s unutarnjim lučenjem.
Geralte, prekinimo s m, ovo počinje podsjeća na konzilij. Ti se u to ne
razumiješ, ja se razumijem. I ako kažem da je Yennifer pla la stanovite
sposobnos gubitkom drugih, onda je tako.“
„Ako je to tako očito, ne shvaćam zašto ona i dalje nastoji...“
„Ti jako malo shvaćaš“, prekinula ga je svećenica. „Prokleto malo.
Prestani se brinu za Yenniferine boljke, razmisli o svojima. I tvoj je
organizam podvrgnut promjenama koje su nepovratne. Čudiš se njoj, a što
ćeš reći za sebe samog? I tebi mora bi jasno da nikada nećeš bi čovjek, a
neprestano nastojiš bi . Praveći ljudske pogreške. Greške, koje vještac ne bi
smio čini .“
Oslonio se na zid špilje, obrisao znoj s obrve.
„Ne odgovaraš“, utvrdila je činjenicu Nenneke, blago se smiješeći. „Ne
čudim se. Nije lako raspravlja s glasom razuma. Ti si bolestan, Geralte.
Invalid si. Loše reagiraš na eliksire. Imaš ubrzan puls, usporeno
prilagođavanje oka, zakašnjele reakcije. Ne idu ni najjednostavniji
Znakovi. I bi išao na put? Ti se moraš liječi . Terapija je neophodna. A
prije nje trans.“
„Zato si mi poslala lolu? U sklopu terapije? Za olakšavanje transa?“
„Glup si!“
„Ne baš toliko.“
Nenneke se okrenula, gurnula ruku među mesnate stabljike vješcu
nepozna h povijuša.
„No, neka bude“, rekla je otvoreno. „Da, poslala sam je. U sklopu
terapije. I reći ću da je koris lo. Sutradan si puno bolje reagirao. Bio si
mirniji. Osim toga, loli je isto trebala terapija. Nemoj se lju .“
„Ne lju m se na terapiju, ni na lolu.“
„Ali na glas razuma koji čuješ?“
Nije odgovorio.
„Trans je nužan“, ponovila je Nenneke, obuhvaćajući pogledom svoj
špiljski vrt. „lola je spremna. Uspostavila je s tobom tjelesni i duhovni dodir.
Ako hoćeš otputova , učinimo to noćas.“
„Ne. Neću. Shva , Nenneke, lola može u transu poče pretkaziva .
Prorica , čita budućnost.“
 „Upravo se o tome i radi.“
„Naravno. Ali ja ne želim zna budućnost. Kako bih mogao radi ovo
što radim, kada bih je znao. Uostalom ionako je znam.“
„Jesi li siguran?“
Nije odgovorio.
„No, dobro“, uzdahnula je. „Pođimo napokon. Aha, Geralte? Ne želim
bi indiskretna, ali reci mi... Reci mi kako ste se upoznali? Ti i Yennefer?
Kako je to počelo?“
Vještac se nasmiješio.
„Počelo je tako da ja i Maslačak nismo imali ništa za doručak pa smo
odlučili nalovi riba.“
„Znači li to da si umjesto riba ulovio Yennefer?“
„Ispričat ću kako je bilo. Ali možda poslije večere, jer sam malo
ogladnio.“
„Hajdemo onda. Ubrala sam već sve što mi je trebalo.“
Vještac je pošao prema izlazu, prešao još jednom pogledom po
špiljskom stakleniku.
„Nenneke?“
„Aha?“
„Pola od toga što imaš ovdje su biljke koje ne rastu više nigdje na
svijetu. Ne varam se, zar ne?“
„Ne varaš se. Više od pola.“
„Kako to objasni ?“
„Ako kažem da je to milost boginje Melitele, sigurno neće bih
dovoljno?“
„Sigurno neće.“
„To sam i mislila.“ Nenneke se nasmiješila. „Vidiš, Geralte, ovo naše
svijetlo sunce još uvijek svijetli. Ali više ne kao nekoć. Pročitaj malo knjige,
ako se da. Ako pak ne želiš gubi vrijeme na čitanje, možda te zadovolji
objašnjenje da kristal od kojega je napravljen krov djeluje kao filtar.
Otklanja ubojite zrake kojih je u sunčanoj svjetlos sve više. Zato ovdje
rastu biljke koje u divljini više nećeš vidjeh nigdje na svijetu.“
 „Shva o sam“, kimnuo je glavom vještac. „A mi, Nenneke? Što je s
nama? Sunce svijetli i na nas. Ne bismo se li se i mi trebali skloni pod
takav krov?“
„U načelu bismo trebali“, uzdahnula je svećenica. „Ali...“
„Ali što?“
„Već je prekasno.“
 Posljednja želja
I.
Som je pokazao na površini brkatu glavu, snažno se praćaknuo,
pljusnuo, uzburkao vodu, bljesnuo bijelim trbuhom.
„Maslačak, pazi!“ uzviknuo je vještac, ukopavajući se petama u mokri
pijesak. „Drži, dovraga!“
„Držim...“ zastenjao je pjesnik. „Majko, kojeg li čudovišta! Levijatan, a
ne riba! Ali najest ćemo se, bogova mi!“
„Popuštaj, popuštaj, jer će povraz puknu !“
Som je zaronio do dna, iznenadnim napadom krenuo uzvodno, u
smjeru riječnog zavoja. Povraz je siknuo, Maslačkove i Geraltove rukavice
su se zadimile.
„Vuci, Geralte, vuci! Ne popuštaj, jer će se zaples u korijenje!“
„Povraz će pući!“
„Neće! Vuci!“
Pogrbili su se, povukli. Povraz je sikćući rezao vodu, treperio, sijao
kapljice koje su svjetlucale poput žive u sjaju izlazećeg sunca. Som je
iznenada izronio, zavr o se pod samom površinom, napetost konopca je
popus la. Počeli su ga brzo namotava .
„Osušit ćemo ga na dimu“, prodahtao je Maslačak. „Odnijet ćemo ga u
selo i stavi u pušnicu. A od glave ćemo skuha juhu!“
„Pazi!“
Osje vši pod trbuhom plićak, som je iskočio iz vode do pola svog dva
sežnja dugog jela, trgnuo glavom, pljesnuo plosna m repom i žestoko
jurnuo u dubinu. Iz rukavica se ponovo zadimilo.
„Vuci, vuci! Na obalu s kurvinim sinom!“
„Povraz puca! Popus , Maslačku!“
„Izdržat će, ne boj se! Od glave... skuhat ćemo juhu...“
Ponovo dovučen u blizinu spruda som se naglo zavr o i bijesno
bacaknuo, kao da hoće pokaza da se neće tako lako dah u lonac. Voda je
prsnula sežanj uvis.
 „Kožu ćemo prodah...“ Maslačak je, upirući se nogama, vukao povraz
objema rukama, crven od napora. „A brkovi... Od brkova ćemo napravi ...“
Nitko nije nikada doznao što je pjesnik kanio napravih od somovih
brkova. Povraz je uz prasak pukao, a oba su se ribara, izgubivši ravnotežu,
svalila na mokri pijesak.
„Kuga ga odnijela!“ proderao se Maslačak tako da je odjek zatutnjao po
vrbama. „Toliko je hrane propalo! E, krepaj, somov sine!“
„Govorio sam.“ Geralt je otresao hlače. „Govorio sam da ne treba na
silu vući. Zabrljao si, prijatelju. Nikad od tebe ribič.“
„Nije ishna“, uvrijedio se trubadur. „To da se takvo čudovište uopće
našlo, moja je zasluga.“
„Zanimljivo. Nisi ni prstom mrdnuo da pomogneš pripremi udicu.
Svirao si na lutnji i drečao tako da te čuje cijela okolica, ništa više.“
„Varaš se“, nacerio se Maslačak. „Jer, vidiš, kada si zaspao, skinuo sam s
udice crva i zakačio uginulu vranu koju sam našao u grmlju. H o sam
vidje lice kada ujutro izvučeš tu vranu. A som se uhva o na vranu. Na
tvoje bi crve govno zagrizao.“
„Zagrizao je, zagrizao...“ Vještac je pljunuo u vodu, namatajući povraz
na drvene rašlje. „Ali je puklo, jer si vukao kao budala. Umjesto brbljanja,
smotaj ostatak povraza. Sunce je već izašlo, valja nam poći. Idem se
pakira .“
„Geralte?“
„Što hoćeš?“
„I na drugoj je udici nešto... Ne, prokletstvo, samo se zakačilo. Prava
muka, drži se kao kamen, neću uspje ! Noo, otkačilo se... Ha, ha, pogledaj
što vučem! To je valjda ostatak teglenice iz vremena kralja Dezmoda! Kojeg
li govna! Pogledaj, Geralte!“
Maslačak je, jasna stvar, pretjerivao, iz vode izvučeno klupko sagnjilih
konopa, komada mreže i nakupina vodenoga bilja bilo je veliko, ali daleko
od veličine teglenice iz vremena legendarnoga kralja. Bard je izbacio klupko
na sprud i počeo po njemu kopa vrškom čizme. Vodeno se bilje pomicalo
od pijavica, ljuskara i malih račića.
„Ha! Vidi što sam našao!“
 Geralt se radoznalo približio. Pronalaskom se pokazao otučeni kameni
ćup, neka vrst dvouhe amfore zapletene u mrežu crnu od sagnjilih algi,
kolonija vodencvijetova i puževa, iz koje se cijedio smrdljivi mulj.
„Ha!“ opet je ponosno povikao Maslačak. „Znaš li što je ovo?“
„Naravno. To je stari ćup.“
„Varaš se“, priopćio je trubadur, skidajući s ćupa komadićem drva
školjke i okamenjenu, skrutnutu glinu. “Ovo je, ni manje, ni više, već
začarani ćup. U njemu je duh koji će mi ispuni tri želje.“
Vještac je frknuo.
„Možeš se smija .“ Maslačak je završio čišćenje, sagnuo se i oplahnuo
amforu vodom. „Ali na čepu je pečat, a na pečatu čarobnjački znak.“
„Kakav? Pokaži.“
„Ma da!“ Pjesnik je skrio ćup iza leđa. „Još nešto. Ja sam ovo našao i
trebam sve želje.“
„Ne diraj taj pečat! Ostavi to!“
„Pus kad kažem! To je moje!“
„Maslačku, pazi!“
„Baš!“
„Ne diraj! Joj, muke mu!“
Iz ćupića, koji je za vrijeme natezanja pao na pijesak, izbio je crven,
svjetlucav dim.
Vještac je odskočio i jurnuo prema taboru po mač. Maslačak, prekriživši
ruke na prsima, nije se ni pomaknuo.
Dim je zatutnjao, skupio se u nepravilnu kuglu koja je lebdjela u visini
pjesnikove glave. Kugla je poprimila oblik karikaturalne, beznose glave s
velikim očima i nečim nalik na kljun. Glava je u promjeru imala oko sežnja.
„Duše!“ izgovorio je Maslačak udarivši nogom o tlo. „Ja sam te
oslobodio i odsad sam tvoj gospodar. Moje želje...“
Glava je zaklepetala kljunom, koji uopče nije bio kljun, več nešto nalik
na obješene, izobličene usne koje su mijenjale oblik.
„Bježi!“ proderao se vještac. „Bježi, Maslačku!“
 „Moje su želje“, nastavljao je pjesnik, „sljedeće. Kao prvo, neka što prije
vrag odnese Valda Marksa, trubadura iz Cidarisa. Kao drugo, u Caelfu živi
grofica Virginia, koja ne želi da nikome. Neka da meni. Kao treće...“
Nitko nije nikada doznao treću Maslačkovu želju. Čudovišna glava je iz
sebe iznjedrila dvije još čudovišnije šape i zgrabila barda za grlo. Maslačak
je zakrkljao.
Geralt je u tri skoka dojurio do glave, zamahnuo srebrnim mačem i
zasjekao je među uši, ravno po sredini. Zrak je fijuknuo, glava je ispus la
dim i silovito narasla, udvostručujući promjer. Čudovišne ralje, sada također
znatno veće, rastvorile su se, zaklepetale i zaškripale, šape su protresle
Maslačka koji se o mao i prignječile ga uz zemlju.
Vještac je složio prste u Znak Aard i odaslao u glavu najveću snagu
energije koju je uspio prikupi . Energija, materijalizirajući se u obliku
aureole koja je okruživala glavu kao zasljepljujuća zraka, pogodila je cilj.
Grunulo je tako da je Geralta probolo u ušima, a od zraka isisanog
implozijom, zašumjele su vrbe. Čudovište je zaglušno zaurlalo, još više
naraslo, ali je pus lo pjesnika, sunulo uvis, zavrtjelo se i odletjelo iznad
površine vode, mašući šapama.
Vještac se bacio da odvuče Maslačka koji je nepomično ležao. U tom su
mu trenutku prs naišli na okrugao predmet ukopan u pijesku.
Bio je to mjedeni pečat ukrašen znakom slomljenog križa i
deveterokrake zvijezde.
Glava je lebdeći nad rijekom već narasla do veličine stoga sijena.
Razvaljene, ričuće ralje podsjećale su pak na vrata sjenika srednje veličine.
Ispruživši šape ne, čudovište je napalo.
Geralt je, ne znajući što učini , s snuo pečat u šaci i ispružio ruku
prema napadaču, izgovorivši pritom egzorcis čku formulu koju ga je
jednom naučila stanovita svećenica. Dotad je nikada nije uporabio, jer
načelno nije bio sklon praznovjerju.
Učinak je nadišao sva njegova očekivanja.
Pečat je zasiktao i naglo se ugrijao, pekući mu dlan. Divovska je glava
zamrla u zraku, nepomično zastala nad rijekom. Nakratko je tako lebdjela,
zaurlala i raširila se u pulsirajuće klupko dima, u velik uskovitlani oblak.
Oblak je tanko pisnuo i nevjerojatnom brzinom sunuo uz rijeku, ostavljajući
na vodenoj površini uzburkanu prugu. U nekoliko sekundi nestao je u
daljini, samo je voda još neko vrijeme donosila nekakvo sve še zavijanje.
Vještac je priskočio pjesniku koji se previjao na pijesku.
„Maslačku? Jesi li živ? Maslačku, dođavola! Što je s tobom?“
Pjesnik je protresao glavom, zamahnuo rukama i otvorio usta u vrisak.
Geralt se namrš o i zažmirio - Maslačak je imao školovan, moćan tenor, a
pod utjecajem straha mogao je glasom dosegnu nevjerojatne registre. Ali
iz bardova je grla izašlo jedva čujno, hroptavo cičanje.
„Maslačku! Što je s tobom? Oglasi se!“
„Hhhh... eee...kheee... kwwragu....“
„Boli te nešto? Što je s tobom? Maslačku!“
„Hhhh... Kwv...“
„Šu ! Kimni glavom ako je sve u redu.“
Maslačak se sav iskrivio i s velikim naporom kimnuo, te odmah nakon
toga prevrnuo na stranu, savio se i povra o krv, gušeći se i kašljući.
Geralt je opsovao.
II.
„Bogova mi!“ Stražar se povukao i spus o lampaš. „Što mu je?“
„Propus nas, dobri čovječe“, ho je rekao vještac, pridržavajući
Maslačka sklupčanog u sedlu. „Zurimo. Pa vidiš.“
„Vidim“, stražar je progutao slinu, zureći u blijedo pjesnikovo lice i
njegov crni podbradak pokriven zgrušanom krvlju. „Ranjen je? Užasno
izgleda, gospodine.“
„Žurim“, ponovio je Geralt. „Na putu smo od svitanja. Propus te nas,
molim vas.“
„Ne možemo“, rekao je drugi stražar. „Kroz vrata se može samo od
izlaska do zalaska sunca. Noću ne može. Takva je zapovijed. Ne može nitko,
osim netko sa znakom kralja ili gradonačelnika. Ili ako je plemić s grbom.“
Maslačak je zacvilio, još se više zgrčio, oslanjajući čelo o konjsku grivu,
zadrhtao je, izvio se u pokušaju da povra . Po razgranatom, zgrušanom
uzorku na vratu konja potekao je još jedan potočić.
 „Ljudi“, rekao je Geralt najmirnije što je znao. „Pa vidite da mu je loše.
Moram naći nekoga tko će ga izliječi . Propus te nas, molim vas.“
„Nemojte moli .“ Stražar se oslonio o helebardu. „Ako vas propus m,
razapet će me i izbaci iz službe, čime ću onda hrani djecu? Ne,
gospodine, ne mogu. Skinite sudruga s konja i dajte ga u izbu u stražarskoj
kuli. Previt ćemo ga, do zore će izdrža , ako mu je tako suđeno. Nema puno
dotad.“
„Ovdje zavoj neće dostaja “, procijedio je kroz zube vještac. „Potreban
je iscjelitelj, svećenik, sposoban ranarnik...“
„Takvoga ionako ne biste noću probudili“, rekao je drugi stražar. „Toliko
možemo za vas učini , da ne morate do svitanja taborova pred vra ma. U
izbi je toplo, a i ranjenika se ima na što položi , bit će mu lakše nego u
sedlu. Hajde, pomoći ćemo vam da ga skinete s konja.“
U izbi u stražarskoj kuli bilo je stvarno toplo, zagušljivo i udobno. Vatra
je veselo pucketala u kaminu, a iza kamina je uporno zrikao zrikavac.
Za teškim, kvadratnim stolom punim vrčeva i tanjura sjedila su tri
muškarca.
„Opros te, milos va gospodo“, rekao je stražar pridržavajući Maslačka,
„što vam smetamo... Valjda nećete ima ništa pro v... Ovaj vitez ovdje,
hmmm... I drugi, ranjen je, pa sam mislio...“
„Dobro si mislio.“ Jedan je od muškaraca okrenuo prema njima
suhonjavo, oštro, izražajno lice, pa ustao. “Hajde, spus te ga na ležaj.“
Muškarac je bio vilenjak. Kao i drugi, koji je ostao sjedi za stolom.
Obojica su, kako je pokazivala njihova odjeća, mješavina ljudske i vilenjačke
mode, bili stalno nastanjeni vilenjaci, asimilirani. Treći je muškarac,
izgledom najstariji, bio čovjek. Vitez, zaključujući po odjeći i prosijedoj kosi
ošišanoj tako da pristaje pod kacigu.
„Ja sam Chireadan“, predstavio se viši vilenjak, taj s izražajnim licem.
Kao i obično kod predstavnika Starijeg Naroda, nije mu se moglo procijeni
dob, mogao je ima podjednako dvadeset kao i stodvadeset godina. „A ovo
je moj rođak, Errdil. Ovaj je vitez pak Vra mir.“
„Plemić“, promrmljao je Geralt, ali pozorniji pogled na grb izvezen na
tunici raspršio je njegove nade. Četve-rodijelni š t sa zlatnim ljiljanima bio
je ukoso presječen srebrnom palicom. Vra mir ne samo da je potjecao iz
pobočne loze, već i iz miješane, ljudsko-neljudske veze. Kao takav, iako s
grbom, nije se mogao smatra punopravnim plemićem i zacijelo mu nije
pripadala povlas ca ulaženja u grad nakon zalaska sunca.
„Nažalost“, vilenjakovoj pozornos nije promaknuo vješčev pogled, „i
mi moramo ovdje čeka svitanje. Zakon ne poznaje iznimke, barem ne za
takve poput nas. Pridružite nam se, gospodine viteže.“
„Geralt iz Rivije“, predstavio se vještac. „Ja sam vještac, a ne vitez.“
„Što je s njim?“ Chireadan je pokazao Maslačka kojega su u
međuvremenu stražari položili na ležaj. „Izgleda kao da je otrovan. Ako je
tako, mogu mu pomoći. Imam uza se dobar lijek.“
Geralt je sjeo, nakon čega je brzo izvijes o o događaju pored rijeke.
Vilenjaci su se pogledali. Prosijedi je vitez štrcnuo slinu kroz zube,
namrš vši se.
„Nevjerojatno“, rekao je Chireadan. „Što je to moglo bi ?“
„Duh iz boce“, promrmljao je Vra mir. „Kao u bajd...“
„Ne baš dokraja.“ Geralt je pokazao Maslačka zgrčenog na postelji. „Ne
znam nijednu bajku koja završava ovako.“
„Ozljede toga jadnika“, rekao je Chireadan, „očito su magijske prirode.
Bojim se da moji lijekovi tu neće puno pomoći. Ali mogu mu barem olakša
patnju. Jesi li mu već nešto dao, Geralte?“
„Eliksir pro v bolova.“
„Dođi, pomoći ćeš mi. Pridržat ćeš mu glavu.“
Maslačak je pohlepno ispio lijek pomiješan s vinom, zagrcnuo se
zadnjim gutljajem, zahripao, popljuvao kožni jastuk.
„Ja ga poznajem“, rekao je drugi vilenjak, Errdil. „To je Maslačak,
trubadur i pjesnik. Vidio sam ga jednom kada je pjevao na dvoru kralja
Ethaina u Cidaricu.“
„Trubadur“, ponovio je Chireadan, gledajući Geralta. „Loše. Jako loše.
Ozlijeđeni su mu vratni mišići i grkljan. Promjene na glasnicama već
počinju. Treba što prije prekinu djelovanje čarolije, jer inače... Moglo bi
bi nepovratno.“
„Znači... znači li to da neće moći govori ?“
„Govori hoće. Ali ne pjeva .“
 Geralt je, ne izgovorivši ni riječi, sjeo za stol i naslonio čelo na s snute
šake.
„Čarobnjak“, rekao je Vra mir. „Neophodan je čarobni lijek ili formula
za ozdravljenje. Moraš ga odves u neki drugi grad, vješče.“
„Kako to?“ Geralt je podignuo glavu. „A ovdje, u Rindu? Ovdje nema
čarobnjaka?“
„U cijeloj je Redaniji teško s magovima“, rekao je vitez. „Zar ne,
gospodo vilenjaci? Od vremena kada je kralj Eleribert nametnuo razbojnički
porez na čarolije, čarobnjaci bojko raju prijestolnicu i gradove koji su
gorljivi u ispunjavanju kraljevskih uredbi. A gradski vijećnici iz Rinda, kako
sam čuo, glasovi su po revnos . Is na? Chireadane, Errdile, imam li
pravo?“
„Imaš“, potvrdio je Errdil. „Ali... Chireadane, mogu li?“
„Čak i trebaš“, rekao je Chireadan, gledajući vješca. „Zašto od toga
pravi tajnu, ionako to svi znaju, cijeli Rinde. U gradu, Geralte, trenutno
boravi jedna čarobnica.“
„Sigurno incognito?“
„Ne baš“, nasmiješio se vilenjak. „Osoba o kojoj govorim je jako
samosvojna. Podjednako prezire bojkot kojemu je Čarobnjačko vijeće
podvrgnulo Rinde, kao i uredbe ovdašnjih vijećnika, a pritom izvrsno
prolazi, jer je bojkot učinio da se ovdje stvorila golema potražnja za
čarobnjačkim uslugama. Čarobnica naravno ne plaća nikakav porez.“
„A gradsko vijeće to podnosi?“
„Čarobnica živi u rezidenciji jednog trgovca, trgovačkog posrednika iz
Novigrada, koji je istodobno naslovni veleposlanik. Nitko joj ništa ne može.
U azilu je.“
„To je više kućni zatvor nego azil“, ispravio ga je Errdil. „Ona je prak čno
zatočena ondje. Ali ne žali se na manjak mušterija. Boga h klijenata. Fućka
joj se za gradske vijećnike, priređuje plesove i pijanke...“
„Vijećnici pak bjesne, huškaju na nju koga s gnu, kvare joj ugled kako
god mogu“, dodao je Chireadan. “Šire o njoj gnusne laži, nadajući se
zacijelo da će novigradski vrhovni svećenik prisili trgovca da joj uskra
azil.“
 „Ne volim se gura između čekića i nakovnja“, progunđao je Geralt. „Ali
nemam izbora. Kako se zove taj trgovac-veleposlanik?“
„Beau Berrant.“ Vješcu se učinilo da se navodeći to ime Chireadan
namrš o. „Što se može, to je jedina šansa. Ili, točnije, jedina šansa toga
jadnika koji stenje ondje na postelji. Ali hoće li čarobnica htje pomoći... Ne
znam.“
„Pazi se kada budeš tamo odlazio“, rekao je Errdil. „Gradonačelnikove
uhode motre kuću. Ako te zaustave, znaš što je čini . Novac otvara sva
vrata.“
„Poći ću čim se otvore gradska vrata. Kako se zove čarobnica?“
Geraltu se učinilo da na izražajnom Chireadanovu licu zamjećuje blago
rumenilo. Ali mogao je to bi i odbljesak vatre iz kamina.
„Yennefer iz Vengerberga.“
III.
„Gospodar spava“, ponovio je vratar, gledajući Geralta svisoka. Bio je
viši za glavu i gotovo dvaput širi u plećima. „Jesi li gluh, protuho? Gospodar
spava, velim.“
„Pa neka spava“, pristao je vještac. „Došao sam s poslom ne tvojem
gospodaru, nego dami koja ovdje živi.“
„S poslom, kažeš.“ Vratar je kako se pokazalo bio šaljiv čovjek što je
čudilo kod nekoga takvog stasa i vanjš ne. „Onda idi, dangubo, u bordel pa
ga tamo obavi. Nosi se.“
Geralt je otkačio od pojasa vrećicu i odvagnuo je u dlanu, držeći za
remenčiće.
„Nećeš me potkupi “, rekao je ponosno kerber.
„Ni ne kanim.“
Vratar je bio prevelik da bi imao refleks koji omogućava izmicanje ili
zaš tu od brzoga udarca običnog čovjeka. Od vješčevog udarca nije uspio ni
trepnu . Teška vrećica ga je s metalnim zveketom opalila po sljepoočnici.
Pao je na vrata, hvatajući se objema rukama za dovratak. Geralt ga je od
njega odvojio udarcem nogom u koljeno, gurnuo ga ramenom i još jednom
tresnuo vrećicom. Vratareve su se oči zamu le i presmiješno razišle u
razrokost, noge su se sklopile pod njim kao škarice. Vještac, vidjevši kako
grmalj, iako već gotovo bez svijes , pipa još uokolo rukama, raspalio ga je iz
zamaha po treći put, ravno u tjeme.
„Novac“, promrmljao je, „otvara sva vrata.“
U trijemu je bilo mračno. Kroz vrata s lijeve strane dopiralo je gromko
hrkanje. Vještac je oprezno zavirio. Na razbacanoj postelji tu je spavala,
zviždeći kroz nos, gojazna žena u noćnoj košulji zadignutoj iznad bedara.
Nije to bio najljepši pogled. Geralt je dovukao vratara u sobicu i zakračunao
vrata.
S desne strane bila su još jedna vrata, poluotvorena, a iza njih kamene
stube koje su se spuštale dolje. Vještac je već kanio produži , kada su
odozdo doprli nerazgovjetna psovka, štropot i suhi prasak razbijenog
posuđa.
Dolje se nalazila velika kuhinja, puna kuhinjskog pribora, mirisala je na
bilje i cmogorično drvo. Na kamenom podu, posred krho na glinenog
lonca, klečao je spuštene glave posve gol muškarac.
„Jabučni sok, majku mu“, rekao je nerazgovjetno, vrteći glavom kao
ovan koji se zabunom zabio u zidinu utvrde. „Jabučni... sok. Gdje... Gdje je
posluga?“
„Izvolite?“ upitao je uljudno vještac.
Muškarac je podignuo glavu i progutao slinu. Pogled mu je bio
izbezumljen, a oči jako zakrvavljene.
„Ona hoće sok od jabuka“, obznanio je, nakon čega je, dižući se s
vidljivim naporom, sjeo na škrinju pokrivenu kožuhom i naslonio se na peć.
„Moram ga... odnije gore, jer...“
„Imam li čast s trgovcem Beauom Berrantom?“
„Tiše“, bolno se namrš o muškarac. „Ne deri se. Čuj, tamo u bačvici...
Sok. Od jabuka. Natoči u nešto... i pomogni mi da se uspnem po stubama,
može?“
Geralt je slegnuo ramenima, a potom sućutno kimnuo glavom. Alkohol
je uglavnom izbjegavao, ali stanje u kojemu se nalazio trgovac nije mu bilo
posve strano. Pronašao je među suđem vrč i cinčani lončić, natočio soka iz
bačvice. Začuo je hrkanje i okrenuo se. Goli muškarac je spavao, objesivši
glavu na prsa.
 Vještac ga je na tren poželio poli sokom i probudi , ali se predomislio.
Izašao je iz kuhinje, noseći vrč. Hodnik je završavao teškim vra ma s
intarzijama. Ušao je oprezno, odškrinuvši ih samo toliko da se uspije
provući unutra. Bilo je mračno, pa je proširio zjenice. I nabrao nos.
U zraku je lebdio teški zadah nakislog vina, svijeća i prezrelog voća. I još
nečega što je podsjećalo na mješavinu mirisa jorgovana i ogrozda.
Osvrnuo se uokolo. Na stolu posred odaje ležalo je pravo bojište vrčeva,
karafa, pehara, srebrnih tanjura i pladnjeva, pli ca i pribora za jelo
ukrašenog slonovačom. Zgužvan, skliznut stolnjak bio je poliven vinom, pun
ljubičas h mrlja, krut od voska koji je iscurio sa svijećnjaka. Narančine kore
su blještale kao cvijeće među koš cama šljiva i bresaka, peteljki krušaka i
pozobanih grozdova. Jedan je pehar bio prevrnut i razbijen. Drugi je bio cio,
napola pun, iz njega je stršala puranova kost. Pored pehara stajala je crna
cipelica na visokoj pe . Bila je od baziliskove kože. U postolarstvu nije bilo
skuplje sirovine.
Druga je cipelica ležala pod stolcem na nemamo odbačenoj crnoj haljini
s bijelim volanima i izvezenim cvjetnim mo vom.
Geralt je na tren neodlučno stajao, boreći se s osjećajem nelagode, sa
željom da se okrene na mjestu i izađe. Ali to bi značilo da je kerber u
predvorju dobio po glavi posve nepotrebno. Vještac nije volio čini ništa
nepotrebno. U uglu odaje opazio je kružno stubište.
Na stubama je našao če ri uvele bijele ruže i ubrus zamrljan vinom i
jarkocrvenim ružem. Miris jorgovana i ogrozda je jačao.
Stube su vodile u spavaonicu čiji je pod pokrivalo veliko krzno. Na krznu
su ležale bijela košulja s čipkanim orukvicama i nekoliko bijelih ruža. I crna
čarapa.
Druga čarapa visjela je s jednog od če ri izrezbarena stupa koji su držali
kupolas baldahin nad posteljom. Rezbarije na stupovima prikazivale su
nimfe i faune, u različi m položajima. Neki su položaji bili zanimljivi. Neki
blesavo smiješni. Puno ih se ponavljalo. Općenito uzevši.
Geralt se glasno nakašljao, gledajući mnoštvo crnih kovrči koje su virile
ispod pokrivača od damasta. Pokrivač se pomaknuo i zaječao. Geralt se
nakašljao još glasnije.
 „Beau?“ nerazgovjetno je upitalo mnoštvo crnih kovrča. „Jesi li donio
sok?“
„Donio sam.“
Ispod crnih kovrča pojavilo se trokutasta lice, ljubičaste oči i uske, blago
iskrivljene usne.
„Ooooh...“ Usne su se još više iskrivile. „Oooh... Umrijet ću od žeđi...“
„Izvoli.“
Žena je sjela, izvlačeći se iz posteljine. Imala je lijepa ramena i skladan
vrat, na vratu crnu baršunastu vrpcu sa svjetlucavim brošem od brilijanata.
Osim vrpce na sebi nije imala ništa.
„Hvala.“ Uzela mu je lončić iz ruke, pohlepno ispila sadržaj, za m
podignula ruku i dotaknula sljepoočnicu. Pokrivač je još jače skliznuo.
Geralt je odvra o pogled. Uljudno, ali nerado.
„Tko si pa ?“ upitala je crnokosa žena, mršteći se i pokrivajući
pokrivačem. „Što radiš ovdje? Gdje je, kvragu, Berrant?“
„Na koje pitanje trebam odgovori najprije?“
Istoga je trenutka požalio ironiju. Žena je podignula dlan, iz prs ju je
ispalila zlaćanu zraku. Geralt je reagirao nagonski, sastavljajući obje ruke u
Znak Heliotropa, uhva o čaroliju k pred licem, ali je naboj bio toliko jak da
ga je odbacio unazad, na zid. Skliznuo je na pod.
„Ne treba!“ povikao je vidjevši da žena ponovo podiže ruku. „Gospo
Yennefer! Dolazim u miru, bez loših namjera!“
Iz smjera vrata dopro je topot nogu, u vra ma spavaonice ukazale su se
prilike slugu.
„Gospo Yennefer!“
„Odlazite“, mimo im je zapovjedila čarobnica. „Niste mi više potrebni.
Plaća vam se za čuvanje kuće. Ali budući da je ova pojava uspjela ući,
pobrinut ću se za nju sama. Prenesite to gospodinu Berrantu. A meni
izvolite pripremi kupelj.“
Vještac je ustao s naporom. Yennefer ga je šutke promotrila, mršteći
oči.
„Odbio si moju čaroliju“, rekla je napokon. „Nisi čarobnjak, to se vidi. Ali
si reagirao neobično brzo. Govori tko si, neznanče koji dolaziš u miru. I
savjetujem , govori brzo.“
„Ja sam Geralt iz Rivije. Vještac.“
Yennefer se izvukla iz kreveta, uhva vši se na stupu za faunov dio
anatomije dobro prilagođen za hvatanje. Ne spuštajući pogled s Geralta,
podignula je s poda plašt s krznenim ovratnikom. Omotavši se njime
dokraja, ustala je. Ne žureći se, natočila si je još jedan lončić soka, ispila ga
nadušak, zakašljala, približila se. Geralt je diskretno promasirao križa koja
su se maloprije bolno sudarila sa zidom.
„Geralt iz Rivije“, ponovila je čarobnica, gledajući ga kroz crne trepavice.
„Kako si dospio ovamo? I s kojim ciljem? Nadam se da nisi ozlijedio
Berranta?“
„Ne. Nisam. Gospo Yennefer, trebam tvoju pomoć.“
„Vještac“, promrmljala je prilazeći mu još bliže, još se pomnije
omatajući plaštem. „Nije dosta što je prvi kojeg vidim izbliza, već je i nitko
drugi no znameni Bijeli Vuk. Čula sam puno toga o tebi.“
„Mogu zamisli .“
„Ne znam što zamišljaš“, zijevnula je i nakon toga mu se još približila.
„Dopuštaš?“ Dodimula je dlanom njegov obraz, primaknula mu lice,
pogledala ga u oči. S snuo je zube. „Zjenice se same prilagođavaju
svjetlos ili ih možeš po volji sužava i širi ?“
„Yennefer“, rekao je mimo. „Putovao sam do Rinde cijeli dan, bez
zastajanja. Čekao sam cijelu noć na otvaranje gradskih vrata. Raspalio sam
po njušci vratara koji me nije h o pus ovamo. Nepristojno i nametljivo
sam poreme o san i mir. A sve to zato jer moj prijatelj treba pomoć koju
mu možeš pruži jedino . Pruži ju, molim te, a potom ćemo, budeš li
htjela, porazgovara o mutacijama i aberacijama.“
Povukla se za korak, nelijepo iskrivila usta.
„O kakvoj je vrs pomoći riječ?“
„O regeneraciji organa ozlijeđenih magijom. Grla, grkljana i glasnica.
Ozljeda je takva kao da ju je izazvala purpurna magla. Ili nešto vrlo slično.“
„Slično“, ponovila je. „Ukratko, nije purpurna magla čarobno ozlijedila
tvog prijatelja. A što je onda? Pričaj, prenuta iz sna u zoru nemam ni snage,
ni volje da sondiram mozak.“
 „Hmmm... Bit će najbolje ako počnem od početka...“
„O, ne“, prekinula ga je. „Ako je to tako složeno, pričekaj malo. Gadan
okus u us ma, raščupana kosa, slijepljeni kapci i druge jutarnje neugode
jako ograničavaju moje percep vne sposobnos . Siđi dolje u kupaonicu u
podrumu. Začas ću sići i ja pa ćeš mi sve ispriča .“
„Yennefer, ne bih h o bi nametljiv, ali vrijeme juri. Moj prijatelj...“
„Geralte“, oštro ga je prekinula. „Zbog tebe sam izašla iz kreveta, a
nisam to kanila učini prije podnevnog zvona. Spremna sam odusta od
doručka. Znaš zašto? Jer si mi donio jabučni sok. Žurio si, bio si zaokupljen
prijateljevom patnjom, nasilno si ušao ovamo, tukući ljude po glavi, a
unatoč tome si mislio na žednu ženu. Time si me pridobio i nije isključeno
da ću pomoći. Ali od vode i sapuna neću odusta . Pođi. Molim te.“
„Dobro.“
„Geralte.“
„Molim“, zastao je na pragu.
„Iskoris priliku pa se okupaj i sam. Po zadahu mogu otkri ne samo
rasu i dob, nego i boju krzna tvoga konja.“
IV.
U kupaonicu je ušla u trenutku dok se Geralt, sjedeći gol na malenoj
klupici, polijevao vodom iz čabra. Nakašljao se i čedno okrenuo leđima.
„Nemoj se s dje “, rekla je, bacajući naramak odjeće na vješalicu. „Ne
padam u nesvijest vidjevši golog muškarca. Triss Merigold, moja prijateljica,
kaže da ako se vidjelo jednog, vidjelo se sve.“
Ustao je omotavši se ručnikom oko bedara.
„Lijep ožiljak“, nasmiješila se Yennefer, gledajući njegova prsa. „Što je to
bilo? Pao si pod pilu u pilani?“
Nije odgovorio. Čarobnica ga je i dalje promatrala, koketno naginjući
glavu.
„Prvi vještac kojega mogu pogleda iz blizine i to svučenog do gola.
Oho!“ nagnula se, pozorno osluškujući. “Čujem srce. Vrlo polagan ritam.
Možeš nadzira lučenje adrenalina? Ah, opros mi profesionalnu
radoznalost. Čini mi se da si jako osjetljiv u vezi sa svojstvima vlas tog
organizma. Navikao si te odlike opisiva riječima koje baš ne volim,
upadajući pritom u pate čni sarkazam koji volim još manje.“
Nije odgovorio.
„No, dosta o tome. Moja se kupelj hladi.“ Yennefer je izvela pokret kao
da kani zbaci plašt, ali je zastala. “Ja ću se kupa , ćeš priča . Uštedjet
ćemo vrijeme. Ali... Ne želim te dovodi u nepriliku, a osim toga skoro se i
ne poznajemo. A osim toga, pristojnos radi...“
„Okrenut ću se“, predložio je nesigurno.
„Ne. Moram vidje oči onoga s kim razgovaram. Imam bolju ideju.“
Čuo je izgovorenu čarobnu formulu, osje o trzaj medaljona i vidio kako
crni plašt meko klizi na pod. A potom je začuo pljusak vode.
„Sada ja ne vidim tvoje oči, Yennifer“, rekao je. „A šteta.“
Nevidljiva čarobnica se nasmijala, praćaknula u kadi.
„Pričaj.“
Geralt je završio natezanje s hlačama koje je navlačio ispod ručnika,
sjeo na klupu. Zakapčajući čizme, izvijes o je o događaju pored rijeke,
skraćujući opis bitke sa somom na najmanje. Yennefer nije izgledala kao
netko koga može zanima ribolov.
Kada je došao do trenutka u kojemu se stvorenje--oblak oslobodilo iz
ćupa, velika je spužva sapunjajući nevidljivo zamrla.
„No, no“, začuo je. „Zanimljivo. Duh zatvoren u boci.“
„Ma kakav duh“, uspro vio se. „Bila je to neka varijacija purpurne
magle. Neka nova, nepoznata vrsta...“
„Nova, a nepoznata vrsta zaslužuje da ju se nekako nazove“, rekla je
nevidljiva Yennefer. „Duh nije naziv lošiji od drugih. Nastavi, molim te.“
Poslušao je. Sapunica se u kadi jekom nastavka priče ustrajno pjenila,
voda se prelijevala preko ruba. U jednom mu je trenutku nešto prikovalo
pozornost. Pogledao je pažljivije i ugledao obrise oblika koje je otkrivao
sapun pokrivajući nevidljivo. Obrisi i oblici su ga tako privukli da je
zanijemio.
„Pričaj!“ požurio ga je glas dopirući iz ničega ispod obrisa. „Što je bilo
dalje?“
„To je sve“, rekao je. „Otjerao sam tog, kako kažeš, duha...“
 „Na koji način?“ Čabar se podignuo i izlio vodu. Sapun je nestao, oblici
također. Geralt je uzdahnuo.
„Čarobnom formulom“, rekao je. „Točnije, egzorcizmom.“
„Kakvim?“ Čabar je ponovo izlio vodu. Vještac je počeo pozornije
promatra to što radi čabar, jer je voda, makar nakratko, također
pokazivala štošta. Ponovio je formulu, zamjenjujući sukladno sigurnosnim
pravilima glas “e“ udahom. Držao je da će poznavanjem toga pravila zadivi
čarobnicu, pa se začudio začuvši iz kade mahni smijeh.
„Što je tu smiješno?“
„Taj tvoj egzorcizam...“ Ručnik je pole o s vješalice i počeo silovito
brisa ostatke obrisa. „Triss će plaka od smijeha kada joj to ispričam! Tko
te to naučio, vješče? Tu... formulu?“
„Jedna svećenica iz hrama Huldry. To je tajni jezik sve šta...“
„Tajni kako za koga.“ Ručnik je pljasnuo o rub kade, voda je pljusnula na
pod, tragovi bosih stopala označavali su čarobničine korake. „Nije to bila
nikakva formula, Geralte. Ne bih savjetovala da te riječi ponoviš u drugim
sve š ma.“
„Ako nije formula, onda što je?“ upitao je gledajući kako dvije crne
čarape stvaraju od zraka, jednu za drugom, dvije skladne noge.
„Šaljiva izreka.“ Gaćice s volanima pripile su se uz ništavilo na neobično
zanimljiv način. „Premda pomalo nepristojna.“
Bijela košulja s velikim žaboom u obliku cvijeta prhnula je uvis i stvorila
oblike. Yennefer, kako je primije o vještac, nije nosila nikakve steznike od
fišbajna kakve su obično koris le žene. Nije morala.
„Kakva izreka?“ upitao je.
„Ma pus .“
Iz četverokutne kristalne boce koja je stajala na stolu iskočio je čep. U
kupaonici je zamirisalo na jorgovan i ogrozd. Čep je opisao nekoliko
krugova i uskočio na mjesto. Čarobnica je zakopčala orukvice košulje,
navukla haljinu i materijalizirala se.
„Zakopčaj me.“ Okrenula se leđima, češljajući kosu češljem od
kornjačevine. Primije o je da češalj ima dug i oštar šiljak koji bi u slučaju
potrebe mogao uspješno zamijeni bodež.
 Zakopčao je haljinu proračunato sporo, kopču po kopču, uživajući u
mirisu njezine kose koja se u kaskadama spuštala do polovine leđa.
„Da se vra mo stvoru iz boce“, rekla je Yennefer, pričvršćujući za uši
briljantne naušnice. „Očito je da ga na bijeg nije prisilila tvoja smiješna
>formula<. Bližom is ni čini se hipoteza da je iskalivši bijes na tvom
kompanjonu pobjegao jer mu je jednostavno dosadilo.“
„Može bi “, složio se Geralt sumorno. „Jer ne mislim da je odle o u
Cidaris da ubije Valda Marksa.“
„Tko je Valdo Marks?“
„Trubadur koji moga prijatelja, također pjesnika i glazbenika, smatra
diletantom čije pjesme podilaze niskim ukusima.“
Čarobnica se okrenula s čudnim sjajem u ljubičas m očima.
„Je li tvoj prijatelj s gao izgovori želju?“
„Čak dvije. Obje strahovito glupe. Zašto pitaš? Pa to je očita besmislica,
to da džinovi ili duhovi iz svje ljke ispunjavaju želje...“
„Očita besmislica“, ponovila je Yennefer sa smiješkom. „Naravno. To je
izmišljo na, besmislena bajka, kao i sve legende u kojima dobre vile
ispunjavaju želje. Takve su bajke izmišljali naivni siromasi koji ne mogu ni
zamisli da bi svoje brojne želje mogli ispuni vlas m radom. Raduje me
da ne spadaš među takve, Geralte iz Rivije. Time si mi duhovno bliži. Ja,
kada nešto želim, ne sanjam, več djelujem. I uvijek pribavim ono što želim.“
„Ne sumnjam. Jesi li gotova?“
„Gotova sam.“ Čarobnica je zategnula remenčiće na cipelicama. Čak ni s
visokim potpe cama nije bila previsoka. Potresla je kosom, koja je, kako je
ustanovio, unatoč upornom češljanju zadržala slikovit, razbarušen i kovrčav
nered.
„Imam pitanje, Geralte. Pečat koji je zatvarao ćup... Ima li ga tvoj
prijatelj još uvijek?“
Vještac se zamislio. Pečat nije imao Maslačak, nego on sam, i to uza se.
Ali iskustvo ga je učilo da čarobnjacima ne treba previše vjerova .
„Hmm... Mislim da ima“, zavarao ju je u vezi s razlogom odugovlačenja s
odgovorom. „Da, mislim da ima. I što? Zar je taj pečat važan?“
 „Čudno pitanje“, rekla je oštro, „za vješca, stručnjaka za natprirodne
gados . Netko tko je trebao zna da se takav pečat ne smije dira . I ne
dopus prijatelju da ga dodirne.“
S snuo je zube. Primjedba je bila umjesna.
„Pa što“, Yennefer je promijenila ton u znatno blaži. „Nema
nepogrešivih ljudi, a kako se vidi nema ni nepogrešivih vještaca. Svatko
može pogriješi . No, možemo poći. Gdje se nalazi prijatelj?“
„Ovdje, u Rindu. U kući nekog Errdila. Vilenjaka.“
Pogledala ga je pozorno.
„Kod Errdila?“ ponovila je, iskrivljujući usta u smiješak. „Znam gdje je
to. Pretpostavljam da ondje boravi i njegov rođak, Chireadan?“
„Tako je. A što...“
„Ništa“, prekinula ga je, podigla ruke, zatvorila oči. Medaljon na
vješčevu vratu je zadrhtao, stresao lančić.
Na vlažnom zidu kupaonice zablistao je svjetlucavi obris koji je
podsjećao na vrata u čijem se okviru kovitlalo fluorescentno, bijelo
ništavilo.
Vještac je ho opsovao. Nije volio čarobne portale i putovanja uz
njihovu pomoć.
„Moramo li...“ nakašljao se. „To nije daleko...“
„Ne mogu hoda ulicama ovoga grada“, presjekla ga je. „Ovdje nisu ludi
za mnom, mogli bi me vrijeđa , gađa kamenjem, a možda i nečim gorim.
Nekoliko mi osoba ovdje uspješno kvari ugled, smatrajući da to čini
nekažnjivo. Ne boj se, moji su portali sigurni.“
Geralt je bio svjedokom kako je nekoć kroz siguran portal proletjela
polovica onoga koji je prolazio. Druga polovica nije pronađena nikad. Znao
je i nekoliko slučajeva da je netko ušao u portal i više se za njega nije nikad
čulo.
Čarobnica je još jednom popravila kosu, prikopčala uz pojas torbicu
prošivenu biserjem. Torbica je izgledala premalenom da bi se u njoj
smjes lo išta osim šačice sitniša i ruža, ali Geralt je znao da to nije obična
torbica.
„Zagrli me. Čvršće, nisam od porculana. Pođimo!“
 Medaljon je zatreperio, nešto je bljesnulo i Geralt se iznenada našao
usred crnog ništavila, u prodornoj hladnoći. Nije ništa vidio, čuo, osjećao.
Studen je bila jedino što su osje la registrirala.
H o je opsova , ali nije s gao.
V.
„Prošao je već sat otkako je ušla.“ Chireadan je okrenuo klepsidru koja
je stajala na stolu. „Počinjem se brinu . Zar je s Maslačkovim grlom toliko
loše? Ne misliš da bi trebalo zaviri gore kod njih?“
„Na prilično je jasan način rekla da to ne želi.“ Geralt je dopio šalicu
biljnog napitka, strašno se mršteći. Cijenio je i volio stalno naseljene
vilenjake zbog inteligencije, spokojne suzdržanos i posebnog smisla za
humor, ali njihove sklonos u vezi s jelom i pićem nije shvaćao i nije dijelio.
„Ne namjeravam joj smeta , Chireadan. Magija zah jeva vrijeme. Neka ovo
potraje i čitav dan, samo da Maslačak ozdravi.“
„Da, imaš pravo.“
Iz susjedne sobe odjekivala je lupa čekića. Errdil je, kako se pokazalo,
živio u napuštenoj krčmi koju je kupio, kanio je obnovi i vodi skupa sa
ženom, hom i malorječivom vilenjakinjom. Vitez Vra mir koji se pridružio
društvu nakon noći zajednički provedene u stražari, bez razmišljanja je
ponudio pomoć u radovima na preuređenju. Skupa s bračnim parom dao
se na obnovu lamperije odmah nakon što se smirila zbrka izazvana
iznenadnom i spektakularnom pojavom vješca i Yennefer koji su iskočili iz
zida u bljesku portala.
„Moram li bi iskren“, započeo je Chireadan, „nisam očekivao da češ
uspje tako lako. Yennefer ne spada među osobe posebno sklone
priskakanju u pomoć. Nevolje bližnjih je ne uzbuđuju previše i ne ometaju
joj san. Ukratko, nisam još nikada čuo da bi nekome nesebično pomogla.
Zanima me kakve ima koris od toga što pomaže tebi i Maslačku.“
„Ne pretjeruješ?“ nasmiješio se vještac. „Na mene nije ostavila tako loš
dojam. Nadmoć, dakako, voli pokaziva , ali u usporedbi s drugim
čarobnjacima, s cijelom tom nadmenom bandom, predstavlja hodajuću
dražest i utjelovljenu ljubaznost.“
I Chireadan se nasmiješio.
 „To je pomalo“, rekao je, „kao da smatraš da je škorpion ljepši od pauka
jer ima tako sladak repič. Pazi, Geralte. Nisi prvi koji je tako ocjenjuje ne
znajuči da je od dražes i ljepote načinila oružje. Oružje kojim se služi više
nego spretno i bezobzirno. Što naravno ne umanjuje činjenicu da je
opčinjavajuće privlačna žena. Nećeš poreći, zar ne?“
Geralt je brzo pogledao vilenjaka. Već mu se drugi put učinilo da na
njegovu licu opaža trag crvenila. Začudilo ga je to ne manje od
Chireadanovih riječi. Vilenjaci čiste krvi nisu se običavali oduševljava
ljudskim ženama. Čak i vrlo lijepima. Yennefer se pak, iako na svoj način
privlačna, nije mogla smatra kraso com.
Ukusi su različi , ali je zapravo malotko čarobnice opisivao kao
„ljepo ce.“ Jer sve su potjecale iz društvenih krugova u kojima je jedina
sudbina kćeri bila udaja. Tko bi pomišljao na to da kćer osudi na godine
napornog učenja i muku somatskih promjena, kada ju se moglo uda i
uspostavi korisne rodbinske veze? Tko je želio u obitelji ima čarobni cu?
Unatoč uvažavanju koje su uživali magovi, čarobničina obitelj nije od nje
imala ni najmanje koris , jer prije no što djevojka završi obrazovanje, veze s
obitelji bi prestale - računalo se samo bra mstvo. Zato su čarobnicama
postajale isključivo kćeri koje nisu imale nikakvih šansi za udaju.
Za razliku od svećenica i druitkinja, koje su nerado uzimale ružne ili
osakaćene djevojčice, čarobnjaci su primali svaku koja pokaže sklonost. Ako
bi pak dijete prošlo sito prvih godina učenja, uključivala se magija -
ispravljajući i ravnajući noge, popravljajući loše srasle kos , zečje usne,
uklanjajući ožiljke, znamenja i tragove boginja. Mlada bi čarobnica
postajala „privlačna“ jer je to tražio pres ž njezina zanimanja. Rezultat su
bile prividno lijepe žene sa zlim i hladnim pogledima rugoba. Rugoba koje
ne mogu zaboravi svoju ružnoću zaklonjenu čarobnom maskom, skrivenu
ne radi toga da ih se usreći, već isključivo radi ugleda zanimanja.
Ne, Geralt nije shvaćao Chireadana. Njegove su oči, oči vješca, bilježile i
previše pojedinos .
„Ne, Chireadane“, odgovorio je na pitanje. „Neću pored. Hvala na
upozorenju. Ali ovdje je riječ isključivo o Maslačku. Stradao je uz mene, u
mojoj nazočnos . Nisam ga uspio sačuva , nisam mu znao pomoći. Da sam
znao da će ga to izliječi , sjeo bih gologuz na škorpiona.“
 „Baš se toga moraš najviše čuva “, nasmiješio se zagonetno vilenjak.
„Jer, Yennefer to zna, a voli iskorištava takvo znanje. Ne vjeruj joj, Geralte.
Pogibeljna je.“
Nije odgovorio.
Gore su škripnula vrata. Yennefer je stajala na vrhu stuba, oslonjena na
ogradu galerijice.
„Vješče, bi li mogao nakratko doći?“
„Naravno.“
Čarobnica se oslonila leđima na vrata jedne od malobrojnih koliko-
toliko namještenih soba u koju je bio smješten bolesni trubadur. Vještac joj
je prišao, promatrajući je šutke. Vidio je njezino lijevo rame, malčice više od
desnog. Nos, zeru predug. Usta ponešto preuska. Bradu malo preuvučenu.
Obrve, premalo pravilne. Oči...
Vidio je previše pojedinos . Posve nepotrebno.
„Što je s Maslačkom?“
„Sumnjaš u moje umijeće?“
I dalje ju je promatrao. Imala je figuru dvadesetogodišnjakinje, iako
njezinu pravu dob radije ne bi pogađao. Kretala se s prirodnom,
neusiljenom ljupkošću. Ne, nije se moglo pogodi kakva je bila prije, što je
na njoj popravljeno. Prestao je o tome razmišlja , nije imalo nikakvog
smisla.
„Tvoj darovi sudrug će ozdravi “, rekla je. „Vra t će mu se sve
glasovne sposobnos .“
„Zahvalan sam , Yennefer.“
Nasmiješila se.
„Imat ćeš prilike da to pokažeš.“
„Mogu li ga pogleda ?“
Nakratko je šutjela, gledajući ga s čudnim osmijehom, bubnjajući
prs ma po dovratku.
„Naravno. Uđi.“
Medaljon na vješčevom vratu počeo je žestoko, ritmički treperi .
Na središnjoj točki poda ležala je staklena kugla veličine male lubenice i
isijavala mliječnu svjetlost. Kugla je označavala središte precizno iscrtane
deveterokrake zvijezde, čiji su krakovi vršcima dosezali kutove i zidove
prostorije. U zvijezdu je bio crvenom bojom upisan pentagram. Završeci
pentagrama bili su označeni crnim svijećama umetnu m u svijećnjake
čudnovata oblika. Crne svijeće gorjele su i na uzglavlju kreveta na kojemu je
pokriven ovčjim kožama počivao Maslačak. Pjesnik je disao mimo, više nije
hroptao i nije krkljao, s njegova je lica nestala grimasa boli, bila je
zamijenjena idiotskim osmijehom punim sreće.
„Spava“, rekla je Yennefer. „I sanja.“
Geralt je pogledao uzorke koji su bili označeni na podu. Magija koja se
skrivala u njima bila je osjetna, ali je znao da je to uspavljujuća, a ne
razbuđujuća magija. Prizivala je u misli šum disanja drijemajućeg lava, ali je
davala i naslu kako može izgleda lavlja rika.
„Što je ovo, Yennefer?“
„Klopka.“
„Za koga?“
„Trenutačno za tebe.“ Čarobnica je okrenula ključ u bravi, okrenula ga u
ruci. Ključ je iščeznuo.
„Znači, uhvaćen sam“, rekao je hladno. „Što sad? Nasrnut ćeš na moju
čednost?“
„Nemoj si umišlja .“ Yennefer je sjela na rub kreveta. Maslačak, i dalje
kretenski nasmiješen, ho je zaječao. Bez dvojbe bio je to jecaj užitka.
„O čemu je ovdje riječ, Yennefer? Ako je ovo igra, onda ne znam
pravila.“
„Spomenula sam “, započela je, „da uvijek dobivam ono što želim.
Dogodilo se da sam poželjela nešto što ima Maslačak. Oduzet ću mu to i
rastat ćemo se. Ne boj se, neće mu se dogodi ništa loše...“
„Čuda koja si postavila na podu“, prekinuo ju je, „služe za prizivanje
demona. Ondje gdje se prizivaju demoni uvijek netko nastrada. Neću to
dopus .“
„... ni vlas mu neće pas s glave“, nastavljala je čarobnica, nimalo se ne
obazirući na njegove riječi. „Imat će još ljepši glasić i bit će jako zadovoljan,
štoviše sretan. Svi ćemo bi sretni. I rastat ćemo se bez žaljenja, ali i bez
kivnje.“
 „Ah, Virginija“, zastenjao je Maslačak, ne otvarajući oči. „Divne li su
grudi, nježnije od labuđeg paperja... Virginija...“
„Zar je ostao bez pame ? Bunca?“
„Sanja“, nasmiješila se Yennefer. „Ispunjavaju mu se snovi dok spava.
Pretražila sam mu mozak do samoga dna. Nije se našlo puno toga. Malo
svinjarija, nekoliko snova, puno poezije. Ali pus mo to. Pečat kojim je bio
začepljen ćup s duhom, Geralte. Znam da nije kod trubadura, nego kod
tebe. Daj mi ga, molim te.“
„Što će taj pečat?“
„Kako da odgovorim na tvoje pitanje?“ čarobnica se nasmiješila
koketno. „Pokušajmo možda ovako: to te se nimalo ne če, vješče. Jesi li
zadovoljan takvim odgovorom?“
„Ne“, nasmiješio se i on, jednako zlobno. „Nisam zadovoljan. Ali nemoj
si to zamjera , Yennefer. Mene nije lako zadovolji . Dosad su to uspijevale
samo iznadprosječne osobe.“
„Šteta. Ostat ćeš onda nezadovoljan. Tvoj gubitak. Molim pečat. Nemoj
pravi grimase koje ne pristaju tvojem pu ljepote i pu . Ako nisi
primije o, onda znaj da je upravo počelo vraćanje usluge koje si mi dužan.
Pečat je prva rata cijene za pjevačev glas.“
„Kako vidim, podijelila si cijenu na puno rata“, rekao je hladno. „Dobro.
Mogao sam to očekiva i očekivao sam. Ali neka to bude poštena trgovina,
Yennefer. Ja sam kupio tvoju pomoć. I pla t ću je.“
Iskrivila je usne u smiješak, ali su njezine ljubičaste oči ostale otvorene i
hladne.
„U to, vješče, ne bi trebao sumnja .“
„Ja“, ponovio je. „Ali ne Maslačak. Vodim ga odavde na sigurno mjesto.
Čim to učinim, vra t ću se, pla sljedeću ratu i sve daljnje. Jer ako je riječ
o prvoj...“
Posegnuo je u tajni džepić na pojasu, izvukao mjedeni pečat sa znakom
zvijezde i slomljenog križa.
„Izvoli, uzmi. Ne kao ratu. Primi to od vješca kao znak zahvalnos za to
što si se prema njemu, premda iz računa, ponijela dobrohotnije no većina
tvoje subraće. Primi to kao znak dobre volje koji bi te trebao uvjeri da ću
se, nakon što se pobrinem za prijatelja, vra ovamo da pla m. Nisam
opazio škorpiona među cvijećem, Yennefer. Spreman sam pla svoju
nepažnju.“
„Lijep govor.“ Čarobnica je prekrižila ruke na prsima. „Dirljiv i pate čan.
Šteta što je uzaludan. Maslačak mi je potreban i ostat će ovdje.“
„On je već bio blizu tome što kaniš ovamo prives .“ Geralt je pokazao
uzorke na podu. „Kad završiš posao i dovučeš ovamo diva, unatoč tvojim
obećanjima, Maslačak će zasigurno strada možda i gore no prije. Jer se
svakako nastojiš dočepa stvora iz ćupa, nije li tako? Namjeravaš ovlada
njime, prisili ga da služi? Ne moraš odgovori , znam, nije moja briga. Pa
radi što hoćeš, dovući ovamo makar i deset demona. Ali bez Maslačka. Ako
ozlijediš Maslačka, to više neće bi poštena trgovina, Yennefer, i za nju
nemaš pravo traži isplatu. Neću dopus ...“
Zastao je.
„Zanimalo me kada ćeš osje “, zahihotala je čarobnica.
Geralt je napeo mišiće, napregnuo svu volju, s šćući zube do boli. Nije
pomoglo. Bio je paraliziran, kao kamena skulptura, kao stup zabijen u
zemlju. Nije mogao načini ni najmanji pokret.
„Znala sam da ćeš uspje odbi čaroliju bačenu izravno“, rekla je
Yennefer. „Znala sam također da ćeš me, prije no što išta poduzmeš,
poželje zadivi rječitošću. Ti si brbljao, a čarolija je lebdeći nad tobom
djelovala i polako te slamala. Sada možeš još samo govori . Ali ne moraš mi
više nastoja imponira . Znam da si rječit. Daljnji napori u tom smjeru
pokvarit će dojam.“
„Chireadan...“ rekao je s naporom, i dalje se pokušavajući bori s
magijskom paralizom. „Chireadan će shva da nešto snuješ. Shva t će
brzo, svakoga će trena posumnja jer ne vjeruje, Yennefer. Nije od
početka vjerovao...“
Čarobnica je rukom mahnula u širokoj ges . Zidovi odaje su se zamu li i
poprimili jednoličnu mutnosivu strukturu i boju. Nestala su vrata, nestali
prozori, nestale su čak i prasne zavjese i slike na zidovima uprljane mišjim
izmetom.
„Pa što ako će Chireadon shva ?“ zlobno se nakrivila. „Otrčat će po
pomoć? Kroz moju prepreku neće se nitko probi . Ali Chireadan neće
nikamo otrča , neće učini ništa pro v mene. Ništa. Pod mojim je čarima.
Ne, nije riječ o magiji, nisam učinila ništa u tom smislu. Obična kemija
organizma. Zaljubljen je u mene, blesan. Nisi to znao? Kanio je čak izazva
Beaua na dvoboj, možeš li zamisli ? Vilenjak, a ljubomoran. To se rijetko
događa. Geralte, nisam bez razloga odabrala ovu kuću.“
„Beau Berrant, Chireadan, Errdil, Maslačak. Stvarno, ideš prema cilju
najkraćim putem. Ali mene, Yennefer, nećeš iskoris .“
„Hoću, hoću, iskoris t ću te.“ Čarobnica je ustala s kreveta, prišla,
pažljivo zaobilazeći znakove i simbole iscrtane na podu. „Pa rekla sam da
mi nešto duguješ za pjesnikovo ozdravljenje. Riječ je o sitnici, o malenoj
usluzi. Nakon toga što kanim uskoro ovdje obavi , smjesta ću nesta iz
Rindea, a u ovom gradiću imam još stanovite... nepodmirene račune,
nazovimo to tako. Obećala sam nešto nekolikim osobama, a ja uvijek
ispunjavam obećanja. No s obzirom na to da sama neću s ći, to ćeš
obećanje umjesto mene ispuni .“
Borio se, borio iz sve snage. Uzalud.
„Nemoj se o ma , vješčiću“, nasmiješila se otrovno. „Uzalud je. Imaš
snažnu volju i puno otpornos na magiju, ali se sa mnom i s mojim činima
ne možeš mjeri . I nemoj igra preda mnom komediju. Ne pokušavaj me
zadivi svojom tvrdom i gordom muškošću. Ti si gord i tvrd samo u svojim
predodžbama. Da bi spasio prijatelja, učinio bi sve i bez čarolija, pla o bi
svaku cijenu, lizao mi cipele. A možda i još nešto kada bih neočekivano
poželjela zabavu.“
Šu o je. Yennefer je stala pred njega, smiješeći se i igrajući zvijezdom
od opsidijana pričvršćenom na baršunastoj vrpci oko vrata koja je iskrila od
brilijanata.
„Već sam u Beauovoj spavaonici“, nastavila je, „nakon što smo
razmijenili nekoliko riječi, znala kakav si. I znala sam u kojoj ću valu
zatraži plaću od tebe. Moje račune u Rindeu mogao bi poravna svatko,
pa čak i Chireadan. Ali ćeš to učini , jer moraš pla . Za hinjenu oholost,
za hladan pogled, za oči koje hvataju svaku pojedinost, za kameno lice, za
sarkas čan ton. Za mišljenje da možeš sta licem u lice s Yennefer iz
Vengerberga i smatra je samoljubivom drznicom, proračunatom
vješ com, a istodobno bulji u njezine nasapunjane sise. Pla , Geralte iz
Rivije!“
 Zgrabila ga je objema rukama za kosu i silovito poljubila u usta, upila se
u njih kao vampir. Medaljon na vratu je počeo poskakiva , Geraltu se činilo
da se skraćuje i steže kao garota. U glavi mu je nešto sijevnulo, u ušima
počelo užasno šumje . Više nije vidio čarobničine ljubičaste oči, pao je u
tamu.
Klečao je. Yennefer mu je govorila blagim, mekanim glasom.
„Upam o si?“
„Da, gospo.“
Bio je to njegov vlas glas.
„Onda pođi i izvrši moje naloge.“
„Na zapovijed, gospo.“
„Možeš mi poljubi ruku.“
„Hvala, gospo.“
Osje o je da joj se približava na koljenima. U glavi mu je zujalo deset
suća pčela. Njezin je dlan mirisao na jorgovan i ogrozd. Jorgovan i
ogrozd... Jorgovan i ogrozd... Bljesak. Tama.
Ograda, stube. Chireadanovo lice.
„Geralte! Što je s tobom? Geralte, kamo?“
„Moram...“ Njegov vlas glas. „Moram ići...“
„Bogovi! Pogledajte mu oči!“
Vra mirovo lice s grimasom užasa. Errdilovo lice. I Chireadanov glas.
„Ne! Errdile, ne! Ne dodirujte ga i ne pokušavajte zaustavi ! Makni se,
Errdile! Makni mu se s puta!“
Miris jorgovana i ogrozda. Jorgovana i ogrozda...
Vrata. Eksplozija sunca. Vruće. Sparno. Miris jorgovana i ogrozda. Bit će
oluje, pomislio je.
I bila je to njegova zadnja razumna misao.
VI.
Tama. Miris...
Miris? Ne, vonj. Smrad urina, trule slame i mokrih krpa. Smrad prigasle
baklje zataknute u željeznu alku usađenu u zid od nejednakih kamenih
blokova. Sjenka koju baca baklja, sjenka na zemljanom podu pokrivenom
slamom...
Sjenka rešetaka.
Vještac je opsovao.
„Napokon.“ Osje o je kako ga netko podiže, oslanja leđima o vlažan zid.
„Već sam se počeo boja što tako dugo ne dolaziš svijes .“
„Chireadane? Gdje... Do sto đavola, puca mi glava... Gdje smo to mi?“
„A što misliš?“
Geralt je protrljao lice, osvrnuo se uokolo. Uz suprotni zid sjedila su tri
odrpanca. Slabo ih je vidio, sjedili su na mjestu najudaljenijem od svjetlos
baklje, gotovo u potpunoj tami. Ispod rešetaka koje su ih odvajale od
osvijetljenog hodnika skutrilo se nešto što je izdaleka nalikovalo na hrpu
starih krpa. U stvarnos bio je to mršav starčić s nosom poput rodina
kljuna. Dužina njegove kose zamršene u mahune i stanje odjeće svjedočili
su da ovdje ne boravi od jučer.
„Strpali su nas u tamnicu“, sumorno je ustanovio.
„Veseli me“, rekao je vilenjak, „da si povra o sposobnost logičnog
zaključivanja.“
„Vragova mu... A Maslačak? Koliko smo več ovdje? Koliko je vremena
prošlo od...“
„Ne znam. Kao i , bio sam bez svijes kada su nas jučer bacili ovamo.“
Chireadan je zgrnuo slamu, smjes o se udobnije. „Zar je to važno?“
„Itekako, prokleto bilo. Yennefer... I Maslačak. Maslačak je ondje s
njom, a ona planira... Hej, vi tamo! Prije koliko vremena su nas zatvorili
ovamo?“
Odrpanci su nešto prošaptali među sobom. Nijedan nije odgovorio.
„Oglušili ste?“ Geralt je pljunuo, i dalje se ne mogavši oslobodi
metalnog okusa u us ma. „Pitam koje je doba dana? Ili noči? Valjda znate
kada vam donose jelo?“
Odrpanci su ponovno nešto gunđali, nakašljavali se.
„Presvijetli“, rekao je napokon jedan. „Pus te nas na miru i ne
obraćajte nam se, budite milos vi. Mi smo čes lopovi, ne nekakvi
poli čki. Mi nismo na vlast nasrtali. Mi smo samo krali.“
 „Pa jest“, rekao je drugi. „Vi imate svoj kut, mi svoj. I neka svatko pazi na
svoj.“
Chireadan je prasnuo u smijeh. Vještac je pljunuo.
„Baš je tako“, mljacnuo je obrasli starčić s dugim nosom. „U reštu se
svatko drži svog ćoška i svojih.“
„A , djedice“, upitao je podrugljivo vilenjak, „jesi li s njima ili s nama?
U koju se grupu ubrajaš?“
„Nijednu“, ponosno je odvra o djedica. „Jer ja sam nevin.“
Geralt je opet pljunuo.
„Chireadane?“ upitao je, masirajući sljepoočnice. „S m napadom na
vlast... Je li to is na?“
„Čista. Ničega se ne sjećaš?“
„Izašao sam na ulicu... Ljudi su me gledali... Potom... Potom je bila neka
trgovina...“
„Zalagaonica“, vilenjak je s šao glas. „Ušao si u zalagaonicu. Odmah
nakon ulaska raspalio si vlasnika po zubima. Čak vrlo jako.“
Vještac je procijedio kroz zube psovku.
„Lihvar je pao“, nastavio je ho Chireadan. „A si ga nekoliko puta
šutnuo nogom u osjetljiva mjesta. Gazdi je u pomoć pritrčao sluga. Izbacio
si ga kroz prozor ravno na ulicu.“
„Bojim se“, progunđao je Geralt, „da nije završilo na tome.“
„Bojazan je opravdana. Izašao si iz zalagaonice i hodao posred ulice
udarajući prolaznike i izvikujući nekakve glupos o daminoj čas . Za tobom
se već vukla poveća gomilica u kojoj smo bili i ja, Errdil i Vra mir. Ti si pak
zastao pred kućom ljekarnika Lovornosa, ušao, a za tren bio opet na ulici,
vukući Lovomosa za noge. I obra o si se mnoštvu nekom vrstom govora.“
„Kakvog?“
„Najjednostavnije rečeno, priopćio si da muškarac koji drži do sebe ne
bi smio kurvom zva ni profesionalnu djevojčuru, jer je to nisko i odbojno.
Upotrijebi pak izraz >kurva< za ženu koju nisi nikada poševio i nikada joj
za to pla o, sramotna je i kažnjiva. Kazna će, kako si objavio svima na
znanje, bi odmjerena na licu mjesta i to po mjeri krivca. S snuo si
ljekarniku glavu među koljena, svukao mu gaće i izmla o ga pojasom po
guzici.“
„Govori, Chireadone. Govori. Nemoj me štedje .“
„Mla o si Lovomosa po stražnjici, ne žaleći ruke, a ljekarnik je zavijao,
vrištao, plakao, zazivao božju i ljudsku pomoć, preklinjao za milost, pa čak i
obećavao da će se popravi , ali mu očito nisi povjerovao. Tada je dotrčalo
nekoliko naoružanih razbojnika koje u Rindeu običavaju naziva gardom.“
„A ja sam“, kimnuo je glavom Geralt, „upravo tada nasrnuo na vlast?“
„Ma kakvi. Nasrnuo si puno prije. I lihvar, i Lovornos su gradski vijećnici.
Bit će sigurno zanimljivo da su obojica nagovarali da se Yennefer izbaci iz
grada. Ne samo da su za to glasali u vijeću, nego su galamili pro v nje po
krčmama i ogovarali je na neuglađen način.“
„To sam si i mislio. Pričaj. Stao si kod gradskih stražara koji su dotrčali.
Oni su me bacili u tamnicu?“
„Htjeli su. Oh, Geralte, koja je to bila predstava. Teško je opisa što si
izvodio s njima. Oni su imali mačeve, korbače, toljage, buzdovane, a
samo jasenov štap s okruglim drškom koji si oteo nekakvom kicošu. A kada
su već svi ležali na zemlji, pošao si dalje. Većina od nas je znala kamo
smjeraš.“
„I ja bih to rado znao.“
„Išao si u sve šte. Jer je svećenik Krepp, također član vijeća, posvećivao
Yennefer puno mjesta u svojim propovijedima. Ti uostalom uopće nisi
skrivao što misliš o svećeniku Kreppu. Obećavao si da ćeš ga poduči kako
se poštuje ljepši spol. Pritom si izostavljao njegovu službenu tulu, ali
dodavao razna druga određenja, izazivajući veliko veselje među dječurlijom
koja se vukla za tobom.“
„Aha“, progunđao je Geralt. „Došlo je znači i do svetogrđa. Do čega još?
Skrnavljenja hrama?“
„Ne. Nisi uspio ući. Pred sve štem te već čekala cijela satnija gradske
straže oružana svime što su imali u oružarnici, osim čini mi se katapulta.
Izgledalo je kao da će te naprosto masakrira . Ali nisi došao do njih.
Iznenada si se objema rukama uhva o za glavu i onesvijes o.“
„Ne moraš dovrši . Ali, Chireadane, otkuda u tamnici?“
 „Kada si pao, nekoliko je stražara priskočilo da te izbuše kopljima.
Upus o sam se s njima u prepirku. Dobio sam po glavi buzdovanom i
osvijes o se ovdje, u rupi.
Zasigurno će me optuži za sudjelovanje u protunarodnoj uro .“
„Ako smo već pri optužnici“, zaškrgutao je zubima vještac, „što misliš,
što nam prije ?“
„Ako se Neville, gradonačelnik, s gao vra iz prijestolnice“,
promrmljao je Chireadan, „tko zna... Poznajem ga. Ali ako nije s gao,
presudit će nam vijećnici, među njima naravno i Lovronos i lihvar. A to
znači...“
Vilenjak je načinio kratki pokret preko vrata. Unatoč mraku koji je
vladao u podrumu, gesta nije ostavljala puno mjesta za dvojbu. Vještac se
nije oglasio. Lopovi su nešto po ho mrmljali među sobom. Djedica koji je
sjedio nevin, pravio se da spava.
„Lijepo“, rekao je napokon Geralt i gadno opsovao. „Nije dosta što ću
visje , već ću pritom bi i svjestan da sam skrivio tvoju smrt, Chireadane. I
zacijelo Maslačkovu. Ne, nemoj me prekida . Znam da je to Yenneferina
čarolija, ali krivnju snosim ja. Moja glupost. Omamila me, napravila je od
mene, kako kažu patuljci, goli kurac.“
„Hmm...“ progunđao je vilenjak. „Nema se što doda , ni oduze .
Upozoravao sam te na nju. Sto mu vragova, tebe sam upozoravao, a i sam
sam se pokazao jednako velikim, opros na određenju, blesanom. Brineš se
da sam u zatvoru zbog tebe, a posve je obrnuto. Ti si ovdje zbog mene.
Mogao sam te zaustavi na ulici, onesvijes , ne dopus da... Nisam to
učinio. Jer sam se bojao da ćeš se, ako spadnu čini koje je bacila na tebe,
vra i... ozlijedi je. Opros mi.“
„Rado opraštam. Jer nemaš pojma koliko je moćan bio taj urok. Ja,
dragi vilenjače, običnu čaroliju slamam u nekoliko minuta i ne gubim
pritom svijest. Yenneferinu čaroliju ne biste uspjeli slomi , a pokušaj da me
svladate mogao je stvori probleme. Prisje se garde.“
„Nisam mislio, ponavljam, na tebe. Mislio sam na nju.“
„Chireadane?“
„Da?“
„Ti je... Ti je...“
 „Ne volim velike riječi“, prekinuo ga je vilenjak, tužno se smiješeći. „Ja
sam, nazovimo to tako, silno opčinjen Yennefer. Sigurno se čudiš kako se
može bi opčinjen nekim poput nje?“
Geralt je nakratko zažmirio da bi prizvao u sjećanje sliku. Sliku koja ga je
na neobjašnjiv način, nazovimo to tako, izbjegavajući velike riječi,
opčinjavala.
„Ne, Chireadane“, rekao je. „Ne čudim se.“
Iz hodnika su odjeknuli teški koraci, zveket metala. Tamnicu su ispunile
sjenke četvorice stražara. Škripnula je brava, nevini je starac odskočio od
rešetaka kao oparen i skrio se među kriminalce.
„Tako brzo?“ začudio se poluglasno vilenjak. „Mislio sam da će za
postavljanje stra šta treba više vremena...“
Jedan od stražara, nasilnik ćelav kao bilijarska kugla, njuške obrasle
gustom čekinjom, pokazao je na vješca.
„Taj“, rekao je kratko.
Dvojica drugih zgrabili su Geralta, brutalno ga podignuli i pri snuli uza
zid. Kradljivci su se s snuli u svoj kut, dugonosi djedica se zakopao u slamu.
Chireadan je h o skoči , ali se spus o na zemljani pod, povukavši se pred
oštricom kratke sablje pri snute na njegove grudi.
Ćelavi stražar je stao pred vješca, zavmuo rukave i protrljao šaku.
„Gospodin vijećnik Lovomos“, rekao je, „zapovjedio je da upitamo je li
dobro kod nas u buturi. Možda nešto nedostaje? Možda te smeta
hladnoća? Ha?“
Geralt nije smatrao potrebnim odgovori . Udari ćelavca nogom
također nije mogao, jer su mu stražari koji su ga držali nagazili na noge
teškim čizmama.
Ćelavi je kratko zamahnuo i opalio ga u želudac. Nije pomoglo
obrambeno napinjanje mišića. Geralt je, s mukom hvatajući dah, neko
vrijeme zurio u nekakvu kopču na svom pojasu, nakon čega su ga stražari
ponovo uspravili.
„Ne treba ništa?“ nastavljao je ćelavi, šireći zadah češnjaka i
pokvarenih zuba. „Gospodinu vijećniku će bi drago da se ne žališ.“
 Novi udarac u isto mjesto. Vještac se zagrcnuo i povra o bi, ali nije
imao što. Ćelavi se okrenuo u stranu. Mijenjao je ruku.
Bum! Geralt je ponovo pogledao kopču svoga pojasa. Iako mu se činilo
čudnim, nije bilo rupice kroz koju bi se provukla.
„I onda?“ Ćelavi se malo povukao, nedvojbeno zato da uzme još veći
zamah. „Nemaš nikakvih želja? Gospodin Lovronos je zapovjedio da te
upitamo imaš li koju. Ali zašto samo šu š? Jezik se zauzlao? Začas ću ga
odriješi !“
Bum!
Geralt se ni ovaj put nije onesvijes o. A morao se onesvijes , jer je
pomalo držao do unutarnjih organa. Ako želi izgubi svijest, morao bi
prisili ćelavoga da... Stražar je pljunuo, nacerio zube, ponovo protrljao
zapešće.
„I što? Nemaš želja?“
„Jednu...“ procijedio je vještac, s mukom podižući glavu. „Da pukneš,
kurvin sine.“
Ćelavi je zaškrgutao zubima, povukao se i zamahnuo, ovaj put, sukladno
Geraltovu planu, usmjerivši udarac u glavu. Ali udarac nije pao. Stražar je
iznenada zaćurlikao poput purana, pocrvenio, uhva o se objema rukama za
trbuh, zaderao se, zaurlao od boli.
I pukao.
VII.
„I što da učinim s vama?“
Potamnjelo nebo za prozorom presjekla je zasljeplju juće svijetla pruga
munje, tren kasnije prolomio se oštar, otegnut prasak groma. Prolom
oblaka je jačao, olujni oblak prolazio je preko Rindea.
Geralt i Chireadan, posađeni na klupu ispod velike tapiserije koja je
prikazivala Proroka Lobodu kako napasa ovce, šutjeli su, skromno pognuvši
glave. Gradonačelnik Neville je koračao odajom, gnjevno frkčuči i sopćući.
„Vi prokle , usrani čarobnjaci!“ odjednom se proderao, zastavši.
„Navrzli ste se na moj grad ili kako? Zar nema drugih gradova na svijetu ili
što?“
Vilenjak i vještac su šutjeli.
 „Da se takvo što...“ zagrcnuo se gradonačelnik. „Da se ključara... Kao
rajčicu! Zgnječi! U crvenu kašu! To je neljudski!“
„Neljudski i bezbožno“, ponovio je svečenik Krepp nazočan u službenoj
odaji gradske viječnice. „Tako neljudski da bi se i glupan domislio tko stoji
iza toga. Da, gradonačelniče. Chireadana poznajemo obojica, a ovaj ovdje,
koji se izdaje za vješca, ne bi imao dovoljno Sile da se tako ponese prema
ključaru. Sve je to djelo Yennefer, te čarobnice koju su prokleli bozi!“
Iza prozora, kao da potvrđuje svećenikove riječi, prasnuo je grom.
„To je ona, nitko drugi“, nastavljao je Krepp. „Tu nema dvojbe. Tko bi se,
ako ne Yennefer, h o sve gospodinu vijećniku Lovronosu?“
„He, he, he“, zagrohotao je iznenada gradonačelnik. „Zbog toga se
zapravo i najmanje lju m. Lovronosić me je potkopavao, vrebao je na moje
mjesto. A sada ga ljudi više neće sluša . Čim se netko sje kako je dobio po
dupetu...“
„Nedostaje još samo da počnete odobrava taj zločin, gospodine
Neville“, narogušio se Krepp. „Podsjećam vas kako bi vještac, da nisam
bacio na njega egzorcizam, podignuo ruku na mene i svetost hrama...“
„Zato jer ste ju i vi gadili u propovijedima, Krepp. Čak se Berrant žalio
na vas. Ali is na je is na. Čujete, lupeži?“ Gradonačelnik se ponovo
okrenuo Geraltu i Chireadanu. „Ništa vas ne opravdava! Ne kanim ovdje
podnosi takav nered! No brzo, hajde, smjesta mi sve ispričajte, pričajte što
možete reći u svoju obranu, jer ako nećete, kunem vam se svim sve m,
zaplesat ću s vama tako da to nećete zaboravi do smr ! Ispričajte mi sve,
smjesta, kao na ispovijedi!“
Chireadan je teško uzdahnuo te značajno i molećivo pogledao vješca. I
Geralt je uzdahnuo, nakašljao se.
I sve ispričao. No, gotovo sve.
„Tako dakle“, rekao je svećenik nakon kratke šutnje. „Lijepa priča. Duh
oslobođen iz zatočeništva. I čarobnica koja baca na njega čari. Nije loša
kombinacija. To može loše završi , jako loše.“
„Kakav duh?“ upitao je Neville. „I što hoće ta Yennefer?“
„Čarobnjaci“, objasnio je Krepp, „crpe svoju moć iz prirodnih sila, to
jest, točnije, iz takozvana Če ri Počela, popularno zvana elemen ma. Zrak,
Voda, Vatra i Zemlja. Svako od h počela ima svoju vlas tu Dimenziju, u
čarobnjačkom žargonu zvanu Polje. Postoji Polje Vode, Polje Vatre i tako
dalje. Te dimenzije, nama nedostupne, nastanjuju bića zvana duhovima...“
„Zvana u legendama“, prekinuo ga je vještac. „Jer koliko znam...“
„Ne prekidaj me“, presjekao je Krepp. „Da ne znaš puno bilo je jasno
već iz tvoje priče, vješče. Stoga sada šu i poslušaj pametnije od sebe.
Vra mo se na duhove, ima ih če ri vrste, isto kao što postoje če ri Polja.
Postoje džinovi, bića Zraka, maridi, vezani uz Polje Vode, ifri , koji su
duhovi Vatre, i d'aoi, duhovi Zemlje...“
„Zale o si se, Krepp“, ubacio je Neville. „Nije ovdje crkvena školica, ne
podučavaj nas. Reci ukratko: što hoće Yennefer od toga duha?“
„Takav je duh, gradonačelniče, živi spremnik magijske energije.
Čarobnjak, koji ima poslušnog duha, može tu energiju usmjerava u obliku
čini. Ne mora mukotrpno izvlači Silu iz Prirode, za njega to obavlja duh.
Tada je moć takvoga čarobnjaka golema, bliska svemoći...“
„Nisam baš čuo za čarobnjake koji mogu sve“, namrš o se Neville.
„Napro v, moć većine od njih jako se preuveličava. Ne mogu ovo, ne mogu
ono...“
„Čarobnjak Stammelford“, prekinuo ga je svećenik, ponovo poprimajući
ton, pozu i izraz lica akademskog predavača, „jednom je premjes o planinu
jer mu je zaklanjala pogled s kule. Nitko nikada, ni prije, ni poslije, nije
uspio izves nešto slično. Jer je Stammelfordu, kako se priča, služio d'ao,
duh Zemlje. Postoje zapisi i o sličnim djelima drugih čarobnjaka. O golemim
valovima i uništavajućim kišama, nedvojbeno djelima marida. Vatreni
stupovi, požari i eksplozije, rabota su vatrenih ifrita...“
„Zračne pijavice, uragani, letovi iznad zemlje“, progunđao je Geralt.
„Geoffrey Monck.“
„Točno. Ipak, kako vidim, ponešto znaš.“ Krepp ga je pogledao
ljubaznije. „Priča se da je stari Monck pronašao način da prisili džina, duha
Zraka, da mu služi. Kružile su glasine da nije samo jednoga. Navodno ih je
držao u bocama i koris o prema potrebama, po tri želje od svakog duha.
Jer duh, moja gospodo, ispunjava samo tri želje, a potom je slobodan i bježi
u svoju dimenziju.“
„Ovaj s rijeke nije ništa ispunjavao“, odlučno je rekao Geralt. „Odmah je
zgrabio Maslačka za vrat.“
 „Duhovi su“, podignuo je nos Krepp, „zlobna i prevrtljiva bića. Ne vole
one koji ih trpaju u boce i zapovijedaju im da pomiču planine. Čine sve da
onemoguće izgovaranje želja, a i ispunjavaju ih na način koji je teško
nadzira i predviđa . Ponekad treba doslovno pazi što se govori. Da bi se
duha pokorilo, potrebni su željezna volja, čelični živci, golema Sila i nemalo
umijeće. Iz toga što si rekao, vješče, proizlazi da je tvoje umijeće bilo
premaleno.“
„Premaleno da svladam hulju“, suglasio se Geralt. „Ali sam ga otjerao,
zavijao je tako da se zrak uskovitlao.
A i to je nešto. Yennefer je, is na, ismijala moj egzorcizam...“
„Kakav je to bio egzorcizam? Ponovi ga.“
Vještac ga je naveo, riječ po riječ.
„Što?!?“ Svečenik je najprije problijedio, potom pocrvenio te na kraju
pomodrio. „Kako smiješ! Rugaš mi se?“
„Opros te“, zamucao je Geralt. „Da budem iskren, ne znam... značenje
h riječi.“
„Onda ne ponavljaj ono što ne znaš! Pojma nemam gdje si mogao ču
takvu gadost!“
„Dosta toga“, odmahnuo je rukom gradonačelnik. „Gubimo vrijeme.
Dobro. Sada znamo što će čarobnici taj duh. Ali rekli ste, Krepp, da to nije
dobro. Što nije dobro? Neka si ga samo ulovi i neka ode dođavola, baš me
briga za to. Ja mislim...“
Nitko nije nikada doznao što je u tom trenutku mislio Neville, čak i ako
to nisu bile samohvale. Na zidu pored tapiserije s Prorokom Lobodom
iznenada se pojavio svjetlucav četverokut, nešto je bljesnulo, nakon čega je
posred odaje gradskoga vijeća sle o... Maslačak.
„Nevin!“ proderao se pjesnik čis m, zvonkim tenorom, sjedeći na podu
i bludeći neprisebnim pogledom uokolo. „Nevin! Vještac je nevin! Vjerujte
mi!“
„Maslačak!“ uzviknuo je Geralt, zadržavajući Kreppa, koji se očito
spremao izves egzorcizam, a tko zna možda i bacanje čina. „Otkuda ...
ovdje... Maslačku!“
„Geralte!“ Bard je skočio s poda.
 „Maslačku!“
„Tko je pak ovaj?“ zarežao je Neville. „Do sto vragova, ako ne
prestanete s čaranjem, ne jamčim za sebe. Rekao sam, u Rindeu čaranje
nije dopušteno! Najprije treba podnije pisanu zamolbu, potom pla
porez i trošarinu... Hej? A nije li to taj pjevač, vješ čin talac?“
„Maslačku“, ponovio je Geralt, držeći pjesnika za ramena. „Kako si
dospio ovamo?“
„Ne znam“, priznao je bard s glupim i zabrinu m izrazom lica. „Iskreno
rečeno, nisam uopće svjestan što se događalo sa mnom. Sjećam se malo
toga i neka budem proklet ako znam što je od toga bilo košmar, a što java.
No sjećam se posve zgodne crnke vatrenih očiju...“
„Što mi vi tu o crnkama“, prekinuo ga je gnjevno Neville. „Na stvar, moj
gospodine, prijeđite na stvar. Urlali ste da je vještac nevin. Kako da to
razumijem? Da se Lovronos vlastoručno izmla o po dupetu? Jer, ako je
vještac nevin, nije moglo bi drugačije. Osim ako to nije bila skupna
halucinacija.“
„Nije mi poznato ništa o dupe ma, ni o halucinacijama“, ponosno je
rekao Maslačak. „Ni o lovorovim nosovima. Ponavljam, zadnje čega se
sjećam bila je elegantna žena odjevena u profinjenu kombinaciju crnog i
bijelog. Navedena me je brutalno ubacila u svjetleću rupu, zacijelo magični
portal. A prije toga mi je jasno i nedvosmisleno zapovjedila da po dolasku
na lice mjesta bezodvlačno kažem, navodim: >Želja mi je da mi se povjeruje
kako vještac ne snosi krivnju za to što se dogodilo.< Doslovno tako.
Naravno, pitao sam o čemu je riječ, o čemu se radi i zbog čega sve to. Crnka
mi nije dala da dođem do riječi. Izružila me nimalo elegantno, zgrabila za
vrat i ubacila u portal. To je sve. A sada...“
Maslačak se uspravio, otresao jaknu, popravio ovratnik i otmjen, iako
prljav žabo.
„... gospodo, biste li mi htjeli reći kako se zove i gdje se nalazi najljepše
svra šte u ovom gradu.“
„U mojem gradu nema loših krčmi“, rekao je polagano Neville. „Ali prije
no što se u to uzmogneš uvjeri , vidjet ćeš zbilja najljepšu ovogradsku
tamnicu. Ti i tvoji pajdaši. Podsjećam vas, nitkovi, da još niste slobodni!
Pogledajte ih! Jedan priča nevjerojatne priče, a drugi iskače iz zida i urla o
nevinos , želi, dere se, da mu povjerujemo. Ima obraza poželje ...“
„Bogovi!“ Svećenik se odjednom uhva o za ćelu. „Sada shvaćam! Želja!
Posljednja želja!“
„Što je s vama, Krepp?“ gradonačelnik se namrš o. „Bolesni ste?“
„Posljednja želja!“ ponovio je svećenik. „Prisilila je barda da izgovori
posljednju, treću želju. Duha se nije moglo pokori prije no što je ispunio
tu želju. A Yennefer je postavila čarobnu zamku i sigurno ga je uhva la prije
no što je uspio umaknu u svoju dimenziju! Gospodine Neville,
bespogovomo treba...“
Iza prozora je zagrmjelo. I to tako da su se zidovi zatresli.
„Prokletstvo“, progunđao je gradonačelnik, prilazeći prozoru. „Blizu je
tresnulo. Samo da nije u neku kuću, još mi samo požar treba... Bogova mu !
Pogledajte samo! Samo pogledajte ovo! Krepp!!! Što je ovo?“
Svi su kao jedan pojurili prema prozoru.
„O majko!“ vrisnuo je Maslačak, hvatajući se za grlo. „To je on! To je taj
kurvin sin koji me udavio!“
„Džin!“ uzviknuo je Krepp. „Duh Zraka!“
„Iznad Errdilove krčme!“ povikao je Chireadan. „Nad krovom!“
„Uhva la ga je!“ Svećenik se nagnuo toliko da umalo nije ispao. „Vidite
magičnu svjetlost? Čarobnica je uhva la duha u klopku!“
Geralt je šutke promatrao.
Jednom prije puno godina, dok je još kao balavac pohađao nastavu u
Kaer Morhenu, u Sjedištu vještaca, on i njegov školski kolega Eskel uhva li
su velikog šumskog bumbara, kojega su za m dugom ni oparanom iz
košulje vezali za vrč koji je stajao na stolu. Gledajući što radi sputani
bumbar, pucali su od smijeha dok ih pri tom poslu nije zatekao njihov
učitelj Vesemir i obojicu izlemao remenom.
Džin se kružeći nad krovom Errdilove krčme ponašao jednako kao onaj
bumbar. Uzlijetao je i padao, podizao se i obrušavao, kružio, bijesno
zvrndajući ukrug. Jer je džin, jednako kao bumbar iz Kaer Morhena, bio
privezan zamršenim ni ma od zasljepljujuće jarke, raznobojne svjetlos ,
koje su ga završavajući na krovu usko obmotale. Džin je ipak imao veće
mogućnos od bumbara vezanog za vrč. Bumbar nije mogao razvaljiva
okolne krovove, raznosi slamnate strehe, obara dimnjake, krši kule i
mansarde. Džin je mogao. I činio je to.
„Ruši grad!“ zavapio je Neville. „To čudovište će mi sruši grad!“
„He, he“, nasmijao se svećenik. „Namjerila se na pravoga, kako mi
izgleda! To je iznimno moćan džin! Zapravo ne znam tko je koga uhva o,
vješ ca njega ili on vješ cu! Ha, završit će tako da će ju džin samlje u prah,
i to je dobro! Pravda će bi zadovoljena!“
„Serem ja na pravdu!“ vrisnuo je gradonačelnik, ne obazirući se na
mogućnost da pod prozorom stoje birači. “Gledaj, Krepp, što se ondje
događa! Panika, ruševine! To mi nisi rekao, ćelava budale no! Mudrijašio
si, brbljao, a o najvažnijem nisi rekao ni riječi! Zašto mi nisi rekao da taj
demon... Vješče! Učini nešto! Čuješ li me, nevini čarobnjače! Sredi toga
vraga! Opros t ću sve grijehe, ali...“
„Tu se ne da ništa učini , gospodine Neville“, prasnuo je Krepp. „Niste
pazili dok sam govorio i gotovo. Nikada ne pazite kad govorim. Ovo je,
ponavljam, nevjerojatno moćan džin, da nije tako, čarobnica bi ga već
odavno svladala. Kažem vam, njezina će čarolija uskoro oslabi , a tada će ju
džin smoždi i pobjeći. I bit će mir.“
„A za to će vrijeme grad završi u ruševinama?“
„Treba pričeka “, ponovio je svećenik. „Ali ne prekriženih ruku. Izdajte
zapovijedi, gradonačelniče. Neka ljudi napuste okolne kuće i neka se
pripreme za gašenje požara. To što se danas ondje događa nije ništa u
usporedbi s paklom kakav će nasta kada duh okonča s čarobnicom.“
Geralt je dignuo glavu, naišao na Chireadanov pogled, izbjegao ga.
„Gospodine Krepp“, iznenada je odlučio. „Trebam vašu pomoć. Riječ je
o portalu kroz koji je ovamo prispio Maslačak. Portal i dalje povezuje
gradsku vijećnicu s...“
„Od portala više nije ostalo ni traga“, rekao je hladno svećenik,
pokazujući zid. „Zar ne vidiš?“
„Portal, čak i nevidljiv, ostavlja trag. Čarobnom se formulom takav trag
može stabilizira . Poći ću m tragom.“
„Niste pri sebi. Čak i ako vas takav prolaz ne raskine na komadiće, što
biste htjeli pos ći? Želite se naći u središtu ciklona?“
 „Pitao sam vas možete li baci čini i stabilizira trag.“
„Čini?“ Svećenik je ponosno dignuo glavu. „Nisam ja bezbožni
čarobnjak! Ja ne bacam čini! Moja moć potječe iz vjere i molitve!“
„Možete ili ne možete?“
„Mogu.“
„Onda se bacite na posao, jer vrijeme le .“
„Geralte“, oglasio se Maslačak. „Ti si zbilja poludio! Ne približuj se tom
prokletom davitelju!“
„Molim šinu“, rekao je Krepp. „I ozbiljnost. Molim se.“
„Dođavola s tvojom molitvom!“ proderao se Neville. „Jurim okupi
ljude! Treba nešto radi , a ne staja i brblja ! Bogova mi, kakav dan! Kakav
prokle dan!“
Vještac je osje o kako mu Chireadan dodiruje rame. Okrenuo se.
Vilenjak ga je pogledao u oči, potom spus o pogled.
„Ideš tamo... jer moraš, zar ne?“
Geralt se pokolebao. Činilo mu se da osjeća miris jorgovana i ogrozda.
„Valjda je tako“, rekao je otežući. „Moram. Ispričavam se, Chireadane...“
„Ne ispričavaj se. Znam što osjećaš.“
„Sumnjam. Jer ne znam ni ja sam.“
Vilenjak se nasmiješio. Taj je osmijeh imao malo zajedničkog s radošću.
„Na tome to i počiva, Geralte. Upravo na tome.“
Krepp se uspravio, duboko odahnuo.
„Gotovo“, rekao je ponosno pokazujući jedva vidljiv obris na zidu. „Ali
portal je nepostojan i neće dugo izdrža . Ne može se zna ni je li prekinut.
Prije no što stupite u to, gospodine vješče, ispitajte svoju savjest. Mogu vas
blagoslovi , ali za odrješenje grijeha...“
„... nema više vremena“, završio je Geralt. „Znam, gospodine Krepp. Za
to nikada nema vremena. Izađite svi iz odaje. Ako portal eksplodira, puknut
će vam bubnjići u ušima.“
„Ja ću osta “, rekao je Krepp, kada su se zatvorila vrata za Maslačkom i
vilenjakom. Zamahnuo je rukama po zraku, stvarajući oko sebe pulsirajući
auru. „Razvit ću potporu, za svaki slučaj. A ako portal pukne... Pokušat ću
vas izvući, gospodine vješče. Velike mi stvari, bubnjići. Bubnjići zarastu.“
Geralt ga je pogledao s naklonošću. Svećenik se nasmiješio.
„Odvažan ste čovjek“, rekao je. „Hoćete ju spasi , zar ne? Ali odvažnost
vam neće puno koris . D'jinni su osvetoljubiva bića. Čarobnica je
izgubljena. I vi ćete, ako pođete tamo, bi isto izgubljeni. Ispitajte savjest.“
„Već sam to učinio.“ Geralt je stao pred portal koji je slabo svjetlucao.
„Gospodine Krepp?“
„Molim.“
„Taj egzorcizam koji vas je tako uzrujao... Što znače te riječi?“
„Ovo je zbilja pravo vrijeme za šale i komedijanje...“
„Molim vas, gospodine Krepp.“
„Ma što“, rekao je svećenik, skrivajući se iza teškog hrastovog
gradonačelnikovog stola. „To vam je posljednja želja, pa ću vam reći. To je
značilo... Hmmm... Hmm... >Odlazi odavde i jebi se<.
Geralt je zakoračio u ništavilo, a studen mu je prigušila smijeh koji ga je
potresao.
VIII.
Portal ga je, urlajući i vrteći se kao uragan, silovito izbacio, ispljunuo
snagom koja je kidala pluća. Vještac je bespomoćno tresnuo na pod,
predišući, s mukom hvatajući zrak otvorenim us ma.
Pod je podrhtavao. Isprva je mislio da to drh on nakon putovanja kroz
pakao portala u rasapu, ali je ubrzo shva o zabunu. Cijela je kuća vibrirala,
tresla se i škripala.
Osvrnuo se uokolo. Nije se nalazio u sobici u kojoj je posljednji put vidio
Yennefer i Maslačka, nego u velikoj glavnoj sali obnovljene Errdilove krčme.
Ugledao ju je. Klečala je među stolovima, sagnuta nad čarobnu kuglu.
Kugla je blještala snažnim mliječnim sjajem, čarobničini prs bili su obojani
crvenilom. Bljesak koji je zračila kugla tvorio je sliku. Treperavu, nestalnu,
ali jasnu. Geralt je vidio sobicu sa zvijezdom i pentagramom ocrtanim na
podu, sada užarenim do usijanja. Vidio je raznobojne, praskave, vatrene
crte koje je ispaljivao pentagram uvis iznad krova, odakle je dopirala
bijesna rika uhvaćenog džina.
 Yennefer ga je ugledala, skočila i podignula dlan.
„Ne!“ uzviknuo je. „Ne čini to! Hoću pomoći!“
„Pomoći?“ frknula je. „Ti?“
„Ja.“
„Unatoč tome što sam učinila?“
„Unatoč.“
„Zanimljivo. Ali u bi nevažno. Ne trebam tvoju pomoć. Nosi se odavde,
smjesta.“
„Neću.“
„Nosi se!“ proderala se, zlokobno se mršteći. „Ovdje postaje opasno!
Stvar izmiče nadzoru, shvaćaš? Ne mogu ga svlada , ne razumijem kako, ali
hulja ne slabi. Uhva la sam ga kada je ispunio treću trubadurovu želju,
trebao mi je već bi u kugli. A on uopće ne slabi. Prokleto bilo, ali izgleda
kao da samo jača! Ali svladat ću ga, slomi ...“
„Nećeš ga slomi , Yennefer. On će te ubi .“
„Nije mene tako lako ubi ...“
Zastala je. Cijeli svod krčme iznenada se užario i bljesnuo. Vizija koju je
izbacivala kugla rasplinula se u blještavilu. Na stropu se ocrtao veliki vatreni
četverokut. Čarobnica je opsovala, podižući ruke, iz prs ju su joj prsnule
iskre.
„Bježi, Geralte!“
„Što se događa, Yennefer?“
„Otkrio je gdje sam...“ zastenjala je, crveneći od napora. „H o bi me se
dočepa . Stvara vlas portal da uđe unutra. Ne može raskinu uze, ali ući
će kroz portal ovamo. Ne mogu... Ne mogu ga zaustavi !“
„Yennefer...“
„Ne smetaj me! Moram se usredotoči ... Geralte, moraš pobjeći.
Otvorit ću svoj portal, put za tvoj bijeg. Pazi, bit će to portal koji izbacuje
naslijepo, nemam ni vremena, ni snage za drugačiji... Ne znam gdje ćeš
sletje ... ali bit ćeš siguran... Pripremi se...“
Veliki portal na stropu iznenada je zasljepljujuće bljesnuo, raspao se i
izobličio, iz ništavila se pomolila vješcu poznata bezoblična njuška s
klepećućim raljama, koja je zavijala tako da je probijala uši. Yennefer je
skočila, zamahala rukama i izviknula čarobnu formulu. Iz njezina je dlana
izletjela isprepletena svjetlost koja se spus la na džina kao mreža. Džin je
zaurlao i ispružio iz sebe duge šape koje su poput kobre u napadu pojurile
prema čarobnićinu grlu. Yennefer se nije povukla.
Geralt se bacio prema njoj, odgurnuo je i zaklonio. Džin, omotan
čarobnom svjetlošću, iskočio je iz portala kao čep iz boce, bacio se na njih
razjapivši ralje. Vještac je s snuo zube i udario ga Znakom, bez vidljivog
učinka. Ali duh nije napao. Zalebdio je u zraku ispod samoga stropa,
narastao do zadivljujućih razmjera, izbuljio na Geralta blijede oči i riknuo. U
toj je rici bilo nečega što je nalikovalo zapovjedi, nalogu. Nije razumio
kakvom.
„Ovuda!“ povikala je Yennefer, pokazujući na portal koji je iščarala na
zidu uza stube. U usporedbi s portalom koji je stvorio duh, čarobničin
portal je izgledao jadno, neugledno pa čak i provizorno. „Ovuda, Geralte!
Bježi!“
„Samo zajedno s tobom!“
Yennefer, mašući rukama po zraku, izvikivala je čarobne formule,
raznobojne ni priveza sipale su iskre, treštale. Duh se zavr o kao zvrk,
napinjući uze, rastežući ih. Polako, ali neprestano, približavao se prema
čarobnici. Yennefer se nije povukla.
Vještac je priskočio, spretno joj podmetnuo nogu, uhva o je jednom
rukom oko pojasa, drugu joj zaronio u kosu na vratu. Yennefer je gadno
opsovala i opalila ga laktom u vrat. Nije ju ispus o. Prodorni zapah ozona,
koji su stvorile čarolije, nije nadjačao miris jorgovana i ogrozda. Geralt je
sapeo ritanje čarobničinih nogu i skočio, unoseći je ravno u treperavo
ništavilo manjega portala.
Portala koji je vodio u nepoznato.
Uletjeli su, spojeni u zagrljaju, pali na mramorni pod, klizeći po njemu
prevrnuli golemi svijećnjak, a odmah potom i stol s kojega su se s bukom i
zveketom prosuli kristalni pehari, zdjele s voćem i golema posuda puna
drobljenog leda, algi i kamenica. Netko je vrisnuo, netko ciknuo.
Ležali su nasred plesne dvorane osvijetljene svijećnjacima. Bogato
odjevena gospoda i dame svjetlucave od dragulja, prekinuvši ples,
zaprepašteno su zurili u njih šuteći. Glazbenici na galeriji prekinuli su
sviranje kakofonijom koja je vrijeđala uši.
„Kretenu jedan!“ kriknula je Yennefer, nastojeći mu iskopa oči. „Ti
prokle idiote! Omeo si me! Već sam ga zamalo uhva la!“
„Govno si uhva la!“ proderao se, ozbiljno rasrđen. „Spasio sam život,
glupa vješ ce!“
Frknula je kao bijesna mačka, iz njezinih su ruku prsnule iskre. Geralt ju
je, okrećući lice, zgrabio za oba zapešća, a onda su se zakotrljali među
kamenicama, kandiranim voćem i drobljenim ledom.
„Imaju li gospoda pozivnice?“ upitao je stasi muškarac sa zlatnim
lancem komornika na prsima, gledajući ih nadmeno odozgo.
„Goni se, budalo!“ proderala se Yennefer, i dalje pokušavajući iskopa
Geraltu oči.
„Ovo je skandal“, rekao je naglašeno komornik. „Doista pretjerujete s
tom teleportacijom. Požalit ću se Čarobnjačkom vijeću. Zah jevam...“
Nitko neće nikada dozna što je zah jevao komornik. Yennefer se otela,
otvorenim dlanom tresnula vješca preko uha, snažno ga šutnula u
potkoljenicu i uskočila u portal koji se gasio na zidu. Geralt se bacio za
njom, uvježbanim pokretom hvatajući je za kosu i pojas. Yennefer ga je,
također već uvježbana, opaučila laktom. Od silovitog pokreta poderala joj
se haljina ispod pazuha, otkrivajući skladnu djevojačku dojku. Iz rasparanog
izreza izletjela je kamenica.
Oboje su upali u ništavilo portala. Geralt je još dospio ču komornikove
riječi.
„Glazba! Nastavite svira ! Nije se ništa dogodilo. Molim vas, ne
uzbuđujte se zbog žalosnog incidenta!“
Vještac je bio uvjeren da sa svakim novim putovanjem kroz portal raste
i rizik od nesreće, i nije se prevario. Pogodili su cilj, Errdilovu krčmu, ali su
se materijalizirali pod samim stropom. Pali su lomeći rukohvate stuba, sa
zaglušnim treskom sletjeli na stol. Stol to nije mogao izdrža i nije izdržao.
Yennefer se u trenutku pada našla pod njim. Bio je siguran da je izgubila
svijest. Varao se.
Odalamila ga je zapešćem u oko i istresla mu ravno u lice niz psovki
kojih se ne bi posramio ni patuljački grobar, a patuljački su grobari
nenadmašni psovači. Kletve su pra li bijesni i kao čni udarci odmjeravani
naslijepo, bilo kamo. Geralt ju je uhva o za ruku, a hoteći izbjeći udarac
čelom, u snuo je lice u čarobničin dekolte koji je mirisao po jorgovanu,
ogrozdu i kamenicama.
„Pus me!“ zaurlala je, ritajući se kao poni. „Idiote, budalo, kvane!
Pus me, kažem ! Veze će začas pući, moram ih ojača , jer će džin
pobjeći!“
Nije odgovorio, premda je želio. Zgrabio ju je još čvršće, pokušavajući je
prikova za pod. Yennefer je gadno opsovala, bacaknula se i svom ga
snagom udarila koljenom u prepone. Prije no što je dospio povra dah,
istrgnula mu se, zaurlala čarobnu formulu. Osje o je kako ga neka
strahovita sila podiže s poda i baca cijelom duljinom dvorane, a potom je,
sa zamahom koji mu je oduzeo dah, tresnuo u izrezbarenu dvokrilnu
komodu i polomio ju na komadiće.
IX.
„Što se tamo događa!?!“ Maslačak je pri snut uza zid pružao vrat,
nastojeći pogleda ulijevo. „Što se tamo događa, govorite, dovraga!“
„Tuku se!“ proderao se jedan od radoznalih uličara, odskočivši kao
oparen od prozora krčme. I njegovi su se odrpani pajdaši bacili u trk,
šljapkajući bosim nogama po blatu. „Čarobnjak i vješ ca se tuku!“
„Tuku se?“ začudio se Neville. „Oni se tuku, a taj jebeni demon ruši moj
grad! Pogledajte, opet je srušio dimnjak! I rasturio ciglanu! Hej. Ljudi!
Trkom tamo! Bogovi, srećom da pada, sigurno bi izbio požar!“
„Neće to još dugo potraja “, rekao je turobno svećenik Krepp.
„Magična svjetlost slabi, uže će začas pući. Gospodine Neville! Zapovjedite
da se ljudi povuku! Ondje će začas nasta pakao! Od ove će kuće osta
iverje! Gospodine Errdile, čemu se smijete? Pa to je vaša kuća. Što vas tako
zabavlja?“
„Osigurao sam ovu straćaru na gomilu novca!“
„Obuhvaća li polica i čarobne i natprirodne slučajeve?“
„Jasno.“
„Razborito, gospodine vilenjače. Vrlo razborito. Čes tam. Hej, ljudi,
sklonite se! Neka ne prilazi kome je život mio!“
 Iz Errdilove kuće odjekivala je zaglušna buka, sijevnula je munja.
Radoznalci su se povukli, skrivajući se iza stupova.
„Zašto je Geralt o šao tamo?“ zavapio je Maslačak. „Za koga đavla?
Zašto je zapeo spašava tu čarobnicu? Prokletstvo, zašto? Chireadane,
razumiješ li to?“
Vilenjak se nujno nasmiješio.
„Razumijem, Maslačku“, potvrdio je. „Razumijem.“
X.
Geralt je odskočio pred još jednom jarkonarančastom munjom koja je
prasnula iz čarobničinih prs ju. Bila je vidljivo umorna, munje su bile slabe i
spore, izbjegavao ih je bez većeg napora.
„Yennefer!“ proderao se. „Smiri se! Poslušaj konačno što želim reći!
Nećeš uspje ...“
Nije dovršio. Iz čarobničinih ruku izletjele su tanašne crvene strelice,
pogađajući ga na puno mjesta i posve ga omotavši. Odjeća mu je zapištala i
počela se dimi .
„Neću uspje ?“ procijedila je, stajući iznad njega. „Začas ćeš vidje za
što sam sposobna. Bit će dovoljno da malo prilegneš i prestaneš me
ometa .“
„Skini to s mene!“ zaurlao je, bacakajući se i trzajući u vatrenoj paučini.
„Izgorjet ću, dođavola!“
„Lezi nepomično“, posavjetovala ga je, teško dišući. „Peče samo kada se
mičeš... Više ne mogu troši vrijeme na tebe, vješče. Poigrali smo se, ali što
je previše nije ni s kruhom dobro. Moram se pobrinu za džina, jer se
sprema pobjeći...“
„Pobjeći?“ proderao se. „Ti bi trebala pobjeći! Taj džin... Yennefer,
poslušaj me pozorno. Moram nešto prizna ... Moram reći is nu.
Začudit ćeš se.“
XI.
Džin se trgnuo na uzici, načinio krug, napeo ni koje su ga sputavale i
pomeo tornjić s kuće Beaua Berranta.
„Kako urliče!“ namrš o se Maslačak, nagonski dodirujući rukom grlo.
„Kako se užasno dere! Kao da je grozno bijesan!“
 „Jest!“ rekao je svećenik Krepp.
Chireadan ga je brzo pogledao.
„Molim?“
„Bijesan je“, ponovio je Krepp. „I ne čudim se. I ja bih bio bijesan da
sam morao do u tančine ispuni prvu želju koju je slučajno izrekao
vještac...“
„Kako?“ kriknuo je Maslačak. „Geralt? Želju?“
„On je imao u ruci pečat koji je zatočio duha. Duh ispunjava njegove
želje. Zato čarobnica ne može svlada džina. Ali vještac joj to ne bi trebao
oda , čak i ako se dosje o. Ne bi joj to trebao reći.“
„Prokletstvo“, promrmljao je Chireadan. „Počinjem shvaća . Ključar u
tamnici... Pukao je...“
„To je bila druga vješčeva želja. Ostala mu je još jedna. Posljednja. Ali,
bogova mu, ne bi to trebao oda Yennefer!“
XII.
Stajala je nepomično, sagnuta nad njega, ne obraćajući ni najmanju
pozornost na džina koji se bacakao svezan iznad krova svra šta. Zgrada se
tresla, sa stropa je sipilo vapno i šuta, namještaj se pomicao po podu,
grčevito podrhtavajući.
„Znači tako“, prosiktala je. „Čes tam. Uspio si me prevari . Ne
Maslačak, nego . Zato se džin tako bori! Ali ja još nisam izgubila, Geralte.
Podcjenjuješ me, podcjenjuješ moju snagu. Zasad još držim u šaci i džina, i
tebe. Imaš li još jednu, posljednju želju? Onda je izreci. Oslobodit ćeš džina,
a tada ču ga ja strpa u bocu.“
„Nemaš više snage, Yennefer.“
„Podcjenjuješ moje snage. Želja, Geralte!“
„Ne, Yennefer. Ne mogu... Džin će ju možda i ispuni , ali tebi neće
opros . Kada se oslobodi, ubit će te, osve t će se... Nećeš ga uspje
uhva i nećeš se od njega uspje obrani . Izmorena si, jedva se držiš na
nogama. Poginut ćeš, Yennefer.“
„To je moj rizik“, bijesno je uskliknula. „Što se tebe če što će bi sa
mnom? Razmisli radije o tome što džin može da tebi! Imaš još jednu želju!
Možeš zatraži što god poželiš! Iskoris priliku! Iskoris je, vješče! Možeš
dobi sve! Sve!“
XIII.
„Stradat će oboje?“ zavapio je Maslačak. „Kako to? Gospodine Krepp, ili
kako vam je već... Zašto? Pa vještac... Zašto, muke mu, ne pobjegne? Zašto?
Što ga drži ondje? Zašto ne prepus tu prokletu vješ cu sudbini u ruke i ne
pobjegne? Pa to nema smisla!“
„Nema nimalo“, ponovio je Chireadan gorko. „Ama baš nimalo.“
„To je samoubojstvo! I obični idio zam!“
„Pa to je njegov fah“, upleo se Neville. „Vještac će spasi moj grad.
Prizivam bogove za svjedoke, ako pobijedi čarobnicu i protjera demona,
bogato ću ga nagradi ...“
Maslačak je strgnuo s glave šeširić ukrašen čapljinim perom, pljunuo u
njega, bacio ga u blato i izgazio, ponavljajući pritom razne riječi na raznim
jezicima.
„Pa on...“ zastenjao je iznenada. „Ima na zalihi još jednu želju! Mogao bi
spasi i nju, i sebe! Gospodine Krepp!“
„Nije to tako jednostavno“, zamislio se svećenik. „Ali kada bi... Kada bi
izrekao prikladnu želju... Kada bi nekako povezao svoju sudbinu sa
sudbinom... Ne, ne mislim da će mu to pas na pamet. I možda je bolje da
mu ni ne padne.“
XIV.
„Želja, Geralte! Brže! Što želiš? Besmrtnost? Bogatstvo? Slavu? Vlast?
Moć? Počas ? Brže, nemamo vremena!“
Šu o je.
„Da budeš čovjek“, rekla je iznenada, smiješeći se zlokobno. „Pogodila
sam, is na? Pa to želiš, o tome maštaš! O oslobođenju, o slobodi da budeš
ono što želiš, ne ono što moraš bi . Džin će ispuni tu želju, Geralte.
Izgovori je.“
Šu o je.
Stajala je iznad njega u treperavom sjaju čarobnjačke kugle, u sjaju
čarolije, među odbljescima zraka koje su vezale džina, raspuštene kose i
plamtećih ljubičas h očiju, uspravna, vitka, crna, strašna...
 I lijepa.
Iznenada se sagnula, pogledala ga u oči, izbliza. Osje o je miris
jorgovana i ogrozda.
„Šu š“, siknula je. „Pa što onda želiš, vješče? Koji je tvoj najskrovi ji
san? Ne znaš ili se ne možeš odluči ? Potraži u sebi, potraži duboko i
pomno, jer kunem se Silom, drugu takvu priliku nećeš dobi !“
A on je odjednom znao is nu. Znao je. Znao je tko je bila nekoć. Čega
se sjećala, što nije mogla zaboravi , s čime je živjela. Tko je bila zapravo,
prije nego je postala čarobnicom.
Jer su ga gledale hladne, prodorne, zle i mudre oči grbavice.
Užasnuo se. Ne, ne is ne. Užasnuo se da će mu pročita misli, da će
dozna što je odgonetnuo. Da mu to neće nikada opros . Zatomio je tu
misao u sebi, ubio je, izbacio iz sjećanja jednom zauvijek, bez traga,
osjećajući pritom golemo olakšanje. Osjećajući da...
Strop je pukao. Džin opleten mrežom zraka koje su se već gasile
jednostavno se svalio na njih, ričući, a u toj je rici bilo trijumfa i želje za
ubijanjem. Yennefer mu se bacila ususret, iz njezinih ruku izbijala je
svjetlost.
Džin je razjapio ralje i ispružio prema njoj šape. A vještac je odjednom
shva o da zna što želi.
Pa je želju izrekao.
XV.
Kuća je eksplodirala, cigle, grede i daske su poletjele uvis u oblaku dima
i iskara. Iz prašine je izbio džin, velik kao štagalj. Ričući i pucajući od
pobjedničkog smijeha, duh Zraka, džin, već slobodan, nesputan, nevezan
ikakvom obvezom i ičijom voljom, opisao je iznad grada tri kruga, otkinuo
šiljak tornja gradske vijećnice, vinuo se u nebo i odle o, nestao, iščeznuo.
„Pobjegao je! Pobjegao je!“ povikao je svećenik Krepp. „Vještac je
uspio! Duh je odle o! Više neće zaprije nikome!“
„Ah“, rekao je Errdil is nski oduševljen. „Čudesne li ruševine!“
„Prokletstvo! Prokletstvo!“ vrisnuo je Maslačak, skutren iza zidića.
„Razvalio je cijelu kuću! To nije mogao nitko preživje ! Nitko, kažem vam!“
 „Vještac iz Rivije žrtvovao se za grad“, rekao je svečano gradonačelnik
Neville. „Nećemo ga zaboravi , slavit ćemo ga. Razmislit ćemo i o
spomeniku...“
Maslačak je stresao s glave komad glinom slijepljenog trščanog pletera,
otresao s jakne grumenje kišom namočene žbuke, pogledao
gradonačelnika i u nekoliko pomno odabranih riječi izrazio svoje mišljenje o
žrtvovanju, slavljenju, sjećanju i svim spomenicima svijeta.
XVI.
Geralt se osvrnuo uokolo. Iz rupe na krovu polagano su kapale kapi
vode. Uokolo su se pros rale ruševine i gomile drvne građe. Čudnim
slučajem, mjesto na kojemu su ležali bilo je posve čisto. Na njih nije pala
nijedna daska, nijedna cigla. Kao da ih je š o nevidljivi š t.
Yennefer, blago pocrvenjela, klečala je pored njega, oslonivši dlanove
na koljena.
„Vješče“, nakašljala se. „Jesi li živ?“
„Živ sam.“ Geralt je obrisao lice od prljavš ne i prašine, puhnuo.
Yennefer mu je polaganim pokretom dodimula zapešće, nježno mu prešla
prs ma po ruci.
„Opekla sam te...“
„Sitnica. Nekoliko mjehurića...“
„Opros . Znaš, duh je pobjegao. Defini vno.“
„Je li žao?“
„Ne previše.“
„To je dobro. Pomogni mi da ustanem, molim te.“
„Pričekaj“, šapnula je. „Ta tvoja želja... Čula sam što si poželio. Zapanjila
sam se, jednostavno sam se zapanjila. Svemu sam se mogla nada , ali da
bi... Što te navelo na to, Geralte? Zašto... Zašto ja?“
„Ne znaš?“
Nadvila se nad njega, dodimula ga, osje o je na licu škakljanje njezine
kose s mirisom jorgovana i ogrozda i odjednom je spoznao da nikada neće
zaboravi taj miris, taj meki dodir, znao je da ih više neće moći usporedi s
drugim mirisom i drugim dodirom. Yennefer ga je poljubila, a on je shva o
da više nikada neće želje druge usne od h, meke i vlažne, slatke od ruža.
Odjednom je znao da će od toga trenutka postoja samo ona, njezin vrat,
ramena i grudi oslobođene ispod crne haljine, njezina delikatna, hladna
koža, neusporediva s ijednom koju je dodirivao. Gledao je izbliza u njezine
ljubičaste oči, najljepše oči cijeloga svijeta, oči, koje će za njega, kako se
bojao, posta ...
Sve. Znao je to.
„Tvoja želja“, šapnula je s usnama k uz njegovo uho. „Ne znam može li
se takva želja uopće ispuni . Ali, ako može, osudio si se. Osudio si se na
mene.“
Prekinuo ju je poljupcem, zagrljajem, dodirom, milovanjem,
milovanjima, a potom već cijelim sobom, svakom mišlju, jedinom mišlju,
svime, svime, svime. Prekinuli su šinu uzdasima i šuštanjem po podu
porazbacane odjeće, prekinuli su šinu vrlo blago i bili lijeni, bili pažljivi, bili
brižni i nježni, a iako oboje nisu baš znali što su to brižnost i nježnost,
uspjeli su, jer su jako htjeli. I uopće im se nije žurilo, a cijeli je svijet
odjednom prestao postoja , prestao je postoja na malen, kratak tren, a
njima se činilo da je to cijela vječnost, jer je to doista bilo cijela vječnost.
A potom je svijet ponovo počeo postoja , ali je postojao posve
drugačije.
„Geralte?“
„Mhm?“
„I što dalje?“
„Ne znam.“
„Ni ja ne znam. Jer vidiš, ja... Nisam sigurna je li bilo vrijedno osudi se
na mene. Ja ne umijem... Pričekaj, što radiš... Htjela sam reći...“
„Yennefer... Yen.“
„Yen“, ponovila je posve mu se prepuštajući. „Nitko me nikada nije tako
zvao. Izgovori to još jednom, molim te.“
„Yen.“
„Geralte.“
XVII.
Kiša je prestala pada . Nad Rindeom se pojavila duga, presjekla je nebo
isprekidanim, šarenim lukom. Izgledalo je kao da se diže ravno iz
razorenoga krova krčme.
„Svih mu bogova“, promrmljao je Maslačak. „Kakva šina... Mrtvi su,
kažem vam. Ili su se uzajamno poubijali ili ih je dokrajčio moj džin.“
„Trebalo bi pogleda “, rekao je Vra mir, brišući čelo zgužvanom kapom.
„Možda su ranjeni. A možda da pozovemo vidara?“
„Prije grobara“, ustvrdio je Krepp. „Ja tu čarobnicu poznajem, a i vješcu
je virio đavo iz pogleda. Nema što, trebat će poče kopa dvije rake na
grobištu. Savjetujem da se tu Yennefer prije pokopa probode jasikinim
kolcem.“
„Kakva šina“, ponovio je Maslačak. „Maloprije je još sve frcalo, a sada
mukla šina.“
Približili su se ostacima svra šta, vrlo oprezno i polagano.
„Neka stolar počne izrađiva ljesove“, rekao je Krepp. „Recite stolaru...“
„Tiho“, prekinuo ga je Errdil. „Nešto sam čuo. Što je to bilo,
Chireadane?“
Vilenjak je odmaknuo kosu sa šiljatog uha, nagnuo glavu.
„Nisam siguran... Priđimo bliže.“
„Yennefer je živa“, rekao je iznenada Maslačak, napevši svoj muzikalni
sluh. „Čuo sam kako je zaječala. Evo, opet je zaječala!“
„Aha“, potvrdio je Errdil. „I ja sam čuo. Zastenjala je. Sigurno strašno
pa , kažem vam. Chireadane, kamo? Pazi!“
Vilenjak se povukao od razbijenog prozora kroz koji je bio oprezno
zavirio.
„Pođimo odavde“, rekao je kratko. „Nemojmo im smeta .“
„Zar su oboje živi? Chireadane? Što oni tamo rade?“
„Hajdemo odavde“, ponovio je vilenjak. „Ostavimo ih na neko vrijeme
same. Neka ostanu ondje, ona, on i njegova posljednja želja. Pričekajmo u
nekoj krčmi, neče proči puno vremena i priključit če nam se. Oboje.“
„Što oni ondje rade?“ raspi vao se Maslačak. „Reci, no, dođavola!“
Vilenjak se nasmiješio. Vrlo, vrlo tužno.
„Ne volim velike riječi“, rekao je. „A bez velikih se riječi to ne da
nazva .“
 Glas razuma 7
I.
Na poljani je stajao Falwick u punoj opremi, bez kacige, s purpurnim
plaštem sa znakom reda prebačenim preko ramena. Do njega je prekrižio
ruke na grudima zdepas , brada patuljak u lisičjoj bundi, žičanoj košulji i
kapi od željeznih verižica. Tailles, bez oklopa, samo u kratkom prošivenom
ka anu, šetao je polagano, zamahujući povremeno golim mačem.
Vještac se osvrnuo, zaustavivši konja. Uokolo su svjetlucali grudni oklopi
i plosnate kacige najamnih kopljanika koji su okruživali poljanu.
„Prokletstvo“, progunđao je Geralt. „Mogao sam to i očekiva .“
Maslačak je okrenuo konja i ho opsovao vidjevši kopljanike koji su im
presjekli put za uzmak.
„O čemu je riječ, Geralte?“
„Ni o čemu. Samo drži jezik za zubima i ne miješaj se. Pokušat ću se
nekako izvući iz ovoga.“
„O čemu je riječ, pitam? Opet svađa?“
„Umukni.“
„Ipak je odlazak u grad bilo glupa zamisao“, zastenjao je trubadur,
pogledavajući prema nedalekim tornjevima sve šta koji su se vidjeli nad
šumom. „Trebali smo osta kod Nenneke, ne izviriva nosom izvan
zidina...“
„Umukni, rekao sam . Vidjet ćeš, sve će se objasni .“
„Ne izgleda mi tako.“
Maslačak je imao pravo. Nije izgledalo. Tailles je zamahujući golim
mačem i dalje hodao amo-tamo, ne gledajući prema njima. Najamnici,
oslonjeni na koplja, zurili su sumorno i ravnodušno, s licima profesionalaca
kod kojih ubijanje ne pojačava lučenje adrenalina.
Sjahali su s konja. Falwick i patuljak su im se približili polaganim
korakom.
„Uvrijedili ste plemenitog Taillesa, vješče“, izgovorio je grof bez uvoda i
uobičajenih ljubaznos . „A Tailles vam je, kako se sigurno sjećate, bacio
rukavicu. U prostoru sve šta nije dolikovalo inzis ra , pa smo pričekali da
izvirite ispod skuta svećenice. Tailles čeka. Morate se bori .“
„Moramo?“
„Morate.“
„A ne mislite li, gospodine Falwiče“, nasmiješio se ironično Geralt, „da
mi plemeni Tailles iskazuje preveliku počast? Nikada nisam bio dostojan
promaknuća u viteza, a što se če rođenja, bolje je i ne spominja
okolnos koje su ga pra le. Bojim se da nisam dovoljno vrijedan da... kako
se to kaže, Maslačku?“
„Nedostojan pružanja zadovoljš ne i izazova na dvoboj“, izreci rao je
pjesnik, napućivši usne. „Viteški kodeks kaže...“
„Vodstvo reda drži se vlas ta kodeksa“, prekinuo ga je Falwick. „Kada
biste vi izazvali viteza pripadnika reda, on bi vam mogao pruži
zadovoljš nu ili ne, ovisno o njegovoj volji. Ali ako je obrnuto, ako vitez
izaziva vas, samim me vas diže do svoje čas , naravno isključivo na
vrijeme potrebno da se spere uvreda. Ne možete odbi . Odbijanje
prihvaćanja čas učinilo bi vas nečasnim.“
„Kako je to logično“, rekao je Maslačak s blesavim izgledom. „Vidim da
ste studirali filozofe, gospodine viteže.“
„Ne upleći se.“ Geralt je podignuo glavu, pogledao Falwicka u oči.
„Dovršite, viteže. H o bih zna čemu smjerate. Sto će se dogodi , ako se
pokažem... nečasnim.“
„Što će se dogodi ?“ Falwick je iskrivio usne u zloslutnom smiješku. „To
da ću vas smjesta da objesi ovdje na granu, ništarijo.“
„Samo mimo“, oglasio se odjednom promuklo patuljak. „Bez
uzrujavanja, gospodine grofe. I bez vrijeđanja, može?“
„Ne uči me ponašanju, Cranmeru“, procijedio je vitez. „I pam da je
knez izdao zapovijedi koje imaš ispuni do zadnjeg slova.“
„Nemojte vi mene uči , grofe.“ Patuljak je naslonio šaku na za pojas
zataknutu sjekiru s dvostrukom oštricom. “Znam kako izvršava zapovijedi,
snaći ču se i bez pouka. Gospodine Geralte, dopus te. Ja sam Dennis
Cranmer, kapetan straže kneza Herewarda.“
Vještac se ukočeno naklonio, gledajući patuljka u svijetlosive, čelične
oči ispod žućkas h, čupavih obrva.
 „Prihva te Taillesov izazov, gospodine vješče“, nastavljao je spokojno
Dennis Cranmer. „Tako će bih bolje. Borba neće bih do smr , već do
iznemoglosh.“
„Kako, molim?“
„Vitez Tailles je knežev miljenik“, rekao je Falwick, zlobno se smiješeći.
„Ako ga dotakneš u borbi mačem, mješanče, bit ćeš kažnjen. Kapetan
Cranmer će te uhi i prives pred lice njegova visočanstva. Radi
kažnjavanja. Takve je primio zapovijedi.“
Patuljak nije ni pogledao viteza, nije pogled svojih hladnih, čeličnih
očiju odvajao od Geralta. Vještac se nasmiješio blago, ali prilično otrovno.
„Ako dobro razumijem“, rekao je, „trebam izaći na dvoboj, jer ću ako
odbijem bih obješen. Budem li se borio, moram dopushh da me pro vnik
osakah, jer ako ja ranim njega, polomit će me krvnik na kotaču. Same
vesele alterna ve. A možda da vas poštedim nevolja? Sam ću tresnu
glavom o deblo bora i sam se onesvijes . Hoće li vas to zadovolji ?“
„Bez sprdnje“, prosiktao je Falwick. „Ne pogoršavaj si situaciju.
Uvrijedio si red, klatežu, i moraš bi za to kažnjen, valjda si već shva o? A
mladom je Taillesu potrebna slava pobjednika nad vješcem, pa mu red tu
slavu želi i da . Inače bi već visio. Dat ćeš se pobijedi , spasit ćeš svoj
jadni život. Nije nam do tvojega trupla, hoćemo da Tailles izrezucka kožu.
A tvoja koža, koža mutanta, brzo zarasta. Požuri! Odlučuj. Nemaš izbora.“
„Mislite, gospodine grofe?“ Geralt se nasmiješio još otrovnije, osvrnuo
se uokolo, prešao ispi vačkim pogledom preko najamnika. „A ja mislim da
imam.“
„Da, is na je“, priznao je Dennis Cranmer. „Imate. Ali tada će se proli
krv, puno krvi. Onako kao u Blavikenu. Hoćete li to? Hoćete li optere
savjest krvlju i smrću? Jer izbor o kojemu razmišljate, gospodine Geralte, to
su krv i smrt.“
„Divno argumen rate, kapetane, opčinjavajuće“, narugao se Maslačak.
„Čovjeka napadnutog u šumi pokušavate navući na humanost, pozivate se
na njegove više osjećaje. Molite ga, koliko shvaćam, da bude ljubazan i ne
prolije krv razbojnika koji su ga zaskočili. Treba se smilova bandi ma, jer
bandi su jadni, imaju žene i djecu, a tko zna, možda čak i majke. A ne čini
li vam se, kapetane Cranmer, da se prerano brinete? Jer ja gledam te vaše
kopljanike i vidim kako im se tresu koljena na samu pomisao o borbi s
Geraltom iz Rivije, vješcem, koji goloruk izlazi na kraj sa štrigama. Neće se
tu proli nikakva krv, nitko tu neće bi oštećen. Osim h koji će polomi
noge bježeći u grad.“
„Ja“, rekao je spokojno patuljak i izazivački podignuo bradu, „nemam
što predbaci svojim koljenima. Do ovoga trena nisam pred nikim bježao i
navike neću mijenja . Nisam oženjen, za djecu ne znam, a i majku, koju baš
ne poznajem, ne bih u to uvlačio. Ali ono što mi je zapovjeđeno, kanim
izvrši . Kao i uvijek, do zadnjeg slova. Ne pozivajući se ni na kakve osjećaje,
molim vas, gospodine Geralte iz Rivije, da donesete odluku. Prihva t ću
svaku i prilagodi joj se.“
Gledali su se u oči, patuljak i vještac.
„Onda dobro“, rekao je napokon Geralt. „Obavimo to. Šteta dana.“
„Znači, slažete se...“ Falwick je podignuo glavu, oči su mu zasjale.
„Pristajete na dvoboj s plemeni m Taillesom iz Dorndala?“
„Da.“
„Dobro. Pripremite se.“
„Spreman sam.“ Geralt je navukao rukavice. „Ne gubimo vrijeme. Ako
Nenneke dozna za ovu prepirku, nastat će pakao. Obavimo to brzo.
Maslačku, sačuvaj mir. Ti s ovim nemaš ništa. Zar ne, gospodine
Cranmeru?“
„Dakako“, odlučno je potvrdio patuljak i pogledao Falwicka. „Dakako,
gospodine Geralte. Što god bilo, če se samo vas.“
Vještac je izvukao mač iza leđa.
„Ne“, rekao je Falwick, vadeći svoj. „Nećeš se bori s tom tvojom
britvom. Uzmi moj mač.“
Geralt je slegnuo ramenima. Uzeo je grofov mač i mahnuo njime za
probu.
„Težak je“, hladno je ustvrdio. „S jednakim bismo se uspjehom mogli
bori i lopatama.“
„Tailles ima is takav. Iste su vam šanse.“
„Nevjerojatno ste duhovi , gospodine Falwick. Doista nevjerojatno.“
 Najamnici su okružili poljanu rijetkim lancem, Tailles i vještac su stali
jedan nasuprot drugome.
„Gospodine Tailles? Što biste rekli na ispriku?“
Vitezić je s snuo usne, stavio lijevu ruku iza leđa, zamro u
mačevalačkom položaju.
„Ne?“ Geralt se nasmiješio. „Nećete posluša glas razuma? Šteta.“
Tailles je pokleknuo, skočio, napao munjevito, bez upozorenja. Vještac
se nije pomučio odbijanjem, izbjegao je niski udarac brzim poluokretom.
Vitezić je zamahnuo široko, oštrica je ponovo presjekla zrak, Geralt je
vještom piruetom izbjegao mač, meko odskočio, kratkom, lakom varkom
izbacio Taillesa iz ritma. Tailles je opsovao, široko zamahnuo, zdesna,
izgubio nakratko ravnotežu, pokušao je povra , nagonski, zaklanjajući se
mačem nespretno i visoko. Vještac je navalio brzinom i snagom groma,
udario ravno, ispruživši ruku punom dužinom. Teško je oružje sa zveketom
udarilo o Taillesovu oštricu tako da ga je snažno odbijena udarila ravno u
lice. Vitez je zaurlao, pao na koljena i dodirnuo čelom travu. Falwick mu je
pritrčao. Geralt je zabio mač u zemlju, okrenuo se.
„Hej, stražo!“ proderao se Falwick, ustajuči. „Hvatajte ga!“
„Stoj! Na mjesta!“ zahripao je Dennis Cranmer, dodirujući sjekiru.
Najamnici su zamrli.
„Ne, grofe“, polagano je izus o patuljak. „Ja uvijek izvršavam zapovijedi
do zadnjega slova. Vještac nije ni taknuo viteza Taillesa. Balavac se udario
vlas m željezom. Njegov peh.“
„Lice mu je unakaženo! Obilježen je za cijeli život!“
„Koža će zaras .“ Dennis Cranmer je zapiljio u vješca svoje čelične oči i
nakesio zube. „A ožiljak? Ožiljak je vitezu počasna uspomena, povod za
slavu i hvalu koje mu je red toliko priželjkivao. Vitez bez ožiljka je kurac, a
ne vitez. Upitajte ga, grofe, uvjerit ćete se da mu se raduje.“
Tailles se previjao po zemlji, pljuvao krv, cvilio i zavijao, ne izgledajući
nimalo obradovan.
„Cranmeru!“ riknuo je Falwick, čupajući svoj mač iz zemlje. „Požalit ćeš
ovo, prisežem!“
Patuljak se okrenuo, polagano izvukao sjekiru iza pojasa, nakašljao se i
sočno pljunuo u desni dlan.
 „Oj, gospodine grofe“, zaškrgutao je. „Nemojte se krivo zaklinja . Ne
podnosim krivokletnike, a knez Hereward dao mi je pravo da ih kaznim
skraćivanjem za glavu. Napravit ču se da nisam čuo vaše glupe riječi. Ali
nemojte ih ponavlja , lijepo vas molim.“
„Vješče!“ Falwick se, gušeći se od srdžbe, okrenuo Geraltu. „Nosi se iz
Ellandera. Smjesta. Bez trena odgađanja!“
„Rijetko se kada s njime slažem“, progunđao je Dennis, prilazeći vješcu i
predajući mu mač, „ali u ovom slučaju ima pravo. O đite odavde što je brže
moguće.“
„Učinit ćemo kako savjetujete.“ Geralt je prebacio remen preko leđa.
„Ali prije toga... Još bih nešto rekao gospodinu grofu. Gospodine Falwiče!“
Vitez Bijele Ruže je nervozno zatreptao, obrisao dlanove o plašt.
„Vra mo se nakratko na kodeks vašega reda“, nastavio je vještac,
susprežuči smiješak. „Jako me zanima jedna stvar. Kada bih se osje o
zgađenim i uvrijeđenim vašim držanjem u cijeloj ovoj stvari, kada bih vas
izazvao na borbu mačevima, ovdje, odmah, na licu mjesta, što biste učinili?
Biste li me priznali za dovoljno dostojnog da sa mnom ukrs te mač? Ili biste
odbili, čak i znajući da bih vas ja u slučaju odbijanja držao nedostojnim i da
pljunem na vas, ošamarim vas i opalim nogom u guzicu vojacima na
očigled? Gospodine Falwiče, budite ljubazni pa utažite moju radoznalost.“
Falwick je problijedio, ustuknuo korak, osvrnuo se oko sebe. Najamnici
su izbjegavali njegov pogled. Dennis Cranmer je napravio grimasu, isplazio
jezik i pljunuo na popriličnu udaljenost.
„Premda šu te“, nastavio je Geralt, „čujem u vašoj šutnji glas razuma,
gospodine Falwiče. Utažili ste moju radoznalost, sada ću ja utaži vašu. Ako
vas zanima što će se dogodi , ako red poželi na bilo koji način naudi majci
Nenneke ili svećenicama ili ako će prekomjerno pri ska kapetana
Cranmera, znajte, grote, da ću vas u tom slučaju pronaći i, ne obazirući se
ni na kakav kodeks, ispus vam krv kao prasetu.“
Vitez je još jače problijedio.
„Ne zaboravljajte moje obećanje, gospodine Falwiče. Dođi, Maslačku.
Vrijeme nam je. Ostaj zdravo, Dennise.“
„Sretno, Geralte“, široko se nasmiješio patuljak. „Zdrav mi budi.
Obradovao me naš susret, računam sa sljedećim.“
 „Uzajamno je to, Dennise. Onda, doviđenja!“
Odjahali su demonstra vno polagano, bez osvrtanja. Prešli su u kas tek
kada ih je sakrila šuma.
„Geralte“, oglasio se odjednom pjesnik. „Valjda nećemo poći ravno na
jug? Trebat će u luku obići Ellander i Herewardove posjede? Molim? Ili pak
kaniš nastavi ovu predstavu?“
„Ne, Maslačku. Ne kanim. Držat ćemo se šuma, a kasnije skrenu na
trgovački put. Upam , pred Nenneke ni riječi o ovoj raspri. Ni slova.“
„Nadam se da ćemo poći bez odgađanja?“
„Smjesta.“
II.
Geralt se sagnuo, provjerio popravljeni kolut stremena, namjes o
remen s mirisom nove kože, još krut i nepodatan u kopči. Popravio je kolan,
bisage i gunj smotan iza sedla, uz njega privezan srebrni mač. Nenneke je
stajala u blizini nepomično, ruku prekriženih na grudima.
Približio im se Maslačak, vodeći svog smeđecmog škopca.
„Hvala na gostoprimstvu, prečasna“, rekao je ozbiljno. „I ne lju se
više na mene. Pa ja ionako znam da me voliš.“
„Naravno“, suglasila se Nenneke bez osmijeha. „Volim te, budalo, iako
ni sama ne znam zašto. Sretno!“
„Doviđenja, Nenneke.“
„Doviđenja, Geralte. Pazi na sebe.“
Vještac se kiselo nasmiješio.
„Više volim pazi na druge. To se na duži rok pokazuje boljim.“
Iz sve šta, između stupova opletenih bršljanom, izašla je lola u društvu
svih mladih novakinja. Nosila je vješčev kovčežić. Nespretno je izbjegavala
njegov pogled, uznemireni smiješak miješao joj se s rumenilom na
pjegavom, punačkom lišcu, tvoreći zahvalnu kompoziciju. Novakinje koje su
je pra le nisu skrivale značajno pogledavanje i s mukom su susprezale
hihotanje.
„Velike mi Melitele“, uzdahnula je Nenneke. „Cijela oproštajna povorka.
Uzmi kovčežić, Geralte. Nadopunila sam eliksire, imaš sve što je
manjkalo. I onaj lijek, znaš koji. Uzimaj ga redovito dva tjedna. Nemoj
zaboravi . To je važno.“
„Neću zaboravi . Hvala, lola.“
Djevojka je pognula glavu, pružila mu kovčežić. Silno je željela nešto
reči. Nije imala pojma što bi priličilo kaza , koje riječi uporabi . Nije znala
što bi rekla da može. Nije znala. A željela je.
Ruke su im se dodirnule.
Krv. Krv. Krv. Kos kao bijeli polomljeni štapići. Te ve kao bjelkas
povrazi što eksplodiraju ispod kože koja puca parana velikim šapama
naježenim bodljama i oštrim zubima. Odbojan zvuk razdiranog jela i krik -
bes dan i užasavajući u svojoj bes dnos . U bes dnos kraja. Smr . Krv i
krik. Krik. Krv. Krik...
„lola!!!“
Nenneke je brzinom nevjerojatnom za njezinu gojaznost priskočila
djevojci koja je ležala na tlu podrhtavajući u grčevima, pridržala je za rame i
kosu. Jedna je od novakinja stajala kao oduzeta, druga, bistrija, kleknula je
na Ioline noge. lola se savila u luk, otvarajući usta u bezglasnom, nijemom
vrisku.
„lola!“ vikala je Nenneke. „lola! Govori! Govori, dijete! Govori!“
Djevojka se još jače napela, zagrizla, s snula zube, tanka pruga krvi
potekla joj je po obrazu. Nenneke, crveneći od napora, uzviknula je nešto
što vještac nije razumio, ali mu je medaljon trgnuo vrat tako da se nagonski
savio, pognuo pri snut nevidljivim teretom.
Lola se umirila.
Maslačak, blijed kao krpa, glasno je uzdahnuo. Nenneke se uspravila na
koljenima, ustala je s naporom.
„Odvedite je“, rekla je novakinjama. Bilo ih je već više, strčale su se,
ozbiljne, uplašene i šutljive.
„Odvedite je“, ponovila je svećenica. „Oprezno. I ne ostavljajte je samu.
Začas ću doći.“
Okrenula se prema Geraltu. Vještac je stajao nepomično, gnječeći uzde
u znojnoj ruci.
„Geralte... lola...“
 „Ne govori ništa, Nenneke.“
„I ja sam to vidjela... Na tren. Geralte, nemoj o ći.“
„Moram.“
„Vidio si... vidio si to?“
„Da. Ne prvi put.“
„I što?“
„Nema smisla osvrta se za sobom.“
„Nemoj o ći, molim te.“
„Moram. Pobrini se za lolu. Doviđenja, Nenneke.“
Svećenica je polagano zavrtjela glavom, šmrcnula i odsječnim silovi m
pokretom nadlanicom obrisala suze.
„Zbogom“, šapnula je, ne gledajući ga u oči.
 POSLJEDNJA ŽELJA
Kasnije se pričalo da je laj čovjek pris gao sa sjevera, od Užarskih vrata.
Neznanac nije bio star, ali mu je kosa bila skoro posve bijela. Kada je skinuo
svoj plašt, svi su primije li da mi remenu iza leda ima mač. Nije to bilo
nimalo čudno, jer su u Wyzimi skoro svi hodali s oružjem, ali nitko nije
nosio mač na leđima, kao luk ili tobolac. Iljelokosoga je u grad doveo
kraljevski oglas: tri suće orena nagrade za skidanje čari sa štrige koja
uznemiruje građane Wyzime. Takva su vremena došla. Nekoć su po
šumama samo vuci zavijali, a sada se na množilo svakojake gados — gdje
god pogledaš vampiri, štrige, šugavi bobolaei, baziliski, đavoli, elemenlali,
vile i vodjanoji. Tu nije dovoljno obično čaranje ni glogovi kolci. Tu treba
profesionalac. A pridošlica iz daleke llivije je takav profesionalac. To je
vještac Geralt, majstor mača i čarolije, mutant koji je programiran da čuva
moralnu i biološku ravnotežu svijeta. Obradio Gringos za Knjiga.club.
Svijet na oštrici mača. Vrtoglava akcija, majstorski dijalozi, situacije koje
se ne zaboravljaju. Sapkowski ne zna dosađiva !
Vještac je majstor mača i stručnjak za čaranje koji bdije nad moralnom i
biološkom ravnotežom u svijetu fantasyja. Voljom Sapkowskoga, u taj svijet
pun čudovišta i slikovi h likova, složenih intriga i eksplozivnih stras , Geralt
unosi naše probleme, mitologije i suvremeni pogled 11a stvari.