Ahmetbeg Ljubunčić

(o stogodišnjici smrti)

Ravno prije 100 godina hitac iz topa sa travanjske tvrđave u jaciji, dva sata po akšamu,
obznanio je narodu, da je opet jedan musliman otišao dobrom Allahu na ahiret. Smrt se nije
ovršivala vješanjem ili iz puške nego osuđeniku na smrt ovili bi oko vrata crveni svileni
gajtan sa dva traka koje di dželat s jedne, a drugi dzelat s druge strane stišćući grlo osuđeniku
potezao , dok bi ovaj izdahnuo. Bio je to Koljenović beg , koji povrijeđen u svojoj časti
begovskim ponosom dragovoljno, ne tražeći milosti , tražio da se na gornji način ovrši protiv
njega smrtna kazna, i ako je mogao sa jednom riječi: molim milost, biti oslobođen. Preminuo
je toga dana Ahmetbeg Ljubunčič iz Livna.
Govoriti o uzrocima, koji su prethodili ovoj smrti – značilo bi pisati o o velikim reformama
koje su Selim III napose Mahmut II u svojem carstvu izvodili, napose o uvađanju nizama tj.
Redovite vojske, mjesto tada janjičarske, koja se regrutovala od zarobljene poturčene i
uzgojene muške male djece od svake vjere. Oni se nijesu ženili nego obučavani samo za
čuvanje prijestolja i vjere bili su najglavniji stupovi islamske snagei činili su velikih usluga i
islamu i sultanu.
Ova se institucija janjičara s vremenom izrodila te su njeni članovi postali siloviti i otporni i
ustajali protiv naredbi samih sultana. Naročito vjerski fanatizovani oni su se revortirali s
razloga što je sultan ukinuo stare naredbe i postavio nove, osobito protiv onoj, da vojska mora
biti po europejskom načinu uniformisana. Ustadoše i pojedini kapetani po bosni protiv toga
jer su se osjećali pogođeni u svojim pravima. Oni su naime bili u svojim kapetanijama sve i
sva, vojsku iz istih sakupljali i poreze nametali u jednu riječ bili potpuni i pravi gospodari.
Postupak i način življenja ovih janjičara izazvaše godine 1804 ustanak pod vodstvom
Karađorđa Petrovića. Tada su sultanove reforme izazvale otpor janjičarskog starješine u
beogradskom pašaluku. Pazvan-ogbe koji se odmetnuo od sultana sa 10000 svojih pristaša i
pravio razna nasilja po Srbiji izazvao je ustana.
Vrlo je zanimljiv ovaj dio povijesti, napose onaj kad je Mahmut II god.1826 u Carigradu na
temelju fetve šejhulislama poklao 40000 janjičara u jedan dan.
Ahmetbeg Ljubunčić bio je odvjetak starog livanjskog plemstva, koje se spomije još iz doba
bosanske samostalnosti te je imala svoj posjed pod istim imenom nazvano još i danas u selu
Ljubunčić.
Bio je čovjek vrlo izobražen i svršio je najviše škole u Carigradu. Kada se je i u livnu
osnovala stranka sa očitom tendencijom prtiv reformi sultanovih, Ahmetbeg je kao trijezan i
razborit čovjek upozoravao narod da je nemoguće neredovnoj vojsci boriti se sa redovnom da
se mora koracati prema duhu vremena i napretku, pak kada su zapadnoevropske države uvele
redovnu vojsku da to mora učiniti i sultan jer da svako doba ima svoj način borbe. On je i
dalje narod upućivao ali uzalud, jer je narod postao još buntovniji kad je doznao da u nekim
mjestima carski namjesnici silom novače i u nizam svrstavaju. U nekim mjestima su
buntovnici imali i uspjeha, pogotovo kada su doznali da su bosanski velikaši na svom
sastanku u Tuzli složili i izabralisvojim vođom gradačačkog kapetana Husein Gradaščevića,
svi su u njemu nazirali spasitelja islama i starih bosanskih ustanova te ga prozvaše zmajem od
bosne.
Jednoga dana sjedio je Ahmetbeg Ljubunčić u kafani Tamiz (elitna kafana) u društvu sa
ostalim odličnicima Livna, kad najednom nahrupi u dotičnu kafanu rulja, te je pozvala
Ahmetbega, da se pridruži ustanku. Kad je ovaj stao masu od nepromišljenosti odvraćati,
jedan ga ispsuje i nazva ga murtat što znači izdajica.
Na ove riječi, kako su očevici pričali, skoči Ahmetbeg koji je do tada sjedio podvitih nogu na
minderluku kao ranjen lav, skine sa glave turban, koji je bio savijen od svilenoga šarenog
pojasa taraholos i reče: i ja velim da nije čovjek ko bude murtat. Eto ja vam se pridružujem,
da vam dokažem, da nijesam murtat.
Kao najsposobnji, najokretniji dade se svom snagom na organizaciju buntovnika sakupljajući
hranu, odijela, džebhanu i ostalo. Ustanici su djelimično uspijevali. Stoga se veliki vezir rešid-
paša sa velikom vojskom digao na Bosance.
Od Huseina i njegovih privrženika odvaja se vrlo ugledan Ali-aga Rizvanbegović koji je bio
zapovjednik Stoca, a potom Smail-aga Čengić. Kada je Husein tražio od kneza Obrenovića
prelaz preko Srbije u Albaniju ovaj mu je to uskratio, dapače sa 12000 momaka Sultanu u
pomoć pritekao. Jedan poraz za drugim stao je ustanike zahvatati i oni stadoše bježati. Sam
Husein Gradaščević došavši u Gradačac, pošalje fra Iliju Sarčevića u Beč da izmoli da mu se
da preći Savu što je i uslijedilo, i on se nastani u Osijeku. Biskup Štrosmajer bio je tada
gimnazijalac te su on i njegovi drugovi, držeći Huseina nekim nadčovjekom promatrajući ga
divili mu se. On je ostao u Osijeku pola godine a potom je slijedila amnestija i kolovođe su
bili pozvani u Carigrad kamo su i otišli ali odatle se nisu vratili.
Iza kako je u bosni u sspostavljen mir i kolovođe bune pohvatani, slijedila je istraga pa kada
su na red došli buntovnici iz Livna veliki vezir je doznao što i kako je Ahmet beg postao
buntovnik, pa je tražio da zamoli milost, što je Ahmetbeg odbio. On bi se zadovoljio reče
vezir da Ahmetbeg požali svoj čin, ali je ovaj i to odlučno odbio. Veliki vezir osudi ga na
smrt, na što on prebaci ostalim livnjacima koji su se izgovarali ovim ili onim: Ko je murtat,
metnu li ja svoju glavu prije godine dana preda se. Odvažno bez ikakvih uzbuđenja otvorenih
očiju pogledavao je još jednom svoje mještane dok mu svileni crveni gajtan nije prekinuo nit
života...
Još i danas je u livanjskom kraju riječ za onoga koji drži do svoje riječi i karaktera- on je riječi
i karaktera Ahmetbega Ljubunčića...
Pred 100 godina Ahmetbeg je umro, ali njegov svijetli lik još je živ i svijetao u našem narodu.
Livno.
Dr.Ivo Tudor