Professional Documents
Culture Documents
Savremeno svetsko pozorište, prateći sa izvesnim zakaš njenjem razvitak moderne umetnosti,
vraća se na svoj prapočetak – okreće se pokretu, scenskim kretnjama i muzici, kao esencijalnim
pretpostavkama umetnosti teatra. Većina predstava sa ovogodišnjeg Bitef-a, zatim „Kosa“ i „
Oh, Kalkuta“, svedoče o procesu dezintegracije klasičnog pozorišta. Svedoci smo
razgrađivanja dogme o neophodnosti literarnog prosedea dramske forme. Samim tim javlaju se
izmene u glumačkom konceptu, čak i u samoj biti te umetnosti.
Ovih nekoliko preliminarnih određenja neophodno je imati u vidu kada se razgovara o najnovijoj
premijeri Pozorišnog igra lišta „ Dečiji bič“, koje radi pri Domu omladine.
FAMA
Rimska boginja lažnih vesti i glasina Fama bila je prezaposlena u vremenu koje je prethodilo
ovoj premijeri. Iako je predstava pripremana u diskreciji, nekoliko detalja je, slučajno ili
namerno, prodrlo u javnost i izazvalo šok. Govorilo s eo nagim protagonist tima, naročito
protagonistikanjama, i slobodnim scenama. Premijera je očekivana sa velikim nestrpljenjem.
ŠEKSPIR
Dramski tekst, koji smo posmatrali, nosi naziv “ Romeo u Đulijeti”. Kao dodatna orijentacija piše:
po Viljemu Šekspiru. Šta je u svemu tome šekspirovsko? Susret dvoje mladih, ljubav i tragična
smrt. Znači osnovni segmenti su prisutni, međutim ostalo je sasvim slobodno menjano,
izostavljano, preinačavano. Kod Martinova ima pet Romea i pet Julija. Neke scene se ponavljaju
i do tri puta; ličnosti umiru da bi zatim oživele. Pojavljuje se i Đavo u pratnji sa vilenjacima.
Šekspir je za dramatizaciju ovog komada bio samo početna asocijacija. Univerzalna i večna.
Sve ostalo je nadogradnja, manje ili više uspela.
ROMEO U ĐULIJETI
Šta je učinio Martinov? Pre svega odlučio je da težište svog teatra stavi na igru, improvizaciju i
scenske kretnje. I zaista, glumci su se razigrali, ispunjavajući scenu dinamikom. Dodao je tome
muzičku pratnju, koja je zaokruživala celine, podvlačila ih a ponekad i podrugljivo
komentarisala. Eleminišući detalje, Martinov je znatno ogoleo originalnu dramsku radnju, za
uzvrat, varijacijama osnovnih linija, stvorio nekoliko veoma upečatljivih scena. Gradeći dramu
na kontrastima lirskog i banalnog, čak frivolnog, sa smenjivanjem reske tišine nemih scena –
odnosno kakofonijom masovki, on stvara neophodnu dramsku tenziju, koja predstavlja okosnicu
čitave predstave. Potrebno je napomenuti da su “neme scene” znatno peciznije urađene,
odnosno nekoliko od njih, nose celu predstavu. To su, na primer - momenat venčanja, kao i
ulazak anđela.
Ostaje, međutim, nedorečena promena Šekspirovom originalnog naslova. Slovo “u” koje je
stavljeno između Romea i Đulijete ostaje u predstavi kao nedorečena provokacija, koja najviše
podstiče čaršijske, neumetničke intrige. Premda ova inscenacija ovog klasičnog dela nije bez
namere da se protumači i kroz erotsku vizuru.
IDEJA
Očigledna je sumnja, koju dramaturgija kojom se reditelj rukovodi, u mogućnost
“romeojulijovske” ljubavi danas. Čini nam se, ipak, da Martinov ne sumnja zapravo u suštinu
ljubavi već je podozriv prema ritualima koji je danas kannski ili malograđanski okružuju. U
predstavi je takav stav nekde tek nagovešten dok je na drugim mestima čak groteskno
ilustrovan. Scenska rešenja, koja nam Martinov diskretno i umetnički nagoveštava, pretenduju
da budu univerzalna. Zato su i polifona a ne jednostrana i pravolinijska. Kao takva bliža su i
našem poimanju.
PREDSTAVA
1969.
DOBRO ZAPOČETA SEZONA
ĆUTNJE SLOBODANA RADENIKA, po Oskaru Daviču,
režija Boda Marković
Strah koji smo nosili u sebi, uoči ove premijere, da osobeni poetski sadržaji, iz kojih je
sačinjena nadrealistička dramska vizija mladog zrenjaninskog pesnika Radivoja Šajtinca, ne
ostanu apstrakcije, gledalištu teško dostupne, brzo je bio odagnan. Pesnikovo maštarsko
pozorje imalo je dovoljno realnosti u svojoj imaginarnoj strukturi. Unutrašnji mehanizmi ovog
dela, premda prvenstveno asocijativni, ipak su uspešno pretočeni u scenske radnje. Oni koji su
očekivali da sa scene pozorišta poteku pregršti poetskih metafora, da reč bogata i zvučna
zavlada dvoranom, prevarili su se. Ipak poezija je bila prisutna, čak kao preovlađujući ton, ali
nije se ona nalazila prevashodno u replikama izgovorenim na sceni već u samoj biti ukupne
scenske vizije, u strelovitoj kadkad ironičnoj misli, preplitanju sna i jave, tkanju tog izmaštanog
prostora. U pojedinim momentima Šajtinčeve poetske slike dobijaju izuzetnu gustinu, u tim
momentima naslućujemo konture svojevrsne filozofske parabole o životu i smrti.
Reditelj je izvanredno osetio svu veličinu tih mesta, pribegao je efektnim stilizacijama
pokreta pojedinca i ljudske mase, i na taj način još snažnije istakao mitsku dimenziju
Šajtinčevog teksta. To prepoznavanje mitoloških asocijacija i slika obogaćuje predstavu, daje joj
temporalnost. U toj opni prapočetka, junaci ove drame, do tada simboli, dobijaju na oporosti,
životnoj večnosti. Kada te opne nestane, pokulja realnost na scenu, ona višeslojna, iz pesniko-
vih snoviđanja, u kojima smrt pleše sa cvećem, razgovara sa ljudima, beži od njih. Postavivši,
ovo prevashodno imaginativno delo, na scenu Jovan Putnik se odlučio na stvaralačko
pretakanje njegovih zapretenih tokova, izbegavši tako prostu ilustraciju teksta, ili veštačko
građenje dramske tenzije.
Nametnuo je time sebi izuzetno težak zadatak, ali možemo nedvosmisleno reći - virtuozno
ga je obavio. Podvukli smo stilizaciju pojedinih scena, njihovo pojednostavljenje sve do mitskih
ornamenata (scena veslanja, kao i finale drame, u svojoj perfekciji izuzetne su). Nekoliko nemih
scena takođe su svojom reljefnošću i punoćom vanredno upečatljive. Nažalost, za ta uspela
mesta vezana je i jedna primedba, ima se utisak da su poneke od njih predugo eksponirane.
Muzički eho uspešno je produbljivao scenu, stilizacija pokreta do baletske hotimičnosti
takođe je bila efektna. Naročito je ingeniozna igra lišća, kao neosporni vizelni kvalitet ove
predstave, a režija je u mnogome doprinela tome. Ističemo kao kvalitet, takođe, simultano
smenjivanje mitskog, simboličkog i realističkog prosedea. Po pravilu, na njihovim ukrštanjima
Šajtinčeva poetsko-scenska vizija doseže vrhunce.
U realizaciji ovakve rediteljske postavke, koja se zasniva na oživljavanju čarobnih slika, u
mnogome je pomogla scenografija Vlade Rebezova. Ona je nadograđivala scenske radnje,
uokvirivala ih, podvlačila. U komadu bez klasično uobličenih ličnosti, glumci su se, preko svakog
očekivanja, odlično snašli. Prihvatili su čar poetske maštarije, osetili filosofsku relativnost dela i
ostvarili uspešne role. Sava Damjanović, kao stari Luka, dočarao nam je svu dobrotu toga lika,
njegovu simboličku misiju, služeći se pre svega unutraš njim ozarenjem ličnosti. Smiren u gestu,
likom upečatljiv, on je predstavi davao mitska obeležja. Bora Atanacković, tumačeći Smrt,
neosporno je imao težak za datak, da tako nefiguralnom pojmu da realnije dimenzije. Međutim,
Atanacković je uspešno, ironijom je parodirao "ličnost" koju igra. Naglim promenama tona
zadržavao sve poetske asocijacije koje je u tom pojmu autor namenio. Ljiljana Adamović je
igrala sa naglašenom lepršavošću, može se reći da je uspela da dočara naivnost i lepotu
predmeta koji tumači. Možda je ponekad zasmetala erotska nota u njenoj igri što nije
odgovaralo nevinosti cveća koje je animira la. Olga Radosavljević, plenila je raskošnom
koloraturom svoga glasa, dok je Milorad Trifunov uspešno dopunjavao dobru glumačku ekipu.
U razmaku od desetak dana imali smo prilike da na sceni pozorišta "Toša Jovanović"
posmatramo dve premijere - Dom Bernarde Albe, F. G. Lorke i dve jednočinke znamenitog Ž.
Koktoa. Oba dela su na scenu postavili Jovan Putnik, kao reditelj i Vlada Rebezov, kao
scenograf i kostimograf.
Zahuktali hod ansambla Narodnog pozorišta svakako svedoči o ambicioznim planovima,
međutim rezultati tog izrazitog aktivizma nisu bili podjednako uspešni : dok „Dom Bernarde
Albe“ predstavlja skoro repertoarski promašaj, Škola za udovice i Mornarska ljubav imaju šansu
da postanu bestseleri. Razmotrimo, ipak, pojedinačno ove predstave.
Veliki španski pesnik Frederiko Garsija Lorka često je prenosio svoje poetske dileme i u
dramski oblik, međutim danas je, reklo bi se, preporučlji vije sačiniti iz njegove poezije dramski
recital nego posezati za originalnim dramama.
Osnovni kvalitet njegovih dramskih dela je ipak lirika, odnosno lirska stilizacija života;
Lorkine drame su izrazito emocionalne ali svojom dramskom strukturom, čak i u najboljim
izdanjima, anahrone savremenom teat ru.Omiljeni Lorkini motivi: erotski vrela ljubav,
religioznost, koja ponekad pada u misticizam, i smrt, drastična i ekspresivna, prepliću se, sa
različitim uspehom u svim njegovim dramskim tekstovima. U Domu Bernarde Albe, u senci
jedne tragedije, nemuštim mehanizmom priprema se druga, znatno veća. Lorkine se ličnosti u
ovom delu grčevito otimaju od stega religioznosti i matrijarhata koji Alba zavodi u porodici posle
muževljeve smrti. Strast je u svima prisutna, negde kao životna neophodnost, negde kao
spoznani greh, međutim drama povreme no "pati" od čudnih psiholoških skokova, kao i od ne-
dovoljne akcione motiva cije, što je opšta "odlika" pesničkih drama.
Jovan Putnik je u delu pokušao da pronađe skrivene dramske segmente, da divergentne
tokove preciznije usmeri ka završnoj kulminaciji. U tome je delimično uspeo, ali predstava je
nažalost ipak protekla u monotoniji, koju su tek ponekad razbijale glumačke parade Filomene
Dogan, Lepe Lazarov i Ljiljane Rebezov. Reditelj je svoj posao vrlo precizno obavio, sve scene
su do kraja razrađene, stilizacije su skoro uvek efektne i konsekventne, čak pijetetične. Međutim
to ne uspeva da izmeni bled utisak o čitavoj predstavi, kojoj neddostaje ćvršća dramaturgija.
Greška se izgleda dogodila u odabiranju dela. „Bernarda Alba“ niti na najbolji način
reprezentuje Lorku, niti pruža garancije za kvalitetnu scensku trasformaciju. U percepciji
predstave ne može se, međutim, zanemariti ni dobra doza nerazumevanja naše publike za
mističnu stvarnost katoličanstva španske provincije.
Glumački ansambl je očigledno pružio maksimum ne bi li spasao predstavu: pored
izuzetno nadahnute Filomene Dogan, uverljive su bile Lepe Lazarova i ekspresivna Ljilje
Rebezova., Poncija Ivanke Barić bila je pomirena sa životom i uzdržana u gestu. Bogdanka
Vakanjac, Zagorka Bogdanović i Bogdanka Janković - korektne. Adela, Anđelke Krsmanović,
temperamentna i silovita, vrlo bliska Lorkinom tipu španske žene. Kod Ljiljane Adamović
primetili smo izvesnu izveštačenost, čak pozu, što je rušilo stilsko jedinstvo glume, na čemu je
režija sa pravom insistirala. Scenografija Vlade Rebezova, nedovoljno stilski čista, više je
odgovarala nekom amerikaniziranom mizanscenu.
Žan Kokto, svestrani francuski umetnik, nadrealista, klasicista jednovremeno, lirik opore
fakture ogledao se i u dramskoj formi. Škola za udovice i Mornarska ljubav delovi su njegovog
komediografskog opusa. No, ovde je potrebno jedno preliminarno razjašnjenje: Koktoov humor
nije onog galskog, lepršavog, iloovskog tipa. On ispisuje više skice humornih situacija nego
urnebesne parade smeha. Njegov smeh nije onaj zdravi koji razgaljuje, već "tera peutski" koji
uznemirava i nameće određene moralne dileme.
U jednočinkama koje je Jovan Putnik vrlo uspešno postavio na scenu, Kokto progovara
jednom vrstom nadrealističkog humora koji ima u sebi značajnu dozu jeze. U prvoj priči ljubav
se vodi kraj muževljevog sarkofaga, na kraju se čak izvodi cinična igra sa balzamovanim telom,
u drugoj, žena iz "ljubavi" i lako mosti ubija čoveka u kome ne prepoznaje svog davno iz-
gubljenog muža. Ta jezivost daje humoru već napomenutu oporost. Nije teško osetiti ni
intelektualni izazov koji pisac upućuje gledaocu., jer „testira“ njegovu obrazovanost.
Reditelj ove predstave dobro je shvatio pravu prirodu koktoovog teksta i vešto je naznačio
dva osnovna toka. U "Školi za udovice" to su: s jedne strane banalna preljubnička priča, nešto
izmenjenih dispozicija, a sa druge strane cinična podrugljivost piščeva. U delu „Mornarska
ljubav: akcenat je na naivnost intrige i tragičanom završetku lepo zamišljene ljubavne varke.
Režija je dosledno podvlačila tu polivalentnost teksta, time je predstava izbegla pad u prozirnu
komediju situacije, odnosno u melodramsku tragikomediju.
U Putnikovoj verziji Kokto je zadržao svoje prevashodne odlike, ironično-humornu viziju
života, manje ili više prigušenu erotsku nit, kao i intelektua lno-eruditnu vokaciju.
Ovakva predstava značila je težak ispit za glumce, jer trebalo je izbeći s jedne strane patos,
s druge naturalističko oblikovanje likova. Ljiljana Rebezov i Stojan Notaroš pribegli su persiflaži i
to vrlo uspešno. Naročito je stili zacija Rebezove bila efektna: ironičnim kadencama podvlačila
je humorne situacije, podrugljivom patetikom davala ritam čitavoj sceni. Filomena Dogan je
realistički odigrala ulogu družbenice, Zagorka Bogdanović, kao mornareva žena - u pojedinim
scenama prenaglašeno patetična, u celini uspešna. Selimir Tošić je vojnika tumačio sveže, dok
je Lazar Brusin korektno odigrao drugog mornara. Ivanka Barić, u maloj ulozi majke,
nagoveštava neslućene mogućnosti tragičarke koja dramske akcente ne gradi na scenskim
efektima već na psiholo škoj prozračnosti. Bogdanka Vakanjac je delovala senzualno, naročito
svojim prozuklim glasom. Scena i kostimi zanimljivi, naročito za Mornarsku ljubav, a dekor za
istu jednočinku - neobično efektan.
Potrebno je napomenuti da smo Koktoa slušali u tečnom prevodu Mire Milosav ljević.
Treća knjiga Jakovljevićeve trilogije o patnjama i podvizima srpske vojske za vreme Prvog
svetskog rata, poslužila je Aleksandru Ognjanoviću kao inspirativni temat za dramsku evokaciju
tog herojskog vremena Potpomognut tandemom Svetolik i Miodrag Nikačević, koji su
dramatizovali istoimeno poglavlje pomenute knjige, Ognjanović je podlegao zavodljivim ali ne i
dramski relevantnim akcentima vizure Stevana Jakovljevićeva na balkansku epopeju iz Prvog
svetskog rata. On je u Jakovljeviću preferirao romantično i patetično, recimo odmah veoma
efektno i scenično, ali prevashodne su vrednosti pisca „Srpske trilogije“ - dokumentarni
realizam, humanost i specifičan vojnički humor. Sve ga toga bilo je i u ovoj predstavi ali
izvođenje je, međutim, prečesto "preskakalo" na slike sazdane od romantičarske heroike, na
široke gestove, patos i melodramsko (uz prekomerne pirotehničke egzibicije).
U Jakovljevićevim junacima postoje i takve dimenzije ali nije to u njima ono po čemu ih
pamtimo. Tragičnost njihovih sudbina, stojicizam, humor kojim se brane od korozivnog dejstva
bliske smrti, svakako da bi snažnije bili istaknuti, i više došli do izražaja u savremenijoj
rediteljskoj koncepciji. Očišćen od prekomernih romantičarskih natruna, stilizovan i čvršće
realistički koncipiran, Jakovljević bi odjeknuo znatno efektnije, manje anahron.
Rediteljska koncepcija kao da je lutala od scene do scene: Ognjanović je bio dosledan u
nameri da ne potceni ni jedan od tokova Jakovljevićeve epske fres ke. Time je međutim, učinio
lošu uslugu piscu, trudeći se da nam ga neizme njenog predstavi, pokazao nam je svu njegovu
zastarelost, propustivši istovre meno da dovoljno osvetli poetsko-tragične valere tih požutelih
stranica njegove čestite ali ne i velike prozne građevine. Humor, prostodušan i neprev reo, tek
povremeno je preletao rampu, lepota i čistota duša ratnika, koje ratna "klani ca iza svake čuke
vreba" bivala je potisnuta često patetikom gestova i monologa. Učiniće se, možda, nekome da
plediramo za nečim što ni sam pisac nije u romanima u potpunosti ostvario. Čak i ako je tako,
kreativnijim i smelijim zahvatom adaptatori i režija bi možda Jakovljeviću produžili pozorišnu
dugo večnost.
Dosledan svojoj viziji Jakovljevićevog dela, obilno potpomognut drama tizacijom,
Ognjanović je stvorio zanatski veoma uspelo delo, predstavu koja nikako nije bez atmosfere i
specifične naivne lepote. Ne slažući se sa rediteljskom postavkom, moramo mu, međutim, oda ti
priznanje za visoku profesionalnost u svim etapama realizacije dela Na leđima ježa.
U početnim delovima stvoren je zanimljiv štimung oporog vojničkog humora. Scena je
živela jednim dahom, glumci su igrali poletno osećajući da i gledali šte živi njihovim ritmom.
Kada se drama počela zgušnjavati, sa prvim nagoveštajem bliske tragedije, na scenu je
pohrlila patetika i pirotehnika. U galimatijasu pucanja i zapenu šanih monologa izgubila se
poezija ljudskih sudbina: par studiozno izgrađenih detalja, lepo stilizovanih, prošli su nedovoljno
primećeni, za čim valja zažaliti. U tim momentima i glumci su osetili "tanušnost" svojih rola i
snalazili se, po spretnosti i iskustvom. Svakojako, Ognjanović je suviše respek tovao u Jakov-
ljeviću istoriju, manje njegove humanističke lamente i humor ratišta. I scenu zagušio „pozlatom“
prošlosti.. Međutim, ovaj reditelj je i u svojim pogreškama suveren, precizan i konsekventan
profesionalac..
Zavedeni prividnom polivalentnošću scenskog prostranstava, koju su diktirali s jedne strane
reditelj a s druge Jakovljevićev tekst, glumci su ostvarili neujednačene role. Jovan Antić
(kapetan Stanojević), stvorio je, u realističkom maniru, celovitu ulogu snalazeći se bolje u
dramskoj herojici a manje uspešan u psihološkim nijansiranjima. Stevan - Stojana Stojiljkovića,
bled i romantičan, potpuno u duhu rediteljeve intencije. Kosta "Turčin", u tumačenju Stojana No-
taroša, komičan, sav u spoljašnjem gestu, čvrsto građen ali i s nedovoljno osvetljenom
tragičnom dimenzijom, koja čini ovaj kompleksan lik impresivnim. Prvoslav Zakovski (poručnik
Rajko), gradio je svog junaka u nekoliko osnovnih tonova, imajući neophodnu distancu. Nepre-
tenciozno i dobro. Dragoljub Lazarov, veoma mlad glumac, pod iskusnom rediteljskom rukom
ostvario je prihvatljivu ulogu romanti čnnog heroja (Dragan), premda je glasovno još nedovoljno
kultivisan. Veteran zrenjaninske scene, Lazar Brusin, simpatič no je oživeo posilnog Živorada,
ujednačeno, u svom već poznatom komičarskom dijapazonu. Epizode Radeta Brankova,
Milutina Pavlova i Dragana Krsmanovi ća, osobito prve dvojice, na nivou predstave, znači
solidne.
Opaska koja važi za čitav ansambl - u prihvatanju jezičkih karakteristika originala mora se
biti dosledniji. Poneki su mešali "vojvođanski" i "srbijan ski", drugi potpuno zanemarili jezičke
osobenosti.
Stilizovano - realistički dekor Vlade Rebezova, bitan je kvalitet ove predstave.
U umešno načinjenoj, i ujednačeno igranoj predstavi Na leđima ježa, igrali su još Nedeljko
Pajević (markantno), Sima Grosu, Ferenc Salma, Jovan Radin, Stojan Sekulin, Borivoje
Joksimović i Radomir Kovačević.
Zrenjanin, 1971.
SOLŽENjICIN NA ZRENjANINSKOJ SCENI
Aleksandar Solženjicin: "U prvom krugu",
za scenu priredio i postavio Sava Komnenović
19, 2.1972,
OPERETA OD TRIFKOVIĆA SAČINjENA
Kosta Trifković: „Baš su ti muškarci prave lole“,
scenska adaptacija i režija Dragan Jović
„Zrenjanin“, 1972.
URNEBES NA SCENI
Žorž Fejdo“ Buba u uhu“, reditelj Ljubiša Ristić
Ako je vodvilj, ta pikantno elegantna komediola, derivat francus¬kog duha, onda je Žorž
Fejdo njegov rodonačelnik. Intriga, prevas¬hodno ljubavnog sadrža ja, muž - pomalo
onemoćao, ljubavnik vreo i ne¬strpljiv, žena kao leptir lepr¬ša va, sluge glupo-pametne, tema
golicava, ali nikada suviše eksplicirana - to je skoro čitav svet vodvilja. Od ko¬¬mediografskih
sredstava - zabuna, prerušava nje, nesporazumi. Do¬-dajmo tome živahan ritam, povremenu
laku ironiju, koja je bez su¬¬¬višnih socijalnih određenja, najviše duhovitost, to su Fejdo i „Buba
u uhu“.
Postavljajući na zrenjaninsku scenu ovu, kako sam kaže, "smešnu dra¬mu", Lju biša Ristić
je već konceptom obezbedio sebi preduslove za do¬padljivu predsta vu. Pogrešno bi bilo u
Fejdou tražiti posebno sa¬ti¬rič¬ne valere, eventualne psihološke kontrapunkte, on jedno
stavno že¬li da zabavi publiku, i sam se sme jući. Ristić je to shvatio i zato ovaj vo¬dvilj ima
neophodnu lakoću i vibrant nost. Razigrana scena pokazala se kao najbolja transmisija između
ovog, ne suvi še serioznog pisca, i savremene publike neodređenog ukusa.
Međutim, Ljubiša Ristić ni¬je se zadovoljio pukim rekonstruisanjem inten cija ovog pisca. U
predstavi koju smo posmatrali, prisutan je izvestan eksperi mentalni zahvat, recimo - uspešno
kolokviran. Naime, Ristić je uočio jednu za¬ko¬nitost koja je prisutna u svim delima Žorža
Fejdoa: prepoznao je u njima neiz meran dinamizam, i odmah ga definisao kao srž njegovih
vod¬vilja. I zaista, u Fejdou ima neizmerno mnogo mehaničkih radnji, jur¬njave, vratolomija,
tako da igrati ovog pisca znači posedovati, po¬red veštine duha, i pozamašnu telesnu energiju.
Baš na tom urne¬bes¬nom ritmu insistirao je i reditelj, dajući istovre meno „Bubi u uhu“
plastičnost pomalo stilizovanog Fejdoa. Činjenica je da poje dina njegova de¬la nose u sebi i
apsurdno-tragične akcente govori da ni Risti ćevo in¬si¬stiranje u tom pravcu ne bi bilo
proizvoljno.
Zrenjaninska premijera je pokazala koherentnost redi¬teljske ide¬je, bila je razigrano
dorečena, u krupnom planu neuhvatljivo razigrana, u detalju dorađe na. Glumci su imali
dovoljno lakoće ali i preciznosti. Ritam koji je potenci rao mehanizam kretnji, upravo nam je
iznova dokazivao tačnost Bergsonove tvrd nje da otuđena kretanja de¬luju neodoljivo smešno.
U precizno naznačenoj nomen klaturi, akterima je ipak ostajalo dovoljno međuprostora za
kreativna domiš¬lja¬nja.
U celini, zrenjaninski glumci pokazali su dovoljno maštovitosti i iz¬dr¬žljivosti. Jovan Antić, u
dvostrukoj ulozi (Viktor Šandebiz i sluga Poš), bio je dominantna figura čitave pred¬sta¬ve.
Tem¬pe¬ra¬mentan, ok¬re¬tan, diktirao je ri tam svima ostalim. Stilizovane geste, izražajna
mi¬mi¬ka, i nesvakidašnja moć čisto fizičkog pretapanja, učinili su njego¬vu igru
nezaobilaznom. U roli sluge Poša, Antić je ostvario ulogu ko¬ja ima u sebi antologijske
vrednosti. Dragoljub Lazarov se uspešno uk¬lopio u Ristićevu koncepciju ubrzanog ritma. Bio je
eksp lozivan, s iz¬razitim osećanjem za scensku kretnju. Ipak, s više ležernosti obogatio bi
do¬datno ličnost Turnela. Anđelka Krsmanović, pokazala se kao ti¬pič¬na Fejdoovska glumica,
temperamentna, zavodljiva - seks koji je pri¬kri¬ven, ali svi znaju da je prisutan. Njena Lisjen,
upečatljiva. Stojan Sto¬jiljković, kao doktor Finaš, precizan, kultivisan i razigran. Filo¬me¬na
Dogan je, u svom već poznatom maniru čvrste realističke glume, da¬la solidno ostvarenje.
Nedeljko Pajević, pojavom i gestom na¬met¬ljiv kao što je uloga i tražila. Svoj zadatak
nemotivisanog sveubojstva uverljivo je obavio. Od epizoda valja istaći Kamija Šamdebiza u
inter¬pretaciji Selimira Tošića, kao i Milenka Pavlova.
Igrali su još Prvoslav Zakovski, Lazar Brusin, Radovan Bran¬kov, Mira Dimitrijević (i
pored značajnog truda delovala je suviše če¬dno za zavodnicu kova Rajmond Šandebiz), i
Dragica Despotović.
Sce¬nografija Vlade Rebezova, nešto modernija nego Fejdoovska ali je, po¬red izrazite
funkcionalnosti, nosila i neke asocijativne namere Ri¬sti¬ćeve.
Pre svega, nije svaki Bernard Šo zaloga uspeha. Zatim, nije dovoljno delo sa njegovim
potpisom samo postaviti na scenu. Kao i za ostale komade neophodan je istrajan rad i barem
malo kreacije. U zrenjaninskoj premijeri komedije „To se nikad ne zna“ mnogi od ovih elemenata
su nedostajali. Sam tekst, iako je sa skoro svim šoovskim odlikama, nije vanserijski, čak je, uz
svako strahopoštovanje pre ma velikom autoru, zvučao starmalo.
Porodica gospođe Klendon, proverenog borca za ženska prava i pisca knjiga iz porodičnog
morala i mentalne higijene (čija su deca, naravno sušta suprot nost onim idealnim likovima iz
njezinih knjiga), traga za mužem i ocem dece, koji ih je, posle razvoda potpuno napustio. On je
oličenje svakojakih negativno sti, ali ima jednu zanimljivu „pozitivnu“ osobinu - bogat je.
Pronalaze ga i tu se radnja prividno zapliće... Sve u svemu, jedna banalna fabula koju jedino
Šoov humor održava na okupu. Međutim, kada dodamo da ni osvedočeni dramski maj stor,
Bernard Šo, nije u ovoj komediji bio naročito inspirisan, postaje jasnije sa kakvim su
predtekstom raspolagali izvođači ove predstave. Moguće polemičke iskre koje povremeno nudi
Šo (o čistunstvu koje se zloupotrebljeno pretvara u manu, o sudbini velikih moralizatora itd.),
postoje i u ovom delu ali su se neo pažene utopile u masu indiferentnih replika.
Mladi reditelj Ljubiša Ristić, koga smo upoznali kao vrsnog realizatora Fejdoovog vodvilja
„Buba u uhu“, kao da je u ovom slučaju dvostruko pogrešio. Odabrao je nereprezentativnog
Šoa, odnosno tražio u njemu akcente kojih zap ravo ovo delo, pa čak i čitav njegov opus, ne
sadrže. U piscu slojevitog humora, čak lingvističkih persiflaža, on je tražio elemente burlesknog,
čak revijalnog. Ristić je predstavi pokušavao da udahne brži ritam, međutim uglavnom se ogra
ničio na mehaničko ubrzavanje: mnoštvo skokova, akrobatika, jurnjava suštinski ništa ne
menjaju u organizaciji dramskog toka. Jednu prevashodno narativnu ko mediju on je, s velikim
naporom, prevodio na teren vodviljskog, moramo da kaže mo ne baš s mnogo uspeha.
Druga intervencija Ristićeva, takođe neobaveštenom gledaocu naizgled mehanička, nikako
nije bez značaja za kompletnost utiska, a odnosila se na zav ršetak ovog dela. Naime, reditelju
se originalan završetak učinio nedovoljno atrakivan pa je Šoa začinio Šekspirom (finale dela
„Piram i Tizba“). Ni u ovom slučaju novatorstvo nije imalo očekivani efekat, jer takve
kontaminacije moraju imati jako opravdanje u kompleksnoj transformaciji ideje predstave, što
ovoga puta nije bio slučaj.
U rediteljskom bloku, dakle, ovako smišljena predstava nije imala mnogo šansi da na
pozornici zablista nekim novim sjajem. Tako je i bilo. Ansambl kao da je prišao realizaciji
ovakvog Šoa sa izvesnim rezervama: neophodnog poleta koji bi, eventualno, mogao da priguši
naznačene protivrečnosti, nije bilo. Predstava je tekla bez pravog ritma i tona, neprestano se
rasipala, što je svaka ko doprinelo nepovoljnosti konačnog utiska. Bernard Šo, koji i inače
predsta vlja izazov specifičnošću svog humora, ovoga puta je prošao mimo nas.
Interpretatori su se na pozornici dvojako pokazali: oni koji su mogli i hte li da slede Ristića u
burlesknom ritmu, pošteno su obavili svoj posao. Oni su koliko-toliko oživeli junake koje su
tumačili, naravno ne uvek u šoovskom duhu. Drugi su jednostvano dramskom tehnikom izvršili
povereni zadatak, ne upušta jući se u nadgradnju likova. U prvu grupu spadali bi: Anđelka
Davidovac, Rade Brankov i Dragoljub Lazarov. Prilično osveženje predstavlja naročito igra
Radeta Brankova. Stojan Notaroš kao advokat Makomas uspeo je da se otrgne iz letargije u
koju je upala grupa izvođača, i da u priličnoj meri animira lik smu šenog pravnog savetnika.
Sava Damjanović, kao Bun - korektan. Filomena Dogan i Neđo Pajević, kao gospođa Klendon i
Rergas Krampton, igrali su prilično bledo, sa naglašenom distancom prema likovima koje su
igrali. Smatramo takođe da je i dodela ovih uloga pomenutim glumcima priličan promašaj. Olga
Belić je Glo riju igrala sa prekoviše grča, bez dovoljno nijansi koje odlikuje Šoove ženske likove.
Najcelovitije ostvarenje ove predstave doneo je Stojan Stojiljković, kao glav ni kelner. I
gestom, i ritmom, i uspelom maskom, bio je najbliži piščevim in tencijama, nažalost taj lik je ipak
samo epizoda. Ovaj glumac nas iz predstave u predstavu uverava u svoju moć transformacije i
ne bi bilo loše da se to i repe rtoarom iskoristi.
Scena Miodraga Tabačkog realistički funkcionalna i dopadljiva. Kostimi Višnje Postić, sa
malo izuzetaka, uspeli.
Italijanski pisac Karlo Goldoni, čiji se život provlači kroz čitav osamna esti vek (1707-1793)
napisao je preko dve stotine pozorišnih komada, uglavnom sa namerom koja je suprotna
rediteljskim intencijama zrenjaninske premijere njegovog najpoznatijeg dela. Naime, ambicije
Goldonijeve bile su da prekine tra diciju komedije del arte, što znači da improvizaciju svede na
najmanju meru. U Mitrovićevoj postavci dela „Sluga dvaju gospodara“ bilo je, naprotiv, dosta
prostora ostavljenog glumačkoj intuiciji (čitaj: improvizaciji!), što nije dodu še karakteristično za
Goldonija, ali za savremeni teatar svakako jeste. Za div no čudo, ovaj tekst se pokazao dovoljno
"elastičan" za takvu užurbanu, čak zapenu šanu, igru.
Junak ove blage komedije, sluga Trufaldino, pokretač svih nesporazuma, bez kojih
uostalom komedija i ne može, taj sluga dvaju gospodara, u upečatljivoj interpretaciji mladog
Milenka Pavlova, lik je koji nam zapravo jedini preosta je, ako pokušamo iz predstave da elimi-
nišemo anahronizme. Humorno bojeći zgo de i nezgode, uglavnom časnih Venecijanaca,
Goldoni stvara igru koja bi danas teško uspela da održi našu pažnju, bez značajnijih rediteljskih
intervencija. Prvu smo već spomenuli (svođenje igre na urnebesan ritam), druga se ogleda u
persiflaži koju primenjuju neki od učesnika u predstavi. Međutim, koliko je u izvlačenju čisto
ritmičkih tonova Mitrović imao uspeha, toliko u profiliranju glumačkih ostvarenja dopuštao
opasnu neujednačenost. U gegu i višedimenziona lnim kretnjama nisu se svi glumci podjednako
snalazili, a reditelj je morao te neravnine ujednačavati, da bi stilskom monolitnošću podigao
kvalitet predsta ve. Naažalost, Mitrovič to nije učinio.
Tumačeći Trufaldina, Milenko Pavlov je pružio uveravanja u mnogostru kosti svog talenta.
Bogatstvo gestikulacije i modulacije, plastičnost skoro fi zičkog teatra, i vanredno osećanje za
nametanje presudnog ritma, glumačke su veštine koje nikako nisu mogle proći nezapažene.
Ipak, ponekad ga je slast imp rovizacije odvlačila u opasan
egzebicionizam., Što kao izdvojena minijatura ne deluje kao promašaj ali u komediografskoj
strukturi, na kojoj je Mitrović, insistirao, svako zadržavanje radnje nosi u sebi značajnu opasnost
za koheren tnost komediografske tenzije. Stojan Stoiljković je pokušao lik Pandolfa da ostvari
karikirajući ga, ali je u persiflaži izgubio meru tako da se parodnič nost u neku ruku okrenula i
protiv njega samog. Slično bi se moglo reći i za Radovana Brankova, čiji doktor Lombardi jedva
i da egzistira na sceni. Činje nica je da Goldoni i nije naročit majstor u slikanju karaktera, ali zato
zna da predstavi tipove i skupine karakterističnih ljudi. Nažalost, junaci koje su tuma čili
Stoiljković i Brankov nisu zaživeli na sceni, ni kao tipični predsta vnici vremena.
Zanimljivo ostvarenje je, međutim, prikazao Nikola Jurin tumačeći Florin da Aretuzija. On se
opredelio za srednje rešenje: blago je parodirao lik koji tumači, bez isforsiranih gestova,
spreman da se uklopi u lepršavost neobave zne igre, ali uvek na oprezi da ne izgubi realno tle
pod nogama. U grupu sa njim može se, donekle, uvrstiti i Selimir Tošić koji je igrao Silvija, na
sličan način ali sa više krutosti. Zagorka Bogdanović, kao Beatriče, alijas Federigo Rasponi,
opredelila se za sigurnost realističke glume, sasvim dobro prostu dirane, ali nažalost sasvim
disonatne ostalim glumcima, naročito stilu koji je nametao Pavlov. Slobodan Despotović je, kao
kritičar Tebaldo, likom i gestom bio dovoljno pritvoran i savitljiv. Ružica Savić je služavku Blan-
dinu igrala po receptu renesansnih tipova, što je ipak pomalo strano osamnaestom veku.
Scenografija Vlade Rebezova nezaobilazan je fenomen ove predstave: -veo ma
funkcionalna (za urnebesnost Mitrovićeve koncepcije i jedino moguća), i do krajnosti
redukovana. Jedina zamerka mogla bi se odnositi na odsustvo smeli jih kolorističkih valera.
Znameniti norveški dramatičar Henrik Ibzen, nikada se nije odlikovao preterano lagodnim
tonom i svetlim bojama u slikanju stvarnosti, međutim u dramama sa izraženijim društvenim
konsekvencama sivilo završnih scena delimično su ublažavale plamteće scene gigantske borbe
usamljenih i hrabrih pojedinaca. Neuspešnih ali podsticajnih. U delu „Aveti“ sve je podređeno,
osnovnoj temi, morbidnoj finalizaciji roditeljskog greha. U ovoj drami, ispunje noj izvitoperenim ili
lažnim porodičnim vrednostima, nemirnim savestima, pohotom, i konačno, ludilom, Ibzenov
superiorni duhkao da je ustuknuo pred paklom društvenih i psiholoških nasrtaja.
U zrenjaninskoj postavci ove tragične igre pomerenih savesti i svesti, osećanje usamljenosti
i bezizlaza saopštenisu uzdržanim govorom surovog realističkog pozorišta. Reditelj ove
predstave Aleksandar Ognjanović trudio se da dosledno rekonstruiše svu slojevitost dela,
sazdanog od segmenata psiholoških stanja, čak patološkog ispoljava nja, i moralističkih oluja,
ne opredeljujući se posebno za akcentovanje ni jedne od dramskih vizura. Ibzen, međutim,
pruža i takve mogućnosti. Ova drama konkretno mogla bi se izvoditi kao moralistička kamerna
igra, sa tezom, ili kao veoma moderni i morbidni "pinterovski" komad. Režija se, ovog puta, nije
upustila u reinterpretaciju dob ro nam znanog Ibzena.
No, ni u ovakvoj Ognjanovićevoj viziji „Aveti“ nisu delovale suviše anahrono, jer dosledna
rekonstrukcija drame nije u glumačkim rolama prekoviše insistirala na spoljašnjoj teatralnosti.
Znači: dosledno pročitan, i čistim tonovima realizovani Ibzen, igran je slobodno, bez grča.
Ovaj pisac grandioznih i kompleksnih likova, i u ovom delu nameće izvođa čima teške,
ponekad i preteške zadatke. Uz značajnu rediteljsku pomoć, zrenja ninski glumci su, u celini,
ostvarili zapažena ostvarenja. Može se reći čak, da je jedno od njih i vrhunac predstave.
Tumačeći Osvalda Avlinga, slikara, Nikola Jurin je ostvario najuspešniju ulogu od svog
povratka na zrenjaninsku scenu. Raspolažući osvedočenom glumač kom tehnikom, on je
uspešno dočarao paranoičan um koji se javlja kao svakodnev nica junaka koga tumači. Naročito
je imponovala njegova dobra psihološka prip rema koja je prethodila svakom euforičnom
raspoloženju. Gordana Vinokić je gospođu Avling dala sigurno i koncentrisano, primetno se ipak
bolje snalazeći u "smirenim" sekvencama. Raduje međutim njen očigledan napredak u ovakvim
dramskim rolama, jer transformacija iz repertoara koji je do sada igrala, zavo dnice ili
komičarke, obično nije bezbolna. Stojan Notaroš je pastora Manader sa igrao prilično
pravolinijski, korektno, čak prekoviše pitomo. Olga Belić je kao služavka Regina bila spontana, i
taj je lik donela mešavinom koketerije i neočekivane gordosti. Lazar Brusin, kao stolar Jakov
Engstrand, živopisan ali i površan.
Scenografija Vlade Rebezova je sledila nameru režije da se vizueleno ublaži morbidnost
koju tema donosi. Zato je scena bila za nijansu svetlija nego što nordijske drame prepostavljaju.
Konačno: bila je to pošteno rađena predstava, dobro igrana, čvrsto organi zovana. Jedino
preostaje pitanje: zašto ne neki drugi Ibzen, angažovaniji, reprezentativniji i možda autentičniji
(Stubovi društva, Neprijatelj naroda ili...).
Tekst koji je Slobodan Stojanović ponudio našim pozorišnim scenama, ne sadrži previše
dramskog u sebi, zapravo teatarsko je prisutno u njemu kao sup tilna sukobljenost
dokumentarnosti i ideoloških zadatosti trenutka. To je za dramsko delo, u zavisnoisti od slučaja,
i premalo i previše, u Stojanovićevom slučaju upravo dovoljno. Njegov je rukopis sačinjen od
isečaka ratne i poratne stvarnosti ratnika i revolucionara, povezanih poetsko - simboličkom
inscena cijom, koja predstavlja okosnicu i poruku teksta. Sadržinska ali ne i drama turška, ana-
liza polaznog teksta (scenarija)pokazala bi da u njemu egzistiraju sledeći slojevi: Osnovna ideja
teksta je humanistička ambicija reafirmacije osnove našeg društva. Naravno na nivou etike
nevezano za akutnu politiku. To je trebalo da bude i dragocena poruka o potrebi moralne
obnove. Što je, nažalo st, nedovoljno razgovetno iskazano u dramatizaciji. Isečci iz ratnih i
ratnič kih biografija,su živopisni, reljefni i smisleno nanizani; Vezivno tkivo iz među ratnih i
posleratnih vremena (mladić koji se priseća svog identiteta, i devojka koja mu pomaže) – bilo je
dramski neuverljivo i ponekad patetično. Sticajem okolnosti, ili nečim drugim, recimo režijom.
najuspešnija mesta ove scenske publicistike javljala su se na mestima gde su dokument i
ideologija do lazili u tragikomične raskorake.
Od takvog heterogenog materijala, Aleksandar Ognjanović i zrenjaninski glum ci napravili
su uspelu predstavu, koja podseća i upoznaje, koja je i humorna ali i jasno opredeljena za
pojedinca i njegovu sudbinu.
Režija je, dobro shvativši prirodu Stojanovićevog teksta, insistirala na dokumentarnosti i
spontanosti, bez prekoviše truda na naknadnoj i posebnoj dra matizaciji postojećeg teksta.
Vrednosti rukopisa su tako sačuvane, a scenski prikaz je bio uverljiv i prigodan. Ognjanović je
simultanim smenjivanjem humornog i tragičnog, vedrog i oporog, gradio predstavu, bez želje da
nasilno razgori dramsku tenziju, ali i neizlažući se opasnoti da patetika zaguši ideju. Kao re ditelj
koji precizno vodi predstavu, on je najveću pažnju posvetio građenju li kova. Ukršteni monolozi,
koji na taj način simuliraju dijalošku hitrost, koji čine i srž predstave, bili su dobro prostudirani i s
merom akcentovani, tako da je publika dobila tonski i stilski ujednačenu i zaokruženu scensku
viziju.
Predrag Jović i Olga Belić imali su nezahvalnu dužnost da tumače lirske junake
Stojanovićeve. Nezahvalnu, jer smo već konstatovali da se autor nije najbolje snašao u
građenju "vezivnog tkiva" - fabule o mladiću koji prepoznaje sebe na fotografiji iz NOB-e, i traga
za svojim neznanim identitetom. Ipak, Predrag Jović se bolje snašao u tom "međuprostoru."
Stojan Stojiljković, kao čika Jakov, bio je i uverljiv i potpuno u intonaciji predstave - heroičan i
poma lo tragičan. Nikola Jurin je, igrajući Picana, vrlo brzo "prešao rampu" i animi rao publiku.
Na isti način, naravno drugim sredstvima, je i Mihajlo Foro nasme jao gledalište epizodom iz
NOB-e. Njegov dar za plastično predstavljanje je uoč ljiv. Radovan Brankov je Velju Piculja
igrao sa dovoljno koncentracije i tempa. Bogdanka Vakanjac kao frizerka Kosara bila je sasvim
u "liku", dobro se uklopiv ši u humornu dimenziju predstave. Budimir Pešić je igrajući druga Raje
Rusa, pokazao izražen smisao za prefinjeno nijansiranje lika, za glumu usmerenu pre vashodno
psihološkim razotkrivanjima. Stojan Notaroš je snažno oživeo Dobrijevog komšiju, izrazivši svu
poraznost svakodnevnice penzionisanih rat nika. Ružica Savić i Lazar Brusin su korektno izrekli
svoje monologe, u čemu je tekst više bio na strani Savićeve, dok je pokušaj da se u Brusinov
monolog utkaju zrenjaninske prilike ostao samo pokušaj.
Ukupnom, povoljnom utisku o predstavi znatno su doprineli Vlada Rebezov, kao scenograf
(jedinstveno i funkcionalno uređena pozornica), i Vlada Kovače vić, kao kompozitor (muzika u
pauzi je dočarala zvuk vre mena koje kao da nikada neće biti prošlo.)
26.10. 1974.
Pisac srednje generacije, Ferenc Deak, ove godine eksponiran u javnosti kao scenarista u
Puli nagrađenog filma „Parlog“, predstavio se zrenjaninskoj pub lici naturalističkom dramom iz
porodičnog života. Tema je strinbergovska (rasipanje "zaboravljenih porodičnih osećanja"). Zna-
či surovo i sirovo zahva ćen životni detalj, izražene i izrazite ličnosti. U odabiru građe i
motivaciji likova Deak je bio na pravom putu, nesporazum je nastupio u momentu kada je arhe
tipski ljudski problem trebalo žanrovski opredeliti - njegova drama ostaje u procepu između
prenaglašenog moralističkog traktata o porodičnoj "sreći", mo ralu i ambicijama, odnosno
realističke tragikomedije iz života jedne vojvođan ske ruralne porodice.
Takvu, nedovoljno kanalisanu, erupciju psihički razorenih ličnosti Lilija na Arsenov je
pretočila u naturalističku, i agresivnu predstavu, nadajući se da će paničnim ritmom
nadoknaditi odsustvo psihološke pokretljivosti. Što je i, zapravo osnovna mana Deakovog
teksta. Utisak, s druge strane rampe, međutim, često nije bio adekvatan rediteljskim
očekivanjima. Insistiranje na onome što delo jedva sadrži,: na rekonstrukciji pomerene i
pometene ravničarske stvarno sti, onemogućilo je rasplamsavanje poetsko-tragičkih pasaža,
koje su zapravo naj veće vrednosti Deakovog teksta. Međutim, ovakav pojednostavljen prilaz
delu omogućio je nekim glumcima da ostvare zapažena ostvarenja, što bi bilo skoro nemoguće
u jednoj čvršćoj organizaciji predstave.
Zagorka Bogdanović je Emu Ćuk donela s punom koncentracijom, bez prenagla šenosti,
bojeći ovu bledu i izgubljenu usedelicu unutarnjom samoironijom. Pro fesora u penziji igrao je
Stojan Sojiljković, s dobro pronađenom ravnotežom protivrečnih i prenaglašenih osećanja.
Nikola Jurin, kao Karlo Novak i Milen ko Pavlov kao Tihomir Novak - u okvirima svojih
prosečnih ostvarenja i ličnih manira, što je za Jurina manja pohvala. Divna Stojiljković, sva
ponesena rediteljskom intencijom furioznosti i hitrine, ponekad prenaglašena, sa par lepih
scena.
Scena Vlade Rebezova - neorealistička, pogodnija bi bila za neku utišaniju verziju ove
predstave.
Sve u svemu: tekst - kao literatura - zavodljiv, kao scenski iskaz nedorečen: režija - smela
ali neprecizna; gluma - zadovoljavajuća; predstava u celini - oko proseka.
Klasično Sremčevo delo, roman „Pop ćira i pop Spira“, Dragan Jović je, uglavnom, sveo na
anegdotu o tuči ovih književno znamenitih popova "čerez učitelja Pere", a sve u "produkciji"
njihovih popadija. Time je znatno dobio na kompozicionoj čvrstini, ali istovremeno izgubio od
karakterističnog vojvođan skog ( humorističkog) miljea koji je možda i jedna od glavnih
karakteristika ovog Sremčevog dela. Ipak, preostalo je i u takvoj adaptaciji dovoljno prepoznatlji
ve arome.
Znatnije su i primerenije, međutim, intervencije u rediteljskoj koncepciji. Jović, u suštini, čini
dva dramaturška zahvata: jedan stilski a drugi tehnički. Nažalost, znatno je bio uspešniji u
drugom. O čemu je reč: želeći da publici saopšti svoj doživljaj Sremčevog romana, reditelj u
njemu pronalazi elemente o kojima pisac verovatnonije ni razmišljao. On likove, u pojedinim
pomentima, pretvara u karikature, a scene od zdravog humora sačinjene transformiše u gro
teske. U pojedinim momentima javlja se i lascivnost, sasvim strana ovom piscu.
Jednom rečju, u stilizovanju i akcentovanju režija nije imala dovoljno mere. Jer, za publiku
koja predstavu posmatra isključivo kao pozorišni čin, manje opterećenje je ako ono što gleda
ne liči sasvim na original, pošto je, naravno, reč o romanu, a znatno više joj smeta ako
prikazana scenska igra nije stilski je dinstvena niti dramaturški kompaktna. Ova predstava baš
toga nije imala: Uednačenost i stilsko jedinstvo. Istini za volju, u onome što nam Jović nudi,
povremeno ima šarma, ali i klišea već uočenog u prestavama ovog inače talen tovanog
reditelja.
U onome što smo uslovno nazvali "tehničkim" intervencijama, Jović ima znatno više
uspeha: on aktere brojnih simultanih radnji zadržava sve vreme na sceni, koristeći se načinom
zaustavljene, možda je još bolje reći zamrznute, scene u sceni. Dobijamo tako ponekad tri
scene u jednoj, gde zaustavljene radnje izoštravaju onu koja traje, a njihovi akteri upotpunjuju
inače ugodnu scenu. Ovak vo korišćenje iskustva drugog medijuma (filma ili televizije) uspešno
je i atra ktivno dimenzioniralo uobičajenu scensku radnju.
Sve vrline i mane režije i adaptacije, saopštili su nam i glumci ove pred stave, naravno u
izraženom rasponu kvaliteta, iu zavisnosti od stepena prih vatanja rediteljskih intencija.
Zajednička im je bila izvesna prenaglašenost. Mihajlo Foro je popa Spiru igrao sa punom
koncentracijom, uvek u liku, blizak Sremčevim navodima. Ovaj glumac sve više pokazuje
primetnu sposobnost trans formacije u lik. Nažalost, i on je u završnim delovima predstave pao
u karika turu. Pop Ćira, u interpretaciji Stojana Notaroša bio je bliži rediteljevoj nego piščevoj
intenciji. Inače, bilo je to standardno ostvarenje glumca kome ovaj fah odgovara. Od popadija ,
izrazitija je Ljiljana Rebezov, čija Persa, i u prenaglašenim scenama ima šmeka. Ivanka Barić,
kao popadija Sida, zadovolja vala se da „asistira“ Rebezovoj u stvaranju „antagonističke“
atmosfere.
Ružica Cvetić je Julu donela kao nesuvislo i nevaspitano stvorenje, ali sve to uradila sa
simpatičnom neobaveznošću. Me lanija Olge Belić, i kaćiperna i "napirlitana", ali više na
"engleski" nego na banatski način. Uzročnik popovske svađe, učitelj Pera, je u igri Nikole Jurina
bio dovoljno uglađen, ali nedovoljno izveštačen kada je to trebalo. Građen s merom, Šaca,
Jovana Antića, razigran i raspevan, čak i pomalo pust. Novak Bil bija se, igrajući popa
Oluju,pokazao kako veoma nadaren glumac, i kada promaši intonaciju, na sceni ostavi zapažen
utisak. U predstavi su igrali još, s dosta uspeha: Ivanka Barić, Zagorka Bogdanović, Bogdanka
Vakanjac (kada bi se odrek la jeftinih efekata – bila bi komičarka velikog dijapazona), i vrli
epizodista Lazar Brusin.
Scena Vlade Rebezova, ne baš ambijentalna, ali zato oku ugodna. Kostimi Vesne Radović-
Dorić izražajni i sa ukusom. Muzika prijatna. Ipak, jedna opaska: valjalo bi ujednačiti govor na
sceni..
mart 1982.
ŠNAJDEROV POVRATAK
Aleksandar Popović: Razvojni put Bore Šnajdera,
režija Slavenko Saletović
Teško je objasniti kako i zašto pojedina dramska dela posle duge pauze ponovo zakorače u
susret publici. Jedino je sigurno da na to najmanje utiče sama pozorišna publika! U slučaju
Popovićevog „Bore Šnajdera“ u pitanju je pozoriš na i društvena sudbina samog autora, koji se,
posle pisca u modi, našao na pozi cijama zaboravljenog dramatičara. Koga nešto vraća u
„život“?
Scenska postavka ove drame, po opredeljenju Slavenka Saletovića, otkriva, ipak, moguće
povode za drugi život "Bore Šnaj¬dera". To je, pre svega, izvesna tematska aktuelnost
Popovićevog teksta, jer se njegova fabula vezuje za zloupot rebe službenog položaja, nerad,
loše poslovanje i slične radnje - što je pri sutno i u našoj svakodnevnici. Istini za volju, i lik
glavnog junaka Bore Šnajde ra, onako kako ga je Popović napisao, egzistira nezavisno od
sudbine drame kao prepoznatljiv pozorišni i životni znak našeg mentaliteta.U građenju zrenja
ninske predstave, ovakav prilaz, koji se ogledao u redukciji književnog predloš ka, jasno je
pokazao mogućnosti nove interpretacije Popovićeve komedije, ali i neophodnost precizno
postavljenje mere u "eksploataciji" njenih scenskih dome ta. Jer, Popović je dramski autor čije
vrline treba, pre svega, tražiti u isme vanju životnih i društvenih stereotipa, konvencija i mitoma
nije. I njihovih lingvističkih tragova! Njegov humor izaziva nedoumice, dok se najznačajniji dra
maturški pomaci dešavaju u sferi jezika, čija hotimična zaošijanost i smišlje na otuđenost,
najbolje prezentuju svet Aleksandra Popovi ća.
Saletović je, međutim, išao za radnjom, precizno, tumačeći zgode i nezgode, razvojnog puta
jednog karijeriste, inteligentno je podvlačio mesta gde se aktue lna stvarnost i delo dotiču,
jasno postavio likove, ali i u akademskoj precizno sti realizacije ispustio popovićevsku
atmosferu, koja se sastoji od "hiljadu pet lji". Misaonih i jezičkih.
Mera satiričnosti i realnosti pokazala se manjom od nadrealne humornos ti. Predstava je
rađena realističkim manirom, sa povreme nim zgušnjavanjem u grotesku. Popovićeve invektive
povremeno su doticale gledalište, neke uloge su efektno urađene, reakcija publike je bila
pozitivna ali, to već postaje manir ovog pozorišta, nije bilo onih presudnih sitnica koje su
neophodne za predsta vu koja može da traje.
Režiji je nedostajalo više sluha za persiflažu, za jezičke bravure, za ana lizu stereotipa.
Scenografiji, koju potpisuje inače studiozni i provereni, Miodrag Tabački – pomalo u raskoraku
sa temom i atmosferom. Prazan i pomalo slučajan scenski prostor nije bio dovoljno podsticaj za
igru podsmevanja i ver balnih „brzalica“.. Osuđeni na tako nedefinisanom prostoru, glumci su
mogli lakše da odigraju neki komad apsurda beketovske škole.
Glumačkom ansamblu nedostajalo je ujednačenosti u prilazu likovima i ukupnoj inscenaciji.
Novak Bilbija uspešno je izgradio lik karijeriste i hohšta plera "s naših strana". Istakao je svu
njegovu ljigavost, povodljivost, skoroje vićku bolećivost na privilegije rukovodećeg položaja. Sa
neophodnom distan com, igrao se s Borom Šnajderom, puštajući ga da zveči isprazno kada to
treba, omogućavajući mu da se "glasne" ljudski, progovori frazom politikanta baš na mestima
gde je i Popović zamislio. Na toj stazi persiflaže bio je i Budimir Pešić, koji je kadrovika Vitu
igrao s dobrom merom ironije. Rozika, Svetlane Utješanović, bila je dovoljno izveštačena i
koketna, i sa Gordanom Vinokić, u ulozi Line, zatvara krug aktera koji su izbegli realistički manir,
dobrim delom i režijom nametnut.
Kostime je uradila Ljiljana Orlić, ne zamerajući se ni piscu ni reditelju.
Dnevnik, 16. novembar, 1982.
UPOTREBA NUŠIĆA
Branislav Nušić: „Gospođa ministarka“,
režija Ivana Vujić
U prošloj sezoni, na zrenjaninskoj sceni gledali smo nedovoljno uspeo poku šaj da se od
Nušićevog komediografskog predloška („Gospođa ministarka“), pri menom radikalnih pozorišnih
metoda, stvori moderna drama apsurda i surovo sti. Ovog puta, drugi reditelj, Stevo Žigon,
veštijim i smislenijim interven cijama, pomalo već istrošenom (izigranom) „Sumnjivom licu“
udahnjuje protoč nost i strukturalnu svežinu. Zrenjaninsko izvođenje ove rane Nušićeve komedi
je prošlo je u najvećoj mogućoj meri bez stilske anahronosti, pulsiranje u gleda lištu izazivano je
tečnom pozorišnom igrom a ne samo prepoznatljivim tekstua lnim slojem, dok je veštom
dramaturškom intervencijom obnovljen i znatan deo istorijski istrošenog satiričnog naboja ovog
dela.
Žigon je u prilično razlivenu Nušićevu fabulu urezao naizgled jednostavnu vertikalu: čitavu
radnju smestio je u policijsku stanicu. Govor i logika birok ratske logike, od tog momenta,
osenčio je čitavu radnju i sve se pojavilo u čudnoj, pomerenoj svetlosti. Žandarmerijska stanica,
iz neke srbijanske palanke obre novićevskog vremena, ovakvim se oneobičavanjem lako može
zamisliti i u aktu elnoj vizuri neke južnoameričke državice, na Severnom polu, ili bilo gde. Čak i
kod nas! Ili u glavi svakojakih totalitarista. U takvoj postavci, tema o izmiš ljenom "sumnjivom
licu", odnosno zameni ličnosti, našla se na sporednom kolo seku - pretvorila se u jedan od
mehanizama za humornu „analizu“ atmosfere pri mitivne vlasti i njenih živopisnih "negativaca".
Pomerajući izvođački stil ove komedije, od uprošćenog socio- psihološkog realizma ka
stilizaciji i groteski, reditelj je većinu likova sveo na ispoljava nje ličnih i profesionalnih
elementranih karakteristika, koje nosioci istih doživljavaju samo kao "negativni zbir". Uvučeni u
svoju funkcionalnu neophod nost i stilsku ukupnost. Dajući im još po neki karikaturalni gaf (npr.
muca nje Alekse Žunjića), Žigon je predstavu ispunio obiljem komičnog, koje se na dovo ljno
mesta zgušnjava u groteskno.
Već osvedočenu sposobnost da majstorski oblikuje grupne scene (kao u brili jantnom
"Revizoru"), Stevo Žigon je i u "Sumnjivom licu" suvereno iskazao. U redigovanom mizanscenu
ove klasične komedije, akteri deluju kao veoma uvež ban tim usmeren ka jedinstvenom cilju. U
ovoj predstavi, on je glasio: - pokazati kako je sprega gluposti, primitivnosti i vlasti, komična i
opasna. U zrenjanin skoj predstavi, dobroj i čvrstoj, komičnog je bilo više, iako ni primitivizam
nije mnogo zaostajao - verovatno zato što je i Nušić tako hteo.
Zahvaljujući osobini ovog reditelja da preciznom organizacijom igre ne po ništava
istovremeno glumačke individualnosti, mnogi od učesnika dobili su priliku da iskažu svoje već
pomalo uspavane glumačke sposobnosti. To su dobro iskoristili Miloje Ivanović, čiji je Milisav
nosio sve boje politikanstva i lji gavosti, koje rađaju zatvorene militantne sredine, Selimir Tošić,
koji je već arhetipskog sreskog špijuna Aleksu Žunjića predstavio kao žovijalnog, čak duho vitog
mladića, i u nešto manjoj meri Prvoslav Zakovski, jer je u skoro vrhunskoj kreaciji smetalo
kolebanje između persiflaže i realističkog građenja lika. Ipak, ostvarenje po kome ćemo pamtiti
ovu predstavu doneo je Budimir Pešić, čiji sreski pisar Žika, kao stožer, objedinjuje sve dobre
osobine ove predstave. Stilizacija, kojoj je pribegao u tumačenju ovog, inače zanimljivog, lika
toliko je promišljena i dozirana da u momentima prelazi u koreografiju, a sve vreme je delovala
ka svojevrstan potekst i komentar zbivanja na sceni. Prostor koji mu je reditelj ostavio, Budimir
Pešić je ispunio glumom zrelom i koncentrisanom. Ovo izdanje "Sumnjivog lica" treba i zbog
njega gledati.
Po Nušiću centralni lik, Jerotija Pantića, igrao je vrsni glumac, ali ovog puta nekako
rezervisani i sputani, Stojadin Stojiljković. Bolje se uklapajući u kolektivnu igru, on je propuštao
mogućnost da briljira u "solo deonicama". Šte ta! Sa Stojiljkovićem u punoj formi, sud o
predstavi bi bio još povoljniji.
Scenografija Vlade Rebezova, po proverenom metodu (iz Revizora), funk cijalizacijom,
redukovanim koloritom i jednostavnošću, davala je komičnom tonu ironične primese. Kostimi
Branke Petrović - već poslovično dobri. Spoj epohe i lakoće-
Mnogobrojni su putevi koji dovode do uspeha ili neuspeha jednog scenskog dela. U
preliminarne, često i odlučujuće, spadaju svakako izbor dramskog teksta, kao i primerenost
rediteljskog čitanja odabranog teatarskog polazišta. U sluča ju drame severnoameričkog autora
Redžinalda Rouza „Velika porota“, koja je svoje vremeno imala znatan uspeh u filmskoj verziji,
reditelj Milojević je imao dovo ljno razloga za oprez. Rouzov tekst je, pre svega, više scenario
nego pozorišna drama. Zatim, milje je tipično američki. Oznake regionalnog, u realističkoj
strukturi Rouzove priče, važan su elemenat u uspostavljanju vertikale ovog dela: zasnovanog
na rasplitanju moralno-psihološke dijagnoze mentaliteta ame ričke malograđanske provincije
poznih pedesetih . Shodno tome, ova drama, krajnje pojednostavljene dramaturgije, može da
ima uspeha samo ako se igra u doslednom dokumentarističkom (ili verističkom) duhu. Samo
precizna i nadah nuta interpretacija lokalnog može iz ovog dramskog teksta da izvede univer
zalnija značenja.
Priču o dvanaest ljudi, koji rasplićući rašomonsku spiralu o ubici i svedo cima, istovremeno
podvrgavajući i sebe svakojakim analizama, Milojević je poku šao da odigra kao traktat o
hipokriziji i opštoj relativnosti istine. Dosledan svojoj ideji da u Rouzu afirmiše ono što kod ovog
postoji kao realistički sni mak, a ne kao misao ili dramaturški zglob, on je predstavu odveo na
sporedan put mehaničke teatralizacije, čak sakralizacije, svakodnevnog (igra sa stolovi ma u
maniru "tajne večere"). Taj potez je, neminovno, prizvao i retoriku što nije baš imanentno
Rouzu. Iz drame je na taj način nestao i duh autentičnog života današnjice, dok je pokušaj
uspostavljanja globalne metafore moralnog raskola ostao samo pokušaj.
Na tom putu "širenja" značenja Rouzovog teksta dosledno ga je pratio i scenog raf Flora
Viorel. Njegova veoma kultivisana i, u osnovi, nadahnuta scena, beli nom kao predodređena za
igru "prljavih ruku", imala je samo jednu manu: pratila je onaj tok predstave koji se, nažalost,
nije pred gledalištem dovoljno realizo vao. Sličnim putem krenula je i kostimograf Svetlana
Zojkić, zastavši na pola puta: njeni su kostimi istovremeno i realistički i stilizovani, i stilizovano -
realistički.
Dvanaest (gnevnih) ljudi, tumačilo je dvanaest različito usmerenih i inspi risanih glumaca.
Konstrukcija ove drame, inače, traži snažne glumačke ličnos ti, to je jedna od apriornih
mogućnosti da ona uspe. Zrenjaninski glumci su se različito snašli u dvostrukoj, autorsko-
rediteljskoj mreži. Neki su prenagla šeno skliznuli u karikaturu (Zakovski, Ivano vić), ili strip
glumu (Vukojević). Znatan broj je svoje nesnalaženje iskazao jednom vrstom defanzivne
(uzdržane) glume - Pešić, Cvijetić, Tošić. Ipak, nekolicini učesnika ove predstave uspelo je da
svoje likove uverljivo oforme. Pre svega to važi za Stojana Nota roša, koji je sa puno mere,
dočarao kompleksan lik Jevrejina-imigranta. Gordana Vinokić je bez velikih gestova odigrala lik
žene pune gorčine - plastično i pre cizno. Svetlana Utješanović je bila nadahnuta u interpretaciji
naivke "labilnih" opredeljenja. Listu uspešnih zaključuje Stojadin Stojiljković, koji je pokazao
dovoljno temperamenta za robustan lik silnika sa skrivenom greškom u životnoj
matrici.Konačno, ova zrenjaninska premijera otvorila je iznova pitanje: - kako formirati repertoar
koji će imati pravog odjeka u gledalištu.
Podatak, ako ne jedinstven, onda veoma nesvakidašnji u istoriji novijeg jugo slovenskog
teatra, da se jedan pozorišni komad igra istovremeno u petnaestak pozorišta, a to je upravo
slučaj sa „Balkanskim špijunom“ Dušana Kovačevi ća, navodi na razmišljanje o mogućim
uzrocima ove pozitivne "epidemije". Za potre be prikaza zrenjaninske premijere ovog dela,
razlozi ovakve masovnosti uglav nom bi se mogli svesti na tri osnovna. Prvi zadire u sferu
primenjene drama turgije - napisan je upravo idealno za potrebe pozorišne eksploatacije - u
pred stavi igraju tri glumca i dve glumice. Zatim, sve se odvija u jednom dekoru i u
svakodnevnim kostimima. Drugi razlog je delikatniji jer autor, u želji da opred meti kafkijansku
parabolu o nesvesnoj žrtvi i manijakalnom goniču, poseže za temom informbiroa i Golog otoka,
doduše kao pomoćnim dramaturškim sredst vom, koje ostaje ipak u ravni indirektne ideologije.
Konačno, „Balkanski špijun“ je dobro napisana drama, višeslojno komponovana, na tragu
Gogolja ali i Kafke, čak Harmsa.
Miloje Milojević je u osnovi dobro pročitao Kovačevića: predstavu je vodio linijom
tragikomičnog, jer "Balkanski špijun" je i komedija sa ozbiljnom sadr žinom ili tragedija sa
komičnim situacijama i okolnostima. On je dobro dozi rao manijakalni spust Ilije Čvorovića,
čoveka sa „greškom“ u prošlosti, i robijanjem na Golom otoku. Uspešno je izgradio atmosferu u
kojoj se svakodnev nica pretvara u poligon progona i suludosti, i konačno, bio je na tragu
fantazma gorične paraboličnosti ove orvelijanske teme.
Omašio je na mestima gde je i pisac bio manje uspešan. Pre svega, u odsust vu prave
stilizacije "presnog" života, replikama svakodnevnog, bilo da je u pita nju socijalna ili politička
aktuelnost. Da je bio rigorozniji prema scenama u kojima radnja posustaje, predstava bi
svakako dobila u intenzitetu, koji je ovoj zrenjaninskoj povremeno nedostajao.
Priča o sredovečnom čoveku koji iz psihološke samoobmane želi da "pomog ne" društvu
koje je "nesposobno" da se brani od zavera (inostranih), o njegovom bratu, obeleženom sličnim
paranoidnim opsesijama, supruzi, bizarno privrže noj mužu, kćeri potpuno uronjenoj u novu
svakodnevnicu i, konačno, pod stanaru - nesvesnoj žrtvi u balkanskoj verziji Jozefa K, smeštena
je u "kotao" sobe koja od tihog porodičnog kutka prerasta u svojevrstan zatvor.
U tako svedenom mizanscenskom prostoru veliku su šansu i odgovornost imali akteri ove
crne komedije. Stojadin Stojiljković je Iliju Čvorovića, nesva kidašnji lik naše ukupne dramske
literature, izuzetno plastično oživeo, na li niji goniča koji je, zapravo, sav u vlasti sopstvene
psihološke i političke halu cinacije .Komični valeri kojima je bojio lik "balkanskog špijuna", u igri
ovog zre log i snažnog glumca, nisu zaklanjali tragičnu pomerenost čoveka koji kobnom
revnošću, otkriva mogućnosti pojave opasnih socio-psiholoških i društvenih mehanizama, koji
smanjuju prostore tuđe slobode. Njegov pandan, brat mu Đura, sa sličnim detonatorom u glavi,
poremećajem u percepciji, doduše bez jasnije predistorije, u interpretaciji Budimira Pešića,
izrastao je u mož¬da još opasniji prototip zlohudnika lišenog emocija. Pešićev Đura je svojom
bez prizivnošću uskakao u prostore Ilijinog zamora (ljudskog). I dok je Ilija komple ksan lik, Đura
je tip ljudi koji preteći egzistiraju negde u senci.
U tom uskovitlanom kvintetu, lik Danice kao da spaja obale irealnog (Čvo rovići) i realnog
(podstanar i kći). Odnosno komediju čini tragičnom, ili obr nuto. U igri Gordane Vinokić bilo je i
fanatične privrženosti mužu i zdra vorazumske uplašenosti zbog neočekivanog rasklapanja
događaja. Smetalo je samo povremeno pribegavanje karikaturi, potencirano i neadekvatnim
kostimom. Podstanar Miloje Ivanović ostao je na sredini Kovačevićeve žanrovske klacka lice –
nedefinisan, dok se Svetlana Utješanović, kao Sonja Čvorović, Ilijina kćer, zadovoljavala onim
što je režija pronašla u epizodama, koje kao da ni piscu nisu naročito važne.
Scenografija Vlade Rebezova, bez ambicija da dublje zađe u Kovačevićev vilajet. Kostimi
Svetlane Zojkić bili su znatno bolji u drugom, "tamnijem" delu predstave.
Na kraju treba reći: zrenjaninska premijera nije iscrpela sve mo¬gućnosti Kovačevićevog
"Balkanskog špijuna". Pamtiće se, ipak, najviše po snažnoj igri Stojana Stojiljkovića.
Drama „Hi-Fi“ makedonskog pisca Gorana Stefanovskog, koji svakim novim tekstom sve
više osvaja prostor u samom vrhu naše dramske literature, smelo zadire u neke aktuelnosti
vremena današnjeg. On piše svoju verziju priče o klasičnom sukobu generacija u zatvorenom
porodičnom krugu, o lomovima psihe i etike, o medijskom nerazumevanju, konačno i o pravu
pojedinca na celinu sopst venog identiteta. Pank i dogmatizam, alkohol i droga, vreme prošlo
(da li je bi lo baš takvo) i vreme današnje ( koje nije samo takvo), prepliću se u ovoj drami, koja
od komedije prerasta u tragediju , odnosno verizam prelazi u moralizam. Stefanovski, zapravo
najuspelije stranice ispisuje tamo gde konkretnim činjeni cama dopušta da se izbore za
univerzalnost. U delovima gde se drama bavi uop štavanjima, koja imaju ponekad tendenciju
da progovore u ravni opštih mesta, o kosmopolitizmu, odnosima velikih sila i sličnom, autor gubi
snagu i uverlji vost.
Ovaj mladi pisac, u delu čije smo zrenjaninsko izvođenje upravo videli, pokazuje kako se i
od tekuće stvarnosti može graditi dobro dramsko delo, čije se eventualne manjkavosti javljaju u
trenucima nescenične didaktičnosti. Drugu latentnu opasnost po konzistentnost drame „Hi-Fi“,
mogućnost šematskog preno šenje zaključaka iz sukoba deda i unuka, sa plana porodičnog, i u
tim okvirima generacijskog, u širi društveni kontekst (koji postoji, ali ova drama za tako ne što
nema dovoljno socio-psihološkog pokrića), režija Nađe Janjetović.vešto je izbegla
Pribegavši, u osnovi, analitičkom postupku, ona je pregledno i razložno, u ovoj korektnoj i
kultivisanoj predstavi, izložila sve autorove dramske iskaze. Takav rediteljski postupak "oštetio"
je, donekle, izvođenje „Hi-Fi“ za mogući punokrvniji i žešći angažman aktera. I jedan pomalo
potisnuti dramaturški sloj dela Gorana Stefanovskog zaslužio je preciznije scenske akcente.
Reč je nagoveštenim tezama o totalitarizmu i opasnostima koje on izaziva svagda gde se
potceni. Dril koji Boris sprovodi nad Matejom, pored psihološkog plana, koji se može veoma
plastično iskazati krilaticom "što me više spasavate, meni je sve gore", ima u sebi i elemente
"inženjeringa ljudske duše". Nađa Janjetović je to naslutila u „Hi-Fi“, ali nije išla do kraja u
isticanju i identifikovanju tog vekovnog usuda.
Ipak, predstava je u celini dobro urađena. Deluje i uzbuđuje. Pro vocira, nameće se. Glavni
njeni akteri valjano su obavili svoje zadatke. Stojan Stojilj ković je ulogom Borisa, predstavnika,
ali ne i reprezentanta starih generacija, uverljivo pokazao mane i ograničenja čoveka, koji iz
sopstvene nesreće nanosi i ostalima bol. Pravolinijska odanost misiji "iscelitelja", koju Boris
sam sebi namenjuje, u Stojiljkovićevoj interpretaciji javlja se često kao pretnja znatno
dalekosežnija od stana u kome se odigrava proces "privođenja svesti" zablude log unuka.
Tog unuka igrao je, i ovom ulogom praktično debitovao na zrenjaninskoj profe sionalnoj
sceni, daroviti Dragan Đorđević. Slobodno se može reći da je ovaj, nimalo jednostavan
zadatak, uspešno obavio. Iako mu ni pisac nije dao dovoljno socio-psiholoških karakteristika,
onih s kojima se više gradi lik a manje odre đuje tip, Đorđević je naročito u drugom delu drame,
nagovestio znatan, i žestok, dramski potencijal.
U ulozi Sonje, kćeri i majke, Gordana Vinokić uspešno je asistirala dvojci glavnih aktera,
iako se može zažaliti što nije, verovatno po rediteljskoj kon cepciji, u pojedine scene unela više
emotivnog angažmana. Za Mirjanu Vukoje vić, skoro da važi ista konstatacija, jer su dve njene
scene s Borisom pružale šansu za pravu igru, a sve se završilo samo "ilustrovanjem".
Scenografija Viorela Flore, u saglasju sa rediteljskom koncepcijom, izbega vala je izrazitije
podvlačenja i akcentovanja. Kostimi Marije Kranjc – uspeleš no prate delikatnost režije..
Tema o suvišnom i poraženom čoveku, u „Običnoj priči“ Ivana Gončarova, naravno da ima
pesimističke obrise - bez obzira kojim putem krenuo kroz život, suočićeš se s porazom -
poručuje ovaj ruski klasik. On, doduše, ovakav zaključak izvodi iz sklopa aktuelnih društvenih
(kapitalističkih) odnosa, koji mrve ljuds kost. Ali, ostaje utisak, da je, u svakom slučaju, u takvom
društvenom okruženju, individua na gubitku.
U dramatizaciji romana, napisanog još 1847. godine, suprotstavljeni su ro mantizam i
realizam, kao mogući obrasci ponašanja, čak se i lirsko, realistič ko i komično, smenjuju kao
plima i oseka. Ovo delo, ili, bolje rečeno, ono što je ostalo od njega u rešetu vremena, može da
se svede na dramski paralelizam sud bina dvaju generacija. Kroz dramu pratimo živote mladih.
Mlade i gnevne pred stavlja Aleksandar Adujev, koji od romantika i idealista, na kraju drame,
posta je praktičar i oportunista. Njegov stric, fabrikant Petar Ivanovič Adujev, na suprotnom je
polu: on na kraju pragmatične životne staze uviđa da mu je karijera uništila mnoge radosti i
emotivne zanose. Njihovi odnosi, međutim, stotinak godina kasnije, zapravo danas, ipak,
nemaju prave odlike sukoba generacija, pos matramo li ih iz aktuelnih socijalnih i političkih
uglova.
Reditelj zrenjaninske predstave, po Gončarevu, Stevo Žigon, dobro je zapa zio ovu
činjenicu, i akcenat je stavio na preispitivanje sudbina junaka u mreža ma ljubavi i karijere, a
znatno manje je insistirao na rekonstrukciji davnih društvenih okolnosti. U njegovoj viziji,
„Obična priča“ je realizovana kao poro dična drama u kojoj se sučeljavaju sudbine oca i sina,
Aleksandra i Petra Aduj eva.
Za razliku od ranije viđenih režija na ovoj sceni, Žigon se, ovog puta, opre delio da
prevashodno postavi osnovne dramske konture, da obeleži neophodne akcente, dok je
glumcima ostavljena velika sloboda u osmišljavanju likova i scenskih radnji. Dobili smo na taj
način, neočekivano, ne rediteljsku već glumač ku predstavu.
Tumači glavnih junaka, Dragan Đorđević i Budimir Pešić, uz diskretnu po moć reditelja,
uspevali su da se nametnu kao glavne vrednosti izvođenja. Kao Petar Ivanovič Adujev, Budimir
Pešić je ostvario jednu od svojih najzrelijih uloga na zrenjaninskoj sceni. Blagom stilizacijom,
izveo je lik iz zamke patetič nosti i moguće knjiške suvoparnosti. S puno strpljenja gradio je
starog Adujeva: na putu od od uspešnog fabrikanta do starca koji je izgubio smisao života. Sme
njujući lirsko i komično, on je ulogu obojio gogoljevskom svetlošću.
Mladi Dragan Đorđević je, igrajući Aleksandra Adujeva, koji nosi u sebi nešto od Rastinjaka
i inih, odigrao je prvu svoju značajnu ulogu. Uneo je u ovaj zanimljiv lik veliku količinu emocija i
energije, i u većini situacija uspevao da, sa Pešićem, oblikuje razvojni luk drame. Silina,
eruptivnost i velika pok retljivost karakterišu njegov stil, dosta primeren liku koji je tumačio. Neis
kustvo se, naravno, osećalo u njegovoj igri, ali ukupan utisak govori o zna čajnom napretku u
njegovoj glumi. Energija koju je Đorđević unosio u predstavu, u mnogim se slučajevima
pretvarala u istinsku scensku vrlinu. Gordana Vinokić je odig rala Lizavetu Aleksandrovnu s
dovoljno otmenosti i suzdržanosti. Scene s njom i Pešićem, verovatno su glumački
najujednačenije u ovom dobrom izvo đenju „Obične priče“. Sasvim zaslužen aplauz na
"otvorenoj sceni" dobila je Irena Tot tumačeći Julijanu Tafajevu, jer je u minijaturi ispoljila
izuzetnu moć tran sformacije. Mirjana Vukojević je Nađenku odigrala korektno, što se može reći
i za ostvarenja Kristine Mirkov, Selimira Tošića, Milana Kočalovića i Višnje Mandić.
Scenografija Viorela Flore, u punoj funkcionalnosti - nenaglašena i disk retna. Kostimi
Božane Jovanović - verni epohi.
Komedija je dramski rod u čijoj scenskoj realizaciji nema srednjeg rešenja: ili je smešna ili –
je neuspela! Kada su u pitanju Fejdoove komedije (ili vodvilji) stvari su još drastičnije, jer su
njegova scenska ostvarenja konstru isana matematički precizno, sa dijalogom koji zahteva
malicioznu tečnost, i "geometrijskim" preciznim mizanscenom. U slučaju da se zanemare
principi na kojima počiva ova dramaturgija, preostaće nam susret sa neveselim moralizmom ili
tromom mrzovoljom. Fejdoov smeh je u gegu, paralelizmu situacija, duhovitim replikama, i
konačno,u jednom, pomalo i ponekad, otuđenom scenskom mehanizmu. O tome svaka
radikalna rediteljska postavka mora da vodi računa. Fejdo se teš ko može delimično i "na mah"
adaptirati, bez ob¬zira koliko njegova prividna lakoća to nago veštavala.
Postavljajući na zrenjaninsku scenu delo „Muž ide u lov“, koje uzgred budi rečeno, traži
glumačke parade, Petar Zec kao da je na sve to zaboravio. Osim nekoliko spoljašnjih i
nedovoljno funkcionalnih intervencija (stilizacija u istočnjačkom maniru, nemotivisana muzička
zavesa i sl.), njegov rediteljski zah vat je neprimetan. Nažalost, ni samo "prepisivanje teme" nije
bilo tečno. Ono što smo gledali na sceni je delovalo tromo, bojažljivo, ponekad kao banalno
prepričavanje svakodnevnih (francuskih!) duhovitosti o bračnim i vanbračnim zgodama i
nezgodama. Zec, očigledno nije imao sluha za tečno i tačno predstav ljanje fejdovoskog sveta u
kome nema suviše vrlina, nema pozitivnih junaka, za ambijent u kome se, zapravo, smejemo
sami sebi, što, naravno, nije bez terapeut skog značaja.
Skraćenja koja je učinio na tekstu nisu bez logike, ali, nažalost, nisu baš najpreciznije
učinjena. Ležernost kojom je prišao Fejdou višestruko se osve tila samoj predstavi. U sopstveni
rediteljski indeks, zato ni sam neće kao pozi tivu uvrstiti ovaj "zrenjaninski uzlet".
Najteže je ipak bilo glumcima. Relativno mlada postava, koja je dugo sedela na "klupi za
rezerve", iznenada je dobila šansu da se ogleda u glavnim ulogama. I to u Fejdou, nažalost
olako shvaćenom. Ostavljeni, uglavnom, od reditelja sami sebi, pokušavali su da spasu što se
da spasiti. I, nisu sasvim uspeli u tome.
Miloje Ivanović, kao Disotel, jedini je bio na tragu prave fejdoovske ko mike. U pojedinim
trenucima ovaj je glumac nagoveštavao sasvim lepe mogućnos ti koje će, nadajmo se, uz
drugog reditelja do kraja iskazati. Anđelka Davidovac kao da nije uspevala tokom cele
predstave da se oslobodi treme. Bila je u grču, što je naročito smetalo u dijalozima. Milan
Kočalović je igrao bez dovoljno gip kosti i žovijalnosti, koja inače krasi lik Morisa. Kasanj,
Mihaila Fore, delo vao je prenaglašeno rustično, čak ponekad i izgubljeno. Svetlana
Utješanović, kada se otkloni nepotrebna "istočnjačka" natruna - primerena liku. Dragan Đor
đević je Gotrana odigrao korektno, iako s primetnim manirom "nervčika", što se javlja skoro kao
zaštitni znak ovog mladog glumca. Komesar Selimira Tošića, ako zanemarimo nepotrebnu
privatnost, dovoljno smešan. Ružica Savić je u neko liko navrata nasmejala publiku, što nije
zanemarljivo kada se igra komedija! Svi zajedno, mučili su se previše sa Fejdoom.
Svetlana Todorović je napravila kostime, bogate, skupe i – skoro promaše ne. Koketiranje
sa travestiranjem i istočnjačkom modom unelo je još veću zbrku u i ovako stilski izgubljenu
predstavu. Ni scenografija Viorela Flore nije izbeg la rediteljske zablude. Nije imala stilsku
ravnotežu
Ira Levin, američki spisatelj, očigledno ume da piše kriminalističke drame, Miomir
Stamenković zna da režira ovu vrstu tekstova, a zrenjaninski glumci su ovog puta, znalački
protumačili prvog, a poslušali drugog, te je i konačan rezultat tog druženja pozitivan i zapažen.
U najkraćem, tako bi se mogli sažeti rezultati premijernog izvođenja dela „Klopka“ na
zrenjaninskoj sceni. Publika je s pravom aplaudirala, jer svi akteri scenskog krimića valjano su
oba vili svoj posao.
Ira Levin je majstor svog zanata. Njegova kriminalistička priča funkcioni še besprekorno.
Zapravo, „ Klopka“ zadovoljava dva osnovna principa ovog žan ra: nije „providna““, i, drugo, do
samog kraja ne ispušta elemenat iznenađenja kao zamajac komada. Scenski mehanizam se,
programiranim neočekivanostima, razvi ja, krijući istovremeno u sebi logiku kriminalističke priče
i blagu parodiju sop stvenog žanra. I baš taj nesvakidašnji spoj realističkog i ironičnog omogu
ćuje delu Ire Levina da izbegne sudbinu sličnih komada – žanrovsku ograničenost-
„Klopka“ uspeva da preživi i prikazivanje ubistva na sceni, opšteg mesta propasti pozorišnih
krimića. Pisac je to u ovoj drami uspeo da izbegne na taj način što je uveo u igru takozvanu
duplu ekspoziciju, koja namerno briše razliku između stvarnog i izmišljenog. U takvoj vizuri
stvarno ne deluje naivno, a izmi šljeno liči na moguće. Taj postupak je naročito karakterističan
za scenu gde dva pisca kriminalističkih romana, ispitujući koliko je uverljiv opis ubistva,
istovremeno pokušavaju da uklone jedan drugog sa životne pozornice. Vešto kori steći takvu
dvostruku priču, koja, uzgred rečeno, u preplitanju svemu dodaje dire ktnu komičnost . Ira Levin,
poigravajući se žanrom, stvara dramski predložak čvrste funkcionalnosti, zanimljivosti i
preglednosti.
Reditelj Miomir Stamenković je svoje bogato filmsko iskustvo u predstav ljanju žanra
kriminalistike suvereno demonstrirao u postavljanju „Klopke“ na zrenjaninskoj sceni. Pre svega,
shvatio je da Levinova drama/scenario zahteva veliku preciznost u postavci. Shodno tome
klonio se eksperimentisanja i radnju je kompaktno i tečno ispričao. Unutar globalne scena
uspostavio je pravi dina mizam i napetost, a segmente fabule je složio u pravom ritmu. U
njegovoj režiji nije bilo suvišnih detalja i ukrasa. S pravom je insistirao na punoj motivaciji svega
što se odvija na pozornici. Vidan je bio i njegov napor da se scene ubist va odigraju s punom
uverljivošću. Vešto je izbegao suvišan naturalizam, ali se istovremeno klonio i, za ovakvu
predstavu, opasne stilizacije. U dobrom mani ru klasičnog engleskog kriminalističkog filma,
Miomir Stamenković je „Klopku“ realizovao i kao pozorišnu dramu. Njegova režija nije, u ovoj
prevashodno psiho loškoj igri zločina i ubica netipičnih osobina, izgubila iz vida i tanak soci jalni
sloj, ali čega nema u drami teško ga može biti u predstavi. To bi bila i osnovna smisaona
zamerka Levinovom delu: „Klopka“ nije komad većeg, pogotovo ne umetničkog dometa.
Međutim to je neka druga priča.
Predvođeni rediteljem, koji je jasno znao šta hoće, glumci su pružili dopa dljiva ostvarenja.
Najimpresivniji je bio Milan Kočalović čiji je Kliford Anderson dat sveže, neposredno i uverljivo.
U ovoj predstavi on je pružio obra zac moderne glume: igrao je lako i precizno, s očiglednim
unutarnjim projekci jama lika. Gordana Vinokić je neurotičan položaj Mojre Brul veoma plastično
predstavila. Scene koje prethode iznuđenom srčanom napadu, kome podleže, ova glumica je
rešila s punom merom i gradacijom. Mihajlo Foro je advokata Milgri ma doneo u tipičnom
američkom stilu. Duh biznisa po svaku cenu, jasno je odzva njao iz svakog njegovog gesta.
Svetlana Utješanović je na mahove uspela da doča ra manijakalnost Helge Ten Dorp,
Holanđake koja proriče budućnost. Pitanje je samo celishodnosti jezičke iskrivljenosti, koja je
trebala da pokaže njeno str ano poreklo. Noseću rolu igrao je Budimir Pešić. U osnovi bila je to
dobra i čvrsta gluma. Zasmetala nam je jedino preterana ilustrativnost u pojedinim, sre ćom
retkim, momentima.
Ova uspela, iako ne preterano ambiciozna, predstava igrana je u odgovaraju ćem dekoru
Dragoljuba Ivkova.
Praizvedba nagrađenog teksta mladog autora Miodraga Karadžića „Samo vi ‘ajte a mi ćemo
graktat i arlaukat“ protekla je uspešno zahvaljujući pre svega reditelju (i adaptatoru) Blagoti
Erakoviću i tumaču glavne role Savi Damja noviću. Relativno razliven tekst, razbijen na niz
anegdota o tipičnom crnogor skom životnom miljeu, sa dosta duhovitosti ali i banalnosti,
poslužio je Era koviću kao dramski predložak za scensku viziju čvrsto organizovanih sekvenci i
jasne dramske artikulacije.
Tražeći u Karadžićevoj komediji ne vic već pravu duhovitost, satiru umesto izrugivanja,
reditelj je stvorio predstavu koja ispod zavodljivog sitnorealisti čkog prosedea nagoveštava
satirično - ironičan rez u okamenjene i izneverene arhetipove "čojstva i junaštva". Karadžićev
izvorni tekst uglavnom počiva na folklornim elementima i jezičkim specifičnostima Crnogoraca.
U Erakovićevoj viziji on je pomeren i na jedan univerzalniji plan: saži majući meandre
Karadžićevog "vilajeta", koji kao da opstoji na izlazu iz Uskoko vićevog „Čegovića“. Reditelj je
uspostavio i izvesnu "društveno-političku vert ikalu" ove drame. Iz anegdostskog štiva i
lagodnog kazivanja o mentalitetima naših zabiti, iskrsava intrigantna fabula o izmišljenim
političkim neprija teljima. Oko ove autorove nagoveštene implikacije, režija pokušava da organi
zuje kičmu predstave, u čemu samo delimično uspeva, jer Karadžić očigledno nema
kovačevićevski zamah, iz „Balkanskog špijuna“, na primer. Ipak valja reći da Eraković izvlači
maksimum iz jednog simpatičnog ali nedovoljno preciznog i dramski premalo organizovanog
teksta.
U direktnom scenskom radu, reditelj je insistirao pre svega na izbegavanju izveštačene
folkloristike, i na tempu koji je u ovoj predsta¬vi postao bitan dramski akcenat. Skoro u svim
nastojanjima Eraković je imao uspeha. Pre svega, tumač naslovne uloge, Sava Damjanović, u
potpunosti je prihvatio njegovu koncep ciju univerzalnijeg tumačenja "crnogorštine". Njegov
Stevan Bećirović je domi nirao scenom. Nametao je tempo, smenjivanjem realističke glume i
persiflaže, kombinovanjem ironičnog i patetičnog davao je igri neophodnu razigranost ostav
ljajući istovremeno dovoljno prostora i za domišljanje mogućih značenja, na planu lokalne
politike i etike. Posle duže pauze, dakle, Damjanović je demon strirao vrhunsku igru.
U ovoj dobroj predstavi značajnu ulogu ostvario je i Budimir Pešić, čiji Vid ima prave konture
političkog brodolomnika. Mihajlo Foro, živopisno i pomalo karikaturalno, donosi tipičan lik
prevrtljivca i reakcionara, dok Miloje Iva nović izgledom i manirima doprinosi ambijentalnom
situiranju komedije. Ses tru Stevana Bećirovića odigrala je s punom merom Svetlana
Utješanović, a Ru žica Cvijetić je uspešno dočarala lik "žene koja pada iz žalosti u žalost".
Prvoslav Zakovski je u drugom delu predstave imao nekoliko zapaženih scena.
Velibor Radonjić je veoma funkcionalno rešio scenu, uz duhovito podvlačenje ironije na
kojoj je insistirala režija.
U LAVIRINTU MELODRAME
Aleksej Arbuzov: „Tanja“,
režija: Lilijana Arsenov
U savremenoj dramaturgiji klasična melodrama kao i da sve manje postoji. Ovaj dramski
rod, izrastao više iz socio-psiholoških potreba epohe, a manje kao rezultat samostalnih
estetičkih procesa u sferi umetnosti, provlači se, međutim, i danas pozornicom kao emotivni
kontekst vremena, ili kao medijum rediteljima sklonim globalnoj sentimentalizaciji. Pojava
melodramskog teksta pisanog u ovom vremenu, sa svim ograničenjima žanra, režiranog i
igranog doslo vno i dosledno, svojevrstan je ipak anahronizam. Ipak, ko zna...emocija je neuniš
tiva pa i njena podvrsta.
Pisan u ortodoksnom stilu prave melodrame, tekst savremenog sovjetskog autora Alekseja
Arbuzova, donosi jednu banalno ispričanu ljubavnu priču, sa su zama, patnjama, umiranjem i,
konačno, pronađenom srećom. Sa druge strane "umet nosti" koju ispisuju "ljubići", Arbuzov
stvara lavirint u kome se pravi život jav lja kao privid ili imitacija. Njegova „Tanja“, ne samo što
je po strukturi melodr ama, što samo po sebi i nije zlo, već je to i u svakom detalju, a to se
pokazuje dosta „zagušljivim“.
Ako zanemarimo repertoarske razloge, pojave drame Alekseja Arbuzova na zre njaninskoj
sceni, moramo konstatovati da Lilijana Arsenov nije imala nimalo jednostavan način da ovo
delo, sa premalo poezije, jedva humora, a ponajmanje du ha, realizuje. Očigledno, ona se
odlučila da „Tanju“ dosledno i celovito pred stavi. Prihvativši pravila žanra, Arsenova je tečno
poređala slike, omogući la glumcima da precizno izgovore neophodan tekst, logički postavila
odnose: jednom rečju, rediteljka je sasvim korektno i zanatski ispričala ono što je Arbu zov
zamislio. Jedina znatnija zamerka njoj upućena, odnosila bi se na nedovolj nu čvrstinu u
oblikovanju scena iz prvog dela drame. Delo je, ipak, zaživelo na sceni načinom jedne Mirjam ili
Zagorke. Sve je ličilo na pravi teatar, pomalo starovremski, nedosta jalo je samo uverljivosti, što
nažalost nije bila posle dica ograničenje samog žanra već i pitanje piščevog talenta. Ali i
rediteljki nog izbora!.
Glumci su, kultivisanom scenografijom Vlade Marenića, plovili i tonuli kroz rizike
melodrame, različitim načinom i uspehom. U naslovnoj roli Tanje, Mirjana Vukojević, u prvom
delu "davila" se u virovima "sreće i nesreće", dok je u drugom pronašla pravi ton i "ljudski glas".
Milan Kočalović kao German, pode lio je sudbinu Vukojevićke, iz prvog dela drame, a u drugom
delu, nažalost, imao je znatno manji udeo. Olivera Begović je Mariju donela previše tvrdo i skoro
u jednoj ravni, ali ovaj je lik takav i kod Arbuzova. Selimir Tošić je diskretnim glumačkim
sredstvima, Ignjatova uspeo da izdvoji iz galerije netipičnih, jedno
sličnih likova. To bi se moglo reći i za Gordanu Vinokić u ulozi gazdarice. Prvoslav Zakovski i
Mihajlo Foro, rutinerski su obavili svoj nezavidan posao, što delimično važi i za Anđelku
Davidovac i Ružicu Cvijetić. Novajlija na zrenjaninskoj sceni Nermil Bešlagić, doneo je
nespretnog Grišenka duhovito i sveže, sa nagoveštenim talentom za geg i pantomimu.
Tumačeći Dusju, Gordana Jovanović kojoj je ovo debi, nagovestila je izvesnu svežinu, koja nije
na odmet ovom ansamblu. Budimir Pešić, kao Vasin, bio je najautentičniji lik, toliko životan i
stvaran da je predstavljao spasonosni izuzetak.
Scenografija Vladimira Marenića, stilizovana i pročišćena, kao da je još više isticala nevelike
domete ove melodrame, koja će, ipak, imati i svoju pub liku.
Severnoamerički dramski pisac Džon Marel (1945) napisao j, prema sećanji ma Sare
Bernar, dramski tekst pod nazivom „Sara ili vrisak languste“. U izra zito kamernoj prezentaciji
ovog komada, u zrenjaninskom izvođenju naslovljenom drugačije, susrećemo se sa sećanjima i
halucinacijama ostarele pozorišne di ve. Potpuno narušenog zdravlja, u vlasti nesanice i
histerije, Sara, uz pomoć svog sekretara i sapatnika Pitua, svojevrsnom igrom podsećanja i
prerušavanja, izbegava misao o starosti, prolaznosti slave, konačno, i o smrti samoj. U svojev
rsnoj psihoanalitičkoj seansi, Marel otkriva protivrečnosti, uspone i padove jedne vrtoglave
karijere, kao i traume života raspetog između agonije i ekstaze, usamljenosti i skandala.
Medijum koji omogućuje retrospektivu nesvakidašnjeg umetničkog života, sekretar Pitua, u
drami je takođe zanimljivo postavljen jer, glumeći osobe iz Sarine intime, i sam dobija šansu da
istakne apsurdnost lič ne pozicije, koja naliči igri leptira sa plamenom što gasne.
Marelova drama pisana je u preovlađujući tragičnim valerima ali bez znat nije spoljašnje
dramatičnosti, bliska literarnom pozorišnom iskazu (drama za čitanje -lezedrama). U rediteljskoj
postavci Nađa Janjetović se opredelila za ujednačen dramski ritam, i time omogućila glumcima
da razložno i nijansirano ožive poslednje dane Sare Bernar. Svojevrsnom režijom "iz drugog
plana", ona je, bez insistiranja na spoljnim efektima, i prevelikih intervencija, stvarala sve
preduslove pozorišnog događaja za ljubitelje glumačkih bravura. U toj nena metljivosti, čini nam
se, da je ipak u nečemu pogrešila: Marelova „Sara“ je dra ma koja se mora igrati u jednom
dahu, bez pauze. Jer, posle pauze, splet uspomena i nevesele stvarnosti zrenjaninske „Sare“,
više se nisu mogli nastaviti sa pra vom koncentracijom i prekinutim intenzitetom..
Gordana Vinokić je uverljivo i s pravom merom igrala ostarelu francusku divu.
Odgovarajućeg glumačkog temperamenta, uspešno je dočarala iskidani histerični puls Sarinih
podsećanja i umiranja. Dobro je pokazala svu goropad nost i strastvenost njene prirode, kao i
paralelnu nespremnost ove heroine da živi u stvarnosti, bez poštapanja s uspomenama. U
njenoj interpretaciji lik Sa re Bernar je autentičan i snažan.. Mihajlo Foro je Pitua dopadljivo
odigrao. Naročito je uspešan bio u scenama "prerušavanja", kada je sigurnom persifla žom
otvarao put ka neophodnom ironičnom podtekstu. Izvesnu nervozu na početku drame, brzo je
prevazišao.
Scenografija Žaka Kukića, nenametljiva, kao i režija: diskretno prisutna. Drama Džona
Marela imaće, dakle,i svoje reprizne zrenjaninske gledaoce.
Teško je proniknuti u prave razloge reditelja Steve Žigona da svoju šestu režiju u
Zrenjaninskom pozorištu zasnuje na sasvim marginalnim Nušićevim jednočinkama. Upitanost
dobija na značaju naročito, kad se ima u vidu da je svoje dosadašnje velike rediteljske uspehe
sa ovim ansamblom postizao baveći se velikom dramskom literaturom (Gogolj, Sterija, klasični
Nušić). Ako, međutim, zanemarimo razloge ovakvog izbora, ostaje konstatacija da se režija u
startu suočila sa značajnim hendikepom kao što je posezanjem za "sporednim" Nušićem, što je,
ipak, vidljivo i u konačnom ostvarenju. Dopadljiva predstava, sa veštom inscenacijom, solidnom
glumom, dopadljivom fabulacijom, povremeno je patila od ispraznosti.
Kao adaptator, Žigon se ograničio na uspostavljanje logičkog redosleda jed nočinki, kao i na
"kozmetička" doterivanja koja su trebala da obezbede neop hodnu prohodnost komične
dimenzije. Ovakvim potezima, ipak, nije sebi dovoljno pomogao u postavci "sporednog" Nušića,
čije su komediografske vrline u odabra nim jednočinkama (u rasponu od „Analfabete“ do „Miša“)
sasvim rudimentarne. Žigon je svesno izbegao karikaturalnost (ali ne i poneki glumci)
opredelivši se za eklektičnu rediteljsku postavku, u širokom rasponu od tek naznačene apsur
dne komedije, preko groteske do "maksenetovske" burleske. Vešto kombinujući raz ličita stilska
sredstva, reditelj je pleo mrežu vrcavog smeha, u kojoj je naža lost bilo ponekad prekoviše
verbalne ili mizanscenske magle. Preveliko pove renje u čistu formu donelo je „Karijeri“ nekoliko
mesta gde se providi latentna dosada.
Tempo kao iz nemih komedija, dobro odabrana muzika i nadasve znalački rad sa glumcima,
učinili su da „Karijeru“ doživimo kao pitku i gledljivu komediju. Kao u retko kojoj predstavi čitav
ansambl je precizno funkcionisao; niko nije ispadao iz igre dok je dobar deo aktera ostvario
zapažene role. Najistaknutiji su bili Ružica Cvijetić i Milan Kočalović, služeći se potpuno
različitim glu mačkim sredstvima. Cvijetićeva je majku igrala sa grotesknim prerušavanjem,
izuzetno disciplinovano, pružajući pravu podršku partnerima. Kočalović je svoje likove doneo
služeći se persiflažom i vodviljskom "kooreografijom". Olivera Begović je imala znatan udeo u
predstavi, najčešće sa zadatkom da unese senzualnost, koja je i inače kod Nušića uzgredna.
Imala je u tome dopad ljivih mesta ali joj više ležernosti ne bi škodilo. Mihailo Foro je Svetu pi
sara odigrao u svom visokom standardu, na klackalici stilizovane i realisti čke glume, što je
posledica ovakvog izbora iz Nušića. Ta je činjenica još pri sutnija kada je u pitanju Budimir
Pešić, koji je Jocu Radulovića odigrao u tipi čnom nušićevom stilu, i u maniru poznatih
interpretatora ovog našeg klasika. Naime, njegova je gluma često, u mešavini stilova i ritmova
koju je Žigon prime njivao, ostajala bez dovoljno fleksibilnosti u odnosu na svojevrsno "filmsko
kadriranje", koje je režija nametnula. Prvoslav Zakovski je imao doviljno živo pisnih i dobro
stilizovanih scena, što delimično važi i za Nermila Bešla gića. Ostali su se samo dobro uklopili u
Žigonu omiljene masovke, koje ni ovog puta nisu prošle bez efekta.
Pitka i vickasta predstava, igrana je u belim plahtama Viorela Flore. Takva scenografija
izvlačila je predstavu iz miljea balkanoidne građanske Sr bije u salon bečkog tipa, što je zdušno
prihvatila i Božana Jovanović u krea ciji kostima. Taj je slikovni pomak ostao, ipak, samo uspeo
scenski uskličnik, bez značajnijeg uticaja na oblikovanje predstave „Karijera“ je, ipak, sasvim
uspe la predstava, problem je samo u tome što od Steve Žigona više očekujemo. Pogotovu u
odabiru reprezentativnijeg Nušića!
Kao što u Louzijevoj filmskoj, i zapadnjačkoj, verziji mladalačkog nasilja bez granica, iz
sedamdesetih, buka i bes dostižu bestijalne razmere, tako i u ruskoj varijanti iste društvene
patologije, na daskama zrenjaninske pozorišne scene, dramsko čitanje života Ljudmile
Razumovske izaziva jezu prepoznavanja. U ovom rimejku predstave od pre pet godina,
pozorište i život su „odigrali iro ničan tango“, tako što je stvarnost, naša, posleratna, već
napisanom i odigra nom, delu dala ubrzanje i novu surovost. Pozorište je na izazov aktuelnog
uzvra tilo uvećanom energijom katarze.
Obnova predstave savremene ruske autorke Ljudmile Razumovske „Draga Jelena
Sergejevna“, pokazala se kao, iz ugla izmenjene društvene matrice, jer u osnovi ovog teksta o
današnjem ruskom društvu jeste socijalno-etički lom kao inicijacija mladalačkog besa i
makijavelizma, dobar repertoarski potez, koji direktno koincidira sa našom, zasada samo
prestoničkom, provalom netoleran cije i fašistoidnosti. Zbivanja na životnoj sceni u nas, danas,
kao da još više podsećaju na milje koji Razumovska dramaturški uspostavlja u svojoj drami pos
većenoj sukobu generacija, morala, i oslobođenog besa u Rusiji, a koji više smis leno i
dramatično asociraju na našu stvarnost. To što život, svojim tamnim stranama, omogućava
teatru dnevnu aktuelnost nikako nije greh umetnosti! Drugi valjan razlog za ovakav repertoarski
povratak leži u činjenici da je pozorište "Toša Jovanović" bilo u prilici da za ovaj projekat
angažuje četvoro mladih i talentovanih glumaca, koji su uspešno oživeli kvartet tinejdžerskih
nasilnika i tragičara. Sve ostalo je bilo isto, ili bolje reći slično, praizvedbi koja je, mora se reći,
bila veoma uspešna.
Pre svega tekst, ponovo aktuelan, akutan, pomalo patetičan, i naturalisti čan, kako samo
ruski dramati mogu da budu, dobra i precizna režija Branka Popo vića, čija je najveća vrlina u
tome što je dramatičnu anatomiju društvenih loj mova ostvarila ne pukim preslikavanjem zbilje,
već čisto pozorišnim sredstvi ma - energijom glume, kontrolisanom destrukcijom na sceni, jer
život i film tr pe drugi intenzitet nasilja.,Režija je takođe ublažavala patetike koja je ima nentna
ruskom "štimu". Sigurnost u vođenju predstave, ka skoro antičkoj katarzi, možda je i najveća
vrlina Popovićevog rada u „Jeleni Sergejevnoj“..
Scenografija Fiorela Flore, sa ogromnim prostornim prazninama koje nago veštavaju pustoš
i privremenost, - dobra i funkcionalna, i Klemencov, već uobičajeno diskretan i preciza, scenski
pokret, stvorili su režiji i glumcima povoljan ambijent za kreaciju, koja nije izostala.
Predvodeći mladu ekipu, Svetlana Utješanović je ponovila svoju uspešnu kreaciju od pre pet
godina. Utisak je da je u ovom rimejku, ponesena energijom mladih, „Jeleni Sergejevnoj“ dodala
još dubine, ublaživši istovremeno nanose patetike kojom Razumovska opterećuje ovaj lik. Dalje,
generalno uzevši svo, čet voro mladih glumaca je ispunilo osnovne zahteve uloga koje su
proživljavali. Najujednačeniji je bio Ljubiša Milišić, čiji je Volođa bio dovoljno surov i ciničan, dok
je Nataša Ilin, tumačeći Ljalju, devojku nižeg socijalnog porekla, u samom finalu predstave
najavila glumačke potencijale vrsne tragičarke. Jugoslav Krajnov je Pašu odigrao s izvesnom
uzdržanošću, ali korektno, dok je Vića, Aleksandra Bogdanovića imao dovoljno autsajderske
izgubljenosti.
Konačno, predstava „Draga Jelena Sergejevna“ je dobro, aktuelno, ne veliko ali
angažovano ostvarenje, u onoj meri u kojoj transparentni angažman u umetno sti potreban.
„Zrenjanin“, 2. oktobar, 1997
VEDRINA PRED NIŠTAVILOM
Semjuel Beket: Srećni dani,
režija Dušan Torbica
Na početku ću izreći ono što se obično izgovara na kraju, ova praizvedba Beketa nije
projekat zrenjaninskog Narodnog pozorišta već samostalni umet nički proizvod, što izaziva niz
nedoumica, i to ne samo zbog oskudica premi jera u domicilnoj teatarskoj kući, već
prevashodno zato što su glumica Anđelka Davidovac i reditelj Dušan Torbica napravili dobru
predstavu Koja itekako ima svoje mesto u repertoaru ovog pozorišta..
A sada redom: prvo izvođenje ovog Beketovog komada na zrenjaninskoj sceni, dogodilo se
tek 1997. godine, što je prosto neverovatan podatak. Zatim, to je svakako je pozorišni događaj
za sebe, i nešto što će ovdašnja publika umeti da ceni. Rodonačelnik antidramskog teatra
apsurda, pofrancuženi Irac Semjuel Beket, kod nas slavan po delu „Čekajući Godoa“, u svojim
romanima i dramama, već pedesetak godina, anticipira ne samo razvoj evropske dramaturgije i
proze, tako što jasno polarizuje potonje umetnike na sledbenike ili oponente, već svojom
filozofijom apsurda nagoveštava i danas veoma aktuelne kontroverze oko kraja istorijskog
vremena.
U delu „Srećni dani“ iz 1963. godine, on donekle napušta sebi osoben svet redukcionalizma
i otvorenog cinizma, zaranjajući u milje malograđanštine, sentimenta i prebiranja uspomena.
Njegov inventar svakodnevne ikonografije tipičnog srećno-nesrećnog bračnog para, u prvi mah
deluje čak kao duhovita i bezazlena persiflaža. Ali u konačnim zbiru ove drame postaje jasno da
je veli ki apokaliptičar scene, samo s druge strane, one koja rasprostire privid kao masku
nasuprot besmislu, došao do sebi svojstvenog ishodišta - sve je ništavi lo, jer u trajanju nema
kretnje i razvoja! Ipak, pošto drama nije samo njen kona čan utisak, već i put do finala
predstavlja značajan element scenskog kvali teta, može se reći da „Srećni dani“ imaju značajnu
ulogu u poznavanju jednog dru gačijeg Beketa. Zato izbor ovog teksta za reditelja Dušana
Torbicu predstavlja dobar potez, što će se i u scenskoj postavci potvrditi.
A on i Anđelka Davidovac, imali su izuzetno težak zadatak da u okvirima priče o "ubijanju
vremena, u egzistenciji bez smisla", scenski "opravdaju" naizg led ogoljenu fabulu o
sredovečnoj ženi, simbolično ukopanoj na sred neke pusto line, koja u stanju sentimentalne
rezignacije, oslonac nalazi u najbanalnijim gestovima lične toalete, i evokacije prošlosti, a sve u
cilju da se podrži krhka iluzija sretnog malograđanskog trajanja. Glumica je, Anđelka Davidovac,
u uslo vima znatno limitiranih scenskih sredstava, upućena skoro isključivo na glas i mimiku,
naravno i na beskrajno mudar i ciničan Beketov tekst, donela svoju Vini s dozom pune
uverljivosti i apsurdne vedrine. Njena sredovečna antiherojina, uspešno je razotkrivala osnovnu
zamisao drame „Srećni dani“ koja glasi - ži vot je zapravo apsurdna igra pred konačnošću
ništavila, a samoća je jedino isti nsko stanje čovekovo, jer prave i trajne komunikacije nema. U
drami tu tezu ubed ljivo ilustruje i "prisutni" Vili, suprug, koji se svo vreme nalazi u stanju "isp
rekidanih" mentalnih veza. Njega je veoma decentno i precizno tu mačio Miodrag Pantelić.
Dušan Torbica, dosledan svom rediteljskom principu da pisca treba auten tično tumačiti,
bez nasilnih osavremenjavanja, u čemu ga je sledio i scenograf Milan Grahovac, glavninu svog
posla usredsredio je na lik Vini, zapravo poma gao je Anđelki Davidovac da je ne zavede
prividna vedrina lika koja tumači, jer bi to predstavi oduzelo dubinu apsurdnosti. I oboje su
uspeli: Torbica. da nam predstavi Beketa njim samim, uz ličnu diskretnu ali i dragocenu
asistenciju a Davidovčeve, strogom kontrolom emocija, pravim ritmom u smenjivanju, inače
minimalističkih glumačkih sredstava koja su joj stajala na raspolaganju, jednom rečju - njen je
odgovor na izazov velikog pisca bila - zrela gluma. „Srećni dani“, kako to ironično zvuči, i danas
i ovde, zasluženo će imati svoju publiku, pogo tovo mladu, koja će imati priliku da vidi kako
zapravo izgleda izvorni beketov ski teatar. Imaće i ona ostala publika povod, da se podseti na
ono što do sada nisu mogli u Zrenjaninu da vide!
1998.
NEVESELA KOMEDIJA O BALKANU I EVROPI
Hristo Bojčev'' Pukovnik ptica'',
adaptacija i režija Miloš Jagodić
Drama savremenog bugarskog autora Hrista Bojčeva '' Pukovnik ptica'' započinje kao
parabola, od polovine komada pretvara se komediju sa elementima satire, da bi se okončala
kao tragikomedija. Iako to žanrovsko ''pretapanje'' ne ide bez izvesne hrapa vosti, koja je režiju
a naročito glumce stavljalo pred znatna iskušenja, mehanizam ove tužne komedije, ipak,
uglavnom izdržava sva ta dramaturška ''opkoračenja''. Ironično-parodična priča o azilu za
umobolne, negde u bugarskoj nedođiji, koja uspeva da neprome njena i konzistentna u ludosti,
''izdrži'' dolazak lekara ali ne i NATO humanitarne po moći, nosi u sebi dovoljno univerzalnosti
ali i aktuelnosti. Lepa promocija koju je ''Pu kovnik ptica'' doživeo na evropskim pozornicama
potvrda je ove konstatacije. Jer, i autor se više podsmeva Balkancima, prema Evropi je nežniji!
Duhovitost, aluzivnost i povremena ironičnost ovog dela opravdavaju i napor Mi loša
Jagodića da ovo delo postavi na zrenjaninsku scenu. Učinio je to dosta tečno i razložno,
verujući Bočevu više u onom sloju drame koji je komično postavljen, uspevši skoro da izbegne
preterano '' mudrovanje'' kome je povremeno autor sklon. U fiksiranju žanrovskih ''prevodnica''
ovog simpatičnog komada imao je nešto manje uspeha, iako je od Gabora Lenđela imao
efektnu muzičku podršku. Predstavu su, međutim, zrenjaninski glumci veoma efektno i
disciplinovano realizovali, iskoristivši sve pogodnosti koje su im pružale uloge.
Prvoslav Zakovski i Dragomir Pešić su kontinurirano držali pod kontrolom sve konce junaka
koje su tumačili ( Hačo i Davud), Selimir Tošić se dobro nosio sa ''pu kovnikom pticom'' iako se
sve vrline i mane ovog komada lome u liku Fetisova. ''Za drhtao'' je na polovini drame ali je
uspešno izdržao sva dalja glumačka iskušenja. Da nijel Kovačević je prijatno iznenadio igrajući
Mateja, dok je mladi Miljan Vuković bio pomalo nesiguran kao Doktor. Snežana Kovačev
nesvakidašnje uzdržana, Jovica Jašin i Milan Kočalović, onakvi kakve im je likove Bojčev
''skrojio'', a Budimir Pešić vrlo sli kovit u ulozi čiča Petka.
Kostimi Milice Grbić Komazec – primereni, a scenografija Aleksandra Ve ljanovića pomalo
anahrona. Ferid Karajica je doprineo harmonizaciji glume i tečno sti mizascena. Sve u svemu
jedna korektna, poluvesela, mala predstava koja se da gle dati.
Sa našim književnim velikanom, nobelovcem Ivom Andrićem pozorišta uglav nom nisu
imala sreću. Zapravo, retko kad im se posrećilo da efektno i valjano ada ptiraju njegovu prozu
za scensko izvođenje. Možda zbog toga što je sva dramatika, psihologija, etika i estetika
romana i pripovedaka Andićevih prevashodno u rečima i rečenicama, u mislima i evokacijama.
Pojednostavljeno rečeno, dramsko i dramatično kod ovog velikana je data kao eho, refleksija,
idirektno saopštena zbilja. Jedino neko like pozorišne adaptacije ''Proklete avlije'' predstavljaju
izuzetak. Reditelj Dušan Torbica i glumac Zvonko Gojković opredelili su se, međutim, da na
sceni izvedu Andri ćevu poeziju, tačnije njegovu poetski prozu ''Jelena, žena koje nema''. Treći
veliki poets ki tekst ovog pisca. Posle mladalačkih i ekspresivnih ''Eks Ponta'' i ''Nemira'', ova
me ditativno-ljubavna poema u prozi, ako ne raču namo poetsku knjigu ''Šta sanjam a šta mi se
događa'' zaokružava njegove lirske nemire maestralnom fugom melanholije.
Imajući u vidu sve prethodne teškoće u transponovanju ovog pisca u teatarski rukopis,
Torbica i Gojković se odlučuju da Andrića odigraju integralno, sa krajnje redukovanim scenskim
sredstvima - minimalizmom režije i glume. Slojevitost poetske proze koju su postavljali na
zrenjaninsku kamernu scenu, od glumca zahteva izuzetan psiho-fizički napor totalnog
memorisanja teksta, i izuzetnu samodisciplinu da glumač ko umeće bude isključivo u funkciji
Andrićevog teksta. Gojković je u obe namere uspeo, sa sasvim zanemarivim odstupanjima.
Magija neuhvatljive Jelene, personifikacije životne iluzije koja nas održava na površini ružnog i
grubog svakodnevnog života, baš onakva kakvom je Ivo Andrić, umesto nas, i za nas napisao,
ispunila je Kamernu scenu i duše svih onih koji su bili spremni dovoljno da se predaju pozorišnoj
čaroliji. Veliki pisac, dakle nije oštećen. Realizatori ovog projekta mogu s te strane da budu
zadovo ljni. Glumac Zvonko Gojković, ubeđen sam, u ovom kazivanju ima još prostora da se
razmahne, dok reditelj Dušan Torbica, do god traje ova predstava, ima priliku da skrati tekst i
malo dopuni scenske efekte. Do mere Andrićeve trpeljivosti. Tako će obojica '' Jelenu, ženu koje
nema'' pretvoriti u otvoreno delo koje je u svakom izvođenju nova. I verno Andriću.
Austrijski pisac Tomas Bernhard, kod nas poznat po predstavljanju na 37. Bitefu, u
evropskim i književnim pozorišnim prostorima važi kao umetnički ali i politički “remeti lački
faktor”. Razglašen je kao autor koji direktno udara u svest, savest i socijalnu i istorijsku
podsvest građanske klase. Meta njegove moralističke i političke stigme je prevashodno
nemačko i austrijsko posleratno društvo. Tačnije - srednja klasa koja po kušava da sakrije svoju
nacistič ku prošlost i dosta raširenih rodoskrvnih familijarnih tajni.
Bernhard je definitvno, na planu etike i dramske pshoanalitike, scenski veoma zahtevan pisac
jer svesno izbegava svako podilaženja gledalištu. Ta scenska heremetičnost znatno je uvećana
dužinom njegovih komada, kao i sklonošću ka monološkom izrazu.
Likovi Bernhardove drame “Pred penzijom” su Rudolf Heler, bivši komandant nacis
tičkog logora i aktuelni predsednik suda, i njegove dve sestre, Vera i Klara, koji trideset godina
nakon smrti Hajnriha Himlera, slave njegov rođendan. Teatralnom ritualizacijom ove situacije
ubedljivo se ističe činjenica zla, kao istorijske prakse koja se zlokobno ponavlja.
Bernhardov Heler sebe definiše kao fatalistu, ubeđenog u činjenicu urođenosti zla u čoveku,
čime u suštini sebi opravdava zločine koje je činio, odnosno odbacuje svaku vrstu odgovor
nosti. Vera, koja ima incestuozan odnos sa bratom, nepokolebljivo mu je odana. Klara je invalid
i radikalni levičara. Ona je sasvim realistički oblikovana, mnogo jednostavnije od Rudolfa i Vere;
njen lik nema njihovu preteću višeslojnost, mada ni ona nije sasvim naivna. Dramska rad nja je,
takođe, svedena i zahteva minucioznost i doslednost igre.
Srađan Radaković je u postavci ove drame na scenu prevideo njenu višeslojnu, tempe
rovanu nadpolitičku vertikalu i pokušao da je iščita u kontekstu koji nema simboličnost
istorijskog zaleđa. Radnja se linearano realizuje kao oživljeni isečak jedne retrogradne i
izolovane slike iz života, tamo negde u Austriji. Me đutim, nema pogrešnijeg načina da se
Bernhard predstavi od takvog realističkog i plošnog igranja.
Utisak je, međutim, da je reditelj ipak najviše odmogao sebi, i Bernhardovom komadu,
naravno, onda kada se opredelio da uloge zrelih, čak starih aktera, dodeli savim mladoj i
neiskusnoj glumačkoj ekipi. Što kao zamisao nije bez neke aluzivne intri gantnosti i aktueli
zacije, ali je u ovoj predstavi ostalo na samoj površini te pomalo ekscentrične zamisli. Buka,
bes i nepotrebno scensko ubrzanje ostali su samo kao pokušaj da se popune egzistencijalne
pukotine u interpretaciji dela nemačko-austrijske građanske klase koju opterećuje prošlost.
Ivan Đurić i Edit Tot postali su tako žrtve rediteljske zablude da se etički, istorijski i
politički aveti prošlosti i nacije, na fonu patoloških i porodičnih iskliznuća, mogu re šavati
spoljašnjim i motoričkim scenskim ubrzanjem. U ovoj predstavi se, ono što je trebalo da bude
intelektualno-moralističko preispitivanje evropske savesti pretvorilo verbalno i isprazno
psihoanalitičko moralisanje. Mladi glumci, sa izuzetkom Sanje Mikitišin, nisu uspeli da u
potpunosti dozovu autentičnu pomerenost aktera ovih povampiren duhova prošlosti. Hrabro su
ušli u tu avanturu, trudili su se da opravdaju likove, nisu uspeli u tome ali, i to je dobro, nisu
delovali kao scenski gubitnici. Utisak je da su Ivan Đurić i Edit Tot samo gurnuti u pogrešnu
predstavu.
Zrenjaninska predstava Bernhardove drame nagoveštava njihov dramski kapacitet i, koji
će, uz preciznuju režiju, doći do izražaja, dok će Tomas Bernhard, možda, u Zrenjaninu, jednog
dana...
Svoju dramu SMRT LIGEJE , savremeni hrvatski pisac Mislav Brumec sačinio je
kompilacijom i adaptacijom dve poznate pripovetke romantičarskog i mističnog američ kog
književnika Edgara Alana Poa. Spojivši motive i junake iz dela '''Pad kuće Ašero vih '' odnosno ''
Ligeja'' u maniru pseudogotičke drame, on se opredelio da noseći psiho loško- etički stožer
teksta bude večna i delikatna tema incesta. U komponovanju dram skog teksta koji treba da
korespondira sa današnjim vremenom, po sopstvenom izjašnja vanju, nameravao je da sklopi
nešto što naziva '' horor melodrama''. Želeo je, dakle, da spoji dva teško spojiva žanra.Od
majstora izmenjivanja čudesnog i neobičnog u jezovi tom, kakav je Alan Po, Brumec je uspeo
da prenese samo melodramsko, jer od horora i gotike u njegovoj drami jedva da je bilo ičega.
Umesto toga u delu '''Ligijena smrt'' agre sivno se javlja nešto što bi trebalo da bude grotekska a
zapravo se odvija kao namet ljiva i neprimerena ''trifkovićevska'' komika. Srećom, preostalo od
Poove poezije, erotika protkana motivima smrti, svet viđen drugim očima koje vide samo
najmračnije i najskrivenije delove ljudske duše, reditelj ove predstave, mladi Aleksandar Božina,
dobro uočio, tako da se u zrenjaninskoj inscenacije '' Smrti Ligejin'' ipak naziru najbit niji motivi
američkog ukletog velikama.
No, Božina je propustio da izniveliše dve Brumecove dramaturške zablude. Prva je dužina
teksta, neprimerena vremenu a naročito unutrašnjoj organizaciji proz no-dramskog tkiva. Druga,
bolećivost prema neadekvatnom komično-parodičnom podžan ru ove dramske tvorevine,
dovodila je predstvu na ivicu raspada. Mešanje melodrame i njenog simultanog strukturalnog
ismevanja, moralo je da ima mnogo više pokrića u dram skom podtekstu, ali i da počiva na
vrhunskoj rediteljskoj superiornosti. U slučaju Brumec - Božina, predstava se provukla ivicom
žileta, zahvaljujući pre svega Anđeliki Simić koja je skoro antički isklesan lik Ligeje odigrala
kombinacijom erotičnosti, cinizma i ''vampirizma'' baš kao kod E.A. Poa. Impresivna je bila i
završna scena koja nagoveštava da Aleksandar Božina ima talenta. Ostali akteri, nažalost, bili
su, osim Ljubiše Milišića, koji je uspeo da pronađe lik, žrtve žanrovske disharmonije. Marko
Marković, kao Roderik, je dobro pogodio suštinu svog lika ali je sporo ulazio u pravu
koncentraciju. Nataša Luković, dovoljno dobra samo u ''finalu''. Od ''komične'' trojke, posluge,
najuravnoteženiji bio je Mirko Pantelić; inače vrsna komičarka Nataša Ilin, u domenu re diteljske
zablude, dok je najviše omašio iskusni Dragomir Pešić. Daniel Kovačević, kao grešni sin , je
ostao negde na sredini, između namere i rediteljeve iluzije.
Scenograf Saša Ivanović je nemotivisano jurio epohu, kostimi Mirne Ilić su ostali u
konceptualnom procepu,
Ova premijera bi ipak mogla da bude poučna. Da se reditelj-diplomac ne prepu šta
samom sebi, odnosno da umetnički deo uprave mora (sa)učestvovati u kreaciji
predstave.Odnosno, da se repertoar, pozorišta u Zrenjaninu, za čitavu sezonu ne pravi po
istom, isključivom, ključu.
decembar 2005.
KAD ''UČENE ŽENE'' MARŠIRAJU
Ž.B. Molijer: „UČENE ŽENE“,
režija: Radoslav Milenković
Reditelj nove zrenjaninske postavke Molijerovih ''Učenih žena'', Radoslav Milen ković je
najverovatnije znao da u Francuskoj sve do devetnaestog veka nije bilo ''engles kih toaleta'' jer
se njegovo čitanje ove komedije začinje i vrti oko ''klasičnog'' klozeta ( doduše u banatskom
''dizajnu)''. Nered, zapravo strv, koji prekriva pod scene višesmis leno i ironično prati žen sku
pokondirenost srednje klase ( kako će to kasnije Sterija reći), duhovnu, i telesnu vulgarnost koja
povremeno prelazi u genitalnu šizofreniju, takođe je deo rediteljeve scenske strategije (naravno,
u saradnji sa scenografom Jura jem Fabri) da bi ,kombinujući prljavštinu, koja Evropi
Molijerovog vremena nije strana, sa kičem u koji su se odevali i nosili ga na glavi, upečatljivo
pokazao kako su skorojevština i lažna učenost, zapravo sveukupna vulgarnost stila i suštine
svak dašnjih uobraženih bolesnika, trajne i komične. Kada nisu tragične. Ali Molijer je preva
shodno komediograf, zabavljač. Ipak i uman, satiričan. I moralista.. I zbog svega, večan. Jer se
da čitati iz svih durova i molove, a Milenković to veoma uspešno čini. Pored naizgled benig ne
socio-patološke razgradnje tipova, likova, i društva ondašnjeg, francuskog društva, on
inteligentno, pomalo i publici na prezent, parodi ra i naše televizijske fešn živote. Dame na sceni
dosledno parodiraju sebe i lažni svet piste, životne i modne, kojom hode, sapličući se u
bokovima i zadnjicama. Najviše u glavama No, ni muškarci ne izgledaju mnogo bolje. Dakle,
Radoslav Milenković, uz po moć dramatizacije Barbare Horvat, balansirajući između
provokacije i farse, pred stavu gradi kao produbljeno čitanje epohe ali istovremeno i kao temu
viđenu i prepoz natu kod nas,, danas.
Ansambl mu je očigledo sasvim verovao. Iz tog jednoglasja, ali i lične glumačke boje,
proizašle su izuzetno dobro odigrane role Filamente i Belize, koje su Sanja Mikitišin-Gačić i
Nataša Ilin, svaka u svom tonalitetu, ne ponavljajući stil, odig rale mastorski. Sa efektnim
glumačkim mikrobravurama. Sanja Ristić-Krajnov donosi Armandu takođe u dopadljivom i sigur
nom stilu. Anrijeta, Edite Tot-Trubint, bila je pomalo prigušena ali precizna i dosledna. Jovan
Torački, kao Krizal, onako kako ga je Molijer napisao - u prvom delu uzdržan, posle ''preo
kreta'', razmahan i u svom stilu – eruptivan. Ljubiša Milišić kao Trisoten, razigran, baš kako je
Milenković video ovaj soj - vulgaran i intelektualno impotentan. Mladi Vladimir Tintor je uspešno
izbega vao patetiku Klitandrovu, zadržavajući neophodnu naivnost i nespretnost. Arist, Mirka
Pantelića veoma funkcionalan i koristan za opšti utisak o predstavi. Jelena Šneblić i Danije
Kovačević, nedovoljno prisutni. Zvonko Gojković, u svom “basterki tonovskom” stilu, primetan.
Kostimi Jasne Badnjarević efektno podvlače opšti stil predstave: lažni sjaj sa ugra
đenom prostotom. Duhoviti. Između lažne otmenosti i prostote duha. Kič sa ''zvon cetom''.
''Učene žene'' na zrenjaninskoj sceni, efektno i pametno slede Molijera, valja reći -
prečišćenog, i, na podsmešljivo-zabavan, način, parodiraju današnjicu.
januar, 2006.
U romanu savremene vojvođanske spisateljice Ljiljane Kaspar Jokić '' Četiri male žene'' reč je
našim, neveselim, devedesetim, godinama, u mestu realnog, ali i ide alno metaforičnog imena -
Bezdan. Priča u stilu magičnog realizma, beleži zbivanja u nacionalno mešovitoj porodici,
sastavljenoj od više generacija, koja prati završne socijalne, psihološke, etičke i kulturološke
faze njenog raspada. Koje rat samo ubrza va. Jokićeva roman vodi ivicom koja spaja realno i
fantazmagorično. Bezdan je njen Mak ondo, ugao posmatranja lako ironičan, atmosfera
presudna, jezik prigušeno intelektua lan, feminizam diskretno doziran. Takav predložak, dosta
fluidan, ponekad pauči nasto osetljiv, iako jasno opredeljen prema vremenu i društvu, dramaturg
Svetislav Jovanov i rediteljka Ksenija Krnjajski tretirali su kao postmodernu dramu fragmentar
ne strukture, realizovanu na sceni filmskim kadriranjem i scenskim efektima iz tv. drame.
Zapravo, postupak koji je ovaj umetnički tandem primenio u radu sa delom Ljilja ne Kaspar
Jokić, rezultirao je tekstom skrojenom po motivima njenog romana. Dotle nema bitnijih
nesporazuma, jedino je, možda, to trebalo i jasno napisati u pratećem pro gramu.
Međutim, scenska realizacija ovog romanesknog predloška, koju ''overava'' Ksenija Krnajski,
inače veoma inteligenta, moderna na „bitefovski“ način, sažeta, izuzev ''breh tovskog'' finala koji
deluje kao nalepljen, izneverava autorku u najbitnijem: nedostaje joj, bilo kakva, magistralna
dramaturška poveznica, koja u romanu apsolutno postoji, a više je nego neophodna u
pozorišnoj arhitektonici, koja je preuzeta iz dramatizacije. Rediteljka demonstrira niz duhovitih
scenskih rešenja, uz pomoć dizajnera svetla ( Voj kan Gostijanac) i kompozitora Irene Popović,
na pozornici efektno stvara utisak skoro filmski simultanog odvijanja, čime sustiže ponornice
magičnog realizma na kome ops toji roman Dobro korespondira sa scenom Marije Kalabić, tek
umereno dizajniranom u vojvođanskom hibridnom stilu, koja dubinom i fleksibilnošću prostora,
posta je aktiv ni sudeonik parapsihološke radnje i psihopatološke dramatike. Ali, rediteljka, isto
vremeno ne uspeva da fabulu, ili njenu negaciju, složi u smislenu slagalicu koju publika može
da prati.
Dakle, ovoj predstavi nedostaje ona nit koja će fragmente romana, dramaturške mikroceline i
asocijativne grozdove, i rediteljske inscenacije, složiti u pojmljiv sled. U takvom neomeđenom i
žanrovski klizavom izvođačkom ''scenariju'' i glumci su se različito snalazili: Nataša Luković je
bila dovoljno dvovalentno naivna, Gordana Vinokić nedovoljno nametljiva, Mirjana Vukojević
stilizovano uzdržana, Anđelka Davi dovac ponekad preterano realistična, Vladimir Tintor, s
lepom razvojnom linijom, Danijel Kovačević, fluidan, kao i lik narkomana koga je tumačio,
Eugen Ferenci neoče kivano odsutan, Mirko Pantelić, dovoljno elementaran, Milan Kočalović u
stalnom zaostatku za likom koji je, nažalost, kasno uveden u komad, Ljubiša Milišić i Zvonko
Gojković, kao duhovi, s merom i podsmehom odigrali su zaumni zid ove kuće u Panoniji koja se
raspada. Kostimi Milice Grbić Komazec - stilski raspareni. Sve u svemu, ipak je vredelo
pokušati.
mart, 2006.
SNIMAK LjUDI U LIČNOJ ISTORIJI
Anton Pavlovič Čehov: „Višnjik“
režija: Radoslav Milenković
U sezoni koja je pre nekoliko dana završena, Dramska scena Narodnog pozorišta ''Toša
Jovanović'' i pored neujednačenog repertoara, pa shodno tome i ne baš ubed ljivih scenskih
ostvarenja, postigla je zadovoljavajući uspeh prevashodno zbog dobre glumačke igre i
stabilizacije ukupnog ansambla. Ovako složen zaključak, posmatran po elementima scenske
umetnosti, izgleda ovako:
tekstovi koju su igrani kreću se od inventivno pročitane klasike (Molijer), ne suviše
inspirisanog omaža Edgar Alanu Pou (Brumec), preko višeslojnog ali ne i najreprezentativnijeg
Tomasa Bernharda, do veoma dobrog romanesknog predloška Ljiljane Kaspar Jokić, koji
dramatizacija i režija nisu baš nauspelije interpretirali. Reditelji ovih komada kreteali su se od
sugestivnosti i duho vitosti (Radoslav Milen ković), preko pretencioznostio bez pravog pokrića (
Aleksandar Bozina), pogrešne glumačke postavke ( Srđan Radoković) pa sve do intelektualno
sna žne ali u osnovi nedosledne inscenacije dobrog predloška (Ksenija Krnajski). Uz pomoć
glumaca, a pone kad i pomalo tako što se ovi nisu do kraja ''predali'' rediteljskom konceptu,
videli smo: jednu izvrsnu predstavu ( Učene žene), jednu osrednju ( Pred penzijom), zatim pred
stavu koju je vredelo igrati samo zbog Anđelike Simić, koja je skoro antički isklesan lik Ligeje
odigrala kombinacijom erotičnosti, cinizma i ''vampirizma'', baš kao kod E.A. Poa, ali i Ljubiše
Milišića i Mirka Pantelića. Konačno, tu je izvođenje ''Četiri male žene'' koje je skoro uspelo, a da
je uspelo, bilo bi odlično. Zbog izuzetnog teksta i scenografije Marije Kalabić.
Rekoh na početku, sezona je valjala zbog glumaca. I kompletiranja ansambla. Do
minirale su Nataša Ilin, jednom izuzetnom ulogom, u ''Učenim ženama'', i jednom osred njom, u
''Ligeji'', odnosno Sanja Mikitišin - Gačić, vrsnom igrom u Molijeru i dobrom kod Bernharda.
Nekako iz drugog plana, u glumački vrh zrenjaniskog pozorišta protekle sezone je stigao i Mirko
Pantelić. Ovaj diskretni komičar, lagano sazrevajući, postaje neophodan za sve buduđe uspehe.
Ljubiši Milišiću, pak, kao da nedostaje još samo male prave koncentracije, dok je Jovana
Toračkog repertoar stavio u izvesnu senku. Što nije dobro. Dobar je, međutim, lep početak
Nataše Luković, i razvoj Vladimira Tintora.
Novom umetničkom direktoru, Radoslavu Milenkoviću, predlažem da obrati više pažnje na
celinu ansambla, zatim da ima više sreće sa gostujućim glumcima, uz očekiva nje da će u
izboru komada biti spretniji od prethodnika.
Kontrolisan život kao globalna sudbina planete, ili barem Evrope, danas je više nego ikada
ujednačio osećanja sreće ili izgubljenosti, posebno kada su u pitanji srednji ili niži slojevi
društva. Naročito u regionu koji je nekada spadao u ’’komu nistički blok’’. Verovatno i zato
drama ruskog pisca Aleksandra Galina ’’Audicija’’ o socijalnim i moralnim žrtvama tranzicije tako
dobro naleže na naše iskustvo i ži votnu praksu. Ekonomski kolaps i duševnu bezizlaznost
društava na proputovanju iz socio-komunizma u kapitalizam, u ogoljenom provincijskom
ambijentu, jer je u prestoni cama ipak sve zamaskirano, Galin opisuje stilom koji polazi od
Gorkog a dotiče se i Čehova. U autorskoj transformacije ’’Audicije’’ koju znalački obavlja Kokan
Mladenović, ovaj ruski komad dozivljava sadržinsku i još više formalnu preradu. Uz pomoć
drama tizacije Maje Pelević, koja interpolira u tekst naše komunističke i tranzicione relik te,
dopisuje ga, čak i potpuno nadgrađuje (songovima), sa muzikom Zorana Hristića kompo
novanoj na citatima ’’herojske’’prošlosti, Mladenović, menjajući žanr komada, od drame on
postaje komedija, na zrenjaninskoj sceni ostvaruje dopadljivu ver ziju postpolitičkog teatra.
Poletni, pretežno ženski ansambl, odigrao je u jednom dahu projekciju našeg trenutka
antiistorije: svakodnevnu žalopojku uvaljanu u komediografsku formu. Izgub ljenost nad
ruševinama ’’socijaliz ma sa ljudskim likom’’.
U predstavi bez čvrsto definisanih likova, više su to gubitnički tipovi, ansambl je iznova
pokazao vrline kolektivnog i discip linovanog igranja. Prijatno je iznenadila Jelena Šneblić, čija
je Nina pravi ostatak komunističkih sifražetkinja. Edit Tot-Trubint se veoma dobro iskazala u
brehtovskim deonicama ove tužne komedije, kao i pouzda na Sanja Mikitišin čije su
transformacije iz predstave u predstavu sve vidnije. Žensku izgubljenost novog vremena
plastično obrazlaže Nataša Ilin, dok se obesmišljenost stare nomenklature drastično prelama
kroz Pukovnika Prvoslava Za kovskog. Aoki Petrović, Ljubiše Milišića, vešto izbegava
karikaturalnost, Dragan Đorđević je dovoljno novokomponovan a Boris, Jovana Toračkog, pravi
intelektualac ko ga su samlele provincija i tranzicija. Ostali su igrali u granicama koje komad
dopu šta, Nataša Luković, Evgenija Eskin Kovačević, Daniel Kovačević, Mirko Pantelić...
Rad dramaturga Maje Pelević – vidan i efektan. Scenogra fija Marije Kalabić, ipak
previše jednoznačna, dok su kostimi Maje Marković tu zamku izbegli. Hristićeva muzika je jedna
od okosnica ove dobre scenske rusko-srpske vizije naših (ne)veselih života koju potpisuje
Kokan Mladenović.
Ivan M. Lalić, savremenik i dramski pisac, napisao je dosta duhovit, umereno uman,
dosetljiv i pomalo satiričan tekstualni predložak pod nazivom ‘’Heroj nacije’’. Komad sa
pretenzijama da fiksira, fokusira i ismeje aktuelna (tv)medijska mešeta renja, i manipulacije, sa
raznoznačnim žanrovkim odrednicama običnog života i dehu manizovane ‘’velikobratovske’’
instalacije. Danas i ovde, u zemlji Srbiji, u kojoj je tele vizija stariji brat i maćeha.
To mu je bila namera, ali da ne beše reditelja Egona Savina, koji zna život ,a sa pozorištem je
na ti, sve bi ostalo na nivou simpatične dosetke. Jer, skrivenih kamera smo se nagledali,
bizarnijih i provokativnijih, junaci iz njegovog sinopsisa su tek naz načeni tipovi, a crnohumorna,
ali ipak bulevarska dosetka, odvukla bi neminovno ovak vu predstavu u komediografski plićak.
Što se na zrenjaninskoj parizvedbi nije dogo dilo jer je reditelj Egon Savin, uz koncetrisanu
asistenciju scenografa Miodraga Tabačkog, i kostimografkinju Jasnu Badnja rević, glumcima
isporučio promišljen, os mišljen, prostudiran, očišćen i do detalja odbranjiv i inspirativan scenski
projekat, koji su oni disciplinovano, razložno i inventivno oživeli i proživeli. Tako je u ovom
slučaju od skromnog krokija nastao efektan i dobar pozorišni događaj. Ne veliki umet nički bum,
ali svakako obrazac kako se pravi valjana teatarska inscenacija.
‘’Heroj nacije’’ je istovremeno replika na dela koja u svetu dijagnosticiraju epohu medijskih
manipulacija, od Brodveja do off-produkcija. Ali ovaj komad je i rediteljskim umećem da se iz
sitnorealističkog detalja, ili ikonografskih recidiva bliske nam istorije, savremena Srbija,
raskrečena između komunizma, parasocijalizma i hibridnog evropejstva, „fotografiše u aktuelnoj
‘’boji i koloru’’. Sa merom i preteri vanjem koje tu stvarnost čine održivo glupom, smeš nom i
gorkom. U tom alhemičarskom poslu Egon Savin je banalnost pretvorio u životnost, uopštenost
u zakonomernost, bizarnost u apsurd. Miodrag Tabački je nudeći scenografiju „kutije šibica“,
konsek vento osmišljenu, dočarao klaustof običnosti i civilizacijsku usitnjenost srpskog društva,
ponuđenu kroz prizmu likova muž-žena-njihov sin. Uz još otuđeniji sloj osta lih - grobara,
narikača, me dijskih manipulatora. I njegovog veličanstva - televizora. I reklama, naravno. Jasna
Badnjarević, vešto, odeva aktere u tipične i uopštene odežde, pružajući im šansu za igru
razlikovanja. Za koju im nekonvecionalna rediteljska pos tavka pruža prostor, koji oni
maksimalno koriste. U funkciji mehanizma predstave ali i u cilju postizanja zaoštrenih artističkih
ostvarenja. U čemu prednjače, Sanja Mikitišin, kao tipična ali i karakteristična seljanka u
gradskom ambi jentu. Uronjena u tradicionalno i malograđansko, ali u svakom momentu
spremna da potone u recidive medijske bulevarske pustoši.
Ipak, Jovan Torački u ulozi Budimira Životića, prvo žrtve, potom saučesnika, a konačno i
protagoniste, sa izuzetno plastičnim osećanjem mikrotransformacije lika, čas je tipičan, čas
poseban, dominira ovom upozoravajućom predstavom, glumom pot punog pokrića i umeća.
Jugoslav Krajnov kao porodični ‘’insajder’’, sa izraženo lakoćom i šarmom igra sina-
manipulatora, dok Nataša Luković vrlo precizno donosi novinar ku koja smrt pretvara u farsu, ili
obrnuto, jer mediji su stvarniji od stvarnosti! Bez preterivanja, vođen čistim scenskim impulsima.
Mirko Pantelić, takođe sa merom, sa nekolioko scenskih ‘’ukrasa’’ doziva medijske i prave
grobare. Narikače, dueta Nataša Ilin i Jelena Šneblić, svojom ekspesivnošću pretvorile su se u
tonski i metaforički kontrapunkt predstave. Dok Milan Kočalo vić i Mirjana Čuk, prvi - glumom
scenskog minimalizma, a druga nepozorišnom nonšalancijom, diskretno dopunjuju ovu dobro
osmišljenu teatarsku orkestra ciju pod upravom Egona Savina, u kojoj učestvuju i Ivan Đorđević
i Aleksandar Došen. O smrti kao medijskoj dosetki.
januar, 2007.
Različitost kao dar i kazna
Radivoj Šajtinac: „ Fala bogu i ja sam se razbolo“
U monodrami Radivoja Šajtinca, „Fala bogu i ja sam se razbolo“, koju uspešno zastupa Jovica
Jašin, zrenjaninski glumac u punoj zrelosti, koji na žalost retko igra u matičnom pozorištu, jedan
ostareli banatski paor, zanatlija ili običan anonimni mudrac-autsajder, Bača, izriče skoro
aforistički srezanu misao: „Fala bogu i ja sam se razbolo. Kad sam zdrav onda sam zdrav za
sve naokolo a kad sam bolestan onda sam bolestan samo za sebe’’. Ovom ironičnom
metaforom u kojoj se bolest javlja kao garan cija različitosti, verovatno najveći pesnik sadašnje
Vojvodine Radivoj Šajtinac, opre deljuje magistralni tok svoje prozne monotematske poeme
posvećene evokaciji ‘’bogatog ljudskog predela panonskog zemnog sazvežđa’’.
U preplitanju poezije, poetičnih stanja i lirsko-filozofskih stalaktita i stalagmita, koji se se
susreću, sukobljavaju, nadmeću i sapliću sa apsurdima istorije, basamcima svakodnevlja,
davnim i akutnim životnim arhetipovima, ova monodramska čarapa sa sto životnih petlji,
moderna u autoanalizi, sočna u jezičkom etno-arhaizmu uspravlja se na sceni kao paradigma
života i laganog umiranja jedinke. Za razliku od nekada veoma popularnih monodramskih
sačinjenija, koje su najčešće humorno zamenji vali parodijskim a mudrost karikaturalnim,
Šajtinac svojim predloškom nudi glumcu poetsko-proznu etidu o sudbini ‘’različitog’’ čoveka pod
ovim vojvođanskim nebom.
Jovica Jašin, inače glumac sklon banatskom repertoaru, odlučio se da lik Bače, mudrijaša i
pomalo skrajnutog baštinika panonskog sna i jave, interpretira iznutra, bez vidljivije distance, sa
potpunom verom u ono što je autor napisao. Izbegavši bana lizaciju, sa neophodnim otklonom
prema pojednostavljenoj svesti o tome kako treba da izgleda tipičan Lala, Jašin je uspeo da nas
uvede u Šajtinčev svet sete, mudrosti, sva kodnevlja, iluzija i izneverenih emocija. Lagano, ali
temeljno, odmereno i proživlje no, bez većih dramskih amplituda, ali ne i preglumljeno, bez
namere da suviše nadog radi pisca ali sa dovoljno nijansiranja u rasplitanju složene
jednostavnosti koju lik nosi u sebi. Tokom narednih izvođenja za očekivanje je da se od
tekstualnog predloška iskristališe njegova srž, a da Jašin u tom sazimanju stekne neophodnu
verbalno-plas tičnu koherentnost.
Da dozvoli sebi trenutke glumačke improvizacije, koji se na par mesta u teks tu,nameću. Što bi
ovo dobro monodramsko izvođenje učinilo još življim.
1.4. 2007
OBIČAN ŽIVOT I NjEGOVI UŽASI
Harod Pinter: Rođendan,
režija: Ferid Karajica,
april 2007.
JONESKOVI DADAIZMI U BAROKNOJ SALI
Ežen Jonesko: „PATAFIZIKA“
režija; Ivana Koraksić
oktobar, 2007.
LUDILO ZA KUĆNU UPOTREBU
Mročovska Malgoržata: „Justina, sestra moja”
režija: Ivan Vuković,
Četvoro mladih ljudi, u ovom slučaju – glumaca, poduhvatilo se zadatka da prođu kroz
artističko ludilo ograničenog dometa. Ono koje se, trenutno, ne širi izvan četiri zida. Troje
glumaca i reditelj, u “pozorišnoj laboratoriji” po imputu, dramskom, savre mene poljske(?)
spisateljice teško izgo vorljivog imena, Malgoržata Mročovska, sa velikim entuzijazmom odigrali
su ovu psihoanalitičku rekonstnjkciju stanja i faza pocepane ličnosti. Unutar zadatog, scenskog,
prostora. I “izbrisanog” socio-tempo ralnog okruženja. Tekst Mročovske, izolovan i ohlađen od
svakog spoljašnjeg uticaja, čista surova igra, nerava, prelivanja psihotičnih udara,
manijakalnosti i ludila, tek u drugom delu predstave dopunjena pričom o korenima traume u
kojoj borave stvarni i fiktivni akteri, javlja se istovremeno kao atraktivan i privlačan izazov
mladim autorima, jer bizarnost je trend nove evropske dramatrugije, ali istovremeno sadrži u
sebi i opasnost od srozavanja u već mnogo puta viđenu pozorišno-filmsku (zlo)upotrebu ludila.
Srećom, u tekstu “Justina, sestra moja” naizgled nema ničeg više osim opsesije i ludila.
Ni politike, ni epohe. Postoji samo jedan prostor i tri lica, jedno podeljeno na dve svesti ili
nesvesti, dok se za treće, ili drugo, teško može reći da je sasvim neoštećeno. Postoji i jedan
mačak koji je zapravo dete koje nije uspelo da preživi porođaj. Tu zamršenu anatomiju ludila za
kućnu upotrebu, reditelj ove predstave Ivan Vuković, rešio je da scenski raplete ostvari bez
naknadnih dramatruških zahuktavanja. On je tekst Mročovske precizno i čisto postavio,
dosledan u nameri da samo mikro-re žijom nevelikog broja segmenata zadre u strukturu ove
neobične dramske skice. Činio je to dosta dobro, sa merom, a moglo je, reklo bi se, takvih
intervencija da bude i više. Da je bilo i drastičnijih ne bi mu se zamerilo. To mu je, jedne strane,
omogućavao tekst, a sa druge strane nudilo i autorsko početništvo ekipe. Mogao je to biti
drastičniji pozorišni iskorak!? A ne mari što nije. Jer bio je ovo pravi mali pozorišni, labora
torijski, eksperiment.
Kako je komad Mročovske prevashodno u dijalozima i promeni odnosa i statusa, na
glumcima-početnicima ležalo je iskušenje moguće preglumljenosti, odnosno posnuća u patetiku.
Reditelj im je u tome pomogao odredivši gornju meru ekpresivnosti. I ubediv ši ih da količinu
emotivne eruptivnosti rasporede na celinu predstave, što su oni uglavnom, i intuitivno, uradili.
Pre svega Vesna Varićak koja je Kingu, odigrala kao nešto realniji deo pocepane, dvostruke
ličnosti. Postepeno pojačavajući glumačka sredstva koja dočaravaju tragiku lika koji
rekonstruiše. Sanja Radišić, kao izmišljen sestra Justina, vrlo impresivno započinje svoj deo ove
imtimističke igre, dok kasnije, mora se reći, uglavnom po volji spisateljice, polako odlazi u
senku. Miljan Vuković je doktora Broka, osobu koja spaja varijacije jedinstvenog kućnog ludila,
tumačio nename tljivo, takođe uzdrzano, sa par efektih glumačkih promena ritma i tona, ali i
nekoliko ispuštenih prilika da značajnije naglasi svoju odgovornost za psihodeličnost radnje. On
je ipak glumac koji čeka pravog reditelja.
Scenografija Viorela Flore, kostimi Maje Bolozan i muzika Miroslava Radulovića, bez
većeg su upliva u strukturu predstave, koja će imati odjeka u ovom pozorištu. Naročito zbog
pojave troje mladih glumaca.
januar, 2008.
STVARNOST U MREŽI ILUZIJA
Ljubomir Simović: „Čudo u Šarganu“
režija: Milica Kralj
Milica Kralj jednostavno nije htela, kako to moderna ili pomodna, režija često čini, da preispita
sva pozorišna sredstva upotrebljena u Simovićevoj, već kultnoj, drami ‘’Čudo u Šarganu’’. Ovo
dramsko delo našeg savremenog, i sve više po vrednosti i trajnosti vanvremenog pisca, s jedne
strane govori o (ne)dobu, generacijama, staro i novokomponovanim jezičkim matricama, jer
drama itekako egzistira i u zapetljajima jezika. Kroz nju prolaze, ne odlazeći zapravo nikuda,
mudraci, proroci, ratnici, lopo vi, žene sumnjivog zanimanja, politikanti, frazeri, sirotinja. Svi
istovremeno, u lič nim mukama nad mukama.
Čitav jedan nacion u šezdesetim godinama prošlog veka. Sa imaginarnim tunelom kroz koji
prokapava Prvi svetski rat. Golgota i iluzije. Hrabrost i apsurd. U kafani ‘’Šargan’’ na periferiji
Beograda. U nevremenu, a kod nas je skoro uvek nevreme. Jedino elite nema. Dok kiša ne
prestaje. A ima li je uopšte? Elite! Simović ne odgovara eskp licitno. Jer to je u Srbiji sumnjiva
rabota. Poetičnost, humor, emocije kovitlaju Simo vićevom dramom, koja se zbiva duboko u
srpskom entietu, ali i na nebu svetskih boljki i sunovrata. Jer priroda zla, poltronstvo, izdajstva,
primitivizma, funkcije umetnosti u vremenu ratova, božanske zablude mesija - nisu samo zamke
balkanskih istočnika. Takav tekst izvorne dramatičnosti, ironičnosti, poezije i fantazmagorije -
preživeo je vre me.
Drama savremenog autora, u novijoj verziji,, kanda, ipak danas traži i različite interpretacije
istog..Po svemu sudeći, i darovita i precizna rediteljka Milica Kralj, nije se odlučila za temeljno
rastavljanje ove drame, kao što je to nedavno učinio Tomi Janežič. Dakle, nije sebe izložila
opasnosti ponovnog sastavljanje Simovićeve neuhva tljive magije.. Ona je, nekako, bila na tragu
mijačevskog pročitavanja ‘’Čuda’’. Jer je uve rena da su „Svi ‘ pali anđeli periferije’’ imaju ljudsku
stranu’’. Za razliku od prototi pova, bez obzira na posledice, mane i manije junaka su manje više
benigne. Iako se ži votna praksa davno udaljila, ‘’prožgadila’’. Milica Kralj, dakle, donosi autentič
nog Simovića. Precizno pročitanog, dobro akcentovanog, pomalo otegnutog, mudrog, humo
rnog i premalo surovog za moderna vremena. Rediteljka, dakle, imala puno poverenje u pisca i
glumce.
Sa pravom je verovala da zrenjaninska podela može uspešno da oživi ovaj dramski sažetak sna
i jave. Glumce je lišila insistiranja na stereotipovima predstavljanja beogradsko-srbijanskih
likova.I time im otvorila vrata lične kreacije. Koju su skoro svi, manje ili više, pronašli. Ikonija,
Snežane Kovačev-Čelar, od početne zapetlja nosti u jezičke zamake, tokom predstave razvija
se u dominantnu, iskusnu ženu bez ilu zija. Gospava, Jelene Švabić, takođe ima jasnu razvojnu
liniju koja je na kraju komada dovodi do prave i efektne role pobunjene autsajderke. Cmilja,
naivna, pomalo i lukava, dobroćudna ali zlobna kad je život pritera, imala je u Nataši Ilin pravog
zastupnika. Mentalno i fizički plastična i pokretljiva, izrasla je u glavnog aktera ovog izvođenja
Simovićeve drame. Anđelka je Aleksandar Bogdanović doneo sa dovoljno boja provincij skog
gamena. Dragan Đorđević je od Mileta valjano izgradio i lik i tip malog politič kog konvertita.
Stavra, Prvoslava Zakovskog dobar kao rezoner mada bi valjalo u lik uneti autorove ironičnosti.
Prosjak u igri Milana Kočalovića ima u sebi neshvaćene čudotvornosti. Miloje Buca Ivanović,
skitnicu donosi sa dovoljno zaslužene tragič nosti. Vesna Varićak je Jagodu odigrala u snažnim
potezima, kontrolišući dobro smene naivnosti i nesreće. Vilotijević, Ljubiše Milišića izraženiji u
porazu nego ‘’povrat ku’’. Mirko Pantelić i Miljan Vukotić u humoru, odnosno patetici, nalaze
svoje likove. Ivan Đorđević je na samom kraju predstave svoju dobru glumu poentirao potresnim
mono logom koji se pamti.
Scenografija Milice Bajić-Đurić, korektna, bez jasnijeg stava. Kostimi Vesne Teodos ić,
neopredeljeni u stilu i značenju.
mart, 2008.
KADA JE EVROPA BILA U DOLINI JORGOVANA
Radoslav Zlatan Dorić: „Jelena Anžujska“
tekst i režija Radoslav Zlatan Dorić
Žanrovski drama ”Jelena Anžujska”, koju pisac Radoslav Zlatan Dorić u podnaslovu
imenuje kao ‘’pseudoistorijsku pozorišnu igru”, izmiče preciznijem određenju, kolebajući se
između komedije, bajke i satirične igre, ne preterane oštrine. To izostajanje izraženije dramske
definicije u funkcionisanju ovog teksta, inače prijatne i dopadljive jezičke i teatarske fakture, u
njegovoj se scenskoj postavci javlja istovremeno kao mana ali i, prividno, kao neočekivana
artistička prilika. Mana, kada su u pitanju koherentna dramaturgija, odnosno eventualna celovita
istorijska parabola, ili nazovimo to podtekstom drame, dok je istovremeno glumcima time
pružena prilika za ra-znovrsna i slobodnije poigravanja i nadigravanja. Kombinujući istoriju iz
vremena kralja Uroša (1243-1276) i njegove lepe, učene, ambiciozne i lukave žene Jelene, sa
mitom i fa mom, koji Srbima nikada ne nedostaju, odnosno sopstvenim socio-kulturološkim
učitavanjem, Dorić stvara hibridnu dramsku pretpostavku sačinjenu od mešavi ne sna o nama
samima, jave lepše nego što je bila, i duhovitosti koja premošćuju vreme i naše zablude o
položaju Srba “unutar svemira" To preplitanje misao nih planova, nažalost, veoma dobro
funkcioniše samo unutar verbalnog sloja drame, dok ga u fragmentarnoj dramaturgiji ima tek u
detaljima (na primer – “maskenbal” na dočeku Jelene Anžujske), da bi kraj teksta, umesto
intrigantnje poente, pisac ”ukrasio” bajkovitim “desertom”. Priča o “strankinji” koja boravi u Dolini
jorgovana, o vesniku Evrope u Srbiji, nažalost, u ovom komadu ostaje samo kao zanimljiva
anegdota.
Takvu prijatnu, povremeno posnu, i ne baš uvek najtačnije poređanu, duho vitu, ali ne i misaono
celovitu dramu, Dorić je uručio - samom sebi kao redi telju! I kao što to obično biva, samog sebe
je skoro nemoguće, blagovremeno, korigovati. Zlatan Dorić kao reditelj propušta da
“štrihovanjem” obezbedi delu “Jelena Anžujska” pravu brzinu. Brzinu renesansnih komedija,
koja joj je najprimerenija. Drama tako ostaje preopširna. Međutim, takva dramska eksten
zivnost, opasna po celinu, omogućila je zrenjaninskim glumcima da se iskažu. U dopadljivim
kostimima i scenografiji Vesne Radović, koji ipak ne nagoveš tavaju ironični podtekst Dorićevog
dela. Što važi i za muziku Miroljuba Aran đelovića Rasinskog.Ali ne i za pomalo podrugljiv
scenski pokret Pjera Rajko vića, koji podržava ovu liniju režije.
Ansambl je veselo i precizno odigrao ovaj igrokaz na temu naše romantizirane “istorije”, kulture i
naravi. Sa dovoljno otklona od realistič nog, bez preterivanja i sa lepim smislom za poigravanje.
I varljivim podiza njem opšteg utiska o predstavi.
Sanja Ristić Krajnov je, doduše, više ličila na pseudo(istorijsku) Jelenu nego na njenu
oduhovljenu projekciju u vremenu, ali tako je Dorić napisao i izre žirao. Za razliku od nje, Dušan
Jakišić, grotesknog lika, delom je hotimično podsećao na Uroša Nejakog, što je pisac i namerio
ovim inteligentnim para leizmom. U svom komičnom prikazu srpskog kralja, kombinujući
minimum vladarskog besa i maksimum tolerancije, ne baš istorijske već ljubavničke, Jakišić
daje osnovni ton predstavi: romanse/bajke prožete ironijom. Aleksan dar Bogdanović, kao Tripo
Simoneli, živahan, fleksibilan i smišljen, dobro izbegava stereotip o dubrovačko-kotorskim
prevarantima. U roli Danila, kroz koju pisac parodira crkvenu dvoličnost, Dragan Đorđevic,
uspeva da dočara i ljudsku ranjivost svog lika. Teodora, tog večnog srpskog
pseudointelektualca, dvorskog, ili demokratskog, svejedno, Jovan Torački igra s dozom
balkanske lu kavosti i istorijskim manjkom dalekosežnje vizantijske mudrosti. Promišljeno i čisto.
Mirko Pantelić je Dragulu, trovača, odigrao u jednom komadu, kao tipič nu dvorsku figuru, dok
Ljubiša Milišić donosi Bingulu, atipičnog viteza, sa mnoštvom komičnih valera i odličnom
psihofizičkom transformacijom. Koto ranku Magdalenu je Vesna Varićak odigrala u jednom
dahu, temperamentno i me diteranski vrcavo. “Našu” Francuskinju Smiljanu, od uzdržanosti do
erupti vnosti, sa pravom merom je približila, sve bolja, Jelena Šneblić, dok je Tanja Milanov, kao
Žanet, delovala distancirano. Anujka, u interpretaciji Nataše Luković, istovremeno je bila tipična
ciganka ali i senzualna žena. Edit Tot je bivšu kraljicu Anu bolje tumačila u scenama posle
dolaska nove kraljice. Smi renije i opuštenije.. Dvorsku ludu igra Dragomir Pešić, tačno, u okviru
zadatka. Milenko, Zvonka Gojkovića bio je nedovolj no prisutan, nasuprot Ivanu Đorđe viću, koji
kao Fransoa, svoju epizodu ispunjava angažovanošću.
Dorićeva ‘’Jelena Anžujska” je gledljiva predstava, vizuelno skladna i dobro glumljena. Što nije
malo.
Pisca dramskog teksta „Kron -(P)lutajuće glumište“. Borisa Senkera, savremenog hrvatskog
dramskog pisca (i teatrologa, odnosno profesora drame) mogli smo upoznati na Susretima
vojvođanskih pozorišta, kada su Subotičani izveli njegovu dramu ‘’Fritz spiel’’. Ovoga puta
Zrenjaninci su realizovali njegov tekst ‘’Kron - (p)lutajuće glumi
šte’’, delo u kome je ovaj autor iznova složio spekulacije, varijacije, stilske vežbe, odg lumljene
eseje, komediju del art, baletske fragmente, monologe i ko zna šta još, a sve na temu zgoda i
nezgoda ljudi (i umetnika) koji se kao životnim pozivom bave glumom.
U pitanju je vešt, uman, učen i šarmantan esej, kolaž, panoptikum, ili šta drugo, koji iz vrće
naopako uvreženu postavku o romantičnom, herojskom ili idiličnom životu lju di kojima je
zadatak da svojim duhom i telom, svake večeri iznova, stvaraju scenske iluzije. Senkler to čini
sa zadivljujućom energijom, pronicljivošću i vladanjem zakonima sce ne i žanrova, te njegov
hibridni dramski postament, znatne literarne snage, predsta vlja nesvakidašnji izazov za publiku,
a još više za reditelje i glumce, o kojima, inače, s dosta ironije, ali i ljubavi zbori.
Reditelj Robert Raponja, koji je režirao i dramu ‘’Fritzspiel’’, u ‘’Kronu’’, toj javnoj priči o tajnom
pozorišnom životu, u prvi plan ističe socio-psihološku dimen ziju teksta koja počiva na dilemi:
ko, odvajkada, i zauvek, gospodari pozorištem? Senk ler i on odgovaraju - moćnici (bogovi i
kapital), čak više od samih glumačkih i ljudskih strasti. No, dok pisac nagoveštava da bi to
mogao da bude ‘’literarni kabare’’, Raponja ga čita kao javni čas parodirane anatomije
pozorišta, koji nije bez muzike i songova, vi še literarni, a manje kabare, ali kao takav i
primereniji profilu zrenjaninskog ansam bla. I ovdašnje publike, takođe. Povremena beda
profesije nadzidana je humornim valerima i persiflažom koji su odgovarali skoro svim
realizatorima scenskih rado va. Što je, uostalom, i odlika Raponjinog rediteljskog stila.
Igrajući arhi i prototipove pozorišnog sveta, sa mnogo opštosti, koristeći sko ro samo
sopstvenu personalnost, zrenjaninski ‘’histrioni’’ iskazali su zavidan stepen glumačke veštine.
Iako su, s namerom, i piščevom i rediteljskom, ostavljeni na ‘’čisti nu dramske i lične povesti’’.
Koju je Sanja Mikitišin u potpunosti ispunila bogatim repertoarom žanrovskih i polifonih
sadržaja. I izrasla u dominantu ove predsta ve. U kojoj Andrej Šepetovski, zavidnom
savitljivošću tela, duha i govora, takođe imponuje. Sanja Ristić-Krajnov vrlo smotreno i s merom
glumi različita ‘’agregatna stanja’’ heroine-pripravnice, dok Ivan Đorđević hrabro i nadareno
ostvaruje, skoro sve izazo ve glumca, koji pripremajući se za heroja, obavlja i ljubavničke
poslove. Kao Gospodar kazališta, Aleksandar Bogdanović, sa lakoćom koja često zadivljuje,
prelazi iz lika u tip, menjajući pri tom žanrovske oznake, tempo i semantiku. Selimir Tošić kao
Kron, tekstom pomalo izuzet i izdvojen od opšteg fona persifliranja, dovoljno je distanci ran od
moguće literarne patetike. Stpljiv i precizan. Mirko Pantelić, veoma blizak pišćevoj ideji o surovoj
i sirovoj stvarnosti ‘’gospodara teatra’’. Žovijalno beskrupu lozan. Što se kod Nataše Luković
nadograđuje latentnom erotskom ‘’pretnjom’’. Od preostalih ‘’gospodara’’ vredi zabeležiti Natašu
Ilin sa izuzetno osmišljenom mini jaturom prefrigane asistentkinje režije. Mirjana Vukojević,
Jovica Jašin, Vesna Vari ćak i Sanja Radišić, bili su korektni učesnici Raponjine orkestracije.
Dragica Pavlović je kostimima inventivno sledila ne samo žanrovske skokove, već dala i
doprinos ironičnosti konteksta i tipova. Scenografija Ivice Zupkovića decentna, u rasponu od
funkcionalne do metaforičke. Koreografija Dalije Aćin je znatno doprinela uspostavljanju
temporalne dimezije predstave, dok je muzika Irene Popović obezbedila bolju propustljivost
scenskih mikrocelina. Kao i znalačko svetlo R. Stamenkovića.
novembar 2008.
MRTVE DUŠE, STVARNOST I METAFORA
Nikolaj Vasiljevič Gogolj: „Mrtve duše“
režija Ljubosav Majera
Potpuno u duhu jednog Dantea, ne toliko retorično, ali ništa manje nemilosrdno, ruski
realistički klasik Nikolaj Vasiljevič Gogolj je opisao ismejao večnost ljudske gluposti, pohlepe i
spremnosti da u sebi poništi skoro sve emocije, obzire i socijalne karakteristike. U svojim
najboljim delima, u kojima se prepliću realizam, satirična karikaturalnost, a roman “Mrtve duše”
spade u sam vrh njegovog opusa, Gogolj podvrgava nemilosrdnoj kritici rusko društvo u prvoj
polovini 19. veka. Još važnije od toga, ovaj klasik evropskog realizma, sa genijalnom
opservacijom, humorom, i do paroksizma dovedenom ironijom, ukazuje i upozorava na
neverovatne dimenzije kvar ljivosti ljudskog bića. Dovodeći sve te karakteristike u direktnu
korelaciju sa društvenim sistemom carske Rusije. Društveni i ekonomski sistemi Evrope,
imperijalni ili kapitali stički, svejedno, se sporo menjaju ali ahretipovi i prototipovi grešnika i
zatočenika svakojakih maničnosti i osobenjaštva, opsenari, škrtice, lihvari i ostale varalice i
manipulatori svuda ostaju slični! Gogoljev roman koji iz tog ugla dijagnosticira carsku Rusiju,
toliko je, na planu ošteljudske patologije, precizan i humoran, da i danas ima aktuelnost.
Međutim, struktura dela, obim i način realizacije radnje u „Mrtvim dušama“ ostali su – romanes
kni a ne dramski! Zato je, i pre a i sada, kada je u pitanju scenska realizacija ovog dela, a njih i
nije bilo previše, prevazaženje ograničenja proznog formata i sintakse ovog dela bilo skoro
nepremostivo.Odsustvo dinamičkog razvoja, akcionog zapleta, kao vidljivijeg uzročno-
posledičnog pomeranja u vremenu i prostoru iziskivalo je mnogo više teatarske drskosti a
znatno manje strahopo štovanja Gogoljevog predloška.
Ljubosavu Majeri, u zrenjaninskom izvođenju „Mrtvih duša“ jedva da su u tome pomogla
prethodni dramatizatori ovog romana, bez obzira što se toga posla, svoje vrmeno, poduhvatio i
jedan Mihail Bulgakov! Osim socio-patoloških intrigantnosti i vidnih paralela sa današnjicom,
kao i arhetipske menažerije likova i tipova, latentni „scenario“ po kome se iščitava romaneskno-
dramski okvir, gledaocima obezbeđuje samo literarna uživanja, odnosno priliku da odmere
glumačke kapacitete ansambla. Što nije malo, imajući u vidu prosek i profil savremene
pozorišne produkcije, koja je „antiliterarno“ orijentisana.
Reditelj zrenjaninske predstave, Ljubosav Majera, je zapravo u ovoj postavci Gogolja vrlo
inteligentno definisao vanvremenst aktuelnosti sati rične odnosno humorne dimenzije dela,
odredio opseg i kakvoću glumačkih krea tivnih radova, i skoro bez izuzetka držao pod
artističkom kontrolom sve bitne komponente predstave. Na taj je način predložak „Mrtvih duša“
kojim je raspola gao, pretvorio u relevantnu scensku dispoziciju. Međutim, bez značajnijeg
drams kog/scenarističkog prekomponovanja Gogljevog romana nije se moglom postići više u
njegovoj teatarskoj tranziciji. Odnosno, u pretvaranju romana u pravi dra mski oblik! U ovakvoj
realizaciji ipak je stvarnost pozorišta ostala zatočenik (dobre) književne metafore.
U takvom rediteljskom, inteligentnom ali skrupuloznom, čitanju ovih reali stičkih fantazmi,
zrenjaninski ansambl je dejstvovao dobro i precizno. Sve je odigrano kako je Gogolj napisao,
samo malo sceničnije i dinamičnije! Čičikov, lik i paradigma, u Majerinoj postavci,možda, najviše
izmiče crno-belom stereotipu velikih manipu latora. Njega, u modernoj, znači – sa otklonom i
ironijom, podsmešljivo i naizgled ležerno, glumi Aleksandar Bogdanović. Ovaj glumac, jedini
izvan opšte hipertrofiranosti banalnog, što je njegov i rediteljev uspeh, i možda predstavlja
putokaz kojim se šutem moglo u ovoj predsta vi.Jer, zlo je najopasnije kada izgleda bezazleno.
Iz toga sledi zaključak da je stvarnost unutar predstave najdelotvornija kada uključi u sebe
dovoljno metafo ričnosti.
Jovan Torački, kao Nozdrijev, odigrao je ovaj lik, kog Gogolja veoma komp leksan, kombinujući
realističnu i dovoljno opštu “priču, koja postoji i izvan kalsičnog ruskog štima, dok je istovremeno
otvorio prostor za psihološki izjan siran vez na relaciji čoveka koji je žrtva strasti, ali i protagonist
pohlepe. Što je teško spojivo ali je Torački uspeo u tome! Menjao je fizionomiju po dikta tu
Nozdrijevih etičkih turbu lencija.
Ljubiša Milišić sav tone u Manjilovu, poništavajući sopstvenu glumačku rutinu do
neprepoznatljivosti. Delova je ubedljivo i uzbudljivo. Sabakijeviča je glumio Selimir Tošić,
dopadljivom kombinacijom rezonerskog podsmešljivog i humornog, što je i primereno karakteru
ovog lika. Tošić je demonstrirao igru inteli gente persiflaže.
Gost iz Kikindskog pozorišta, Dragan Ostojić, kao Pljuškin, prototip škrtice koji je iz lektire ušao
u žargon svakodevnog, uspešno je napravio otklon od realis tičkog i uobičajenog tumačenja.
Parodiranjem i karikiranjem nag lasio je svu zlokobnost osobina koje taj ljudski tip simbolizuje. U
takvom konceptu uloge, nažalost, bilo je prfemalo mesta za senku tragičnosti koju svi Gogoljevi
junaci nose.
Od ženskih likova najplastičnije su obrađene Korobočkova, koju igra Jelena Šneblić,
kombinacijom stilizovane manije i prikrivene erotike, zatim druga dama, Nataše Ilin – femkavo
ali domišljato, i Mavra, čiju utopljenost u Pljuškinovo“ mrt vo more“, donela Anđelka Davidovac,
zanimljivom psiho-fizičkom obezličenošću. Prva dama, koju igra Sonja Mikitišin, policijski
načelnik Jovice Jašina, sekretar Ivana Đorđevića – bili su posvećeni uspo stavljanju opšte
dramske priče. Iz te grupe aktera bi valjalo izdvojiti Mužuj eva, koga sa naglašenom
prostosrdačnošću igra Zvonko Gojković, i Gubernatora, Prvoslava Zakovskog, koji neverovatno
precizno glumi ovu krajnje stilizovanu, skoro apstraknu figure.
Reditelje namere da karikatutalnost likova bude hipertrofirana, ali ipak u granicama
prepoznatljivosti, stilski čisto, sa merom i ukusom, potpo mažu kostimi Jasne Badnjarević.
Scenska rešenja Jaroslava Valeka, svedena i tek ponekad podstica jna, kao da ponajbolje
nagoveštavaju neke od dilema Majeri ne režije.Tako je bilo u predstavi dobro izalatrane muzike,
kvalitetne i inspi risane glume, zapaženih kosti ma, ovo, sa respektom pročitanog, Gogolja.
2008 „ Zrenjaninske“
OD KOMEDIJE DO BREHTOVSKOG TEATRA
Branislav Nušić : „ Pokojnik“
Režija :Predrag Štrbac;
U Srba se već vekovima, kada su u pitanju klasici knjževnosti i drame, ustanovio manir
da ih obični ljudi a naročito krtičari i reditelji, ne čitaju već samo glorifi kuju, odnosno koriste kao
artistički predložak ali i u dnevne, mahom političke, jedva u kulturološke, svrhe. Retke su, tako,
pozorišne interpretacije klasičnih pisaca koje kao polazišnu poziciju imaju nameru i nastojanje
da relevantnim i inovativnim čita njem dela potraže skrivena i novootkrivena značenja.
Tako i Nušić, naš Molijer, a ponekad zamenjuje i Šekspira, jer sličnog nismo imali, evidentno
današnje reditelje naprosto izaziva da ga pročitaju kao „libreto“ neke sopstvene interpretacije. Ili
da ga upletu u dnevnu političku pozornicu Prvo je uspelo Mijaču i Savinu, zato što su majstori,
koji su umeli i da odaberu odgovarujući njegov komad za tu scensku tranziciju. U pitanju su, po
pravilu bili Nušićevi “ spored ni” tekstovi, koji su dozvoljavali takvu prekonfiguraciju, doživevši
čak i značenjska preinačavanja. („Pučina“ i „Tako je moralo biti“). Za razliku od spominjanih,
neka Nuši ćeva poznatija dela ( Gospođa ministarka, naročito) trpela su svakojake
eksperimente i rediteljske egzibicije.
Reditelj Predrag Štrbac, koga inače pamtimo po izuzetnoj režiji „Romea i Ju lije“ u SNP-u,
pokušao je sa zrenjaninskim ansamblom da učini nešto slično onome u čemu su Mijač i Savin
briljirali. Sa „Pokojnikom“, polukomedijom, koja se žanrom i dramaturgijom tome baš ne
preporučuje za tako nešto. Jer, ovo Nušićevo delo nema rastresitos njegovih humorističko-
satričnih komedija ali ni nepretencioznost melo dramskih komada. “Pokojnik” je napisan bliže
klasicističkoj, molijerovskoj drama turgiji, dok je moralistička teza ovog teksta dosta čvrsto i
kruto postulirana. Reditelj Štrabac je, očigledno, svega toga bio svestan te je pokušao da, bez
mnogo smisaonih i strukturalnih izmena, ovu crnu komediju, promenom tempa, glumačkog
izraza i mizas cena, otvori izmenjenoj percepciji savremenog gledaoca. Pokušao je, zapravo,
da otvori “treću dimenziju” prohujalih vremena. Da bez nasilnog “ osavremenjava nja” korupcije,
moralne bede, verolomstva, prevare, policijskih spletki, etičkog posrnuća društva, izmenjim
stilom igre, eliminisanjem anahronog pozorišnog mehanizma, ugrađenim otklonom od
bukvalnosti, sačuva Nušića od poroznog dejstva staromodnog, ali od proi zvoljnosti i
pomodnosti dnevnih aluzija i pamfleta. Od komedije, sa slementima melodrama, “ Pokojnik “
prerasta u satire, koja u ovoj postavci, u nekim momnetima, zaz vuči čak i brehtovski. Međutim,
utisak je, da kako predstava protiče, nestaje takva orijentacija i koncepcija.
Rezultat je, ipak, tek delimično uspešan: jednostavno rečeno, nije adekvatan količini uloženog
truda. Zrenjaninsko izvođenje „Pokojnika“ se, dakle, uglavnom teme lji na pokušaju artificijelne
ravnoteže između promene žanrovske strukture, što je samo na početku predstave uspevalo. I
da apsurd bude veći - delovalo je izuzetno dobro, ali,sa druge strane, nije bilo baš uvek dovoljno
pozorišne artikulacije savre menih zbivanja koja imaju nušićevsku optiku.
Dobili smo, ta ko, predstavu u kojoj se smenjuju pasaži efektne stilizacije, paro dije i sarkazma,
sa scenskim delovima koje ni najbolja glumačka koncentracija ne može da opravda. Najveća
žrtva ovakvog nekoherentnog metoda bio je, inače nadareni, Alek sandar Bogdanović, u ulozi
Pavla Marića, pošto je njegov glumački stil prividnog otklona od utapanja i nestajanja u ulozi
ostao usamljen i nedovoljno podržan od ansam bla. Reditelj taj ironični diskurs nije uspeo do
kraja da nametne kao preovlađujući-
Zato su Jelena Šneblić i Jovan Torački uspešno izmakli ovoj nedorečnosti režije. Šneblićeva je
zaronila u persiflažu a Torački u zatamnjenu dubinu Nušućeve pozne dra maturgije. Čemu su
bili blizu i Ivan Đorđević, otvorivši vrata inovativ nom čitanju Nušića , Daniel Kovačević,
elementima moderne neurotičnosti i Sanja Radišić, scen skom stabilnošću, bilu su takođe bliski
tome.. Scenografija Vesne Št rbac suočavala se sa istim problemima kao i režija, dakle bila je
neodlučna, dok kos timi Dragice Lau šević pripadaju boljem delu predstave. Koju, svakako,
vredi pogle dati, jer je natprosečno ambiciozna i dovoljno dobra.
oktobar, 2009.
ŽOHARI VASKRSAVAJU
Vladimir Đurđević „ Zbogom žohari“
Režija: Slađana Kilibarda
novembar, 2010.
STERIJA PROČITAN U NEOBRUTALISTIČKOM KODU
Jovan Sterija Popović: „Zla žena“
Režija: Egon Savin
Dok čitam veoma inspirativnu, knjigu ’’Otvorene rane’’ pozorišne kritičarke Ane Tasić, koja u
podnaslovu ima sintagmu: telo u neobrutalistič koj drami i pozorištu, ne mogu da se ne
podsetim neverovatne glume Sanje Krajnov u ’’Zloj ženi’’, čiju režiju potpisuje Egon Savin. Koji
iščitava Steriju u kontekstu srpske društvene i tabloidne eksplo zije porodičnog nasilja, i pomalo
primirene ekspanzije neobrutalističke dra maturgije ( Srbljanović, Marković, Bogavac i ini). Kao
da vidim opet telo Sanje Kraj nov, koja u pomenutom komadu Jovana Sterije Popovića igra
negativnu ali i tragičnu he roinu Sul tanu, kako samo pod perifernom kontrolom svesnog,
snagom sa same granice egzistencijalnog i intuitivnog, dakle čistom i nepatvorenom glumačkom
transfo rmacijom do granice poništavanja, dramatično, sa pozorišnih dasaka upozorava, ne
samo gledalište, kako se u ovoj zemlji uspostavlja neviđen krug porodičnog nasilja. Onog koje
počiva na mehanizmu kojim malo zlo biva prekriveno pravim brutalnim nasi ljem. Onim koje
počiva na patrijarharnom, palanačkom, animalnom supstitutu muške civilizacije. Jer, u onome
što Savin, uz pomoć dopunjenog Sterijinog teksta, i izuzetno posvećenih zrenjaninskih glumaca,
postiže u ovoj postavci dela ’’Zla žena’’, pored snažne umetničke eksp resivnoti jeste i
svojevrstan etički traktat iz porodičnog i gra đanskog morala. Ali jeste i direktan test socijalnog i
emotivnog integriteta pozorišne publike i srpskog društva danas. Egon Savin,ovog puta, ne
iskušava samo naše teatar ske ukuse već i nivo civilizovanosti. Jer, momenat prepoznavanja
životnih modela ponašanja na sceni jeste zapravo vid iskušavanja naših sposobnosti za etičku,
estetičku i emotivnu katar zu.
U pomenutoj knjizi Ane Tasić, to scensko i društveno ponovno javljanje brutaliz ma odnosno
nasilja potkrepljeno je citatom iz ’’Dantonove smrti’’: ’Šta je to u nama što nas tera da silujemo,
ubijamo,lažemo?’’ Sa scene pozorišta ’’Toša Jovanović’’, iz du bine namrštenog satiričara
Sterije, koji nam tek na mah dopusti da se nasmejemo, isko šenim rukopisom pročitavanja,
učitavanjem teksta iz drugih drama, ali sopstvenih, Egon Savin gradi predstavu koja u svojim
vrhuncima gledalištu zadaje žestok udarac u pleksus. Metaforički ali i skoro bukvalno. I kanda je
ovo pozorište hrabrije od živo ta koji i dalje eufemistički gradi sigurne kuće imitirajući pravu
društvenu brigu.
Zlo, pušteno sa lanca, u obličju Srete čizmara, dovedeno do paroksizma i bru talnosti, u kome
se da pročitati i sadizam, neverovatno plastično, glumački potpuno proživ ljeno, do telesne
neprepoznatljivosti ovog glumca, interpretirao je Jovan Torački kao neočekivani lični iskorak iz
svog faha dobročudnih i umišljatih tipova.. Jugoslav Krajnov igra grafa Trifića, skoro
minimalističkim potezima, nagovešta ajući sitnom mimikom i jedva vidljivim promenama, pojavu
nasilja koje bukne unutar porodice i naizgled mirne sredine. Koju ne remete samo ’’hitleri iz
našeg sokaka’’, već i svi prisutni participiraju u budućem nasilju.
Dragoljub Pešić je slugu Stevana, epizodu koja kao barometar pulsira, isprva tumačio
„basterkitonovskim“ manirom, da bi se u kulminaciji drame pridružio nasi lnicima. Kod njega je
bio i najprisutniji socijalni milje klasnog društva iz Sterije, koji je Savin, ipak, zanemarivao.
Naročito kod Srete Čizmara. Namerno potencirajući isključivo njegovu nasilnost. Sanja Radišić
je spretno premostila jaz svoje uloge koja je, po Savinu, hibrid iz Peside odnosno Pele.
Imponovala je njena emotivna kontrola.
’’Zla žena’’ se igra u složenom i spojenom scenskom ambijentu: spavaća / dnevna soba/
kuhinja/ i sav ostali graždanski enterijer, u kome dominiraju crni zidovi, prazne fla še i
nesvakidašnji volumen otuđene praznine omeđene zagušljivim palanačkim vreme nom. Po ideji
samog reditelja, upriličio ga je Flora Viorel, vođen svojstvenim umećem dobrog izvođenja.
Ovu ću predstavu, inače izuzetno profesionalno i inspirisano napravljenu, pamti
ti, pored izazovne režije i posvećene glume, po scenama telesnog i psihičkog nasilja, koje
pozoriše, uz posredovanje Sterijino, identifikuje kao pošast našeg društva. Danas i ovde. I
nekako verujem, da će mlada publika u Zrenjaninu umeti da ga prepozna u svoj endemičnosti.
Unutar domicilnog pozorišta. Kao estetički i etički dramski usk ličnik.
maj, 2011..
VEČE SANjE RADIŠIĆ
Tena Štivičić ''Ne moš' pobeć' od nedelje''
režija: Slađana Kilibarda
Veče idealnog za izbegavanje svakog izlaska: petak u magli. Zrenjanin pust i zgrčen. Kao
da je nekad drugačiji? Nepravedan sam, ipak. Ume on da bude i opušteno tolerantan. Retko,
doduše. Na maloj sceni Narodnog pozorišta - predstava po tekstu Tene Štivičić ''Ne moš' pobeć'
od nedelje''. Sala puna. Vidim iz afiše da je veći deo posla u pripre mi obavila Slađana Kilibarda.
Koju pamtim po dobro obavljenom poslu sa ''Žoharima''. Onda sledi sat vremena uparenih
monologa dvoje mladih predstavnika generacije koja počinje da upražnjava život odraslih. Seks,
zezanje, zajedničko stano vanje, računi i ostale prozaičnosti. Lagano, bez dubljeg socijalnog.
psihološkog i kulturološkog kon teksta. Opšta mesta, brutalnosti. Tek izmaknuto od banalnosti.
Zahvaljujući nepreten cioznosti. Autorke ali i još više rediteljke koja vešto izbegava da se suviše
učitava u njen predložak. I da drami.
Ovako sagledan ''event'' nagoveštava samo sasvim ispražnjeni doživljaj. Ipak i međutim, i
ovom prikazivanju neuspelog bekstva od njedelje, koja je paradigma malogra đanskog
skrivenog užasa, dogodila se igra Sanja Radišić. Kojoj tekst i režija omogu ćavaju da prikaže
punoću svog dramskog umeća. Što je neverovatno teško učiniti u predstavi u kojoj nema
otklona i zaklona. Jer je ne štiti autonomnost i celovitost razvijene uloge,odnosno izraženiji
književno-teatarski kontekst. Ona je, po autorki, samo devojka-žena, kojoj pomaže momak-
ljubavnik, koji je isto tako nasukan na komadiću scenskog prostora u nepsrednoj blizini publike.
Rediteljka joj pruža neosphodnu pod ršku, mizascen, tu je i igrajuća rekvitita. Kao i Dejan
Karlečik, koji dobro asisitira Sanji Radišić u ovom jednočasovnom umetničkom zalaganju da se
ova priča sva od opš tih generacijskih mesta održi kao scenski događaj. U diskretnoj ali
preciznoj režiji Slađane Kilibarde.
Šta zapravo ova glumica radi u ovoj predstavi? Pre svega savršeno kontlroliše tekst koji
izgovara, braneći ga od banalnosti. Zatim - dijapazon emocija koje se kreću od romantičnog
preko erotičnog da bi stigle do prozaičnog, s perfekcijom drži unutar umetničkog, svesna da bi
je preterano realistička gluma odvukla u patetiku. Konačno, pošto se u rediteljkinoj postavci
intima ovog para iskazuje njihovim povremenim obna žavanjem, što se pokazuje kao jedno od
boljih scenskih rešenja, Sanja Radišić demon strira savršeno vladanje sopstvenim telom.
Svesna da je njena fizička intima na do hvat gledališta, ali da time ništa manje izložena tuđem
oku nego što to čini „izla ganjem psiihe. Jer oba su, telo i duh, tog momenta, u funkciji
pozorišne umetnosti.
Petak veče, odnosno izlet u Pozorište, ipak se snagom glume uspostavlja kao bolji deo
dana u današnjem Zrenjaninu. Koji ne može da pobegne od nedelje. Srećom, bio je to petak i
jedna dobra, mala, predstva u Pozorištu koje bolji deo ovog grada. A, sutra će ipak - ponedeljak!
novembar 2011.
O UPOTREBI SEKSA
Dejvid Her:“Plava soba
režija: Aleksandar Božina
mart, 2012.
Predstava “Realisti”: Neoliberalizam na malom odmoru
Jelena Kajgo „ REALISTI“
režija Slađana Kilibarda
.
Premijera “Realista” je pre svega bila jedan društveni događaj. Što bi neki rekli – event! I
da se u startu razumemo – na višem nivou od onog koje ova sredina proi zvodi kao standard.
Ne u kulturi, jer je zrenjaninska kultura u principu bolja nego što je zaslužujemo.
Mesto: pozorište „ Toša Jovanović“. Učesnici: glumci i ostali kreatori pred stave „Realisti“, zatim
publika, što uključuje i zvanice, kao i predstavnike medija. Žanr: na sceni, nešto osavremenjen
realizam. U gledalištu: nedefinisana uzdrža nost, sa dosta kulturnim aplaudiranjem i cvećem! U
kuloarima je međutim vladala atmosfera u kojoj su političko-ideološke kontraverze, na izvestan
način, preovlađi vale nad uobičajenim premijerskim frivolnostima i finom provincijskom
mrzovoljom.
Bio je to skoro zanosan melanž nove političke, gradsko-prestoničke, eli te, sa uobičajenom
premijernom postavkom, u čemu im je ekstrakt intelektua lnog inputa proš le kulturne garniture,
davao na neophodnoj oporosti i apsurdnosti. Sve u svemu: izvan umetnički deo teatarskog
eventa je nagoveštavao i mož da zasluživao adekvatan, izazo van i provakativan scenski
doživljaj! Koji je izos tao. Što ne znači da izvođenje pred stave „ Realisti“, koju je napisala
savremena spisateljica iz Beograda Jelena Kajgo a režirala Slađana Kilibarda, nije bilo dobro.
Naprotiv. Čak, malo više i manje od toga! Ona jedino nije bila odlična, mislim na predstava.
A šta je pisac hteo da kaže , dok je pisao ovaj komad – „predstava kritikuje “naka radni
materijalizam” i potrebu da se sve proda, a kod ljudi razvije želja za nepotreb nim stvarima. To
je kritika sistema u kome se s gubitkom posla najčešće gubi i zdravlje, i tlo pod nogama”,
suština je onoga što je nameravala prikaže Jelena. Kajgo. Sasvim do voljno, čak i previše, za
umereno angažovano scensko izvođenje. Tema aktuelna i kod nas. U životu više nego u
pozorištu. Umetnički dovoljno izazovno, ideološki skoro u trendu jer su svetski globalizam i
neoliberalizam, poželjno podložni kritici. Među tim, tema je glomazna i suviše opšta. A autorkino
spuštanje radnje u domaći ambijent ostalo je bez dovoljno autentičnog, kolokvijalnog i
dramatruškog utemeljenja. Zapravo, nedostajalo je u svemu ukus ličnog, pojedinačnog,
prepoznatljivog. Srećom, nije bilo ni suviše ideološkog a ni politikantskog.
U prvom delu komada, Jelena Kajgo, kroz duo-dramski disput psihijatra i tipičnog predstavnika
agresivne matrice neoliberalog koncepta, budućeg gubitnika, poka zuje kako u sukobu
ekonomije i filozofije zapravo pobeđuje – psihijatrija. Dosta uspešno i efektno pretočen, taj deo
drame, zahvaljući pre svega Danielu Kovačeviću, koji glumač kom koncentracijom i strahovitim
tempom, otvara mogućnost potencijalnoj scenskoj dra matičnosti. Ta dramatičnost se u drugom
činu seli u porodični ambijent, u kome novi protagonisti neoliberalnog kapitalizma, urušavajući
sebe, usput ponižavaju bivše, među kojima je i prethodni „jurišnik“ istog ekspanzivnog načina
života, Predrag, koga takođe igra Daniel Kovačević, koga je nažalost autorka u ovoj particiji
ostavila „bez krvi i mesa“, a glumac joj poverovao da tako treba.
Srećom, u tom drugom delu, koji pak pati od nekoliko dramaturških nedovoljnos ti, Edit Tot je
iskoristila zanimljivo napisan lik Gordane, uspešne, prazne i tragične mlade žene, da vrlo
inspirisano, temperamentno, u instant varijanti, predstavi i opra vda lik latentne tragičnosti, što
predstavi daje interesantnost i dramatičnost koja nadilazi opštu ideje. Dakle, dvoje glumaca,
Edit Tot i Daniel Kovačević, on u prvom a ona u drugom delu, nažalost ne i zajedno, drže ovu
predstavu živu i vrednu gledanja. Oni su svoj „mali odmor„ unutar velike teme i nedovoljno
snažnog teksta, valjano isko ristili.
Rediteljka, Slađana Kilibarda je svoje zadatke obavila precizno i čisto. Bez uzleta ali i bez
padova. Jedina mana njenog scenskog rada u predstavljanju „ Realista“ je to što je imala suviše
vere u inicijalni tekst. I to manje u njegovu misaonu dijago nalu, a znatno više u nedovoljno
preciznu dramaturgiju. Nije smela da ne interveniše u dramaturške zablude Kajgove. Tako da
se zamišljena „filmska“ režija, što nije loša ideja, na trenutke pretvara u radio-dramsku. Iako je u
najavi predstave dobro naslutila mogući “krležijanski” disput, Kilibarda ga nije dovoljno želela.
Mirko Pantelić, kao psihijatar Gregor, se baš zaputio da napravi zapaženu ulogu ali mu se nije
dalo da se pojavi u drugom delu drame. Milan Kočalović, sasvim adekvatan liku koji tumači –
usputan. Sanja Radišić, koja nas je navikla da dominira ili barem briljira, previše rezervisana da
bi bila dovoljno autentična pregažena žrtva tranzicije. Scenografija Marije Jović, decentna,
odgovarajuća tonu predstave. Uopštena i svedena. Kostimi, Marine Sremac – takođe u okvirima
zamišljene scenske verzije.
Možda se iz gore navedenog može zaključiti da mi se ova predstava baš i nije svidela. Što nije
daleko od istine ali i dalje tvrdim da su „Realisti“ daleko bolji od onog što danas živimo. Zašto i
kako? Zato što je sve urađeno vrlo profesionalno i kompetentno. Zato što Edit Tot i Daniel
Kovačević igraju na nivou prestonice. Da su ostali glumci vrlo korektni – što je dovoljno za
ocenu – “dobar +” , a možda čak i vrlo dobar. Ostalo je bonus :Zato što je premijerna publika,
bez obzira na motive, bila „rep rezentativna“. Čak i to što pozorište ponovo postalo mesto gde
se ideologije, politike i zaslužni pojedinci, kultivisano (ne)slažu. Kao na malom odmoru od
neoliberalizma i tranzicije. Mali odmor u kome kultura dokazuje da još postoji.
mart, 2013.
JEDNA (SIROMAŠNA) LETNjA PREMIJERA
Edvard Flisard: „Sutra će biti bolje“,
režija: Marko Đurić
jun, 2013.
SVE ZAMKE VODVILjA
Ili o opasnostima od lakoće glumačkog posla
Fransis Veber „ Večera budala“, režija Olja Đorđević
Vodvilj, kao podžanr komedije, pored dopadljivosti i lakoće, već u svojoj struk turi i
pozorišnom mehanizmu ima ugrađenu dozu preterivanja. To je, naravno, zbog toga što je
prevashodno naamenjen zabavi a ne nekim „višim“ teatarskim ciljevima. Zato je svako njegovo
postavljanje, na iole zahtevniju scenu, koja nije isključivo bulevarska, delikatno skoro kao
igranje nekog klasika. Glumci najčeće uživaju u igranju vodvilja ali opasnost preterivanja
neminovno će se nadviti nad njihove uloge, čak i nad čitavu predstavu. U zrenjaninskom
izvođenju komedije/vodvilja francuskog savre menog, prevahodno filmskog autora Fransisa
Vebera „ Večera budala“ bilo je skoro svega od pomenutog. A reč je o dobro skrojenoj
bulevarskoj komediji zabune, u kojoj postoje svi elementi lake večernje razbibrige: intligentni
komični zaplet, glumački pred lošci spremni da komediju zabune vrte do iznemoglosti, a na
kraju (prividno) glavni junak dobija poduku za sve loše što je uradio za života.
Veberovo delo je kao da je moderna verzija novoantičke komedije u kojoj se kombi nuju
elementi komedije karaktera i komedije intrige. Ova pošalica i poruga iz života Pariza, međutim,
nema neke dublje sociološke aktuelnosti, osim onih vanvremenih i opšteljudskih, te bi bilo
pogrešno učitavati ih u nju. Čitanje teksta od strane Olje Đorđević, rediteljke ove predstave, bilo
je precizno, dosledno i pregledno. Poštujući izvornu topografiju komada ona je omogućila
komadu da se logički i konsekventno razvije i odmota. Tempo i tajmig događanja, toliko važni za
vodvilj, funkcionišu na za vidnom nivou. Radnja i njeni rukavci se šarmantno prepliću i tako
glumcima zadaju veliki prostor za igru. Tu se, međutim, otvara i najosetljiviji problem ove
predstave. Za koju ću reći da je premijerno dobro, čak efektno izvedena, ali je istovremeno otkri
la potencijalnu scensku opasnost. Koja može uslediti već posle nekoliko repriza. Naime,
„Večera budala“ u zrenjaninskoj postavci, već u prvom izvođenju je dostigla kritičnu tačku
glumačkih egzibicija, onoga što se drugim predstavama dogodi tek kod dužeg igranja – onda
kada se akteri „otmu“ od autora i reditelja. Hoću da kaže da su poneki od zvođača ove
predstave po Veberu, već na prvom izlasku pred publiku igrali na samoj ivici funkcionalne i
kontrolisane glume. Kao da ih je od „šmiranja“ i estrad nog preterivanja delio samo jedan potez.
Vodvilj jeste takav delikatan žanr ali ipak zahteva kontrlolu te scenske lakoće preterivanja.
Inače, jedan dosta podmlađeni sastav iz zrenjaninskog glumišta hrabro se borio sa
izazovima ove komedije. Pomalo heterogeno, kada je u pitanju usaglašeni stil i sukus glume,
sa mnogo entuzijazma i poletno, ostvarili su srpsku verziju likova i tipova sa francuskih
meridijana. Njihova se gluma, unutar, da još jedanput nagla sim, dobro ulančane strukture,
kretala od realističke i previše oprezne role Nataše Luković, u ulozi Kristine Brošan, preko
nešto naelektisanog , i u fizičkim radnja ekpresivnog Dejana Karlečika ( Pjer Brošan), te
žovijalno „parfemisanog“ i groteskong Jovice Ja šina, odnosno smešno „naduvanog-
paizduvanog“ revizora Lisjena Konjala, koga, skoro do pred sam kraj, dobro igra Zvonko
Gojković, do zaključno. debitantskih ostvarenja Ste fana Juanina ( zapaženog) i Aleksandra
Došena.
Dvoje važnih aktera sam namerno izdvojio kao paradigmatične za ovo premijerno
izvođenja „ Večere budala“. Reč je o Jeleni Šneblić koja tumači „ kontraverznu“ Madlen, unutar
one glume za koju se kaže da je efektna, i Saši Latinoviću čiji Fransoa Pinjon, predstavnik „
budala“ (pre)često ide samom ivicom funkcionalne i kontrolisane glume. Katkad čak i iskorači na
drugu stranu. Stvar postaje komlikovanija kada se ima u vidu da je to lik oko koga se obrće, ne
samo radnja, već stil i ukus ove predstave. A rešenje je jednostavno, inače talentovani
Latinović, mora samo da svoju rolu „ peva za oktavu ni že“. Uz, podrazumevajuću asistenciju
rediteljkinu.
Inače, ovaj se komad igra u jednostavnim i savremenim kostimima Milice Grbić
Komazec i primerenoj scenografiji Divne Radosavljević Milović. Akteri su se lepo igrali, deo
publike je jako apalaudirao i uživao. U nastavku života ove predstave valajlo bi se posvetiti
zahtevnijoj publici i nijansama glumačkih zada taka. A za to postoje preduslovi.
Odakle pojam hermenautike u naslovu ovog teksta? Razlog je taj što je pozorišna ekipa
koju je okupio reditelj zrenjaninskog “Don Žuana”, po Molijeru, Vuk Igor Torbica, smelo ali
odgovorno, logikom intertekstualnog i fenomenološkog ćitanja, reinterpre tira ovaj klasicistički
tekst. Predstava koju su nam oni predstavili sadrži u sebi stav, stil i smisaonu vertikalu. Don
Žuana. Iz Molijerovog 17. veka, oni rekonstuišu bit ovog komada ali i fenomena, optikom,
logikom i sintaksom generacije koja nadolazi. Čine to bez kvaziosavremenjavanja ili prizemnih
socio-političkih aluzija. Reditelj i glumci to postižu isključivo razumevanjem svog i klasičnog
vremena i žanrova.
Za razliku od mnogih pozorišnih anfanteribla, koji su samo hteli i smeli, Vuk Igor Torbica je,
prilikom interpretacije Molijerovog i arhetipskog Don Žuana, smeo, razumeo i umeo!
Interprtetacija ide iz teksta, transformiše ga u u duhu sadašnje epohe tako što ga reinterpretira.
Njegov “Don Žuan” je iz ovog vremena, koje je izvan istorije, ideologije, preovlađujuće religije
odnosno etike, konačno ovo je i vreme bez zajedničke estetike.
Pored reditelja, svakako je odlučujuću reč u koncipiranju viđenja ovog Molijerovog dela ima i
dramaturkinja Tamara Bijelić, čije se čitanje ove klasične, toliko poznate teme, tako da se čak i
zaboravlja njen filozofsko-literarni kontekst, zasniva na para doksalnom kontapunktu između
bajronovskog, romantičarskog pristupa, i Kamijevog apsur dističkog ugla posmatranja ovog
fenomena. Posebno u adaptaciji, ona se opredeljuje da ne menja skoro ništa u fakturi dela,ali
istovremeno, uz puno saglasje reditelja, na zre njaninsku scenu Tamara Bijelić podastire
potpuno izmenjenu scenski strukturu, ili kako bi se to popularno danas reklo - ona je Torbici
ponudila sasvim izmenjen format Moli jerovog i inih Don Žuana. Torbica je, bez ikakvih
nepoznanica sa filozofsko-etičkim i estetičkim značenjima ovog lika i dela, hrabro i znalački
nastavio da razumeva i inte rpretira ovakav “libreto”. Želeo je da svojoj generaciji ispriča lični
doživljaj ovog komada, poštujući Molijera ali svestan da bi rekonstrukcija klasicističkog pozorišta
bila zaludan posao. On prati Don Žuanovu avanturu, izvan morala, sentimenta i obzi ra, po
samom rubu egzistencijalnog smisla, nalik junacima Keraukovih bitnika iz “on the road” proza,
svesno se odričući svih socijalnih i religijskih odrednica. Čak i segment erotske proždrvlljivosti,
koja prati ovaj lik kroz vreme i žanrove, u ovoj rediteljskoj ravni ne deluje kao presudan
motorički reagens.
Naglašena motoričnost, kretanje i promena prostora, saputnika, situacija, postaje u ovakvom
hermenautičkom čitanju Molijera, dramaturški zamajac ali i razlog postojanja glavnog junaka -
Don Žuana. On, u reinterpretaciji tandema Torbica - Bijelićeva više nije samo “zavisnik” od
kobne potrebe da osvaja i izneverava žene i devojke. U zrenja ninskom formatu, Don Žuan
strepi i strada samo od neizdrživog nagona da se kreće, odnosno da ne bude na mestu gde se
upravo nalazi.
Interperetirajući Molijerov predložak konsekventno, razmotavajući ga logikom nekonvecijalnosti,
sa Don Žuana prvo otpadaju staleške i religijske naslage, međutim, izmenjena dramaturgija
dovodi i do pomeranja fizionomije poznatih Molijerovih liko va. Najvidljivija transformacija se
odigrava kod lika Zganarela koji se razvojem dramske radnje, iz segmenta u segment, sve više
transformiše od suprotnosti Don Žuanove u lik koji je praktično njegov alter ego! Zganarel je
ovde praktično lukavija i perfidnija dopuna strastvenog i hirovitog Žuana, a ne njegov antipod i
prividni zastupnik vrline. Simbolično menjane odeće između njih dvojice na samom kraju ovog
izvođenja, to potvrđuje. Kao i što i scena “uskrsnuća”, posle božanskog kažnjavanja sa neba,
definitivno ovo delo odvodi na novo duhovno raskršće.
Bitno, ali i razložno, izmenjena optika u interpretaciji Molijera i mita o Don Žuanu, vidno je
podržana u igri mladog glumačkog sastava koji zdušno, uvereno i razlo žno demonstrira
saglasnost i razumevanje konteksta koji su im režija, ali i dramatu rgija, ponudili. Izvan klasične
teatralnosti, u preciznim ali elastičnim koordinata ma moderne igre kao interpretacije
mogućnosti i zadatosti, ansambl, na čelu sa razigra nim Ivanom Đorđevićem, iznosi svoju viziju
večne teme o individualnoj slobodi i nje nim granicama. Đorđević je, očigledno, na ti sa Don
Žuanom, isto kao što su današnje generacije ležerne u odnosu na skoro sve bivše etičke i
estetič ke norme. Prikazujući Don Žuana, Đorđević demonstrira i neophodnu životnu, mada
nedovoljno definisano, strepnju koja u ovom veku zamenju religioznu predistiniranost. Takođe, u
njegovoj igri pleni i dobar partnerski odnos sa skupinom koja ga prati, Zganarel je u viđenju
Dejana Dedića sasvim izmenjen. Zahvaljujići režiji ali i glumčevoj podsmešljivo-ironičnoj
postavci koja je imala lepu razvojnost. Neočekivano, za publiku, ulogu antipoda Žuanu, vrlo
disketno ali precizno i razložno u ovoj predstavi preuzima Guzman, koga Dejan Karlečik donosi
sitstemo diskretnih ali doslednih glumačkih gestova. Dobro i strplji vo.Snagom glumačke
individualnosti, koja je se iz uloge u ulogu sve upečatljivije uspos tavlja, Sanja Radišić Subotić
ostvaruje decentan lik Elvire, ljubavne žrtve i iskuše nice. Dovoljno je ogrnuta religioznim
oreolom ispog koga se nazire mudrost koja nadi lazi mržnju.Ova je glumica sazrela za složene
uloge a u ovom komadu predstavlja jednu od uporišnih tačaka koja ima molijerovsku
boju.Jelena Šneblić, u građenju potuljene provincijske matrone, Maturine, izbegava svaku
nefunkcionalnu karakterizaciju, dok je Šarlota, u glumi Edite Tot, dovoljno lakoverna i prevrtljiva.
Don Karlosa, Miljan Vuković interpretira dovoljno promišljeno i time izbegava karikaturalnost u
koju ovaj lik inače ako zapada.
Igrajući Pjeroa Stefan Juanin pokazuje nečekivane ali dobrodošle gipkosti duha, morala, čak i
tela. Prvoslav Zakovski, odmereno i funcionalno glumi Don Luja, koji je u ovom čitanju Molijere
dosta skrajnut. Mirko Pantelić, manje kao gospodin Dimanš, više u u liku Debelog Luke,
prihvata moderniji stilove predstave. Epizoda Jovana Toračkog, u liku provincijskog mudraca
Frančeska , jedna je od poslastica ove dobre predstave. Jednostavno, smireno i suvereno ovaj
glumac svojom pojavom unosi u „Don Žuana“ novih generacija kap vedrine iz vanvremene
večnosti, dok kao istinski majstor scene demonstrira snagu ličnosti u epizodnoj roli. Konačno,
Zvonko Gojković, u ulozi Don Alonza, još jedanput uspešno prikazu je šarmantost “glume bez
glume”! U komadu igra i Jelena Kesić.
Don Žuana trećeg milenijuma, scenograf Veljko Stojanović je smestio uglavnom u prazninu
višestruke aluzivnosti, dok je u kostimiranju aktera pribegao eklekticizmu, koji je pomalo oštetio
glumice. Muzika Marka Marića je značajan deo ove moderne, višeznačne i najavljujuće
predstave pozorišta “Toša Jovanović”. Koja će neke oduše viti, duge zbuniti, a poneke i iritirati.
Ipak, novo uvek ima takve propratne efekte.
Politički teatar se u nas javlja u čudna i različita vremena, kao po nekom pravilu onda kad ima
suviše ili premalo javne slobode izražavanja. Da ne bih ovaj pozorišni prikaz previše opteretio
dnevnim i ideološkim asocijacijama, čega u predstavi „ Vlast“, po Nušiću, uz značajan aneks
Dušana Petrovića, ima dosta, rekao bih da takav teatar valja samo u slučajevima kada je
politički angažman iskazan pozo rišnim sredstvima, i ne iscrpljuje se samo u aktuelnom i
prolaznom. U zrenjaninskom izvođenju ovog nedovršenog Nušića, zahvaljući pre svega dobrom
temperovanju umet ničkih subjekata, režije i glume, događaj ostaje u okvirima pozorišnog,
pomalo provo kativnog, ali u osnovi blagorodnog činodejstvovanja.
Da se podsetimo da je komediju „Vlast“ Branislav Nušić napisao 1938. U njoj opisuje korupciju,
lopovluk, sitničarenje i slavoljublje ljudi koji su na vlasti, ukazuje na njihove nedostatke i njihov
loš karakter. I prezire ih. Komedija „Vlast“ osvetljava neprestane Nušićeve teme kao što su
pohlepa, bahatost, bezakonje i moralnu iščaše nost. „Vlast „ Nušić nije završio, tako da je ona
je postala izazov za pisce i reditelje, da je dopune i napišu njen kraj. I aktuelizuju. Jer, vlast se
ne menje već samo zaodeva u različite obrazine. Svako novo scensko čitanje ovog komada, pa
i ovo, razotkriva Nuši ćevo dubinsko poznavanje našeg mentaliteta ali i nepomenjivu statičnost
vlastodrža ca.
Reditelj zrenjaninskog izvođenja ove komedije, Dušan Petrović, koji se inače dosta uspešno na
ovoj sceni ogledao i u „ Narodnom poslaniku“, takođe se opredelio da ispita kolike su današnje
mogućnosti ovakvog pozorišnog formata, autorski neome đenog, a profilom usmerenog ka
jednoj od opsesivnih srpskih tema - dnevnoj politici. Za razliku od Nušića, Petrović u dopisanom
tekstu, ne ostaje samo na definisanju i osavremenjavanja pojava, uglavnom zloupotrebe i
opčinjenosti vlašću, već ide do „šif rovanog“ ili skoro direktnog imenovanja nosilaca vlasti, u
čemu, srećom po pozorišni dignitet, čini to na dovoljno artistički i teatarski način. Uz znatan rizik,
više umet nički nego politički, Barem se nadam! Jer, koliko god da kritika i parodiranje aktuel
nog političkog miljea zazvuči prejako, ona sa scene saopštena, dakle u javnosti, govori i o
fleksibilnosti onih koji su predmet smeha i ironije. Toliko o onome što je, srećom ili nažalost,
glavni spoljašnji efekat ovog izvođenja.
Viđena predstava, inače, radikalizuje nušićevski način komično-satirične opservacije, koja je
lajt-motiv napisanog ali i dopisanog. Reditelj, u funkciji adapta tora nastavka ove komedije,
stilsko jedinstvo uspostavlja tako što delo od početka čita u izmenjenom i modernizovanom
žanrovskom ključu, pomerajući ga ka vodviljskom i kaba retskom. U načinu kako se ova
predstava, sa Nušićem i ko-autorom Petrovićem, razvija la, definisala i formatirala, ovakvo
opredeljenje se pokazalo kao svrsishodno, čak i efektno. Međutim, jedan rukavac ovakve
žanrovske izmenjivosti i fleksibilnosti mogao bi se u dalje igranju „ Vlasti“ izmaći rediteljskoj i
konceptualnoj „ kontroli „ . Mislima na insistiranje Petrovićevo da se najefektniji detalji glumačkih
rola rea lizuju po principu stend-ap komedije, i permanntne aktuelizacije, što će neimonovno
dovesti do gubljenja jedinstvenog stila, fragmentacije i moguće tabloidizacije. Ali, to nema veze
sa ovom premijerom. A možda i ima?
Ipak, ovo izvođenje obeležili su glumci, koji su dobili priliku da ispolje svoje vrline i izvođačke
sposobnosti. Dejan Karlečik, kao Toza Ministar, samouveren, dovolj no drzak, prepotentan,
mada u jednom komadu izvajan, a da je Nušić završio delo možda bi… Leposavu, njegovu
ženu, u dve neočekivane celine, smerno i ponešeno, dopadljivo i sa merom, igra Vesna
Varićak. Miloja, tasta ministrovog, Mirko Pantelić ostvaruje na nušićevskoj karakterističnoj
tipologiji sitnih duša, koje u svakoj poplavi isplivaju, i bez kojih svaka vlast ne bilo dovoljno
prezirana. Jelena Šneblić, tašta Maru igra po klavijaturi bogatih tonova, tipična i drugačije je
istovremeno, komična i groteskna. Uverljiva, upačatljiva, premda sa senkom već viđenog. Nje
same. Jovan Torački je kao Arsa, najbolje od svih učesnika, uspeo da prekorači razdelnicu,
stilsku i funkcional nu, između nušićevskog i petrovićevskog komada “vlasti”. On svoj lik
dubinski osmišlja va,savršeno kontroliše gestualnu i verbalnu artikulaciju, povlačeći se u dubinu
lika da bi su sledećem trenutku snažnom ekspresijom obojio scenu. Dobrosava, školskog dru ga
ministrovog, tumačio je Stefan Juanin, i bio na putu da stvori najimpresivniji lik predstave. Bio je
različit i netipičan, motoričan i delovao je kao bure baruta na sce ni. Jedino nije uspeo, on ili
reditelj, da iskontroliše intenzitet scenske pojavno sti i time da šansu detaljima lika. Šteta, ali
samo je pitanje vremena kada će se sve pok lopiti. Miljan Vuković, kao momak iz ministarstva,
sav u prizornosti sadašnjice, mono litan u jednodimenzionalnosti novog soja čuvara odabranih,
vrlo uverljiv kao ogledalo i paradigma vlastodržaca. Jedna od njegovih bolji uloga.
Mica , Sanje Radišić, bila je dobra kombinacija nušićevskih namiguša iz varo šica širom
nekadašnje Srbije, i periferijskih gubitnica današnjeg tranzicionog vre mena. Ni naivna ni
pametna, pomalo amišnja i spremna na bilo kakav plen. Život na i scenski dopadljiva. Kumu je
Nataše Luković predstavila kao samosvojnu, naizgled bezo pasnu ali “na sve spremnu ženu“. U
njenoj interpretaciji je bilo najviše vodvilja, onog zaboravljenog Nušićevog, nalik na likove iz „
Pučina“ ili „ Tako je moralo biti“, što je u ovako temperiranom komadu delovalo kao prijatno
osveženje. Kuma Savu, Dragan Đor đević je odigrao kao ogrnut laganim gogoljevskim šalom.
Dok je Zvonko Gojković, kao deo Delegacije “nosio” nevidljive basterkitonovske tregere. Iz
grupe onih koji ne progo va raju, zapazio sam kocentrisano prisustvo Mirjane Ćuk.
Ovo zrenjaninsko, izbalansirano izvođenje “ Vlasti” odigrano je u kombinaciji stilizovanih i
funcionalnih scenskih radova Marije Kalabić, primetnih ali nepreten cioznih. Kostimi Marine
Sremac su delovali logično i dovoljno polivalentno za ovak vu predstavu pomeša nih epoha.
Muziku, po izboru reditelja, dizajnirao je uspešno Vla dimir Agić Aga. A skoro svi mi, premijerno
prisutni, uz neviđenu koncentraciju pozori šnih recenzenata u sali, čije je prisustvo dalo posebnu
boju ovom izvođenju, gledali smo artistički vrlo dobru izvedbu komada na temu vlasti.
Premijerno izvođenje komada “Čudovište” autorskog tandema Branislava Ilić i Predrag Štrbac,
sasvim korektno realizovano, kao da iznova potvrđuje pravilo da veli ka i snažna tema ne
obezbeđuje automatski umetnički trijumf. Jer su u ovom slučaju aktu elni temati o segregaciji,
nasilju, palanačkim omrazama i latentnoj fašizaciji, zapra vo, nametnuli autorima scenske
verzije istog uvećane zahteve i očekivanja. Ovoga puta, taj se prethodni izazov nalazio već u
formatu same teatarske postavke.
Premda se suštinski nesporazum oko profila predstave “Čudovište”, po ideji i u realizaciji
Predraga Štrbca, događa prevashodno unutar neadekvatno i nedosledno izabranog žanra, u
kome će se ova drama/tema/predložak odigrati, indikativne su neke od prethodnih izjava autora
dela “Čudovište”. Jer su ostale bez artističkog pokrića. Posebno mislim na dve, koje, osim što
otkrivaju namere i ideje, istovremeno nose i sebi i buduće zrno (polu)uspeha. U prvoj se kaže
da je ponuđeni tekst u korespondenciji sa Konstantinovićevom “Filozofijom palanke”, čega u
viđenom jedva da ima, na kompe tentnoj razini, dok nas drugi iskaz upućuje da reditelja “kao
velikog filmofila zanima da kroz strukturu filmskog narativa ispriča priču”. Ispostavlja se,
međutim, posle odgledane predstave, u kojoj se ipak vidi ogroman trud ansambla, da je taj
interpoli rani video/filmski material, svojim bukvalizmom odnosno potpuno promašenim forma
tom, sistematski razgrađivao mukotrpne glumačke radove na sceni. Dok je scenski pred ložak
Branislave Ilić&Štrbac, sudeći barem po onom što je predstavljeno na pozor nici, mogao ipak i
drugačije, i prihvatljivije da se pročita.
Ali, da krenemo iz početka. Žanr predstave? „ Čudovište“ započinje sa estradno-voditeljskom
solo partiturom, koja je praćena „ilustracijama“ koje se kreću od duhovi tih, karikaturalnih,
lakrdijskih i povremeno humornih, što bi trebalo da bude osnovni ton ovog uvodnog dela
predstave. Ali, nije! Potom se „događaj“ oblikuje kao socijalno-pe dagoško malograđansko
poselo, koje lavira od realističkog, preko komediografskog, da bi mu se pravi ton – groteske,
premalo puta dogodio. U katarzičnom momentu ovog scenog viđenja rasapa savremene
porodice, verovatno u želji da izbegne brutalno i naturalis tičko, premda se oba nameću kao
najtačnija slika, režija pribegava – filmu, odnosno video simulaciji nasilja, čime naprosto
poništava pozorišnu vizuru drastičnog moral nog i psihopatološkog posrnuća savremene
porodice.
Međutim, nije problem toliko u tome što reditelj scenske antagonizme, hipokri zije i
malograđanske traume razrešava filmom. Nesporazum leži u činjenici da je bru talnost zbivanja
u tom insertu skoro poništena diletanskom glumom naturščika, dok preterana dužina tog
dramaturški presudnog momenta, u video formi, još više razbija snagu scenskog suočuvanaj sa
zlom iz naših porodica i sa ulice.
Predstava započeta u skoro beketovskoj situaciji i inscenaciji, povremeno iska zana u pravom,
iskošenom, kritičkom tonu, sa prelivima humornog i groteskno, predugo boravi u lakoj
humorističkoj „nušićijadi“. Kažem to bez namere da potcenim našeg veli kana, koji se uostalom i
nije bavio vršnjačkim nasiljem, nacio-fašizmom ili razotkri vanjem fobizma prema različitim,
bolesnim ili hendikepiranim, već da bih ukazao na žanrovsku nedoslednost realizacije. Iz tih
razloga respektabilnost i alarmantnost ovih teme u savremenom srpskom društvu, koje su inače
prezentovane u „Čudovištu“ osta ju pomalo utrnute.
Predstava „ Čudovište“ na zrenjaninskoj sceni inače protiče u skladu sa zna čajem velikih socio-
psiholoških tema, uz znatne napore, ona se ipak odvija na pristoj nom teatarskom nivou. Pre
svega zahvaljujući glumcima. Počevši od Stefana Juanina, koji hrabro „preživljava“ bulevarski
početak predstave, da bi ostalim delovima koma da uspeo da se uključi među njene bolje
aktere, one koji su pronašli pravii tonalitet. Nataša Luković i Dejan Karlečik, čak i u
skafanderima, otrgli su se od sitno-realisti čkom tumačenju likova, i sa finim otklonom, ali i
uverenjem, doneli su uspešno svoje karaktere.
Ljubiša Milišić i Svežana Kovačev Čelar premalo su uspevali da se izmaknu od shematičnosti
svojih uloga, u čemu je Milišić ipak imao više upornosti. Jelena Šneblić kao Majka, izvukla je
maksimum iz role koja joj je poverena. Nataša Ilin, pove rene joj tipove žena, odigrala je u svom
karakterističnom, „uvrnutom“, stilu. Jelena Kesić, po svemu sudeći, razvija se u novu zanimljivu
boju zrenjaninske scene, dok Senka Petrović nagoveštava da o njoj valja razmišljati kao
značajnoj akterki dramske ekipe ovog pozorišta. Od trojice „muškaraca“ Zvonko Gojković je
ponovo bio različit, Miljan Vuković standardan, dok su Mirka Pantelića, najviše od svih aktera,
kačile makaze žan rovskog nesporazuma. Valja ipak, i iznova, reći da je to bio evidentan trud
celokupnog ansambla, što je doveo do gledljive, angažovane i potrebne predstave.
Na strani onih koji podupiru ovo izvođenje nalazi se i scenografkinja Vesna Popović. Tu bi se
mogla naći i kostimografkinja Dragica Laušević, da nije bilo famoz nih „skafandera“. Dok su
ostali saradnici, sticajem okolnosti, podupirali žanrovsko lutanje predstave.
Naš veliki satiričar Jovan Sterija Popović je znatan deo svog opusa posvetio kritici i
ismevanju društvenih i socijalnih mana, manija i patologije, kao što su šovinizam, lažno rodolju
blje, skorojevićstvo, lažna učenost. Međutim, dobar deo svog komediografskog rada ispunio je i
opisivanjem, ismevanjem i ispravljanjem elemen tarnih ljudskih negativnih osobina, kao što su
laž, prevrtljivost, osionost, pohlepa, glupost...
Rediteljka Anđelka Nikolić je za svoju verziju sporednog Sterijinog dramskog iskaza, koji je
najčešće uklopljen u njegove složenije komediografsko-satirične „epistole“ savremenicima,
uzela tri uzgredna ostvarenja, koja su joj dobro poslužila za mali eksperiment iz pozorišne „ana
tomije“. Za predložak svog sasvim koncentrisanog i preciznog eksperimenta uzela je tri dramske
minijature . Kako je Vinko Lozić postra dao od zle žene, Volšebni magarac i Prevara za prevaru,
decentno ih „očistila“ od geografije, ambijentarnih šumova, kolorita epohe, i tada joj se ukazao
jedan zaborav ljeni duhoviti i mudri moralista Jovan Sterija Popović. Onaj koji podseća na svoje
antičke uzore, recimo Plauta ili Terencije, dalek od klasicističkog kostima koji je ne retko navla
ćio. Posle ovako vešto i spretno obavljenjenih “arheoloških” radova, rediteljka povlači jedan,
dosta rizičan potez, kojji joj, međutim, otvara vrata ka uspeš noj teatarskoj formi namerno sve
dene i minimalističke predstave. A to postiže izostavljanjem scenografije, jer sve što se pojav
ljuje na Maloj sceni ovog teatra, po red dvojice glumac, jeste praktično igrajuća rekvizira i
odeća. Na taj nači je, uz sinko pirane, podrazumevajuće ili latentnih sterijanske asocijacije i
aluzija, akterima ovog izvođenja ostavila mesto, u prostoru i apstraktnom vremenu, za igru
iskušavanja govora, tela, fizičkih relacija. I sve to u zatvorenom krugu moralističkih, dobro
poznatih, arhetip skih mudrosti.
Tako pruženu šansu glumci , zrenjaninsnki, Jovan Torački i Dragan Đorđević, su sa vidnim
entuzijazmom prihvatili. I napravili mali scenski dragulj u stili siromašnog, pučkog pozo rišta.
Pritom imajuću od sredstva samo na raspolaganju sebe i svoja tela, Sterijih predložak, i
rediteljkinu veru u moć glume. Podelom i raspodelom inicijalnog teksta, verovatno i količinom i
kakvoćom ličnog talenta, igru je vodio Jovan Torački. On je ovom komadu, pored već osvedoče
ne sposobnosti da u verbalnom delu uloge koje tumaći, iznalazi nijanse, boje i neočekivane
amplitude, pokazao sopstvene neslućene mogućnosti onog što se naziva „fizički teatar“. U prepl
itaju seta vebalnih reinterpretacija, inače dosta ravnog teksta i nadasve poznatih motiva, i začud
ne antropomorfne pokretljivosti, odnosno nečeg što bi bilo svojerstan “bodymaking”, ovaj glu
mac uspeva da scenskom torzu, koji je zamislila Anđelka Nikolić, obezbedi dimenziju koja je
začudna i izazovna.
Dragan Đorđević je dobar partner Toračkom u ovom izvođenju. I to na dva načina, oba
svrsihodna i saradnička. Prvo, svoje delove, karaktere i tipove, igra posvećeno i tačno, sasvim u
duhu onog što režija podrazumeva u ovakvom Steriji. S druge strane, partnerski otvoren, omogu
ćava Toraćkom da poentira sva ona mesta u komadu koja se nude za takvu realizaciju. Ovakva
lepa i nesebična saradnja, gde jedan glumac svojom pametnom i preciznom igrom, olakšava
drugom da briljira nije česta. Dragan Đorđević, u ovoj predstavi, i ne samo time, pokazuje svoju
umetničku zrelost.
Izvođenje dela “ Imanje i nemanje” primer je da eksperiment i minimalizam inscenacije, kada se
valjano i nadahnuto izvedu, Imaju svoje mesto na pozornici. Pod uslovom da naiđu na
raspoložene i razigrane glumce. Što se u zrenjaninskoj predstavi desilo!
Sasvim dobro skrojen i utegnut komad savremenog pisca Remi de Voa, iz života
francuske radničke i (malograđanske) klase, o socijalnim dosetkama, crno-humornom
snalaženju ali još više o žovijalnoj svakodnevici, izvorno je, svakako, mogao da se igra u
formatu vodvilja. U srpskoj verziji istog teksta, koji je postavila rediteljka Olivera Đorđević,
uveren sam da je pravi okvir ipak morala da bude crna komedija. Koja bi bolje opisala obim i
dubinu naše verzije tranzicionih nevolja. Jer, zakoni žanra, vodvilja, imaju svoju logiku i
mehaniku, koje nisu baš kompatibilne sa srpskim realnim i pozorišnim iskustvom. Što se
naročito videlo u finalu ove igre, iza koje proviruje personalna socijalna drama, kada je kalmbur
pretio da pređe u neukus ( kupus, pljuvanje, kostimografska konfuzija...) i scenski haos. Dakle,
ovaj francuski tekst liči na našu stvarnost ali je u bitnim detaljima mnogo različit!
Ali, pođimo redom. Komad „ Prs`o“ počinje tako što Kristin (Sanja Radišić) dobija otkaz u
poznatoj firmi, a njen muž Frederik (Saša Latinović), programer, pos taje đubretar. Luckasta
ideja Kristinine prijateljice Keti (Nataša Luković) o izmiš ljenom samoubistvu kao „nezgodi na
radu” postaje zamajac raznih suludosti, od kojih je početna ona kako Frederika treba neko
vreme „odložiti“ u ostavu. I potom uzeti novac od osiguranja. Ne treba ni reći da ovako
„genijalan“ plan nikako neće ići svojim tokom, već će izazvati niz lančanih urnebesa. Pisac
sasvim konzistentno i duhovito razvija osnovnu radnju Pažljivo bira likove i tempira radnju,
uspostavljajući pravu dozu komične napetosti. Mladi bračni par, njihovi prijatelji, komšije,
roditelji, nezapos lenost, ljubav i dosada, sasvim su adekvatan ambijent za jednu paranormalnu
situaciju. I radnja komada se razvija i odvija po logici komedije sve do momenta kada se
žanr/vod vilj sukobi sa logikom srpske tranzicije, koja nije nimalo lepršava. Srećom, taj diskon
tinutet se dogodio na samom kraju komada.
Zrenjaninski glumci dobro slede intencije koje im autor teksta daje. Imaju lako ću,
nepretencioznost , lep partnerski odnos. Sve funkciiniše dobro sve do pred sam kraj kada
vodvilj sklizne u kalambur a ovaj u ...
„Bazna“ glumačka postavka - Sanja Radišić i Saša Latinović, kao socijalno zakinuti par,
ima početni zadatak da budu što manje smešni, zato da bi drugi bili smešniji i apsurdniji (u
čemu uspevaju, naročito Sanja Radišić koja igra na ivici žanrova, dok Latinović do istog stiže
na drugi način, tako što suzbija u sebi vodvilj ski gen). Međutim, sve i svi oko njih, postaje
sumanutije i apsurdnije. Retardirani Frank, igra ga Zvonka Gojkovića, svoju umrlu majku u „
suspendovanoj“ sobi pušta da „bubri od zdravlja“ kako bi on i dalje dobijao penziju, postajući
istovremeno fanatik i bolesni zavisnik od kompjutera. Gojkovićeva uzdržana i „odsutna“ gluma,
sa elementima joneskovštine, deluje kao nastavak role iz predstave „Večera budala“.
Prepoznatljivo ali urnebesno.
U to jezgro komediografskog sižea i stila potom se furiozno uključuju Dejan Karlečik kao
Fabris , doktor i Kristinin nestrpljivi udvarač. I Stefan Juanin kao Žan Bernar, pseudo-sindikalac,
Frederikov kolega, prijatelj i Kristinin trapavi udvarač. Njihovi likovi, ali i ova dvojica
interpretatora, presudno prevode „PRS`O“ u vodviljske vode, sa vidnim ubzanjem i
fejdooovskim sinkopama. Obojica su dobro apsol virali žanr, mada se da nazreti i pojava
glumačkog manira iz sličnih uloga. Jesu smeš ni i prisutni ali... Između njihovog pristupa i gesta
stoji i Nataša Luković, kao prig lupa, nespretna ali pohotna Danijela, koja se preliva preko svih
aktera i zbivanja. Ona to radi sa merom i dovoljno kontrole fizičkih i govornih manifestacija
kojima obeležava lik.
Posebno zanimljiv segment ove komedije, izborili su i oživeli, Jovan Torački, u ulozi
Žorža, koji trapavo kvareći nameštaj po ćerkinom stanu, zapravo razbija čamoti nju
„ožalošćene“ posete, a istovremeno se suprostavlja „ diktaturi“ svoje goropadne žene (igra je
dobro, sa laganom samoironijom, Snežana Kovačev Čelar), s kojom je u braku 40 godina. U
igri Toračkog se prepoznaje gest i stil dobrog glumca koji, ovoj preds tavi, mikro detaljima unosi
u kontekst niti koje drže dignitet zbivanja.
Ovaj vodvilj je igran u dizajnu Diane Radosavljević Milović tako što je sceno grafski deo
bio prihvatljiv i fukcionalan, čak i više od toga, dok je kostimska pos tavka, sve do pred kraj,
delovala skladno i pitko, da bi se spotakla u završnom „pres vlačenju“ Toračkog i Kovačev
Čelareve.
I za kraj, ako se, ili kad se, koriguju izvesna, ne i brojna, rediteljska, a shodno tome i
glumačka, preterivanja i preglumljavanja, ovo se izvođenje, unutar svog žanra, može smatrati
apsolviranim.
oktobar 2015.
.
POZORIŠTE I ŽIVOT U PRETICANjU
Milena Marković “ ŠINE, ili Bog nas pogledao”,
režija Dušan Mamula
P.S. premda to nije uobičajeno za kritičarski tekst – pitam se, kome je namenjena ova
predstava, izvan estetičke i dramske forme, kada je “odrasla” premijerna publika uglavnom
prebrojavala koliko se puta ona “popularna” srpska reč na “k” ponavlja u komadu, dok su
“mladi”, koji su bili u većini, skoro unisono “obnavljali” svoje pozna vanje jezika i gestova sa
scene? Ili je, kod jednih i drugih, bila to samo poza, mimik rija, magla, potrebne da se barem
javno sakrije stvarna nelagodnost i prepoznavanje upozorenja koje im pozorište šalje sa
scene?
novembra 2015
RANI BREHT U NOVOJ MEDIJSKOJ AMBALAŽI
Bertold Breht: „Čovek je čovek“
režija: Anđelka Nikolić
Drama Bertolda Brehta „ Čovek je čovek“, napisana još 1926 godine, dakle u pitanju
je rani tekst kasnije prononsiranog i uticajnog socijalistički i komunistički orijentisanog klasika,
poslužila je kao polazna pozicija rediteljki Anđelki Nikolić za istoimeni pozorišni projekat na
zrenjaninskoj sceni. Podsetio bih vas da je ovaj izuzetno uticajan i ekspesivan dramatičar
zastupao teoriju pozorišta kao epskog teatra, po kojoj predstava ne treba da navede gledaoca
da se emotivno identifikuje sa akterima radnje, već da u njima izazove racionalno preispitivanje i
kritiku onoga što vidi na sceni. Verovao je da emotivna katarza ostavlja publiku samozadovo
ljnom. Umesto toga, želeo je da publika iskoristi svoju kritičku moć da prepozna zlo u društvu i
poželi da ga promeni.
Anđelka Nikolić i gradi ovu predstavu baš u ambiciji da današnje gledalište iznova otk
rije sposobnost prepoznavanja društvenog zla. Zatim, u komadu „Čovekov čo vek“, pronalazi i
dobro iščitava brehtovsku „dikciju“ (direktno obraćanje glumaca pub lici, izlaganje teksta u
trećem licu ili u prošlosti, glasno deklamovanje, korišćenje songova itd.), što će reći da sasvim
suvereno i dovoljno inventivno transponuje ovog zahtevnog autora u sistem današnjih
koordinata: pozorište: – ideologija - recepcija. Po završetku druge „epizode“ ovog projekta
videće se da li su Zrenjaninci stekli „kri tičku moć“!
Međutim, rediteljki se i učinilo da to što je valjano uradila neće biti dovo ljno da dopre
do aktuelnog gledališta, pa je povukla potez više – pribegla je „amba lažnom“ redizajniranju
projekta – podelila je dramu na dva dela, što nije bilo neop hodno kad već odavno postoji
„štrihovanje, iliti skraćivanje odnosno sažimanje dram skog predloška. Ali, i ovako učinjeno je
legitimno, a posle druge „ epizode“ bićemo u prilici da se konačno uverimo da li je ta „deoba“
drame bila uspešna. Sudbina drugog „redizajna“ ranog Brehta, međutim, znatno je izvesniji -
unošenje „reklamnih“ poruka u samu strukturu predstave je deplasirano. Iz jednog jedinog
razloga - morale su imati znatniju duhovitost i tekstualnu višelosjnost, da bi zaslužile mesto u
piščevom okru ženju..
No, učinjeno je kako je namišljeno. Ne smeta suviše ali ni ne doprinosi Brehtu ni
njegovoj aktuelizaciji. Međutim, u čisto rediteljskim zahvatima Anđelka Nikolić je valjano obavila
posao, naročito kada je u pitanju postavka glumačke igre, koja je još je danput potvrdila veliki
potencijal ansambla koji trenutno postoji u ovom pozorištu. Što je dovelo do činjenice da je
izvođenje Brehtovog dela „Čovek je čovek“, koje vam, da vas ne bih potcenjivao, nisam
prepričao, zavređuje vrlo dobru ocenu, u čemu ni zasluge režije nisu male.
Glavna vrednost ovog premijernog izvođenja su, dakle, glumci, u čijim redovima nije bilo
slabog mesta. Antimilitarističku i humanističku dimenziju ove predstave, kod Brehta kao da
nema apsolutno pozitivnog junaka, što je prividan paradoks, zastupa li su najubedljivije Jovan
Torački koji je bio eskpresivno dovoljno okrutan a u potekstu ljigav, kao narednik Ferčajd,
Ljubiša Milišić, kao skoro preobraženi, ostavljeni i re zignirani Džeraja Džip, koji je načinio
potrebni lični otklon od oficijelnosti člana mitraljeskog voda Britanske armije, odnosno Mirko
Pantelić, koji je interpretirajući budističkog sveštenika, koncentrisanim preplitajima podlosti,
snishodljivosti i pa rodičnosti. Ovoj trojci se potpuno pridružuje Jelena Šneblić Živković, kao
kantiner ka Begbik, koja u ovoj predstavi, svoju već iskazanu sposobnost za ekspresivnosti i
paro diju, upotpunjuje laganim otklonom od bukvalnog poniranja u karakter. Britanske mitra
ljesce; kombinujući bahatost, laku surovost i karikaturalnost, donose Danijel Kovače vić,
brzinom i žestinom, Dejan Karlečik, veštom psihičkom kontradiktornošću lika, i Stefan Juanim,
prelivima žustrine i panike. Ivan Đorđević, zastupajući najosetlji viji lik ove drame, prevrtljivog
lučkog radnika Gali Geja, uspešno stvara fizionomiju malog čoveka iz naroda, koji služi Brehtu
da pokaže da kvarljivost ljudska nije osobina samo silnih i osionih, već da i puk u ružnim
vremenima podleže moralnom posrtanju. .Njegova scena instiktivne „pobune tela i bića“ protiv
sopstvene uzdaje ljudskosti ima u sebi snagu simbola.
Nataša Ilin, žena Gejeva, svedeno, izgubljeno i pomireno, donosi ovaj lik kom binujući
opšti i lični bezizlaz. Prodavačice ribe glume Sanja Radišić, sa veoma upečatljivim u i
dramatičnim songom, Vesna Varićak, lepršavo i vibrantno, i Snežana Kovačev Čelar koja u
scenu unosi prigodnu erotiku. Monahe i britanske vojnike tumače Zvonko Gojković, uspešniji
kao monah, Miljan Vuković, kome je više odgovarao vojnik. Nataša Luković, kao glas u
reklamama, bolja nego same reklame.
Zrenjaninski “ Čovek je čovek” odigran je suverenoj kostimografiji Borisa Čak širana, u
kojoj funcionalnost nije zasmetala lepoti pojedinačnih i zbirnih atrefa kata ovog (vele)majstora.
Muzika Draška Adžića – dobra, važna i tempirana, čemu je doprinela i Marta Ronto.
Prikaz prve polovine Brehtove rane drame „ Čovek je čovek“ u najvećoj meri su obeležile
pohvale trudu, umeću i potencijalu zrenjaninskog ansambla, zatim dilemama vezanih za
svrsishodnost podele komada na dve celine, i njihovog odloženo prikaziva nja. Bilo je i dosta
decidiranog neslaganje sa kvalitetom i funkcionalnošću „reklam nih poruka“ u Brehtovoj matrici.
Konačno, dominiralo je preovlađuje ubeđenje da je, ipak, reč o uspešnom i dosta efektnom
pozorišnom izvođenju. Okončanjem „projekta Breht“, u prilici sam da definišem svoje utiske o
ovom pozorišnom pokušaju da se pro menjenim formatom klasičnog dela uspostavi paralela i
estetičko-idoeloški link sa današnjim vremenom.
Tu analizu bih počeo od suštine – kako je parcelisanje podnela strukturalna celovitost
drame? Dosta dobro, možda najviše zbog toga što epsko pozorište, koje Breht zagovara, ni ne
počiva na fabularnoj i dramaturškoj ulančanosti i minuciozno stiti. Kada je u pitanja segment
unutrašnje temporalnosti i kontinuiteta kauzalnosti, stvar stoji malo drugačije, jer su nosioci
drame, ideje i epohe, glumci, u drugoj „ epizo di“ pomalo i povremeno morali da iznova
započinju lik, misao i stav, koji zastupaju, po Brehtu, režiji i sopstvenom habitusu. Ipak, oni su
uspeli u tome, zahvaljujući talentu i entuzijazmu. Čak im je i rediteljka, koja je ih je prethodno
dovela u iskušenje, u tome po mogla. I treća upitanost koju nameće zrenjaninski „ projekat
Breht“ - da li je pomereno težište drame izazvalo izvesnu žanrovsku metastabilnost, ima dva
moguća odgovora - za poznavace Brehtove poetike i ideologije, odgovor je - jeste, jer ukupan
stil drugog dela ove drame inklinira ka oporoj komediji, što nije samo po sebi mana. Jer je i
druga epizoda dela „ Čovek je čovek“ kao poseban pozorišni entitet uspešno realizovana!.
Čak je, ovako organizova Brehtova drama, možda efektnije, podcrtala jednu od bitnih značajki
ovog nemačkog klasika – u drugoj „epizodi“ jasnije se vidi i doživljava njegova teza da su, uvek i
na svakom mestu“, pa i na Tibetu, prave žrtve imperijalnih i ostalih militarističkih „egzibicija“,
takozvani mali ljudi, koje sila i moć tlače ili zloupot rebaljavaju. Naravno, veliki dramatičar zna, i
prikazuje i pokazuje, da je za pravu mani pulaciju dobrodošao i kvarljiv ljudski materijal. Ta
dimenzija ove drame se jasno, simbolički, i u detalju, vidi u drugom dramskom fragmentu.
Na planu umetničke postavke i realizacije „epizode 2“, stvari stoje na sledeći način -
režija je i dalje na dobrom nivou, kada je u pitanju tempo i brehtovska estetika, Boris Čakširan je
pokazao da je bolji konstimograf nego scenograf, dok kod glumačkih rola dolazi do izražene
„preraspodele“ prisustva na sceni, što, ipak, ne dovodi do znatnije korekcije utiska. Jedino
zahteva analizu i „memorisanog“ iz prvog dela!
Tako, Jovan Torački, čiji Čarls Ferčajld postaje civil, dolazi u priliku, koju ne propušta, da
prezentuje ljudski (ne)kvalitet koji postoji iza siledžiske fasade, Ivan Đorđević, psihološki
nijansirano, prikazuje kako militaristička pomama čuči u mnog ima, dok se Jelena Šneblić
Živković, kao Leokadija Begbik, transformiše u central ni lik ovog dela komada „Čovek je
čovek“. Tako da igrom tela, glasa i energije daje presu dni fon ovom vizvođenju. Novim
tajmingom komada potisnut, Ljubiša Milišić, ipak je imao najmanje jednu impresivnu scenu.
Vojnici britanske armije, Mirko Pantelić, Zvon ko Gojković i Miljan Vuković, ostali su u senci
dramaturškog prekrajanja, dok Danijel Kovačević, Dejan Karlečik i Stefan Juanin uglavnom traju
u okvirima lika i koncepta sa početka drame. Vesna Varićak igra Britansku kraljicu baš onako
kako je rediteljka čitala ovog ranog Brehta, sa laganom ironijom i žanrovskim otklonom. Nataša
Ilin je u takođe u ovom „nastavku“ Brehta dobro prepoznala preokret koji doživljava žena Gali
Geja, od ličnog ka univerzalnom.
Ostali su bili precizni, raspoloženi, pomalo skrajnuti, igrajući u predstavi kojoj koketerija
sa medijima nije mnogo naudilo!
Uzgred budi rečeno, Anđelka Nikolić je u nekoliko masovnih scena, u finišu predstave,
vrlo precizno i inventivno postavila zanimljive obrasce moguće čitanja Brehta.
Mnogo je bilo neobičnosti i neuobičajenosti, pogotovo za one koji duže pamte, ali i znaju više o
pozorištu, na nedavnoj zrenjaninskoj premijeri Šekspirovog kla sičnog dela „ Romeo i Julija“.
Jer, pre 47. u nekadašnjem Domu omladine, zrenjanin ski, nepravedno bi bilo reći – dramski
amateri, jer tada je to bila avangarda družina koja je i profesionalcima nametala standarde,
recimo zato dramski entizijasti i vizio nari, izveli su ovo Šekspirovo delo ( doduše, imenovali su
ga kao „Romeo u Đuli jeti“). Silinom i imaginacijom, koja mi je došla u pamet, dok sam
posmatrao ovovremenu ver ziju ovog Šekspirovog dela, u postavci Nikole Zavišića. I prepoznao
sam mnoge elemen te slične dramaturgije, koje Zavišić nije mogao da vidi, a primenio ih u
svojoj postav ci, koji su delovali su kao preslikani u njegovoj parafrazi ovog Šekspira. Ruku na
srce, odigrani su, ipak mnogo profesionalnije i primerenije današnjem vladajućem ukusu
teatralizacije klasike. Ondašnji, već davni, Miodrag Martinov Dživ, režirao je svoju verziju
Romea i Julije ( Romea u Đulijeti) sa pet Romea i pet Julija, pribegavši mnogo radikalnijem
čitanjem velikog klasika, insistirajući na žestini i ismevanju dru štvenog licemerja, dok Nikola
Zavišić, što je pomalo začudno kada se ima u vidu nje gov stil, rekao bih, čak i manir, u
predstavljanju klasika i velikana, insistira na večnoj i većitoj nežnosti ove teme. Odnosno na
pretpostavci da drastič no izmenjen civilizacijski okvir, koji se najviše ogleda u brzini i dimamici,
koji ne samo da opi suju život današnje mladeži, već su i supstrat ove epohe, zapravo ništa
suštinski ne menja u uzvišenosti mladalačke ljubavi.
Ove dve predstave rađene po Šekspiru, onom najsuštastvenijem, a tu su još, po meni „Hamlet“,
„Otelo“ i „Magbet“, spaja, dakle, ekspresija, brzina, igra i muzika, a razd vaja ih skoro pola veka
praznog hoda u kome srpski teatar iznova osvaja već davno osvo jene artističke slobode. Na
personalnom planu, ovu zrenjaninsku predstava „Romea i Julije“, sa onom iz 1969. godine
povezuje i glumac Milan Kočalović, koji je tada igrao jednog od petorice Romea, a sada je
interpretirao Kneza.
Šta je i kako, dakle, uradio Nikola Zavišić sa Šekspirovim predloškom uvode ći ga u epohu
današnjeg vremena? Pre svega, uz pomoć Kristine Bojanić – skratio ga, rek lo bi se drastično,
ali sasvim vešto, bez gubljenja bitnih elemenata za razvoj drame, na račun „ geo-političkog“
uvida u vreme i okolnosti odvijanja originalne radnje, što, međutim, ni kod velikog Vilijama, nije
dokumentaristička već umetnička komponentna. Dakle, taj posao je sproveden dobro. Brzinom,
sažetošću i razigranošću zbivanja, pod razumevajući da današnja publika zna dovoljno o
zapletu i okolnostima, stvorio je akte rima dovoljno slobodan ambijent za scenske vragolije,
pretežno usmerene ka fizičkom „prikazivanju“ uzbuđenosti i sukobljenosti svetova, generacija i
predrasuda. U saži manju dramskih prostora, verovatno i nažalost, Šekspirova lirika je
premeštena u drugi plan, ali je, srećom, ipak, dopirala do gledališta kao reminscencija i „ muzika
sfera“.
Glumci, zrenjaninski, i oni sa audicije, u izmenjenom „transkriptu“ Šekspirovog „ Romea i
Julije“, uglavno, uspešno deluju, glume i ponašaju se. Sažimanje inetgralnog teksta je, naravno,
suzilo prostor za govorenje stihovane, što je inače poseban i nesva kidašnji izazov za svaki
ansambl, ali je, pomalo neočekivano, pomerilo i izmenilo „ra spodelu“ prostora, vremena i
verbalnih „partitura“. Taj momenat pomerenog težišta najbolje je iskoristio Ljubiša Milišić, koji se
razigranom kombinacijom izrugivanja i persiflaže, svog Padre Lorenca, duhovito je njegovo
transformisanje u voditelja loka lnog radija, predstaviio kao svojevrsnog Falstafa. Romea
modernih vremena je Mi lan Kolak protumačio dovoljno razigrano, amblematično i sa doziranom
autoironič nošću, zadržavajući, ipak, koncentrisanost na nežnost, koja je skriveni lajt-motiv ove
pred stave. U ulozi Julije pojavljuje se Una Đelošević, dovoljno otvorena i gipka, men talno i
fizički za uklapanje u Zavišićevu verziju ovovremene verzije „ Priče sa za padne strane“, po
Šekspiru. Dve vrsne glumice zrenjanianske scene, Jelena Šneblić Živ ković, kao dadilja, i Vesna
Varićak, u ulozi grofice Kapuleti, precizno, koncentri sano i dosledno su ostvarile svoju dramskiu
funkciju, rekao bih čak i svesno žrtvujući nešto od svoje glumačke personalnosti. Veteran,
Prvoslav Zakovski, pomalo začudno, bio je efektniji igrajući mlađašnog Marka dok je kao
Monteki bio uskraćen rediteljs ko/dramaturškim sažimanje ovog Šekspira. U ulozi grofa
Kapuletija Dragan Đorđević je bio tečan i funkcionalan. Miljan Vuković, u okviru svog standarda,
izraženiji kao Benvolio. Dejan Karlečik, kao Tibalt odnosno grof Paris, iz kulturološke neuroze
mlade generacije efektno se transformiše u blasfemičnost „elite“. Markucia i Bal tazara Stefan
Juanin je doneo kao dijaboličke karaktere izvan svake statike. Nekada šnji Romeo, Milan
Kočalović je kao Knez ležerno i tačno pokazao kako izgleda vlast kada je moć na drugoj strani.
Scenografska rešenja Željka Piškorića i Vladimira Savića su praktično bila neizbežni deo
primenjene dramaturgije i poetike. Funkcionalna, uticajna i deo pozori šne metafore.
Scenografija Marine Sremac – ekletična, dopadljiva, disketna.
I da završim ovaj prikaz „ Romea i Julije“ iz 2016. dobre, dinamične, razigrane predstave, koja je
sačuvala Šekspira u sebi, sa konstatacijom da je u i u onoj davnoj, iz 1969. glumački dominirao
lik Padre Lorenca, koga je onda tumačio Tihomir Mačković, potonji maestralni lutkar, animator i
kreator lutki. Davnog autora Miodraga Marti nova Dživa, sadašnji Nikola Zavišić je, bez gledanja
i sećanja, nastavio, malo pomerio ka igri i zvuku. I brzini. Uostalom, nekada se govorilo – ipak
je sve to rokenrol! I Šek spir?
Oduvek je pozorište, pod uslovom da je pravo i autentično, za trenutak i centi metar, bilo
ispred aktuelne stvarnosti. Najnovija predstava zrenjaninskog narodnog pozorišta „Zrenjanin“,
sa nazivom koji je sazdan, danas i ovde, kao svojevrsna personal na ali i ideološko-istorijska
aluzija, ali i kontraverza, u momentu odvijanja bila je, snagom artističkog umeća i poštenja,
bolja, iskrenija i autentičnija od konteksta u kome se dešavala. Lokalnog i opšteg. Naravno,
kada se aplauzi stišaju, slegnu emocije, poči nje razlikovanje, analiza, zamerke. Estetičke,
ideološke, generacijske, socijalne. Jedi no kod dobrog pozorišta, a u ovom slučaju ono se
dogodilo, preostaje umetnost teatra i glume. Ali, zar je to malo u ovim oskudnim vremenima?
U recepciji komada „Zrenjanin“ biće, i normalno je da bude, različitih percep cija i
interpretacija. Pre svega ideoloških, a najmanje pozorišnih i estetičkih. Pogo tovo kada se zna
da je tema predstave isečak iz života u nas, u vremenima „pljačkaških privatizacija“ iz kojih su
proizašli masovni gubitnici, odnosno malobrojni profi teri, koji su, možda, bili i u publici, ali,
svakako, kao skriveni akteri egzistiraju u našem svakodnevnom okruženju. A svi jesu na neki
način buduća pozorišna publika, ili gledaoci nekog TV rijalitija. Sve ovo je kulturološki i socio-
psihološki ambijent u kome je realizovana ova predstava.
Ipak, jedino što treba da ostane neupitno, jeste – glumačka energija, posvećenost teatru,
kao i iskreno dramsko umeće. Zrenjaninski glumci, bez obzira na veličinu zada taka, kao i na
funkcionalnost njihovih uloga, u ovom tetarskom spoju emocije, ideologi je, bliske istorije, sa
pomalo filozofije, uspeli su da iznova dokažu da je moć pozori šta i dalje nemerljiva. Odnosno,
da počiva na onima koji kroz svoje telo, um i dušu propuštaju, boje i usijavaju ideje i emocije
trenutka, vremena ili epohe. Dok sve zapo činje inicijalnim tekstom mladog Igora Štiksa, koji je u
osnovi hibrid levičarske fi lozofije, umetničko-socijalne anagažovanosti, dovoljno dramatične
fabule, koja je, srećom, spuštena na nivo pojedinačnih sudbina. I sve to prošarano sa
elementima feljtona i političkih parola. Dok povezivanje osnovne teme sa, već okrnjenom „legen
dom“ o Žarku Zrenjaninu deluje kao dobar marketinški potez, ali i ništa više.
Prepoznatljivost lokalnih propalih preduzeća, čak i negativnih aktera, nosi sa sobom
efekat „identifikacije“, što je danas opšti književno-pozorišni manir. Utisak mi je da je Igor Štiks
svojim dramskim predloškom reditelju ove predstave Borisu Liješeviću dao dosta žanrovski
neopredeljen tekst, ideološki zaoštren ali i otvoren za autorsku interpretaciju. Što je Liješević
vrlo inspirativno, služeći se snažnom ekspesivnošću, sa izraženim poverenjem u ansambl,
iskoristio. Napravio je uzbudljivu, dramatičnu i scenski plastičnu predstavu, koja je bila
kombinacija namernog „plakat skog kolažiranja“, mikroscena socio-psiholoških minijatura,
emotivnih erupcija, odnos no katarzičnih kadenci, kao i povremenog koketi ranja sa mjuziklom.
Liješević je potencirao dramske vrline teksta permanentno premeštajući teži šte drame
sa opštih, ideoloških i načelnih stanovišta ( iz istorije našeg društva, koja još traje) na
personalne egzistencijalne sudbine. Na taj je način dramski tekst „Zre njanin„ profunkcionisao
na sceni kao svojevrstan melanž brehtovske dramaturgije, sa nečim što je svojevremeno bio
rukopis reditelja Ljubiše Ristića.
Posebna vrlina njegove režije predstavlja rad sa glumcima, odnosno trud i spemnost da
oni budi pravi akteri i nosioci umetničke angažovanosti zrenjaninskog „Zrenjanina“, što je vidno i
u načinu njihov igre koja je više proživljavanje a manje tehnika i tehnologija scene, koji su
prisutni, ali su ostali u drugom planu.
Glavnog negativca, „pljačkaša“ i biznismena, Minija, Jovan Torački igra kao osobu lišenu
svakih skrupula. Štiks ovaj lik piše kao oličenje ugnjetača, društvenih parazita i moćnika, tako
da joj Torački ulogom dodaje samo ekspresivnost i stilske specifičnosti, jer bi sve ostalo menjalo
iz temelja lik koji tumači. Lik/osoba/spodoba koji se u drami samo po jednom slovu u imenu
razlkuje od stvarnog lica. Lik/tip/simbol koji ovaj glumac stva ra ima dovoljno plastičnosti i
uverljivosti, premda je od svih aktera najviše limitiran funkcijom i fenomenom prepoznatljivosti.
Što nije bio slučaj sa Miljanom Vukoićem, koji je igrao drugog negativca ove dramske priče. U
ulozi „gorile“ i slepog pla ćenika, on je stvorio vrlo živopisan lik poslušnika, intelek tualne i
moralne nule. Izbegavši klišetirani obrazac tumačenja ovakvih likova, on je, svesno ali
kontrolisano prelazeći granicu karikaturalnosti, ovoj dosta surovoj pred stavi, doneo humorni
iskorak.
Ženski likovi iz ove predstave kao da najviše korenspondiraju sa akuelnim vremenom.
Konobarica i nesuđena pevačica Mala (igra je Sanja Radišić potpuno uranja jući u njen lik i
sudbinu), iznova otvara temu položaja ruralne žene u postsocijalistič kim društvima, dok
aktivistkinja Eva, koju donosi Edit Tot, sa malom distancom prema liku, kao da istovremeno živi
i posmatra svoj lik, unosi u savemeno dramsko stvarala štvo i temu transrodnih osoba. Što je,
ipak, dosta izvan opšteg dramskog toka ove pred stave, premda ne mimo Štiksovih autorskih
zamisli. Sanja Radišić, dakle, svoj lik do nosi u punoj ekspresionističkoj tenziji, dok se u igri
Edite Tot osećaju elementi promi šljanja, što režija Borisa Liješevića drži u dobrom balansu.
Milan Kolak, igrajući dosta nedefinisani lik mladog (nevladinog) aktiviste Koče gipko,
živahno i pomalo impresionistički, oživljava mladića koji je poreklom deo vladajuće
nomenklature a opredeljenjem pripada onima koji pokušavaju da deluju socijalno odgovorno,
čak podsticajno, u artikulisanju radničkog bunta. Šematičnost, sa kojoj pisac uspostavlja ovaj lik,
Milan Kolak, uz pomoć Liješevića, u većini ključnih scena prevazilazi.Tandem radnika, prvi,
socijalni pozitivac „Zrenjanin“, obeležen i sa ideološ kim predznakom, koji donosi nadimak,
koga igra eksplozivno i ekspresivno Dejan Karle čik, i drugi, prevrtljivac i “izdajnik“ svoje klase,
Roki, donosi ga izraženom savitlji vošću i elastičnošću – Stefan Juanin, kao antipodi i
paradigme naše tranzicije, fun kcionalno ali i simboličkii obeležavaju suštinu predstave. Jer se u
njoj glavna drama odvija unutar korpusa gubitnika, dok kapitalizam, pljačkaški i „kontroverzni
bizisme ni“ u komadu „Zrenjanin“ samo predstavlja neophodnu platformu ibzenovski shvaćene
društvene nepravde. Karlečik je u svojoj ulozi potpuno uverljiv u sve tri faze transfo rmacije. Od
oportuniste, do na samožrtvovanje spremnog čoveka, prošavši i šok seksualnog otrežnjenja.
Eruptivan, ali sa preciznom kontrolom energije. Juanin je u razvoju svog lika, prevrtljivca i
konvertita, vešto koristio umeće preplitanja karak ternih osobina, što je ovoj negativnoj ulozi
dalo slojevitost.
Predstava sadrži u sebi i dosta muzičkih elemenata ali ne i dovoljno da bitni je poprimi
elemente mjuzikla. Međutim, Sanja Radišić, vrlo ekspresivno i posvećeno, najintimnije delove
svog lika plasira kroz tu formu. Dok je sama muzika Jelene Popr žan scenski uverljiva, a
muzikološki eklektična. Scenska rešenja Vladimira Savića su u okvirima modernog realizma, i
izrazito funkcionalna. Što važi i za kostime Drine Krlić, koji su imali u sebi i diskretne elemente
elegancije.
Konačno, gledali smo dobru, uzbudljivu, angažovanu i poštenu predstavu, koja će se
više svideti levičarima, ali ni to nije najgore što nam se može desiti u savremenom životu.
Tekst znamenitog srpskog dramskog pisca Aleksandra Popovića, nekada omiljenog a sada
pomalo zaboravljenog pozorišnog autora ,’’Sveti đavo Raspućin ‘’ svakako nije iz njegovog
reprezentativnog opusa. Igran je premijerno samo jedanput, bez nekog značajnijeg odjeka.
Činjenica da je pisan izvan osnovnog Popovićevog tematskog usmerenja, u jeziku i strukturi
takođe netipičan, i zbog svega toga svojevremeno (1983.) neadekvatno scenski pročitanTo, kao
i činjenica da je ipak nastao u radionici vrsnog dramatičara, bili su velik izazov reditelju
(poznatijem kao pozorišnom kritičaru) Dejanu Penčiću Poljan skom da ‘’Raspućinu ‘’ priđe sa
drugom, neisprobanom pozorišnom logikom.
Uočivši, vrlo pronicljivo, jednu od osnovnih strukturalno-misaonihh postavki ovog dramata:
Popovićevu tezu da su na svetu jedino seks, novac i sila elementarni, nep romenjivi i
beskompromisni, Penčić je odlučio da sve ostale aktere ovog ‘’scenskog žitija ‘’ zameni
lutkama, kao što se uostalom i u svakodnevnom životu ljudi kriju iza manje ili više trošnih i
providnih maski. Mag, satir, prevarant i opsenar Raspućin, koga maestralno igra Jovan Torački,
Manus, ban kar i belosvetski mutivoda, u korektnoj interpretaciji Vladimira Tintora, kao i dvojica
boljševičkih ezekutora, jedini su ak teri bez maski. Oni oličavaju trijadu ljudske vanvremene
slabosti, dakle deluju na ni vou opštih principa na kojima svet funkcioniše, s izuzetkom
Raspućina, koji je izra zito personalizovan: voljom istorije, autora ali i reditelja. Svi ostali
učesnici ovih ‘’šest slika’’, proviruju i nestaju u svojim lutkarskm obličjima kao žrtve ili dželati, u
bahanalijama, prevarama, spletkama, ubistvima, istorije ili mizerije.
Dakle, baš je lutka i njena nedokaziva nevinost poslužila inteligentnom re ditelju ove predstave
da dešifruje Popo vićevu ‘’čarapu od sto petlji’’. Ne može se tvrditi da je je ovo jedino moguđe
rešenje, ali da je efektno i uverljivo – svakako. U ovako rizičnom i zamašnom poduhvatu
D.P.Poljanskom naroči to su pomogli Erika Ja novič, lutke i kostimi, Irena Tot kao koreditelj
animacije, Mirko Pantelić, ministar policije, Jovan Caran, jeromonah Iliodor, Miroslav Maćoš,
tibetanski guru, a naro čito Mirjana Šajtinac u roli travestita Lusje Solovljeve.
U efektnom timskom scenskom izvođenju, Zrenjanici su svima ostalim pozoriš tima ovim
‘’Raspućinom’’ poslali izazov! Da treba igrati Acu Popovića namenjenog de ci!
Iz veličanstvsnog opusa Duška Radovića ispisanog za decu, u kome nema podi laženja
ni potcenjivanja ove populacije, pogotovo dečijeg smisla za humor, ironiju ili čak paradoks,
dramski tekst „Kapetan Džon Piplfoks" se unekoliko izdvaja. Pre svega po tome što js u
izvornom obliku nastao kao radio - drama, što automatski podrazumeva da je njegova
prevashodnost u jeziku i zvučnim sfektima, i s druge strane, Radović je u ovom delu
najdoslednijs parodirao „svet gusarskih avantura". Adaptacija teksta koju je uradio Igor Bojović
dodala je svemu poetičnost, a kroz Pripovedača i poigravanja sa dramskom formom, koja je kod
Radovića, bez obzira na ironične slements, koherentna i tečna. No, verzija „Piplfoksa" koju je
zreenjaninskoj publici ponudio reditelj Dragoslav Todoro vić. premda usaglašena sa izmenjenim
ukusom današnjih mališana, kao da u Radoviću više otkriva persiflažu koja je dostižna tek nešto
starijoj publici. Kompozicijom lika Pripovedača, koji inače veoma ljupko i živahno tumači Irena
Tot, na izvestan je način poremećena žanrovska okosnica „klasičnog" Piplfoksa, tako da će biti
zanim ljivo pratititi recepciju ovog „burgijaškog gusarskog igrokaza" kod prave dečije publike (
za razliku od one na premijeri).
Jer, na premijernom izvođenju, smeh i aplauzi su dola zili, od i dece i roditelja, ipak na
sasvim različitim deonicama predstave. Deca su reagovala prevas hodno na scenska zbivanja,
naročito na duel Kapetana i sedmoglavog Čudovišta, sa vrlo dobrom igrom Olgice Trbojević.
Impresionirala ih je Pećina i njene transformacije, u interpretaciji i animacija Kristine Mirkov i
Nataše Milišić, kao i goropadna, hrabra i radovićevski hvalisava figura kapetana Džona
Piplfoksa koga js suvereno oži vela Mirjana Šajtinac. Znalci ovog teksta uživali su u
duhovitostima dijaloga, koji nažalost povremeno patio „od smetnji na vezama", dok se postavlja
pitanje ko će u kas nijim prikazivanjima, pred čisto dečijom publikom, zapažati zanimljiva
scenog rafska rešenja kao i novi sloj ovog komada koji je nastao „ intervencijom "Pripovedača’’.
Umetnički rad Todorovića je u ovoj prsdstavi, ipak, znatan, precizan, inspiri san, lutke,
scenografija i kostim Jelene Milić Zlatković vrlo dobri, dok i Miroslav Maćoš nastavlja sa
zapaženim rolama.
U zemlji u kojoj su, donedavno, i predstave na stranom jeziku doživljavane skoro kao
vrsta neverbalnog teatra, zahvaljujući pre svega Bitefu, pozorište bez izgovo renog teksta nije
više senzacija. U zrenjaninskoj vizuri istog, na pozornici za decu, prekretnicu je označila
predstava “Mitovi balkana”. Nagrađena, slavljena, kvalitetna, uz malu nedoumicu - koliko je bila
decu? Za razliku od tog kultnog neverbalnog iskoraka, majstorska lutkarska inscenacija Jovana
Carana “Tvrdoglavo jaje” sigurno jeste pozorišni komad baš za decu. Po meri dece, pozorišnim
sredstvima primeren uzrastu, sa jasnom emotivnom, edukativnom potkom. Da ipak ne bude sve
tako jednostavno pobrinuo se Jovan Caran, i to kao scenarista, opredelivši se za krajnje životnu
i ele mentarnu priču, ali i za predstavu u neverbalnoj formi, dodavši igri samo stili zovanu
onomatopeju, i ambijentalnu muziku.
Dakle, životinje “govore” svojim jezikom koji deca savršeno prepoznaju i slede komunikacijski
sled, što je reditelju Caranu omogućilo da izatka zanimljivu onomato pejsku orkestraciju. Uz
hrabru odluku da pred decu stavi priču o petlu, kokošci, jajima i pilićima, u kojoj se tekst ne
uzgovara, on je ukupnim dizajnom predstave i postavke glume i animacije efektno zaokružio
ovo scensko izvođenje.Uz eventualne zamerke na pomalo usporen tempo ekspozicije, kao i
povremenu “providnost” scenskih.kolorističko-zvučnih zavesa, ovo ostvarenje jeste pomak u
pozorišnoj praksi namenjenoj najmlađima.
Danilo Mihnjević i Andrija Poša su glumom i animacijiom Petla dominirali “ Tvrdoglavim jajetom”,
muzikalni i plastični. Gavran, Olgice Trbojević i Tatjane Barać isto veoma efektan. Tandem
Nataša Milišić, Snežana Vekecki – bio je više od korektnog. Izbor muzike, Danila Mihnjevića i
koreografija Slađane Putić – veoma upečatljivi. I da podsetim: deci za ovu predstavu treba malo
prethodne pripreme..
Pre više od trideset godina lutkarska igra ‘’ Zvezdica spavalica’’ Frana Milčinskog, poznatog
slovenačkog pisca, humoriste i novinara, igrana je s velikim uspehom širom bivše Jugoslavije. U
našem gradu odigrana na sceni sada nepostojećeg Lutkarskog pozorišta, u parku pored
izmeštenog Begeja. U utorak je ovaj izrazito roman tičan i deci namenjen tekst ponovo izveden
u pozorištu ‘’Toša Jovanović’’.
Režiju potpisuje mlada rediteljka iz Ljubljane Jelena Sitar. Zanimljivo je da se kao asistent
reditelja javlja prvakinja zrenjaninske scene Irena Tot, koja je uzgred rečeno igrala i u onoj
davnoj, doduše marionetskom tehnikom realizovanoj predstavi. Milčinski je napisao komad za
decu okrenut osnovnim ljudskim vrednostima: ljubavi, odanosti, igri. Sa umereno doziranom
pedagogijom. Najvažnije, njegov predložak je omo gućio Jeleni Sitar da se razmahne u
maštovitim igrarijama i scenskim rešenjima. Njena postavka ‘’Zvezdice spavalice’’ kombinu je
lutke i ‘’živu scenu’’ i ta pozorišna intermedijalnost je možda i najprihvatljivija zamena za
klasično marionetsko pozori šte. Ovo izvođenje ‘’Zvezdice’’ odlikuje se i takođe i ‘’živim’’
pevanjem i muziciranjem, dakle nema onog hladnog i mehaničkog zvuka sa magnetofona.
U lepoj i umivenoj predstavi, u kojoj je režija umela da pronađe meru između igre i vaspitnog, sa
efektnim lutkama i kostimom Igora Cvetka, i manje uspeloj scenogra fiji, i dobroj muzici istog
kreatora, ansambl Lutkarske scene je imao priliku da se razmahne i razigra. Spoj iskusnih
lutkara, još spremnih za avanture duha i tela, i onih mladih koji ubrzano stasavaju, izneo je u
jednom dahu ovu klasičnu i poznatu predstavu za najmlađe, u novom ruhu i sa energijom koja
je nebrojeno puta prebacivala rampu. Dominirali su, scenskom smislenošću, Mirjana Šajtinac,
Olgica Trbojević, Jova Caran, Tatjana Reljin, Tajana Barać. U roli ‘’zvezdice spavalice’’ Nataša
Milišić je morala bar za nijansu da bude dominantnija, dok je Miroslav Maćoš razbojnika Cefe
rina igrao do granice koju mu napisani tekst i režija dopuštaju. Aleksandar Dragar, Danilo
Mihnjević i Andrija Poša - ekspresivni i muzikalni.
Sve u svemu, da nam je u gradu sve kao lutkarstvo, daleko bi dogurali...
2005.
BAJKA SVA U BOJI I ZVUKU
Željko Hubač: „’Čarobna svirala vilenjaka Milana’
režija: Irena Tot
I zaista, složio bih se sa autorom teksta ove bajke, Željkom Hubačem, da je đavolski teško
smisliti originalnu maštariju za današnju decu, koja odrastaju uz crtane filmove u kojima je
agresije preko svake mere. Naše, ‘’odrasle’’ mere. Njegova priča ‘’Čarobna svirala vilenjaka
Milana’’, i pored opštih mesta koja se nikako u ovom žanru ne mogu izbeći, ipak ima neophodno
zrno nesvakidašnjosti: „tek kada se odrekneš besmrtnosti i progovoriš srcem, svet može biti
spasen“.
U sasvim precizno izatkanoj bajkovitoj fabuli Hubač rasprostire svoju maš tariju ( pomalo i
alegoriju) namenjenu deci neodređenog uzrasta, i odraslima koji bi da ‘’prokrijumčareni’’ pored
dece, unazad, dožive sat naivnosti i iluzije.
Ne odolevši da u jezičku tkanicu svoje priče poseje paraboličnost i metafore odraslima
namenjene, Željko Hubač, je ipak rediteljki ove predstave, Ireni Tot, pros ledio dosta
inspirativan komad, sa par ‘’klizavih mesta’’. Ona je ‘’Čarobnu sviralu...’’ dobro protumačila,
stilski je održala u jedinstvenom scenskom rukopisu, hrabro i dos ledno se opredelila za
potpuno mladu glumačko-lutkarsku postavu, i odabrala zaista inspirisane saradnike: pre svega
maštovi tu Jelenu Milić Zlatković, čije su lutke, scenografija i kostimi najimpresivniji deo
zrenjaninskog izvođenja ‘’Čarobne svirale vilenjaka Milana’’. Muzika kompozitora Aleksandra
Saše Popovića, takođe je bila mnogo više od puke tonske podloge ove predstave. Zapravo,
kako sam u naslovu i rekao, Hubačeva bajka je u ovom izvođenju prevashodno delovala
impresivnim preplitajima vizuelnih elemenata, od kojih vatrometna i prozračna scenografija
dominira, sa muz ikom koja je spajala dramatično, fluidno i romantično.
Režija Irene Tot uspešno prati nesvakidašnji tekstualni, emotivno-meta fori čki plan bajke, u igri
glumaca i lutkara uspešno određuje tempo i nivoe ekspresije, ma da bi u slučaju Danila
Mihnjevića mogla da ‘’pojača’’ angažovanost, bez obzira na roman tičnost i vilenjaštvo njegovog
Milana. Jedino ‘’podleže’’ neodoljivoj privlačnosti koreografsko-scenografskih čarolija Jelene
Milić Zlatković i dopušta da iste povre meno prerastu iz funkcionalnosti u samostalne
minijaturne numere lepote i zvuka. To jeste efektno, ali predstavi, pogotovu za decu, oduzima
protočnost i dinamičku stabil nost. No, verovatno je tako i u životu: lepo nije uvek i korisno.
U ‘’Čarobnoj svirali...’’ iz velikog ansambla izdvojio bih Olgicu Trbojević, kao Gavranu, i Tatjanu
Barać u ulozi Drvenka . Premijera je uspela. Predstavu prepuštamo deci.
U praksi pozorišta za odrasle fabula koja opisuje zgode i, najčešće, nezgode putu jućih
pozorišni trupa nije retka („Putujuće pozorište Šopalović“ ili „Hamlet u Mrduši donjoj“, na primer).
U predstavama za decu je, međutim, skoro i nema.
Rediteljka, i glumica, prvakinja, ovdašnje Lutkarske scene, Irena Tot se hrabro upustila u
stvaranjenje i realizaciju komada o jednom takvom putujućem pozorištu za decu. Uz pomoć
bajke ‘’Zimogrožljivi kralj’’ mađarskog autora Mora Ferenca, pisca, novinara, arheologa, koji je
delovao do tridestih godina 20. veka, vešto i vođena intu icijom pravog scenskog umetnika, ona
je izatkala deci pristupačnu pozorišnu priču o tročlanoj, nespretnoj ali simpatičnoj pozorišnoj
trupi, koja zalutala u nekom ravni čarskom selu. I preživljajući svoj peh, izvodi poučnu kažu o
vlastodršcu (Kralj) kome je u životu najveći problem zimogrožljivost. Glumci, u dvostrukim
ulogama, umetnika u zemlji Netražiji, i aktera, pomalo parodiranih, iz Morove bajke, menjajući iz
minuta u minut mesto, iz života u bajku, iz bajke u stvarnost, uz primetnu i dovoljnu koncentra
ciju, istovremeno pričaju dve priče u kojima se bajka prepliće sa životom, ali stvarnost nastavlja
da traje. A bajka sa glumcima odlazi u daljinu.
Andrija Poša, glumac i kralj, dovoljno ležerno i humorno iznutra ismeva kralja koji zarad svoje
sebičnosti (zimogrožljive) teroriše stanovnike bajke. Lepo i čisto odigrana rola, koju je i režija
utemeljeno postavila. Devojčica, seljančica koja se nađe glumcima pri ruci, manje lik iz bajke a
više dodir realnosti, takođe efektno zamiš ljen lik, u interpretaciji mlade Tinde Farago
otkrovljenje je ovog izvođenja ‘’Zimog rožljivog kralja’’. Njena lepršava, spontana, smela i
nekonvencionalna gluma nagove štava lep talenat. Valja samo na tom putu izdržati i ne poneti
se. U ovoj razigranoj, lagano koreografisanoj predstavi, koju etno muzika Lajka Feliksa čudesno
šeta od bajke do realnosti, koja nije samo dečija, preostala dva lika, u duploj ekspoziciji, doktor i
dvorska luda, koji igra Kristijan Kardoš, odnosno ložač i medicinska sestra, u intep retaciji
Hajnalke Kovač, imali su više problema da održe celovitost scenskog jedin stva likova. Jer, to su
mesta gde se Ferenc Mora i rediteljaka Irena Tot, u dopisivanju pomalo ‘’nadvikivali’’. U tom
‘’dvokoraku’’ Hajnalka Kovač je ipak bila snalažljivija i ubedljivija.
Inače, ovo zrenjaninsko izvođenje ‘’Zimogrožljivog kralja’’ Ferenca Mora ( i Irene Tot), igran je
negde i kao ‘’Cvokotavi kralj’’, rađeno je u stili scenskog minima lizma, kad su u pitanju lutke,
kostim i scenografija, u čemu je Erika Janovič imala pravu meru, što glumcima nametalo niz
dodatnih napora koje su oni, kao tim, u spretno ispunili. Irena Tot,na svom rediteljskom putu,
beleži ovom predstavom još jedan, sas vim dovoljan, plus.
2007.
SEZONA STANDARDNOG KVALITETA
avgust, 2006.
PINOKIO I DALjE PROTIV ZLOG SVETA
Karlo Kolodi: „Pinokio „
adaptacija: Horvat Barbara
režija: Radoslav Milenković
Iz svog 19. veka italijanski pisac Karlo Kolodi, i danas, šalje dečijem svetu, i ne samo
njemu, poruku da prave emocije, ljubav na primer, mogu da pobede sva iskušenja koja život u
svim vremenima nameće. Odnosno da se dobro dobrim vraća. Pod uslovom da se sledi put
istine! Naivno, ali neophodno da bi se živelo i pobeđivalo zlo. Njegov mali junak, drveni lutak
Pinokio, jedna je od paradigmi sveta koji i danas postoji izme đu bajke i realnosti, postao je
vremenom više od izmišljenog lika. Rekao bih, ova baj kovita priča, ipak je više fascinirala
vaspitače i roditelje a manje, ili na drugi na čin, samu decu. Što je, verovatno, i normalno.
Emocija, pedagoška iskušenja, mašta, i hepiend – to su elementi od kojih je ova igra o
odrastanju sačinjena. Adaptirajući je za zrenjaninski scenu Barbara Horvat je pokušavala da
ovu bajku što neposrednije predoči najmlađim gledaocima, možda bez potrebnih pojašnjena,
podrazumevajući njenu dugotrajnu prisustnost u literaturi i medi jima. Posmatrajući reakciju čisto
dečije publike, stiče se utisak da bi ipak nekoliko dodatnih ‘’pripovedačkih’’ elemenata olakšalo
brzinu i intenzitet dozivljaja. Ne toli ko edukativnost koliko odvijanje radnje.
No, iz najave reditelja ove predstave, Radoslava Milenkovića, kako on očekuje i komunikaciju
‘’Pinokia’’ i sa odraslom publikom, postaje logičniji ovaj dramaturški zah vat koji treba da pokaže
‘’koju cenu treba da platimo da bismo postali onakvi kakvi bi trebali da budemo’’. Ako je baš to
pravo pitanje koje nam Kolodi postavlja? Iz predsta ve koju smo videli, vrlo profesionalno
urađene, mada pomalo ravne, ipak je vidljiv raskorak između umetničkih ambicija i prave ciljne
grupe. Jer, rezonersko, recimo mudrijaško, je u ovoj predstavi pretegnulo.
Čiste emocije ima samo na početku i kraju predstave, pa je stoga i logično da su u ovoj igri sa
jasnim naravoučenijem najuverljiviji i najekpresivniji Mačak i Lisac, osvedočeni negativci ( koje
vrsno interpretiraju Mirjana Šajtinac i Irena Tot). I to ne zbog toga što ih režija favorizuje već
isključivo kao posledica dramske ogoljenosti fabule, i pored svih scenskih ukrasa i simbola. Po
malo defanzivni Đepeto, Jovana Carana je adaptacijom marginalizovan, dok Nataša Milišić, kao
Pinokio, uprkos veli kom trudu ne dolazi dovoljno puta u priliku da se nametne kao protagonista,
jer je takav kontekst u kome se predstava odvija.
Lutke i scenografija Jelene Milić Zlatković, pogotovo lutke, više korespon diraju sa zamišljenom
koncepcijom univerzalnih iskušenja kroz koja treba da prođe drveni lutak na svom putu do
pravog dečaka, dok manje olakšavaju put kroz fabulu, ali, srećom, zahvaljujući autorkinom
talentu, ostaju dovoljno u sferi dečijeg prepoznavanja. Muzika Aleksandra Simića je, međutim,
doprinela da lirska mesta ove igre odrastanja budu potpunija i pamtljiva.
Inače, Milenkovićevo predstavljanje “Pinokia”, puna simbola, znakova, aluzija i asocijacija, koje
valjano prikazuju Danilo Mihnjević, Andrija Poša, Olgica Trbojević, Senka Petrović i Miroslav
Mačoš, spada u ona ostvarenja koja su zamalo mogla da budu mnogo bolja nego što su ispala.
septembra 2007
SKORO KAO U DAVNA VREMENA
Kočiš Roži: „ HRABRI KROJAČ“
režija: Šramo Gabor
Dok je ‘’Pinokio’’ pokušao, i skoro uspeo, da bude moderniji, ‘’Hrabri krojač’’ koga je po
motivima braće Grim sastavio Kočiš Roži, a režirao Šramo Gabor, na prvi je pogled, na svojoj
zrenjaninskoj premijeri, delovao kao komad za decu iz prošlih vreme na. Na globalnom planu,
naročito u dramaturgiji i glumi, ovaj projekat koji potpisuju umetnici iz Mađarske i Rumunije
podseća na klasične realizacije bajki za decu u lut karskim pozorištima prošlog veka. Što samo
po sebi nije ništa loše. Jeste neočekiva no i iznenađujuće. Ali, funkcioniše. Analitičniji pogled,
međutim, otkriva u ovoj rea lizaciji niz mikro-inovacija koje su najočigledniji u mešanju, ponekad
uspelom, različitih lutkarskih tehnika unutar ‘’žive scene’’.
Tako smo imali prilike da vidimo ginjol, igru senki u još ponešto što je boga tilo izražajna
sredstva u kojima su glumci-lutkari valjano iskazali. Iako je brzo pro laženje kroz različite tehnike
ponekad moglo da zasmeta konzistentnosti priče. Kreaciju lutaka, kostime i scenografiju uradila
je Judit Bodor. Lutke – efektno, kostime – standardno dok je scenogarfija bila, u detalju, likovno
vrlo inspirativna, dok je kao celina patila pomalo od prenatrpanosti iz koje su virila prošla
lutkarska vremena.
Reditelj Šramo Gabor je očigledno preferirao realističku glumu, na koju smo skoro i zaboravili.
Tome su najviše ‘’podlegli’’ Kristijan Kardoš a delimično i Olgica Trbojević-Kostić, kao majka.
Nataša Milišić i Andrija Poša povremeno su uspevali da se otrgnu zamkama jednoznačnosti,
dok su Miroslav Maćoš i Dani lo Mihnjević, u ma njim ulogama, bili na nivou svojih standardnih
ostvarenja.
‘’Hrabri krojač’’ je dakle bio skriveni eksperiment unutar klasične lutkarske predstave.
oktobar, 2007.
LAKA PEDAGOŠKA VEŽBANKA
Marina Bjelić-Đurić, Biljana Vujović „ Čudnovati srebrnjak“
režija: Biljana Vujović
2008.
DOBRA MUZIKA I JOŠ BOLJA ANIMACIJA
„Trči,trči Trčuljak“, tekst i težija: Jovan Caran
Irena Tot je, očigledno, imala dužan respekt prema ovom romanu. Poštujući nje govu književnu
strukturu, opredelila se da ga ‘’prevede’’ u lutkarsku formu bez znatnijeg pomeranja
dramaturških postulata: uz nužna skraćenja, njena se suštinska intervencija ,pre svega, odnosila
na njegovu vizuelizaciju i ‘’prevođenje’’ na znakovitost lutkarskog izražavanja. Na taj način
ostalu učesnici u ovom pozorišnom činu dobili su, kao pred ložak za svoju inscenaciju, ne
mnogo izmenjen književni povod, prilagođen i scen sko/lutkarski pročitan.
Kao rediteljka, Irena Tot, a ona u ovom poslu i inače najviše ima poverenja u svoje, izuzetno,
glumačko iskustvo, odlučila se za perfekciju animacije, zgusnuti i kom paktni scenski izraz, kao i
veoma fleksibilnu i asocijativnu scensku postavku. Buga rska umetnica Blagovesta Vasileva
uradila je efektnu i vešeslojnu scenografiju, za tim lutke, dopadljive, u rasponu od minijaturnih
do gigantskih, realističke sa blagom stilizacijom, i kostime dobro uklopljene u kontekst ledine.
Njen je rad bio zapažen, stilski utemeljen a ujedno i nepretenciozan. Što važi i za kompozitora
Aleksandra Popovića, čija je muzika, ambijentarnim šumom i diskretnim podvlačenjem radnje,
ovoj predstavi dala neophodnu uzbudljivost i liričnost.
Dosta zahtevan posao interpretiranja višeslojnog književnog teksta zrenjanin ski, podmlađeni
ansambl, uspešno je savladao. Danilo Mihnjević je ulogu Miša-avantu riste odigrao i animirao na
visokom nivou. Tatjana Barać, kao Tekunica, dovoljno meka, dobrodušna i zaljubljena. Puž-
veseljak Andrije Poše je plastično pokazao deci kako često iza prijateljstva postoji nerealizovana
ljubav. Hajnalka Kovač je bila robusna ali i saosećajna Krtica, dok Olgica Trbojević, Zmiju
beloušku donosi s mešavinom opasnosti i bespomoćnosti. Kristijan Kardoš, kao Žabac je na putu
da prihvati stil koji neguju stariji članovi ansambla - lagani otklon od lika, što Miroslav Maćoš s
umećem i koncentracijom unosi u svog Gavrana. Roda, Senke Petrović, efektna u svojoj
pretencioznosti i nespretnosti, dok je Aleksandar Dragar, kao Guca gušter. iako na kratko
,veoma, , zapažen.
‘’Vetruškina ledina’’ Uglješe Šajtinca i zrenjaninskih lutkara, više je nego uspešan repertorski
iskorak ovog pozorišta.
februar, 2009.
GUSKALICA
tekst i režija Jovan Caran
Za razliku od dramske selekcije Festivala profesionalnih pozorišta Vojvo dine, koja se još
zahuktava, u kategoriji pozorišta za decu već je prvo izvođenje postavilo izuzetno visoke
standarde. Autorski projekat glumca i reditelje Jovana Carana, u pozorištu ‘’Toša Jovanović’’,
’’Guskalica’’ je originalnom idejom i vrlo dobrim izvođenjem zaslužilo respekt i uvažavanje.
Po sopstvenom tekstu, koji je neobične fakture, igra unutar floskule o gubljenju nacrtanih
gusaka, koristeći paradokse i jezičke bravure, preplićući hu mor i emociju, Caran stvara
zanimljiv i nesvakidašnji pretekst za igru. U čemu se, kao reditelj, još bolje snalazi, jer je uvek
spreman za inovaciju i rizik.
Njegova priča o mešanju realnog i imaginarnog sveta, nacrtanog i stva rnog, realizuje se
lutkarski unutar izmišljene stvarnosti, koja postoji na papiru, i u njemu, jer, u ovoj zrenjaninskoj
predstavi za decu, papir, hartija, natron istovremeno su i mate rijal u kome i čime se realizuje
ideja ali i poetsko-filo zofska supstanca koja gradi parabolu o životnim nedoumicama. Zato,
netipična replika iz ’’Guskalice’’ – ovaj momak ima proleće – predstavlja nostalgičnu
transferzalu Caranove poetike o iskušenjima dečije ljubavi. Koju su mališani na ovom izvođenju
prepoznali razumeli i prihvatili.
Samu realizaciju složenih smisaonih i tehnoloških zahvata ovakve igre, zrenja ninski
lutkari izvode tehnički perfektno, poletno i sa punom koncentracijom, tako da završni ples
stotinu gusaka, koje je izradio Tibor Farago, dolazi kao zaslužena kulmi nacija jednog
osmišljenog i zrelog izvođenja. Pored standa rdno dobrih Danila Mih njevića, Senke Petrović i
Tatjane Barać, u festival skom izvođenju nametnuo se i Miro slav Maćoš, kao Batlić.
oktobar, 2009.
ŠARENI SVET JOVANA CARANA
Jovan Caran: Priče ptice lažljivice“
scenario i režija Jovan Caran
Nevina čežnja cveta u saksiji da vidi veliki beli svet, a na drugoj strani cirkus koji taj svet oličava
- to su glavne opozitne tačke u predstavi „Priče ptice lažlji vice” Jovana Carana koji ovde
potpisuje tekst, režiju, scenografiju i skice za lutke, a čijom premijerom je prošlog četvrtka
otvorena jesenja sezona zrenjaninskog Narodnog pozori šta. Ali, zamamne priče ptice o dalekim
stranama za kojima se poveo cvet, samo su „naj iskrenije laži”, a i svet nije beo, nego ja šaren,
jer je ptica u stvari kukavica, teškim tegovima vezana za večitu službu u satu na zidu, a cirkusom
gospodari zli mađi oničar-pacov, i čežnja cveta imala bi strašni svršetak da ne bi dobrih
pomagača: tri cvrčka veseljaka, „sporožurećeg” plavog zeca (iz literature) i ružičaste zečice koja
bi da se uda..
Rasplet je optimističan, ima i glavni zgoditak na kraju – turističko putovanje za najlepši
cvet u saksiji... Ako vam se učini da je Caran ispleo alegorično-ironičnu meta foru, taj deo
prepoznavanja i raščitavanja je za odrasle, i nije obavezan, a u prvom pla nu je negovanje
empatije, osećajnosti, radoznalosti i prijateljstva. Ono što predstavu „Priče ptice lažljivice” čini
neodoljivom, to je pripovedačko-izvođački šarm, zasno van na tekstualnoj duhovitosti, sjajnoj
muzičkoj persiflaži (aranžmani Danilo Mihnje vić), kabaretskom miksu plesa (koreografija
Nataša Milišić) i pevanja i sviranja „uživo”, sa inspiracijom u vreloj, južnoj Italiji. Songove je
komponovao Saša Popović, a u glumačkom prepletu izdvajaju se Tatjana Barać, kao stopljena sa
lutkom lažljive ptice, i odlična pantomima Miroslava Maćoša i Andrije Poše. Sporopuzeći poštan
ski zec, Olgice Trbojević je bio šarmantno usporen a pacov Aleksnadra Dragara simpatično
neprijatan.
septembar 2011.
BRAĆA GRIM, A O „IVICI I MARICI“
Jakob i Vilhelm Grim „Ivica i Marica“
dramatizacija: Vanja Nikolić, Senka Petrović
režija: Senka Petrović
Kada sam se probudio u petak, preda mnom je bila nešto što je dovodilo u sumnju ukupnu
uravnoteženost prethodnog četvrtka. Zapravo, upitno je veče i noć tog dana u nedelji. Koje je
započelo premijernim izvođenjem ključne bajke braće Grim ’’Ivica i Marica’’ ili kao što
Kolumbina kaže ’’Janka i Metke’’, koju je Senka Petrović sasvim korektno scenski ispripovedala
uz malu pomoć dramaturš kinje Vanje Nikolić, koja je mogla biti i veća. Jer bi to ova najsurovija
bajka iz klasične starine izdržala. Naime, humor dece na ivici beznađe zna da bude veoma
iinspirativan. I kao poruka – delot voran.
Međutim, imam utisak da će ovaj takoreći prikaz lutkarske premijere u ’’Toši Jovanoviću’’, prve
posle epohe Vlade Grubanova, biti u osnovi afirmativan, i to iz razloga što su ansambl i
novopečena rediteljka uspeli da zaintrigriraju decu i zabave njihove još mlade roditelje. Iako me
u fabuliranju moje omiljene „kaže“ ometa parralelna „scena“ u kojoj je Kolumbina centar
svemira. Možda je i nehotično pomeranje težišta ovog igrokaza za decu, sa Janka i Metke, na
vešticu, odnosno fokusiranje trave stiranog veštičarenja na uštrb „family pathology’’, u malo
rastrganom songovanju Alek sandra Popovića, moj prekonoćni background pretvorilo u
psihodeliju Alisinog ogleda la.
Ipak, u petak ja na noćnom stočiću zatičem kartonski poslužavnik na kome je svoje ručan
potpis Kolumbinin!!! Što dovodi u sumnju kompletnu dramaturgiju prethodne večeri. Realan
potpis osobe koja je zapravo fikcija. Osim u slučaju da je snaga moje opse dnutosti nepretvara
u lik koji prevazilazi vreme i građanske obzire. I na tom mestu mojih tlapnji pomogne mi misao
Vanje Nikolić, koja je pomagala Senki Petrović u drama tizaciji ’’Ivice i Marice’’ jer kaže: Pričati
bajke podrazumeva baviti se posebnom vrs tom priče koja spaja u sebi realan svet sa svetom
mašte...
Dakle to je u pitanju, hvala braći Grim, ali ja ipak i dalje ne znam koje je Kolum bini i meni,
maćeha. Pošto to nikako ne može biti Kozeta ali ni Izabela Roselini koja je mi je, sedeći sa
nama za stolom, svojski pomagala da što duže zadržim Kolumbinu u svom svetu. Izgledajući,
pritom, kao lik iz filma ’’Divlji u srcu’’. U kome veoma liči na svoju majku Ingrid Bergman. Jer,
mnogo toga potiče iz detinjstva, kao što sam uveren da rediteljkin izbor ovog komada nije samo
stvar lektire.
Od glumaca-lutkara svidela mi se Tatjana Barać, kao Marica. Olgica Trbojević kao maćeha bila
je srećom izvan opasne zone stereotipa. Andrija Poša bliži sebi kao otac, nego u liku
ceremonijal - majstora. Premda scene naracije ukupno deluju osvaža vajuće. Danilo Mihnjević,
vrlo efektan kao Veštica. Ali ne bi bilo dobro za preds tavu ako ga na reprizama rekcija publike
previše ponesu. Jer je bi to razrušilo deli katnu scensku ravnotežu ove predstave. U kojoj je
inače scenografija uspešnije od lu taka, koje su pomalo likovno nestabilne, obe u kreaciji Jelene
Milić Zlatković, iako ih svi učesnici veoma inspirativno animiraju.
Izvođenjem klasičnog dečijeg formata „Ružno pače“, koji Hansu Kristijanu Andersenu
duguje dugovečnost i metaforički iskorak iz sveta bajki u opštecivilizacijsku umetničku baštinu,
pozorište „Toša Jovanović“ kao da započinje neku novu fazu svo je pedagoško-kulturološke,
naravno i umetničke, funkcije. Jer, inscenirajući tekst Ugleše Šajtinca, na ovu klasičnu temu za
decu, koji unutar ove bajke-basne, preformuliše neke od suštinskih postulata, ne dovodeći
istovremeno u dvojbu njegovu nikad potrebniju tezu o pravu na različitost, zrenjaninski „lutkari“
na javljuju ne samo tematski iskorak iz stereotipnog repertoara, već ukazuju i na izmenjenu
strukturu pedstava za decu, odnos no glumačke igre. Rekao bih, da ova predstava znači
iskorak u novo vreme skoro svih radova u mehanizmu predstave za decu.
Uglješa Šajtinac, novelista i dramski pisac, unutar Ander senovog klasičnog obrasca, čini tri
bitna pomaka. Ideji ravno pravnosti bića, dodaje jasnije iskazanu misao da pojedinac u društvu
mora imati pravo na različitost. Unutar te socio-psi hološke i etičke konstante, Šajtinac se u
svom tekstu zalaže i za pravo tog pojedinca da bude svestan te drugosti. Čak da se i dobro
oseća u njoj. Kroz predstavu, takođe, provejava i stav da je obaveza društva da se bori protiv
svakojake ksenofobije. Naglašavajući osobenosti i različitosti ostalih u životinjskom sve tu ove
bajke, pas, mačor i najviše hrčak, pisac aluzivno upozorava na latentne opasnosti unisone
stvarnosti. Konačno, u sferi jezika, kombinacijom govornog i poetskog govora Uglješa Šajtinac
pruža scenskim umetnicima prliku da razigraju svoju maštu.
Rediteljka ovog izvođenja „Ružnog pačeta“, Irena Tot, hrabro je prihvatila piščev izazov. To se
ogleda, pre svega u dobro iza branom tempu igre, koji dopušta ansamblu da se izmenjena op
tika priče tečno razvije. Takođe, Totova je ponovila svoju, već dokazanu spretnost u organizaciji
i inicijaciji mikro-lutkarskih bravura, što je većem delu ansambla bilo veoma inspirativno. Njena
realizacija ove predstave ima u sebi sve odlike tečnosti i preciznosti.
Iz dobro tempiranog ansambla, u kome nije bilo slabog mesta, ipak izdvajam glumačko-lutkarski
rad Jovana Carana, koji je imao trenutaka izuzetnog nadahnuća ali je istovremeno i ubedljivo
tumačio neke od osnovnih zamisli autora teksta. On je shvatio, a rediteljka podržala, da se kroz
tu epizodu, hrčka, zapravo odvija vrlo bitan proces u kome Uglješa Šajtinac dodaje Andersonu
duh vremena.
Konačnom utisku izmenjene značenjske dimenzije u igranju ove klasične priče, zapravo njenom
scenskom definisanju kao značajnog otklona u lutkarskom svetu, veoma je doprinela i
Blagovesta Vasileva. Njene lutke, na kojima se vidi struktura i faktura, pomalo redukovane i
ogoljene, stvaraju neophodan kon tekst ovom novom čitanju „Ružnog pačeta“. Njeni likovni
artefakti nedvosmisleno ponavljaju osnovnu dimenziju predstave – ništa nije baš onako kako na
prvi pogled izgleda. Ako se potrudimo – videćemo da je svet mnogo bogatiji! Njihova izmenjena
likovnost deluje kao neophodna provokacija ustaljenom lutkarskom mišljenju, a unutar strukture
ove dobre, korisne i potrebne predstave, predsta vlja jedan od nosećih umetničkih stubova.
februar 2013.
ZAHTEVNA ALI I DOBRODOŠLA PREDSTAVA
Roald Dal:“Veliki dobroćudni džin”,
režiji Dragoslava Todorovića
mart, 2013.
JEDAN „MAJUŠKO„ A TRI POGOTKA
Karel Novak “ BAJKA O MAJUŠKU”, preveo, adaptirao i režirao 1988. Srboljub Stanković Lule,
obnovu 2013. uradio Jovan Caran
Međutim, tu ne prestaje šira pozorišna kulturološka akcija: oko revitalizaci je „ Majuška“. Ovim
se uspostavlja se ideja obeležavanja rediteljskog rada Srbo ljuba Stankovića Luleta. Njegov rad
u Zrenjaninu predstavljen je kratkim filmom kao svoje vrsnim omažem ovom po malo
zaboravljenom velikanu lutkarstva.
Posle ovih produkcijskih i civilizacijskih napomena oko značaja ovog izvođenja preds tave „
Bajka o Majušku „ stižemo i do same re-premijere. Ekipa zadužena za obno vu predstave,
posle 25 godina, u uznatno izmenjenim društvenim i kulturnim okolnos ti, sastavljena je od
nekadašnjiš i novih lutkara, dok je odgvornost da rukopis Srbo ljuba Stankovića Luleta oživi i
prilagodi poverena glumcu u reditelju Jovanu Caranu. Što je on uspešno i uradio, svestan da
velikog prethodnika ne sme suviše da „prila gođava“ ali ni da ga, bez neophodnih intervencija
prepus ti dečijoj publici izmenjene optike. Caran, dakle, minimalno, približava Stankovićev stil i
ukus deci, koja odra staju uz estetiku crtanih filmova i televizije. Te se izmene mere nijansama,
toliko malim da su u pojedinačnom detalju skoro nevidljive, tek se celinom predstave uspos
tavljaju i deluju. Zapravo, Caran je ovaj komad najviše podržao u ličnoj interpretaciji uloga
pripovedača, oca i kralja, u koje je uneo energiju, lakoću i smisao za persiflažu, koje savremena
deca lako prepoznaju. Jer, osnovna emocionalna i vaspitna poduka i poruka Karela Novaka, pa
i Srboljuba Stankovića, možda bi, bez malo ironije u humo ra, u današnjem svetu, pa bio to i
dečiji, delovali anahrono i patetično.
Taj Caranov stil i pristup, svako na svoj način, pruhvatili su i ostali akteri ove predstave. Možda
ponajviše Aleksandar Dragar, kao svirac. Senka Petrović je Majuška oživela sa dovoljno topline,
iako sa nekom uzdržanošću. Kraljicu i majku igrala je Olgica Trbojević Kostić, a ulogu princeze
- Snežana Popov – obe angažovano i koncentrisano, dok će lakoća doći sa igranjem.
novembar 2013.
LUTKARSKO POZORIŠTE DANAS
. Per i L. Spaćil : „“ Lutak nevaljalko“
režija: Jovan Caran“
januar, 2014.
O TRADICIJI I SKRIVENIM PORUKAMA BAJKI
„Nemušti jezik ili ništa bez petlića“, po tekstu Milivoja Mlađenovića, u režiji Miloša Jagodića
februar, 2014.
BAJKA U FUNKCIJI ETNOLOŠKOG BUKVARA
Jovan Caran: „ POBRATIM VETRA“
Dragoslav Todorović došao da izrežira jedan zbir klasičnih poučnih basni, koje je on nazvao
ZEC, KORNjAČA I KOMPANIJA, a po njegovoj ideji tekst je napisala Milena Depolo. Likovni
dizajn predstave uradila je Jelena Milić Zlatković, a kom pozitor je Vladimir Pejković. Ispostavilo
se da je to vrsna grupa autora u odličnoj kombinaciji – ne zna se šta je bilo zgodnije, smislenije,
inteligentnije, maštovitieje – da li tekst, da li režija i koncept, da li izgled lutaka, da li muzika, da li
specijalno duhovita animacija i gluma. Jednom rečju – ova predstava za decu ima jasan smisao,
ima glavu i rep – razume je svako dete, ima pozorišnu čaroliju, ima visoku estetiku i duho vitost
– sve on što je deci, videlo se na premijeri – i odraslima, dovoljan i važan razlog da provedu taj
sat u pozorištu.
Basne koje su odabrane za predložak u predstavi, sve su redom vrlo poznate – ZEC I KORNjA
ČA, CVRČAK I MRAV, GAVRAN I LISICA, DVA OVNA NA BRVNU – i sve imaju jasnu poentu –
moralni zaključak, ili naravoučenije – podučak koji se mora izvući na kraju svake od basni.
Struktura cele predstave sklopljena je razumljivo, ali vrlo dinamično i maštovito. U carstvu
životinja – u šumi, organizuje se zanimljiva utak mica – takmičiće se u brzini zec i kornjača.
Naravno taj početni apsurd, koji se u origi nalnoj basni svodi na to da je samohvali zec prosto, iz
dosade zaspao u toku trke, pa ga je kornjača zaspalog prestigla, u ovoj predstavi je samo
početak scenskog zapleta. Ovaj zec je, ne samo hvalisavac, nego je i bonvivan – voli da ide da
se zabavi – u pozorište, koje se tu odnekud stvori, pa i u šumski bioskop. U međuvremenu –
vredna i uporna kornjača – koja u predstavi ima prezime – Temeljna – hoda li hoda – i naravno,
pobedi hvalisavog i hitrog zeku. Tako se jednostavno i lako deci preporučuje – vredan i uporan
rad, da bi se dostigao neki životni cilj – što je i smisao dotične basne. U ostalim bas nama koje
se prikazuju u scenama kada zeka odsusutvuje iz trke – opet vidimo kako mar ljivost pobeđuje
lakomislenost, a potom – u kasnijem dijalogu kornjače i zeca – pojavi se i ona humana teza, da
je mrav bio su više surov u kažnjavanju nesrećnoig lakomislenog livadskog pevača – cvrka. Pa
zatim slede i druge osobine, koje se kritikuju i ismevaju – uglavnom lakomislenost, lukavost,
nasilništvo i tvrdoglavost – kako u kojoj prikazanoj basni. Jasan didaktički stav, koji se iz nekog
razloga, u poslednje vreme ignoriše u lut karskim predstavama za decu – u ovoj predstavi bio je
sastavni deo koncepta i ukupne komunikacije. I bio je lako prihvatljiv, nenametljiv, duhovit i
pošteno, jednostavno – iskren.
Vrhunac predstave – pre svega u veštini animacije – dostignut je u vrlo duho vitoj sceni
pozorišta u pozorištu, gde se prikazuje basna „Dva ovna na brvnu“. Vrlo dobro razrađene lutke
ovnova, likovno bogate i vrlo pokretljive, duhovita animacija na malom prostoru scene u sceni –
izazvali su salve smeha u publici, vrlo raspolo ženoj i dobro zagrejanoj dotadašnjim duhovitim i
scenski upečetljivim materijalom.
Poseban umetnički dogadjaj, čak bi se moglo reći i scensko čudo, predstavlja sekvenca
bioskopa, u kome zeka sa publikom gleda basnu Gavran i lisica. U ovoj sceni dolazi do izražaja
moderan autorov duh i savremeno shvatanje sinkretičke umetnosti pozorišta, u kome lutkarstvo
i animacija, imaju ogromnu ulogu. Dakle ovaj bioskopski deo pred stave, odigran je u formi
pozorišta senki, a senke su opet bile animirane, svedene, majstorski predstavljene,
dvodimenzionalne lutke iza ekrana. Ono što smo videli na tom ekranu bilo je vrhunski
koncipirano na raskršću animacije i crtanog filma. I, uspelo je u potpunosti. I basna je bila
razumljiva i prikazana na neobičan način, tako da će zasigurno, ostati dugo upisana u sećanje
dece gledalaca. Bravo!
Pored navedenih likovnih i dramsko-komičnih elemenata scenske kompozicije – značajnu kariku
u lancu događanja na sceni, odigrala je stalno prisutna, živa, jasna, bodra i inteligentna muzika
– animacija kompozitora Vladimira Pejkovića. I naravno odličan lutkarski ansambl Narodnog
pozorišta „Toša Jovanović“, ansambl pojedinaca koji dišu kao jedan, potpuno uklopljeni u
matematiku i estetiku pokreta i govora, doži vljaja i scenskog nastupa – u diskretnim crnim
kostimima, ali izražajni u svakom pok retu lutke koju animiraju, svako po jednu, ili u paru,
saživljeni sa prostorom i dinami kom scene.
Evo njihovih imena kako su navedenii u programu predstave – Miroslav Maćoš, Kristina Kardoš,
Andrija Poša, Danilo Mihnjević, Snežana Popov, Nataša Milišić, Tatjana Barać, Snežana
Kovačev Čelar, Vladimir Živin, Ester Farago i Nikola Lalić. Svi su oni igrali po nekolko uloga,
animirali po nekoliko lutaka, asisitirali kole gama, makar i za samo jedan pokretz lutke, ali su bili
deo velike pozorišne mašine rije, koja je radila perfektno, bez zastoja i bez kvarova, sa velikim
entuzijazmom i energijom – radnom i kreativnom.
Lutkarska predstava za malu decu, onu koja neminovno odrastaju uz crtane fil move i
ostale “elektronske imaginacuje “ Plavi Petar”, mađarskog autora Đule Urbana, naprosto je
dobar obrazac kako pozorište za decu može da ostane u sferi pozorišne umetnosti i lutkarstva,
a da istovremeno ne postane anahronizam u vremenu promenjenih estetičkih, izvođačkih i
vaspitnih formata današnjice.
Urban postavlja naizgled jednostavnu priču o egzistencijalnom pravu na razli čitost, o
pravu svakog bića da zbog svoje različite boje, ili bilo čega drugog, ne bude socijalno ili
kulturološki izolovan, diskvalifikovan i šikaniran. Kao što to obele žava deo sudbine njegovog
plavog psa. U razvijanju te, naizgled male, ontologije ukupnog mikrosveta pojedinca, Urban, sa
nedramatičnim ali time i važnijim, uzgrednim, deci primerenim, opisima života, ukazuje da je
empatija, nažalost, retka u današnjem svetu, ugrožena, odnosno da oni koji zastupaju većinsko,
ksenofobično i stereotipsko opšte mišljenje i vladajući ukus, suviše često ugrožavaju pravo na
život u različitosti. Urbanova vrlina, vidna u ovom tekstu, je u tome da kao pisac dobro zna
adresu na koju upućuje svoj komad, da ume da bude komičan ali i pomalo paradoksalan - što
znači da predstava ima u sebi i grotesknosti. Konačno, njegov dramat nedvosmisleno poručuje
najmlađoj publici - da smo svi isti. Oni dobri, pogotovo.
Takav predložak je rediteljka Emilija Mrdaković, pre svega dobro razumela, te je
sačuvavši njegovu pedagošku i vaspitnu dimenziju, pomalo šematizovanu i jednoslož nu fabulu,
istu duhovito i maštovito razigrala. Glumce je ohrabrila za da izbegnu šab lonski prilaz animaciji,
da drugačije priđu igri sa lutkom odnosno da zaborave na nepo trebni kvazi-lutkarski stil u
direktnom suočavanju sa publikom. I tako smo iste glumce, iz prethodnih predstava, videli u
izmenjenim, prijatnijim vizurama.
U ustom, inovativnom i nešamatizovanom stil je nastavila i Blagovesta Vasi leva, čija su
scenogafija, lutke i kostimi bili različiti u boji i formi, pogotovo u konstrukciji i tehnologiji, te su
rediteljkinom konceptu brzine i nekonvencionalnosti otvorile nove dimenzije.
Glumci, Nataša Milišić, Tatjana Barać, Kristijan Kardoš i Danilo Mihnjević, kao da su
jedva dočekali ovako izmenjen scenski format. Igrali su sa vidnim raspolo ženjem, rekao bih da
su se i igrali lutkama, i sa njima. Muzika Vladimira Agića je sve mu dodala lakoću, unela i
diktirala ritam. Bila je podsticajna, primetna ali ne i agre sivna.
Iz celine dobre glumačke ekipe izdvojili su se Kristijan Kardoš i Tatjana Ba rać. On, jer je
uspeo da potpuno pozitivnog junaka, Đefa, učini simpatičnim i stvarnim, osim da bude samo
“pozitivan”, a ona, zato što njen Mačak, i pored toga što je glavni “negativac”, uspevao da bude
duhovit, i ne sasvim “negativan"”
“Plavi Petar” je, dakle, na zrenjaninskoj decijoj sceni ostvaren kao dobar reper toarski potez.
decembar, 2015.
ŠTA POSTOJI IZA I ISPRED GOVORA I JEZIKA
Olgica Trbojević Kostić: „Priča o ...“
senario i režija: Olgica Trbojević Kostić
Sve je počelo sa premijerom na Lutkarskoj sceni. Olgica Trbojević Kostić, dugo godišnja
članica ove scene, glumica i lutkar osobenog izraza, poduhvatila se da, kao autor, ali i akter,
obogati ovogodišnji repertoar komadom „ Priča o...“ Reč je o kombino vanoj inscenaciji
glumaca i lutaka, u kojoj se igra dešava u dva paralena nivoa, koji se direktno ne dodiruju ali se
neprestalno prelivaju jedan preko dugog. Ličilo je to na pri ču i njen vizuelni i asocijativni
komentar. Dok je priča tražila komunikaciju sa decom zabavišnog i školskog uzrasta,
lutke/baloni animirali su bebe ( i poneke mame koje su se “mobilnim fotografisanjem” „ mešale“
u dramaturgiju pozorišnog zbivanja). Ta dvos mer nost dramaturgije i režije, ovog puta se
pokaza uspelom, estetički i didaktički.
Ovo izvođenje je imalo još jednu, vidljiviju, različitost u odnosu na postojeći reper toar. Naime,
vrlo svedena i poznata fabula realzovana je na izmišljenom jeziku, kako se to u pozorišnoj
terminologiji kaže – na bufo jeziku. Nekada se u u slengu to zvalo šatrovačkim, ili tako nešto.
Prepoznatljiva zbivanja iz školske učionice, u sferi verbalne komunikacije, odvijala se u šiframa
izmišljenog jezika tako da je dečija pub lika imala šansu i priliku da odgoneta šta se zapravo
dešava iza i spred govora, čiji smisao joj je uskraćen. Svako je imao priliku da u svojoj glavi
rekonstruiše šta dvoje đaka govore o klupi, sveskama, olovkama, nastavnici, kredi, školskom
zvonu, o sebi i drugima...
Kao rediteljka, Olgica Trbojević Kostić je uložila vidan napor da glumce, Tatjanu Barać i
Danila Mihnjevića, odvrati od preglumljavanja, što se neminovno name talo odsut vom publici
razumljive jezičke komunikacije . I oni su, zajedno sa njom, us peli u tome, prikazavši i skoro
sasvim novo, sopstveno glumačko lice. Na sličan način je i ona, autorka i rediteljka, Olgica
Trbojević Kostić, u sopstvenoj scenskoj pojavi oblikovala lik nastavnice. Ako mi je dozvoljeno da
primetim, sa simpatič nim eleme ntima joneskovske humornosti, što deci verovatno ništa ne
znači. Jer, njima je bilo dovoljno da naslute da iza i ispred govora i jezika postoje svakodnevna
čuda. U čemu im ova predstava pomaže.I
Melvilov mnogoznačni roman „ Mobi Dik“ poslužio je mladim pozorišnim autorima predstave „
Pesma belog kita“, Luki Kurjačkom i Atili Antalu, da dosta smelo alii ne i neuspelo, pokušaju da
pozorišno spoje avanturu, poemu o moru i ljudskoj upor nosti, koja se graniči sa opsesijom, sa
skoro ekološkom pričom iz morskog sveta, koji postoji sa druge strane morskog ogledala.
Odlučili su se da im format tog žanrovskog suplementa bude lutkarska predstava za decu, što je
rezultiralo ostvarenjam koje začu dno, kontraverzno ali i intrigantno i nesvakidašnje. Kurjački u
definisanju ideje Atile Antala, da sagleda iznutra poemu i fantazmu o epskoj ali i metafizičkoj
borbi kapetana Ahaba i grandioznog kita Mobi Dika, stavljajući sve to u kontekst globalnog ali i
pojedinačnog sveta sa druge strane okeanskog ogledala, pokazuje dovoljno akri bije, kondicije i
poetske delikatnosti. Međutim, u delu posla koji se zove dramaturgija pozorišnog vremena,
tempa i arhitektonike, kao da mu je izmakla nit koja će ovaj, povre meno brilijantan,
književno/dramski kontekst držati u čvršćoj i ulančanjoj uzici.
Fragmenti ove i ovakve teatarske tvorevine za decu deluju suviše, previše samosta lno. Iako
inteligentno režirani, likovno i vizuelno uzbudljivi, promiču formatom koji nije dovoljno definisan.
Pitao sam se, i to baš kada je bilo najlepše – kom uzras tu je ova predstava namenjena? Ipak,
do kraja premijernog izvođenja uspeo sam da pro nađem odgovor, i to zato što je „ Pesma
belog kita“ vredna takvog truda.
Dakle, pozorišni komad Atile Antala i Luke Kurjačkog treba da gledaju rodi telji, intelektualno
otvoreni, pozorišno edukovani, sa svojom decom, između sedam i deset godina, naoružani
strpljenjem i spremni da sa „naslednicima“ prodiskutuju o to me šta su, zajednički, od gledali.
Ubeđen sam da je to pravo rešenje, isto toliko koliko nisam siguran da današnjica ima dovljno
stpljenja za tako „projektovanu“ decu i njegove roditelje. Odnosno, za komade kao što je „
Pesma belog kita“.
A sada o samoj predstavi, koja je pitka, ljupka, pomalo razvučena, složena i zahte vna, čak i za
one pominjane „ intelektualno otvorene“ roditeljima. Premda, ova se lut karska igra može gledati
i kroz jednostavniju prizmu smenjivanja dobre animacije, boje i zvuka, što verovatno autori ne
bi baš voleli.
Reditelj Atila Antal, čiji je i koncept ove predstave, uradio je ,u detalju poseb no, umetničke
poslove na visokom nivou. Međutim, morao je da bude rigurozniji u saži manju teksta i
njegovom preciznijem sinkopiranju. Glumcima je, međutim, ostavio dovolj no prostora za
kreaciju, sa laganim usmeravanjem kao kolektivnim „ koreografijama“ koje dominiraju.
Ipak, specifičnim bojenjem lične glume, pokreta, animacije ili glasa istakli su se Danilo
Mihnjević, lakoćom poteza i gesta, Senka Petrović, suptilnim i poetičnim rešenjima, i Aleksandar
Dragar, hrapavim i silovitim iskazima, kao i Snežana Popov, diskretnim i mekim prilazom kroz
likove i lutke
Posebno impresivni bili su likovni delovi predstave koji se dešavaju „iza okeanskog ogledala“,
kao novootkrivena alternativa onom što znamo iz Melvila i klasi čnog „ Mobi Dika“. Paradoks je
u tome što su ti pasaži istovrememno i mesta gde drama turgija predstave zakazuje. Ali, nije to
jedini primer, iz života i umestnosti, ka ko estetika nije najfunkcionalnija...
Muzika Atile Antala je dovoljno sažimala teme i asocijacije iz teksta. Delo vala je podsticajno i
ritmično. Koreografija i scenski pokret koje je uradila Senka Petrović - ugodne i inspirativne.
Dizajn scene i lutaka Reke Ferencija, suvereni i originalni.
Ukupna ocena ovog projekta je svakao povoljno jer i pozorište za decu mora da se otvara
prema novim autorima i temama. Ekipa mladih autora koja potpisuje delo „ Pes ma belog kita“
svakako obećava, dok su rezultati izvesnog nesporazumi sa formatom predstave možda i
preporuka za buduće pozorišne festivale.
mart, 2016.
PREDSTAVA ZA NAJMLAĐE
Ivana Koraksić: „Kuća brojeva“
režija Ivana Koraksić
Lutkarska scena je, nastavljajući programsku politiku koja spaja savremene tokove pozorišta za
decu, ali i diskretan ali uporan pedagoški uticaj i obuhvat, realizovalo predstavu „Kuća brojeva“,
koja je napisala tekst za nju, i režirala je Ivana Koraksić. Namenjena najmlađem uzrastu,
premijerno izvođenje je pokazalo da su kreatori vrlo dobro pogodili i formu i scenski izraz. Ova
predstava popunjava programski dijapazon, kao i starosni obuhvat koji ovo pozorište već duže
vreme uspešno gradi. Ovim komadom upotpunjen je je i prostor koji zauzimaju deca koja se,
uzrasno, po prvi put sreću sa pozo rišnom magijom.
Jedostavna, upućena na vizuelne atrakcije i muziku „Kuća brojeva“ uspešno ani mira dečiju
pažnju. I podstiče interaktivnost. Elementarna u strukturi, možda čak previše, jer današnja deca
dolaze iz sveta medijskih izazova, ova igra za decu i sa de com, ipak uspeva da ritmom,
šarenilom ali najviše glumačkim trudom drži pažnju do kraja scens kog dešavanja.
U dobrom timu izvođača ovog se puta više istakla Senka Petrović kao Petra. Bila je puna
pozitivne scenske energije. Tatjana Barać, Aleksandar Dragar i Kristijan Kardoš bili su na svom
standarom nivou, što znači vrlo profesionalni i precizni. Dizajn lutaka i scenografija Filipa Jeftića,
korektni. Ambijent je likovno precizno uradio Flora Viorel.
Ova lutkarska predstava, mala, nepretenciozna ali pogođena i dobro realizova na, u oskudnim
vremenima za kulturu. U kojima se traži korišćenje unutrašnjih rezervi.
mart, 2017.
VIZUELNA ATRAKCIJA KAO GLAVNI UTISAK
Stevan Pešić: „Vesela kuća“
režija: Irena Tot
Tekst koji je Stevan Pešić napisao pre tridesetak godina poslužio je rediteljki Ireni Tot
da napravi moderan lutkarski komad za najmlađe školarce. Zanimljivu i poučnu predstavu o
detinjstvu i želji za brzim odrastanjem, svojevremeno dosta izvan onoga što se tada pisalo za
decu, danas pomalo tanušno štivo u odnosu na aktuelno video/televizijsko stvaralaštvo za decu,
rediteljka je pročitala, pre svega kao atrak tivnu lutkarsku igru. Komad za decu u kome su se, u
aktuelnom izvođenju, glavne vrline obrele u vizuelnim atraktivnostima. Što je u i sasvim logično
i očekivano kada se ima u vidu da je rediteljka IrenaTot svoju plodnu karijeru provela
prevashodno kao vrsna lutkarka. U „prevođenju“ Pešićeve „ Vesese kuće“ na izmenjenu dečiju
percepciju novog milenijuma, rediteljka je, duhovito i spretno, rešila da protivrečnosti i gene
racijski jaz između „malih“ i „velikih“, dece i odraslih, koji je u središtu ove priče, na sceni,
predstavi na najdirektniji i vizelno najatraktivniji način - bukvalnim i fi gurativnim sučeljavanjem
malih i velikih aktera, odnosno klasičnih i glomaznih luta ka. Na taj je način izmestila priču i
njenu poentu, koja glasi – sve u svoje vreme, iz sfe re uobičajene lutkarske naracije u prostore
vizuelnih i kolorističkih atrakcija.
U tome je imala dosta uspeha, naravno uz pomoć i sinergiju kreativne Blagoveste
Vasileve. Kada je u pitanju ovo lutkarsko ostvarenje, lepršavo, inteligentno i vizelno bogato,
jedino što se da sugerirati režiji Irene Tot jeste potreba da se komad sažme, jer se prrevelikim
trajanje gubi tekstualni koncentrat.
Glumačka ekipa je u ovoj predstavi imala raznovrsne zadatke, kao i zahtevne poslove,
od glumačkih do animatorskih. Za razliku od sličnih scenskih izazova, u komadu „Vesela kuća“
bilo je i specifičnih izazova, kao što su animacija velikih lut ki, ali i prilagođavanje igre i animacije
interakcijama sa uvećanim dimenzijama sceno grafije i lutaka. Što zahteva uspostavljanje i
novog fabularnog smisla. Potrebno je reći da je iskusni zrenjaninski ansambl uspešno obavio
te zadatke. Izmenjene propo rcije lutaka i rekvizite bile su praćene odgovarajućom misaonom
optikom.
Igrajući gospođicu Julku, Tatjana Barać je bila izuzetno koncentrisana jer je na njoj
ležala suština Pešićeve vizije. Uspešno je prikazala sve mene odrastanja, istov remeno
prihvatajući okolnosti izmenjenog vizuelnog i metaforičnog sveta koju su Ire na Tot i
Blagovesta Vasileva uspostavili na sceni. Njene roditelje igraju Nataša Mi lišić, i Andrija Poša,
potpuno prilagođeni izmenjenom težištu ove preredstave, u kojoj dominira izvestan vizuelni
nadrealizam. Danilo Mihnjević, kao nesuđeni mlado ženja deluje uspelo kombinacijom
komičnog i humornog. Snežana Popov je donela lik Kokoške zanimljivo, sa nekoliko inventivnih
minijatura. Mačak, koga igra Kristijan Kardoš doprineo je dinamici scenskih događanja. Igrali su
i Olgica Trbojević i Miro slav Maćoš, sa manje prostora, ali veoma timski i profesionalno.
Za ovu druigačijui zanimljivu predstavu za decu, izmenjene scenske azbuke, muziku je
uradio Marko Pejčić, u saglasju sa njenim ukupnim dizajnom.
Badnjarević Jasna
Bailović Ljilja
Barać Tatjana
Barić Ivanka
Begović Olivera
Beket Samujuel
Belić Žarko
Belović Miroslav
Berhard Tomas
Betelhajm Bruno
Bešlagić Nermil
Bilbija Novak
Bien Brendan
Bijelić Tatjana
Bjelić-Đurić Marina
Bogavac Milena
Bogdanović Aleksandar
Bogdanović Zagorka
Bodor Judit
Bojanić Kristina
Bojović Igor
Bojčev Hristo
Bolozan Maja
Bošnjak Ivan
Božina Aleksandar
Brankov Rade
Breht Bertold
Brešan Ivo
Brumec Mislav
Brusin Lazar
Brzak Dragutin
Bulgakov Mihail
Valek Jaroslav
Vakanjac Bogdanka
Varićak Vesna
Vasileva Blagovesta
Veber Fransis
Vekecki Snežana
Veljanović Aleksandar
Veselinović Janko
Vesnić Radoslav
Vujić Ivana
Vujičić Utješanović Svetlana
Vujović Biljana
Vukašinović Dušan
Vuković Ivan
Vukotić Milan
Vuković Miljan
Galin Aleksandar
Glovacki Uroš
Gogolj Nikolaj Vasiljevič
Gojković Zvonko
Goldoni Karlo
Gončarov A. Ivan
Gojković Zvonko
Gostijanac Vojkan
Grahovac Milan
Grim Jakob i Vilhelm
Gromilović Nebojša
Grubanov Vladimir
Grujić Mileta
Grosu Sima
Gušić Bogdan
Đorđević Dragan
Đorđević Olivera Olja
Đurić Bajić Milica
Đurić Marko
Đurđević Vladimir
Đurić Dejan
Đurić Ivan
Eraković Blagota
Živin Vladimir
Živanović Nikola
Žigon Stevo
Zavišić Nikola
Zakovski Prvoslav
Zečević Božidar
Zec Petar
Zlatković Milić Jelena
Zojkić Svetlana
Zupković Ivica
I
Ibzen Henrik
Ivanović Arsenov Lilijana
Ivanović Miloje
Ivanović Saša
Ivkov Dragoljub
Ilić Branislava
Ilić Miodrag
Ilić Mirna
Ilić Nataša
Kabiljo Alfi
Kajgo Jelena
Kalabić Marija
Karajica ferid
Karadžić Miodrag
Kardoš Kristijan
Karlečik Dejan
Kafka Franc
Keruak Džek
Kesić Jelena
Kilibarda Slađana
Komadina Nebojša
Kostić Mirjana
Kovač Hajnalka
Kovačev Čelar Snežana
Kovačević Danijel
Kovačević Dušan
Kovačević Eskin Evgenija
Kočalović Milan
Kolak Milan
Komazec Grbić Milica
Komnenović Sava
Kovač Hajnalka
Kovačević Vladimir
Kovačević Nikola
Kovačević Radomir
Kolodi Karlo
Kralj Milica
Koraksić Ivana
Kranjc Marija
Krajnov Jugoslav
Krec Ksaver Franc
Krnjajski Ksenija
Krleža Miroslav
Krlić Drina
Krsmanović Dragan
Kukić Žak
Kurjački Luka
L
Lacko Robert
Lalić M. Ivan
Lalić Nikola
Lazarov Dragoljub
Lazarov Lepa
Latinović Saša
Laušević Dragica
Lašić Ljiljana
Lenđel Gabor
Lerik Ivan
Levin Ira
Lukić Mira
Livada Milan
Liješević Boris
Luković Nataša
Lj
M
Majera Ljubosav
Mačković Emilija
Mačković Tihomir
Martinov Miodrag Dživ
Manojlović Todor
Mamula Dušan
Mandić Višnja
Mandić Zdravko
Marel Džon
Marković Slobodan Boda
Marković Maja
Marković Marko
Marković Milena
Maksimović Jovan
Marić Marko
Maćoš Miroslav
Marenić Vlada
Medvedev Nikola
Melvil Herman
Mačković Mrdaković Emilija
Mačković Tihomir
Mijač Dejan
Mikitišin Sanja
Milanov Tanja
Milenković Radoslav
Miletić Zoran
Milosavljević Mira
Milović Radosavljević Divna
Minjević Danilo
Mihajlović Dušan
Milčinski Fran
Milišić Nataša
Milišić Ljubiša
Milojević Milivoje
Mirkov Kristina
Mirković Milutin
Mirković Maja
Mitrović Velimir
Mladenović kokan
Mlađenović Milivoje
Molijer Žan Batist
Mor Ferenc
Mročovksa Malgoržata
Nimkolić Anđelka
Nikolić Vanja
Nikolić Miloš
Nikačević Svetolik
Nikačević Miodrag
Nikolić Svetislav
Ničeva Milena
Novak Karel
Notaroš Stojan
Novakov Dragoljub
Nušić Branislav
Nj
Obradović Slobodan
Ostojić Dragan
Obradović Vera
Ognjanović Aleksandar
Orlić Ljiljana
Ostrovski Nikolaj Aleksejevič
P
Pavlov Milenko
Pavlov Ž. Milutin
Pavlović Dragica
Pantelić Mirko
Pantelić Modrag
Pantić Nenad
Pajević Nedeljko
Pejkovič Vladimir
Pejčić Marko
Pekić Pavle
Pelević Maja
Penčić Dejan Poljanski
Per J
Petrović Dušan
Petrov Ivan
Petrović Branka
Petrović Dragomir
Petrović Dušan.
Petrović Senka
Pešić Budimir
Pešić Stevan
Pinter Harold
Pižmoht Viktorija
Piškorić Željko
Popov Snežana
Popović Aleksandar
Popović Branko
Popović Irena
Popović Vesna
Popržan Jelena
Postić Višnja
Poša Andrija
Putić Snežana
Putnik Jovan
Radaković Srđan
Radin Jovan
Radišić Sanja
Radišić Tijana
Radonjić Velibor
Radović Dorić Vesna
Radović Dušan
Radosavljević Belić Olga
Radosavljević Milović Dijana
Radulović Miroslav
Raponja Robert
Razumovska Ljudmila
Rebezov Vlada
Rebezov Ljilja
Ristić Krajnov Sanja
Ristić Ljubiša
Rebezov Ljiljana
Rodić Dušan
Ronto Marta
Roži Kočiš
Rouz Ređinald
Rukavina Nina
Savin Egon
Savić Vladimir
Savić Cvijetić Ružica
Saletović Slavenko
Savić Vladimir
Savić Nebojša
Slavić Zoran
Salma ferenc
Sekulin Stevan
Senkler Boris
Simić Aleksandar
Solženjicin Aleksandar
Simović Ljubomir
Sićević Tijana
Sitar Jelena
Spaćil L
Srbljanović Biljana
Sremac Marina.
Sremac Stevan
Stamenković Miomir
Stamenković R.
Stankoski Dmitar
Stanković Srboljub Lule
Sterija Popović Jovan
Stefanovski Goran
Stojanović Alisa
Stojanović Slobodan
Stojanović Veljko
Stojiljković Divna
Stojiljković Stojan
Sremac Marina
Stanković Lule Srboljub
Stanić Predrag
Tabački Miodrag
Tasić Ana
Teodosić Vesna
Todorović Dragoslav
Todorović Nićifor
Todorović Svetlana
Torački Jovan
Tot Edit
Tot Irena
Tošić Selimir
Tintor Vladimir
Torački Jovan
Torbica Dušan
Torbica Igor Vuk
Trbojević Kostić Olgica
Trifković Kosta
Trifunov Miodrag
Tutorov Milan
Ćorović fedor
Ćuk Ema
Ćuk Mirjana
Ćuk Dušan
U
Udicki Džura
Uskoković Dragan
Urban Đula
Fabri Juraj
Fargo Ester
Farago Tibor
Farago Tinde
Fejdo Žorž
Feliks Lajko
Ferenci Eugen
Ferenci Reke
Flisard Edvard
Flora Viorel
Fo Dario
Foro Mihailo
Hajdukovič Luka;
Harms Danil
Her Dejvid
Herceg Ljiljana
Horvat Barbara
Hristić Zoran
Hubač Željko
C
Caran Dragan
Cvejanov Milan
Cvetko Igor
Čalširan Boris
Čehov Anton Pavlovič
Čopić Siniša
Dž
Louzi Džozef
Džukes Zvonko
Šajtinac/Mijatov Mirjana
Šajtinac Radivoj
Šajtinac Uglješa
Šajtinac Živa
Šebez Marinko
Šeksip Vilijam
Šepetovski Andrej
Šnajder Slobodan
Šneblić Živković Jelena
Šnicler Artur
Šo Bernard
Šramo Gabor
Štajn Andrija
Štiks Igor
Štivičić Tena
Štrbac Predrag
Štrbac Vesna
Jelena
Šnicler Artur
Šo Bernard
Šramo Gabor
Štajn Andrija
Štiks Igor
Štivičić Tena
Štrbac Predrag
Štrbac Vesna
Beleška o autoru
Rođen u Zrenjaninu.1945. godine U Banatu i Vojvodini. Građanin Srbije. Zavr¬ šio Filološki
fakultet u Beogradu. Piše poeziju, prozu, književnu, pozorišnu i likovnu kritiku, kao publicistiku.
Autor je velikog broja televizijskih projekata raznih žanrova. Ogledao se i u radio-dramskoj
formi. Bavi se i publicistikom. Dugodišnji urednik kulture na Televiziji Novi Sad. Knjiga priča:
„Samoća“ (1972). „Požar je dno leta“ (2007) romani: „Skok u nesanicu“ (1985), „Ujed vremena“
(1998), „Povratak u samoću“ (2000 i „Valter Benjamin u međugradskom autobusu“ ( 2011.).
Pesničke knjige: „Privid srebra“ (1974), „Ispiranje zavičaja“ (1982), „Pokriven istorijom“ (1995),
„Izlazak iz slike“ (1996), „Na plaži slikarskoj“ (1997), „Udes ravnoteže“ (1998)„“Sto godina
kasnije““(2004), i „Peron, odlazaka nema“ (2016). Knjigu eseja: „Pisanje zaborava“ objavio je
2005. Živi u Zrenjaninu.
SADRŽAJ
Contents
UVOD ............................................................................................................................................. 3
U MAGIJI POZORIŠNE STVARNOSTI ................................................................................................ 3
HUMORNO VIĐENjE JONESKA ........................................................................................................ 6
POVRATAK IGRI ............................................................................................................................... 8
DOBRO ZAPOČETA SEZONA .......................................................................................................... 10
FOLKLOR NA SCENI........................................................................................................................ 12
Janko Veselinović i D.Brzak: Đido ....................................................................................... 12
režija Viktorija Pižmoht, k.g ................................................................................................... 12
PESNIKOVO ČAROBNO OKO.......................................................................................................... 13
Radivoj Šajtinac: „Cveće i smrt Starog Luke“, ................................................................... 13
adaptacija i režija Jovan Putnik ............................................................................................ 13
BEZ SCENSKOG DOŽIVLjAJA POETSKE DIMENZIJE ........................................................................ 16
LORKA I KOKTO NA SCENI ............................................................................................................. 18
DVOSMISLENI KOKTOOV OSMEH ...................................................................................... 19
Žan Kokto: „Škola za udovice“ i „Mornarska lju¬bav“ ....................................................... 19
režija: Jovan Putnik ................................................................................................................ 19
RAT, KOMIKA I PATETIKA .............................................................................................................. 21
DISHARMONIČNO MUZICIRANjE .................................................................................................. 23
SOLŽENjICIN NA ZRENjANINSKOJ SCENI ....................................................................................... 25
POVRATAK EMOCIJI ..................................................................................................................... 27
OPERETA OD TRIFKOVIĆA SAČINjENA........................................................................................... 29
URNEBES NA SCENI ....................................................................................................................... 31
IZMEĐU LjUBAVI I SLAVE .............................................................................................................. 33
NEŠTO SE IPAK ZNA... .................................................................................................................... 35
NESVAKIDAŠNjE PROČITAN GOLDONI .......................................................................................... 37
TMURNI IBZEN .............................................................................................................................. 39
PUBLICISTIKA NA SCENI ................................................................................................................ 41
IZNEVERENI ORIGINAL .................................................................................................................. 43
PREDSTAVA ISKOŠENIH UGLOVA ŽIVOTA ..................................................................................... 43
STERIJIN I PUTNIKOV "DEČANSKI" ................................................................................................ 45
ISKOSA PROČITANI SREMAC ......................................................................................................... 47
Stevan Sremac: Pop Ćira i pop Spira, .................................................................................... 47
O MEHANIZMU NASILjA ................................................................................................................ 49
U ZNAKU MEDIJSKIH NESPORAZUMA........................................................................................... 51
Milutin Ž. Pavlov: „Zar je važno ko bere Mariorine karanfile“ .............................................. 51
KADA JE ROK DRAMSKOG TRAJANjA NA IZMAKU ........................................................................ 53
ŠNAJDEROV POVRATAK ................................................................................................................ 55
UPOTREBA NUŠIĆA ....................................................................................................................... 57
PREKID NA UMETNIČKIM VEZAMA ............................................................................................... 58
TRAGOM KOMIČNOG DO GROTESKE ........................................................................................... 61
NA SPOREDNOM KOLOSEKU......................................................................................................... 63
ČOVEK SA GREŠKOM U GLAVI, I VREMENU .................................................................................. 64
ZATVORENI KRUG SOCIJALNIH SUKOBA ....................................................................................... 66
TESKOBA STERIJINOG SMEHA ....................................................................................................... 68
FRAGMENTI HEROJSKOG VREMENA ............................................................................................. 70
O LjUBAVI I KARIJERI ..................................................................................................................... 72
NEVOLjE S FEJDOOM..................................................................................................................... 74
KLOPKA JE USPELA ........................................................................................................................ 76
Zrenjanin, 22. mart, 1985. ....................................................................................................... 77
IZMEĐU ANEGDOTE I SATIRE ........................................................................................................ 78
U LAVIRINTU MELODRAME........................................................................................................... 78
KADA UMETNOST PARODIRA ŽIVOT .......................................................................................... 81
TRAGEDIJA IZ SAVREMENOG ŽIVOTA .......................................................................................... 83
KAD SLAVA PROĐE ........................................................................................................................ 85
SMEH SPOREDNOG NUŠIĆA .......................................................................................................... 85
POZORIŠNA PAKLENA POMORANDžA .......................................................................................... 87
VEDRINA PRED NIŠTAVILOM ....................................................................................................... 89
NEVESELA KOMEDIJA O BALKANU I EVROPI ................................................................................. 91
ČAS PORODIČNE ANATOMIJE ....................................................................................................... 91
U MAGIJI ANDRIĆEVE REČENICE .................................................................................................. 93
ŠEKSPIR U GOLDONIJEVSKOM TONALITETU ................................................................................. 94
NEDOZVANI EHO SAVESTI ............................................................................................................. 95
Tomas Benhard „ Pred penzijom, ............................................................................................ 95
NESPORAZUM ŽANROVA .............................................................................................................. 97
KAD ''UČENE ŽENE'' MARŠIRAJU ................................................................................................... 98
PORODICA I ŽIVOT U RASPADANjU............................................................................................... 98
SNIMAK LjUDI U LIČNOJ ISTORIJI ................................................................................................ 100
KAD SE SVE SABERE, IPAK USPEŠNO ........................................................................................... 101
STVARNOST KAO TRAGIKOMEDIJA ............................................................................................. 102
SMRT KAO MEDIJSKA DOSETKA .................................................................................................. 103
Različitost kao dar i kazna ........................................................................................................... 105
OBIČAN ŽIVOT I NjEGOVI UŽASI .................................................................................................. 106
JONESKOVI DADAIZMI U BAROKNOJ SALI .................................................................................. 107
LUDILO ZA KUĆNU UPOTREBU.................................................................................................... 108
STVARNOST U MREŽI ILUZIJA...................................................................................................... 110
KADA JE EVROPA BILA U DOLINI JORGOVANA ........................................................................... 112
ČAS PARODIRANE ANATOMIJE POZORIŠTA ................................................................................ 114
MRTVE DUŠE, STVARNOST I METAFORA .................................................................................... 116
OD KOMEDIJE DO BREHTOVSKOG TEATRA ................................................................................ 118
ŽOHARI VASKRSAVAJU ................................................................................................................ 120
STERIJA PROČITAN U NEOBRUTALISTIČKOM KODU ................................................................... 121
VEČE SANjE RADIŠIĆ .................................................................................................................... 123
O UPOTREBI SEKSA ..................................................................................................................... 124
Predstava “Realisti”: Neoliberalizam na malom odmoru ........................................................... 126
JEDNA (SIROMAŠNA) LETNjA PREMIJERA ................................................................................... 128
SVE ZAMKE VODVILjA ................................................................................................................. 130
MOLIJEROV DON ŽUAN PROČITAN HERMENEUTIKOM DOLAZEĆIH .......................................... 132
“LEDA”: VEČE DOBRE GLUME I ELEGANTNE REŽIJE .................................................................... 133
a o Krleži i da ne govorimo, a hoćemo ................................................................................. 133
PREDSTAVA SA IZRAŽENIM KOMUNIKACIJSKIM ŠUMOM .......................................................... 136
Tekst: Liljana Lašić, a Izrežiralo se samo u zemlji Srbiji(!?) “SLOBODNE ŽENE
BALKANSKE ......................................................................................................................... 136
POVRATAK POLITIČKOG POZORIŠTA ........................................................................................... 137
„ČUDOVIŠTE“ U NESPORAZUMU ŽANROVA ............................................................................... 139
STERIJA BEZ EPOHE I SCENOGRAFIJE .......................................................................................... 141
KOMEDIJOM PROČITANA TRANZICIONA DRAMA ...................................................................... 143
POZORIŠTE I ŽIVOT U PRETICANjU ............................................................................................ 145
RANI BREHT U NOVOJ MEDIJSKOJ AMBALAŽI ......................................................................... 147
MALI ČOVEK U VELIKOJ ISTORIJI ................................................................................................. 149
O ŠEKSPIRU, SNAZI LjUBAVI, I NAŠEM POZORIŠNOM RINGIŠPILU .......................................... 151
„Zrenjanin“: Pozorište, emocija, levica ....................................................................................... 153
SAVREMENA COMMEDIE DELL'ARTE KRATKOG DAHA .............................................................. 154
(SKORO)KAO ČEHOV NA STEROIDIMA ........................................................................................ 157
LUTKARSKO POZORIŠTE/ LUTKARSKA SCENA ............................................................................. 159
ALEKSANDAR POPOVIĆ LUTKARSKI PROČITAN ........................................................................... 160
GUSARSKA BURGIJADA ............................................................................................................... 161
Duško Radović: „Kapetan Džon Piplfoks“......................................................................... 161
režija: Dragoslav Todorović ................................................................................................ 161
NEVERBALNI TETAR ZA DECU“ .................................................................................................... 162
POVRATAK ‘’ZVEZDICE SPAVALICE’’ ............................................................................................ 164
BAJKA SVA U BOJI I ZVUKU ......................................................................................................... 165
DEDA MRAZ NA DNU MORA ....................................................................................................... 166
SVE POČINjE SA STOPALOM ........................................................................................................ 167
Miloš Nikolić: „Semafor“ ............................................................................................................. 168
ŽIVOT (NI)JE BAJKA .................................................................................................................... 169
PUTUJUĆE POZORIŠTE ZA DECU ................................................................................................. 170
SEZONA STANDARDNOG KVALITETA .......................................................................................... 171
PINOKIO I DALjE PROTIV ZLOG SVETA ........................................................................................ 172
SKORO KAO U DAVNA VREMENA ............................................................................................... 173
LAKA PEDAGOŠKA VEŽBANKA..................................................................................................... 174
DOBRA MUZIKA I JOŠ BOLJA ANIMACIJA .................................................................................... 175
UVOD U VELIKI SVET ................................................................................................................... 176
GUSKALICA .................................................................................................................................. 178
ŠARENI SVET JOVANA CARANA .................................................................................................. 179
BRAĆA GRIM, A O „IVICI I MARICI“ ............................................................................................. 180
U IZMENjENOM ZNAČENjSKOM I VIZUELNOM KLjUČU .............................................................. 181
Uglješa Šajtinac, po Hansu kristijaanu Andersonu: „Ružno pače“ ............................... 181
režija: Irena Tot ..................................................................................................................... 181
ZAHTEVNA ALI I DOBRODOŠLA PREDSTAVA .............................................................................. 182
režiji Dragoslava Todorovića .............................................................................................. 182
JEDAN „MAJUŠKO„ A TRI POGOTKA .......................................................................................... 184
LUTKARSKO POZORIŠTE DANAS .................................................................................................. 186
O TRADICIJI I SKRIVENIM PORUKAMA BAJKI ............................................................................. 187
„Nemušti jezik ili ništa bez petlića“, po tekstu Milivoja Mlađenovića, u režiji Miloša
Jagodića ................................................................................................................................. 187
BAJKA U FUNKCIJI ETNOLOŠKOG BUKVARA ............................................................................... 189
DUHOVITO, POUČNO I ZABAVNO ............................................................................................... 191
Đula Urban “Plavi Petar”, .................................................................................................... 193
režija: Emilija Mrdaković ..................................................................................................... 193
ŠTA POSTOJI IZA I ISPRED GOVORA I JEZIKA .............................................................................. 194
MOBI DIK SA DRUGE STRANE OGLEDALA .................................................................................. 195
PREDSTAVA ZA NAJMLAĐE ......................................................................................................... 197
VIZUELNA ATRAKCIJA KAO GLAVNI UTISAK ............................................................................... 198
Beleška o autoru ......................................................................................................................... 211
SADRŽAJ ...................................................................................................................................... 212