PISANA PRIPRAVA ZA IZVEDBU NASTAVNOGA SATA

Studentica: Ivana Tokić

Mentorica: prof. Renata Jukanović

Škola: Gimnazija Mostar

Razred: III. c

Predmet: Hrvatski jezik

Nastavno područje: književnost

Nastavna jedinica: Milan Begović, Bez trećega

Tip sata: obrada novoga gradiva

Cilj nastavnoga sata: usvajanje znanja o Milanu Begoviću i djelu Bez trećega,
interpretiranje djela Bez trećega, prepoznavanje razdoblja u kojemu je djelovao Milan
Begović te prepoznavanje odlika toga razdoblja u djelu Bez trećega, promišljanje o
svevremenim problemima poput ljubomore, besmisla rata, položaja žene u društvu te klasnih
razlika

Ishodi nastavnoga sata: učenik će moći prepoznati razdoblje u kojem je stvarao Milan
Begović, shvatiti njegov rad u kontekstu razdoblja u kojem je djelovao, analizirati njegovo
djelo Bez trećega te usporediti to djelo s drugim djelima svjetske književnosti

Nastavni zadatci:
Odgojni: razvijanje spoznaje o ravnopravnosti spolova, slobodi mišljenja i slobodi govora,
poticanje dijaloga, razvijanje svijesti o utjecaju rata na ljude
Obrazovni: usvajanje znanja o Milanu Begoviću i djelu Bez trećega
Funkcionalni: razvijanje logičkoga i kritičkoga mišljenja
Metode rada: monološka metoda, metode čitanja, metoda demonstracije

Oblici rada: frontalni rad

Nastavna sredstva: čitanka, prezentacija

Nastavna pomagala: računalo

Nastavni izvori: riječ nastavnika, tekst u čitanci i tekst na prezentaciji

Tijek/artikulacija nastavnoga sata:

● Doživljajno spoznajna motivacija

S obzirom na način izvođenja sata nisam uključila pitanja za doživljajno spoznajnu

motivaciju, ali ću analizom i interpretacijom pokušati imati sličan učinak na promišljanja o
djelu.

● Najava teksta i njegova lokalizacija (5 minuta)

Milan Begović hrvatski je književnik koji je stvarao u razdoblju hrvatske moderne.

Rođen je u Vrlici 1876. godine, a umro u Zagrebu 1948. Prve književne radove je objavio u
zadarskome Narodnom listu 1891. Svojim dramaturškim i redateljskim radom u Hamburgu i
Beču upoznaje se sa suvremenim teatrom i pozornicom te stoga ne čudi što je najpoznatiji po
svojim dramskim djelima, a neka od njih su: Pustolov pred vratima, Stana Biučića i Male
komedije. Pjesničku afirmaciju ostvaruje Knjigom Boccadoro koju predstavnici “stare” lirike
odbacuju kao primjer bolesne lirike. Razlog tome je lirski svijet pun erotike i snova. Zbog
istih tih razloga predstavnici “mlade” lirike to djelo doživljavaju pravim izrazom hrvatske
moderne. Što se tiče njegovoga proznog rada bitno je spomenuti lirski roman Dunja u
kovčegu, zbirku novela Kvartet te psihološki roman Giga Barićeva prema kojemu je Begović
napisao dramu Bez trećega.

● Interpretativno čitanje

Imat ću na umu da neki učenici možda nisu pročitali tekst te ću dati kratki pregled djela kroz
analizu i interpretaciju.

● Objava doživljaja
Objavu doživljaja bih radila kroz dijalog s učenicima. Zbog nemogućnosti ovakvoga pristupa
prelazim na analizu i interpretaciju.

● Analiza i interpretacija (20 minuta)

 Drama Bez trećega je objavljena 1931. godine. To je psihološka drama u tri čina.
Činjenicu da je to psihološka drama možemo povezati s modernističkim tendencijama
odnosno o suvremenim znanjima o psihičkom stanju čovjeka.

Sada ćemo proučiti djelo u cijelosti kako biste mogli interpretirati ulomak iz čitanke.

Prva rečenica prvoga čina nam odmah otkriva vrijeme i mjesto radnje.
„Radnja se zbiva u Zagrebu, koncem februara 1926. godine, u jednoj jedinoj noći, u jednoj
prostoriji male barokne jednokatnice sa visokim parterom i mansardom, u Kuševićevoj ulici u
Gornjem gradu."

Marko se vraća iz osmogodišnjega zarobljeništva svojoj supruzi Gigi u Zagreb.

Sumnja u njenu vjernost te ga muče opsesivno ljubomorne misli. Giga je opisana kao
moderna zagrebačka Penelopa jer su joj za vrijeme Markova izbivanja dolazili prosci i
udvarači. Ovo saznanje ljuti Marka te ispituje Gigu o njima i o njenom odnosu s njima te ju
na taj način muči.

Na početku drugoga čina Giga smiruje Marka i njih dvoje se prisjećaju njihove
prošlosti, njihovih početaka. Ovaj mir ne traje dugo te Marko ponovno postaje ljubomoran.
Već iz naslova možemo vidjeti kakva je to ljubomora, ona je zasnovana na pretpostavkama i
sumnjama što potvrđuje i ovaj citat:

„GIGA: Činjenica, da i ne znaš za sve te ljude što su se za me zanimali, ti bi jednako bio

ljubomoran. Ti si bio ljubomoran od prvog onog časa kad me nisi više imao uza se, pa sve do sada
dok se nisi vratio.

MARKO jače: Na što? Na koga?

GIGA se osmjehne: Na mogućnosti koje postoje i onda kad dvoje ljudi žive zajedno, a
nekamo li kad su odijeljeni vremenom i prostorima. Ljubomora nije posljedica jednog fakta nego
jedne dispozicije. Za ljubomor između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost - a ta
postoji uvijek u mislima onoga koji strepi za nekoga koga voli - da bi mogao stupiti u akciju bilo ko,
ko bi mogao biti onaj treći. Ljubomor je, dragi, kao i ljubav. Tu ne treba trećeg. Dvoje je dosta."
Markova je ljubomora kompleksna, ona proizlazi iz njegovih vlastitih nesigurnosti, iz
klasnih razlika koje postoje između njih dvoje, iz činjenice da nisu konzumirali brak prije
njegovoga odlaska. Zbog kompleksnosti ljubomore ovo djelo još nazivaju i dramskom
studijom o ljubomori.

U trećem činu Marko čita pismo Giginoga oca u kojem on navodi kako je Giga
njegova oduvijek i zauvijek. Marko povjeruje svemu što piše u pismu što razljuti Gigu jer
nije vjerovao ničemu što je ona rekla, ali odmah uzima riječi njenoga oca kao istinite. Iz toga
možemo vidjeti dvostruke standarde koje Marko ima.

„MARKO se malko zamisli, oklijevajući s odgovorom. Onda počne tražiti riječi: Vidiš, kako da ti
kažem, on piše, jest, piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči, što me je izliječilo. Jest, izliječilo.
On je primi za glavu, pritisne je k sebi, razmuca se u usklicima: Sad vidim sve! I znam sve! I
nisam više ljubomoran! Niti mi je išta stalo za one tvoje satelite što su se uzalud okretali oko tebe!
…
GIGA jače: Ali nije znao kome piše! Nije znao da ću ti ja tekar onda nešto vrijediti kad imaš u
ruci nekakav dokument da sam onakva kakvu si me ostavio. Da ti je moje srce ostalo sačuvano i
intaktno, bilo ti je svejedno. Kako je sve to jadno! Hoda gore-dolje na drugoj strani sobe: Kako je
sve to jadno!"
Na kraju drame događa se obrat situacije u kojoj Giga ljuta i povrijeđena pokušava
uvjeriti Marka da je istina sve ono što je o njoj mislio prije nego što je pročitao pismo. Marko
joj govori da laže i pokušava ju prisiliti da bude s njim odnosno pokušava ju natjerati na
spolni čin. Giga ne želi biti ničiji objekt te ne vidjevši nijedan drugi izlaz iz situacije
revolverom ubija Marka.

Zadnjom rečenicom Begović potvrđuje svoje majstorstvo dramskoga pisanja te donosi

efektan završetak. Zamislite da ste u kazalištu i ovo je zadnja scena predstave koju gledate:

„MARKO ustavi se samo tren: Ah, šta, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imat ću te! S podivljalim
licem i ispruženih ruku poleti prema njoj. Međutim plane revolver u njenoj ruci, a Marko se sruši
udarivši u padu o fotelj koji ih je još dijelio.
GIGA ostane nekoliko trenutaka ukrućena od užasa. Revolver joj se spusti niz tijelo na zemlju.
Najzad se teškim koracima odvuče do telefona, najvećim naporom digne slušalicu, pa, dršćući sva
na čitavom tijelu, reče muklo, isprekidano: 82-17. - Jest. - Doktore Mika. - Da, ja sam. - Ubila
sam svoga muža. Zadnja joj se riječ prekine u grlu. Slušalica joj ispadne iz ruke. Onda se polako i
teško ljulja kao da će se srušiti, međutim pada

ZAVJESA."

Koja to sve univerzalna pitanja pred nas postavlja ova drama?

Pričala sam već o ljubomori u samom djelu, ali željela bih napraviti i paralelu s djelom
Williama Shakespearea Otelo. Središnji lik Otelo baš kao i Marko Barić ne odabire put
razuma, već svojom ili tuđom krivnjom dopušta potpuno zamračenje svojega uma. Usred
takvoga stanja, nesiguran muž neizbježno srlja u tragediju. Na početku Otelove i
Desdemonine ljubavi, slično kao i one Gige i Marka Barića, klasne razlike ne čine nikakvu
prepreku, ali na kraju vode do tragičnoga kraja. Zbog pomračenja uma, Marko i Otelo
spremni su na nedjela, svaki na svoj način. Marko postaje nasilan prema Gigi te ju pokušava
prisiliti na nešto što ona ne želi, dok Otelo čini ono najgore – ubija Desdemonu.

Njihovu klasnu razliku možemo vidjeti u sljedećim citatima:

„MARKO: Tebi je bilo ovdje lijepo! (Pogleda naokolo): U mirnoj svojoj kući, stisnutoj među
drugim kućama, kao među dobrim sestrama, na ćilimima, na pojastučenim stolcima, gdje je
svijetlo kad hoćeš da je svijetlo, gdje je toplo kad hoćeš da je toplo… gdje i sama smrt, kad dođe,
oprezno očisti na ulazu noge, zakuca, uđe pristojno, u rukavicama i elegantnom gestom učtivo
reče: Madame, s'il vous plait“
...
„Točno, ja i jesam od lude familije. Od pijanica. Od proletera. Neizdjelan. Neistesan. Surov.
Prost. Pa nije čudo, pred činjenicama koje sam ovdje našao, nije čudo da se to ispoljuje nešto
grublje i radikalnije. (Ironično): Drugi netko, nervno suptilniji, našao bi, može biti, diferenciranije
riječi, zgodnije definicije, superiornije stavove, ali ja, ja ne mogu iz svoje kože ni iz svojih
atavizama. Takav sam kakav sam bio uvijek“
Još jedna bitna misao koja se provlači kroz djelo je ona o besmislu rata. Marka je rat
promijenio i zasigurno utjecao na njegovo psihičko stanje koje možemo pratiti pri njegovom
povratku kući. On često opisuje užasne situacije kroz koje je prolazio dok je bio u
zarobljeništvu i ljude na koje je nailazio.

„MARKO iscerivši se u nakaznu grimasu: Ljudi! Harašo, ljudi! Nema tamo ljudi, ako nećeš tako
nazvati ona čudna stvorenja što hodaju uspravno kao ti i ja i ostali ovdje, i govore nešto što sliči
jeziku, ali ništa u njima osim golog instinkta. Nada u nešto, vjera u nekoga, žudnja za nekim, ah, gdje
je to! Ni pojma od sutra nema u njima! Vječnost prazne jedne sadašnjice, iz koje se ne izlazi. Tamnica
vremena, koja nema nego jednu dimenziju: danas. Strašno! Strašno! Strašno! Strašno! Pokrije
dlanovima lice."
Ono što bih izdvojila kao drugu veliku temu o kojoj možete promišljati nakon čitanja
ovoga djela je položaj žene u društvu te o Gigi kao o borkinji za svoja ljudska prava.
Zamolila bih vas da dobro promislite o ovom citatu nakon što ga pročitam.

„GIGA: Da, ali se pri tom nisi nijedanput upitao: bog zna je li ona kriva ako je neko stavio ruku
na nju i uzeo je? Nije ti palo na pamet kako sve vreba na jednu mladu ženu kao na nezaštićenu
divljač? Kako su svuda zasjede, himbe, kukavičluci, na svim našim stazama i kako u njih
upadnemo i prevarene i zavedene iz neopreza, nesmotrenosti, iz slaboće, jer i mi smo kao i vi, i
mi smo katkad neodgovorne baš jednako kao i vi. Zašto tražite od nas da budemo ono šta vi niste?
Zašto vi možete da nas mjerite vagom vaših iskustava na miligrame, a nama mora biti dostatan
naš instinkt? Zašto vi znate kakve su nošnje i običaji po bordelima između Amura i Volge, a mi
ne smijemo dozvoliti da nas pomiluje jedna muška ruka kad smo već izgubile nadu da će nas
doseći ona koju tako dugo čekamo? Tvoja je logika apsurdna i egoistična -
MARKO: Ja sam ti muž, ja imam pravo na te.
GIGA se nasmije s užasnim sarkazmom: Pravo? Tko ima pravo na me? Gdje je taj čovjek koji to
može reći? Nitko nema prava na me dok mu ga ja ne dam!"
 ● Sinteza (5 minuta)

Na kraju ukratko ću ponoviti ono što je najbitnije iz ove lekcije. Milan Begović
stvarao je za vrijeme hrvatske moderne što se ogleda u svim njegovim djelima. Najpoznatija
djela su mu Pustolov pred vratima, Dunja u kovčegu, Kvartet i Knjiga Boccadoro.

Drama Bez trećega je psihološka drama koja se bavi unutrašnjim svijetom dvaju
glavnih i jedinih likova Marka i Gige Barić. Motivacija za dramski sukob je ljubomora. Rekla
sam da je ta ljubomora rezultat Markove nesigurnosti, klasnih razlika te dugogodišnjega
izbivanja.

Spomenula sam i dva djela iz svjetske književnosti s kojima možemo usporediti

dramu Bez trećega, a to su Homerova Odiseja i Otelo Williama Shakespearea.

Glavne misli koje su se provukle kroz djelo su: ljubomora, klasne razlike, besmisao
rata i položaj žene u društvu.

Hvala vam na pozornosti, nadam se da vam je ova lekcija bila poučna i zanimljiva.