UVOD U

SEDEVAKANTIZAM
Uvod u sedevakantizam i osnovne katoličke doktrine

16. lipnja 2020.

HRVATSKI KATOLIČKI PORTAL
Ovaj dokument dati će odgovor na evidentno otpadništvo u Rimu, odnosno dati teološki uvid u
činjenicu da rimska religija više nije katoličanstvo, pa tako niti kršćanstvo. Pritom, sažeto će
objasniti neophodna katolička učenja. Ako ste već upoznati s nekim učenjem, slobodno ga
preskočite. Ipak, preporučujemo cjelovito čitanje dokumenta, jer će dati potpunu i kohezivnu
sliku trenutne situacije.

Sadržaj
Što je sedevakantizam? ......................................................................................................................1
Papinstvo ..........................................................................................................................................2
Crkvena i papinska nepogrešivost / nezabludivost ..............................................................................3
Dogma se ne može mijenjati ..............................................................................................................6
Papa ne može biti formalni heretik / Formalni heretik ne može biti papa ............................................7
Izvan katoličke Crkve nema spasenja (Extra Ecclesiam Nulla Salus) ......................................................8
II. vatikanski koncil i kontradikcije s prijašnjim Crkvenim učenjem..................................................... 10
Plodovi modernizma i II. vatikanskog koncila .................................................................................... 16
Biblijska navještenja i katolička proročanstva ove situacije ............................................................... 23
Konačni osvrt ................................................................................................................................... 29

Što je sedevakantizam?
Sedevakantizam je teološka stanca koji pravovjerno tvrdi kako trenutno ne postoji
validni nasljednik Petra - prvog pape, već da je stolica prazna (lat. sede vacante). Razlog
tomu je neosporiva činjenica da je trenutni zauzimatelj Petrove stolice očigledni
krivovjernik koji po Crkvenom učenju ne može biti validan papa, već protupapa, ili
antipapa.

Događaj odgovoran za današnje otpadništvo je revolucija II. vatikanskog koncila,

ujedno i kulminacija nedosljednog modernističkog nauka, koja je vrlo vidljivo napustila
dugovječna učenja svete katoličke Crkve. Budući da Rim ne slijedi katoličko učenje,
rimska vjera nije katoličanstvo, već bizarna sinteza univerzalističkih hipijevskih
doktrina koja zagovara bezuvjetnu toleranciju grijeha, nudeći tako varljiv osjećaj
sigurnosti, govoreći kako će „sve biti dobro“ i ističući važnost „apsolutne međusobne
dobrote i ljubavi“, iako pritom ne znaju definirati značenje niti dobrote, niti ljubavi.
Priznavši kako neosporive temelje moralnih načela vuku upravo iz kršćanstva,
ignoriraju aspekte koje nije lako prihvatiti u današnjem sekularnom i suviše anti-
kršćanskom društvu.
Drugim riječima, ne podnose zdrava nauka, nego sebi po vlastitim požudama nagomilavaju
učitelje kako im godi ušima, od istine uho odvraćaju, a bajkama se priklanjaju. Imaju obličje
pobožnosti, a snage su se njezine odrekli (2 Tim 4,3; 2 Tim 3,5).

Svrha ovog dokumenta jest bazično upoznavanje sa najvažnijim aspektima ove pozicije,
odnosno otkrivanjem otpadništva Rima, jer pade grad na sedam gora, pade Babilon veliki,
i postade prebivalištem zloduhâ, nastambom svih duhova nečistih, nastambom svih ptica nečistih
mrskih (Otk 18,2).

Kako je rekla naša Gospa u La Salettu: „Rim će izgubiti vjeru i postati sjedištem Antikrista“

Osim teološkog dokaza ove stance, ovaj dokument osigurati će temelje razumijevanja
kršćanstva, ističući i podsjećajući na, nažalost, uveliko zaboravljena učenja.

(valja napomenuto kako je sedevakantizam termin koji označava razdoblje između

vladavine dvaju papa, odnosno razdoblje između smrti prethodnog i odabiranja novog;
također, kroz povijest pojavilo se je oko četrdesetak antipapa, ne računajući
postkoncilske uzurpatore)

Papinstvo
Prvi i najvažniji dokaz za postojanje papinstva nalazimo u Matejevom evanđelju:
„18 A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena
neće je nadvladati. 19 Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit
će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima."(Mt 16:18-
19)

Ovaj ulomak daje nam nekoliko informacija:

I. Petar je nazvan Stijenom (grč. Πέτρος, lat. Petrus)

II. Isus će na njemu sagraditi svoju Crkvu (izraz je u futuru zato jer autoritet koji je
Isus obećao Petru nije bio prenesen na njega sve do događaja u Iv 21, tj. nakon
Uskrsnuća i Petrovog obraćenja)
III. Vrata paklena neće je nadvladati
IV. Isus će Petru dati ključeve kraljevstva nebeskog
V. Što god on sveže na zemlji, bit će svezano na nebesima
VI. Što god on odriješi na zemlji, bit će odriješeno na nebesima

Evidentno je kako Isus postavlja Petra kao vrhovnog vođu njegove Crkve, dajući mu
potpuni autoritet da, uz Božju pomoć, imajući ključeve kraljevstva nebeskog, njegovu
Crkvu vodi do iste Vječnosti. (Činjenica da Petar jedini ima ključeve kraljevstva
implicira da je samo kroz njega, tj. njegovu Crkvu - Svetu katoličku i apostolsku -
ulazak u isto moguć)
Sljedeći citat važan je jer svjedoči istini da Isus upravo Petru predaje prvenstvo nad
Crkvom:
„15 Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?«
Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« 16Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita
ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te
volim!« Kaže mu: »Pasi [Ποίμαινε] ovce moje!« 17Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li
me?« Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve
znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!«“(Iv 21:15-17)
U izvornom Grčkom prijevodu, kada Isus drugi put Petru govori da pase njegove ovce
(tj. njegovu zemaljsku Crkvu), korištena je riječ Ποίμαινε [Poimaine] (imp. prez. akt., 2.
lice jd., )1 koja znači „ja čuvam/njegujem/vladam/upravljam“. Naime, ista se riječ
koristi u drugim dijelovima Biblije kako bi prikazala ulogu snažnog vodstva.

Primjer je:
„5 I ona porodi sina, muškića, koji će vladati [Ποίμαινε] svim narodima palicom
gvozdenom.“(Otk 12,5)
Iznosim ovu činjenicu jer jasno prikazuje ulogu Petra - prvog pape - kao pastira, ali i
čvrstog vladara i upravitelja stada, baš kao što će Isus (kako je vidljivo u gornjem
citatu) odriješito i čvrstom rukom vladati svim narodima zemaljskim.

U svrhu sažetosti ovog dokumenta, ovi će argumenti, iako vrlo bazični i očiti, biti posve
dostatni u dokazivanju Svete Tradicije papinstva ustanovljene na Petru - prvom papi.

(za zaista velik broj dodatnih neoborivih argumenata posjetite potpunu verziju ovog
dokumenta: Uvod u sedevakantizam i osnovne katoličke doktrine)

Crkvena i papinska nepogrešivost / nezabludivost

Crkvena i papinska nepogrešivost jedne su od najvažnijih i, nažalost, najgore shvaćenih
crkvenih učenja. Temeljito razumijevanje ovih dogma jest u praksi razumijevanje samog
temelja kršćanstva i Kristove Crkve, odnosno nepremostive barijere koja nemilosrdno
razdjeljuje opasnosti vlastitog mišljenja od pravog, Kristovog nauka.

1. Crkvena nepogrešivost
Dogma Crkvene nepogrešivosti uči kako je Crkva nepogrešiva u svom autoritarnom i
konačnom proglašenju učenja o vjeri i moralu.

1
https://biblehub.com/greek/4165.htm
To ne znači da je svaki član Crkve nužno nepogrešiv i bez grijeha, kao što je govorila
heretička sljedba donatista protiv kojih se je borio Sv. Augustin, među ostalim svetcima.

Ovo učenje eksplicitno je podrazumijevano od samih početaka Crkve, a kao dogma je

formulirano na I. Vatikanskom koncilu.

Papa Pio IX, Prvi Vatikanski koncil, 3. zasjedanje, članak 4., O vjeri i razumu (#13), 1870.,
ex cathedra:
„Jer, vjerska doktrina koju je Bog otkrio nije iznesena kao filozofsko otkriće koju može
usavršavati ljudska inteligencija, već kao božanski polog povjeren Kristovoj zaručnici, da
bude vjerno zaštićena i nepogrešivo objavljenja.“

Izvori ovog učenja su brojni, bili oni Biblijski, ili kao dio Svete Tradicije - koju smo
obvezani slijediti (npr., 2 Sol 2,15). Navesti ću nekoliko Biblijskih izvora.
„Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! 19Pođite dakle i učinite
mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga 20i učeći ih čuvati sve što
sam vam zapovjedio!«
»I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«“ (Mt 28:18-20)

Paralelan stih u Markovom evanđelju glasi:

„15I reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. 16Tko uzvjeruje i
pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.“(Mk 16:15-16)
Dakle, onaj koji priznaje kako je Krist ustanovio Crvku na Petru, kako smo već dokazali,
ne može reći kako se ova izjava odnosi samo na apostole, već i na njihove nasljednike do
svršetka svijeta.
Budući da je Bog nepogrešiv, takvo je i njegovo učenje. Ako onda Krist naređuje
apostolima, kao i njihovim nasljednicima, da propovijedaju njegov nauk, a pritom
govori kako će biti s njima sve do svršetka svijeta - znači da će oni koji će čuti njegovo
evanđelje putem apostola obiljem moći koji je njima predana primiti nauk kao da ih je
Krist sam učio - odnosno nepogrešivo.
„16Ija ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek: 17Duha Istine,
kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Vi ga poznajete jer kod vas ostaje i u
vama je. (Ivan 14:16-17)“

Ovdje Isus govori kako će svojoj Crkvi dati Duha Istine, Branitelja, da bude s njom zauvijek.
To je upravo Duh Sveti, koji neće dopustiti da njegova Crkva - kada govori u potpunom
autoritetu, obvezujući cjelinu Crkve na priznavanje već predane istine - pogriješi.

O ovom bi se moglo još podosta pisati, ali navedeni razlozi prihvaćanja ove dogme,
odnosno prihvaćanja Crkve kao nepogrešive Kristove zaručnice, biti će dostatni.
2. Papinska nepogrešivost

Dogma papinske nepogrešivosti proizlazi iz dogme o Crkvenoj nepogrešivosti. Ona uči

kako je papa, kada se obraća u Ex Cathedra obliku izjave i kada definira učenje o vjeri ili
moralu u punini svog apostolskog autoriteta - nepogrešiv. To ne znači da je papa nužno
dobar čovjek i da je svaka papinska izjava automatski nepogrešiva, već samo one koje
su Ex Cathedra oblika.

Ex Cathedra izjava podrazumijeva:

I. Papa uči javno i službeno kao pastir i doktor svih kršćana. Ne dijeli svoje osobno
teološko ili propovjedničko mišljenje, već priča kao duhovna glava univerzalne
Crkve.
II. Učenje podrazumijeva vjeru ili moral.
III. Uči u punini i konačnosti svog vrhovnog apostolskog autoriteta, odnosno
određuje nepromjenjivu i konačnu točku doktrine. Pritom koristi opće poznate
formule preko kojih se njegova namjera manifestira.
IV. Na učenje obvezuje cijelu Crkvu, odnosno sve vjernike, pod bolom duhovnog
brodoloma („naufragium fidei“), odnosno smrtnog grijeha i otpadništva, ako koji
odluči odbiti dano učenje.

Kao dogma, papinska nezabludivost definirana je Prvim vatikanskim saborom, a

podrazumijeva se od kada je i Crkve.

Papa Pio IX, Prvi Vatikanski koncil, 4. zasjedanje, članak 4., O nepogrešivom učiteljskom
autoritetu rimskog pape (#9), 1870., ex cathedra:
„(…) učimo i definiramo kao božansko otkrivenu dogmu da, kada rimski papa govori EX
CATHEDRA, to jest kada u vršenju dužnosti pastira i učitelja svih kršćana, zahvaljujući svojoj
vrhovnoj apostolskoj vlasti, definira nauku o vjeri ili moralu koju mora držati cijela Crkva,
posjeduje po božanskoj pomoći obećanoj kroz blaženog Petra tu nepogrešivost koju je božanski
Otkupitelj želio da njegova crkva uživa u definiranju nauke o vjeri ili moralu. Stoga su takve
definicije rimskog pape same po sebi, a ne pristankom Crkve, nepromjenjive.“

Navesti ću nekoliko dokaza iz Evanđelja:

„»Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. 32Ali ja sam molio za tebe da
ne malakše tvoja vjera.“ (Lk 22,31)

Budući da ne sumnjamo u moć Kristove molitve, jasno je vidljiva nepogrešivost

Petrova, pa tako i njegovih nasljednika.
„A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće
je nadvladati.“ (Mt 16,18)
I na kraju, izjava Sv. Augustina koja mi se osobito sviđa (nađena u nj. propovijedi kada
je dobio pismo pape Inocenta I potvrđujući učenja sabora u Kartagi):
„Došao je odgovor Rima, slučaj je zatvoren. [Inde etiam rescripta venerunt: causa finita est]“

Dogma se ne može mijenjati

Papa Julije II, Peti Lateranski koncil (1512.-1517.), 8. zasjedanje, par. 3, ex cathedra:
„A budući da istina ne može biti u suprotnosti s istinom, definiramo da je svaka tvrdnja
suprotna prosvjetljenoj istini vjere potpuno lažna i strogo zabranjujemo da se dopušta drugačije
učenje. Odlučujemo da sve koji se drže pogrešnih izjava ove vrste, tako sijući krivovjerja koja su
u potpunosti osuđena, treba izbjegavati na svaki način i kažnjavati kao grozne i odvratne
heretike i nevjernike koji potkopavaju katoličku vjeru.“2

Navedeni izvadak iz vjerskog pologa - Crkve, autoritativno i nezabludivo (primjetimo

da je izjava ex cathedra oblika) uči kako je svaka izjava suprotna prosvjetljenoj istini vjere
potpuno lažna. To znači da bilo koja sljedeća „Crkvena“ dogma koja ide u suprotnost ili
okršaj s ranijom nezabludivom dogmom ne može biti istinita. To je nepogrešiva izjava
Svete Crkve, na čelu sa papom, pravim Petrovim nasljednikom, čija vjera neće
posustati. (Lk 22,31)

Još jedan izvadak:

Papa Pio IX, Prvi Vatikanski koncil, 3. zasjedanje, članak 2. o Otkrivenju, 1870., ex
cathedra:
„Stoga, također, neprestano treba zadržati razumijevanje njegovih svetih dogmi, što je Sveta
Majka Crkva jednom proglasila; i nikada ne smije doći do uzmicanja od tog značenja pod
varljivim imenom dubljeg razumijevanja“3

Ovo nam govori i čisti zdrav razum i logika. Ako je učenje Crkvenog magisterija, koji je
nepogrešiv u učenju o vjeri i moralu, zaista istinito, onda nema apsolutno nikakve
potrebe niti smisla istinu ponovno revidirati, a kamoli proturječiti.

Zašto?

Zato jer je istina nepromjenjiva, kao i Bog. Kako kaže Sv. Toma Akvinski, čija je misao
ukorijenjena u Aristotelovoj misli o božanstvu4 - Bog je čisti akt/zbiljnost (Actus Purus),

2
https://www.papalencyclicals.net/councils/ecum18.htm
3
https://www.papalencyclicals.net/councils/ecum20.htm
4
Aristotel, Metafizika XI, 7, 1072 a25 – b29
“ono Prvo“ koje svako bivstvujuće postavlja u bitak, odnosno izvodi ga iz mogućnosti
(potencija) u zbiljnost (akt), te mu time stoji u temelju. Dakle, budući da je Bog u
potpunosti jednostavan, jer beskonačno biće ne može imati dijelove, Istina je jednaka s
Njegovom esencijom. Zato Isus kaže: „Ja sam Put i Istina i Život“ (Iv 14,6), i zato Bog
kaže: „Ja sam koji jesam“(Izl 14,3) - zato jer On uistinu to jest.

Dakle, jer je Bog nepromjenjiv i jedinstven, takva je i otkrivena istina, te kao takva ne
smije biti narušena uvođenjem laži putem kontradikcije ili nesuglasice.

Papa Pio IX, Prvi Vatikanski koncil, 3. zasjedanje, članak 4., O vjeri i razumu (#6), 1870.,
ex cathedra:
„Bog ne može zanijekati sebe, niti istina ikad može biti u suprotnosti s istinom.(…)“

Nemojmo se dati zavarati, iako se vremena mijenjaju i ljudi svakim stoljećem padaju
dalje od Boga, Bog i njegova apsolutna Istina uistinu se nikada neće promijeniti.

Eto, to objašnjava potrebu konzistentnosti u Crkvenom učenju, da bi učenje uopće bilo

Crkveno.

Papa ne može biti formalni heretik / Formalni heretik ne

može biti papa
Katolička enciklopedija, "hereza", 1914., sv. 7, str. 261:
"Papa bi, ako bi bio očigledno kriv za herezu, prestao biti papa jer bi prestao biti
članom Crkve."

Sveti Franjo Saleški, Crkveni Doktor, „Katolička Kontroverza“5, str. 305-306:

"Sad kad je on [Papa] izričito heretik, pada ipso facto6 iz svog dostojanstva i izvan
Crkve ..."
Ovo učenje temelji se u činjenici da heretik nije član Crkve.

Papa Eugen IV, Sabor u Firenci, „Cantate Domino”, 1441., ex cathedra:

„Sveta rimska crkva čvrsto vjeruje, ispovijeda i propovijeda da svi oni koji su izvan katoličke
crkve, ne samo pogani nego i Židovi ili heretici i shizmatici, ne mogu sudjelovati u
vječnom životu i ući će u vječnu vatru koja je bila pripremljena za đavla i njegove anđele, osim
ako se ne pridruže Crkvi prije kraja svog života ... ”

5
Knjiga nije dostupna na hrvatskom jeziku
6
lat. „ipso facto“ ili „samim činom“
Budući da je spasenje jedino moguće u katoličkoj Crkvi, oni koji su izvan nje ne mogu
biti spašeni.

Papa Lav XIII, „Satis Cognitum“ (#15), 29. lipanj, 1896., ex cathedra:
"Nitko, dakle, ako nije u zajedništvu s Petrom ne može dijeliti njegovu vlast, jer je apsurdno
zamisliti da Crkvom može zapovijedati onaj koji je izvan nje.“

Dakle, ako je papa izričiti heretik, on ipso facto („samim činom“) gubi svoj autoritet i
prestaje biti članom Crkve. Kako kaže Sveti Otac Lav XIII - protiv zdravog razuma ide
teza da netko može biti glava onog čega nije član.

A tko je heretik?

Papa Lav XIII, „Satis Cognitum“ (# 9), ex cathedra:

„Praksa Crkve uvijek je bila ista, kao što pokazuje jednoglasno učenje Otaca koji su držali izvan
katoličkog zajedništva, i kao stranca Crkvi, onog koji bi se u bilo kojem stupnju povukao s
bilo koje točke doktrine koju je proglasio njezin autoritativni magisterij. "
Kako kaže nepogrešivi izvadak vjere, odnosno božanski odabrano svjedočanstvo vječne
Istine - heretik (formalni) je onaj koji čak u najmanjem stupnju prekrši proglašenu
doktrinu.

Hereza može biti:

a) Formalna - osoba je tvrdokorna u krivovjerju, iako je upoznata sa prijašnjom

proglašenom doktrinom
b) Materijalna - osoba koja nije upoznata sa Crkvenim učenjem o nekom pitanju u
dobroj volji napravi pogrešku. Takva osoba nije automatski ekskomunicirana.

Eto, ti argumenti dokazuju da papa, koji je heretik, zapravo i nije papa. To, naravno,
vrijedi za svakog, bio on laik ili kardinal.

Sastav svih teoloških učenja o ovoj temi dostupan je u cjelovitoj verziji ovog
dokumenta.

Izvan katoličke Crkve nema spasenja (Extra Ecclesiam

Nulla Salus)
Dugovječno i dogmatično učenje Crkve, kao i Crkvenih otaca, govori kako izvan
katoličke Crkve doista nema spasenja. Izvori tog učenja vidljivi su, prije svega, u
Svetom Pismu. Dakako, isto učenje propovijedala je Sveta, Katolička i Apostolska
Crkva, kao i sveci. Navesti ću nekoliko izvora tog učenja.
„Isus mu reče: "Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi k Ocu, osim po meni.“(Ivan 14,6)
„I reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. 16Tko uzvjeruje i
pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.“(Mk 16:15-16)
„Jer, iako ima tobožnjih bogova na nebu i na zemlji, i više bogova i gospodara -, za nas ima samo
jedan Bog, Otac, od koga sve potječe i prema kome mi idemo, i samo jedan Gospodin, Isus Krist,
po kome sve postoji i po kome mi jesmo.“(1 Kor 8:5-6)
„Jer su svi bogovi naroda idoli ništavi, a Gospod je stvorio nebo.“(Psalam 96,5)
„Ali što žrtvuju neznabošci, zlim duhovima žrtvuju, a ne Bogu. A ja neću, da vi budete
zajedničari s zlim duhovnima.“(1 Kor 10,21)
„Jer je jedan Bog, i jedan posrednik Boga i ljudi, čovjek Krist Isus,“(1 Tim 2,5)
Izvori Crkvenog učenja:

Papa Innocent III., Četvrti Lateranski sabor (1215.g.), ex cathedra:

„Univerzalna Crkva vjernika je ona izvan koje nitko nije spašen.“
Papa Eugen IV., Ex katedra, Firentinski Sabor, Cantate Domino (1441.g.):
„Najsvetija rimska crkva čvrsto vjeruje, izjavljuje i propovijeda da nitko od onih koji postoje
izvan Katoličke crkve, ne samo pogani, također Židovi, heretici i shizmatici, nikada ne
mogu biti sudionici vječnog života, već da trebaju ići u vječnu vatru 'koja je bila
pripremljena za đavla i njegove anđele' (Mt 25, 41), osim ako se prije smrti ne spoje s njom ...
Nitko, neka njegova milostinja bude što veća, nitko, čak i ako izlije svoju krv za Ime
Kristovo, ne može biti spašen ako ne ostane u krilu i jedinstvu Katoličke crkve.“

Papa Bonifacije VIII., bula Unam Sanctam, 18. studeni 1302.g.:

„Nadalje, izjavljujemo, proglašavamo, definiramo da je za spasenje apsolutno neophodno da
svako ljudsko stvorenje bude podložno rimskom papi.“
Papa Grgur Veliki (590.-604.g.):
"Sveta univerzalna Crkva uči da nije moguće istinski štovati Boga osim u Njoj i tvrdi da svi
koji su izvan Nje neće biti spašeni."

Ukupno, Crkva je izdala 8 dogmatičkih i konačnih deklaracija o ovom učenju, a

očigledno je u razumnoj egzegezi Svetog Pisma.

Naravno, isto su učili i Sveci. Navesti ću jedan primjer.

Sv. Alfonz Liguori, „Verità della Fede“ („Istine o Vjeri“):

„(…) ove moderne nevjernice: i ako je netko ostao zaslijepljen njihovim sofizmima, neka otvori
oči da prepozna istinu naše Svete vjere, izvan koje nema nade u spas.“(#1 dio, „Uvod“)
„Ipak, zašto ... bi Bog osudio nevjernika koji je bio u nepobjedivom neznanju
Evanđelja? Odgovor je da će nevjernik biti sam, ne zato što je zanemario Evanđelje, već
zbog drugih svojih mana… Kršćanin čini dobro, jer slijedi religiju usklađenu s zakonitostima
prirode i dogmama koje je otkrio Isus Krist; Turčin čini loše, jer slijedi religiju suprotnu
prirodnim zakonima i otkrivenim istinama, koje Turčin doista zanemaruje, jer nije
živio u skladu sa svjetlima prirode. I tako zaključujemo da ispravna kršćanska religija
osuđuje toleranciju prema drugim religijama.“(#2, 2. dio, pog. 1.)

Katolička je dogma da izvan Crkve doista nema spasenja.

II. vatikanski koncil i kontradikcije s prijašnjim

Crkvenim učenjem
Sada dolazimo u samu srž sedevakantističke stance. Budući da smo dokazali da je
dogma nepromjenjiva, naiđemo li na ikakvu nedosljednost ili promjenu istine u
nekom dokumentu koji se smatra Crkvenim, pa tako nepogrešivim i obvezujućim - taj
dokument ne može biti važeći, jer je istina nepromjenjiva.
Dakle, budući da je II. Vatikanski koncil bio čin „Visokog Crkvenog magisterija“, on bi
trebao biti apsolutno konzistentan, dosljedan i nepogrešiv.

Kako će sada biti vidljivo, dokumenti II. Vatikanskog koncila nisu bili dosljedni, te se
stoga, kršeći ranije uspostavljenu dogmu, ne mogu smatrati ispravnim ili uopće
Crkvenim. U svrhu sažetosti ovog dokumenta, navesti ću 4 primjera.

1. Nostra aetate #4

Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama ''Nostra aetate'' (II.

vatikanski sabor, 28. X. 1965.), #4, ex cathedra:
„Iako je Crkva novi Božji narod, neka se ipak Židovi ne prikazuju kao da su od Boga
odbačeni i prokleti, kao da bi to proizlazilo iz Svetoga pisma.

Ovaj dokument ovdje govori kako Židovi od Boga nisu odbačeni ili prokleti.

Papa Eugen IV, Sabor u Firenci, „Cantate Domino”, 1441., ex cathedra:

„Sveta rimska crkva čvrsto vjeruje, ispovijeda i propovijeda da svi oni koji su izvan katoličke
crkve, ne samo pogani nego i Židovi ili heretici i shizmatici, ne mogu sudjelovati u
vječnom životu i ući će u vječnu vatru koja je bila pripremljena za đavla i njegove
anđele, osim ako se ne pridruže Crkvi prije kraja svog života ... ”
Također, činjenica je da Talmud, sveta knjiga Židova, na mnogim mjestima laje uvrede
protiv našeg Gospoda i Gospe. Te navode, zbog njihove zlobe i ogavnosti, ovdje neću
citirati. Dostupni su na: https://www.answering-christianity.com/jews1.htm

2. Nostra aetate #3

Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama ''Nostra aetate'' (II.

vatikanski sabor, 28. X. 1965.), #3, ex cathedra:
Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedinomu Bogu, živom i
subzistentnom, milosrdnom i svemogućem, stvoritelju neba i zemlje, koji je govorio ljudima. Oni
se svom dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se Abraham, na koga se
islamska vjera rado poziva, podložio Bogu. Oni Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak
časte kao proroka, a također i njegovu djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i pobožno
zazivaju. Osim toga iščekuju dan suda, kad će Bog naplatiti svim uskrslim ljudima. Zato cijene
moralni život, a Boga štuju napose molitvom, milostinjom i postom.

Kao prvo, islamski bog nije kršćanski Bog.

„Jer su svi bogovi naroda idoli ništavi, a Gospod je stvorio nebo.“(Ps 96:5)
„Naprotiv, da pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu. A neću da budete zajedničari vražji.“(1 Kor
10:20)

Kao drugo, islam ne propovijeda vjeru u Trojednog Boga. Štoviše, oni ne štuju Krista
(kršćani štuju Krista). Tvrditi dakle, da se muslimani klanjaju jedinomu Bogu je laž. Bogu
sa klanja onaj koji je svjestan postojanja Svetog Trojstva. Zato Sveto Trojstvo i
spominjemo u apostolskom vjerovanju, jer je osnovni predmet u koji trebamo vjerovati
da uopće budemo katolici. Tako, dakle, ovaj dokument poriče i postojanje Svetog
Trojstva.

Papa Sv. Lav IX, „Congratulamur vehementer“, 13. travnja, 1053., ex cathedra:
„Čvrsto vjerujem da je Sveto Trojstvo, Otac i Sin i Duh Sveti, jedan svemoguć Bog, i da je u
Trojstvu cijelo Božanstvo iste suštine i istobitno, istovječno i svemoguće, i jedne volje, snage,
veličanstva; Tvorac svega stvorenog, od koga je sve, kroz kojega je sve, na kojemu je sve na nebu i
na zemlji, vidljivo i nevidljivo. Isto tako vjerujem da je svaka osoba u Svetom Trojstvu jedan
Bog, potpun i savršen. "

Nadalje, vidljiv je inkluzivni i zadivljenički stav prema ovoj lažnoj religiji. Iako mi, kao
vjernici, želimo muslimanima obraćenje i vječnu sreću, prepoznajemo zlobu i laž ove
religije. Toga je svjesna i Crkva, i ne glumi nekakvim hipijskim stavom međusobnog
prihvaćanja i neopravdane ljubavi.
Papa Eugen IV, Sabor u Baselu, Zasjedanje 19., 7. rujna 1434., ex cathedra:
„... postoji nada da će se mnogi u odvratnoj sekti Mahometskoj [Muhamedovoj] obratiti
katoličkoj vjeri.”

I nadalje, dokument govori kako muslimani Boga štuju napose molitvom, milostinjom i
postom.
Papa Eugen IV, Sabor u Firenci, 1441.,:
„Crkva čvrsto vjeruje, ispovijeda i propovijeda“ … „da nitko ne može biti spašen, bez obzira
na to koliko je dao u milostinju, pa čak i ako je prolio krv u Kristovo ime, osim ako je
ustrajao u krilu i jedinstvu Katoličke Crkve.“

Dodatno objašnjenje nije potrebno.

3. Lumen Gentium #16

„Apostolska konstitucija“, Lumen Gentium (Svjetlo naroda), II. vatikanski koncil, 21.
studenog 1964.:
„Niti će Božanska Providnost zanijekati pomoć nužnu za spasenje onima koji bez svoje
krivnje, još nisu stigli na eksplicitno znanje o Bogu i Njegovom milošću nastoje živjeti dobar
život.“
„Jer što se može doznati o Bogu, očito je u njima; jer im je Bog objavio. Jer što se na njemu ne
može vidjeti, od postanja svijeta moglo se je spoznati i vidjeti na stvorenjima, i njegova
vječna sila i božanstvo, te nemaju izgovora. Jer kad spoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga,
niti mu zahvališe, nego zaludješe u svojim mislima, i potamnje nerazumno srce njihovo.“(Rim
1:19-21)

Dok ovaj krivovjernički dokument, ujedno i plod ovog heretičkog sabora, govori kako
postoje oni koji bez svoje krivnje, još nisu stigli na eksplicitno znanje o Bogu, Sveta Knjiga,
Biblija, inspirirana Duhom Svetim, ujedno i Riječ Božja, govori kako nitko nema
izgovora, jer je bog vidljiv u samoj svojoj kreaciji.

4. Unitatis Redintegratio #3

Dekret o ekumenizmu, Unitatis Redintegratio #3, II. vatikanski koncil, 21. studenog
1964.:
„Ljudi koji vjeruju u Krista i istinski su kršteni u zajedništvu su s Katoličkom Crkvom,
iako je ta zajednica nesavršena. Razlike koje postoje u različitim stupnjevima između njih i
Katoličke Crkve - bilo u nauci, ponekad i u disciplini ili u vezi sa strukturom Crkve, doista
stvaraju mnoge prepreke, ponekad i ozbiljne, za potpuno crkveno zajedništvo. Ekumenski pokret
nastoji prevladati ove prepreke. Ali čak i pored njih, ostaje istina da su svi koji su
opravdani vjerom u krštenje ugrađeni u Krista i imaju pravo biti kršćanima te ih djeca
Katoličke Crkve ispravno prihvaćaju kao braća. "

Ovaj izvadak uči kako su članovi Katoličke Crkve oni koji vjeruju u Krista i istinski su
kršteni. Također, uči da su dijelovi Kristovog Mističnog Tijela oni koji su opravdani
vjerom u krštenje.

Papa Lav XIII, „Satis Cognitum“ (# 9), ex cathedra:

„Praksa Crkve uvijek je bila ista, kao što pokazuje jednoglasno učenje Otaca koji su držali izvan
katoličkog zajedništva, i kao stranca Crkvi, onog koji bi se u bilo kojem stupnju povukao s
bilo koje točke doktrine koju je proglasio njezin autoritativni magisterij. "

Pa, kako može pobornik Lutherove sekte, koji vjeruje da je čovjek spašen samo vjerom,
a ne i djelima (što groteskno proturiječi Jak 2), sljedbenik krivovjernika koji govori da
„čovjek može počiniti grijeh ubojstva i brakolomstva 1000 puta na dan i biti spašen“ i pojedinac
koji omalovažava Svetu Tradiciju kao polog vjere (blatantno kontradiktirajući 2 Sol 2,15,
međuostalim), biti član Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske Crkve? Kako li on može biti
„brat“?

Ovdje sam obradio sam 4 izvatka od ukupno 8 dokumenata. Puno veća i detaljnija
obrada ovih, a i nebrojenih drugih izjava, dostupna je u cjelovitoj verziji ovog
dokumenta.

Sve hereze ovog „koncila“ dostupne su na:

http://www.catholicapologetics.info/modernproblems/vatican2/Privatican.htm

5. Novus Ordo Missae

Novus Ordo Missae/“Misa Pavla VI“/“postkoncilska misa“ je naziv za novu i

standardnu formu „katoličke“ liturgije. Kao takvom proglašena je 1969. g., nedugo
poslije Drugog vatikanskog sabora. Nažalost, i ona je jedan od trulih plodova ovog zlog
vremena.

Iako je ova „misa“ direktno svjedočanstvo protestantskog duha postkoncilske sekte, što
je vidljivo u ukinuću velikog broja molitva koje ističu ekskluzivitet točnosti katoličke
doktrine (npr. Blaženu Djevicu, molitve Svecima, žrtvonosnu prirodu svećeništva, te
pravu prisutnost Kristovog Tijela, Krvi, Duše i Božanstva u sakramentu euharistije), to
nije najveća teškoća. Nova „misa“ je nevaljana zbog promjene u formi posvećenja
euharistije.
Da bi bilo koji sakrament bio valjan, tvar (materija), oblik (forma), ministar (svećenik) i
namjera moraju biti prisutni.

Papa Eugen IV, Sabor u Firenci (1439.g.), ex cathedra:

„Svi ovi sakramenti sastoje se od tri elementa: naime, stvari kao materija, riječi kao oblik i
osoba ministra koji taj sakrament dodjeljuje s namjerom da čini ono što Crkva čini. Ako bilo što
od toga nedostaje, sakrament se ne vrši. "
Nadalje, Crkva je dogmatički objavila formu posvećenja - riječi - euharistije, koja je
nepromjenjiva.

Papa Eugen IV, Sabor u Firenci, „Cantate Domino“ (1441.g.), ex cathedra:

„…sveta rimska crkva, oslanjajući se na učenje i autoritet apostola Petra i Pavla (...) koristi ovaj
oblik riječi u posveti Gospodinova tijela: Uzmite i jedite od ovoga svi: ovo je moje Tijelo koje će se
za vas predati. Ovo je kalež Moje Krvi novoga i vječnoga Saveza: otajstvo vjere, koja će se
proliti za vas i za mnoge ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen.“
Ovo su službene riječi, tj. forma posvećenja (konsekracije) sakramenta.

Papa sveti Pio V, dekret „De Defectibus“, pog. 5., dio 1.:
"Riječi posvete, koje su oblik ovog sakramenta, su sljedeće: „ovo je moje Tijelo koje će se za vas
predati. Ovo je kalež Moje Krvi novoga i vječnoga Saveza: otajstvo vjere, koja će se proliti za
vas i za mnoge ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite meni na spomen“. Ako bi netko uklonio ili
promijenio bilo što u obliku posvećenja Tijela i Krvi, i u toj samoj promjeni riječi, [nova]
formulacija ne bi značila istu stvar, on ne bi posvetio sakrament.“
Papa sveti Pio V, Apostolska konstitucija „Quo primum“, par. 9.:
„Stoga nikome kome nije dopušteno mijenjati ovu obavijest o našoj dozvoli, statutu,
uredbi, zapovijedi, propisu, odobrenju, dopuštenju, deklaraciji, volji, odredbi i zabrani. Bi li,
međutim, netko počinio takvo djelo, neka zna da će gnjeviti gnjev Svemogućeg Boga i
blaženih apostola Petra i Pavla.“

Ovo je nova forma (nevažeće) konsekracije na hrvatskom jeziku:

"Uzmite i jedite od ovoga svi: ovo je moje tijelo koje će se za vas predati. Ovo je kalež moje Krvi
novoga i vječnoga Saveza, koja će se proliti za vas i za sve ljude na otpuštenje grijeha. Ovo činite
meni na spomen."
Dvije promjene su evidentne:

a) Uklonjeno je „otajstvo vjere“ (lat. „mysterium fidei“)

b) Riječ „mnoge“ je u većini vernakularnih prijevoda (uključujući i hrvatski
prijevod) promijenjena u „sve“

Zašto su ove promjene važne?

a) Nepostojanost riječi „otajstvo vjere“ definitivno odstupa od ustanovljene forme

posvećenja. Izraz „otajstvo vjere“ je karakterističan dio rimskog obreda, ali se
također nalazi i u nekim istočnim obredima.
Papa Inocent III u svome pismu „Cum Marthae Circa“ objašnjava značenje i
važnost tih riječi u rimskom obredu:
„Pitao si naime, tko je u kanonu mise kojim se služi čitava Crkva, a za koji se ne čita da
ga je napisao ijedan evanđelista, dodao onaj (izraz) obliku riječi koje je izrekao sam Krist
kada je u svoje tijelo i krv substancijalno pretvorio kruh i vino…Zaista mnogo toga
nalazimo da su evanđelisti ispustili kako od riječi tako i od djela Gospodinovih, a za koje
čitamo da su apostoli ili nadopunili riječju ili izrazili djelom.... Kaže se naime
„otajstvo vjere", jer se drugačije vjeruje nego li se vidi, i drugačije se vidi nego li
se vjeruje. Vidi se naime obličje kruha i vina a vjeruje se istinito tijelo i krv
Kristova, te snaga jedinstva i ljubavi...“
Dakle, izraz „otajstvo vjere“ jasna je referenca na Stvarnu Kristovu prisutnost u
euharistiji. Zanimljivo je spomenuti da su mnoge Protestantske „Crkve“ (npr.
Anglikanci, Luterani, …) izbacile riječi „otajstvo vjere“ iz svojih liturgijskih
obreda, baš zato što označavaju Stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji.
Možemo zaključiti da uklanjanje izraza „otajstvo vjere“ proturječi značenju i
namjeri rimskog obreda.

b) Čini li promjena riječi „mnoge“ u „sve“ značajnu razliku, tj. razilazi li s prvotnim
značenjem? Itekako.
Kao prvo, to nije pravi oblik posvećenja koji je Krist koristio pri Posljednjoj
Večeri:
„Jer je ovo krv moja i Novoga Zavjeta, koja se prolijeva za mnoge na oproštenje grijeha.“
(Mt 26:28)
Kao drugo, s razlogom je korištena riječ „mnoge“, a ne „sve“. O tome su govorili
mnogi sveci, a i sam Tridentski koncil.

Tridentski koncil, 6. zasjedanje, 3. poglavlje:

„Premda je umro za sve, ipak svi ne ostvaruju koristi od Njegove smrti, već samo oni
kojima je priopćena zasluga njegove muke.“
 Katekizam Tridentskog koncila, „O obliku euharistije“, str. 227.:
„Dodatne riječi „za vas i za mnoge“ su uzete, neke od Mateja, neke od Luke, ali ih je
Katolička crkva spojila pod vodstvom Duha Božjega. Služe za proglašavanje ploda i
prednosti Njegove Muke. Jer, ako pogledamo njezinu vrijednost, moramo priznati da je
Otkupitelj prolio svoju Krv za svačije spasenje; ali ako pogledamo plod koji je
čovječanstvo dobilo od nje, lako ćemo ustanoviti da se ne odnosi na sve, već na mnoge
među ljudskim rodom. Kad je, dakle, naš Gospodin rekao: „za vas“, mislio je ili na one
koji su bili prisutni ili na one koji su bili izabrani iz židovskog naroda, kakvi su bili, s
izuzetkom Jude, učenici s kojima je razgovarao. Kada je dodao, „i za mnoge“, želio je da
se shvati da znači ostatak izabranika među Židovima i poganima. S razlogom, dakle,
riječi „za sve“ nisu bile upotrijebljene, jer se na ovome mjestu samo govori o
plodovima Muke, a samo je izabranima njegova Muka donijela plod spasenja.“

Sv. Alfonz Ligouri, „Traktat o svetoj euharistiji“, str. 44.:

"Riječi za vas i za mnoge koriste se za razlikovanje svojstva Krvi Kristove od njezinih
plodova: jer Krv našega Spasitelja ima dovoljnu vrijednost da spasi sve ljude, ali njeni se
plodovi primjenjuju samo na određeni broj, a ne na sve, i to je njihova vlastita krivnja
...“

Dakle, korištenje riječi „za sve“ katastrofično mijenja značenje sakramenta. Nitko,
apsolutno nitko, pa čak niti papa, nema moć mijenjanja riječi koje je Krist sam
ustanovio za neki pojedini sakrament.

Papa Pio XII, „Sacramentum Ordinis“ (# 1), 30. studenog, 1947.:

„Crkva nema moć nad supstancom sakramenata, tj. nad onim stvarima koje je, s
izvorima božanske objave kao svjedočanstvima, sam Krist Gospodin odredio da se
sačuvaju u sakramentalnom znaku…“

Eto, ovo ukratko opisuje situaciju heretičke nove „mise“. Za dodatne argumente,
kao i česte primjedbe, posjetite punu verziju ovog dokumenta.

Plodovi modernizma i II. vatikanskog koncila

Kako je naš Gospod rekao: „Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a
iznutra su vuci grabežljivi. 16Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati.“

Pa, pogledajmo plodove ove revolucije.

1. Primjeri otpadništva nove mise

Dodatno objašnjenje je suvišno.

2. Neke izjave koncilskih i postkoncilskih antipapa

Koncilski i postkoncilski antipape su redom:

Ivan XXIII (1958. - 1963.)

Pavao VI (1963. - 1978.)

Ivan Pavao I (1978. - 1978.)

Ivan Pavao II (1978. - 2005.)

Benedikt XVI (2005. - 2013.)

Franjo (2013.)

U svrhu sažetosti ovog dokumenta, samo ću zagrebati po površini prljave prošlosti (i

sadašnjosti) ovih pojedinaca. Budući da ovdje ima obilje materijala za obradu, u vrlo
bliskoj budućnosti sastaviti ću 6 zasebnih dokumenata, svaki za pojedinog
postkoncilskog uzurpatora.
Pavao VI, Generalna Audijencija, 27. lipnja 1973.g.:
„…sve se mora promijeniti, sve mora napredovati. Čini se da je evolucija zakon koji donosi
oslobođenje. U ovom mentalitetu mora postojati mnogo toga što je istinito i dobro…“

Budući da je i sam bio očiti modernist, nije čudno da je promovirao ovakve poglede.
Zanimljivo je da je ta modernistička pozicija direktno osuđena u Crkvenom učenju.

Papa Pio X, Pascendi (#26), 8. rujna 1907.g., objašnjavajući lažne doktrine modernizma:
"Zakonima evolucije podređeno je sve - dogme, Crkva, štovanje, Knjige koje štujemo kao svete,
čak i sama vjera…“

A i sami smo prije dokazali kako je dogma, odnosno sama Božja istina, nepromjenjiva -
baš kao i Bog.

Benedikt XVI, „Bog i svijet“, 2000.g., str. 209.:

„Naravno, moguće je čitati Stari zavjet tako da nije usmjeren prema Kristu; ne upućuje
sasvim nedvosmisleno na Krista. A ako Židovi ne mogu vidjeti da su obećanja ispunjena u
njemu, to nije samo njihova volja, već istinski zbog nejasnoće tekstova ... Postoje
savršeno dobri razlozi, dakle, za poricanje da se Stari zavjet odnosi na Krista i da
kaže: Ne, to nije ono što je rekao. A postoje i dobri razlozi da ga na to upućuju - o tome se
radi oko spora između Židova i kršćana. "
„Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene,… Ne
mislite da ću vas ja tužiti Ocu. Vaš je tužitelj Mojsije u koga se uzdate. Uistinu, kad biste
vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao. Ali ako njegovim pismima
ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete?“ (Ivan 5:39,45-47)

Evo ga! I do toga smo došli. Čovjek koji se predstavlja Svetim Ocem opravdava
židovsku sumnju u Kristovo božanstvo. Pa, ako čvrsto ne vjeruje da Krist jest Bog,
odnosno u centralno učenje kršćanstva, kako li može vjerovati u ikakvo drugo katoličko
učenje? Ratzinger nije ništa više od ogavnog apostata i lažnog učitelja.

Franjo, 11. listopad 2017, „kateheza“:

„Isusovim otkupljenjem već smo spašeni ... Sve će se spasiti. Sve."
„ 23Reče mu tada netko: "Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?" A on im reče: 24 "Borite
se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.“(Lk 13:23-24)
13"Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji
njime idu. 14 O kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!"
(Mt 7:13-14)
Ivan Pavao II, prva propovijed nakon „početka pontifikata“, nedjelja, 22. listopada
1978. g.:
„'Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.«'(Mt 16:16). Ove riječi
izgovorio je Šimun, sin Jonin, u okrugu Cezareje Filipove... Ove riječi označavaju početak
Petrove misije u povijesti spasenja... Na ovaj dan i na ovom mjestu opet treba izgovarati te iste
riječi i slušati ih: 'Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.' Da, braćo, sinovi i kćeri, prije svega
ove riječi ... molim vas poslušajte još jednom, danas, na ovom svetom mjestu, riječi koje je
izgovorio Šimun Petar. U tim riječima leži vjera Crkve. U istim tim riječima nova je istina,
doista, krajnja i konačna istina o čovjeku: Sin živoga Boga - 'Ti si Krist-Pomazanik, Sin
Boga živoga.'“

Ivan Pavao II, Generalna Audijencija, 22. veljače, 1984. g.:

„(…)tako da se savjest može osloboditi u punoj istini čovjeka, koji je Krist, 'mir i milosrđe' za
sve (…)“
Ivan Pavao II, 25. prosinca, 1978. g.:
„Božić je slavlje o čovjeku.“

Ivan Pavao II, propovijed, 17. prosinca 1991. g.:

„Draga braćo i sestre, pogledajte Krista, Istinu o čovjeku.“

Ivan Pavao II, propovijed, 10. prosinca 1989. g.:

„Poravnajte stazu Gospodnju i čovječju…“

Ivan Pavao II, propovijed, 10. kolovoza 1985. g.:

„Danas, posvećujući vašu katedralu, žarko želimo da ona postane istinski hram Boga i
čovjeka…“
Ivan Pavao II, 25. prosinca, 1985. g.:
„Što je Milost? Milost je upravo očitovanje Boga ... Milost je Bog kao "naš Otac." To je Sin
Božji ... To je Duh Sveti ... Milost je, također, čovjek“

Ivan Pavao II, Redemptor Hominis, 4. ožujak 1979. g.:

„U zbilji, naziv za to duboko divljenje čovjekovoj vrijednosti i ponosu je Evanđelje,
odnosno Radosna Vijest. Također se zove kršćanstvom.“
Karol Wojtyla ljubi Kur'an, 14. svibnja 1999., Vatikan

Wojtyla uporno uči kako je čovjek Krist. Ljudsku prolaznost, ispraznost, grešnost i
nevjernost izjednačuje s Božjom bezkonačnošću, veličinom, bezgrešnošću i vjernošću.
Ovo je apostazija i anti-kršćansko Evanđelje! Međutim, svojom karizmom zavarao je
mnoge nevjerne ovce koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom (Ef 4,14). Jer,
došlo je vrijeme o kojem je Sv. Pavao pričao, vrijeme kad ljudi ne podnose zdrave nauke,
nego sebi po vlastitim požudama nagomilavaju učitelje kako im godi ušima; od istine uho
odvraćaju, a bajkama se priklanjaju. (2 Tim 4:3-4)

Eto, to je sva pažnja koju ću obratiti na ove otpadnike u ovom dokumentu. Mislim da je
trenutno stanje u Vatikanu vidljivo i sasvim očigledno, pogotovo uzevši u obzir
Bergogliove neoliberalne i globalističke težnje koje pokušava opravdati unutar
svojevrsnog hipijevskog okvira lažne poniznosti. Usprkos tomu, svakome od ovih
krivovjernika biti će posvećen posebni (i puno detaljniji) dokument.

Biblijska navještenja i katolička proročanstva ove

situacije
Iako nam proročanstva nisu potrebna za dokazivanje dosljednosti sedevakantističke
stance - ona je dokaziva isključivo proučavanjem Crkvenog učenja - otkrivenja događaje
stavljaju u kontekst, te time daju dodatnu potporu pravovjernoj poziciji. Proći ćemo
kroz nekoliko najvažnijih, a time ćemo se detaljnije baviti u posebnom dokumentu.
1. Ukazanje Blažene Djevice Marije u La Salettu, Francuska (19. rujna 1846.g.)

Ukazavši se dvojici dječice, Sveta Majka Marija otkrila je tragičnu bližu i dalju
budućnost. Osim što je navijestila Prvi Svjetski rat i ostale progone, prorokovala je i o
otpadništvu u Rimu.7
„Rim će izgubiti vjeru i postati sjedištem antikrista.“(#28)
„Zli duhovi zraka s antikristom vršit će velika čuda na zemlji i u zraku, a ljudi će se sve
više i više kvariti(…)“(#29)
„Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista koji su živjeli u preziru
prema svijetu i prema sebi, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i tišini, u molitvi i pokori, u
čistoći i u sjedinjenju s Bogom, u patnji i nepoznati svijetu. Vrijeme je da izađu i dođu
prosvijetliti zemlju…Borite se, djeco svjetla, vi malobrojni koji možete vidjeti; jer evo
vremena, krajeva vremena. “(#30)
„Crkva će biti pomračena, svijet će biti u zanosu.“(#31)

Osim što nam Gospa ovdje otkriva o otpadništvu Rima, govori kako će i on postati
sjedište Antikrista. Zato, mi osobno, smatramo kako je Antikrist figura vladara (čije je
sjedište, naravno, u Rimu). Budući da iz drugih Biblijskih tekstova znamo kako će
Antikrist propovijedati evanđelje protivno pravom, Kristovom, smatramo da je u
poziciji propovijedati upravo netko tko se predstavlja Crkvenim vladarom. Zbog toga
smatramo da je on bio jedan od postkoncilskih antipapa. Ali, o tome tko je on (po našem
mišljenju) bio, detaljnije ćemo razraditi u posebnom dokumentu. Za sada je važno da
smo svjesni Gospine poruke.

Nadalje, Gospa otkriva kako će djece svjetla, odnosno onih koju mogu vidjeti biti malo, te
otkriva kako su oni istovremeno apostoli posljednjih vremena, koji će propovijedati istinu
neposredno prije krajeva vremena.

Jedna od najvažnijih izjava je ta da će Crkva biti pomračena, a svijet u zanosu. Ovo

otkrivenje od neizmjerne je važnosti jer otkriva kako će prava Crkva, pri kraju vremena,
biti u pomrčini.

A što je pomrčina?

7
http://www.catholicplanet.com/future/lasalette-melanie.htm
Pomrčina je pojava kada jedno tijelo dođe u položaj ispred drugog, tako da ga pokriva i
čini teško vidljivim. Primjer je pomrčina Sunca - pojava kada se Mjesec ispriječi između
Zemlje i Sunca, pri čemu Sunce bude djelomično ili potpuno zaklonjeno.

Ista stvar se dogodila sa pravom Crkvom, koja je prognana u pustinju (o tome također
postoje otkrivenja), a koju je pomračila lažna „protu-Crkva“, odnosno organizacija koja
je uzurpirala vlast i zgrade Rima i predstavlja se kao prava Crkva, a ona to nije. To je
upravo postkoncilska sekta koja izruguje pravi Kristov nauk na tisuću različitih načina.
Tako je prava Crkva, pa time i prava vjera, ostala pomračena, jedva vidljiva golom oku.
Kako je i Krist imao Pasiju, tako će i njegova zaručnica - prava Crkva - imati svoju
muku, a kroz nju upravo i prolazi.

Stih koji govori da će svijet biti u zanosu, usporedan je sa stihom Otk 17,8, koji govori
kako će ljudi ostati zapanjeni dijelovima Zvijeri, koja će vršiti mnoga čuda na zemlji i u
zraku. Važno je napomenuti da je riječ „zapanjeni“ prijevod grčke riječi „θαυμάζω”
[thaumazo], koja znači “diviti se” ili „čuditi se“. To opisuje podzemnike koji se dive
postkoncilskim karizmaticima, kao i njihovim lažnim ukazanjima - čudima (npr.
Međugorje) - čija imena nisu zapisana u Knjizi Života. Također, opisuje lažne
tradicionaliste koji se, ne razumjevši da oni nisu važeći službenici, doslovno čude
radikalnim ponašanjem u Rimu. Više o tome u drugom dokumentu.

U daljnjim dijelovima Gospa propovijeda kako će doći do prestanka održavanja žrtve,

tj. mise, potvrđujući da Novus Ordo (postkoncilska) „misa“ nije pravo posvećenje
Kristove Krvi i Tijela.

Ovo ukazanje je bogato i drugim važnim otkrivenjima, ali u svrhu sažetosti preskočit
ćemo ostalo.

2. Proročanstvo svetog Malahije (Irski biskup, 1094.-1148.g. )

Sveti Malahija, Irski biskup, koji je po svetom Bernardu predvidio dan i sat svoje smrti,
1139. godine, kada je došao u Rim na poziv pape Inocenta II, imao je viziju o budućim
papama i antipapama, odnosno o onima koji će se nazivati Petrovim nasljednicima, bili
oni to ili ne.

Tako je napisao 112 kratkih kriptičnih latinskih fraza, svaka na neki način povezana sa
pripadnim papom/antipapom. Taj dokument pohranjen je u Vatikanske arhive, i nije
ponovno otvoren sve do 1556. godine.

Sada ću navesti neke primjere latinskih izreka i njihovu relaciju s pripadnim vladarom.

Papa Inocent X - „Iucunditas crucis“ = „Radost križa“

Papa Inocent X izabran je papom na blagdan Uzvišenja Sv. Križa.

Papa Pio VI - „Peregrinus apostolicus“ = „Apostolska lutalica“

Putovao je u Njemačku da se savjetuje sa carem Josipom II. U zadnje 2 godine svoje

vladavine, revolucionari su ga prisilili da napusti Rim. Nakon napornog putovanja
preko Alpa, umire u Francuskoj. Sa sigurnošću možemo reći da je bio „lutalica“.

Papa Pio VII - „Aquila rapax“ = „Pohlepan orao“

Vladavinu Pia VII zasjenila je vladavina Napoleona, čiji je simbol bio orao. Napoleon je
konstantno bio u sukobu s Piom VII, te je, nakon što ga je papa ekskomunicirao, naredio
svojim službenicima da ga otmu. Ubrzo nakon toga sklopili su dogovor koji je znatno
više išao u Napoleonovu korist.
Papa Pio IX - „Crux de cruce“ = „Križ križa“

Papa Pio IX bio je posljednji vladar Papinske države. Postao je zatvorenik u Vatikanu
kada je Savojska dinastija ujedinila Italiju. Njihov grb bio je bijeli križ.

Papa Lav XIII - „Lumen in coelo“= „Svjetlo na nebu“

Grb pape Lava XVIII u sebi sadrži komet na nebu. Inače, grb je napravljen kada je on
bio biskup, odnosno 35 godina prije nego što je postao papa.

Papa Pio X - „Ignis ardens“ = „Vatra koja gori“

Tijekom pontifikata Pia X došlo je do Rusko-japanskog rata, Meksičke revolucije, te

Prvog i Drugog balkanskog rata. Također, na kraju njegove vladavine izbio je Prvi
svjetski rat, koji je, možemo slobodno reći, zapalio Europu.

Papa Benedikt XV - „Religio depopulata“ - „Religija uništena“

Tijekom njegove vladavine, trajao je Prvi svjetski Rat i dogodila se (ateistička)

komunistička revolucija u Rusiji, u kojoj su ubijeni milijuni katolika.

Antipapa Ivan XXIII - „Pastor & nauta “ = „Pastir i mornar“

Često je nosio odjeću na kojoj je bila utkana lađa.

Antipapa Pavao VI - „Flos florum“ = „Cvijet cvjetova“

Njegov grb sadrži tri ljiljana.

Antipapa Ivan Pavao I - „De medietate lunae“ = „Od polumjeseca“

Započeo je svoju vladavinu 26. kolovoza 1978., kada je mjesec bio napola pun. Također,
dolazi iz župe Belluno, koja znači „Lijepi mjesec“.

Antipapa Ivan Pavao II - „De labore solis“ = „Od rada Sunca“

Rođen je 18. svibnja 1920. - na dan pomrčine Sunca. Također, umro je 8. travnja 2005. -
opet, na dan pomrčine Sunca. Motiv pomrčine spomenut je i u ukazanju u La Salettu.

Antipapa Benedikt XVI - „Gloria Olivae“ = „Slava masline“

Ime je odabrao po svetom Benediktu iz Nursije, osnivaču benediktinskog reda koji za

simbol ima maslinovu grančicu.

Antipapa Franjo I - „Petrus Romanus“ = „Petar Rimljanin“

Stodvanaesti, ujedno i zadnji na proročkom popisu jest Franjo.

Latinska fraza:
„Petrus Romanus, qui pascet oues in multis tribulationibus: quibus transactis ciuitas septicollis
diruetur, & Iudex tremẽdus iudicabit populum suum. Finis.“

Na hrvatskom znači:
„Usred golemog progona Svete rimske Crkve, na prijestolje će sjesti Petar Rimljanin, koji će
napasati svoje stado tijekom mnogih stradanja, nakon čega će grad na sedam brda biti uništen, i
strašni Sudac će suditi svome narodu. Kraj.“

Po proročanstvu ovog vjernog sluge će, nakon vladavine protupape Franje I, Rim biti
uništen (kao i u Otk 11,13; također navješteno u Otk 18,21 ). Stoga, budući da je antički i
poganski Rim već pao 476. g., novi poganski Rim pasti će ponovo na Kraju Vremena.

Čemu ime „Petrus“ ili „Petar“ u opisu Franje?

Po našem mišljenju, budući da je prvi i zadnji rimski car bio Romul, ima smisla da i prvi
i zadnji vladar na poziciji pape ili antipape bude upravo Petar.

Čemu pridjev „Romanus“, tj. u indirektnom prijevodu: „Rimljanin“?

Tijekom svoje vladavine, Franjo, umjesto titule „pape“, neumorljivo ističe svoj naslov
rimskog „biskupa“. Čakštoviše, u svojim prvim riječima nakon što je bio „odabran“,
ističe kako je razlog za „konklavu“ bio taj da Rim dobije svog biskupa.

Zanimljivo je da dolazi iz Argentine, državu koju često šaljivo nazivaju „kraj svijeta“.

Naposljetku, važno je istaknuti da se spominje progon Svete rimske Crkve, što savršeno
odgovara porukama iz ukazanja u La Salettu.

3. Sveti Pio iz Pietrelcine, katolički svećenik i mistik, navijestio je pad Rima

Poznati katolički kapucin i mistik, koji je bio i nosilac presvetih stigma i čije je tijelo do
dana današnjeg neraspadnuto, navijestio je trenutno otpadništvo.

Oko 1960. g., Gabriele Amorth posjetio je Oca Pia i razgovarao s njim o Trećoj Fatimskoj
Tajni (o kojoj ćemo napraviti poseban dokument). Godine 2011., Amorth je u intervjuu
pričao o ovom razgovoru.

Prema njemu, Padre Pio je rekao:

„Sotona je uveden u njedro crkve [fizičke strukture] i vrlo ubrzo vladati će lažnom
Crkvom.“

Amorth također govori kako ga je to „mučilo“.

Kada je Padre Pio čuo za porast broja radikalnih svećenika, sestara i, općenito, naroda u
Italiji, kao i za razilaženje s katoličkim učenjem i manjak Crkvenih zvanja, često je
govorio:
„Hvala Bogu da sam star i blizu smrti!“

Konačni osvrt
I što sada? Što je činiti običnom, teološki neobrazovanom ili nezainteresiranom,
jednostavnom vjerniku?

Njegova zadaća je pratiti Kristov nauk. Tako kaže i propovjednik u svojem posljednjem
obraćanju: „»Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer – to je sav čovjek.« 14Jer sva će
skrivena djela, bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud.“(Prop 12:13-14).

Onaj koji se boji Boga, drži zavjet njegov i brižno ispunjava zapovijedi njegove (Ps 103), taj će
na kraju pobijediti. Jer rekao je: „Ako me ljubite, držite zapovijedi moje!“ (Ivan 14,15)

Zato je potrebno obgrliti tradicionalnu katoličku vjeru i beskompromisno ispovijedati

sve vjerske istine, jer dok ne prođe nebo i zemlja, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona
neće proći, dok se sve ne zbude (Mt 5, 18).

Potrebno je odbiti krivovjerničku revoluciju II. vatikanskog koncila, kao i sve antipape.
Potrebno je izaći iz zajedništva sa postkoncilskom sektom, te prestati pohađati Novus
Ordo „misu“. Sakramente je potrebno primati kod validno zaređenih svećenika.
„Začujem i drugi glas s neba: »Iziđite iz nje, narode moj, da vas ne zadese zla njezina te
ne budete suzajedničari grijeha njezinih! 5Jer njezini grijesi do neba dopriješe i spomenu
se Bog zločina njezinih.6Vratite joj milo za drago, naplatite joj dvostruko po djelima!
U čašu u koju je ona natakala natočite dvostruko! 7Koliko se razmetala sjajem i
raskoši, toliko joj zadajte muka i jada! Jer u srcu je svome govorila: ‘Na prijestolju
sjedim kao kraljica i nikad neću obudovjeti, jad me nikada zadesiti neće!’ 8Stoga u isti
će je dan zla zadesiti: smrt i jad i glad te će sva u ognju biti spaljena. Jer silan je
Gospod, Bog, Sudac njezin!«“
(Otk 18,4)
Više informacija na vaticancatholic.com.
U slučaju da ne razumijete engleski jezik ili imate pitanja ili primjedbe, kontaktirajte nas
ili ostavite komentar. Ova stranica nastojati će redovito objavljivati članke vezane za
Vjeru, otpadništvo u Rimu, i sl.