FORMIRANJE VLADE STOJADINOVIĆ – KOROŠEC - SPAHO

Činjenica da je preko milion glasača dalo povjerenje opoziciji utjecala je na kneza Pavla da
potraži drugo rješenje za politički pravac Jugoslavije nakon Aleksandrove smrti. Jevtićeva vlada
je oborena po istom obrascu kao i prethodna, zakulisnim djelovanjem ministara koji su podnijeli
ostavke u dogovoru s Namjesništvom. Glavni nositelji urote protiv Jevtića bili su ministar vojske
i mornarice Petar Živković i ministar finansija Milan Stojadinović, te trojica ministara Hrvata,
Vrbanić, Kožul i Auer. Povod za ostavke hrvatskih ministara bio je govor ministra unutarnjih
poslova u Narodnoj skupštini Velimira Popovića koji je optužio kandidate „Udružene opozicije“
za protudržavno djelovanje i povezanost s protujugoslavenskom ustaško-makedonskom akcijom
u inozemstvu. Njima su se pridružili Petar Živković i Milan Stojadinović, pa je Jevtić, umjesto
očekivane rekonstrukcije vlade, prisiljen knezu Pavlu predati ostavku cijelog kabineta. Nakon
toga u Namjesništvu su održane dvodnevne konzultacije na kojima su prvi put nakon 6. januara
1929. sudjelovali predstavnici svih političkih skupina. Na konsultacije se odazvao i Vladko
Maček koji se u Beogradu odvojeno susreo i s Petrom Živkovićem. Prema različitim
izvještajima, Maček je knezu Pavlu potvrdio odanost dinastiji i spremnost na rješenje hrvatskog
pitanja unutar Kraljevine Jugoslavije, ali je zatražio formiranje neutralne činovničke vlade koja
bi provela nove izbore, po mogućnosti i za Ustavotvornu skupštinu. Kako je takvo rješenje za
kneza Pavla bilo neprihvatljivo, s obzirom da je želio obnovu političko-stranačkog života, ali bez
promjena ustava prije kraljeve punoljetnosti, mandat za sastavljanje nove vlade povjeren je
Milanu Stojadinoviću.

Time je konačno oživotvorena politička kombinacija koju su nekoliko dana ranije u

memorandumu upućenom knezu Pavlu izložili predstavnici radikala, JMO-a i Slovenske ljudske
stranke. Ukaz o imenovanju nove vlade objavljen je 24. lipnja 1935., a Stojadinović je u
dogovoru s knezom Pavlom preuzeo i resor ministarstva vanjskih poslova. U skladu s
koalicijskom pozadinom, vlada je imala šarolik sastav određen ranijom političko-stranačkom, te
etničkom i vjerskom pripadnošću pojedinih ministara. Prvi sastav Stojadinovićeva kabineta
određivala je i činjenica da se tek trebalo pristupiti utemeljenju nove stranke kao vladinog
političko-stranačkog oslonca u političkom životu i Narodnoj skupštini. Prvu skupinu u kabinetu
činili su ministri Srbi, uglavnom manje poznate ličnosti i stručnjaci bez političkog autoriteta, a
koji su svoj položaj temeljili isključivo na odanosti Milanu Stojadinoviću i povjerenju
Namjesništva. Skupinu bez političkog autoriteta predstavljali su i ministri Hrvati, Milan Vrbanić
i Ljudevit Auer, koji su sudjelovali u obaranju Jevtića, te Nikola Precca, koji je ranije kao
disident HSS-a pristupio šestojanuarskom režimu. Predstavnici JMO-a bili su Mehmed Spaho,
kao ministar saobraćaja, i Šefkija Behmen, kao ministar bez portfelja, dok je Antonu Korošcu
povjereno Ministarstvo unutarnjih poslova, a u vladu je nešto kasnije, kao ministar bez portfelja,
ušao i njegov zamjenik Miha Krek. Kako se položaj Spahe i Korošca temeljio na pripadnosti
strankama koje su zaključile sporazum s radikalima, Stojadinovićev kabinet u javnosti je
označavan i kao „vlada Stojadinović-Korošec-Spaho“. Ulazak u vladu i Petra Živkovića, koji je
kao predstavnik vojnih krugova zadržao resor ministra vojske i mornarice, trebao je prema
Stojadinovićevim navodima djelovati „umirujuće na elemente orjentisane jugoslovenski i
dinastički“.

S obzirom da su se Spaho i Korošec, još u političkom životu Kraljevine SHS, potvrdili kao
neprikosnoveni politički prvaci, koji su iza sebe imali razmjerno čvrste stranačke organizacije i
odane pristaše, nova vlada je u prvom redu označila politički uspon Milana Stojadinovića, do
tada bez istaknutije uloge u političkom životu. jim držanjem i olakšala uvođenje kraljeve
diktature.

U Namjesništvu je prihvaćena zamisao o novoj stranci – Jugoslovenskoj radikalnoj zajednici

(JRZ), jer se ona podudarala s pogledima kneza Pavla koji je težio obnovi političko-stranačkog
života, te postepenom napuštanju diktature. To se trebalo ostvariti putem dolaska na vlast
političkih skupina koje nisu pristupile diktaturi, ali koje nisu ni dovodile u pitanje sisitem
utemeljen na ustavu iz 1931. i diktatorskom političkom zakonodavstvu. Zato je u tadašnjim
političkim okolnostima Stojadinovićeva vlada uistinu stajala u političkoj sredini između pristaša
šestojanuarske ideologije integralnog jugoslavenstva i razbijenih ostataka starih srpskih stranaka,
bez jasnih pogleda na državno preuređenje, te hrvatske državno-pravne opozicije okupljene oko
Vladka Mačeka i HSS-a. U tom smislu Stojadinović je i nastupio u prvoj izjavi za javnost nakon
preuzimanja položaja predsjednika vlade, kada je iznio službeno tumačenje krize Jevtićeve
vlade, te smjer nove vlade u unutarnjoj i vanjskoj politici. Objasnio je kako je kriza Jevtićeve
vlade nastala zbog suprotstavljenih pogleda na političke prilike u zemlji, a da je njegova vlada
imenovana nakon „širokih konzultacija“, što nije bio slučaj s diktatorskim vladama. Njegova
vlada je sastavljena u cilju „smirenja i stišavanja duhova“, a ima višestruki sastav, od ljudi iz
Jevtićeva kabineta, stranaka iz opozicije, koje predstavlja JMO, do radikala i Slovenske ljudske
stranke kao „grupa koje su se držale po strani“. Time je „proširena baza u želji da se u što većoj
meri postigne harmonično zbliženje svih konstruktivnih snaga“. U vanjskoj politici najavio je
nastavak saradnje s tradicionalnim saveznicima (Mala antanta, Francuska), ali je i dodao da
vlada neće propustiti mogućnost za jačanje „srdačnosti naših odnosa sa svim ostalim silama“, što
je bila najava skore promjene ranijeg vanjskopolitičkog smjera.

Stojadinović je slično ponovio i u vladinoj deklaraciji s kojom je 4. jula 1935. izašao pred
Narodnu skupštinu. Naglasio je da je ustav iz 1931. „osnovni pravac unutrašnje politike“ i
podcrtao „princip državnog i narodnog jedinstva“. Vlada će odlučno „sprovoditi zakonitost“ i
poštovati „načela jednakosti i ravnopravnosti građana“. Kao otklon od diktatorskog sistema
najavio je donošenje novih „političkih zakona“ koje treba prilagoditi „težnjama i željama
naroda“. Izrijekom je naveo izborni zakon, te zakone o štampi, zborovima i udruženjima, i
„širokim narodnim samoupravama“. U deklaraciji se ističe da će vlada započeti novu ekonomsku
politiku donošenjem različitih zakona kojima su se trebale ukloniti posljedice krize, ali i provesti
obnova zemlje. Na kraju je izrekao i kritiku prethodnog režima tvrdnjom da „amanet“ kralja
Aleksandra „da čuvamo Jugoslaviju“ nije ostavljen „na čuvanje jednoj ličnosti ili jednoj vladi“,
već „celom jugoslovenskom narodu“. Zato će se „amanet pokojnog kralja“ najbolje očuvati ako
vlada krene „putem smirivanja i stišavanja političkih zaoštrenosti, putem prikupljanja i
koncentracije svih konstruktivnih narodnih snaga, putem proširenja baze na kojoj počiva
autoritet države“.

FORMIRANJE I RAD JUGOSLOVENSKE RADIKALNE ZAJEDNICE U BOSNI I

HERCEGOVINI

Novu koalicionu vladu trebala je podržati nova stranačka formacija, sastavljena od bivših
stranaka. Ta stranka je nazvana Jugoslovenska radikalna zajednica (JRZ), što je značilo neku
vrstu sinteze tri stranke – Narodne radikalne stranke, Slovenske ljudske stranke i JMO. Početak
formiranja ove stranke veže se za jesen 1935. i dolazak ministra predsjednika Stojadinovića u
Sarajevo. Stojadinović je stigao u Sarajevo 29. septembra 1935. u pratnji Mehmeda Spahe i
ministra Branka Kaluđerčića, koji je kao jedan od sarajevskih radikalskih prvaka prije 1929. u
vladi figurirao kao predstavnik bosanskih Srba. U govorima pred okupljenim građanstvom i
predstavnicima svih konfesija i različitih korporacija, a zatim i na primanju u hotelu Europa,
Stojadinović i Spaho izložili su smjer vladine politike na čijoj se podlozi trebalo pristupiti i
utemeljenju JRZ-a u Bosni i Hercegovini. Stojadinović je rekao da su u Sarajevu „ukršteni putevi
Srba i Hrvata i katolika i muslimana i pravoslavnih“, koji su „duša jedne duše i krv jedne krvi“.
Jugoslavenska država izraz je povijesnih težnji naroda čiji su nositelji „Mehmed paša Sokolović,
Karađorđe, srpski sveštenici, Štrosmajer i bosanski franjevci“.
Uprkos zajedničkim težnjama, prošlost je ostavila „duboke brazde čak i među pojedinim
dijelovima jednog istog plemena, a kamoli ne i među tri plemena: hrvatskim, srpskim i
slovenačkim“. Kraljevina Jugoslavija ne treba biti „udobno pristanište samo za jedno pleme ili
jedan dio našeg naroda“, a „Jugoslaveni“ se nisu borili za slobodu „da poslije u toj svojoj slobodi
robuju bilo kome“. Zato svi „Srbi, Hrvati i Slovenci, pravoslavni, katolici i muslimani moraju
imati podjednaka prava i dužnosti“. Prema Stojadinoviću, Sarajevo „svojom složenošću u
vjerskom i plemenskom pogledu, u nacionalnom životu ima da odigra ulogu konačnog
premošćivanja svih razlika koje su među nas donijele historijske prilike“. U Sarajevu je oduvijek
postojala vjerska trpeljivost i sloga, koju su prvi put poremetili „ljudi koji su se svakog dana
busali u prsa i govorili: Mi smo za državno i narodno jedinstvo“. Stojadinović je optužio, kako ih
je nazvao, „integralne Jugoslavene“ koji su „u posljednje vrijeme uspjeli razdvojiti ovdje u Bosni
pravoslavne i muslimane, koji su decenijama išli zajedno“. Zato je stvorena JRZ, kao „nešto što
nije sasvim dovršeno“, a koji treba i Hrvate katolike kao „trećeg brata da uhvati u kolo“. Glavna
svrha JRZ-a je da „pravoslavni i muslimani u Bosni naprave slogu koju nitko i nikada više
razdvojiti ne može“.

Nakon Stojadinovića govorio je i Spaho koji je rekao da se do sporazuma može doći samo putem
„slobode, pune ravnopravnosti i pune jednakosti građana“. Tek kada svi građani „bez razlike
kako se oni zvali, koju vjeru ispovijedali, budu uistinu osjetili se ravnopravni, jednaki i
slobodni“, onda će se „skinuti sa dnevnog reda sva ona teška pitanja koja kao mora tište ovu
zemlju već godinama“. Ukoliko vlada krene ovim putem, prema Spahinoj tvrdnji, „ostvariti će se
jedan bratski sporazum sa našom braćom Hrvatima“. Zato je i pozvao da se ne traži „saradnja
onih koji su do jučer pomagali jedan od najstrašnijih režima u ovoj zemlji“.

Time je označen i jedan od problema u odnosima između JMO-a i radikala pri utemeljenju JRZ,
s obzirom da su mjesne pristaše i prvaci Narodne radikalne stranke, gotovo bez iznimke, bili
glavni oslonac diktature i vladine stranke JNS u Bosni i Hercegovini. Uprkos istaknutoj politici
pomirenja, tradicionalna stranačka netrpeljivost i suparništvo obnovljeni su čim se pristupilo
ustrojavanju mjesnih odbora JRZ-a. Za razliku od JMO-a, koji je u diktaturi sačuvao vodstvo i
odane stranačke pristaše, Narodna radikalna stranka u Bosni i Hercegovini dočekala je
Stojadinovićevu vladu razbijena, bez vodstva i podijeljena u nekoliko međusobno
suprotstavljenih skupina. Veliki dio radikala u Sarajevu slijedio je Milana Srškića, koji je još
ranije napustio JNS, i koji se u posljednjoj fazi diktature nalazio u opoziciji prema Jevtićevoj
vladi. Srškić, koji je umro 1937., ostao je dosljedan protivnik svakog političkog utjecaja JMO-a,
pa je zato i osudio utemeljenje JRZ-a kao „veštačke partijske tvorevine bez prave idejne
homogenosti“. Prema njemu, JRZ čine dvije „klerikalne organizacije“ i „mala frakcija radikala“
koja ne može zaštititi „nacionalne elemente u Sloveniji i u Bosni i Hercegovini“. Srškić je
optužio Stojadinovića da poput beogradskih prvaka radikala i demokrata u političkom životu
prije 1929. „naš svet prepušta na milost i nemilost vodstvu J.M.O.“ Prije smrti, u augustu 1936.
pozvao je na okupljanje svih radikala izvan JRZ-a i na novi sporazum s Hrvatima kojim bi se
konačno onemogućio svaki utjecaj JMO-a. Dio radikala u Bosni i Hercegovini i dalje je bio odan
JNS-u i Jevtiću, pa su i nakon 1935. ostali u opoziciji prema Stojadinoviću, a utjecajnu
radikalsku skupinu, posebice u Sarajevu i Mostaru, činile su pristaše Glavnog odbora i Ace
Stanojevića, koje su na početku pristupile JRZ-u. Nakon razlaza Glavnog odbora sa
Stojadinovićem u decembru 1935. dio radikala u Bosni i Hercegovini napušta JRZ, čime je
dodatno usporeno stvaranje stranačke organizacije koja se od samih početaka nalazila u krizi
zbog borbe za utjecaj između JMO-a i razbijenih radikalskih frakcija.

Osnivanje mjesnih i kotarskih odbora JRZ-a trebalo se provoditi prema „Uputstvima za

obrazovanje organizacija Jugoslovenske radikalne zajednice“ koje je 14. septembra 1935.
usvojio privremeni Izvršni odbor JRZ-a u Beogradu. U njima je stajalo da se „što brže organizuju
odbori u sreskim mestima i opštinama, kako bi se konačno ozakonjenje stranke ubrzalo“.
Ukoliko na istom području ima pristaša više stranaka koje čine JRZ, određeno je da se upisivanje
članstva i utemeljenje stranačkih odbora mora „izvesti u najlepšoj harmoniji“. U slučaju
„podvojenosti“, koja bi dovela do zastoja u osnivanju stranačkih odbora, svaki rad treba
prekinuti dok vodstvo ne donese konačnu odluku. Poslove oko utemeljenja vode „samo ona lica
koja su za to od vođstva celokupne stranke naročito ovlašćena“. Ovlašteni predstavnici trebaju se
povezati sa „pojedinim partijskim prvacima i političarima iz dotičnog kraja, a naročito sa bivšim
pretsednicima okružnih ili sreskih odbora i sa narodnim poslanicima“, a kako bi „u slozi i
harmoniji pristupili izvođenju poverenih im poslova“. U „Uputstvima“ se ustrajavalo da se
cjelokupni rad na prikupljanju zapisnika „o izvršenim organizacijama“ završi najkasnije do
početka oktobra 1935. godine. U stvarnosti, na području Bosne i Hercegovine do tada su
utemeljeni samo privremeni mjesni odbori JRZ-a u Maglaju i Srebrenici, sastavljeni isključivo
od članova JMO-a.

Umjesto istaknute „sloge i harmonije“ obnovljena je ranija stranačka suprotstavljenost, pa je

došlo do pojave odvojenih stranačkih odbora sastavljenih od pristaša JMO-a ili radikala, a koji su
i dalje djelovali kao posebne političke organizacije. Tako je bilo u Bosanskoj Gradišci, gdje su
odvojeno djelovali odbor JRZ-a na čelu s Azizom Bošnjakom, u kojem su se okupljale pristaše
JMO-a, i odbor u kojem su bili Srbi na čelu s Dušanom Subotićem, pravoslavnim svećenikom i
zastupnikom u Narodnoj skupštini izabranom 1935. na Jevtićevoj listi. Odvojeni mjesni odbori
JRZ-a utemeljeni su i u Banjoj Luci, gdje je usporedno djelovao srpski odbor na čelu s Todorom
Lazarevićem, zastupnikom s Jevtićeve liste, i muslimanski stranački odbor na čelu s Hasanom
Džinićem. Podvojenost je, među ostalim, nastala i u Bugojnu, Gornjem Vakufu i Kupresu, gdje
je Momčilo Sokić, zastupnik s Jevtićeve liste koji se priklonio Stojadinoviću, početkom oktobra
1935. utemeljio mjesne odbore sastavljene isključivo od Srba. Njegovu akciju bojkotirale su
pristaše JMO-a predvođene Hamidom Kurbegovićem koji je u istim mjestima utemeljio odbore
sastavljene isključivo od muslimana. Kurbegović je 1936. i u Jajcu osnovao kotarski odbor JRZ-
a sastavljen samo od članova JMO-a, nasuprot kojeg je odvojeno djelovao srpski odbor JRZ-a na
čelu sa Simom Marjancem, također zastupnikom u Narodnoj skupštini izabranim 1935. na
Jevtićevoj listi.
Stanje na tom području ostalo je nepromijenjeno i kasnije, pa je Vlado Ivica, mjesni prvak
Narodne radikalne stranke u Donjem Vakufu, u februaru 1936. izvijestio Stojadinovića o
stvarnim odnosima unutar JRZ-a. Prema njegovu izvještaju, Srbi radikali pozdravili su dogovor o
uspostavi JRZ-a, ali koji je ostao „sporazum na papiru“. Tako je naveo da početkom 1936. u
Jajcu nije postojao niti zametak JRZ-a, a u Bugojnu su i dalje usporedno djelovala dva stranačka
odbora. U jednom su se okupljali Srbi predvođeni zastupnikom u Narodnoj skupštini Sokićem, a
u drugom muslimani na čelu s prvakom JMO-a Kurbegovićem, koji je JRZ „prepustio svojim
prijateljima frankovcima“. Kurbegović, osim toga, „radi samo na zaštiti bivše JMO i hoće da
rasturi sve ono što je naše radikalsko“. Zato kod većine Srba „vlada mišljenje da je ovo JMO, a
ne JRZ“. Radikalski prvak iz Donjeg Vakufa još jednom je Stojadinoviću potvrdio da Srbi u
Bosni i Hercegovini „pozdravljaju osnivanje JRZ-a“, ali ne „na uštrb Srba pravoslavne vere,
radikala i muslimana nacionalista“. Na kraju je upozorio da ako se nastavi odvojeno djelovanje
JMO-a i Kurbegovića, „koji je u duši frankovac i mrzi sve što je srpsko“, tada od JRZ-a „neće
biti u ovim krajevima niti traga“.

Rascjep u JRZ-u na tom području Stojadinoviću je u martu 1936. potvrdio i ban Primorske
banovine Josip Jablanović. U opširnom izvještaju naveo je da još uvijek „nisu prebrogjene
prepreke koje su od ranije postojale megju biv.[šim] Radikalima i biv.[šom] JMO“, a one se
„ispoljavaju i dalje u organizacijama JRZ u bosansko-hercegovačkim krajevima“. Tako u
Gornjem Vakufu djeluje JRZ „sa svoja dva odbora: jedan od bivših radikala a drugi od bivših
Spahinovaca“, a oba nastupaju „nezavisno i bez megjusobnog kontakta“. Prema njegovim
navodima, „Spahinovci znaju samo za Dra. Spahu i kao da ih se drugo ništa ne tiče“. Zaključio je
da pristaše JMO-a „ne smatraju JRZ kao jedinstvenu organizaciju već kao koaliciju sa bivšim
radikalima“.

Slično je bilo i u Travniku gdje su u oktobru 1935. također odvojeno utemeljena dva mjesna
odbora JRZ-a. U jednom su bili članovi JMO-a, u drugom Srbi i muslimanske pristaše Narodne
radikalne stranke prije 1929., a koje je podupirao zastupnik u Narodnoj skupštini i radikal
Sulejman Hafizadić, izabran 1935. na Jevtićevoj listi. Hafizadić je svoju potporu
Stojadinovićevoj vladi uvjetovao time da se u JRZ-u ograniči utjecaj JMO-a, čije je vijećnike u
novom općinskom vijeću u Travniku optužio da „sjede na dvije stolice, kao predstavnici
Radikalne zajednice, a u isto doba idu u Kupres na zbor dr. Mačeka“. Hafizadić je nakon
odvajanja radikalskog Glavnog odbora od JRZ-a, od početka 1936. nastavio politički djelovati u
okvirima srpske „Udružene opozicije“. Ban Drinske banovine Predrag Lukić je i u septembru
1936. ustanovio da među pristašama JRZ-a u Travniku „nema sloge, a sem toga izvestan broj
muslimana nije u J.R.Z.“. U stranku je upisan mali broj članova i „nikakve političke živosti niti
rada na organizaciji J.R.Z. nema“, a sve je „samo formalno sprovedeno“. Ban je izvijestio
Stojadinovića i da u travnički kotar treba „što pre uputiti koju od autoritativnih partiskih ličnosti,
svakako jednog muslimana i jednog pravoslavnog da se tamo koji dan, ne prolazno, zadrže i
stanje u J.R.Z. srede“.

Zastoj u stranačkoj organizaciji nije ostao nepoznat javnosti, pa je već krajem oktobra 1935. u
sarajevskoj srpskoj Jugoslovenskoj pošti zlurado objavljeno da među radikalima u JRZ-u vlada
nezadovoljstvo s „izvjesnim postupcima u našem javnom životu“. Tako je „jedan ugledan
radikal“ ustvrdio da su nesporazumi nastupili jer su na skupštinskim izborima u maju 1935. u
JMO-u „došli do uticaja elementi koji su bili po svom vaspitanju i orijentaciji vrlo daleko od
linije koju zagovara JRZ“. Posljedica njihova djelovanja je „postupak sa nacionalistima
muslimanima i sistematsko uklanjanje svih pa i najispravnijih nacionalnih elemenata“.
Nastupanje JMO-a je označeno kao „vršljanje u JRZ“, a koje među Srbima i radikalima stvara
„teška raspoloženja i psihozu“. Vodstvo JMO-a se zato poziva da ukloni „elemente koji nemaju
veze s našom političkom linijom“, i to na način da ih umjesto u JRZ „trebaju uputiti Ademagi
Mešiću“, koji je „stvorio mogućnost za njihovo okupljanje“.

Za svoje stavove JMO se pravdala da ne želi imati posla sa ljudima koji su podupirali
šestojanuarsku diktaturu. Početno ustrajavanje JMO-a na odbacivanju saradnje s onima koji su
podupirali diktaturu dovelo je u nekim mjestima i do potpunog isključivanja Srba iz tek
utemeljenih stranačkih odbora. Tako je početkom oktobra 1935. sazvana utemeljiteljska
skupština JRZ-a u Čapljini na kojoj su se okupili samo muslimani, pa su tek osnovanom odboru
stigle pritužbe zbog izostanka Srba, ali i zbog premještanja srpskih činovnika koje je vlada, kako
se tvrdilo, provela na zahtjev mjesnih pristaša JMO-a. Predsjednik mjesnog odbora JRZ-a u
Čapljini Salem Metiljević pobijao je srpske pritužbe navodima da je stranački odbor „izabran
voljom svih muslimana Čapljine“, a da su saradnju odbili samo oni Srbi „koji su bili istaknuti
nosioci Jevtićeve politike“. Prema njemu, pristašama JMO-a je „dobro poznato zašto nekolicina
(…) neće da sarađuje sa muslimanima i kako su se pojedinci eksponirali za Jevtićev režim i što
su sve radili za vrijeme toga režima“. Zato se „neće dozvoliti da istaknuti Jevtićevci vode i
nadalje glavnu riječ i da rade protiv interesa narodnih“. Metiljević je zanijekao da JRZ progoni
srpske činovnike, „nego je istina da rade na tome, da se iz Čapljine maknu oni činovnici koji su
radili protiv naroda“.

U pozadini srpskog nezadovoljstva bio je pokušaj premještaja iz Čapljine liječnika Nikole

Principa, brata sarajevskog atentatora Gavrila Principa, koji je u diktaturi bio jedan od mjesnih
prvaka JNS-a i starješina Jugoslavenskog sokola, a koji je nakon utemeljenja JRZ-a predao
ostavku u državnoj službi. Za mjesne prvake JMO-a Nikola Princip je bio „vođa i najagilniji
agitator režima, koji je zatirao i ubijao ono što je svakom narodu najsvetije“. Opisivalo ga se kao
prvaka JNS-a koji je u diktaturi u Čapljini „žario i palio“, pa je zato bilo opravdano da je
„dolaskom vlade JRZ i padom diktatora i samozvanih firera, pala i moć ovoga hećima
[liječnika]-političara“. Njegov slučaj se našao i u raspravi u Narodnoj skupštini kada je zastupnik
JNS-a Risto Grđić ustvrdio da se Principovim premještajem iz Čapljine, po zahtjevu pristaša
JMO-a, „goni čitav srpski narod u Bosni i Hercegovini“ i zapitao Stojadinovića „šta će misliti i
kakvo će uverenje steći onaj neuki i siroti seljak kad vidi da se goni brat Gavrila Principa“.

U blizini Čapljine, koja je pripadala stolačkom kotaru, već u septembru 1935. zabilježen je
incident čiji će odjeci i kasnije opterećivati pokušaje utemeljenja mjesnog i kotarskog odbora
JRZ-a u Stocu. Tako je uoči početka stvaranja stranačke organizacije u stolačkom kotaru među
muslimanima „nastala (…) uzbuna i da nije bilo nekoliko hladnokrvnih ljudi iz Stoca, koji su
umirili svijet, bilo bi došlo do krvoprolića“. Prema pismu ministra Šefkije Behmena Milanu
Stojadinoviću, sredinom sptembra 1935. za vrijeme molitve i „učenja mevluda u džamiji u selu
Ričice sreza Stolac, dok je vladala grobna tišina jedna grupa od 6-7 četnika privukla se
neopaženo džamiji i opalila iz vojničkih pušaka jedno salve (…)“. Na mevludu je bilo „6-7.000
ljudi“, pa je „svijet iznenađen ovom pucnjavom, poletio (…) iz džamije“. Behmen se potužio i na
držanje žandarmerijske ophodnje koja je „pri svem ovom bila pasivna“. Od Stojadinovića je
zatražio da se krivci kazne i time „već jednom stane na put ovakvim izazivanjima mirnog
stanovništva sa strane neodgovornih elemenata, a naročito što se tiče nošenja i upotrebe vojnih
pušaka“.

Ubrzo je iz Ministarstva unutarnjih poslova u Beogradu stigla obavijest da je, prema navodima
banske uprave u Splitu, skupina četnika koja je dolazila iz pravoslavne crkve u Čapljini, uistinu
zapucala u blizini džamije, ali jer su „prema sopstvenim izjavama hteli da uveličaju svečanost na
taj način“. Prema objašnjenju saslušanih „četnika i seljačke družine“, okupljeni muslimani
pucnje su doživjeli „kao (…) veselje“, dok je samo mjesni prvak JMO-a u Stocu Omer
Rizvanbegović događaj shvatio „kao izazivanje“. Mjesni odbor JRZ-a u Stocu je „definitivno
izabran“ tek u aprilu 1936. kada je dužnost predsjednika preuzeo gradonačelnik Omer
Rizvanbegović, koji je bio i izaslanik banovinskog stranačkog odbora Primorske banovine u
Glavnom odboru JRZ-a u Beogradu. Iako je na stranačkoj utemeljiteljskoj skupštini isticao
„potrebu zajedničke iskrene saradnje sa ostalom braćom, naglašavajući da današnja vlada ne
operiše u narodu s bajonetama“, izvan mjesnog odbora JRZ-a ostali su stolački Srbi.

Tako su pokušaji da se izvrši političko ujedinjenje JMO i radikala u Bosni i Hercegovini

uglavnom završavali neuspjehom, što je imalo određene reperkusije po odnose muslimana i
pravoslavnih u periodu rada koalicione vlade. Muslimani i JMO su tvrdili da je kroz JRZ
nastavio život netolerantni sistem represije iz vremena diktature, dok su se pravoslavni žalili da
su sa JRZ potpuno prepušteni na milost i nemilost Spahi i muslimanima, koji sada „vedre i
oblače“ i imaju daleko veći utjecaj i na zapošljavanje i na političke odnose u pokrajini od Srba.
Ipak, ove se razdoblje 1935-1939. generalno ocjenjuje kao period relativne stabilizacije
društveno-političkog i privrednog života u Bosni i Hercegovini, dijelom i uslijed činjenice da su
pojedini bosanski kadrovi imali značajnu ulogu u radu vlade u Beogradu.