Franjevačka klasična gimnazija, maturanti, generacija 2019./20.

JA SAM TVRĐAVA KOJA SE NE PREDAJE!

U životu nailazimo na razne prepreke, razne probleme koje trebamo nadići. Svaki dan je nova
borba, lakša ili teža od prethodne. Na kraju dana bitno je samo izaći kao pobjednik.
Hrabrost ili snaga? Vjerojatno i jedno i drugo, a povremeno i više od toga potrebno nam je
svakodnevno da bi izdržali sve što nam život pruža. Lako je predati se, odustati, pustiti sve
svojim tokom. No, postoje stvari i osobe za koje se vrijedi boriti, vrijedi biti povrijeđen i
ranjen, ali zbog istih tih razloga nikada se ne predati. Možda ne zbog sebe samih, ali uvijek
postoji nešto što nas drži i potiče na borbu. Bitno je isto tako imati nekoga u životu na koga
uvijek možemo računati, nekoga tko će biti naš oslonac, vlastita tvrđava, uz koju smo uvijek
jači. Nakon svakoga dana ponovo skupiti hrabrosti i snage za sljedeći, biti pozitivan i prijeći
preko svega što nam otežava život, jer kako mislimo tako će nam i biti. Sve je u životu prolazno,
sve se mijenja, a na nama je hoće li to biti na bolje ili na lošije.
Kao što sam i na početku rekla, samo je bitno svaki dan izaći kao pobjednik nad samim sobom.
Nikada se ne predati. Stajati čvrsto na zemlji pri svojim odlukama i stavovima. Biti baš poput
tvrđave, velik i nepomičan, snažan i čvrst.

Nekada se pitam zašto postojim, što sam ja zapravo, koja je moja svrha i slično. Svaki put doĎem
do istog odgovora. Ja sam čovjek odabran za nešto i postojim da bih živio ono o čemu sanjam. Svi
znamo da je život surov. Kroz život više puta padamo i ne želimo ustati. Osobno sam više puta
poželio da umrem misleći da bih tada skratio sve muke i da bi mi tada bilo lijepo. A što nakon smrti?
Čemu to težim? Gdje idem? Što me tamo čeka? Ta pitanja su misterij za nas smrtnike. I tada dolazi
do neočekivanog preokreta. Dobijem snagu da ustanem i ponovno počnem ispočetka. Shvatio sam
da kroz život dobijemo mnogo boli, tuge i problema. No, svaki problem ima rješenje. To mi je
govorila profesorica matematike kada smo učili jednadžbe. Tako je i sa životom. Mnogo zbrajanja,
oduzimanja, množenja i dijeljenja. Nalazimo prijatelje, gubimo iste, osnivamo obitelj itd. Ali na kraju
sve to izgubimo. Tu nastaje problem. Naravno, mislim na to gubljenje. Svi smo tužni kada umre
netko iz obitelji, plačemo za njim i slično. Tada shvaćam da nemam koristi od toga da jadikujem i
plačem jer ga tim sigurno neću vratiti. Postajem jači, ustajem i borim se da nastavi svoj život,
dosegnem snove koje sam do tada sanjao. Sjetim se rata, mislim slika i priča koje sam čuo o njemu.
Sve je bilo porušeno, ali sada ja nešto novo na tom mjestu. Dakle, iz toga mogu zaključiti da se u
životu nikada ne treba odustajati od onoga što sanjam i da se borim za ono što volim. Sve slavne
osobe iz povijesti su slavne zbog junaštva, a ne zbog predaje. Dakle, nikad se ne želim prestat
boriti jer jednog dana će cijeli svijet znati tko je onaj koji je pisao. Poslije kiše doĎe duga, zato
čitatelju digni glavu, zauzmi gard i bori se! +
 Ovih dana mi kroz misli prolazi rečenica koju nedavno pročitah, glasila je
ovako: „Život je ono što se dešava dok ti praviš planove za budućnost“. Doista je
tako. Dok smo djeca često i ne vidimo one lošije strane svijeta ili ih jednostavno
ne shvaćamo, živimo djetinjstvo onako kako i treba da bude, bezbrižno. Kasnije
počnemo odrastati i shvaćati da svijet i nije tako savršen. Život i svakodnevnica
nam postaju jasniji, kao da je netko strgnuo zavjesu s prozora. Jer život ne piše
samo bajke, nego ponekad i drame. Svaki preživljeni dan i prespavana noć dio
su ogromnog mozaika. Nikada se jednom preživljeni trenutak neće ponoviti, i
zato treba živjeti u svakom trenutku ovog nesavršenog života. Prihvati svoj život
onakav kakav jeste. Čak i ako nisi zadovoljan njime u ovom trenutku, stvarnost
je koju živiš i dužan si ponajprije sebi prihvatiti ga točno u onom obliku u
kojem postoji, a svojim djelovanjem raditi na svemu onome što bi želio
promijeniti. Mi smo nova generacija. Spremni smo da učimo, radimo,
napredujemo. Neobuzdani srljamo u budućnost, nošeni novim svjetlom koje
obasjava naša srca i gura nas naprijed. Mi tečemo kao vrijeme, patimo, radujemo
se, smijemo, bolujemo, volimo, a u stvari živimo. Ako želimo svijet koji će nam
blistati, treba se boriti svom snagom, ne gubiti nadu nijednog trenutka, a
najprije vjerovati sebi i svojim snagama. Svijet u kome želimo da živimo biće
skrojen od ljubavi, sreće, nade i zdravlja. Kada je čovjek ispunjen iznutra,
vanjština se lako dotjera. Danas pokušajmo što vedrije gledati na svijet, truditi se
pronaći tračak šarenila i odagnati sive tonove. Nastojati da svaki dan bude nova
prilika kako bismo pronašli ono dobro u svijetu. Preko crnih misli dodajmo
bijele, jer život je onakav kakve su ti misli. I zato ajde da u teškim danima
budemo tvrđava koja se ne predaje, tvrđava sa jedinom zastavom srca. Srca, koje
je zaštićeno bedemima kamenih zidina, koje čuva svu svjetlost, liječi stare i
duboke rane i sprema se za nove bitke.

Svi mi u nekim trenucima osjetimo slabost i bol, kao u ovoj sad. Ali, nadam se da bol ne osjedate jer
to bi značilo samo jedno... COVID-19 ! Ipak mislim da smo mi klasičari od čelika i da nam ne može
nitko ništa, pa čak ni taj virus. Ali opet jedno ljudi, PERITE RUKE! Svako jutro, pranje ruku 20 sekundi
kao dobar start novog dana. Svi smo mi tvrđave koje se ne predaju, pogotovo maturanti u ovim
trenucima moraju biti rame uz rame. Tko de koga bodriti ako nedemo jedni druge? Ipak mi je malo
žao što posljednje srednjoškolske dane ne provodimo u hodnicima škole jer nam je ovo najljepši
period u životu ali eto, život je kao vožnja biciklom - treba neprestano idi naprijed, bez zaustavljanja,
da se ne izgubi ravnoteža. U ovom moru ludila moramo biti potpora svojim najbližim i drugim.
Čuvajmo se raja, da ovom ludilu dođe kraj.
 č ć č
č č
ć đ č š
ć š š š č
ć š
đ ć š
š
š
č „ ć
ć š
ž š „
š Đ đ
š č 
ž ć ž
đ š š š ć ć ć „
č š ć č

Na prvo stablo popeo sam se sa 6 godina, na prvu planinu sa 18, a u svemir otišao sa 28. Živjeli smo na egzoplanetu Proxima
Centauri B u koloniji 4-B. U početku nisam imao mnogo kontakta sa posadom, prvo iz razloga jer ne volim dodire jače od
pružanja ruke. No spotakle me mnoge oluje zbog kojih sam se naučio držati čvrsto za ljude, bez da ih puštam. Veterani
astronauti učili su nas mnoge stvari, od apstraktnih izumrlih jezika sa Zemlje pa sve do građe Homo ludensa. Da, to sam ja
danas, čovjek koji se igra. Moje iseljenje i takoreći promocija u novu koloniju nije došla bez truda i pomoći ostalih. Koliko puta
sam plakao a suze nisu mogle teći niz obraze, gravitacija je uistinu kurva. Koliko puta sam pokušao pobjeći a nisam imao
kome. Naravno nisam bio onaj kojeg su svi tlačili, često sam znao biti i ja tlačitelj. Ludens. Preživio sam takve nedaće,
pustinjske oluje. Često me nisu pozdravljali na ulazu u kapsulu. Gledali me čudno. Zato što sam drugačiji? Možda zato što
sam sa TRAPPIST-1d-a, malog planeta koji nije poznat po mnogim stvarima, ljudi su radnici, bez većeg cilja. Ali ja ga itekako
imam, idem dalje, zamislite, pisat ću u vremenu kada se pisci najmanje cijene. Zašto? Ludens.
Vjerujem da već neprestano na Internetu čitaš o nekim zabrana, zabrani od ovog, zabrani od onog. Jedna
uključuje drugu, druga treću, treća... sve ide u neku beskonačnost.
Zabranjeno je biti blizu, zabranjeno je okupiti se, zabranjeno je ići na misu, zabranjeno je ići na kavu, a
pored svega zabranjeno je ići i u školu, što nam je jako teško palo one kobne srijede kad se o tom šuškalo,
a kako je tek bilo kad je to stvarno odlučeno. Ali... Pomirili smo se s tim, upalivši laptope i mobitele
uključili smo se u virtualni svijet i skupljamo znanje. Ono znanje koje nam treba za budućnost, ne za prvi,
drugi ili treći razred pa ni za četvrti nego za nešto, nama puno veće i važnije, za maturu, za fakultet, za
život. Vjerojatno ste čitali na društvenim mrežama da nisu otkazani ni sunce ni proljeće, ni glazba ni
čitanje, ni mašta ni snovi, ni prijateljstvo ni obitelj, ni razgovori ni nada ni ljubav. Ali, mislim da nam
najteže pada što nije otkazana ni matura. Sve ide svojim redom. Neka ti to ne bude najveći problem. Budi
hrabar! Odvaži se sjesti, raditi zadaću, učiti. Organiziraj si dan! Odvoji si dovoljno vremena za učenje,
ostatak neka bude za jelo, za druženje, za odmor, za film, za seriju, za ono što voliš... Ne budeš li sretan
onda kada dan ispuniš i daš sve od sebe u njemu? Čovječe, tvoja sreća ovisi o tebi samome. Iskoristi to! Uz
to, da bi zaštitio sebe, a i druge, sebi drage osobe, moraš ostati doma, a nije li onda razumljivo iskoristiti
vrijeme na najbolji način, olakšavajući sebi sutrašnji dan, sljedeći mjesec pa i godinu.
Ljubav nije otkazana pa neka ne bude ni tvoja ljubav prema učenju otkazana! Nije ni nada otkazana.
Stoga, vjeruj i nadaj se da će sve biti dobro! Ne budi tvrĎava koja će se predati jer, samo jaki poput tebe
ostaju do kraja. Uči, radi i čuvaj se!
 Pomalo ironično, ali ovo vrijeme je idealno za ovakve teme. U samo par dana život se
zaustavio, sva dnevna rutina je nestala, sve ono što smo uzimali ‘’zdravo za gotovo’’ postalo
je predmetom želja. Ipak, u svemu tome, kroz svaku nit zabrinutosti i panike, pulsira život i
nada.
Sve njene predostrožnosti i zaštite svode se na isto: pokaži odgovornost prema sebi i
drugima, oslušni prirodu i poštuj njene zakone. U biti, okreni se čovjeku, onome
unutarnjem i poslušaj razum. Puni smo snova, planova, želja. Ovo proljeće je za nas trebalo
biti vrhunac jednog perioda i započinjanje drugog. Ali, ma koliko god bilo teško prigušiti
sve to u sebi, moramo vjerovati da samo snagom razuma i volje možemo pobijediti izazov
koji je pred nama. Vrijeme u kojem živimo omogućilo nam je da smo, iako fizički odvojeni,
stalno u kontaktu i da možemo pružiti podršku jedni drugima. Učiti, da budemo spremni na
vrijeme koje će doći, biti razumni i ne paničariti, jer nas u životu čeka još mnogo izazova.
Strah od nepoznatog prevladati vjerom u čovjeka, u solidarnost, znanje i iz svega izvući
maksimum. Iako nismo puno preživjeli, moramo u krugu svojih obitelji naći snagu da
prihvatimo ono neizbježno i da s vjerom i jače čovječanstvo preuzmemo na sebe teret života
i poslije pandemije naĎemo sve radosti i nade koje smo i očekivali.

Proljeće je stiglo, priroda se budi. Trebalo je biti sve kao i prošlih godina moga života kada
nastupi ovo doba. Ipak, ovo proljeće se razlikovalo u tome što moje kolege i ja po
posljednji put zajedno trebamo sjesti u školske klupe i privesti školsku godinu kraju, ali
nažalost tome se ispriječio mali neprijatelj.
Dan deseti. Svi smo već toliko u svome domu i svijet oko nas je stao. Polako nas izjeda
nervoza, antisocijalnost i dosada. Pratimo koliko zapravo napreduje mali neprijatelj svijeta
zvani COVID-19. Pojavio se neočekivano i utjerao strah u kosti ne samo starijima, nego i
nama mlađima. U ovim trenucima zaista želim biti tvrđava koja se ne predaje. Održavala
sam svoju tvrđavu jakom koliko sam mogla u svojih devetnaest godina pa i sada to
pokušavam i neću dozvoliti da je ovo stanje sruši. Rado bih premotala sve ovo do onoga
trena kada sve prestaje, ali to je nemoguće. Do tada, sama pokušavam ubrzati ovo
vrijeme i ispuniti dan raznim aktivnostima i svime onime za što prije nisam imala vremena.
Čitam knjige, sviram klavir, gledam već stoti film i nastojim misliti pozitivno. Razmišljam, zar je
stvarno bio potreban virus da se posvetimo sami sebi i svojim najbližima? Bez prijatelja oko
sebe, shvaćam koliko nas ovo sve može uništiti, ali svi jedne druge čuvamo u mislima i
nadamo se da nam ništa neće biti. Želim samo da svi prebrodimo ovo i da nastavimo
voditi normalan život. Smirujući sebe i zatvarajući se u kuću ni ne shvaćamo koliko
pomažemo svima. Ja se ne prestajem nadati da će se ovo ubrzo završiti te da ću za par
tjedana sjesti u školsku klupu i s prijateljima pričati lice u lice o svemu što smo propustili.
Ne želim da samo ja budem tvrđava koja se ne predaje. Želim da to budu i moji prijatelji, ali
i svaka osoba na ovome svijetu. Ne smijemo dopustiti da izgubimo rat i da nas pobijedi
nešto toliko malo. Ovo je naš svijet i mi na njemu vladamo. Ne izlaži se opasnosti, ne izazivaj
neprijatelja, ostani doma, čuvaj sebe i druge!
 Svakoga dana svjedočimo katastrofi koja nas je zadesila, gledamo kako
ljudski životi odlaze s ovoga svijeta kao pokošeni. Teško je u ovakvim
trenutcima globalne katastrofe reći kako će sve biti u redu, ali upravo je to
ono što nam je preostalo. Preostala nam je vjera. Vjera u bolje sutra.
Iako su se naši životi zaustavili u trenutku. Sve ono što nam je bilo sasvim
normalno, sad je postalo luksuz, predmet želje i iščekivanja. No ipak nam
preostaje nada i vjera. Nada i vjera u ljudsku sposobnost, znanje i iskustvo.
Nada i vjera u one oko nas koji svoje živote stavljaju na kocku kako bi spasili
čovječanstvo i one koji isto to rade kako bi učinili da nam životi budu što je
moguće normalniji i u ovakvim vremenima. Nada i vjera u bolje sutra koje
čeka samo nas, nikoga drugoga. Nada i vjera da ćemo ovo jednom svi
ponovno zajedno zvati još jednim jučer i još jednom stepenicom uz koju smo se
uspjeli popeti, ma koliko je teško bilo.
Stoga budimo doista hrabri, jer, kako god to nama izgledalo, sve će biti u
redu. Naši će se životi vratiti u normalu. Vratit ćemo se u školske klupe, na
poslove. Vidjet ćemo drage ljude i popiti tu kavu s njima. Ta će kava biti još
ljepša, jer je dugo očekivana. Nadam se da ćemo iz ovoga naučiti nešto i to
nositi sa sobom do kraja svojih života. Nadam se da će nam ovo biti samo
jedna lekcija u nizu. U ovim trenutcima priželjkujemo ono što smo nekada
mrzili, proklinjali, što nam je bilo mrsko, što nismo željeli. Nadam se da ćemo
u ovo doba svi napokon postati svjesni koliko nam je sve to zapravo značilo i
koliko nas je usrećivalo, da ćemo napokon postati zadovoljniji onime što
imamo. A dok sve ovo ne završi, ostanimo doma i pazimo na sebe i svoje
bližnje. Budimo hrabri, jer će sve biti u redu.

Dragi drugari!
Pišem vam u ovo surovo, neizvjesno i teško doba, kako bi nam svima bilo lakše prebroditi situaciju u kojoj smo se našli.
Ne želim vam govoriti o sebi, svakako već mnogo znate... Pričat ću vam o jednom niskom, malom čovjeku, najtoplijeg srca i
duše. Čovjeku koji je živio u periodu nestašice hrane, bolesti, ratovanja, pucanja i straha, a kojeg ništa nije moglo pokolebati –
mom dedi. Jedan nepisani zakon kaže da dede i unuci imaju posebnu vezu. Posebno unuke. Ljubav koju je dedo meni
poklanjao kada sam bila mala, bila je jasna svima onima koji bi ušli u kuću i vidjeli moju sliku na sredini zida. Naša interna
šala bila je ta, da samo drug Tito i ja smijemo tu stajati. Tako je i danas. Sama danas, kad o meni priča, vidite mu često i suzu
u oku – kažu da je radosnica. Oduvijek me zvao „oči moje“. Prije dva mjeseca doživio je kirurški šok. Bio je mnogo loše. Sat
vremena nakon pada u šok, njegovo srce je stalo. Mislili smo da je gotovo. Meni nitko nije ništa govorio, a nekako sam sve
osjetila – kažem vam, čudna je ta ljubav između nas. Kasnije tog dana, saopćili su mi vijest. Vrijeme mi je stalo, sve je stalo.
Osjetila sam nepoznatu bol u srcu – učinilo mi se na trenutak da srca i nemam više, raspalo se. Od bola plakati nisam mogla.
U ruci sam držala sliku nas dvoje na prvi dan moga rođenja i sliku na kojoj mu plačem na ramenu jer krećem u školu – dedo je
uvijek bio moje rame za plakanje. Sve što sam željela jeste da mu posljednji put kažem da ga volim i da bar još jednom čujem
kako me zove „oči moje“. Kada su svi govorili da je gotovo, vjerovala sam svim srcem da nije.
Hvala Bogu pa sam vjerovala. Dedo je doživio kliničku smrt. Došao nam je. Stisnuo me za ruku. Rekao mi je oči moje. Takvog
ga i znam. Jakog i nepokolebljivog... Mojoj sreći nema kraja. Ponovo sam pored svog dede – tvrđave koja se nikada nije
predala.
Drugari moji, nikada ne prestajte vjerovati!
 Naslov „Ja sam tvrđava koja se ne predaje“ možemo usporediti sa današnjom
situacijom u svijetu koja nas je zadesila. Ja kao građanin Bosne i Hercegovine
nisam ni slutila da će se nešto ovako desiti i ovdje. Ove godine 2020. došlo je
do velikog uništenja mnogih života. Svi mi koji živimo u Bosni govorili smo kako
neće do nas doći. Sve je počelo od prilike prije mjesec dana. Svijetom se počeo
širiti Corona virus, virus koji je sličan gripi, ali razlika je što Corona virus
sprječava normalno disanje. Sve je počelo od Kine i Japana koji su kilometrima i
kilometrima udaljeni od nas. Ali širenje je iz dana u dan počelo širom Europe.
Životi na tisuće ljudi su ugroženi. Mi kao tinejdžeri ne shvaćamo ozbiljnost
situacije u kojoj se nalazi cijeli svijet. Sve je stalo, djeca i njihov smijeh
na igralištu se više ne čuje, nema ljudi na ulicama, vlada pohlepa… Iz dana u
dan sve je teže i teže… Mnogi ne shvaćaju ozbiljnost ove situacije. Stajanjem
svijeta naša planeta se opravila od nemarenja ljudskog( zagađene rijeke, mora,
tvornice…), ali zato je mnogo duša naš svijet napustilo. Ja trenutno sebe mogu
smatrati kao tvrđava koja se ne predaje, tako se i ostali mogu osjećati te ne
smiju odustajati. Iako je ljudima teško i po prvi put se susreću sa ovakvom
situacijom, trebaju biti borbeni, dati sve od sebe i biti uporni. U jednu ruku
ovo gledam i sa vjerske strane, kao da nas Bog sve kažnjava zbog naše pohlepe i
nepravde. Ljudi nisu marili za smrću tisuće ljudi u Africi i to je jedan od
očitijih primjera ljudske nemarnosti jednih za druge… No sada kada je do njih
došlo, svijet se boji smrti i bori se do zadnjeg daha da ostanu živi, jer ljudi
nisu svjesni koliko je život vrijedan dok ga ne kreneš gubiti i dok ništa ne
mogneš poduzeti po tom pitanju da ostaneš živ. Iskreno i trebamo se bojati, ali
bez obzira na sve trebamo biti jaki kao tvrđava i ne treba se predavati nikad.
Najgore je u životu postati kukavica i odustati. Ne, nikada ne odustaje i
zapamti uvijek može biti gore. Zahvaljuj za život i bori se za njega. Život je
blago koje trebaš dobro čuvati i cijeniti ga.

Dođe to vrijeme kada se jednostavno umorimo od svega i nemamo volje ni za čim. Dogode nam
se neke stvari, koje mijenjaju nas i naš kompletan život. Poslije nekih stvari jednostavno čovjek
ne može da bude isti, koliko god se on trudio da se vrati na staro. Kako se ponašati onda u
životu kada nam sve na neki način krene nizbrdo, a moramo biti jaki radi ljudi oko sebe, a i radi
samih sebe? Ponekad nam život zatvara vrata jer je potrebno da krenemo dalje. Kada su
vremena teška, sjetite se da se sve dešava sa nekim razlogom i da je sve ono na neki način
jedno veliko upozorenje za sve nas. Sjetite se da je u životu sve prolazno. Svaki put kada pada
kiša i ona prestane nakon određenog vremena. Ništa nije vječno. Čovjek mora tisuću puta pasti
i isto toliko puta ustati. Koliko god mi govorimo da nemamo snage i da nam je dosta svega,
uvijek nađemo negdje duboko skriven u sebi posljednji atom i krenemo dalje. Jer nikome u
životu nije lako i svatko prolazi kroz nešto, samo što to dosta ljudi skriva u sebi, ne želeći
druge da opterećuje svojim problemima. Ako sebe srozate u vlastitim očima, onda će vas i
okolina gledati sa omalovažavanjem. Budite ponosni, samouvjereni, budite spremni da učite i da
se doživotno usavršavate, jer vi ste tvrđava, ponosna i jaka, teško osvojiva. ˝Postoji citat koji
me vodi kroz život i koji želim da podijelim sa vama. Odlučio sam se za ljubav. Manje je istinito,
i manje vjerojatno, ali je plemenitije. I ljepše: tako sve ima više smisla. I smrt. I život.˝ M.S.
 U ovim teškim danima kada smo izolirani od svijeta često razmišljamo.
Razmišljamo o budućnosti, prošlosti, sadašnjosti... evo baš sam jučer
razmišljala o ovim zadnjim danima škole i iskreno, bilo bila mi je
previše tužna činjenica da ove zadnje dane svoje škole neću provesti s
prijateljima. Činjenica da smo svi izolirani i da komuniciramo samo preko
interneta, stvarno je užasavajuća. Voljela bih da je sve normalno i da se
evo sad spremamo sa sutrašnji čas latinskog, koji nam je uvijek bio onako
napet i strašan. Obično bi stigla poruka od Marine ili nekoga da nam prvi
nije latinski nego tjelesni, pa bi se neki bunili, a nekima bi dobro
došlo da se spreme. Onda bi smišljali kako ćemo profesora Dalibora zeznut
za ispitivanje, tako da ne pita i da učimo novo. Onda bi zvanično bio
veliki odmor i svi bi požurili u pekaru po piletinu koju svi jedu, pa je
često nestane. Kažem vam otimačina žešća. Kod profesorice engleskog bilo
bi sigurno nekih puno zadataka i tekstova za čitati, ništa strašno. Onda
bi nam bila kemija i tu bi se malo oraspoložili jer ipak je to
ponedjeljak... sociologija nam je zanimljiva kada se govori samo o onim
temama koje su nama zanimljive, pa to uvijek skoro okrenemo u svoju
korist. Tu nastanu i svaĎe i smijanja, ali zanimljivo je. Na religiji bi
sigurno slušali nove referate i divnog profesora koji nam zna uljepša
cijeli dan. Poslije bi svako svojim putem, noseći u srcu neku vrstu sreće
jer ipak bili smo zajedno. Smijali se, grlili, radovali se tuĎim ocjenama
prvo, pa onda svojim. Mi smo stvarno velika zajednica, PORODICA.
Jedva čekam da sve ovo završi i da ih sve ponovo vidim, prebrzo vrijeme
ide, i ne želim ovako da se završi. Nismo se dovoljno ispričali,
ismijali, isplakali. Možda školu nećemo nadoknaĎivat, ali
ovo...definitivno moramo. Do tad ćemo se gledat samo preko kamera.

Probudila sam se jutros sa slonom na prsima. Velikim, sivim slonom koji je za odmaralište odabrao baš moje
ključne kosti. Ako se pitate u kakvoj to realnosti živimo kada se ljudi samo jednoga jutra mogu probuditi sa
slonom na prsima, reći ću vam - Ništa drugačijoj od one Kafkine, gdje čovjek poĎe na počinak ne sluteći da će
narednog dana osvanuti kao buba. Razmislite li, uvidjet ćete kako ta dva osjećaja dolaze iz potpuno iste
galaksije. Ukoliko ste sada pomislili na bilo što iznad, okolo ili daleko od vas, u krivu ste. Radi se o galaksiji
čiji je ulaz u duši svakog od nas, a vratari smo mi sami.
Zašto sam ovo počela govoriti baš sada, na baš ovakav način, nastojat ću vam objasniti u šačici redaka.
Naime, godinama nastojim otjerati tog slona zastalno, ali on kao indikator loših dogaĎanja uvijek se pojavi
tada i mogu reći, skoro likujući smjesti svoje teško tijelo na moje srce. No, kako sam ovih dana imala vremena
za razmišljanje, uvidjela sam kako možda ne mogu utjecati na to kada će me taj nezvani gost posjetiti, ali
sigurno mogu utjecati na to koliko će se zadržati. Znate, on voli nemoć, voli strah i tjeskobu, voli jer time se
hrani i to postaje dio njega. Ono što ga poražava jest volja, nada, vjera, optimizam. Takve emocije, budući da
su tople, sprže njegova stopala na kojima leži i htio – ne htio, on mora otići.
Želim reći kako je uredu da postoje dani kada kapituliramo pred vlastitim strahovima, kada je linija najmanjeg
otpora predaja. No, ako bismo baš tad pokušali zatvoriti oči, u mislima otišli južnije, disali „netužnije“, daljine
pretvorili u blizine, dileme u zrake sunca, čekanja u radovanja, zgarišta u tvrĎave... Slonove s grudi vratili bi u
divljine. A onda, slobodni, unutar svoje galaksije pronašli bi tvrĎavu, gordu i nesalomljivu i uvidjeli kako je u
svaki kamen od kojeg je sazdana utkan dio nas. Mi smo tvrĎave, ponekad pobjedive, ali po svojoj biti
neuništive. Znajući to, u ovom svijetu biram biti tvrĎava koja se ne predaje.
 Prije nekoliko desetljeća, na ovom malenom planetu zvanom Zemlja, pojavila se
neprijateljica. Stanovnici te planete, nazvaše je Kuga. Kazala im je da je došla u posjetu i da
sa sobom vodi mnoštvo ljudi. Mnoštvo tih bića, zvanih ljudi počeše se bojati i živjeti u strepnji.
Mnogi su se pitali zašto baš oni. Ne proĎe godina, a Kuga za sobom uze još više od obećanog. No,
nije ih sve odnijela Ona, nego se iz te strepnje stvorio Strah.
Iako znajući da smo tako maleni pod ovim zvijezdama, pred tim smo Strahom još manji.
Posebice kada mu se prepustimo. Stoga, planet Zemlja, bijaše toliko snažan, da je uspije
protjerati.
Danas, oni više ne žive u strahu kao nekada davno od Kuge. Oni žive za sebe i druge. Možda na
čudniji način. Poput nošenja maski, rukavica ili pak dezinfekcijskih sredstava.
Možda im to Zemlja vraća za sve ono što joj nije uzvraćeno, možda je to znak da je planet
bolestan i ima temperaturu. Možda se sada planet plaši. Mnogi imaju strah. Nemojmo stvarati
demone od naših strahova, ne dozvolimo mu da dominira.
Stanimo!
Zemlja nam kaže da stanemo, da je tu da pomogne, da je ovom brzom vlaku ponestalo šina.
Razvili smo bijesan vrtlog iluzija i obaveza. Što nas je spriječilo da pogledamo u nebo, zvijezde.
Slušamo more i cvrkut ptica, kotrljamo se na livadi, nasmiješimo se životinji u šumi, slušamo
zdrav razum? No, morali smo to razbiti. Naša obveza je obostrana. Nismo dobro. Vatre koje pale
pluća Zemlje, otopljeni ledenjaci, gradovi koji tonu, nisu nas spriječili. Niti svijest da smo jedini
odgovorni za šesto masovno izumiranje. No teško je slušati Zemlju kada smo zauzeti. Boreći se
popeti sve više. Temelji propadaju savijajući se pod težinom naših želja. Ali puki glas nam se
obraća. Sila koja nas pokreće i vrišti da nas zaustavi, da je poslušamo.
Stanite, ušutite, slušajte!
Sad pogledajte u nebo bez aviona, udahnite kisik, pogledajte u rijeke, gledajte zemlju i sebe.
Kako je?
Naučimo se smijati očima!
Jer je ovo samo jedna u nizu borbi da dokažemo koliko je ljudska tvrĎava snažna.

U svijetu punom iluzija i kofera sa zabludama ja sam tvrđava. I to ne bilo kakva nego ona koja se ne predaje.
Ni pod razno. Nikada. Ali, znaš, nisam samo ja tvrđava. Svaki je čovjek tvrđava. Ti si isto tvrđava.
Udarim jaki forte kad je najteže. Čvrsto stojim. Prkosim ovom ludom pohlepnom vremenu i kažem „proći
će“. Sve će to dobro rastjerati jedno proljeće. Snažno odolijevam neorganiziranosti i užurbanom kaosu
današnjega vakta i stojim. Odlučno stojim. Naime, nitko neće tražiti tvrđavu koja se klima ako joj pomjeriš i
samo jedan kamenčić. Bome, najgore je doba kad se šah igra ljudskim figurama. Ostaneš i sam i van igre.
Čekaš da ti se pridruži netko. Pa i onaj protiv koga si bio, padne i on. I on ostane sam. Ako je tako trebalo,
možda je i bolje sam nego se prodavati badava za ništavilo i puku pustoš bezdušja. Ne boj se ostati u samoći,
tišini i izvan gužve. Znaš i sam da su najljepši dragulji duboko skriveni. Najpoznatije tvrđave udaljene od svega
i visoko iznad svih i neumorno tražiš putove kojima bi im se mogao približiti. Prkose vremenu i mirišu na snagu.
Pozivaju te da im se pridružiš i uče te kako biti jak. U jeftino prodavanome vremenu nemoguća je misija ostati u
tišini i nakratko zaustaviti prebrzo prelećene minute. U teoriji da, ali mi tvrđave to možemo.
Prijatelju, stani kraj mene. Zajedno ćemo prkositi zlobi, iskvarenosti, ludim vihorima nemirna života i
ratovima. Budimo tvrđava s jedinom zastavom srca i kad sve ovo prođe nazdravimo životu i skrušeno
zahvalimo na uslišanom vapaju!
 Šta me to napada i dušu mi jede? Zašto su mi oči zatvorene, onesposobljene da vide dušmane kad
napasti me hoće? Istina je zahrđala i postala nemoćna da ih savlada, a kipovi slobode postaše
nijemi. Vjetar koji boli i pati šiba me i pod njim se moja slabašna pleća povijaju. Ali se ne dam;
izmičem mu i uzdižem se. Ostajem nepokolebljiva, neosvojiva. Gradim oko sebe bedeme koji skreću
vjetar što boli i pati. Ne predajem se, i kada vjetar postane prejak, i kada je sve protiv mene. Ne
predajem se. Vjerujem u sebe. Vjerujem u ono što korijenim i gradim. Vjerujem da me moji bedemi
štite.
Vjerujem u sebe.
Jer, šta se desi kada nam ponestane vjere? Šta se desi kada ne osvijestimo svoju moć?
Tada,u trenutku sumnje, sami rušimo svoje bedeme. Puštamo vjetru da nas slomi. Dušmanu da nas
pokori. I ono što nas porazi nije ni vjetar patnje i boli, nije ni dušman. Ono što nas porazi smo mi
sami.
Kažu, sami sebi smo najveći neprijatelj. Kažu, smij se, trpi i šuti jer, može i gore.
Jesmo i može.
Ali smo i sami sebi najveći prijatelj. I uvijek može i bolje, koliko god moglo biti gore.
Zato budimo nepokolebljivi. Vjerujmo. Ne dopustimo da sumnja razori našu vjeru. Ne dopustimo
da nam istina zahrđa – istina koja kaže da su naši bedemi dovoljno jaki da otjeraju i prkose svim
olujama i mećavama.
Istina koja kaže da će biti bolje... da će na nebu opet izaći sunce. Sunce koje će nam osvijetliti i
pokazati put koji smo nekada davno utabanali za sebe. Put istine, vjere, uspjeha. Put slobode.

Kada sam pročitala rečenicu: „Ja sam tvrđava koja se ne predaje“ pomislila sam
da nikad za sebe ne bih to mogla ni pomisliti, a kamoli reći. A onda sam
razmišljanjem došla do toga da sam samu sebe pitala kako uopće mogu to pomisliti.
Zar se stvarno usuđujem to sama sebi reći. Onoj sebi s kojom sam prošla kroz
tolike prepreke, a nisam se predala. Onoj sebi koja me držala za ruku i prolazila
sa mnom kroz sve vatre ovoga svijeta i nije mi dala da zastanem. Nije mi dala
zakočim ni pred jednom preprekom nego je odlučila da ćemo ići dalje, uzela me za
ruku i sa mnom probijala zidove i rušila prepreke. I zato sjedni nekad i pitaj
sam sebe kako si. I ne očekuj da će odgovor uvijek biti potvrdan jer i sam znaš
da je to ne moguće. Pitaj sebe umaraš li se od silnih traženja, jesi li razočaran
svojim ponašanjem. I čuvaj sebe. Zapravo, sačuvaj sebe, možda je to mrvicu
važnije. Jer nisi ni svjestan koliko je bitno sebi biti bitan. I kad si na poslu,
učionici ili fakultetu. Kad si u pekari ili na semaforu. U čekaonici kod
liječnika ili na operacijskom stolu. U dobru i zlu, zdravlju i bolesti, kiši i
suncu. Kada si sit i gladan, gol i bos. S kreditima i prekovremenim satima,
izborima i odlukama. I nemoj se svađati sa životom. Živi i proživljavaj. Potraži
smisao svog života jer ga itekako ima. Zahvali Bogu kad kreneš spavati jer
sigurno imaš na čemu. Nemoj dopustiti da se tvoje životne baterije tako lako
isprazne. Potrudi se biti bolji čovjek. Zaboravi sve ružno, barem na tren. Živi.
Diši. Sanjaj. Grli. Voli. Uči. Izgubi i pobijedi. Smij se i plači. Imaš samo taj
jedan, tako dragocjen život i živi ga. Potrči mu u zagrljaj.
 Drage kolege,

21. ožujka, prvi dan proljeća, bar nam kalendar tako kaže. Ove godine i priroda je to potvrdila. Prvog
proljetnog jutra, ove razarajuće 2020. Godine, probudio me cvrkut ptica na prozoru i zrake sunca koje
su se lagano došuljale u moju sobu. Zapita se čovjek može li biti ljepšeg jutra od ovakvog. Otvaram
prozor i izlazim na balkon. Potok ispred kuće žubori, a susjedi, na prvu bezbrižno, ispijaju kave na
svojim balkonima. Ipak, osjeti se nešto loše u ovom toplom ožujskom jutru. Osjeti se strah. Strah od
gubitka bližnjih, voljenih, a na kraju i strah za vlastiti život. Na tren, nešto me jako stegne oko srca te se
vratim natrag u sobu, a zatim se uputim u kuhinju kako bih pojela nešto. Na licima roditelja zatičem
zabrinute grimase, kažu, jedan je pacijent preminuo. Tada, iako poznata pričalica, i ja ostajem bez riječi.
Jer što reći kako bi popravilo ovu situaciju? Odlučila sam otići u šetnju, ne može mi samoj škoditi, a
svakako ću u prirodu. Izašla sam iz kuće sa tisuću i jednom misli, hoću li djed i baka biti dobro, hoću li
do kraja godine vidjeti svoje prijatelje, hoću li upisati faks... i more drugih teških pitanja prolazila su
mojom glavom. Dok sam koračala svojom ulicom sva ta pitanja otišla su kao rukom odnesena jer su
prizori koji su me okruživali ponovno vratili nadu u moje srce. Gledala sam na terase i zavirivala u
vrtove, obitelji su nakon toliko vremena ponovno sve bile na okupu. Osluškivala sam, cvrkut ptica
pomiješan sa žuborenjem potoka i gromoglasni dječji glas odjekivali su ulicom. Djeca se nisu igrala
jedna s drugom, ali su njihove majke i očevi dali sve od sebe da u tom trenutku budu njihovi partneri u
zločinu. Ovakvo nešto vam ne može ne izmamiti osmjeh na lice ma koliko se vi opirali tome. Kako sam
prešla u područje bez kuća, nisam vjerovala koliko stvari do sad nisam primjećivala. Znate, ova jedna
livada na kojoj sam se kao mala igrala, u potpunosti je obrasla zelenilom, još od malih nogu nisam
primijetila njezinu ljepotu. Biljke uz put su počele dobivati svoje prve pupove, a proljetnica je bilo na
sve strane. Čekajte. Je li moguće da se ovo događa svake godine, a da nisam ni primijetila od ubrzanosti
života. Iako si ne htjedoh priznati, događa se. No, mi ne dopuštamo sebi primijetiti takve ljepote jer
uvijek postoji nešto važnije od prepuštanja prirodi. Šetuckala sam još neko vrijeme i dopustila mirisu,
ljepoti i zvukovima da me potpuno uzmu sebi. Na povratku, uočila sam dvije patke. Mužjak i ženka (bar
po šarama). Unazad par godina uvijek se odnekud u ovo doba godine pojave u nekom dijelu potoka. Do
sada, ljudi su ih sretali u gornjem dijelu, gdje nema kuća. Ove godine, prvi put bili su među ljudima.
Iskreno, ne znam kolike to ima sa onečišćenjem jer živim na selu pa je koliko toliko okoliš u redu, ali da
ima veze sa osjećanjima i povezanosti svih živih bića – u to sam uvjerena. Svi mi sada osjećamo da se
nešto događa, a priroda, ma koliko okrutni prema njoj do sad bili, ni sad nam ne dopušta da ovo sami
prolazimo nego nam šalje ljubav iz svih svojih dijelova. Zato, drage moje kolege koje čitate ovo, stanite.
Odmorite se. Udahnite duboko i razmislite o ljepoti kojom smo okruženi. Možda trenutno jesmo svi pod
katancem unutar kuća, ali ni sami nismo svjesni koliko dobra nam to donosi. Nakon toliko godina
razgovarat ćemo sa obitelji, pomoći sestri uraditi zadaću, a za to vrijeme priroda će činiti nevjerojatnu
stvar za našu budućnost. Ovaj virus nas je sve uhvatio nespremne, iako je postojalo tisuću znakova koji
su nas opominjali da će doći do biološkog razaranja. I došlo je. No, ovo nam upravo i treba biti opomena,
ipak, na nama svijet ostaje. Hajde da zajedno učimo našu djecu ljepoti suživota i prirode, hajde da im
pokažemo da takav može biti svaki dan, a ne samo oni kad nas država radi naše sigurnosti zaključa sa
ukućanima. Polažem sve nade u nas, a onda da kad jednog dana sve ovo prođe počnemo živjeti lekciju
koju smo naučili. Kolege, ne brinite, upisat ćemo fakultete, vidjet ćemo svijet, ali hajde da u ovim danima
izolacije pokušamo biti bolji ljudi i dokažemo prirodi da smo vrijedni življenja. Virus možda jest dobio
jednu bitku, ali mi sada trebamo biti ti koji ćemo dokazati da su bedemi naših tvrđava mnogo jači od
njega samog te da neće tako lako pasti. Ja vjerujem u nas, a krajnje je vrijeme da i vi povjerujete.
 Ponekad se zapitam da li je sve to što je bilo teško od sada vrijedno moga truda i napora. Zapitam se jesam li kako lakše
mogao proći kroz sve to. Nekad se zapitam zašto nisam izabrao lakši put ka uspjehu. Učeći iz povijesti sve ono što se
stjecalo lakim putem nije baš bilo dobro. Proživjeli smo mnogo puta razne nepravde, loše životne trenutke na koje nas
život do tada nije spremio. Nismo odustajali išli smo hrabro naprijed usprkos svim problemima koje nam je donosio život.
Nadamo se da će nam svako sutra biti bolje od jučer bez obzira na okolnosti koje su se dogodile danas. Kada se odlučimo
na neki pohod recimo nek to bude na neku planinu puni smo samopouzdanja i hrabrosti dok još hodamo po ravnome no
kada se počnemo penjati na tu planinu polako naše samopouzdanje i hrabrost opada. Sumnjamo da ćemo doći do kraja i
razmišljamo o tome da odustanemo. Mnogo puta se i meni isto dogodilo krenem biciklom na neki trening oblačim se
stavljam kacigu pun sam samopouzdanja i mislim da će sve proći kao „dlanom o dlan“ no to ne biva tako. Čim krenu neki
intervali na usponu (u prijevodu najteži dio treninga) razmišljam da odustanem i vratim se doma ležati i uživati. Dešavalo
se to i na utrkama kada krene utrka i svak od nas se bori za odreĎeni poredak zapitam se što je meni trebalo to da se patim
na biciklu kad sam to sve mogao na tv-u gledati. Sve su to bile pomisli u mojoj glavi ali nikad nisam odustao od nečega što
sam započeo. Bila to utrka, trening ili nešto drugo. Kada želimo odustati od nečega baš tada se trebamo zapitati zašto smo
počeli? Naravno svatko je počeo da postigne uspjeh ali uspjeh ne možemo postići tako što ćemo odustati već kad
pomislimo da odustanemo da tada nastavimo još jače i još bolje. 

Teško vrijeme, zar ne? Čitav svijet do prije nekoliko tjedana bio je naša sigurna tvrđava. Sada smo postali
sami svoje tvrđave. Ne zato što smo u utvrdi kudne izolacije, nego zato što smo prepušteni sami sebi. Dobili
smo veliku odgovornost. Svoju bududnost.
Možda je sve ovo dio odrastanja. Život se čini jednostavnim sve do trenutka u kojem spoznamo da se
mijenja. Da, daleko je od onog što smo planirali. Maturanti 2020. nede nam biti lako. Ne znamo što nas čeka
za mjesec, tjedan, pa čak ni sutra. Nedostaje nam društvo, naše klupe i sobe... Mladi i izgubljeni. Baš zato još
uvijek imamo dovoljno vremena. Ljudi se plaše nepoznatog, ne znajudi da im upravo ono može otvoriti svijet
za koji nisu ni znali da postoji i priuštiti najljepša iskustva. Idemo korak po korak. Vratimo svoj fokus na
dobro. Ako se prepustimo strahu i odustanemo sada, što de biti kada sve opet bude u redu?
Možda ne trebamo previše očekivati, ali nikako se ne smijemo prestati nadati i truditi. To je kao da
smo izdali sebe. Pokušajmo ne gledati previše daleko i što više dobiti od danas. Život se nastavlja. Netko mu
treba pokazati zube.
Često, pa čak i prečesto se nađemo u situacijama kada ne vidimo nikakav izlaz, obuzme nas strah, a srce
klone u zaborav. U tim trenucima slabosti možda i nesvjesno odustanemo od borbe sa životnim okolnostima,
biramo lakši put, dopuštamo jednostavno da nas nosi rijeka života... U tim trenucima, u trenucima kao što su
ovi, potpuno kaotični i neizvjesni za čovječanstvo svima nam je potrebna hrabrost da nastavimo dalje. Pa
gotovo i da ne postoji ljudska vrlina o kojoj je toliko napisano i rečeno. U ime hrabrosti i ljubavi, zakoni se ne
poznaju. Za razliku od hrabrosti koju tako silno želimo nadi u svome srcu, strah je naš svakodnevni suputnik,
posebno kada nam se valja suočiti sa životom onakvim kakav on zapravo jest. Zato moramo u sebi nadi onu
hrabrost, ali onu istinsku, kojom se pobjeđuje i ono najgore. No čuti nutarnji glas koji nas poziva da budemo
hrabri i zapravo pronalazak te istinske hrabrosti u sebi su potpuno dvije različite stvari. Nije baš jednostavno
biti hrabar, pogotovo u ovim vremenima. Kada odlučimo zaista nadi to u sebi, nerijetko se dogodi da nam se
cilj učini dalek, pomislimo da de biti još vremena i vratimo se onom starom i poznatom „sigurnom“, dok se
oluja života ne stiša. Čovjek se u teškim prilikama sam od sebe udaljava... Pojedinca možemo nazivati zaista
hrabrim tek onda kada njegova volja, i uz bol i uz svu ljepotu koja mu se nudi, točno radi ono što nalaže
razum, bilo to strašno ili ne... Onda to znači da čovjek može opstati, da se ne gubi ni u žalosti, ni u ljepoti, ni u
strahu. Dakle to je prava snaga. Umjerenost, hrabrost i razboritost vode čovjeka prema njemu samome,
omogudujudi mu da ima ravnotežu u životu. Čovjek tada misli, osjeda i djeluje kao hrabro i jedinstveno bide.
Svaki dan imamo priliku biti „tvrđava koja se ne predaje“ jer svaki novi dan nosi novu neizvjesnost, zahtijeva
od nas konstantan položaj izbora i suočavanje s izazovima života koje nam donosi.