Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet u Sarajevu

Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo

Zdenko Voloder

Povijest nasilja: Nasilje i tijelo

(Seminarski rad iz Uvoda u filmologiju)

Akademska godina 2010./2011.

1
 Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo

Zdenko Voloder

Povijest nasilja: Nasilje i tijelo

(Seminarski rad iz Uvod u filmologiju)

Predmet: Uvod u filmologiju

Mentori: Prof. Dr. Senadin Musabegović

Sarajevo, 07.02.2011. godine.

2
Sadržaj:
Uvod…………………………………………………………………..……………...……4
Umjetna tijela…….…………………………………..………………………..…………..5
Povijest nasilja-Cronenbergovo tijelo………………………………...……….…………..7
Zaključak……………………………………………………………………………..…..11

3
Uvod:

Ljudsko tijelo je prostor koje je u kroz povijest imalo mnoga značenja. Najočitije
značenje koje može da ima je ono koje govori o našem identitetu. Tijelo može da kaže
kojoj rasnoj ili nacionalnoj skupini pripadamo, naš spol, naše godine…

Dakako, svi smo različiti, mali je broj fizičkih dvojnika na svijetu, posebno kompletnih
dvojnika, koji su nam identični do svake dlake na tijelu. Fraza ‘’Isti kao dvije kapi vode’’
ne može biti dalja od istine. (Osim ako ne govorimo o jednojajčanim blizancima.)

Kad se udaljimo od te fizičke strane, dolazimo do duhovne strane, što se, također, može
ispisavati preko tijela. Banalan primjer bi bile tetovaže, koje, nerijetko, govore o nečijoj
odluci da bude pripadnik neke grupe, nekog ideala. U srednjem vijeku, u ovom
kontekstu, možemo da govorimo o inkviziciji. Traženje priznanja potencijalnog heretika
se vršilo preko fizičkog kažnjavanja na razne načine, no, za naš rad je možda
najzanimljiviji tzv. vještičja tačka, mjesto na tijelu koje je bilo neosjetljivo na bol, a koje
su inkvizitori tražili neprestanim zabadanjem igala po tijelu.

4
Umjetna tijela:

Zanemarivanje tijela od strane filozofije, a uzdizanje duha od iste, je dovelo do povišena

zanimanja za tijelo u postmodernističkom periodu. Tada možemo da svjedočimo
rođenjima raznih kreacija poput robota i kiborga, od kojih je ovaj prvi nastao i prije
pojave postmodernizma.

Porijeklo robota nas vodi u srednji vijek, u Prag. Po legendi Rabin Loew je napravio
Golema (Sama riječ Golem znači Kamen, no, neki smatraju da je izvedeno iz riječi koja
na hebrejskom znači Naš Iskupitelj ili Naš Osvetnik), biće od zemlje, koje je trebalo da
zaštiti židove od proganjanja. No, Golem se okreće protiv onih koje je trebao da štiti.
Rabin Loew ga na kraju zaustavlja, brisanjem slova E sa njegova čela, čime prvobitnu
riječ EMETH (Istina) pretvara u METH (Smrt).

Idući spomen robota možemo naći, također, u srednjem vijeku. Riječ je o jednom od
svetih Gralova alkemičara-Homunkulusu tzv. Umjetnom čovjeku. Ono što Golema i
Homunkulusa stavlja kao pretke robota jeste njihova funkcija. Oboje su bili humanoidna
oblika, kreirani umjetnim putevima, radi nekog cilja.

Isaac Asimov je prvi autor koji proširuje ideju o umjetnom čovjeku koji je stvoren za
ostvarivanje čovjekovih potreba. Asimov daje etičnost robotima. Tri zakona robotike,
kako ih Asimov zove, su stvorena kako bi se onemogućilo da robot ozlijedi čovjeka, ali i
da bi osigurao svoj opstanak. Ti zakoni su:
1. Robot ne smije ugroziti ljudsko biće ili kroz svoje nedjelovanje da dozvoli da se
ljudsko biće ugrozi.
2. Robot mora da sluša sve zapovijedi ljudskih bića, ukoliko se ne kose sa Prvim
zakonom.
3. Robot mora da štiti svoju vlastitu egzistenciju, ukoliko se to ne kosi sa Prvim i
Drugim zakonom.

5
Asimovljeva djela utječu na mnoge autore, koji počinju da uvode i njegove Zakone
robotike u svoja djela. No, u jednome trenutku počinjemo da dobijamo sve više djela u
kojima ljudi koriste robotske dijelove za sebe. To je moment kojim možemo reći da
dobijamo svojeg prvog kiborga.

Kiborzi su dosta česti u cyberpunk podžanru SFa, u kojem možemo izdvojiti

Neuromancera Williama Gibsona, autora koji se često tretira ocem žanra. Kao što nam je
znano, kiborgom nazivamo čovjeka sa mehaničkim dijelovima tijela. U Gibsonovu
Neuromanceru mehanički dijelovi su nužnost, pa čak i pozitivna stvar. Gubitak ljudskosti
nije bitan faktor, bitna je Matrica, informatička mreža u koju se uranja pomoću tih
dijelova, bitno je odmaći se od mesa. Mnogi likovi u Gibsonovim djelima su sazdani od
mehaničkih dijelova, nerijetko jako loše kvalitete, a koje koriste kako bi se približili
Matrici, bestjelesnom prostoru opisanom kao oceanu informacija.

Uprkos tome što je cyberpunk izrazito plodno tlo za mnoga istraživanja zbog, često, niske
kvalitete djela nisu baš naišla na zanimanja teoretičara, no, kao što je Theodor Sturgeon,
poznati SF pisac, svojedobno rekao:"Točno je da je 95% SF-a smeće. Ali i 95% svega
drugog je također smeće.", tako da nam je nadati se za neka proučavanja na tu temu u
budućnosti.

6
Povijest nasilja-Cronenbergovo tijelo:

Tom Stall je imao savršen život… Dok nije

postao heroj.

Kao što smo već spomenuli, tema koja prožima gotovo sve filmove kanadskog redatelja
Davida Cronenberga je tijelo. Dakako, ovo je veoma široko područje za proučavanje, pa
je potrebno se, već u startu, malo ograničiti. Cronenberg je to i učinio. Ono što je njega
zanimalo kroz, gotovo, čitav njegov filmski opus je: Šta se desi kada naše tijelo odbija da
nas sluša? Šta se dešava kada je naše tijelo zapravo zatvor? Kada prsti ne služe za držanje
oruđa, kada noge više ne vode nas našim odredištima, kada nas oči ne upućuju našim
stazama, šta tada, šta je tad čovjek?

Cronenbergov opus je dosta masivan, a, istina, velik broj njegovih filmova su

fantazmogorične noćne more, dostojne SF/Horror žanra u kojem je, najčešće, i radio.
Njegovi najpoznatiji i najpopularniji filmovi su Rabid, Scanners, Videodrome i The Fly.

Rabid (Bjesnilo) je trash-horror o djevojci koja dobija želju za krvi nakon što se podvrgne
eksperimentalnoj plastičnoj operaciji. Osobe koje ugrize dobijaju istu želju za krvi, što se
širi u epidemiju, koja preplavi čitav grad.

Scanners (Moć razaranja) je film o skenerima-ljudima izvanrednih telepatskih moći.

Videodrome je onirička analiza utjecaja televizije na život ljudi i na ono što nas čini
ljudima, ispričana kroz oči direktora ilegalne televizije.

The Fly (Muha) je kronika transformacije briljantnog znanstvenika iz čovjeka u muhu,

uzrokovane jednim od njegovih propalih eksperimenata.

Iz ovih kratkih sažetaka nekih od najpoznatijih djela Davida Cronenberga možemo

primijetiti tematiku tijela, koju sam već naveo.

Rabid na dosta očit način govori o zlima modifikacije tijela, njegove nadogradnje, tj. o
danas sveprisutnim plastičnim operacijama. Dakako, posljedice su uvećane do

7
maksimuma, kako bi se mogao opravdati korištenje horrora kao žanra, ali je namjera
redatelja sasvim očita.

Scanners, pak, govori o drugoj strani medalje-o ljudskom umu. Šta se dešava kada čovjek
koristi više od onih 10% mozga, koje nam znanstvenici uvijek govore da rabimo? Da li su
telepatske moći moguće tada? Da li će one dovesti do napretka ili će zli samo biti još
užasniji? Odgovor se, dakako, sam nameće.

S druge strane, Videodrome prikazuje jedan od najvećih oblika zala koje ljudski um može
da domisli-Snuff filmove1. Opet je u pitanju ekstremni prikaz, ovaj put, ljudske želje za
krvlju i nasiljem. Ako su programi prepuni raznih vrsta nasilja i erotike naša
svakodnevnica, koliko smo daleko od trenutka kada će Snuff filmovi biti naša
svakodnevnica?

Na kraju, Muha, njegov daleko najčuveniji film, prikazuje posvemašnje propadanje tijela.
Briljantan znanstvenik zbog nesreće na eksperimentu počinje da se pretvara u divovsku
muhu. Njegov um je i dalje oštar kao i prije, ali je okovan u grotesknom tijelu. Jedan po
jedan, njegovi dijelovi tijela otpadaju, a on ih sa pažnjom i sjetom brižljivo čuva u
balzamirajućoj tekućini u ormaru nadajući se, valjda, povratku u ljudsko tijelo?

Jedan od posljednjih Cronenbergovih filmova A History of Violence (Povijest nasilja)

prožima sve ove motive u svome narativu, ovaj put u okviru krimi žanra. Šta čini Povijest
nasilja Cronenbergovim najstrašnijim filmom?

Povijest nasilja priča priču o Tom Stallu, mirnom stanovniku malog naselja Millbrook u
Indiani. Tom vodi ono što se zove savršenim životom, vlasnik je male gostionice i otac
dvoje djece. Nakon što se uspješno odbrani od dvojice pljačkaša, postaje heroj grada, no,
nakon nekoliko dana situacija se drastično pogorša kada u grad dođe Carl Fogarty iz
Philadelphie, čovjek sa staklenim okom koji je ubijeđen da je Tom Stall zapravo Joey

1
Pornografski filmovi u kojima su bilo kakve ozljede glumaca stvarne, pa čak i njihova smrt. Snuff
filmovi su, doduše, neka vrst urbane legende, mita, jedne od onih stvari za koje svi znamo, ali
nitko nema konkretnih dokaza o njihovu postojanju, bar koliko sam ja upućen.

8
Cusack plaćeni ubojica koji mu je bodljikavom žicom iskopao oko prije nekoliko godina.
Da li je to istina?

Film se potom pretvara u studiju života u malim gradovima, ali i studiju ponašanja.
Uprkos tome što se ne zna da li je Tom Stall taj psihopata za kojega ga optužuju, ludilo se
i dalje ubacuje u njegov život i život porodice mu. Njegov sin teenager počinje da se
transformiše iz mirnog, povučenog momka u nasilnika, čime Cronenberg želi istaći
zanimljivu stvar. Uprkos tome što je njegov sin odrastao u mirnu okruženju, izoliran od
nasilja, sama naznaka da bi njegov otac mogao biti drukčiji nego što se dosad prikazivao
ga tjera na rub i dovodi u opasnost da postane nasilnik. Cronenberg kao želi da kaže nije
nužan roditeljski nadzor da bi dijete postalo normalno, da ga nekada genetika može
upropastiti, uprkos svemu. Možda nikakav odgoj ne može da ispravi zle voćke, ako je
samo stablo bilo trulo?

Završni dijelovi filma u kojemu se već saznaje istina da je Tom Stall zaista Joey Cusack
donose posvemašnje umrtvljenje ritma filma. Iako se ne bi moglo reći da je Povijest
nasilja film brzog ritma, zadnji dijelovi predstavljaju izrazitu suprotnost. Cronenberg je,
vjerovatno, želio da prikaže mirnoću duše u Tom Stalla kada istina izlazi na vidjelo, jer,
uprkos njegovu odbijanju da prihvati Joeya kao dijela sebe, uprkos njegovim tvrdnjama
da je Joey mrtav, konačno izlaženje istine na vidjelo donosi i sasvim drukčijeg Toma na
scenu. To je Tom koji gotovo, pa siluje svoju ženu, kada ga ona odbije. Tom koji prelazi
put od Indiane do Philadelphie u autu bez pauze, bez odmora, poput nekakve mašine. Ta
samouvjerenost i blaženost kojim Tom živi svoj život na kraju filma je jedan od razloga
zašto je ovo jedan od najstrašnijih Cronenbergovih filmova. Koji bi bili ostali razlozi?
Nasilje u filmu je prikazano jako brutalno i krvavo, bez ikakva dotjeravanja i
uljepšavanja, sa velikim, close-up kadrovima, ponajviše radi realističnosti. U tome i leži
najveći užas filma. Krhkost ljudskog tijela tako jednostavnim pokretima ukaljana čine
ovo daleko užasnijim filmom od prethodnih Cronenbergovih filmova, a te scene čine
scenama kojih se nećete tako lako otarasiti, što je, vjerujem, bila i Cronenbergova
namjera.

9
Zaključak:

10
Jeff Goldblum, koji glumi lik znanstvenika u Muhi, kada shvati šta mu se dešava, uprkos
sve većim mutacijama i dalje održava svoj privid ljudskog života. Ustaje ujutru, pere
zube, čita novine, gleda TV i očajnički traži lijek. U trenutku kada gubi kontrolu nad
svojim tijelom, kada sve više i više biva muha, počinje da sakuplja svoje ljudske dijelove
i brižljivo ih čuva u teglama. Istjeran iz svojeg tijela, on i dalje njeguje ljudske navike, što
poprima sve veće tragikomične dimenzije. Trenuci kada shvata da mu košulje više ne
stoje zbog krila ili već spomenuta kolekcija zuba i komadića kože odražavaju njegovu
čežnju za povratkom na staro.

Sličnu čežnju možemo naći i u epizodi Dylan Doga ‘’Čuvar uspomena.’’ U sceni u
kojem Dylan odlazi da gleda spaljivanje svojeg tijela, pogrebnik ga pita zašto to želi da
gleda, na što Dylan odgovara:’’To je ipak moje tijelo, nekako mi je priraslo srcu.’’

11