UPRAVNO PRAVO pitanja by Gunja

15.4.2020.

1.Određivanje pojma uprave.

1. Sam pojam uprave važno je odrediti jer je to središnji pojam na
kojemu se temelji upravno pravo i znanost o upravnom pravu.
Međutim, oko pojma uprave postoje različita shvaćanja koja su
produkt misli samih autora koji su ih pokušali definirati i povijesnog
konteksta u kojemu su živjeli. Pojam uprave potrebno je odrediti na
način da ga se razgraniči prema djelatnosti drugih državnih tijela i
drušvenih asocijacija, ali taj zadatak je težak jer je uprava
predodređena karakterom društveno-političkog uređenja neke zemlje.

2. Organizacijsko (formalno) gledište uprave.

2. To gledište određuje pojam uprave sa stajališta tijela koja obavljaju
upravne funkcije kao i sa stajališta forme u kojoj se te funkcije
obavljaju. Uprava je skup organa s autoritetom vlasti koji su pozvani da
osiguravaju mnogostruke zadaće od općeg interesa. Uprava kao vlast
je prisutna kad se personificira preko državnih tijela koju su pozitivnim
zakonodavstvom određena kao upravna. Ovakvo gledište moguće je u
sustavima koji počivaju na načelu trodiobe vlasti. Kritika je ta da ovo ne
stvara razlike između biti pojma uprave i formalnog pojma drugih
državnih tijela (ta kritika je ublazena time da je moguće npr. ustanovi
povjeriti neke poslove koji su klasične funkcije drž. uprave (rješavanje u
pojedinačnim stvarima o pravim i obvezama i odg. fizičkih i pravnih
osoba)

3. Funkcionalno (materijalno) gledište uprave.

3. Ovdje se kao osnova uzima funkcija uprave, a zanemaruje
organizacijski oblik kojim se takve funkcije ostvaruju. Javnu upravu u
materijalnom smislu tvore upravne djelatnosti. Ovom se gledištu
priklanja više teoretičara pa postoji i više stajališta; prvo, prema
kojemu se pojam uprave određuje na negativan način – po tome
državna uprava je ona djelatnost koja nije ni zakonodavstvo ni sudstvo,
tj. sve što ne spada u to tvoje; drugo, -II- na pozitivan način – tu imamo
dva smjera: francuski prema kojemu se uprava izražava aktima koje
donosi i njemački prema kojemu se uprava određuje s obzirom na cilj
koji želi postići.

4. Objasni razliku između upravne i izvršne djelatnosti.

4. Činjenica je da je uprava subordinirana djelatnost stvorena za
izvršavanje i koordinaciju političkih odluka pa se često poistovjećuje s
pojmom izvršne funkcije (egzekutive). Međutim, u smislu funkcije
pojam upravna djelatnost širi je od pojma izvršna djelatnost, jer se
prvim pojmom obuhvaćaju i takvi poslovi koje uprava obavlja, a koji
nemaju karakter isključivo izvršne djelatnosti. Prema tome pravilno je
reći da je izvršenje prava samo jedna funkcija uprave.

5. Objasni pojam autoritativne, neautoritativne, posredne i

neposredne uprave.
5. Ako tijela uprave u odnosu prema drugim subjektima istupaju s
javnim ovlastima i autoritetom vlasti to je aut. uprava, a ako se javljaju
bez autoriteta onda je neaut. uprava.
U oba slučaja uprava mora ostati u granicama ovlasti koje ima i
poštivati načelo zakonitosti. Autoritativna sredstva moraju biti u skladu
s općim načelima demokratskog društvenog poretka i svrhom zbog
koje su te ovlasti dane. Moderne države stavljaju naglasak na
neautoritativnoj djelatnosti uprave ako je moguće tako ostvariti cilj
(npr. kod izvlaštenja traži se prvo mogućnost nagodbe, kupoprodaje i
sl.)
Ako uprava sama neposredno djeluje onda je neposredna uprava, a
ako upravnu djelatnost obavljaju drugi čimbenici izvan upravnog
aparata (pravne osobe, građani i dr.), a uprava preuzima ulogu
nadzornika i regulatora takve djelatnosti onda je posredna uprava.

6. Pojam uprave u zakonodavstvu.

6. U zakonskim tekstovima pojmom uprava označavaju se
organizacijski oblici – vrste tijela koja obavljaju izvjesne funkcije. U
organizacijskom smislu zakonodavno određivanje uprave vezano je za
oblike u kojima se uprava javlja u određenom obliku teritorijalnog
ustrojstva tijela državne vlasti. Utvrđivanjem zadataka i poslova koje
drž. uprava mora obavljati a koje je proveden u normam poz.
zakonodavstva možemo izvesti zaključak kako je time zakonodavac
pokušao odrediti pojam upravne funkcije. Prema Zakonu o sustavu
državne uprave poslovi drž. uprave su neposredna provedba zakona,
donošenje propisa za njihovu provedbu, obavljanje upravnog nadzora
te drugi upravni i stručn poslovi. Ti brojni i raznoliki poslovi koji su u
nadležnosti drž. uprave otežavaju preciznije definiranje njezine
funkcije, a ako tome još dodamo razlike u organizacijskim oblicima
onda je jasno zašto je teško sve obuhvatiti jednom definicijom koja bi
bila podloga za pozitivnopravno određenje uprave.

7. Formalni i materijalni pojam javnih službi.

7. Formalni pojam javne službe polazi od samog nosioca službe. Bitno
je da službu obavlja neka javnopravna osoba, pa da sama služba dobije
karakter javne službe.
Materijalni pojam glavno težište stavlja na prirodu službe. Za ovaj
pojam bitno je da određena služba ima posebnu važnost za ostvarenje
određenih interesa društvene zajednice pa da joj se prizna karakter
javne službe, čime ona u pravilu dobiva posebni pravni režim.

8. Načela na kojima počiva vođenje javne službe.

8. Načelo kontinuiteta prema kojemu javna služba mora funkcionirati
neprekidno, načelo prilagodljivosti što znači da se takva služba mora
prilagođavati promjenjivim potrebama javnog prava, načelo primata
javne službe u odnosu na privatnu službu iz čega proizlazi njezin
diferencijalni pravni režim i da financijsko pitanje ne smije biti odlučno
– načelo nemerkantilnosti.

9. Koji su uvjeti za javnu službu?

9. Javnu službu uvjetuju dva elementa; djelatnost koja je po svojoj
prirodi takva da je prijeko potrebna za zadovoljavanje općih društvenih
potreba i pravna norma koja takvu djelatnost izdvaja kao posebnu
javnu službu dajući joj poseban društveni tretman zbog njene važnosti.
Karakter javne službe podjeljuje se općim aktom (pravnom normom).
Iz odredaba odgovarajuće pravne norme može se zaključiti o karakteru
pojedine službe.

10. Objasni pojam ustanove.

10. Ustanova kao institucija ima svoja dva izraza: organizacijski i
funkcionalni. Org. izraz ustanove očituje se u org. obliku koji se formira
za ostvarivanje sadržaja funkcije radi koje se ustanova osniva.
Funkcionalni izraz pokazuje ukupnost djelatnosti koje ustanova preko
ustrojenog organizacijskog oblika ostvaruje. S obzirom na to da se
ustanova osniva prije svega u tzv. društvenim djelatnostima, njezin se
org. izraz očituje u različitim organizacijskim oblicima kao npr. škole,
fakulteti, sveučilišta, bolnice i dr., dok je funkcionalni izraz vidljiv u
sadržaju spomenutih djelatnosti kao što su odgoj, obrazovanje,
znanost, zdravstvo i sl.

11. Načela za obavljanje djelatnosti ustanova.

11. Načelo samostalnosti znači da ustanove obavljaju svoju djelatnost
samostalno, a da je zahvat u tu djelatnost moguć samo na temelju
izričite zakonske ovlasti
Načelo zakonitosti govori da one jesu samostalne ali tu djelatnost
moraju obavljati na temelju zakona
Načelo kontinuiteta govori da svoju djelatnost mora obavljati trajno
Načelo dužnosti pružanja usluga iz one djelatnosti za koju je osnovana.
Naime, ustanova se osniva za pružanje određenih usluga pa kad se
ispune uvjeti za takvo pružanje javlja se obveza pružanja usluge
Načelo jednakosti uživatelja službe izražava se u okolnosti da ustanova
mora svakom uživatelju pružiti uz jednake uvjete, jednake usluge,
Načelo javnosti znači da je rad ustanova javan i da imaju obvezu
pravodobno i istinito izvještavati javnost
Načelo nemerkantilnosti koje govori da se djelatnost ustanove ne
usmjerava prema stjecanju dobiti.

12. Pravni režim ustanove u hrvatskom pravu.

12. Pravni režim uređen je tako da je Zakon o ustanovama lex generalis
koji uređuje osnivanje i ustrojstvo ustanova bez obzira na prirodu
djelatnosti i pojedine odredbe koje uređuju pojedina pitanja pravnog
statusa javnih ustanova. Osim njega postoje i brojni drugi zakoni i
propisi (lex specialis) koji se uređuje ustrojstvo i funkcioniranje u
pojedinim oblastima.

13. Bitni elementi ustanove.

Ustanova je pravna osoba koja se osniva za trajno obavljanje
određenih djelatnosti kojima primarni cilj nije stjecanje dobiti.
Ustanovu može osnovati domaća i strana fizička i pravna osoba, a
osniva se aktom koji sadrži određene podatke. Djelatnost ustanove
određuje se aktom o osnivanju, a ona može početi obavljati svoju
djelatnost tek nakon što je upisana u sudski registari nakon što je od
nadležnog drž. tijela primila rješenje kojim se utvrđuje da su ispunjeni
svi uvjeti za obavljanje djelatnost. Unutarnje ustrojstvo ustanove
uređuje se statutom.

14. Tijela ustanove.

14. Tijela ustanove su upravno vijeće, ravnatelj i stručno vijeće.
Upravno vijeće upravlja ustanovom, njegov se sastav, način
imenovanja, trajanje mandata i način donošenja odluka utvrđuju
zakonom, odnosno aktom o osnivanju i statutom ustanove. Ravnatelj
je voditelj kojeg na osnovi javnog natječaja imenuje upravno vijeće. On
organizira i vodi rad i poslovanje ustanove, predstavlja ju i zastupa,
poduzima sve pravne radnje u ime i za račun ustanove, zastupa ju u
sudskim i upravnim postupcima te je odgovoran za zakonitost rada
ustanove. Stručno vijeće je kolegijalno tijelo koje odlučuje o stručnim
pitanjima rada ustanove u sklopu nadležnosti utvrđenih zakonom,
aktom o osnivanju i statutom ustanove.

15. Objasni poseban pravni status javnih ustanova.

15. Javna se ustanova osniva za obavljanje djelatnosti ustanova (odgoj,
obrazovanje, zdravstvo itd.) ili dijela tih djelatnosti ako je zakonom
određeno da se ona obavlja kao javna služba. Njeni osnivači su uvijek
javnopravna tijela; RH, jedinice lok. i reg. samouprave u okviru svog
samoupravnog djelokruga i druga pravna ili fizička osoba, ako je to
posebnim zakonom izrekom dopušteno. Osnivač je dužan od
nadležnog ministarstva zatražiti ocjenu ugovora o osnivanju sa
zakonom. Javnoj ustanovi moguće je delegirati javne ovlasti od strane
državnih tijela te one pri rješavanju u pojedinačnim upravnim stvarima
moraju primjenjvati Zakon o općem upravnom postupku.

16. Nadzor nad aktima i poslovima javne ustanove.

16. Na nadzor nad općim i pojedinačnim aktima te drugim poslovima
koji se u ustanovi obavljaju na temelju javne ovlasti primjenjuju se
propisi kojima se uređuje sustav državne uprave. Pri uočavanju
nezakonitosti ili nepravilnosti tijela drž. uprave imaju prema javnoj
ustanovi široka ovlaštenja; a) zahtjevati izvješća, podatke i druge
obavijesti o obavljanju poslova drž. uprave, b) raspraviti staje
izvršavanja poslova drž. uprave i predložiti mjere koje se moraju
poduzeti radi izvršenja tih poslova, c) pokrenuti postupak za
utvrđivanje odgovornosti odgovarajućih službenika odnosno
namještenika, d) neposredno obaviti poslove u granicama svog
djelokruga iz nadležnosti javne ustanove na njezin trošak ako ocijene
da se na drugi način ne može provesti zakon ili drugi propis a javna
ustanova nije obavila određeni posao drž. uprave u primjerenom roku.

17. Objasni pojam konesije.

17. Koncesija pojmovno znači dozvolu. U sadržajnom smislu koncesija
tvori poseban pravni institut kojim javna vlast dozvoljava da
određenom subjektu, fizičkoj ili pravnoj osobi, domaćem državljaninu
ili strancu, da upotrebljava ili iskorištava određena dobra, izvodi
određene radove ili obavlja kakvu djelatnost. Koncesiju javna vlast
podjeljuje u pravilu posebnim aktom (rjeđe pravnom normom). Osim
toga, mora bit suklađen s međunarodnim ugovorima i konvencijama
koje reguliraju domenu koncesija što ih je sklopila ili kojima je
pristupila država davalac koncesije. Donošenju takvog akta prethodi
posebni zahtjev subjekta što je zainteresiran za dobivanje koncesije i
kojim se otvara postupak podjeljivanja koncesije. Nakon podjeljivanja
koncesije slijedi, u pravilu sklapanje posebnog ugovora kojim se prema
prirodi podijeljene koncesije utvrđuju svi modaliteti njezina obavljanja.

18. Što prosuđuje Vlada prilikom pripreme prijedloga o koncesiji?

18. Odluka o koncesiji donosi se na osnovi provedenog javnog
prikupljanja ponuda ili javnog natječaja ili na zahtjev ako je to
određeno posebnim zakonom. Na osnovi elemenata prikupljenih u tim
postupcima Vlada, prilikom pripreme prijedloga odluke o koncesiji
prosuđuje osobito; poslovni ugled podnositelja ponude, sposobnost za
ostvarivanje koncesije, povoljnost ponude i utjecaj na očuvanje i
zaštitu okoliša. Stručne poslove oko pripreme odluke o koncesiji i
nadzor nad ostvarivanjem koncesije obavljaju nadležna ministarstva ili
izvršno tijelo županije ili grada.

19. Koncesionirana javna služba.

19. To je poseban pravni institut čija je osnovna značajka u tome što je
posrijedi javna služba u materijalnom smislu koju vodi neka privatna
osoba, fizička ili pravna, na svoj trošak i rizik a prema posebnoj ovlasti
koju joj podjeljuje javna vlast. Podjeljivanje koncesije ne znači
pretvaranje jedne javne službe u privatno poduzeće, kao što ni
dobivanje koncesije ne pretvara koncesionara u javnog funkcionara.
Dobivanjem koncesije, koncesionar samo stječe subjektivno pravo da
obavlja službu kao i pravo da naplaćuje svoje usluge od njezinih
uživalaca. Može biti podijeljena upravnim aktom ili rjeđe pravnom
normom. Ovom koncesiom trebao bi se ostvariti javni interes, interes
kocesionara i interes građana i drugih subjekata.

20. Definiranje upravnog ugovora i njegove karakteristike.

20. Upravni ugovor je dvostruki pravni akt što ga država ili drugo
javnopravno tijelo sklapa s trećim osobama (fiz. i pravnim) radi
ostvarivanja određenog cilja šireg društvenog interesa te pod uvjetima
utvrđenim posebnim propisima. Tri su osnovne karakteristike: a) u
subjektima ugovora – jedna strana u postupku njihova sklapanja uvijek
je javni subjekt (upravni ugovor ne može biti onaj koji pojedinci
sklapaju među sobom), b) u svrsi i cilju radi kojega se ugovor sklapa –
cilj sklapanja ugovora je načelno uvijek usmjeren prema širem općem
interesu, c) u posebnim uvjetima što vrijede pri sklapanju i izvršavanju
tih ugovora – pri sklapanju upravnih ugovora načelno vrijedi posebni
postupak koji prethodi njihovu sklapanju, najčešće je to otvaranje
javnog natječaja ili isticanje poziva za stvaljanje ponude.

21. Izvršavanje upravnih ugovora te prava i dužnosti suugovarača.

21. Kod izvršavanja upravnih ugovora postoje posebnosti koje su
posljedica postojanja javnog interesa i općih pravila koja vrijede za
upravne ugovore, a to je pravo uprave da upravlja i kontrolira radnje
izvršavanja ugovora. Uprava može pod određenim uvjetima
jednostrano izmijeniti, u većoj ili manjoj mjeri, obveze iz ugovora.
Prava suugovarača su pravo na dobit iz ugovora, mogućnost raznih
obeštećenja , npr. zbog nezakonitih radnji uprave, jednostrane
izmijene odredaba i sl. Njegova osnovna dužnost je ostvarivanje
obveza koje proistječu iz ugovornih klauzula. Ta je dužnost načelno
osobna, te se ne može bez posebnog dopuštenja prenositi na drugoga.
22. Osnovni oblici nadležnosti Europskog suda pravde.
22. Dva su osnovna oblika nadležnosti Suda. U upravnosudskoj praksi
ta nadležnost obuhvaća sporove između pojedinaca i Zajednice te
sporove službenika prema zajednici. Odluke Suda koje se odnose na
primjenu upravnog prava nisu ograničene samo na one sporove koji se
inače smatraju upravnim sporovima u uobičajenom smislu riječi.
Drugim oblikom nadležnosti Sud ima ovlast da presuđuje u sporovima
između tijela Zajednice što zapravo čini upravnosudksu funkciju Suda.
Sud nazire zakonitost akata koje zajednički donose EU Parlament i
Vijeće, akata Vijeća, Komisije i Europske središnje banke, osim
preporuka i mišljenja i akata EU Parlamenta kojima je cilj proizvesti
pravne učinke prema trećim strankama.

23. Objasni sudsku praksu kao izvor prava Zajednice.

23. Izvori prava Zajednice su pisano pravo, običajno pravo, opća pravna
načela i sudska praksa. Najveći broj pravnih načela uredila je sudska
praksa, a ključnu početnu točku za sudsku praksu u području općeg
upravnog prava predstavlja slučaj Algera iz 1957. godine. Tom prilikom
Sud je ustanovio svoju jedinstvenu metodu odlučivanja u pojedinačnim
stvarima primjenom upravnog prava. Prema stajalištu Suda, kad u
pravu Zajednice ne postoji pravno uporište za donošenj odluke, Sud je
dužan, s obzirom na to da ne smije odbiti donošenje odluke, u
rješavanju slučaja primijeniti pravila utvrđena u zakonodavstvu,
pravnoj literaturi i sudskoj praksi zemalja članica. Slijedom toga Sud
primjenjuje čitav niz općih načela upravnog prava što je imalo za
posljedicu približavanje nacionalnih upravnih prava i njihovih načela i
upravnog prava Zajednice.

24. Predmet znanosti upravnog prava.

24. Činjenica je da je preciznu definiciju predmeta znanosti upravnog
prava teško pronaći, a naročito kada uzmemo u obzir samu teškoću u
određivanju pojma uprave. Usprkos tome, predmet znanosti upravnog
prava možemo odrediti kao skup pravnih pravila kojim se reguliraju
opća pitanja vezana za javnu upravu kao što su; organizacija uprave,
njeno djelovanje i ovlasti, procedura postupanja, odgovornost nosilaca
upravnih funkcija, njihov položaj i prava, pravna sredstva koja subjekti
mogu koristiti prema upravi i način njihova korištenja kao i sustav
kontrole koji se nad upravom provodi.

25. Objasni odnos znanosti upravnog prava i znanosti o upravi.

25. Znanost upravnog prava je normativna disciplina čiji je zadatak
usustavljenje i sredđivanje normi upravnog prava. Predmet znanosti u
upravi je uloga upravnih org. u društvu i ponašanje ljudi u tim
organizacijama i u odnosu na njih. Znanost o upravi nije, poput pravnih
znanosti, normativna, već empirijska disciplina, znanost o određenoj
vrsti društvenih pojava. Prema tome, iako ove dvije discipline
proučavaju dijelom istu društvenu pojavu - upravu – postoji osjetna
razlika u pristupu predmeta proučavanja.

26. Objasni upravnopravni odnos u užem i širem smislu.

26. Upravnopravni odnos je svojevrstan pravni odnos u koji stupaju
tijela državne uprave u procesu svog djelovanja. Upravnopravni odnos
postoji u užem i širem smislu. Za upravnopravni odnos u užem smislu
karakteristična je osobitost u subjektima samog odnosa – tu je za
postojanje upravnopravnog odnosa, odlučno je da je jedna od strana u
odnosu obvezno tijelo državne vlasti neovisno o normama kojima se
takav odnos regulira. Po tome bi upravnopravni odnos mogao postojati
između drž. uprave i drugih subjekata na osnovi normi drugih pravnih
grana.
Prema drugom, širem shvaćanju, osnovna karakteristika
upravnopravnog odnosa proizlazi iz normi kojima se sam odnos
regulira – tu da bi odnos bio upravnopravni, odlučujući je karakter
pravne norme kojim se sam odnos regulira, pri čemu se zanemaruje
okolnost tko su subjekti među kojima odnos nastaje. Dakle,
upravnopravni bi odnos mogao nastati među bilo kojim subjektima ako
je reguliran normama upravnog prava.

27. Definiranje upravnopravnog odnosa.

27. Upravnopravni odnos je poseban oblik pravnog odnosa u koji ulaze
tijela državne uprave u obavljanju upravne djelatnosti te druge pravne
osobe kad na osnovi javnih ovlasti obavljaju upravne poslove i kad na
temelju normi upravnog prava odlučuju o pravima i obvezama
određenih subjekata. Osobitost tog odnosa je to je uvijek na jednoj
strani tijelo drž. uprave (pravna osoba koja ima mogućnost obavljati
javne ovlasti) a na drugoj mogu biti: a) druga državna tijela, b) osobe
zaposlene u tim strukturama, c) građani i njihove asocijacije. Također,
on se ne zasniva dogovorom stranaka niti može nastati suglasnošću
njihovih volja, drž. tijelo može istupati s jačom voljom, obvezivati druge
subjekte i mimo njihove volje što dovodi do toga da se ti subjekti
nalaze u podređenom položaju. Ta jednostranost i jača volja ostaju
značajkama upravnopravnog odnosa.

28. Nastanak i prestanak upravnopravnog odnosa.

28. Osnova je nastanka upravnopravnog odnosa upravni akt. Tim se
aktom uređuju prava i obveze subjekata primjenom normi na
konkretan društveni odnos. Upravni akt može biti donesen nakon
postupka po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke. Do nastanka up
odnosa može doći i po sili zakona. Moguć je nastanak up odnosa po
obje osnove u različitim situacijama (npr. pravni odnos državljanstva
može nastat na temelju upravnog akta – naturalizacijom o čemu se
donosi posebni upravni akt i po sili zakona, rođenjem). Ako se up
odnos prekida sitaucija je dvojaka; ako se upravnim aktom raskida
jedan up odnos, onda takav akt ima konstitutivan karatkteri tek
njegovim stupanjem na snagu up odnos prestaje, a kad prestaje po sili
zakona, upravni akt ima deklaratorni karakter.

29. Prava iz upravnopravnog odnosa.

29. U pravilu su to strogo osobna prava koja se iznimno mogu
izvršavati preko treće osobe. Njihovo prenošenje je ograničeno jer su
uglavnom to neimovinska i osobna prava, ali može biti preneseno npr.
pravo na vođenje određene radnje, a ne mogu biti prenesena koja su
vezana uz osobni status (cedi ius personale alii non potest).
Nedopustivo je odricanje od prava, osim ako nije predviđeno u pravnoj
normi. Zaštita tih prava osigurana je u žalbi u upravnom postupku,
prvenstveno formom upravog spora.

30. Usporedba upravnopravnog i građanskopravnog odnosa.

30. U up odnosu je; a) na jednoj strani uvijek drž. tijelo, znači jedan od
subjekata je unaprijed determiniran, pa bez njega nema ni pravnog
odnosa. U gp odnosu subjekti odnosa nisu ničim determinirani; b) u
načinu nastanka – up odnos ne nastaje suglasnošću volje, nego
upravnim aktom ili po sili zakona; c) u položaju subjekata u odnosu –
subjekti up odnosa nisu u koordiniranom položaju kao kod gp odnosa,
već postoji subordinacija subjekata i d) u rješavanju sporova – sporovi
iz up odnosa rješavaju se pred upravnim sudovima.

31. Načelo zakonitosti u širem i užem smislu.

31. Načelo zakonitosti u širem smislu znači da sustav pravnih normi
pozitivnog prava predstavlja samo ograničenje slobodne djelatnosti
uprave. Uprava se javlja kao neposredni izvršilac objektivnog prava,
dok bi u djelatnosti koja pravom nije posebno normirana mogla
slobodno djelovati s pravom da čini sve što joj pravna norma izričito ne
zabranjuje. Načelo zak. u užem smislu znači da svaka djelatnost uprave,
bez obzira na oblike u kojim se javlja, mora proizlaziti iz pozitivnog
pravnog sustava . Prema tome, uprava može raditi samo onoliko i
onako koliko i kako joj to pravne norme dopuštaju.

32. Objekt načela zakonitosti.

32. Težište je tog načela na pravnim djelatnostima uprave jer se ona u
odnosu na zakon javlja u dva oblika; kao donosilac upravnog akta i kao
donosilac normativnog akta podzakonske prirode. U prvom slučaju up
akt primjenjuje zakonsko pravno pravilo na konkretan društveni odnos.
Koncepcija zakonitosti, s obzirom na up akt, znači nedopustivost da se
bez zakonske osnove upotrijebe prinudna sredstva što proizlaze iz
izvršnog karaktera upravnog akta. Zato zakonitost up akta mora
obuhvatiti sve njegove bitne elemente (nadležnost, formu, svrhu). U
drugom slučaju načelo zakonitosti djeluje u dva smjera:
egzistencijskom, tako što taj akt ne može biti donese bez odgovarajuće
prethodne ovlasti kojom se njegovu donosiocu otvara nadležnost, i
sadržajnom tako što taj akt smije imati samo onaj sadržaj koji mu
određuje odnosno dopušta zakon.

33. Donošenje podzakonskog akta kao objekt načela zakonitosti.

33. Donošenjem podzakon. općenormativnog akta, tijela drž. uprave
formiraju jedno općeobvezatno pravilo. Iz hijerarhije odnosa proizlazi
niža vrijednost tih propisa u odnosu na propise koje donosi
zakonodavstvo, ali to nimalo ne utječe na njihovu opću obvezatnost,
pa time upravna tijela i sama sebe vežu. Poznato je da se mnoge
tehničke operacije veoma često reguliraju detaljnijim normama, a to
ima svoj praktični smisao kako bi se poboljšala njihova učinkovitost. U
upravi počinjemo susretati nešto slično što susrećemo i u gospodarstvu
– normiranje tehnološkog procesa karakteristično za različite
inspekcijske službe.

34. Materijalno i formalno pravo u režimu zakonitosti.

34. U pravnom se sustavu obično proceduri donošenja općih akata od
strane tijela državne uprave ne poklanja onoliko pozornosti kao
proceduri donošenja pojedinačnih akata. To je posljedica okolnosti što
pojedinačni akti mogu povrijediti prava i interese pojedinih subjekata
pa zbog toga i procesna pravila koja se donose moraju biti jamstvo
zakonitosti i moraju tim subjektima pružiti mogućnosti zaštite.
Naprotiv, u donošenju općih akata ne može doći do neposredne
povrede pojedinih subjekata. Takva povreda može uslijediti tek
primjenom takvog akta na konkretan društveni odnos, pa je i
procedura donošenja općih akata nešto liberalnija, ali se važnost
načela zakonitosti time ne smanjuje.

35. Načelo zakonitosti uprave u RH.

35. Načelo zakonitosti u RH izraženo je u članku 5. Ustava RH u kojem
se navodi da je svatko dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni
poredak RH. U odnosu na to načelo Ustav sadrži posebnu odredbu
prema kojoj pojedinačni akti tijela drž. uprave i tijela koja imaju javne
ovlasti moraju biti utemeljene na zakonu. U tom se smislu jamči pravo
na žalbu protiv pojedinačnih upravnih akata, a jamči se i sudksa
kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja
imaju javne ovlasti. Ono je vidljivo i u zakonima; npr. Zakon o lokalnoj i
regionalnoj samoupravi propisuje da općina, grad i županija
samostalne u odlučivanju u poslovima iz svog samoupravnog
djelokruga u skladu s Ustavom i zakonom, Zakon o općem upravnom
postupku koji propisuje načelo zakonitog postupanja i dr.
__________________________________________________________
__________
Načelo zakonitosti traži da djelovanje svih subjekata u društvu bude
usklađeno s odredbama normi pozitivnog prava. Odstupanja od toga
izazivaju različite pojave nezakonitosti. Oblici su sljedeći:
a)nenadležnosti, b)greška u proceduri i formi, c)materijalna povreda
zakona, d) greška u činjeničnom stanju, e) greška u cilju i svrsi.
----------------------------------------------------------------------------------------------
------------------
36. Nenadležnost kao slučaj nezakonitosti.
36. Nenadležnost je poseban oblik nezakonitosti koji se javlja kada
tijelo državne uprave(ili neko drugo tijelo) povrijedi pravna pravila o
ovlastima i dužnosti da postupa u određenoj stvari na određenom
području. Državno tijelo može postupati u nekoj stvari samo ako je na
to izričito ovlašteno pravnim normama, dakle, ako je takva stvar u
njegovoj nadležnosti. Ali, budući da je nadležnost ujedno i dužnost,
državno tijelo dužno je postupati uvijek kada je riječ o stvari za koju je
nadležno. Kad ono rješava stvari za koje nije nadležnost, tj. kad se
suzdržava od rješavanja predmeta u svojoj nadležnosti čini posebnu
vrstu nezakonitosti – nenadležnost.
__________________________________________________________
___________
U pravu Europske Zajednice pojan nadležnost znači pravnu ovlast da se
donese akt. Načelo je Ugovora da ustanve nemaju ovlasti donijeti akt
osim ako su ovlaštene na to odredbama Ugovora...za svaki akt mora
biti moguće uputiti na odredbu Ugovora koja predstavlja njegovu
pravnu osnovu. Ako ne postoji pravna osnova, akt će biti poništen zbog
nenadležnosti.
----------------------------------------------------------------------------------------------
------------------
37. Greška u proceduri i formi kao slučaj nezakonitosti.
37. Da bi se upravni akt dobio potrebno je poštivati pravila o proceduri
utvrđene u pravnoj normi ili izvedene iz prakse. Akt koji rezultira iz
provedenog postupka mora imati određenu formu i sadržaj kako bi bio
pravno valjan. Zakonito postupanje traži poštivanje tih načela, a greške
koje se javljaju pri njihovu zanemarivanju su: a) greška u proceduri (kad
su povrijeđena pravila donošenja/izvršenja up akta), b) greška u form
(kad aktu nedostaje forma). Da bi se izbjegao pretjerani formalizam
pravni poredak predviđa sancije samo za teže oblike povrede
procedure i forme. Tako je i u pravu Europske Zajednice utvrđeno da je
osnova za poništavanje samo povreda bitnog postupovnog zahtjeva.

38. Materijalna povreda zakona kao slučaj nezakonitosti.

38. Materijalna povreda zakona nastaje kad nadležno tijelo uopće ne
primijeni materijalni propis koji je trebalo primijeniti, kad primijeni
drugi propis čija primijena u konkretnoj situaciji ne dolazi u obzir i kad
pravni propis koji je trebalo primijeniti pogrešno protumači i primijeni.
U postupku po pravnim lijekovima upravni akt koji sadrži neku od
navedenih grešaka stavlja se izvan snage.

39. Greška u cilju i svrsi kao slučaj nezakonitosti.

39. Donošenje bilo kojeg pravnog pravila također znači i želja da se
postigne neki cilj koji treba postići kada se pravilo primijeni na
konkretan društveni odnos. Prema tome, primjenjivač pravnog pravila
mora ići ka cilju koji proizlazi iz zakona, odnosno postići svrhu koju je
htio zakonodavac. Ispitivanje svrhe pravnog pravila, njegovo pravilno
tumačenje i primjena u skladu s ciljem radi kojeg je donesen, obveze su
svakoga tko primjenjuje pravne norme. Ovo posebno vrijedi za tijela
drž. uprave čiji je jedan od osnovnih zadataka izvršavanje zakona i
drugih općih akata. Tom djelatnosti tijela drž. uprave moraju
ostvarivati ideje predstavničkih tijela.

40. Modificiranje načela zakonitosti.

40. U situacijama izvanrednih stanja (poplave, požari, epidemije itd.)
pojedinim drž. tijelima potrebno je priznati šire ovlasti određene
pravnim normama i dati mogućnost da samoinicijativno postupaju u
posebnim situacijiama, a uvijek s ciljem da se normalizira i sanira
postojeće stanje. U RH važan je čl.17 Ustava prema kojem se u doba
ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti
RH, te velikih prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena
Ustavom mogu ograničiti. O tome odlučuje Hrvatski Sabor
dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a ako se ne može sastati, tada
odluku, na prijedlog Vlade i uz supotpis premijera donosi predsjenik.
Mora se poštivati načelo razmjernosti s obzirom na izvanredno stanje,
a za posljedicu ne smije imati nejednakost građana po bilo kojoj
osnovi.

41. Poremećaj ravnoteže i modificiranje načela zakonitosti.

41. U izvanrednim situacijama lako dolazi do poremećaja ravnoteže
između državnih tijela, a u našem Ustavu to je predvđeno članicama
100. i 101. Tu treba razlikovati dvije situacije; prema čl. 100. u slučaju
neposredne ugroženosti, neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti
države predsjednik RH može, uz supotpis premijera, narediti uporabu
oružanih snaga iako nije proglašeno ratno stanje; drugo je vrijeme
trajanja ratnog stanja – u tom vremenu predsjenik može donositi
uredbe sa zakonskom snagom na temelju ovlasti koje je dobio od
Hrvatskog Sabora, ako ne zasjeda onda predsjednik može uređivati sva
pitanja koje zahtjeva ratno stanje.

42. Objasni instrument povratka poremećene ravnoteže između

državnih tijela.
42. Instrument za povratak poremećene ravnoteže nastale radi
iznimnih stanja jest odluka o naknadnom osnaženju (ratifikaciji) koju
donosi predstavničko tijelo. Naš Ustav predviđa da uredbe sa
zakonskom snagom koje je predsjednik donio na temelju čl. 101. budu
podnesene Hrvatskom Saboru na ratifikaciju čim se on bude mogao
sastati. Ako predsjendnik ne podnese tu uredbu Saboru ili je Sabor ne
potvrdi, ona prestaje vrijediti.
__________________________________________________________
__________
U Engleskoj i SAD-u državna tijela i u izvanrednim stanjima moraju
poštivati načelo zakonitosti, a osnova za to mora biti zakon ili pravilo
common lawa. Ako neki akt ili mjera vlade nisu zasnovani na takvoj
ovlasti, sud ih proglašava ultra vires i one ostaju bez pravnog učinka.
----------------------------------------------------------------------------------------------
-------------------
43. Objasni razliku između kategoričke i disjunktivne(alternativne)
pravne norme.
43. Sloboda postupanja državnih tijela ograničava se imperativnom
kategoričke pravne norme, ali postoje situacije gdje zakonodavac
propušta propisati kako točno postupiti u toj situaciji pa drž. tijelo
slobodno odlučuje u takvim slučajevima. Kategorička pravna norma
propisuje točno način ponašanja. Njenom interpretacijom primjenjivač
ima jasnu sliku o tome kako treba postupiti jer mu sam norma
predviđa jedino moguće ponašanje, da uz određene pretpostavke
nešto učini (npr. kad su ispunjeni uvjeti da prizna pravo) ili da se uzdrži
od učenja (kad propisani uvjeti nisu ispunjeni da obije zahtjev). Kod
disjunktivne pravne norme zakonodavac se uzdržao od potpunog
reguliranja načina ponašanja ostavljajući primjenjivaču norme da u
rješavanju slučaja postupi prema vlastitiom nahođenju, birajući one
mogućnosti koje mu je ponudio zakon. Slobodna ocjena javlja se u
primjeni disjunktivne norme.

44. Mogućnost slobodnog ocjenjivanja.

44. Mogućnost slobonog ocjenjivanja pretpostavlja određene uvjete.
Prvenstveno, tijelo koje slobodno ocjenjuje mora za to biti ovlašteno. U
području državne uprave načelo zakonitosti traži da mogućnost
slobodnog ocjenjivanja proizlazi iz zakona. Tako je pravna norma
osnovica za diskrecijsko postupanje i ujedno sadrži dva ograničenja.
Prvo, nema slobodnog odlučivanja ako ga pravna norma posebno ne
predviđa i drugo, primjenjivač pravnog pravila može slobodno birati
samo ono što alternativna pravna norma nudi za rješavanje konkretne
stvari.

45. Što je objekt slobodne ocjene?

45. U upravnoj stvair slobodna ocjena ulazi u sadržaj upravnog akta i to
u njegov najvažniji dio, tj. dispozitiv. Objekt diskrecijskog odlučivanja
jesu, prema tome, materijalnopravna pitanja u aktu. S tim u vezi može
biti ostavljeno da prema slobodnoj ocjeni odluči da li će stranci priznati
nak pravo ili kako će definirati prava odnosno obveze. U prvoj varijanti
pravna norma ovlašćuje donosioca upravnog akta da slobodno odluči
hoće li podijeliti određene ovlasti ili ne, a kad već odluči kako postupiti,
onda mu glede sadržaja akata koji donosi norma propisuje kako treba
postupiti. U drugoj varijanti pravna norma ostavlja slobodu u sadržaju
akta, ali njegovog donosioca veže u pitanju da li (npr. kad je
inspekcijsko tijelo dužno pokrenuti postupak i izdati rješenje, ali može
slobodno birati mjere koje će primijeniti radi zaštite javnog interesa).

46. Što ne može biti predmet diskrecijske ocjene.

46. Kod akta u kome je sadržana diskrecijska ocjena postoje pravno
vezani dijelovi i čine ona pitanja upravnog akta koja nikako ne mogu
biti predmet slobodnog odlučivanja. U prvom redu to je nadležnost.
Propisivanje nadležnosti obavlja se s ius cogens normama i pritom je
isključeno svako slobodno odlučivanje. Pravnom normom se propisuje i
procedura koju je potrebno provesti prije donošenja upravnog akta,
način utvrđivanja činjeničnog stanja i konačno forma akta. Prema
tome, za tijelo koje postupa nema razlike u primjeni procesnih pravila
kad odlučuje na osnovi diskrecijskih ovlasti i kad odlučuje o stvarimau
kojima je strogo pravno vezan.

47. Kontrola akta u kojima je sadržana slobodna ocjena.

47. Kontrola takvih akata ima svoje specifičnosti. Tu valja razlikovati
između kontrole oportuniteta (svrsishodnosti) i kontrole zakonitosti
(legalnosti). Diskrecijska ocjena nije u sferi legalnosti već u sferi
oportuniteta. Zbog toga kontrolu pravilnog diskrecijskog ocjenjivanja
mogu obavljati samo ona tijela koja imaju ovlaštenje da obavljaju
nadzor nad oportunošću upravnih akcija odnosno svrsishdonošću
upravnog akta (obično tijelo koje odlučuje povodom žalbe u
drugostupanjskom postupku.
48. Slobodna ocjena prema drugim oblicima pravne vezanosti.
48. Slobodna ocjena se najčešće uspoređuje s interpretacijom i
popunjavanjem pravne praznine. U prvom slučaju, kad primjenjivač
pravne norme ima pred sobom takvo pravno pravilo u kojemu je
nedovoljno jasno izražena namjera njegova donosioca, tada on treba
logičkim, gramatičkim, pravnim i drugim načinima tumačenja utvrditi
tu namjeru koju ona jednako tumači i primjenjuje na sve primjere iste
vrste koji se jave. Kod dis. ocjene primarna je volja primjenjivača
pravne norme i ona se za svak novi događaj ponovno uređuje
nezavisno od toga koliko je on sličan nekom prijašnjem. U drugom
slučaju, popunjavanje pravne praznine je način kojim se upotpunjuje
tekst pravnog pravila odnosno praznina nastala zbog propusta njegova
donosioca u potpunosti regulacije događaja na koje se dotično pravilo
odnosi. Ali takvo, jednom popunjeno pravilo, ima onda značenje
presedana jer se primjenjivač pri rješavanju budućih sličnih situacija
ponaša uvijek jednako, prema načinu na koji je popunio pravnu
prazninu.

49. Izvori upravnog prava.

49. Postoje materijalni i formalni izvori: Izvor u materijalnom smislu je
ona stvaralačka snaga kojom se razvija pravo. To je onaj društveni
činilac koji izaziva nastajanje prava kao određene društvene pojave
(fontes iuris essendi). Izvor u formalnom smislu čine pravne norme koja
reguliraju ponašanja društvenih subjekata i koji vrijede za sve slučajeve
koji su u njima predviđeni nezavisno od toga koliko će se puta te
norme doista i primijeniti (fontes iuris congoscendi). Karakteristike
izvora upravnog prava su to što državne uprave primjenjuju
podzakonske propise mnogo više nego sudovi, pravne norme koje čine
podlogu za djelovanje upravnih tijela karakterizira brojnost i relativna
neusustavljenost i razvoj upravnog prava je toliko dinamičan da su
promjene u normama upravnog prava češće nego u normama sudskog
prava.

50. Vrste pravnih vrela.

50. Pravna vrela pozitivnog hrvatskog prava koja općenito vrijede i za
upravno pravo možemo podijeliti na; 1. Ustav, 2. zakone, 3. poslovnike
i druge opće akte Hrvatskog Sabora, 4. opće akte predsjednika RH, 5.
opće akte Vlade RH, 6. opće akte tijela lokalne i regionalne
samouprave, 7. opće akte pravnih osoba, 8. kolektivne ugovore, 9.
međunarodne ugovore, 10. običajno pravo, 11. praksu državnih tijela i
12. pravila znanosti.

51. Potreba i značenje podzakonskih općenormativnih akata za

upravu.
51. Zakonodavnim putem reguliraju se mnoga izuzetno važna područja,
ali se time ne postiže sveobuhvatnost zakona pa se različita područja
reguliraju pravnim pravilima koja su po svojem rangu niža od zakona a
to su podzakonski akti. Osim toga, razlog je taj da zakonodac ne može
regulirati baš sve društvene odnose zakonima, da podzakonski propisi
upotpunjuju pravni poredak te da podrobnije uređe postupanje po
samom zakonu. Takve akte tijela državne uprave primjenjuju puno više
nego druga državna tijela.

__________________________________________________________
___________
Vrste podzakonskih općenormativnih akata su podzakonski
općenormativni akti prema posebnom ovlaštenju, podz. općen. akti za
izvršenje zakona, podz. općn. akti koji dopunjuju i zamjenjuju zakon i
spontani podz. općenormativni akti
----------------------------------------------------------------------------------------------
-------------------
52. Podzakonski općenormativni akti prema posebnom ovlaštenju.
52. Karakteristika je u tome što se donose prema posebnoj ovlasti
sadržanoj u višoj pravnoj normi, a sama ovlast može biti dana u obliku
ustavne ili zakonske ovlasti generalno ili za posebne situacije (npr. za
stanje nužde), vremenski uvjetovana ili ne, ali bitno je da
predstavničko tijelo propušta samo regulirati materiju na čije je
reguliranje inače ovlašteno drugo tijelo.

53. Prenošenje dijela nadležnosti sa zakonodavca na niža tijela.

53. Postavlja se pitanje može li zakonodavac prenijeti dio svoje
nadležnosti na druga tijela i kada je to dopustivo. Pravilo je da svaka
osnova za prenošenje ovlasti mora biti sadržana u ustavu ili zakonu
(npr. Ustav Francuske Republike iz 1946. je zabranjivao mogućnost
davanja širokih ovlasti vladi od strane zakonodavca). Ustav Francuske
Pete republike je, pak, nabrojio takstativno zakonodavnu nadležnost
Parlamenta, ostavljajući izvršnim tijelima pravo da svojim uredbama
uređuju sve ostale društvene odnose koji nisu izričito stavljeni u zak.
nadležnost, što je dakako poremećaj nadležnosti bez presedana u
ustavnoj povijesti. Ako se u ustavu ne navodi ništa o mogućnosti
prenošenja ovlasti onda takvo prenošenje nije pravno moguće. Naš
Ustav u čl. 87. predviđa mogućnost delegiranja zak. nadležnosti sa
Sabora na Vladu, ali Sabor na to može ovlastiti Vladu najviše za godinu
dana i zabranjuje se mogućnost zakonodavne delegacije u onim
pitanjima koji se odnose na razradu Ustava utvrđenih sloboda i prava
građana, nacionalna prava, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način
rada drž. tijela, ne mogu djelovati retroaktivno i prestaju vrijediti
nakon godinu dana ako Sabor ne odluči drukčije.

54. Sponatani podzakonski općenormativni akti.

54. Karakteristika ovih akata je u tome što ovlast za njihovo donošenje
već utvrđena prije u nekoj višoj pravnoj normi (ustavu ili zakonu).
Donosilac takvih akata se može koristiti ovlaštenjem da donosi tu vrstu
podz. općen. akata djelujući spontano, tj. ne čekajući nikakvu novu
posebnu ovlast u nekoj drugoj pravnoj normi (npr. takava je ovlast
predsjednika Republike da donosi uredbe sa zakonskom snagom na
osnovi čl. 100 st. 1. Ustava RH).

55. Sankcije protiv protuustavnih i nezakonitih podzakonskih

općenormativnih akata.
55. Sankcije protiv takvih akata su objektivno stavljanje izvan snage i
eksepcija nezakonitosti. Izvan snage akt se može staviti poništavanjem
ili ukidanjem. Ponišavanjem se ponišavaju i sve njegove pravne
posljedice koje su proizvedene od stupanja na snagu (ex tunc), a
ukidanjem prestaje pravna mogućnost primjene takvog akta ubuduće,
ali se ukidanjem ne dira u pravne posljedice što ih je akt proizveo do
momenta ukidanja (djelovanje ex nunc). Prema našem Ustavnom
zakonu o Ustavnom sudu RH, Ustavni sud će pri odučivanju hoće li neki
propis ukinuti ili poništiti uzeti u obzir sve značajne okolnosti imajući u
vidu povredu zakonitosti, ustavnosti i interes pravne sigurnosti.
Ustavni sud poništit će propis ako; se njime vrijeđaju temeljne slobode
zajamčene Ustavom, se njime pojedinci, skupine ili udruge neosnovano
stavljaju u povoljniji ili nepovoljniji položaj.

56. Ekscepcija nezakonitosti (ilegalnosti).

56. Ekscepcija je nezakonitosti svojevrsni oblik kontrole ovlasti prema
općim aktima preko kojega određeno državno tijelo (u pravilu sud)
odbija konkretnu primjenu podz. općen. akta kad utvrdi da je on u
suportnosti s višom pravnom normom. Tada se predmet rješava na
osnovi zakona. Međutim, time se podz. akt ne stavlja izvan snage s
efektom erga omnes, već se učinak ekscepcije ograničava na stranke u
sporu, inter partes. Naš UZUS predviđa da ako sud u postupku nađe da
zakon koji bi trebao primjeniti nije u suglasnosti s Ustavom mora
zastati s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu
ustavnosti zakona s Ustavom. Dakle, procjena suda ne dovodi do
ekscepcije ilegalnosti, već se postupak prekida do odluke Ustavnog
suda. Ako sud nađe da podz. propis nije u skladu s Ustavom i zakonom
primjenit će neposredno zakon, a Ustavnom sudu podnijeti ocjenu
suglasnosti podz. akta s Ustavom. Kad sud pravomoćnom odlukom
odbije primjeniti propis jer smatra da je nezakonit ili neustavan, a
Ustavni sud nakon provedenog postupka ocijeni da takva neustavnost
ne postoji, svatko kome je povrijeđeno neko pravo može zahtjevati
izmjenu pravomoćne odluke suda u roku od godine dana od dana
objave odluke Ustavnog suda.

57. Obustava od izvršenja (primjene).

57. Obustavu izvršenja podz. akta valja razlikovati od objektivnog
stavljanja izvan snage i ekscepcije ilegalnosti. Kod obustave radi se
zapravo o privremenom prestanku mogućnosti primjene jednog općeg
akta podzak. prirode koja nastaje zato što je pravno ovlašteni nosilac
kontrole takvog akta iskoristio pravo da ga obustavi od izvršenja zbog
sumnje u njegovu ispravnost. Tada konačnu odluku donosi neko drugo
hijerarhijski više tijelo koje odlučuje da li je do obusave od izvršenja
trebalo doći ili ne, što onda, ima za posljedicu ili konačnu nemogućnost
primjene općeg akta koji je obustavljen od izvršenja ili se pak eliminira
sama odluka kojom je došlo do obustave od izvršenja.

58. Naputak.
58. Naputak je poseban oblik akta internog po svojoj prirodi kojim u
upravnoj organizaciji više tijelo podjeljuje nižemu upute za postupanje
ili djelovanje u određenim situacijama. On nema obilježje pravnog
pravila pa se na njega ne mogu pozivati treće osobe. Također, državno
tijelo ne može svoje akte i mjere temeljiti na naputku. On ima više
savjetodavno-tehnički karakter, a sankcije koje proizlaze iz eventualnog
nepoštivanja odnose se u pravilu na disciplinsku odgovornost. Obično
se dijele na individualne – naputak podijeljen za pojedini predmet i
generalne – uputa za postupanje u nizu predmeta. Napuci su, u pravilu,
neobvezni, a ako se želi postići učinak obveznosti potrebno je da to
proizlazi iz pravne norme (npr. zamjenik općinskog načelnika,
gradonačelnika, župana pri obavljanju poslova koje mu povjeri
nadređeni dužan je pridržavati se uputa općinskog načelnika,
gradonačelnika ili župana).

59. Kontrola nad upravom.

59. Kontrola nad upravom može se manifestirati kao kontrola
zakonitosti i kontrola svrhovitosti. Kontrola legaliteta je oblik nadzora
kojim se uspoređuje suglasnost akata i mjera uprave s pravnim
pravilima koja reguliraju kada je takve akte moguće donositi, kao i
postupak kako se donose. Kontrola oportuniteta je takav oblik nadzora
kod kojega se akti i mjere uprave uspoređuju s ciljem koji je u interesu
subjekta, zbog kojih se takvi akti i donose, trebalo postići.

60. Subjekti i predmet kontrole nad upravo.

60. Subjekti kontrole su nosioci kontrole i tijela nad kojima se obavlja
kontrola. Nosioci su subjekti koji su pravnom normom ovlašteni da
obavljaju određeni oblik nadzora nad upravom i da se u određenim
slučajevima koriste ovlastima kojima raspolažu – aktivni subjekti
kontrole (predstavnička tijela, sudovi). Tijela nad kojima se obavlja
kontrola su različiti subjekti koji se javljaju u oblicima upravne
organizacije – pasivni subjekti kontrole (uredi drž. uprave, ministarstvo,
odjel u ministarstvu, itd.). Predmet kontrole uprave čini skup svih
mjera koje nosilac kontrole može upotrijebiti kad utvrdi da tijelo nad
kojim se kontrola obavlja ne postupa onako kako je u danoj situaciji
propisano, odnosno svrhovito.

61. Koje su kontrolne ovlasti?

61. Kontrolne ovlasti mogu se izražavati kao konstatacija, objektivno
stavljanje izvan snage i meritorno rješavanje. Konstatacija je najblaži
oblik kontrolne ovlasti kojom nosilac kontrole ima mogućnost samo da
utvrdi da je u djelovanju tijela nad kojim kontrolu provodi bilo izvjesnih
nezakonitosti, odnosno nepravilnosti. U takvoj situaciji nosilac je dužan
upozoriti druge subjekte koji raspolažu represivnim mjerama da bi
nepravilnosti bile eliminirane. Kod obj. stavljanje izvan snage nosilac
kontrole nakon uočene nezakonitosti ima ovlast izravno zahvatiti u
nezakonite akte ili mjere koji su iz takvog postupanja proizašle
stavljajući ih izvan snage (kasacija) s učinkom poništavanja ili ukidanja.
Kod meritornog rješavanja na strani nosioca kontrole najšire su ovlasti
koje mu daju pravo da svojom odlukom zamijeni odluku tijela nad
kojim je proveo kontrolu nakon što je obično prije utvrdio nezakonitost
takve odluke i prema njoj primijenio mjeru obj. stavljanja izvan snage.

62. O čemu ovisi djelatvornost kontrole nad upravo.

62. Djelotvornost ovisi o dva jednako važna čimbenika; prvo, od
veličine broja subjekata koji su ovlašteni na provođenje te kontrole i
drugo, od širine kontrolnih ovlasti kojima ti subjekti u provođenju
kontrole raspolažu. Što je veći broj nosilaca i što su šire njihove ovlasti,
to je mehanizam kontrole djelotvornij i obratno.

63. Preventivni i represivni učinak kontrole nad upravom.

63. Preventivni učinak kontrole nad upravom ogleda se u činjenici što
sama uprava, znajući da njezine radnje, akte i mjere nadzire
uspostavljeni kontrolni mehanizam, unaprijed pazi na zakonitost i
svrhovitost svojih akcija, svjesna okolnosti da će eventualne greške u
radu izazvati reakciju nosilaca kontrole što će opet imati neke
posljedice. Represivni učinak ogleda se u tome što nosioci kontrole,
kad utvrde nezakonitost u djelovanju tijela drž. uprave nad kojima
provode kontrolu poduzimaju efikasne mjere iz kruga kontrolnih
ovlasti čime eliminiraju mogućnost da na snazi ostanu akti ili mjere
uprave kojima je povrijeđeno načelo zakonitosti, tj. svrhovitosti.

64. Kontrola nad upravom od strane predstavničkog tijela.

64. Predstavničko tijelo obavlja prvenstveno političku kontrolu nad
upravom. Ono ne kontrolira konkretne akte upravne vlasti, jer su za to
organizirani drugi oblici pravnog nadziranja. Objekt interesa predst.
tijela su stoga u prvom redu općenormativni akti upravne/izvršne vlasti
i prema njima ono smjeruje svoje konkretne akcije pri čemu poduzima
različite vrste pravno-političkih mjera. Tim se mjerama izravno upliće u
akte upravne vlasti, tako da ih stavi izvan snage, ili se neizravno
političkim utjecajem uprava prisiljava da ih sama izmijeni ili stavi izvan
snage.

65. Kontrola nad upravom od strane predstavničkog tijela u

Hrvatskoj.
65. Ta kontrola počiva na dvije osnove; prva, na načelnoj odgovornosti
uprave predstavničkom tijelu. Prema Poslovniku Hrvatskog sabora
Vlada je odgovorna Hrvatskom Saboru za svoj rad i odluke koje donosi i
na njegov zahtjev ga izvijestiti o sovm radu i politici koju prvodi te svim
pitanjima iz svog djelokruga. Druga osnova su ovlasti koje predst. tijelo
ima u momentu osinivanja tijela izvršne vlasti. Nakon što se Vlada
sastane, mandatar je dužan program Vlade i Vladu predstaviti
Hrvatskom saboru i zatražiti njihovo glasovanje o povjerenju većinom
zastupnika u saboru. Od posebnog je značenja mogućnost pokretanja
pitanja povjerenja predsjedniku Vlade, Vladi u cjelini ili pojedinom
njezinu članu. Prijedlog za to može dati najmanje jedna petina
zastupnika.

66. Zastupnička pitanja i interpelacija.

66. Za vrijeme tzv. aktualnog prijepodneva zastupnici imaju pravo
postavljati pitanja predsjedniku i članovima Vlade o svim djelatnostima
iz njihovog djelokruga. Kada se pitanje postavi na njega je obavezno
odgovoriti na istoj sjednici na kojoj je pitanje postavljeno. U protivnom,
dužni su navesti razloge zbog kojih ne mogu odgovoriti. Interpelacija je
ovlast zastupnika u saboru na temelju koje se na sjednici sabora otvara
rasprava o radu Vlade u cjelini ili o pojedinim odlukama Vlade ili
ministarstva. Ona se u pisanom obliku dostavlja predsjedniku Hrv.
sabora koje on dostavlja Vladi i svim zastupnicima. Važno je da Sabor
nakon rasprave o interpeleciji može postaviti pitanje odgovornosti
Vlade ili pokrenuti pitanje povjerenja predsjedniku Vlade ili nekom
njezinom članu. Ako je interpelacija odbijena ne može se pokrenuti
nova na istu temu u roku od 3 mjeseca.
67. Kontrola uprave od strane pučkog pravobranitelja.
67. Pučki pravobranitelj promiče i štiti ljudska prava i slobode te
vladavinu prava razmatrajući pritužbe o postojanju nezakonitosti i
nepravilnosti u radu državnih tijela, tijela jedinica lok. i reg.
samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima, a u skladu s posebnim
zakonima razmatra i pritužbe koje se odnose na rad pravnih i fizičkih
osoba. On je svojevrsni aktivni subjekt kontrole, a njegova kontrola
bliska je kontroli predstavničkog tijela s obzirom na to da ga bira
Hrvatski sabor na vrijeme od 8 godina i da je dužan saboru podnositi
godišnja izvješća o svome djelokrugu rada. Osim toga, prati
usklađenost zakona i drugih propisa s odredbama Ustava i
međunarodnim pravnim aktima te može Saboru i Vladi ukazati na
potrebu donošenja i izmjene zakona ili drugih propisa. Također ima
pravo podnijeti zahtjev za pokretanje postupka ocjene suglasnosti
zakona s Ustavom i ocjenu suglasnosti drugih propisa te općih akata iz
područja njegove nadležnostiu skladu s UZUS i ZUS.

68. Kontrola uprave unutar same uprave.

68. Vlada nadzire rad ministarstva te je ovlaštena da ukida ili poništava
njihove upravne akte. Ministarstva i DUO nadziru rad tijela državne
uprave, tijela jed. lok i reg. samoup. te pravnih osoba s javnim
ovlastima.. Tijela drž. uprave nadziru zakonitost rada i postupanja,
rješavanje u upravnim stvarima, djelotvornost, ekonomičnost i
svrhovitost rada u obavljanju poslova drž. uprave, svrhovitost
unutarnjeg ustrojstva i osposobljenost službenika i namještenika za
obavljanje poslova državne uprave te odnos službenika i namještenika
prema građanima i drugim strankama.

69. Kontrola nad upravom putem društvenog nazora.

69. Društveni nadzor se ostvaruje u više varijanti; s jedne strane
postoje institucionalizirani oblici neposredne demokracije – zborovi
građana, referendum – a njih upotpunjavaju djelatnosti političkih
stranaka i drugih društvenih org. javnog istupanja građana. S druge
strane tu su ustavne slobode zajamčene građanima, a kod kojih
postoje brojna ograničenja u postupanju drž. uprave. Zatim, situacije
gdje su građani nosioci iniijative za pokretanje kontrole kao npr. pred
Ustavnim sudom, pučkim pravobraniteljem, podnošenje ustavne tužbe
itd. Konačno, društveni nadzor ima više signalizatorsko obilježje jer
nositelji tog nadzora ne raspolažu nikakvim represivnim mjerama koje
bi mogli izravno upotrijebiti prema objektu kontrole kad utvrde da on
ne postupa u skladu s načelima utvrđenim u pravnoj normi.

70. Kontrola nad upravom od strane državnog odvjetništva.

70. Najjači oblik nadzora su procesno-pravne ovlasti koje ima DORH i
to osobito onima što su vezana za upravni postupak. Tako drž.
odvjetnik može biti zakonom ovlašten da u upravnom postupku
zastupa društvene interese, može izjaviti žalbu protiv rješenja kojim je
povrijeđen zakon u korist pojedinca ili pravne osobe, a na štetu
društvene zajednice, može postaviti zahtjev nadležnom tijelu da poništi
ili ukine konačno rješenje po pravu nadzora, ima pravo pokretanja
upravnog postupka ako je upravnim aktom povrijeđen zakon u korist
pojedinca ili organizacije.

71. Kontrola uprave putem suda.

71. Najznačajniji oblik sudske kontrole je onaj koji Ustavni sud
ostvaruje u upravnom sporu. U upravnom sporu sud ima pravo da
uvažavanjem tužbe, poništi upravni akt (spor o zakonitosti), može i sam
riješiti upravnu stvar (spor pune jurisdikcije). Osim toga, može
odlučivati i o naknadi štete i povratu stvari ako je do štete došlo,
odlučuje o zahtjevu za zaštitu Ustavom zajamčenog prava i slobode
čovjeka i građanina ako je takva sloboda ili pravo povrijeđeno
konačnim pojedinačnim aktom, a nije osigurana druga sudska zaštita.
Također, svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako
smatra da mu je aktom tijela drž. vlasti ili jedinica lok. i reg. samoup.
povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom uz
određene pretpostavke.

72. Odgovornost za štetu nanesenu protupravnim djelovanjem

službene osobe (odgovornost uvjetovana greškom).
72. Kad šteta nastane na taj način sa stajališta oštećenog javljaju se tri
mogućnosti;
a) odgovornost za štetu od strane bilo kojih javnopravnih tijela je
primarna i neposredna odgovornost države pa se oštećeni svojim
zahtjevom obraća neposredno državi koja je u obvezi nadoknaditi
štetu. U nekim slučajevima država ima pravo regresa prema službenoj
osobi koja je počinila štetu.
b) odgovornost za štetu je na strani službene osobe koja je djelujući
proutpravno počinila štetu. Država se javlja kao jamac ako službena
osoba ne može nadoknaditi štetu
c) odgovornost je jednaka između službene osobe koja je štetu počinila
i države, tj. tijela čija se služba obavlja, pa se oštećeni može obratiti i
državi i službenoj osobi za nadoknadu štete.

73. Odgovornost za štetu prema važećem hrvatskom pravu.

73. Ustav RH ne sadrži odredbe o odgovornosti države, tj. drugih
javnopravnih tijela za štetu koja bi nastala protupravnim radom
službenih osoba, već tu materiju u potpunosti prepušta zakonodavcu.
Takav pristup ima dvije posljedice; prva se ogleda u tome što oštećeni
pravo na naknadu ne ostvaruje kao svoje ustavom zajamčeno pravo,
već prema zakonskim odredbama koje su po svojoj pravnoj naravi
slabija i podložnija promjenama od ustava); druga se ogleda u činjenici
što je zbog takvog ustavnog rješenja bilo nužno donijeti čitav niz
zakona u kojima je trebalo predvidjeti odredbe o ostvarivanju
odštetnog zahtjeva. U prikazu tih zakonskih odredaba treba razlikovati
a) odgovornost države za štetu koja je nastala radom službenih osoba
građanima i drugim pravnim osobama, b) odgovornost za štetu koju je
službenik svojim radom nanio tijelu u kojem obnaša službu.

74. Odgovornost za štetu nastalu građanima, pravnim osobama ili

drugoj stranci.
74. Štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakontim ili
nepravilim obavljenjem poslova državne uprave nadoknađuje RH (čl.
14. ZSDU). Ovim člankom je snažno izraženo načelo primarne i
neposredne odgovornosti države. Osim toga, činjenica je da RH
odgovara za štetu i kada ju počine, ne samo ministarstva, DUO, itd.,
nego i tijela lok. i reg. samouprave, pa čak i pravne osobe koje imaju
javnopravne ovlasti. Zahtjev za naknadu štete mogu postaviti građani,
pravne osobe, ali i druge stranke (npr. stranci, apatridi, grupa građana,
naselje) što znači da je krug aktivno legitimiranih širok. Da bi zahtjev
uspio potrebno je da su se dogodile tri okolnosti; a) da rad tijela države
sadrži elemente nepravilnosti ili nezakonitosti, b) da je nastala šteta, c)
uzročna veza između rada i štete (šteta mora biti posljedica
nezakonitog rada).

75. Odgovornost za štetu bez greške.

75. Kod ove odgovornosti osnovno je da je djelovanjem određenoj
tijela pričinjena šteta trećoj osobi. Zahtjev za naknadu štete temelji se
na činjenici da je šteta nastala samim vršenjem službe bez obzira na to
što u tom vršenju nije bilo nikakve greške (nezakon. ili nepravil.
postupanja). Za podizanje tužbenog zahtjeva dovoljan je dokaz o
nastajanju štete kao posljedice djelovanja službe. Nužno je, dakle, da
postoji radnja – obavljanja službe, šteta i uzročna veza između radnje i
nastale štete, stoga se načelno odgovara i kad je šteta nastala slučajno.
Tu također spada i naknada za uništene stvari. Kada javna vlast štiteći
javne interese dolazi u priliku da mora uništiti određene stvari, onda
ujedno posebnim propisima predviđa i mogućnost davanja naknade.

76. Naknada štete prouročene izvanrednim događajem.

76. Za izvanredne događaje država često daje različite oblike naknade.
Međutim, tu nije riječ o pravnoj odgovornosti države niti o njezinoj
legalnoj obvezi da nadoknadi štetu. Takva bi odg. postojala kada bi
država posebnim propisom utvrdila svoju odgovornost za takve
događaje. U modernim zakonodavstvima takvih propisa, u pravilu
nema, a država slobodno bira oblik pomoći, njezinu visinu, prioritete u
pružanju pomoći i ostalo. To je posljedica solidarnosti države s
osobama čija je imovina pogođena izvanrednim događajem.
__________________________________________________________
___________
Kod odg. za štetu uzrokovanu ratnim događajem potrebno je
razlikovati dvoje. Jedno je šteta koju država priznaje i nadokađuje
drugoj državi kao oblik naknade ratne štete, a drugo je šteta nastala
ratom koju država priznaje i nadoknađuje svojim državljanima. U
prvom slučaju uvjeti naknade uređuju se međunarodnim pravom, a u
drugom slučaju se takva pitanja uređuju normama unutrašnjeg
upravnog ili građanskog prava.
----------------------------------------------------------------------------------------------
-------------------
77. Naknada ratne štete.
77. Naknada ratne štete je najčešće pomoć koju država dobrovoljno
daje osoba čija je imovina pogođenja ratnim razaranjima, a ne o
klasičnom obliku štete iz dva razloga; prvo, to nije pravna odg. države
jer se nastala ratna šteta i odg. za njezinu naknadu ne mogu podvesti
pod klasične slučajeve odg. za štetu bez greške jer je to šteta izazvana
izvanrednim događajem, i drugo, ne postoje posebni propisi koji bi
činili pravnu osnovicu na temelju koje bi osobe čija je imovina oštećena
ratom mogle od države i ostvariti naknadu takve štete, a u nedostatku
takvih propisa ne postoji ni pravna osnova za odg. države. Države tu
imaju dvije mogućnosti; ili da unaprijed donesu propis kojim će
osigurati obeštećenje fizičkim i pravnim osobama za štetu prouzročenu
ratom ili da, kad dođe do toga, iz načela solidarnosti prizna pravo na
određenu naknadu po kriterijima koje sama odredi.

78. Evidencija osobnih stanja građana – državne matice.

78. Prema ZDM, državne se matice vode za svako naseljeno mjesto
prema matičnim područjima koje određuje Vlada a prijednog MU.
Poslove osobnih stanja građana obavlja županijski ured (tj. gradski
ured Grada Zagreba) nadležan za poslove opće uprave, a državne
matice neposredno vode državni službenci – matičari. O osobnim
stanjima građana vode se matina rođenih, matica vjenčanih i matica
umrlih. Postoje dvije vrste upisa u drž. matice; temeljni upis (to je upis
činjenica u maticu rođenih, upis sklapanja braka u maticu vjenčanih i
upis činjenice u maticu rođenih) za koje postoje posebne rubrike i
naknadni upis, koji je zapravo dopuna i izmjena temeljnog upisa, a
odnosi se na činjenice koje su nastale nakon temeljnog upisa.

79. Promjena osobnog imena.

79. Svaka osoba ima pravo, na temelju posebnog zahtjeva, promijeniti
osobno ime. Zahtjev mora sadržavati razloge zbog kojih se promjena
traži, dok prijedlog novog imena mora ukazivati na osnovanost
zahtjeva. Zahtjev i novo ime objavljuju se bez odlaganja na oglasnoj
ploči. Svaki građanin ima pravo u roku 30 dana od objave iskazati svoje
protivljene i razloge. O zahtjevu rješava općinski organ uprave
nadležan za opću upravu u mjestu prebivališta podnositelja zahtjeva.
Promjena nije moguća osobi protiv koje se vodi kazneni postupak zbog
k.d. koje se goni po službenoj dužnosti, niti osobi koja takvu kaznu
služi, kao ni osobi za koju se utvrdi da je zahtjev podnijela radi
izbjegavanja zakonom utvrđenih obveza.

80. Odbijanje zahtjeva za izdavanje putne isprave i vize.

80. Zahtjev za izdavanje putne isprave odbit će se podnositelju za kojeg
se opravdano sumnja da će: a) izbjeći nazočnostu u kaz. postupku ili
izvršenje presude kojom mu je izrečena kazna zatvora u trajanju dužem
od tri mjeseca ili mjera sigurnosti obvezatnog psihijatarskog liječenja i
čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, b) izbjeći izvršiti dospjelu imovinsko-
pravnu obvezu iz bračnog odnosa ili odnosa roditelja i djece, poreznu ili
drugu zakonom utvrđenu imovinsko-pravnu obvezu, c) izbjeći vojnu
obvezu ili ako za to postoje drugi razlozi predviđeni propisima o vojnoj
obvezi.
Zahtjev za izdavanje putne isprave može se odbiti ako: a) postoji
opravdana sumnja da će podnositelj isprave djelovati protivno
propisima o zabrani ili ograničavanju uvoza, izvoza, transporta,
rasparčavanja opojnih sredstava ili protivno carinskim propisima i b)
ako to zahtjevaju razlozi nacionalne sigurnosti i zaštite javnog poretka.
__________________________________________________________
___________
Državljanin RH koji ima i strano državljanstvo, smatra se pred tijelima
državne vlasti RH isključivo hrvatskim državljaninom – načelo
iskuljučivosti (primata) hrvatskog državljanstva (čl. 2. ZHD)
Hrvatsko državljanstvo stječe se podrijetlom, rođenjem na teritoriju
RH, prirođenjem i po međunarodnim ugovorima (čl. 3.).
Podrijetlom stječe hrvatsko državljanstvo dijete; čija su oba roditelja u
trenutku rođenja hrvatski državljani, čiji je jedan od roditelja u
trenutku hrv. državljanin, a dijete je rođeno u RH i čiji je jedan od
roditelja u trenutku rođena hrv. državljanin, a drugi bez drž. ili
nepoznatog drž., a dijete je rođeno u inozemstvu(čl. 4.).
Dijete čiji je jedan roditelj hrvatski drž. stjeći će državljanstvo ako do
navršene 18 godine bude prijavljeno radi upisa kod nadležnog tijel RH
kao hrvatski državljanin. Ako je dijete rođeno ili nađeno na području
RH, oba su mi roditelja nepoznata ili, apatridi djetetu će prestati
hrvatsko državljanstvo ako se do navršene 14. godine utvrdi da su mu
roditelji strani državljani (čl. 7.).
----------------------------------------------------------------------------------------------
-------------------
81. Stjecanje državljanstva prirođenjem.
81. Prirođenjem može steći hrv. državljanstvo stranac koji je podnio
zahtjev za primanje ako udovoljava sljedećim pretpostavkama; da je
navršio 18 god. i da mu nije oduzeta poslovna sposobnost, da ima
otpust iz stranog drž. ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude
primljen u hrv. drž., da živi u RH s prijavljenim boravkom 8 godina
neprekidno do podnošenja zahtjeva i ima odobren status stranca na
stalnom boravku, da poznaje hrv. jezik i latinično pismo, hrvatsku
kulturu i društveno uređenje i da se iz njegova ponašanja može
zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u RH. Ako je zahtjev
podnijela osoba koja je bez državljanstva ili koja će ga prema zakonu
zemlje čiji je državljanin izguviti samim prirođenjem smatra se da je
druga pretpostavka udovoljena. Poznavanje jezika utvrđuje se
provjerom(ispitom) kojega ne moraju polagati osobe starije od 60
godina.

82. Navedite tri kategorije koje stječu državljanstvo prirođenjem pod

povoljnijim uvjetima i pod kojim pretpostavkama?
82. 1. Osoba koja je rođena na području RH i u njoj živi te ima odobren
stalni boravak može steći hrv. državljanstvo i ne mora imati 18god,
8god neprekidnog boravka niti znati jezik i kulturu.
2. Stranac koji je u braku s hrvatskim drž. i kojem je odobren stalni
boravak i živi na području RH može steći hrv. državljanstvo ako ne
udovoljava niti jednoj pretpostavci iz čl.8.
3. Iseljenik, njegovi potomci do 3. stupnja srodstva u ravnoj liniji i
njihovi bračni drugovi mogu prirođenjem steći hrvatsko drž. iako
nemaju 18god, 8god neprekidnog boravka, niti otpust od druge zemlje.
4. Stranac čije bi primanje u hrvatsko državljanstvo predstavljalo
interes za RH, može prirođenjem steći drž. iako ne udovoljava niti
jednoj pretpostavci, a to pod može i bračni drug te osobe.
__________________________________________________________
___________
Hrvatsko državljanstvo prestaje otpustom, odricanjem, po
međunarodnim ugovorima (čl. 17. ZHD).
----------------------------------------------------------------------------------------------
-------------------

83. Prestanak državljanstva otpustom.

83. Otpust se može dati osobi koja je podnijela zahtjev za otpust i
udovoljava ovim pretpostavkama: navršila je 18 god, da nema smetnji
glede vojne obveze, da je podmirila dužne poreze, takse i druga javna
davanja te obveze prema pravim i fizičkim osobama, da je pravno
redila imovinske obveze iz bračnog odnosa i odnosa roditelja i djece
prema hrv. državljanima i prema osobama koje ostaju živjeti u RH, da
ima strano državljanstvo ili da je dokazala da će biti primljena u stranoj
drž. Otpust ne može dobiti osoba protiv koje se u RH vodi kazneno
postupka zbog djela koje se goni ex offo ili ako je na takvo djelo
osuđena, sve dok kaznu ne izdrži.

84. Prestanak državljanstva odricanjem.

84. Punoljetni hrv. državljnin koji ima prebivalište u inozemstvu, a ima i
strano državljanstvo može se odreći hrvatskog državljanstva. Djetetu
do navršene 18. godine života prestaje odricanjem hrv. drž.; na zahtjev
roditelja kojima je hrv drž. prestalo odricanjem ili ako je hrv. drž.
prestalo na taj način jedno od roditelja, a drugi roditelj je strani
državljanin. Takve osobe mogu ponovno steći hrv. drž. ako najmanje
jednu godinu neprekidno borave na teritoriju RH i ako daju pisanu
izjavu da se smatraju hrv. državljaninom – to je reintegracija
državljanstva.

85. Evidencija i dokaz državljanstva.

85. O hrvatskom drž. vodi se evidencija koju vodi matični ured. Osobe
koje su rođene u RH upisuju se u evidenciju o državljanstvu koju vodi
matični ured prema mjestu rođenja te osobe. One koje su rođene u
inozemstvu upisuju se u evidenciju o drž. koju vodi matični ured prema
mjestu prebivališta te osobe, a u središnju evidenciju upisuju se osobe
koje stječu hrvatsko državljanstvo na temelju ZHD, a nemaju
prebivalište u RH. Dokaz državljanstva je domovnica koja je javna
isprava i izdaje ju matični ured. Osim toga, hrv. državljanstvo se
dokazuje važećom osobnom iskaznicom, vojnom iskaznicom ili
putovnicom.

86. Državljanstvo udane žene.

86. Nakon prvog svj. rata na vidjelo izlaze demokratske ideje o
ravnopravnosti muškaraca i žena, a to se odnosi i na reguliranje
državljanstva udatih žena. Prva međunarodna konvencija koja je
utvrdila ravnopravnost u materiji drž. bila je Konvencija o državljanstvu
žene u Montevideu 1933. god., a druga je bila pod pokroviteljstvom
UN-a 1957. god. Konvencija o državljanstvu udane žene.
I s obzirom na to načelo ravnopravnosti u svim zakonodavstima nije
univerzalno prihvaćeno tako da postoje dva glavna sustava i mnogo
međusustava reguliranja te materije. Prema prvom sustavu udaja i
rastava braka neposredno utječu na državljanstvo žene (npr. Iran), a u
drugom ni sklapanje braka ni rastava nemaju neposredan utjecaj na
državljanstvo žene (npr. SAD, Poljaska, Danska). Između njih postoji
čitav niz prijelaznih oblika i različitih varijanti kojima se pojedina
zakonodavstva približavaju jednom ili drugom sustavu.

Zakon o sustavu državne uprave NN 66/19

Svrha sustava državne uprave je zakonito, svrhovito,učinkovito i
djelotvorno obavljanje poslova državne uprave koji usmjerava i nadzire
Vlada RH. Sredstva za rad tijela državne uprave osiguravaju se u
državnom proračunu, a rad tijela državne uprave je javan, a javnost se
može isključiti samo iznimno, u slučajevima propisanim posebnim
zakonom ili pravnom stečevinom EU.
Poslovi drž. uprave su provedba državne politike, neposredna
provedba zakona, inspekcijski nadzor, upravni nadzor te drugi upravni i
stručni poslovi. Posao u smilsu ovog Zakona je i svaki posao koji je
posebnim zakonom povjeren određenoj pravnoj osobi te određen kao
posao koji se obavlja kao javna ovlast. Načela za obavljanje poslova
državne uprave su načelo zakonitosti, načelo samostalnsoti i načelo
efikasnosti.
Da bi te poslove obavljali ustrojavaju se tijela državne uprave, a tijela
državne uprave su ministarstva i državne upravne organizacije (DUO).
Osim toga, pojedini poslovi državne uprave određeni ZSDU-om mogu
se posebni zakonom povjeriti jedinicama lok. i reg. samouprave ili
drugim pravnim osobama s javnim ovlastima. Da bi ih obavljali
zakonito, svrhovito i djelotvorno tijela drž. uprave su dužna u
granicama svog djelokruga međusobno surađivati te pružati pravnu i
stručnu pomoć jedinicama lok. i reg. samoup. i pravnim osobama s
javnim ovlastima u obavljanju tih poslova. Dok se obavljaju svi podaci i
potvrde o činjenicama o kojima se u RH vode propisani očevidnici i
druge službene evidencije pribavljaju se po službenoj dužnosti (ex
offo).

Pojam državno tijelo i tijelo državne uprave

Državno tijelo je uži organizacijski oblik državne organizacije formiran
radi izvršenja određenog dijela funkcije ukupne nadležnosti
organizacije kojoj pripada, čime doprinosi ostvarenju njezina cilja. Kad
se promatra prema državi, onda državno tijelo čiji organski dio države
preko kojega se ostvaruju određen državni zadaci. Zbog takvog odnosa
država se prema tijelu odnosi kao cjelina prema djelu, ali u pravnom
smislu uz odnos prema kojemu istupanje državnog tijela, njegove akte i
radnje država priznaje kao svoje.
Tijelo državne uprave poseban je dio organizacije državne uprave
formirano da bi u krugu svoje nadležnosti na autoritativan način
obavljalo određene upravne i druge stručne poslove iz ukupne funkcije
državne uprave. Specifičnost tijela državne uprave ogleda se u
okolnosti da su oni dio šire organizacije državne uprave te u činjenici
da su formirani radi autoritativnog obavljanja pojedinih poslova što
čine djelatnost državne uprave. Prva specifičnost odvaja ih od onih
državnih tijela koja, također, mogu obavljati upravne poslove kao i
drugih pravnih osobe s javnim ovlastima, dok druga specifičnost služi
kao kriterij za odvajanje tijela državne uprave od drugih državnih tijela.

Tijela državne uprave po Zakonu o sustavu državne uprave 66/99

Tijela državne uprave u granicama svog djelokruga obavljaju poslove
a) provedbe državne politike
b) neposrednu provedbu zakona
c) inspekcijski i upravni nadzor
d) druge upravne i stručne poslove
e) druge poslove koji su im zakonom stavljeni u nadležnost.
Za poslove a,b,c i d izvan sjedišta tijela državne uprave mogu se
ustrojiti područne jedinice kao: 1. područni uredi, za područje jedne ili
više jedinica regionalne samouprave ili 2. ispostave, za područje jedne
ili više jedinica lokalne samouprave.
Što se tiče rješavanja o upravnim stvarima, tijela državne uprave
rješavaju u upravnim stvarima u drugom stupnju ako je rješavanje u
prvom stupnju povjereno jedinicama lok. ili reg. samoup. ili pravnim
os. s javnim ovlastima, a posebnim se zakonom može isključiti pravo na
žalbu u upravnim stvarima čije je rješavanje u prvom stupnju
povjereno pravnim os. s javnim ovlastima, ako je to nužno za
preuzimanje pravne stečevine EU.
Čelnik
Svako tijelo državne uprave ima svog čelnika koji;
a) predstavlja, upravlja i rukovodi tijelom
b) brine o zakonitom i pravilnom izvršavanju propisa iz njegova
djelokruga
c) obavlja druge poslove prema posebnom zakonu
i dužan je
d) provoditi utvrđenu politiku Vlade i
e) donositi provedbene propise i naredbe kad je za to izrijekom
zakonom ovlašten.
Glavni tajnik
Glavni tajnik tijela državne uprave;
a) rukovodi glavnim tajništvom, kao posebnoj ustrojstvenoj jedinici
b) obavlja druge poslove po ovlaštenju i nalogu čelnika tijela
c) u pravilu odgovara i za upravljanje ljudskim potencijalima, uredno i
pravnilno korištenje imovine i sredstava za rad
d) odgovara za tehničku usklađenost u radu ustrojstvenih jedinica tijela
državne uprave.
Ministarstva
Ministarstva su središnja tijela državne uprave koja se ustrojavaju radi
obavljanja poslova državne uprave u više upravnih područja, a njihovo
ustrojstvo i djelokrug uređeni su posebnim zakonom, Zakonom o
ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravni organizacija.
U sastavu ministarstva ustrojavaju se najmanje dvije upravne
organizacije, a upravne organizacije ustrojavaju se kao;
a) uprave – za jedno ili više upravnih područja u kojima se pretežito
obavlja provedba državne politike, neposredna provedba zakona i
upravni nadzor s određenim stupnjem samostalnosti u radu
b) zavodi – za jedno ili više upravnih područja u kojima se pretežito
obavljaju stručno-analitički poslovi koji zahtjevaju viši stupanj
samostalnosti te posebne uvjete i načine rada unutar ministarstva
c) inspektorati – za inspekcijski nadzor u jednom ili više upravnih
područja, s višim stupnjem samostalnosti u radu. Posebnim zakonom ili
uredbom unutar ministarstava se mogu ustrojiti i ravnateljstva, uredi i
druge upravne organizacije.
Na čelu ministarstva je ministar, a ministarstvo može imati jednog ili
više državnih tajnika koji provode utvrđenu politiku Vlade u jednom ili
više upravnim područja, sukladno ovlaštenju i nalozima ministra.
Upravnom organizacijom u sastavu ministarstva rukovodi ravnatelj – za
uprave, zavode, ravnteljstva i urede i glavni inspektor – za
inspektorate.

Državne upravne organizacije

DUO su posebna tijela državne uprave koja imaju svoje organizacijske
oblike, a ustrojavaju se za obavljanje poslova drž. uprave i druge
poslove čije obavljanje zahtjeva osobitu samostalnost u radi ili
primjenu posebnih uvjeta i načina rada ili je nužno za provedbu akta
EU.
DUO ustrojavaju se kao:
a) središnji državni uredi – za jedno ili više upravnih područja u kojima
se obavljaju poslovi državne uprave od posebnog značaja za učinkovitiji
rad Vlade
b) državne uprave – za jedno ili više upravnih područja u kojima se
pretežito obavljaju poslovi neposredn provedbe zakona
c) državni zavodi – za jedno ili više upravnih područja u kojim se
pretežito obavljaju stručno-analitički poslovi koje je nužno obavljati u
okviru državne uprave . Posebnim zakonom mogu se osnovati i
državni inspektorati, državna ravnateljstva i druge državne upravne
organizacije s posebnim nazivima i načinom rada.
Svaka DUO ima čelnika; za središnje državne urede čelnik je državni
tajnik središnjeg državno ureda; za državne uprave, zavode i
ravnateljstva čelnik je glavni ravnatelj, a za državne inspektorate glavni
državni inspektor.

Poslovi državne uprave

a) Provedba državne politike obuhvaća izradu nacrta prijedloga zakona,
prijedloga uredbi i drugih akata Vlade, strateških i planskih
dokumenata koji se izrađuju prema jedinstvenim metodološko-
nomotehničkim pravilima koje utvrđuje Sabor. Zatim, praćenje
učinkovitosti provedbe zakona, uredbi i drugih akata Vlade, zastupanje
RH u tijelima EU i međunarodnih organizacija te europske poslove i
ostvarivanje međunarodne suradnje sukladno posebnom zakonu.
b) Neposredna provedba zakona i drugih propisa te izravno
primjenjivih propisa EU obuhvaća rješavanje u upravnim stvarima,
vođenje propisanih očevidnika i drugih evidencija i izdavanje potvrda i
drugih javnih isprava o činjenicama o kojima se vode propisani
očevidnici i druge službene evidencije. Ovdje tijela drž. uprave
neposredno primjenjuju propis na konkretan društveni odnos koji se
najčešće obavlja autoritativnih odlučivanjem u formi upravnog akta.
c) Inspekscijski nadzor obuhvaća nadzorne postupke kojima se provodi
izravan uvid u opće i pojedinačne akte, uvjete i način rada pravnih i
fizičkih osoba radi utvrđivanja činjenica te poduzimanje propisanih
mjera i radnji kako bi se utvrđeno stanje i poslovanje usukladilo sa
zakonom i drugim propisima.
Prava i obveze inspektora
Imaju pravo pregledati i poslovne prostore i spise, zgrade i druge
građevine, predmete, robu i druge stvari kod nadziranih osoba,
saslušati pojedine osobe u upravnom postupku, zatražiti i pregledati
isprave na temelju kojih se može utvrditi identitet osoba, kao i
obavljati druge radnje koje su u skladu sa svrhom inspekcijskog
nadzora.
Ako prilikom inspekcijskog nadzora utvrdi da je povrijeđen zakon ili
drugi propis, inspektor ima pravo i obvezu u skladu sa zakonom: 1.
narediti otklanjanje utvrđenih nedostataka ili nepravilnosti u
određenom roku, 2. podnijeti optužni prijedlog protiv počinitelja
prekršaja, 3. podnijeti kaznenu prijavu protiv počinitelja kaznenog djela
te 4. poduzeti druge mjere i radnje za koje je posebnim zakonom
ovlašten.
d) upravni nadzor obuhvaća nadzorne postupke, mjere i radnje kojima
se osigurava zakonitost i pravilnost u obavljanju poslova državne
uprave. Provedbom upravnog nadzora osobito se nadzire zakonitost
općih akata, zakonitost i pravilnost rada te postupanje prema
građanima i drugim strankama te osposobljenost službenih osoba za
neposredno obavljanje poslova državne uprave.
Ako tijelo državne uprave utvrdi nezakonitost ili nepravilnost nekog od
tih elemenata ovlašteno je: 1. zatražiti izvješća i podatke te
neposredno utvrditi činjenice i okolnosti vezane za obavljanje poslova
državne uprave koji su predmet nadzora, 2. raspraviti utvrđeno stanje i
uputom odrediti mjere koje se moraju poduzeti radi otklanjanja
utvrđenih nepravilnosti i osiguranja zakonitog i pravilnog obavljanja
poslova državne uprave koji su predmet nadzora.
Ako upravno tijelo ili pravna osoba s javnim ovlastima ne postupi po
uputi tijela koje obavlja nadzor, tijelo je ovlašteno: 1. obustaviti od
izvršenja opći akt koji je predmet nadzora te uputiti zahtjev za ocjenu
zakonitosti općeg akta Visokom upravnom sudu RH, 2. predložiti
pokretanje postupka za utvrđivanje odgovornosti službenih osoba, 3.
neposredno obaviti poslove državne uprave koji su predmet nadzora
na trošak sredstava državnog proračuna.
e) Drugi upravni i stručni poslovi obuhvaćaju: prikupljanje podataka i
izradu stručnih podloga, analiza i izvješća o stanju u određenom
upravnom području, provedbu mjera za unaprijeđenje utvrđenog
stanja u određenom upravnom području, pružanje pravne i sturčne
pomoći, davanje mišljenja pravnim i fizičkim osobama o odgovarajućoj
primjeni zakona i drugih propisa te ostvarivanje stručne suradnje.

Povjereni poslovi državne uprave

Pojedini poslovi državne uprave mogu se posebnim zakonom povjeriti
jedinicama lok. i reg. samoup. ili drugim pravnim osobama s javnim
ovlastima (čl. 7.).
Članak 33. određuje da su ti poslovi samo neposredna provedba
zakona u prvom stupnju i drugi upravni i stručni poslovi, a ako je to
nužno za provebu pravno obvezujućih akata EU, pravnim osobama s
javnim ovlastima može se posebnim zakonom povjeriti provedba
inspekcijskog nadzora u jednom ili više upravnih područja. Takvi
poslovi povjeravati će se tim teritorijalnim jedinicama samo ako je to
opravdano s obzirom na prirodu poslova i u osobitom interesu
građana.
Poslovi državne uprave povjeravaju se pravnim osobama s javnim
ovlastima ako a) je to nužno za provedbu akata EU, b) se
povjeravanjem određenih poslova državne uprave osigura njihovo
učinkovitije obavljanje uz dokazivo manje troškove ili c) obavljanje
određenih poslova državne uprave zahtjeva osobite tehničke i stručne
uvjete koje nije moguće osigurati u tijelima drž. uprave bez znatnog
povećanja troškova.

Službene osobe
Službene osobe u tijelima državne uprave su državni dužosnici i državni
službenici.
Tijelima državne uprave upravljaju državni dužnosnici (ministar,
državni tajnik, državni tajnik središnjeg državnog ureda, glavni
ravnatelj, glavni državni inspektor).
Radom upravnih organizacija u sastavu ministarstava rokovode državni
službenici.
Poslove državne uprave u tijelima državne uprave i poslove
rukovođenja unutarnjim ustrojstvenim jedinicama tijela državne
uprave neposredno obavljaju državni službenici, a pomoćne i tehničke
poslove obavljaju najmeštenici.
Ministar može na određeno vrijeme, koje ne može biti dulje od
njegova mandata, donijeti odluku o imenovanju a) posebnog savjetnika
u kabinetu ministra ili b)administrativnog asistenta u kabinetu
ministra. Te osobe nisu državni službenici, ne obavljaju poslove iz
djelokruga tih tijela utvrđene Ustavom, zakonom ili drugim propisima
te se na njih ne primjenjuju odredbe zakona, drugih propisa i
kolektivnih ugovora kojima se uređuju prava i obveze državnih
službenika.

Nadzor
Nadzor zakonitosti postupka i donošenja sadržaja provedbenih propisa
i naredbi obavlja Vlada. Ako utvrdi nezakonitost u postupku donošenja
ili sadržaju provedbenog propisa ili naredbe koje je donio čelnik tijela
državne uprave, Vlada je ovlaštena odlukom nadležnom čelniku
naložiti donošenje odgovarajućih izmjena provedbenog propisa ili
naredbe ili staviti izvan snage naredbu ili pojedine njezine odredbe.
Ako utvrdi nezakonitost kod pravne osobe s javnim ovlastima također
je ovlaštena predložiti donošenje odgovarajućih izmjena provedbenog
propisa i podnijeti zahtjev Ustavnom sudu RH za ocjenu suglasnosti
provedbenog propisa s Ustavom i zakonom.
__________________________________________________________
___________

87. Međusobni odnosi tijela državne uprave.

87. To je posebna vrsta društvenih odnosa koji se ostvaruju unutar
samog upravnog aparata između različitih oblika državne uprave.
Sadržaj tih odnosa je specifičan, a ovisi o ovlastima i dužnostima koja
tijela državne uprave mogu ostvariti jedni prema drugima. Međusobni
odnosi u državnoj upravi temelje se na hijerarhiji koja u pravnom
smilsu znači pravno sankcioniranu ovlast jednog pojedinca u upravnoj
organizaciji da izdaje naređenja drugom, da kontrolira njegov rad i da
mijenja njegove odluke.

88. Odnos uprave i sudstva.

88. Između tijela državne uprave i sudstva u našem pravnom sustavu
vrijedi načelo međusobne odvojenosti i nezavisnosti. Samostalnost i
međusobna nezavisnost tih tijela znači ovdje da je granicama
utvrđenih ovlasti onemogućeno miješanje jednog državnoj tijela u
nadležnost drugog i obratno. Zajednički cilj, a to je izvršavanje pravnog
poretka, nameće obvezu tim tijelima da se uzajamno pomažu, da
ostvaruju vlastitu nadležnost, ali i da pritom respektiraju tuđu.
Posebno je nužno da u svom djelovanju sudovi prihvaćaju s respektom
akte upravnih tijela kao što i upravna tijela moraju poštovati sudske
odluke.

89. Sukob o nadležnosti.

89. Prema UZUS u nadležnosti je Ustavnog suda da rješava sukobe o
nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Ako
dođe do sukoba nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i
sudbene vlasti, zato što više od jednog tijela prihvaća spor u svoju
nadležnost (pozitivan sukob), svatko od tih tijela može zahtjevati od
Ustavnog suda da riješi nastali sukob. Ako dođe do negativnog sukoba
nadležnosti tada se zahtjev za rješavanje sukoba može podnijeti prema
pravomoćnosti odluke suda odnosno konačnosti odluke tijela izvršne
vlasti koje je prvo odlučilo o svojoj nadležnosti.

90. Pravosudna uprava, sudska uprava i pravosudna policija.

90. Pravosudna uprava čini dio upravne org. uspostavljene s ciljem da
sukladno svojim ovlastima osigurava provođenje zakona i drugih
propisa i mjera koje se odnose na organizaciju i rad sudova, kao i da
prati i analizira stanje u oblasti pravosuđa, sredstava za rad, metodu
rada, funkcioniranje i dr. Prema Zakonu o sudovima poslove
pravosudne uprave obavlja ministarstvo nadležno za poslove
pravosuđa.
Poslove sudske uprave obavlja predsjednik suda sukladno zakonu i
sudskom poslovniku. Pravosudna policija je posebno tijelo čija je
zakonska dužnost isključivo da osigurava objekte, imovinu, osobe te da
održava redu sudu.

91. Francuska teorija javnog domena.

91. U francuskoj teoriji upravnog prava, dobra koja su namijenjena
javnoj službi označavaju se kao domena koja je ili javna ili privatna. Ta
dobra služe kao materijalna osnova za pravilno funkcioniranje javne
službe. I dobra koja čine javnu domenu i ona koja čine privatnu
domenu pripadaju, u načelu, državi ili drugom javnopravnom tijelu, ali
razlika među njima je bitna. Za javnu domenu vrijedi načelo da se
razvija kao javnopravni institu koji je u režimu javnog (upravnog) prava.
Činjenica da se javna domena nalazi pod režimom posebno upravnog
prava dodi do toga da su dobra koja čine javnu domenu neotuđiva,
nezastariva, nezapljeniva. Sporovi koji nastaju u vezi s javnom
domenom, upravni su sporovi koji idu u nadležnost posebnih upravnih
sudova. Za privatnu domenu vrijedi režim građanskog prava i sporove
nastale u vezi s tom domenom rješavaju redovni sudovi. U privatnu
domenu ubrajaju se posebno zemljišta, stambene zgrade i slično.

92. Njemačka teorija.

92. Njemačka teorija provodi razliku u svezi s imovinom države i drugih
javnopravnih tijela tako da odvaja posebno a) financijsku imovinu u
kojima ubraja stvari kojima je cilj da javnopravnom tijelu donesu korist
(šume, državna poduzeća, zemljište itd.), b) upravnu imovinu u koju
svrstava stvari koje su upravnim tijelima nužne za izvršavanje njihovih
osnovnih funkcija (poslovne zgrade, uredski materijali i sl.) i c) javno
dobro ili dobro opće upotrebe pod kojima razumijeva stvari što stoje
na slobodnoj upotrebi svima, a prema njihovoj prirodi odnosno
namjeni (putevi, obala, more, zrak i sl.). Pretežni dio njemačke teorije
gleda na pravni režim javnog dobra kao na miješanje normi javnog i
privatnog prava.

93. Javno dobro (dobro u općoj upotrebi).

93. Pojam javno dobro širi je od pojma dobro opće upotrebe, pa dobro
opće upotrebe čini samo jedan dio javnog dobra. Dobro opće upotrebe
karakteriziraju dva elemanta; opća upotreba koja se izražava u tome
što se takvim dobrom pod načelom jednakosti upotreba može služiti
svatko, ali i u tom što se pojedinac ne može služiti takvim dobrom na
način da se drugome ometa korištenje prema propisanom ili
uobičajenom načinu upotrebe ili prema prirodi samog dobra. Mogu
neki vidovi korištenja biti isključeni, ali će to isključenje vrijediti
jednako za sve. Drugi element koji karakterizira dobra u općoj upotrebi
jest izuzeće iz građanskopravnog prometa. Dakle, ona ne mogu biti u
gp prometu. Važno je spomenuti i i čl. 52. Ustava RH kojom je utvrđena
posebna kategorija dobara, tzv. dobra od interesa za Republiku (npr.
more, otoci, zračni prostor, rudno blago, itd.)
__________________________________________________________
___________
U pravnoj teoriji dobra opće upotrebe dijele se prema različitim
kriterijima. Tako postoji podjela tih dobara a) prema njihovu objektu,
b) prema načinu nastanka, c) prema namjeni i d) prema okolnosti
mogu li ili ne mogu biti u građanskopravnom vlasništvu.
Prema svom objektu dobra opće upotrebe dijele se na četiri vrste;
a)zemljišno dobro (javni putevi, ceste, mostovi, trgovi, parkovi, groblja
i sl.), b) vodno dobro, c) pomorsko dobro (luke, pristništa, sidrišta,
unutrašnje morske vode, teritorijalno more itd.) i d) zračno dobro
(zračni prostor).
----------------------------------------------------------------------------------------------
-------------------
94. Vodno dobro.
94. Vodno dobro služi najrazličitijim namjenama, bilo kao dobro opće
upotrebe za sve (voda za piće), bilo kao dobro posebne namjene za
određene svrhe pojedinih subjekata (voda za potrebe obrane,
protupožarne zaštite i sl.). Kad se govori o vodnom dobru kao dobru u
općoj upotrebi, onda, ipak, određena korištenja mogu imati prvenstvo
zbog svoje važnosti u odnosu na neke druge oblike korištenja. Vodno
dobro potrobnije je regulirano Zakonom o vodama.

95. Podjela javnih dobara prema načinu nastanka.

95. Javna dobra prema ovom kriteriju mogu se razvrstati u dvije
kategorije: a) javna dobra nastala prirodnim putem i b) javna dobra
nastala ljudskim djelovanjem (umjetnim putem). Javna dobra nastala
prirodnim putem jesu takva javna dobra koja su poseljedica djelovanja
prirode, a svojstvo javnog dobra zadržavaju zbog svoje prirodne
strukture i prirodnih osobina. Umjetna javna dobra jesu takva javna
dobra koja su posebno stvarana da bi služila kao javna dobra. Svojstva
javnog dobra ova dobra stječu na temelju posebnog akta i zadržavaju
ga zbog svojstva koje imaju i namjene koje služe.

96. Upravljanje javnim dobrom.

96. Upravljanje javnim dobrom obuhvaća čitav niz radnji, kojima se
regulira režim tih dobara kao što su posebno; proglašavanje postanka
javnog dobra, razgraničenje javnih dobara, uređivanje režima
korištenja, rješavanje sporova u vezi s dobro i sl. Pravo na upravljenje
javnim dobrom mogu imati; a) RH i jedinice lok. i reg. samoup., b)
javne ustanove, c) posebna javna poduzeća.

97. Proglašenje postanka i prestanka javnog dobra.

97. Za dobra u općoj upotrebi koja su po svojoj prirodi javna dobra
proglašavanje nije potrebno, a ako se donosi akt radi utvrđivanja
takvog dobra onda on ima deklaratorni karakter. Nasuprot tome, da bi
neka dobra postala javna dobra, treba ih prethodno takvima proglasiti
aktom nadležnog tijela. Na taj se način radi razlika između javnog i
privatnog dobra od stvari istovrsnih po svom karakteru. Akt o
proglašenju jednog dobra javnim dobrom ima značaj konstitutivnog
akta, jer se tek donošenjem takvog akta jedno dobro ima smatrati
javnim i koristiti kao takvo.
Prestanak postojanja javnog dobra moguć je prirodnim putem ili
posebnim aktom. U prvom slučaju ako bi se donosio akt kojim bi se
utvrđivalo prestajanje bio bi deklaratoran, a u drugom slučaju upravni
akt ima konstitutivan značaj.
98. Korištenje javnog dobra.
98. Kod korištenja javnog dobra treba razlikovati dvije dvojake
okolnosti; a) kad je javno dobro dano za opću upotrebu svima i b) kad
je javno dobro dano na korištenje samo određenim subjektima. U prvoj
okolnosti u pitanju je opća upotreba i takva dobra dobivaju tada
karakter dobra u općoj upotrebi (more, rijeke, javne ceste, itd.) Ona se
ostvaruju kupanjem, vožnjom itd. U drugoj okolnosti javno dobro se
daje na korištenje samo određenim subjektima posebnik aktom kojim
se takvim subjektima utvrđuje pravo posebnog korištenja javnim
dobrom i definiraju modaliteti takvog korištenja. Posebno korištenje
znači samo proširenje mogućnosti korištenja pojedinim javnim dobrom
na temelju posebnog ovlaštenja i u skladu s prirodom dobra koje se
koristi. Posebna korištenja ne smiju mijenjati strukturu javnog dobra
(salva rerum superficie).

Zakon o izvleštenju i određivanju naknade NN 74/14, 69/17, 98/19

99. Objasni izvlaštenje kao institut.

99. Izvlaštenje (eksproprijacija) predstavlja pravni institut pomoću
kojeg država autoritativnim zahvatom u imovinska prava određenih
subjekata oduzima ili ograničava ta prava u svoju korist ili u korist
nekog drugog subjekta. Pretpostavke pod kojima može uslijediti to
oduzimanje utvrđuju se najčešće zakonom. Ono je instrument
derivativnog stjecanja prava, kod čega odlučnu ulogu ima upravni akt
sa svojim pravnim učincima. Kad država izrazi interes prema nekoj
nekretnini, njoj su na raspolaganju dva puta radi realizacije tog
interesa; sklopiti ugovor o kupoprodaji nekretnine s vlasnikom ili ako
on to odbija, ili postavlja nerealne zahtjeve, provesti izvlašenje na
zakonom propisan način. Način pravne regulacije je najčešće takav da
se osnovna pitanja mogućnosti i provedbe izvlaštenja nalaze u ustavu,
a postupak izvlaštenja i ostala bitna pitanja utvrđuju se posebnim
zakonom.

100. Predmet, razlozi i korisnik izvlaštenja.

100. Izvlastiti se može samo nekretnina kada: a) je to potrebno radi
izgradnje građevine ili radova u interesu RH, b) se ocjeni da će se
korištenjem nekretnine u novoj namjeni postići veća korist od one koja
se postizala korištenjem te nekretnine do izvlaštenja, c) je to potrebno
radi izgradnje infrastrukture groblja, komunalne infra., zdravstvenih,
obrazovnih, vodoopskrbnih, energetskih itd. građevina, d) je to
potrebno radi izgradnje drugih građevina ili izvođenja radova
određenih uredbom Vlade RH od državnog ili regionalnog značaja i e)
je to potrebno radi provedbe strateških projekata koje je Vlada RH
proglasila strateškim investicijskim projektima. Korisnik izvlaštenja
može biti fizička ili pravna osoba. (čl. 2. i 3. ZION)

101. Vrste izvlaštenja.

101. Potpuno izvlaštenje je takav zahvat u pravo vlasništva na
nekretnini radi kojega se ta prava oduzimaju u cijelosti. Nekretnina
postaje vlasništvo korisnika izvlaštenja. Tada prestaju, osim prava
vlasništva prijašnjeg vlasnika i druga prava na toj nekretnini.
Nepotpunim izvlaštenjem ograničava se pravo vlasništva na nekretnini
ustanovljenjem zakupa, služnosti. Privremenim oduzimanjem posjeda
susjednog zemljišta. Služnost se može ustanoviti na zemljištu ili na
zgradi. Zakup se može ustanoviti samo ako će se zemljište koristiti
određeno vrijeme, a najviše do pet godina u svrhu istraživanja rudnog i
drugog blaga, vađenja kamenoloma, gline, pijeska i sl.

Privremeno oduzimanje posjeda susjednog zemljišta – ako je susjedno

zemljište potrebno radi smještaja radnika, materijala, strojeva itd., na
zahtjev korisnika izvlaštenja odredit će se njegovo privremeno
oduzimanje u posjed. – nije vrsta izvlaštenja

Faze izvlaštenja.
102a. Utvrđivanje interesa RH
Odluku da je izgradnja građevine ili izvođenje radova u interesu RH
donosi Vlada na prijedlog korisnika izvlaštenja. Smatra se da je interes
RH utvrđen ako je posebnim zakonom propisano da je izgradnja
građevine ili izvođenje radova u interesu RH. Ako ne postoji posebni
zakon odluku o utvrđivanju interesa donosi Vlada, a uz prethodno
mišljenje odbora Hrvatskog sabora u čijem je djelokrugu promicanje
učinkovitog korištenja i uređenja prostora i odbora u čijem je
djelokrugu područje usklađivanja i unapređivanja gospodarskog
života.Odluka se objavljuje uNN.

102.b. Prijedlog za utvrđivanje interesa

U prijedlogu za utvrđivanje interesa RH mora biti naznačen korisnik
izvlaštenja, građevina za koju se ono predlaže, vrsta izvlaštenja,
nekretnine na kojima će se graditi građevina ili izvoditi radovi sa z.k. i
katastarskim podacima, vlasnik, posjednik i drugi stvarnopravn
ovlaštenici na nekretni/nama i obrazloženje interesa RH da se izgradnja
ili radovi provedu upravno na toj nekretnini.

102.c. Pripremne radnje u svrhu izvlaštenja

Korisnik izvlaštenja može zahtjevati da mu se odobri obavljanje
pripremnih radnji na nekretnin kao što su ispitivanje zemljišta,
prenajmjena i sl. Da bi mu to bilo dopušteno treba podnijeti zahtjev za
obavljanje pripremnih radnji, u njemu navesti podatke koje zakon
predviđa te učinti vjerojatnim da su mu takve radnje potrebne.
Nadležno tijelo donosi rješenje o obavljanju pripremnih radnji – ono
mora sadržavati; pripremne radnje koje podnositelj zahtjeva može
obavljati, rok u kojem će se one obaviti, obveza vlasnika i posjednika
da su dužni dopustiti obavljenje prip. radnji.
Prilikom donošenja rješenja nadležno tijelo vodit će računa o tome da
se radnje ne obavljaju u vrijeme koje je nepogodno za vlasnika
nekretnine, s obzirom na kulturu zemljišta i njegovu svrhu.
Rješenjem se ne mogu odobriti izvođenje građevinskih ili njima sličnih
radova (nastamba za smještaj radnika, građevinski materijal i sl.).
Vlasnik nekretnine ima pravo na naknadu za obavljanje pripremnih
radnji po istim odredbama o postupku i naknadi za privremeno
oduzimanje u posjed susjednog zemljišta.

102.d. Postupak izvlaštenja

1) Prije podnošenja prijedloga za izvlaštenje korisnik izvlaštenja dužan
je, putem Ministarstva, tj. nadležnog tijela, zatražiti osiguranje dokaza
o stanju i vrijednosti nekretnine za koju predlaže izvlaštenje. Uz to
mora podnijeti; a) pravomoćnu lokacijsku dozvolu i b) predložiti tri
stalna sudska vještaka za procjenu nekretnina. Vrijednost nekretnine
za koju se predlaže izvlaštenje izražava se u novcu na temelju
procjembenog elaborata s.s. vještaka za procjenu nekretnina.
2) Ministarstvo će u roku od osam dana od dana zaprimanja urednog
prijedloga za osiguranje pozvati vlasnika/posjednika nekretnine da se u
roku od osam dana usuglasi s jednim od procjenitelja ili predloži svoja
tri. Ako vlasnik/posjednik u utvrđenom roku ne izabere, odnosno ne
predloži procjenitelja smatrat će se da je suglasan s ranijim
prijedlogom osiguranja dokaza.
3) Ministarstvo će bez odgode osiguranje dokaza povjeriti jednom od
procjenitelja, odrediti vrijeme očevida i o tome obavijestiti
vlasnika/posjednika nekretnine i korisnika izvlaštenja. Sve troškove
snosi korisnik izvlaštenja, a ministarstvo mu dostavlja procjembeni
elaborat radi obavijesti.
4) Prijedog za izvlaštenje može podnijeti korisnik izvlaštenja nakon što
je po odredbama ovog ili drugog zakona utvrđen interes RH, a ako je
on utvrđen odlukom iz čl. 13. rok za podnošenje prijedloga je 4 godine.
Korisnik izvlaštenja mora prethodno s vlasnikom nekretnine pokušati
sporazumno riješiti pitanje stjecanja prava vlasništva određene
nekretnine bilo usmeno ili pismeno, a ako se izvlašćuje više od deset
nekretnina i više od deset vlasnika korisnik je dužan dostaviti dokaz o
objavi ponude vlasnicima nekretnina.
5) U postupku izvlaštenja ministarstvo, tj. nadležno tijelo obavlja
očevid, provodi usmenu raspravu i izvodi dokaze svih bitnih činjenica i
okolnosti za određivanje naknade za izvlaštenu nekretninu.
6) Kad je u postupku vlasništvo utvrđeno kao neprijeporno, ali se
vlasnik nekretnine protivi visini naknade utvrđene procjembenim
elaboratom, ministarstvo će, na zahtjev korisnika izvlaštenja, nakon
održane usmene rasprave donijeti privremeno rješenje o izvlaštenju
kojim se potvrđuje interes RH te se nalaže upis prava vlasništva
korisnika izvlaštenja u z.k. Žalba protiv tog rješenja nije dopuštena, ali
može se pokrenuti upravni spor.
7) Postupak izvlaštenja se nastavlja na zahtjev stranaka, odnosno po
službenoj dužnosti u roku od 6 mjeseci ako ga stranke ne zahtijevaju.
Ako se u nastavku postupka stranke ne mogu usuglasiti s procjenjenim
elaboratom, ministarstvo će na usmenu raspravu pozvati procjenitelja
da otkloni stavljene prigovore. Ako ne budu otklonjeni odredit će
procjenitelja radi nove procjene stanja. Nakon toga će donijeti rješenje
o izvlaštenju.

102.e. Poništenje pravomoćnog prijedloga o izvlaštenju

Ono će se provesti na zahtjev prijašnjeg vlasnika izvlaštene nekretnine
ako korisnik izvlaštenja u roku od pet godina od dana pravomoćnosti,
odnosno stupanja na snagu nije započeo izgradnju ili radove radi kojih
je nekretnina izvlaštena ili ako izvlaštenu nekretninu koristi suportno
svrsi radi koje je izvlaštenje provedeno. Rješenje se ne može poništiti
nakon isteka sedam godina od njegove pravomoćnosti, odnosno od
njegovog stupanja na snagu. Rok od 5, tj. 7 godina ne teče za vrijeme u
kojem korisnik izvlaštenja nije mogao započeti gradnju ili radove zbog
izvanrednih okolnosti nastalih nakon pravomoćnosti rješenja, a koje
nije mogao spriječiti niti izbjeći, uz pretpostavku da je korisnik
izvlaštenja odmah po nastanku okolnosti pisanim podneskom ih
prijavio tijelu koje je donijelo rješenje. Rješenjem o poništenju odlučuje
se i o predaji posjeda kada o tome ne postoji spor, a ako spor postoji
rješavaju ga redovni sudovi.

102.f. Naknade za izvlaštenu nekretninu

Naknada za potpuno izv. određuje se u novcu u visini tržišne
vrijednosti nekretnine u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o
izv. ili u vrijeme sklapanja nagodbe prema ovom zakonu. Iznimno,
naknada se može odrediti i davanjem u vlasništvo druge odgovarajuće
nekretnine čije je tržišna vrijednost ista ili slična ako je ta druga u istoj
općini ili gradu te ako mu se omogućuju isti životni uvjeti kakve je imao
u prijašnjoj.
Građevina izgrađena bez propisa ili suprotno propisu
Vlasnik takve građevine nema pravo na naknadu, a uklanjanje te
građevine, odnosno njezino ozakonjenje predstavlja prethodno
pitanje za postupak izvlaštenja.
Ako se u postupku izvlaštenja utvrdi da ne postoji izvršno rješenje o
uklanjanju građevine, min. će prekinut postupak i zatražitit od
građevinske inspekcije pokretanje postupka radi rješavanja tog pitanja
prema posebnom propisu. Sve prethono se ne odnosi na građvine
izgrađene do 15. veljače 1968. Postupak izvlaštenja neće se prekinuti
ako su se korisnik izvlaštenja i vlasnik nekretnine sporazumili o naknadi
za nezakonito izgrađenu građevinu primjenom pravila o tržišnoj
vrijednosti.
Naknada za ustanovljenje služnosti određuje se u iznosu za koji je zbog
ustanovljenja služnosti umanjena tržišna vrijednost nekretnine.
Naknada za ustanovljenje zakupa i privremenog uzimanja u posjed
susjednog zemljišta određuje se u visini zakupnine koja se postiže na
tržištu.

102.g. Prestanak hipoteke, služnosti i drugih stvarnih prava

Danom pravomoćnosti rješenja o potpunom izvlaštenju prestaju sva
navedena prava. Ako je na izvlaštenoj nekretnini postojala hipoteka,
korisnik je dužan odgovarajući iznos naknade položiti u banci na
poseban račun, osim kada je vlasniku nekretnine dana druga
nekretnina, tada hipoteka prelazi na nju. Ako se to dogodi banka će
isplatiti naknadu vlasniku nekretnine, odnosno nositelju stvarnog prava
samo na temelju pisanog sporazuma između vlasnika nekretnine i
nositelja stvarnog prava na toj nekretnini na kojem je potpise ovjerio
j.b. ili na temelju sudske odluke o uređenju imovinskih odnosa o
tražbini nositelja stvarnog prava prema prijašnjem vlasniku nekretnine.

103. Arondacija.
103. Arondacija je posebna agrarno-upravno-pravna mjera koja služi
stvaranju većih kompleksa obradive površine poljoprivrenog zemljišta.
Njena svrha je stvoriti povoljnije uvjete za obrađivanje poljoprivrenog
zemljišta, za gradnju ekonomskih dvorišta itd. Ova se mjera provodi u
slučajevima kad bi bez njene provedbe bila onemogućena ili znatno
otežana primjena suvremenih agrotehničkih metoda u obrađivanju
poljop. zemljišta.

104. Komasacija.
104. Komasacija zemljišta je agrarnopravna mjera koja se putem
posebnog postupka provodi u svrhu grupiranja zemljišta u veće i
pravilnije čestice radi njihova ekonomičnijeg iskorištavanja, stvaranja
povoljnih uvjeta za poljoprivredna naselja itd. U provođenju
komasacije sređuju se vlasnički i drugi stvarnopravni odnosi na
zemljištu. Regulira ju Zakon o komasaciji poljoprivrednog zemljišta iz
2015. godine.

Zakon o koncesijama NN 69/17

Vrste koncesija su koncesija za gospodarsko korištenje općeg dobra ili
drugog dobra, koncesija za radove i koncesija za usluge.

105. Načela postupka davanja koncesije

105. Prilikom provođenja postupka davanja koncesije davatelj
koncesije obvezan je, u odnosu na sve gospodarske subjekte, poštovati
načelo slobode kretanja robe, načelo slobode poslovnog nastana,
načelo slobode pružanja usluga, načelo učinkovitosti kao i ostala
načela zajamčena Ustavom RH i Ugovorom o funkcioniraju EU, kao što
su načelo tržišnog natjecanja, načelo jednakog tretmana, načelo
zabrane diskriminacije, načelo uzajamnog priznavanja, načelo
razmjernosti i načelo proporcionalnosti. Gospodarski subjekt je
obvezan tijekom izvršenja ugovora o koncesiji pridržavati se
primjenjivih obaveza u području prava okoliša, socijalnog i radnog
prava, uključujući kolektivne ugovore, a osobito obvezu isplate
ugovorne plaće ili odredbi međunarodnog prava okoliša, socijalnog i
radnog prava.

106. Rok na koji se daje koncesija.

106. Ugovor o koncesiji sklapa se na određeno vrijeme. Davatelj
koncesije određuje rok na koji se koncesija daje na način da taj rok ne
ograničava tržišno natjecanje više nego što je to nužno kako bi se
osigurala amortizacija stvarne vrijednosti ulaganja koncesionara i
razuman povrat uloženog kapitala. Rok se utvrđuje u okviru raspona
određenih odredbama posebnog zakona. Računa se od dana sklapanja
ugovora, odnosno od stupanja na snagu ugovora, ako je taj rok
drugačiji od sklapanja. Rok se može produljiti ako je produljenje nužno
kao posljedica izmjena ugovora koncesiji u skladu sa Zakonom o
koncesijama.

107. Izrada studije opravdanosti koncesije.

107. Studiju opravdanosti davanja koncesije izrađuje davatelj
koncesije. Njome se uzimaju u obzir javni interes, utjecaj na okoliš,
zaštita prirode i kulturnih dobara, financijski učinci koncesije na
proračun RH, odnosno lok. i reg. samoup., te usklađenost s
gospodarskim razvojnim planovima i planovima davanja koncesije. Kod
koncesije za usluge ili one za korištenje gospodarskog općeg dobra
procijenjene vrijednosti manje od 15. mil. kuna, bez PDV-a, davatelj
koncesije može umjesto studije izraditi analizu davanja koncesije. Ako
koncesija ima značajke JPP-a davatelj koncesije umjesto studije
izrađuje prijedlog projekta JPP-a na način kako je to predviđeno
zakonom koji uređuje JPP.

108. Obvezni razlozi za isključenje gospodarskog subjekta.

108. Davatelj koncesije obvezan je isključiti gosp. subjekta u bilo kojem
trenutku ako je gosp. subjekt koji ima poslovni nastan u RH ili osoba
koja je član nekog upravljačkog tijela ili nadzora tog gosp. subjekta i
koja je državljanin RH pravomoćnom presudom osuđena za;
a) sudjelovanje u zločinačkoj organizaciji, b) korupciju, c) prijevaru, d)
terorizam ili k.d. povezana s terorističkim aktivnostima, e) pranje novca
ili financiranje terorizma, f) dječji rad ili druge oblike trgovanja ljudima.
Također, ako je gosp. subjekt u postupku likvidacije davatelj ga je
obvezan isključiti. Davatelj koncesije obvezan je isključiti i gosp. subjekt
koji je pravomoćno osuđen za neke od navedenih djela po pravu
države čiji je državljnin, a nema poslovni nastan u RH i nije državljanin
RH. Isključenje je moguće i ako gosp. subjekt nije ispunio obveze
plaćanja dospjelih poreznih obveza, doprinosa za mir. i zdr.

109. Ostali razlozi (fakultativni) isključenja gospodarskog subjekta.

109. Davatelj može isključiti gosp. subjekta ako; a) može dokazati
kršenje primjenjivih obveza u području prava okoliša, socijalnog i
radnog prava, uključujući kol. ugovore, b) je nad njime otvoren stečajni
postupak, ako je u nagodbi s vjerovnicima, c) je osuđen na k.d. ili
prekršaj u vezi obavljanja profesionalne djelatnosti, d) može dokazati
da je subjekt učinio teški profesionalni propust koji dovodi u pitanje
njegov integritet, e) može dokazati da je subjekt sklopio sporazum s
drugim gosp. subjektima koji ima za cilj narušavanje tržišnog
natjecanja, f) je subjektu otkazan prethodni ugovor o koncesiji zbog
značajnih nedostataka tijekom provedbe bitni zahtjeva.

110. Kriteriji za odabir najpovoljnije ponude.

110. Kriteriji na kojima davatelj koncesije odabire najpovoljnije ponude
su: 1. u slučaju ekonomski najpovoljnije ponude; kvaliteta, tehničko
dostignuće, estetske, inovacijske, funkcionalne i ekološke osobine,
operativni troškovi i troškovi upravljanja, ekonomičnost, servisiranje i
tehnička pomoć nakon isporuke, datum isporuke i rokovi isporuke ili
rokovi završetka radova, cijela usluge na krajnje korisnike, visina
naknade za koncesiju ili 2. najviša ponuđena naknada za koncesiju.

111. Jamstvo za provedbu ugovora o koncesiji.

Davatelj koncesije prije sklapanja ugovora prikuplja od ponuditelja
potrebna jamstva za ispunjavanje ugovora o koncesiji kao što su
naplata naknade za koncesiju, naknada štete koja može nastati zbog
neispunjenja obveza – zadužnice, bankarske garancije, založno pravo
na pokretnini/nekretnini, korporativna jamstva, mjenice, polog.
Davatelj sam odlučuje o jamstvu uzimajući u obzir vrijednost koncesije,
financijsko stanje koncesionara i ostale bitne čimbenike za obavljanje
koncesije. Jamstva čuva davatelj dok traje ugovor o koncesiji, a iznimno
ih može zadržati i tri mjeseca nakon, ako postoje valjani razlozi za
nastanak financijske obveze, a može i duže ako je to predviđeno
ugovorom o koncesiji.

112. Sklapanje ugovora o koncesiji.

112. Ugovor se ne može sklopiti prije isteka razdoblja mirovanja, koji
iznosi 15 dana od dana dostave odluke o davanju koncesije, pa čak i
ako postoji samo jedna ponuda. Davatelj koncesije odabranom
ponuditelju nudi sklapanje ugovore najkasnije u roku od deset dana od
isteka razdoblja mirovanja. Ugovor se sklapa u pisanom obliku,
potpisuju ga davatelj koncesije i odabrani ponuditelj. Kada je
ponuditelj odabran obvezan je osnovati društvo posebne namjene kao
trgovačko društvo sa sjedištem u RH osnovano u svrhu provedbe
ugovora. Tada davatelj koncesije potpisuje ugovor s ovlaštenom
osobom navedenog društva. Rok za osnivanje društva mora biti
primjeren, ali ne dulji od šest mjeseci.

113. Izmjene ugovora o koncesiji.

113. Ugovor o koncesiji može se izmijeniti bez pokretanja novog
postupka davanja koncesije u slučajevima: a) kada Hrvatski sabor
utvrdi da je ugrožena nacionalna sigurnost i obrana države, okoliš ili
ljudsko zdravlje, b) ako to zahtjeva interes RH utvrđen u Hrvatskom
saboru, c) u drugim slučajevima određenim zakonom. Ugovor se ne
smije mijenjati a) kada se izmjena vrši radi otklanjanja nedostatka u
izvedbi koncesionara ili posljedica neodgovarajuće izvedbe, a ti bi se
nedostatci mogli uklonit primjenom ugovornih odredbi i b) kada se
izmjena vrši radi kompenzacije rizika rasta cijena kad je taj rast cijena
rezultat cjenovne fluktuacije na tržištu koja može bitno utjecati na
provedbu ugovora o koncesiji.
Ako je u ugovor o koncesiji potrebno unijeti bitne izmjene, davatelj
koncesije pokrenut će novi postupak davanja koncesije i sklopiti novi
ugovor o koncesiji.

114. Podugovor i potkoncesija.

114. Za vrijeme trajanja ugovora o koncesiji, koncesionar može s
trećim osobama sklopiti podugovor ili ugovor o potkoncesiji radi
izvođenja određenih radova ili pružanja pojedinih usluga iz ugovora u
koncesiji u manjem opsegu ili obavljanja sporednih djelatnosti. Tu
mogućnost davatelj koncesije predviđa u studiji opravdanosti,
dokumentaciji za nadmetanje, obavijesti o namjeri davanja koncesije i
ugovoru o koncesiji. Ugovor o potkoncesiji sklapa se kada iz objektivnih
opravdanih razloga nije moguće sklopiti podugovor, odnosno kada je
pravni status nekretnine koja je predmet koncesije takav da nije
sposobna biti objektom prava vl. i drugih stvarnih prava. Podugovor i
ugovor o potkoncesiji ne smiju se sklopiti s ciljem neopravdanog
izbjeganja izvršenja ugovorih obveza koncesionara. Prije sklapanja
podugovora i ugovora o potkoncesiji koncesionar je dužan dobiti
pisanu suglasnost davatelja koncesije.
__________________________________________________________
___________
Načini prestanka koncesije; ispunjenjem zakonskih uvjeta, raskidom
ugovora o koncesiji zbog javnog interesa, jednostranim raskidom
ugovora o koncesiji, pravomoćnošću sudske odluke kojom se ugovor o
koncesiji utvrđuje ništavnim ili se poništava, u slučajevima određenim
ugovorom o koncesiji i u slučajevima određenim posebnim zakonom
----------------------------------------------------------------------------------------------
-------------------
115. Jednostrani raskid ugovora o koncesiji.
115. Davatelj koncesije može jednostrano raskinuti ugovor ako:
a) ako konces. nije platio naknadu više od dva puta ili ju ne plaća
uredno
b) ako konces. ne pruža usluge prema standardim utvrđenim
ugovorom
c) ako konces. ne provodi propisane mjere radi zaštite javn. dobra, prir.
i kult. dobara
d) ako je konces. naveo netočne podatke u ponudi temeljem kojih se
sklopio ugovor
e) ako konces. svojom krivnjom ne započne s provedbom ugovora o
konc. u roku
f)ako obavlja druge radnje u suprotnosti s ugovorom ili propušta
obaviti dužne radnje
g) ako je prenio na treću osobu svoja prava iz ugovora suportno
ugovoru ili zakonu
h) ako ne dostavi novo odgovarajuće jamstvo nakon što davatelj od
njega to zatraži
i) ako se dogodila izmjena ugovora koja bi zahtjevala provedbu novog
postupka davanja koncesije
j) ako je u vrijeme donošenja odluke postojao razlog za isključenje
konces.
l) ako sud EU utvrdi da RH nije ispunila svoje obveze u skladu s UFEU
time što je davatelj koncesije dao koncesiju bez ispunjavanja svojih
obveza u skladu s UEFU, UEU i Direktivama EU.

116. Politika koncesija.

116. Politika koncesija koju provodi ministarstvo nadležno za financije
predstavlja sve mjere i aktivnosti usmjerene uspostavi i održanju
učinkovitog sustava davanja koncesija, a osobito nadzor nad
provedbom ugovora, nadzor obavljanja djelatnosti bez potebne
koncesije, vođenje Registra koncesija, sudjelovanje predstavnika MF u
postupcima davanja koncesija, praćenje provedbe ugovora o koncesiji
s obilježjima JPP-a, izobrazbu te praćenje međunarodne prakse iz
područja koncesija. MF dostavlja Vladi jednom godišnje izvješće o
provedbenoj politici koncesija.

117. Plan davanja koncesija.

117. Davatelj koncesije izdrađuje i dostavlja MF godišnji, a na njihov
zahtjev i trogodišnji plan davanja koncesija. Godišnji plan davanja
koncesija sadržava: planirani broj koncesija, predviđene vrste i
predmete koncesija, rokove na koje se koncesija planiraju dati, pravnu
osnovu za davanje koncesije, procijenjenu godišnju naknadu za
pojedinu koncesiju, popis ugovora o koncesiji koji ističu u godini na
koju se plan odnosi. U trogodišnjem planu navode se gospodarska i
druga područja u kojima se planiraju dati koncesije, građevine koje će
se graditi, djelatnosti koncesije, planirani rashodi i prihodi te ocjena
očekivane gospodarske koristi od koncesija.

118. Nadzor i naplata od strane davatelja koncesije.

118. U provedbi nadzora za izvršavanjem ugovora o koncesiji davatelj
koncesije je dužan kontinuirano nadzirati rad koncesionara,
potkonces., podugovaratelja i izvršavanje njihovih obveza iz ugovora, a
što uključuje i redovito praćenje izvršavanja plaćanja naknade za
koncesiju, poduzeti sve propisane radnje za pravilnu, potpunu i
pravodobnu naplatu naknade za koncesiju i pripadajućih kamata te
osigurati pravilan i unos podataka u Registar koncesija. Ako konces. ne
plati cijelu ili uopće naknau davatelj ga je dužan obavijestiti o tome i o
plaćanju kamata u roku od 30 dana od isteka roka plaćanja naknade za
koncesiju. Ako se konces. ogluši na ta upozorenja davatelj koncesije
ovlašten je aktivirati jamstva i druga sredstva osiguranja, a ako se ne
uspije naplatiti tim putem onda će MF naplatiti od koncesionara
naknadu za koncesiju po propisima po kojima se vrši naplata poreza i
drugih javnih davanja.

119. Nadzor koji provodi ministarstvo nadležno za financije.

119. Ministarstvo financija provodi upravni i inspekcijski nadzor u
okviru politike koncesija. Upravni nadzor obuhvaća provedbu Zakona o
koncesijama i pozakonskih akta donesenih na temelju tog Zakona, a
inspekcijski nadzor obuhvaća nadzor pravodobnosti, točnosti i
urednosti unosa podataka u Registar, pravilnost, pravodobnost i
potpunost naplate naknade, obavljanje djelatnosti bez koncesije,
prekoračenje opsega i sadržaja koncesije. Nadzor se provodi po
službenoj dužnosti kao a) neposredni nadzor – kod nadzirane osobe ili
na drugom mjestu nadzora i b) posredni nadzor, uvidom u Registar
koncesija i dokumentacije davatelja koncesije i drugih dostupnih
podataka.
__________________________________________________________
___________Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave
nadležna je za rješavanje o žalbama u vezi s postupcima davanja
koncesija. Pravna zaštita u postupku davanja koncesija uređenim
dijelom prvim glavom III. Zakona o koncesijama provodi se u skaldu s
odredbama propisa kojima se uređuje javna nabava, a koje se odnose
na otvoren postupak. Pravna zaštita u postupka davanja koncesija
uređenim dijelom prvim glavom IV. ovog Zakona provodi se u skladu s
odredbama propisa kojima se uređuje javna nabava, osim odredbi o
pregovaračkom postupku bez prethodne objave poziva na nadmetanje
te partnerstva za inovacije.
----------------------------------------------------------------------------------------------
-------------------
120. Rješavanje sporova.
120. Za rješavanje sporova koji nastanu ili bi mogli nastati iz ugovora o
koncesiji isključivo je nadležan mjesno nadležan upravni sud prema
sjedištu davatelja koncesije. Rješavanje sporova iz ugovora stranke
mogu podvrgnuti i arbitraži. U tom slučaju mjesto arbitraže je na
području RH, a u arbitražnom postupku isključivo je mjerodavno pravo
RH i jezik arbitraže je hrvatski. Ugovorom o koncesiji kojim se
omogućuje arbitraža mora se navesti obveza prethodnog obraćanja
drugoj ugovornoj strani sa zahtjevom za mirno rješenje spora koji ne
može biti kraći od 3 mjeseca od dana dostave zahtjeva za mirenje.

Zakon o pravu na pristup informacijama NN 25/13, 85/15

121. Tijela javne vlasti u smislu ovog Zakona.

121. Tijela javne vlasti su tijela državne uprave, druga državna tijela,
jedinice lok. i reg. samoup., pravne osobe i druga tijela koje imaju
javne ovlasti, pravne osobe čiji je osnivač RH ili jedinice lok. i reg.
samoup., pravne osobe koje obavljaju javnu službu, pravne osobe koje
se temeljem posebnog propisa financiraju pretežito ili u cijelosti iz
državnog proračuna ili iz proračuna jedinica lok. i reg. samoup. kao i
trgovačka društva u kojima RH i jedinice lok. i reg. samoup. imaju
zasebno ili zajedničko većinsko vlasništvo.

122. Načela prava na pristup informacijama.

122. Načelo javnosti i slobodnog pristupa, načelo pravodobnosti,
potpunosti, točnosti infomacija, načelo jednakosti, načelo raspolaganja
informacijom i načelo međusobnog poštovanja i suradnje.
123. Službenik za informiranje.
123. Tijelo javne vlasti obvezno je radi osiguravanja prava na pristup
informacijama donijeti odluku kojom će odrediti posebnu službenu
osobu mjerodavnu za ostvarivanje prava na pristup inf. Službenik za
informiranje obavlja poslove redovitog objavljivanja informacija,
rješavanje pojedinačnih zahtjeva za pristup informacijama i ponovne
uporabe informacija, unaprijeđuje način obrade, čuvanja i objavljivanja
inf. koje su sadržane u službenim dokumentima te osigurava
neophodnu pomoć podnositeljima zahtjeva u vezi s ostvarivanjem
prava iz ZPPI-a.
124. Ograničenja prava na pristup informacijama.
124. Tijela javne vlasti ograničit će pristup inf. koje se tiču svih
postupaka koje vode nadležna tijela u prethodnom i kaznenom
postupku za vrijeme trajanja tih postupaka, ako je inf. klasificirana
stupnjem tajnosti, poslovna ili profesionalna tajna, porezna tajna, ako
je zaštićena po propisima kojima se uređuje zaštita osobih podataka,
po propisima prava intelektualnog vlasništva, ako je pristup ograničen
međunarodnim ugovorom, ako postoje osnove sumnje da bi njezino
objavljivanje onemogućilo učinkovito, neovisno i nepristrano vođenje
sudskog, upravnog ili drugog postupka ili rad tijela koja obavljaju
nadzor zakonitosti, upravni i inspekcijski nadzor. Takva informacija
postaje dostupna javnosti kad to odredi onaj kome bi njezinim
objavljivanjem bila prouzročena šteta, ali najduže u roku od 20 godina
od dana kad je infomacija nastala.

125. Načini ostvarivanja prava na pristup informacijama.

125. Tijela javne vlasti obvezna su omogućiti pristup informacijama
pravodobnim objavljivanjem inf. o svome radu na primjeren i dosupan
način (internetske stranice, javno glasilo, Središnji katalog službenih
dokumenata) te davanjem infomacija korisniku koji je podnio zahtjev
na jedan od sljedećih načina; neposrednim davanjem informacije,
davanjem inf. pisanim putem, uvidom u dokumente i izradom preslika,
dostavljanjem preslika koje sadrže traženu inf. i na drugi način koji je
prikladan za ostvarivanje prava na pristup informaciji.

126. Naknada za pristup informacijama.

126. Na pristup inf. u postupcima pred tijelima javne vlasti ne plaćaju
se upravne i sudske pristojbe. Tijelo javne vlasti ima pravo tražiti od
korisnika naknadu stvarnih materijalnih troškova koji nastanu
pružanjem informacije kao i naknadu troškova dostave tražene inf. Na
zahtjev korisnika tijelo javne vlasti dužno je dostaviti način izračuna
naknade. Kriterije za određivanje visine naknade i način naplate
naknade propisuje Povjerenik za informacije, a prihodi koji se na taj
način ostvare su prihodi tijela javne vlasti.

127. Produženje rokova.

127. Rokovi za ostvarenje prava na pristup inf. mogu se produžiti za 15
dana, računajući od dana kad je tijelo javne vlasti trebalo odlučiti o
zahtjevu za pristup inf. ako se inf. mora tražiti izvan sjedišta javne
vlasti, ako se jednim zahtjevom traži veći broj različitih inf., ako je to
nužno da bi se osigurala potpunost i točnost tražene inf. i ako je nužno
provesti test razmjernosti i javnog interesa.

128. Situacije kada se ne donosi rješenje o zahtjevu.

128. Tijelo javne vlasti ne donosi rješenje o zahtjevu kada korisniku
omogućuje pristup traženoj inf., kada je korisnik tu inf. već dobio, a
nije protekao rok od 90 dana od podnošenja prethodnog zahtjeva,
kada je inf. javno objavljena, kad obavještava korisnika da mu je kao
stranci u postupku ta inf. dostupna, kada za tu inf. postoji obveza
zaštite njezine tajnosti i kada se njegov podnesak ne smatra zahtjevom
zbog određenih nedostataka

129. Upravni spor protiv rješenja Povjerenika.

129. Ako tijelo javne vlasti odbije zahtjev za pristup informacije može
se izjaviti žalba Povjereniku u roku od 15 dana od dana dostave
rješenja. Protiv rješenja Povjerenika nije dopuštena žalba, ali može se
pokrenuti upravni spor pred Visokim upravnim sudom RH koji mora
donijeti odluku o tužbi u roku od 90 dana. Tužba ima odgodni učinak
ako je rješenjem omogućen pristup inf. Takav upravni spor može
pokrenuti i tijelo javne vlasti koje je donije prvostupanjsko rješenje.

130. Ponovna uporaba informacije (definicija, rok, rješenje).

130. Ponovna uporaba znači uporabu inf. tijela javne vlasti od strane
fiz. i pravnih osoba u komercijalnu ili nekomerc. svrhu različitu od
izvorne svrhe zbog koje su informacije nastale, a koja se ostvaruje u
okviru zakonom ili drugim propisom određenog djelokruga ili posla koji
se uobičajeno smatra javnim poslom. Razmjena inf. između tijela javne
vlasti nije ponovna uporaba. Ona se dobiva slanjem zahtjeva za
ponovnu uporabu inf. o kojem tijelo javne vlasti mora odlučiti
rješenjem u roku od 15 dana od dana ponošenja. Za ponovnu uporebu
se ne naplaćuje naknada.

131. Rješenje o zahtjevu za ponovnu uporabu informacija.

131. Tijelo javne vlasti rješenjem će odbiti zahtjev za ponovnu uporabu
inf. ako se odnosi na profesionalnu, poslovnu, poreznu ili drugu tajnu,
na inf. zaštićenu propisima o zaštiti os. podataka., povjerljive statističke
informacije, dijelove inf. koji sadrže logotipe, grbove ili oznake, inf.
koje su u posjedu tijela koje pružaju javne usluge radija, televizije i
elektroničkih medija, inf. u posjedu obrazovnih i
znanstvenoistraživačkih institucija, inf. koje posjeduju ustanove u
kulturi, osim knjižnica, muzeja i arhiva te inf. koje se ne prikupljaju u
svrhu obavljanja javnog posla. Protiv rješenja može se izjaviti žalba
Povjereniku u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Protiv
rješenja Povjerenika nije moguća žalba, ali se može pokrenuti upravni
spor pred Visokim upravnim sudom RH.

132. Nadzor nad primjenom ZPPI-a.

132. Nadzor obavljaju inspektori u drugi ovlaštenici Ureda povjerenika,
a nadzor se obavlja povodom zaprimljenih predstavki korisnika prava
na pristup inf. i ponovnu uporabu inf., na prijedlog treće strane ili po
službenoj dužnosti. Inspekcijski nadzor provodi se kao neposredni
inspekcijski nadzor, uvidom u podatke i dokumentaciju nadziranog
tijela javne vlasti te uvjete i način rada nadziranog tijela ili kao posredni
inspek. nadzor, izravnim uvidom u dostavljene podatke i
dokumentaciju.

133. Poslovi i ovlasti inspektora.

133. Inspektori nadziru objavljuje li tijelo javne inf., provodi li tijelo
javne vlasti savjetovanje s javnošću, osigurava li tijelo javne vlasti
javnos rada, je li u njemu određen službenik za informiranje, vodi li
tijelo javne vlasti poseban upisnik o zahtjevima te dostavlja li izvješće
sukladno ZPPI. Ovlašteni su pisano zatražiti dostavu dokumentacije te
za dostavu iste odrediti primjereni rok. Nakon provedenog nadzora
inspektor sastavlja zapisnik o uvrđenim nezakonitostima,
nepravilnostima i nedostacima.

134. Prigovor na zapisnik i postupanje po prigovoru.

134. Protiv zapisnika inspektora može se podnijeti prigovor u roku od
osam dana od dana primitka zapisnika. Prigovorom se može pobijati
zapisnik zbog nepotpunog ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja,
pogrešne primjene propisa i na temelju toga izrečene mjere,
prekoračenja ovlasti u provedbi inspekcijskog nadzora od strane
inspektora. Povodom prigovora donosi se odluka o prigovoru na
zapisnik. Taj prigovor razmatra inspektor koji je obavio nadzor i izradio
zapisnik, a u slučaju osnovanosti inspektor će izmijeniti zapisnik u
smislu navoda iz prigovora. Ako prigovor ocjeni neosnovanim, u
cijelosti ili djelomično, dostavit će ga, uz očitovanje, Povjereniku na
odlučivanje. Povjerenik ispituje prigovor te je ovlašten ukinuti ili
izmijeniti izrečenu mjeru ili odbiti prigovor.

135. Koga Povjerenik mora obavijestiti ako tijela javne vlasti ne

postupe prema izrečenim mjerama.
135. Povjerenik je obvezan u slučaju neizvršenja mjere izvijestiti
a) Vladu RH, ako mjere nisu izvršene od strane središnjih tijela državne
uprave čiji čelnik neposredno odgovara Vladi RH,
b) središnje tijelo državne uprave koje provodi nadzor nad radom
državne upravne org.,
c) središnje tijelo drž. uprave nadležno za sustav i ustrojstvo drž.
uprave, lok. i reg. samoup., ako mjere nisu izvršene od strane ureda
državne uprave u županiji, odnosno tijelu lok. ili reg. samoup.
d) osnivača tijela javne vlasti.

136. Upravni akt s teorijskog aspekta?

136. S teorijskog gledišta upravni akt predstavlja autoritativnu odluku
kojom se u oblasti upravnog djelovanja jednostrano odlučuje o
subjektivnim pravima, obvezama ili pravnim interesima pojedinih
subjekata u konkretnoj upravnoj stvari. Kao takav, upravni akt čini
instrument za izvršavanje onog dijela upravne funkcije koja se sastoji
od odlučivanja u upravnim stvarima. Bitni elementi upravnog akta su
autoritarivnost i jednostranost, konkretnost upravnog akta, pravno
djelovanje upravnog akta i pravna vezanost upravnog akta.

137. Objasni bitne elemente upravnog akta.

137. a) autoritativnost i jednostranost – autoritativnost se ističe u
tome što donosilac upravnog akta istupa prema drugim subjektima u
up odnosu s jačom voljom, odnosno subjekti u tu u subordiniranom
položaju i u tome što može uslijediti prinudno izvršenje upravnog akta
ako njegov adresat propusti dobrovoljno izvršiti obvezu, a
jednostranost se očituje u tome što je sam akt, njegov sadržaj i pravni
učinak nastaju kao posljedica izražene volje jednog subjekta
(donositelja). Upravni akt je uvijek jednostran bez obzira je li donesen
ex offo ili na prijedlog stranke.
b) konkretnost upravnog akta – ide u dva smjera; prema predmetu o
kojemu se odlučuje (konkretna upravna stvar) i prema subjektima o
čijim se pravima i obvezama odlučuje upravnim aktom (konkretni
adresati akta). Kad se upravnim aktom reguliraju prava i obveze
pojedinih subjekata onda se iz njegove izreke razabire o čemu je riječ
(davanje dozvole za obavljanje neke djelatnosti itd.) kao i na koje se
subjekte odnosi (bez obzira na to kako oni bili označeni).
c) pravno djelovanje upravnog akta – to je najbitniji učinak upravnog
akta jer se on donosi da bi postigao neki pravni učinak. Prema tome,
autoritativni istup formom upravnog akta dovodi do toga da se neki
pravni odnos: a) zasnuje, mijenja ili ukine ili b) da se on utvrdi. U oba
je slučaja riječ o pravnom učinku koji je izazvao upravni akt, samo što
je u prvom slučaju njegovo djelovanje konstitutivno, a u drugom
deklaratorno.
d) pravna vezanost upravnog akta (načelo zakonitosti) – ovaj element
treba gledati dvojako; prvo, pravna vezanost za donosioca upravnog
akta znači da je dopustivost autoritativnog istupa ograničena pravnom
normom, a to, pak, znači da donosioc može donositi taj akt samo u
nadležnosti koju propisuje pravna norma; drugo, sam akt mora imati
oblik i sadržaj koji odgovaraju uvjetima utvrđenima u pravnom pravilu,
a to znači da donosilac može odlučivati o pravima i obvezama u
konkretnoj stvari samo kad to predviđa pravna norma kao i na način na
koji je to predviđeno pravnom normom.

138. Pojam upravnog akta u zakonodavstvu.

138. Upravni akt je pojedinačna odluka kojom je javnopravno tijelo
odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari
– čl. 3. ZUS.

139. Donosioc upravnog akta.

139. Pojam donosioca upravnog akta se u teoriji upravnog prava uzima
u širem smislu, a to znači da se njime obuhvaćaju i neke druge
strukture izvan državne uprave koje mogu djelovati u upravnim
stvarima. Ali odgovor na pitanje tko sve može donositi upravne akte u
nekom pravnom sustavu možemo izvući samo iz rješenja koje prihvaća
konkretni pravni sustav i njegova praksa. S obzirom na to da upravne
poslove često ne obavljaju samo tijela državne uprave već i drugi,
postoji mogućnost da se kao donosioci upravnog akta jave i druge
strukture izvan sklopa državne uprave.

140. Pojam akti uprave i razlika prema upravnom aktu.

140. Upravni akt je autoritativno i jednostrano odlučivanje u
konkretnoj upravnoj stvari, dakle definiran je užom definicijom s
obzirom na smisao upravnog akta, a pojam akti uprave ima široki
formalni smisao jer se njime obuhvaća svaka vrsta akta koji tijela drž.
uprave donose u ostvarivanju svoje funkcije. Tim pojmom uz upravne
akte, obuvaćeni su i općenormativni akti uprave kao i konkretni akti
uprave koji nemaju karakter upravnog akta.

141. Pojam općenormativnog akta uprave prema upravnom aktu.

141. Općenormativni akti su opći akti kojima se reguliraju društveni
odnosi na apstraktan način. Riječ je o pravnoj normi kojom se na opći
način propisuje pravnilo ponašanja. Dakle, ono je apstraktno i odnosi
se na neograničeni broj slučajeva. Za postupak njegova donošenja
vrijede posebna pravila. S druge strane, upravni akt je autoritativno
odlučivanje u konkretnoj upravnoj stvari koja vrijedi za određenu
situaciju i određene subjekte koji su individualno određeni. Njime se
uređuje točno određeni, konkretni slučaj, a postupak njegovog
donošenja najčešće propisuje poseban zakon.
Uprava raspolaže ovlastima da donosi upravne akte kao što može imati
i pravo da donosi općenormativne akte, ali ovlast za donošenje pravne
norme ne znači eo ipso ovlast za donošenje upravnih akta i obrnuto.
__________________________________________________________
__________
Vrste upravnih akata
Konstitutivni upravni akti su oni kojima se zasniva, mijenja ili ukida neki
pravni odnos. Deklaratorni su oni kojima se utvrđuju već postojeći
pravni odnos i pravna situacija.
Osnovna je razlika da konst. stvara pravni odnos koji do tada nije
postojao (npr. otpust iz državljanstva), a deklaratorni utvrđuje da su
ispunjeni uvjeti koje pravna norma propisuje da bi mogla nastupiti
određena pravna situacija (npr. utvrđivanje nekog svojstva ili
sposobnosti). Konst. akti djeluju ubuduće, ex nunc, a deklaratorni
retroaktivno, ex tunc, ali ta pravila imaju izuzetke (npr. konst. akt
djeluje retroaktivno kad je povodom pravnim lijekova jedan akt
stavljen izvan snage, pa se o istoj stvari ponovno odlučuje takvim
aktom ili npr. deklar. djeluje ubuduće kad se rješenjem utvrđuje na
kojoj se javnoj cesti promet može obavljati isključivo motornim
vozilima).
Upravni akti doneseni prema službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke
– za prve je inicijativu izrazilo nadležno tijelo time što je u izvršavanju
službene dužnosti pokrenulo upravni postupak radi donošenja
upravnog akta, a kada nadležno tijelo to čini je propisano pravnom
normom; za druge je postojanje odgovarajućeg prijedloga stranke
nužna procesna pretpostavka za postupanje nadležnog tijela sa svrhom
vođenja postupka i donošenja upravnog akta. Takav je zahtjev bitan
element za donošenje upravnog akta te vrste
----------------------------------------------------------------------------------------------
-------------------
142. Vrste konstitutivnih upravnih akata
142. a) ovlašćujući(favorabilni) i obvezujući(onerozni) – prvi se
odlukuju time što adresat dobiva neko pravo koje nije imao, kao i
mogućnost da to pravo ostvari (npr. dozvola za držanje oružja), a drugi
su oni kojima se stranci nameću dužnosti (npr. dužnosti plaćanja
poreza)
b) akt – uvjet – njime se prava i dužnosti adresata ne određuju samim
aktom. Akt je samo uvjet da bi određena situacija mogla nastati, ali kad
ona jednom nastane onda u cijelosti ovisi o onim pravnim propisima
kojima se regulira (npr. pri prijemu u državnu službu). Zato se ističe da
je položaj adresata akta-uvjeta isti kao i kod osobe na koju se
automatski protežu pravni propisi
c) dispenz – je konst. akt kod kojeg donosilac takvog akta može,
koristeći se ovlašću iz pravne norme, odstupiti od strožih uvjeta i na
adresate primijeniti blaže uvjete
d) osobni i stvarni akt – kod osobnih konst. akta bitno je da ovlasti za
adresata akta proizlaze neposredno iz samog akta, a te su ovlasti u
pravilu neprenosive. Kod stvarnih akata ovlasti iz akta proizlaze iz
odnosa koji on ima prema određenoj stvari, pa takve ovlasti mogu
imati svi oni koji se prema takvoj stvari nalaze u odgovarajućem
odnosu (npr. odnos vlasništva).

143. Pozitivni i negativni upravni akti.

143. Pozitivnim up. aktima donosilac akta prihvaća zahtjev stranke,
dodijeljuje neku ovlasti ili dijeli neko pravo. Ti akti nastaju kao
posljedica takvog djelovanja u kojem je nadležno tijelo, rješavajući o
biti stvari, riješilo pozitivno u korist stranke. Tu je, dakle, riječ o
primarno ovlašćujućim aktima. Negativnim donosilac upravnog akta
može odbiti zahtjev stranke, tj. riješiti stvar negativno za samo stranku.
O negativnom aktu može se govoriti i kad se odbaci zahtjev (npr. zbog
nepravomoćnosti). Razlika je u tome što je nadležno tijelo u slučaju
odbijanja zahtjeva tijelo je rješavalo o biti stvari (in meritum), našlo da
je neosnovan, pa ga negativno rješilo, a u drugom ga je zbog formalnih
nedostataka odbacilo (a limine) ne upuštajući se u raspravu o biti
stvari. Manifestacija tih akata ovisna je o pozicijama u kojima se
stranke nalaze. U kontradiktornim stvarima pozitivan akt je za stranku
koja je izgubila negativan i vice versa (npr. dvije stranke traže
dodjeljivanje iste koncesije).

144. Individualni i generalni upravni akti.

144. Kod individualnih upravnih akata adresati akta označeni su
pojedinačno i poimenično i to bez obzira koliko ih ima. Kod generalnog
adresati akta ne određuju se poimenično, nego se prema određenim
svojstvima zaključuje o tome na koje se osobe odnosi taj akt (npr. sve
osobe koje su ostvarile prihod iznad određene granice). Kod obje vrste
upravnih akata riječ je o konkretnoj upravnoj stvari o kojoj se odlučuje,
radi čega se generalni upravni akt oštro odvaja od pravne norme.

145. Pravno vezani upravni akti i akti u kojima je sadržana

diskrecijska ocjena.
145. Kod prvih pravna norma propisuje način ponašanja donositelja
upravnog akta pri donošenju samog akta. U pravnoj normi utvrđena je
nadležnost donositelja, procedura donošenja akta, oblik akta kao i
njegov sadržaj, dakle, kategorička pravna norma. Također, svi dijelovi
ovih akata su podliježu kontroli zakonitosti.
 Kod drugih donositelju je pravnom normom dopušteno da konkretnu
stvar riješi birajući između više mogućnosti koje su mu ponuđene kao
pravno jednake po vrijednosti, dakle, alternativna pravna norma. Kod
ovih akata kontroli zakonitosti podliježu samo pravno vezani dijelovi
akta, a diskrecijska ocjena ne može biti dio sudske kontrole zakonitosti.

146. Forma i sadržaj upravnog akta.

146. Forma upravnog akta je oblik kojim se izražava njegov sadržaj, a
on se utvrđuje pravnom normom. Glavni način izražavanja je pismeni
oblik iz više razloga; pretpostavlja provođenje određene procedure, ide
u prilog osjećaju pravne i osobne sigurnosti i olakšano je dokazivanje
onoga što je aktom regulirano. Također, forma može biti i u usmenom
obliku kada inzisitranje na pismenom dovodi do pretjeranog
formalizma (npr. kod stvari malog značaja) i u izvanrednih situacijiama
kad se svrha zbog koje se akt donosi može biti ostvarena jedino brzom
intervencijom u kojoj usmeni oblik ima prednost pred pismenim.
Up. akt u svome sadržaju mora imati određene elemente radi lakšeg
ostvarivanja svrhe zbog koje je donesen. Kad se akt donosi u
pismenom obliku njegov sadržaj mora imati sastavne dijelove koje
predviđa pravna norma. Tako je ZUPom utvrđeno da se pismeno
rješenje sastoji od zaglavlja, uvoda, izreke, obrazloženja, upute o
pravnom lijeku, potpisa službene osobe i otiska službenog pečata
javnopravnog tijela.

147. Dodaci upravnom aktu.

147. Dispozitiv upravnog akta može biti opterećen raznim dodacima;
uvjetom, rokom, nametom i pridržajem opoziva.
a) uvjet – predstavlja određenu okolnost čiji je nastup u pravilu
neizvjestan (suspenzivan ili rezolutivan). Kad up akt ima suspenzivan
uvjet znači da ne počinje djelovati od trenutka donošenja, već tek od
trenutka izvršenja, a s rezolutivnim uvjetom stupa na snagu odmah, ali
nastupom uvjeta prestaje važiti
b) rok – određeno vremensko razdoblje čiji istek ima različt utjecaj na
upravni akt u kojemu je rok kao dodatak sadržan, isto ko gp...
c) namet – posebna vrsta dodatka u upravnom aktu kojim se adresatu
propisuje obveza izvršenja neke dodatne činidbe. To je samostalna
obveza i njezino ispunjenje, odnosno neispunjenje nema izravnu
posljedicu na važenje samog akta (npr. kod davanja dozvole za
otvaranje neke radnje propisuju se higijenske mjere koje je nužno
provesti). On se razlikuje od uvjeta na sljedeći način; ako stranka ne
izvrši namet, donosilac akta ga može prinudno izvršiti ili staviti sam akt
izvan snage (za što treba donijeti novi upravni akt). Prema tome,
namet niti odlaže niti raskida djelovanje upravnog akta, ali prinuđuje
njegovog adresata na određeno činjenje, tj. propuštanje.
d) pridržaj opoziva je posebna vrsta dodatka kojim donosilac zadržava
sebi pravo da opozove, tj. stavi izvan snage sam akt. Pridržaj može biti
postavljen tako da ga donosilac može opozvati u svako doba ili se
takvom ovlasti može koristiti samo uz određene uvjete propisane u
pravnoj normi.

148. Početak djelovanja upravnog akta.

148. Upravni akt proizvodi pravne učinke prema različitim subjektima.
On obvezuje svog donosioca od trenutka kada ga je taj poslao stranci,
ali on ima mogućnost da akt izmijeni ili povuče i on to načelno može
učiti sve dok akt ne dostavi stranci. Dakle, rješenje koje nije
dostavljeno stranci ne obvezuje ni organ koji ga je donio, a taj organ
može sve do dostavljanja rješenja stranci izmijeniti rješenje pa ga i
povući, no poslije dostavljanja to više ne može učiniti izvan upravnog
postupka (presuda VSRH U 4661/53). Prema stranci, up akt djeluje od
trenutka pravilno obavljene dostave. To znači da je pravilno obavljena
dostava ona procesna radnja sa čijim izvršenjem nastupa početak
djelovanja upravnog akta i rješenje koje je doneseno ne proizvodi
nikakvo pravno djelovanje sv dok ne bude dostavljeno stranci, tako da
sve do tada ne može postati ni izvršno ni konačno u upravnom
postupku (presuda Už-1383/59 i Už 241/59)

149. Prestanak važenja upravnog akta.

149. Upravni akt može prestati na više načina; a) prestanak
iskorištavanjem ovlasti, tj. ispunjenjem obveze koja je nametnuta (npr.
stranka isplati iznos poreza određen upravnim aktom), b) prestanak
nastupom rezolutivnog uvjeta ili raskidnog roka, riječ je o aktima koj i
sadrže takve dodatke da njihovo nastupanje dovodi do prestanka
važenja samog akta. U tu grupu spadaju i oni akti kojih je donosilac
iskoristio pravo opoziva, c) kada ga je ovlašteno tijelo stavilo izvan
snage – to se provodi tako da se donese novi akt kojim se prijašnji
stavlja izvan snage, d) propašću stvari o kojoj je upravnim aktom
odlučeno (npr. za određeno vozilo je izdana predmetna dozvola i to
vozilo nakon nekog vremena propadne), e) smrću stranke kod osobnih
upravnih akata, bez mogućnosti prenošenja na drugog (npr. dozvola za
nošenje i držanje oružja), f) prestanak zbog neizvršenja ovlasti koje su
podijeljene upravnim aktom – stranka propusti koristiti se ovlašću koja
joj je dana upravnim aktom, a takvo propuštanje je pravnom normom
predivđeno kao razlog za prestanak, g) odricanjem od ovlasti koja je
stranci podijeljena. Ovo vrijedi samo za ovlasti koje su u isključivom
interesu odricatelja, a kojih se on može odreći da ne šteti javnom
interesu ili trećim osobama (npr. vlasnik zgrade izjavi da odustaje od
nadogradnje za koju je dobio dozvolu).
150. Prestanak upravnog akta zbog neizvršenja ovlasti.
150. Takav način prestanka karakteriziraju dvije okolnosti. Stranka
propušta koristiti se ovlašću podijeljenom upravnim aktom, a takvo
propuštanje je pravnom normom predviđeno kao razlog za prestanak
samog upravnom akta. Obično se u takvim aktima u pravnoj normi
predvidi rok u kojemu se stranka može koristiti ovlašću, tako da tek
protekom roka dolazi do prestanka važenja akta.

151. Retroaktivno djelovanje upravnog akta.

151. Retroaktivno djelovanje znači da akt konsitutivno, odnosno
deklaratorno djeluje na pravni odnos koji je nastao prije nego što je akt
stupio na snagu. Što se tiče deklaratornih akta oni po svojoj prirodi
djeluju retroaktivno (djelovanje ex tunc), ali i to pravilo ima svojih
iznimaka. Što se tiče retroaktivnosti konstitutivnih akata, to može
predstavljati svojevrstan oblik nezakonitosti kad se upravnom aktu bez
pravne podloge traži retroak. djelovanje. Takvi akti mogli bi djelovati
retroak. samo kad to pravna norma dopušta. Isto pravilo vrijedi i za
anticipirane pravne akte – one koji produžuju mogućnost djelovanja
tako da se pravno djelovanje takvog akta javlja kasnije nego što bi to
normalno trebalo biti (npr. dozvola za priključak na vodovod koji je još
u izgradnji).

152. Obveznost upravnog akta.

152. Ta značajka znači da dispozitiv upravnog akta obvezuje one prema
kojima djeluje na način da su ti subjekti dužni poštivati izreku kojom se
odlučuje u konkretnoj upravnoj stvari o pravima i dužnostima. Ono je
nužna posljedica njegove autoritativnosti, ali obveznost vuče svoju
osnivu iz pravne norme kojom je upravni akt donesen. Pravna norma
daje pravnu djelotvronost upravnom aktu čime on obvezuje različite
subjekte da respektiraju njegovu izreku, a istodobno nalaže donosiocu
da u konkretnoj stvari prilagodi svoje djelovanje određenju u
dispozitivu akta. Prema tome, obveznost djeluje i prema stranakama i
prema donosiocu. Ako promatramo sadržajne dijelove upravnog akta,
onda obveznos stječe samo njegov dispozitiv, što je logično kada se zna
da se dispozitivom odlučuje o stvari koja je predmet postupka.

153. Izvršenje upravnog akta.

153. Izvršenje upravnog akta posljednja je faza kojom se procesnim
radnjama provodi u život dispozitiv upravnog akta u postupku u
kojemu se u konkretnoj upravnoj stvari odlučuje donošenjem up akta.
Izvršnju prethodi donošenje upravnog akta jer vrijedi pravilo da prema
načelu zakonitosti nema mogućnosti pristupanja izvršenju ako u
konkretnoj stvari nije prethodno odlučeno (postoje iznimke, ali i one
moraju bit u skladu s načelom zak.). Također, akt mora postati izvršan
u smislu da je pravno dopustivno upotrijebiti prinudna sredstva onda
kada izvršenik propusti izvršiti obvezu. Trenutak nastupanja izvršnosti
ovisi o različitim okolnostima, npr. je li akt pravnilno dostavljen, je li
žalba dopuštena, je li izjavljena u roku itd. Naš Zakon o općem
upravnom postupku propisuje uvjete pod kojima prvostupanjsko i
drugostupanjsko rješenje postaje izvršno.
__________________________________________________________
___________
Pravomoćnost upravnog akta je procesnopravni intitut kojim se
onemogućava ponovno odlučivanje o stvari o kojoj je u redovnom
postupku konačno odlučeno (ne bis in idem). Insitut pravomoćnosti
proizlazi iz načela zakonitosti. Naime, uvjeti pod kojima nastupa
pravomoćnost up. akta predviđeni su u pravnoj normi, a to znači da se
poštivanjem instituta ostvaruje načelo zakonitosti. Trenutak nastupa i
njegovi učinci utvrđeni su u zakonu.
Vrste pravomoćnosti su a) formalna i neformalna, b) objektivna i
subjektivna i c) apsolutna i relativna.
----------------------------------------------------------------------------------------------
-------------------

154. Podjela pravnomoćnosti na formalnu i neformalnu.

154. Ta podjela polazi od kriterija subjekata prema kojima akt
proizvodi svoje djelovanje. Tako formalna pravomoćnost djeluje prema
strankama na način da im onemogućava pobijanje akta koji je stekao
pravnomoćnost i to redovitim pravnim sredstvima (žalbom ili tužbom u
upravnom sporu). Pritom je važno utvrditi da se stranka više ne može
koristiti redovnim pravnim sredstvima jer ona nisu dopuštena (što je
rijetko), jer je propustila rok za žalbu ili jer se tim sredstvima već
koristila. To je bitno jer ako je stranka propustila rok za žalbu, odnosno
tužbu protiv upravno akta for. pravomoćnost nastupa istekom roka za
žalbu, odnosno tužbu.
Materijalna pravom. djeluje prema donosiocu akta i to na način što mu
onemogućava opozivanje, mijenjanje ili stavljanje izvan snage
upravnog akta kojim je stvar riješena. Daljnje promjene u tom odnosu
moguće su samo pod uvjetima koje propisuje pravna norma. Dakle,
ona štiti prava i interese stranaka.
155. Objektivna i subjektivna pravomoćnost.
155. Obj. pravomoćnost onemogućava rješavanje o stvari o kojoj je već
bilo odlučeno i to bez obzira na način na koji je odlučeno. Razlozi
zabrane iz koje proizlazi bit obj. prav. mogu biti različiti i oni su
najčešće objektivne prirode.
Subj. zabranjuje diranje u akt, pa prema tome i ponovno odlučivanje o
stvari ako bi se time diralo u stečena prava stranke. Ona prvenstveno
štiti subjektivna prava koja je stranka stekla samim aktom. Subj. prav.
dopušta mogućnost zahvaćanja u akte u kojima je stranka stekla nek
pravo, pod uvjetom da zahtjev za takav zahvat dolazi od one stranke
koja je pravomoćnim aktom stekla neko pravo (npr. složi se s
nadležnim tijelom o izmjeni ili stavljanju izvan snage samog akta). Tada
mora voditi računa da takvo diranje u akt može biti dopustivo ako nije
suprotno pravnom poretku i ako se time ne vrijeđa pravo treće osobe.

156. Apsolutna i relativna pravomoćnost.

156. One se razlikuju u teoriji prema tome da li je svrha pravmoćnosti u
procesnoj ekonomičnosti, kad se govori o apsolutnoj pravomoćnosti, ili
pravomoćnost doprinosi pravnoj sigurnosti odnosno zaštiti pravnih
interesa stranke, pa onda govorimo o relativnoj pravomoćnosti.
Ovakvoj se podjeli ne pridaju u teoriji posebna važnost i ona se
zapostavlja u odnosu na ostale oblike pravomoćnosti.

157. Izvanredna pravna sredstva i institut pravomoćnosti.

157. Njima se omogućava zahvat i u pravomoćne akte kad oni sadrže
takvu pogrešku koja prema ocjeni zakonodavca predstavlja razlog za
korekturu pravomoćnosti. Pri tome se treba razlikovati pogreška
oborivosti od ništavnosti. Upotreba izvanrednih pravnih lijekova
moguća je samo kod akata s pogreškom oborivosti. Ništavni akti ne
proizvode pravne učinke, pa ih nije potrebno ni napadati pravnim
sredstvima. Ni kod oborivih akata nije svaka greška razlog za
mogućnost upotrebe izvanrednih pravnih lijekova, a uvjete za to
propisuje pravna norma.

158. Objekt i subjekti pravomoćnosti.

158. Objekt pravomoćnosti je sam upravni akt. Budući da svaki upravni
akt ima niz sadržajnih dijelova bitno je reći da se pravomoćnost odnosi
sam na njegov dispozitiv. To zapravo znači da pravomoćnim postaje
samo akt kojim je konačno riješeno o stvari koja je bila predmet
postupka i to samo njegova izreka u kojoj je sadržano odlučenje o
pravima i dužnostima. Kao subjekt pravomoćnosti javljaju se donosilac
upravnog akta i stranka u postupku u kojem se o stvari odlučuje.
Pravomoćnost djeluje i na pravne sljednike.

159. Pravomoćnost, konačnost i izvršnost.

159. To su tri različita instituta. Pravomoćnost upravnog akta je
procesnopravni intitut kojim se onemogućava ponovno odlučivanje o
stvari o kojoj je u redovnom postupku konačno odlučeno (ne bis in
idem). Insitut pravomoćnosti proizlazi iz načela zakonitosti. Konačnost
znači da je postupak donošenja upravnog akta završen. Prema tome,
konačnost može nastupiti nakon završetka prvostupanjskog (jer žalba
nije podnesena) ili drugostupanjskog postupka (kada je drugost. tijelo
odlučivalo o žalbi). Vremenski se konačnost javlja prije pravomoćnosti.
Izvršnost akta znači da je akt dospio u onu fazu postupka u kojoj se
omogućava oživotvorenje njegova dispozitiva. Izvršnost znači
mogućnost ostvarenja izreke sadržane u dispozitivu akta. Vremenski
nastupa prije pravomoćnosti. Izvršnost i konačnost se, u pravilu,
vremenski podudaraju.

160. Obujam i posljedica pogrešnosti.

160. S obzirom na konstrukciju up. akta i karakter pogreške koju može
sadržavati akt može biti pogrešan u cijelosti ili djelomično. Kad je
pogrešan u cijelosti onda se zahvat u povodu redovnih ili izvanrednih
pravnih sredstava poduzima radi objektivnog stavljanja izvan snage
čitavog akta. Ako je samo jedan dio opterećen greškom onda je
moguće samo taj dio anulirati na način da se takvim stavljanjem izvan
snage ne utječe na ostale dijelove akta. Posljedice koje proizlaze iz
pogrešnosti mogu biti različite. U sustavu se pravnih normi propisuje
koje posljedice donosi pojedina pogreška, kakvu akciju mogu izazvati te
kakav je njihov utjecaj na sudbinu akta u kojemu je pogreška sadržana.
Tako se posebno razlikuju oborivi od ništavnih up akata.

161. Oborivi i ništavni upravni akti.

161. Oborivi upravni akti sadrže blažu pogrešku, dakle onu koja je
takve prirode da akt i uz nju dobiva svoju pravnu snagu. Oborivi akt
zadržava svoju pravnu snagu i postaje neizmjeljiv ako se protiv njega u
predviđenom roku ne iskoriste dopuštena pravna sredstva ili ako se s
njima ne uspije. Protiv oborivih akata treba se akcijom stranaka ili ex
offo koristiti pravnim sredstvima i to u ostavljenom roku da bi oborivi
akt bio izmijenjen ili stavljen izvan snage. Prema tome, spada u dužnost
stranaka i tijela koje vrše nadzorna prava da se koriste pravnim
sredstvima kako bi otklonili posljedice koje mogu proizaći iz upravnog
akta s pogreškom oborivosti.
Ništavni up. akta je onaj s najtežom pogreškom i on čini posebno težak
oblik kršenja zakonitosti i na nju se nadovezuju teške pravne
posljedice. Ništavni akt ne može konvalidirati ni protekom vremena, na
nju se može pozvati svatko, a može biti oglašen ništavnim u svako doba
i djeluje ex tunc.

162. Konkretni akti uprave izvan upravnog akta.

162. U sustavu akata uprave javljaju se i oni koji po svojoj prirodi ne
spadaju u upravni niti u općenormativne akte (npr. akti evidencije i
razna uvjerenja kojima se potvrđuje postojanje izvjesnih činjenica).
Ono što odvaja te konkretne akte od upravnog akta je nedostatak
nekog od osnovnih elemenata up. akta, a to je najčešće nedostatak
neposrednog pravnog učinka. Njihovi oblici mogu biti različiti; recimo
uvjerenja, za razliku od formalnog upravnog akta ne zasnivaju odnosno
ne utvrđuju takve činjenice ili odnose, već ih samo zasvjedočava s
obzirom na neki drugi akt. Ono je prema svome pravnom značenju
javna isprava, a ne upravni akt. Tu možemo svrstati i radnje
obavještavanja, poučavanja i savjetovanja. Obavijest može imati
karakter informacije upućene pojedinom subjektu i uvijek je bez
neposrednog pravnog učinka, a poučavanja i savjetovanja su oblici
stručne pomoći koju različita tijela daju nekim subjektima zbog lakšeg
snalaženja u određenoj situaciji.

Zakon o općem upravnom postupku NN 47/09

Zakonom o upravnom postupku se uređuju pravila na temelju kojih

tijela državne uprave i druga državna tijela, tijela jedinica lok. i reg.
samoup., pravne osobe koje imaju javne ovlasti, postupaju i rješavaju u
upravnim stvarima.
Pojam upravne stvari
Upravna stvar je svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom
postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili
pravne osobe ili drugih stranaka neposredno primjenjujući zakone i
druge opće akte.

163. Primjena ZUPa.

136. ZUP se primjenjuje u svim upravnim stvarima. Pojedina pitanja
mogu se urediti drukčije ako; a) je to nužno za postupanje u pojedinim
upravnim područjima i b) nije protivno temeljnim odredbama i svrsi
samog ZUPa. Također, ZUP se primjenjuje na sklapanje pravnih
ugovora i svako drugo postupanje javnopravnih tijela iz područja
upravnog prava koje ima neposredan učinak na prava, obveze ili
pravne interese stranaka i u postupcima zaštite pravnih interesa
stranaka u predmetima u kojima pružatelji javnih usluga odlučuju o
njihovim pravima, obvezama ili pravnim interesima – a to samo ako
zakonom nije propisana sudska ili druga pravna zaštita.

164. Načela upravnog postupka.

164. Cilj je upravnog postupka da se u rješavanju konkretne stvari dođe
do materijalne istine i da se pritom adekvatno zaštite prava i interesi
stranaka i općedruštveni interesi. To može biti postignuto samo uz
strogo pridržavanje načela koja propisuje Zakona. To su načelo
zakonitosti, načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog
interesa, načelo pomoći stranci, načelo utvrđivanja materijalne istine,
načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza, načelo učinkovitosti i
ekonomičnosti, načelo pristupa podacima i zaštite podataka, načelo
prava na žalbu, načelo upotrebe jezika i pisma i načelo zaštite stečenih
prava stranaka.

165. Načelo utvrđivanja materijalne istine.

165. To je načelo povezano s načelo zakonitosti u tom smislu što je za
donošenje zakonitog i pravnilnog rješenja nužno utvrditi materijalnu
istinu. ZUP je nametnuo obvezu prema kojoj se u postupku mora
utvrditi pravo stanje stvari i u tom se cilju moraju utvrditi sve činjenice
koje su važne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Dakle,
intencija zakonodavca ističe potrebu da postupak koji prethodi
donošenju rješenja bude proveden na način koji će osigurati da
činjenice prikupljene u toj fazi budu takve da se na njihovoj podlozi
može graditi pravo stanje stvari.

166. Načelo slobodne ocjene dokaza.

166. Ovo načelo je iznimno važno u upravnom postupku, a njegovo
ostvarenje dobrim dijelom ovisi i o ostvarenju nekih drugih načela
posebno, npr. načela utvrđivanja materijalne istine. Načelo slobodne
ocjene dokaza znači da ovlaštena službena osoba odlučuje prema svom
uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno
i svih dokaza zajedno, kao i na osnovi rezultata cijelokupnog postupka,
koje će činjenice uzeti kao dokazane. Osim toga, utvrđeno je da
ovlaštena osoba tijela nadležnog za vođenje postupka samostalno
utvrđuje činjenice i okolnosti i na podlozi utvrđenih činjenica i
okolnosti primjenuje važeće propise.

167. Opći i posebni postupak.

167. Upravni postupak normiran ZUP-om je opći, a to znači da se taj
zakon primjenjuje uvijek kad javnopravna tijela primjenom materijalnih
propisa konkretno rješavaju o pravima, obvezama i pravnim interesima
stranaka. Međutim, svrhovitost tih općih odredaba nije adekvatna za
sve vrste upravnih postupaka pa u pravnom poretku postoje posebne
odredbe koje se primjenjuju s obzirom na specifična upravna područja
(npr. posebne odredbe o postupku sadrži Opći porezni zakon, Carinski
zakon). U tom smislu postoji i presuda Upravnog suda RH prema kojoj
odstupanje od ZUP-a može biti propisano samo zakonom i ako je to
nužno za postupanje u određenoj upravnoj oblasti (U-268/28).

168. Stvarna nadležnost.

168. U vezi sa stvarnom nadležnosti ZUP sadrži načelnu odredbu iz koje
proizlazi načelo primarnog određivanja nadležnosti prema posebnim
propisima. Prema toj odredbi stvarna nadležnost za rješavanje sporova
u upravnom postupku određuje se prema propisima kojima se uređuje
određeno upravno područje. Ako se stvarna nadležnost ne može
utvrditi na temelju zakona, niti je to moguće utvrditi po naravi upravne
stvari, stvarno je nadležno prvostupanjsko tijelo državne uprave u
djelokrugu kojeg su poslovi državne uprave. ZUP je time prepustio
propisivanje stvarne nadležnosti ostalim propisima.

169. Mjesna nadležnost.

169. Mjesna nadležnost određuje se propisima o ustrojstvu
javnopravnih tijela. Ako njima nije utvrđena mjesna nadležnost ona se
određuje; a) forum rei sitae – prema mjestu gdje se nalazi nekretnina,
b) u stvarima koje se odnose na brodove i zrakoplove prema matičnoj
luci broda ili zrakoplova, c) u stvarima koje se odnose na poslovu ili
drugu djelatnost stranke prema mjestu sjedišta, odnosno gdje se
djelatnost obavlja ili bi se trebala obavljati (forum actus), d) u stvarim
koje se odnose na javnopravna tijela prema mjestu njihova sjedišta, e)
u ostalim stvarima, prema prebivalištu stranke.

170. Obveznost pravila o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti.

170. Stvarna i mjesna nadležnost ne mogu se mijenjati međusobnim
dogovorom javnopravnih tijela, javnopravnih tijela i stranaka ni samnih
stranaka. Na ta pravila javnopravna tijela moraju paziti ex offo.
Iznimno, stvarno nadležno javnopravno tijelo i izvan područja svoje
mjesne nadležnosti uz dva uvjeta; a) kad postoji opasnost od odgode i
b) mjesno nadležno tijelo ne može poduzeti potrebnu hitnu radnju.

171. Postupanje nenadležnog javnopravnog tijela po podnesku.

171. Kad javnopravno tijelo nije nadležno za primitak podneska koji je
podnositelj osobno predao, odnosno koji se prima na zapisnik,
službena osoba upozorit će na to podnositelja i uputiti ga na nadležno
tijelo. Ako podnositelj i dalje zahtjeva da se njegov podnesak primi,
službena osoba dužna je primiti takav podnesak i bez odgode uputiti ga
nadležnom tijelu te o tome obavijestiti stranku. Kad službena osoba
primi podnesak iz kojeg ne može utvrditi koje je tijelo nadležno za rad
po podnesku, bez odgode će, a najkasnije u roku od osam dana,
donijeti rješenje kojim će odbaciti podnesak zbog nenadležnosti i
rješenje dostaviti stranci.

172. Sukob nadležnosti.

172. Kad se dva javnopravna tijela ili više njih izjasne kao stvarno ili
mjesno nadležna (pozitivan sukob nadležnosti) ili nenadležna
(negativan sukob) u istoj upravnoj stvari, o tijelu nadležnom za
rješavanje u toj upravnoj stvari odlučit će rješenjem nadležno
javnopravno tijelo drugog stupnja u djelokrugu kojeg se nalazi ta
upravna stvar, a ako takvog tijela nema, o sukobu nadležnosti odlučit
će središnje tijelo državne uprave nadležno za poslove opće uprave.
Ako su, pak, u sukobu nadležnosti tijela državne uprave i druga državna
tijela; tijela državne uprave i tijela jedinica lokalne i regionalne
samouprave ili druga državna tijela i tijela jedinica lokalne i regionalne
samouprave, o sukobu nadležnosti odlučit će bez odgode sud nadležan
za upravne sporove. Postupak odlučivanja o sukobu nadležnosti
pokreće se na prijedlog tijela koje je posljednje rješavalo o nadležnosti
ili na prijedlog stranke. Protiv odluke kojom je riješeno o sukobu
nadležnosti ne može se izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor.

173. Zajednička odluka o upravnoj stvari.

173. Kad je propisano da u rješavanju o upravnoj stvari sudjeluju dva
javnopravna tijela ili više njih, svako od njih dužno je postupiti u toj
stvari. Ta će se tijela sporazumjeti koje će donijeti odluku o upravnoj
stvari, a u njoj moraju biti navedene i odluke drugih javnopravnih tijela.
Kad je propisano da javnopravno tijelo rješava na temelju suglasnosti,
potvrde, odobrenja ili mišljenja drugoga javnopravnog tijela, drugo je
tijelo dužno takav akt izdati ili odbiti njegovo izdavanje u roku od 30
dana od dana dostave urednog zahtjeva za izdavanje. Kad javnopravno
tijelo u propisanom roku ne odluči o zahtjevu za izdavanje suglasnosti,
potvrde, odobrenja ili mišljenja, smatrat će se da je akt izdan u korist
stranke

Službena osoba

174. Službena osoba.

174. Prethodni postupak i meritorno rješavanje, kao faze upravnog
postupka, mogu biti prema tehnici rasporeda poslova ujedinjeni kao
funkcije u rukama iste službene osobe ili dane različitim službenim
osobama. ZUP je prihvatio drugu soluciju pa u upravnom postupku
postupa službena osoba u opisu poslova koje je vođenje tog postupka
ili rješavanje o upravnim stvarima, sukladno propisima o ustrojstvu
javnopravnih tijela. Ta osoba mora imati odgovarajuću stručnu
spremu, potrebno radno iskustvo i položen državni stručni ispit. U
slučaju da u javnopravnom tijelu nema osobe ovlaštene za rješavanje o
upravnoj stvari, rješenje donosi čelnik tijela.

175. Rješavanje kolegijalnog tijela.

175. Pravo na rješavanje u upravnim stvarima (prethodni postupak i
meritorno rješavanje kao faze upravnog postupka) mogu biti dane i
kolegijalnim tijelima. U tom slučaju kolegijalno javnopravno tijelo
odlučuje većinom glasova svih članova, ako nije drukčije propisano.
Ono također može u pisanom obliku ovlastiti službenu osobu u tom
tijelu za postupanje u upravnim stvarima do donošenja odluke. U tom
slučaju službena osoba o provedenom će postupku podnijeti
kolegijalnom tijelu pisano izvješće i prijedlog odluke o toj upravnoj
stvari.

176. Troškovi pravne pomoći.

176. Prema načelu prostorne ograničenja nadležnosti svako tijelo
načelno obavlja službene radnje u granicama svog područja. Često je
potrebno da se pojedine situacije u postupku poduzimaju i izvan
područja nadležnog tijela. U tim situacijama dolazi do pružanja pravne
pomoći (rekvizicija). Prema ZUP-u javnopravna tijela dužna su pružati
pravnu pomoć drugim javnopravnim tijelima, u granicama svojeg
djelokruga i nadležnosti. Što se tiče troškova za pruženu pravnu pomoć
ne plaća se naknada kad se troškovi pružene pomoći naknađuju iz
proračuna, ali kad se troškovi pravne pomoći koju pruži zamoljeno
tijelo podmiruju iz drugih financijskih izvora, javnopravno tijelo koje je
zatražilo pružanje pravne pomoći dužno ih je naknaditi zamoljenom
tijelu. Ti troškovi pravne pomoći koji se naknađuju zamoljenom tijelu
čine dio ukupnih troškova postupka.

Sudjelovanje stranke u postupku

177. Izjašnjavanje stranke.

177. U postupku stranci se mora omogućiti izjašnjavanje o svim
činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje
upravne stvari. Bez prethodnog izjašnjavanja stranke postupak se može
provesti samo ako se usvaja zahtjev stranke ili ako odluka u postupku
nema negativan učinak na pravne interese stranke ili kad je tako
propisano zakonom.

178. Zastupanje stranke.

178. U postupku stranku može zastupati zakonski zastupnik,
privremeni zastupnik, zajednički predstavnik i opunomoćenik. Svaka od
tih osoba dužna je podnijeti dokaz o ovlasti za zastupanje stranke, a
ako su zakonom propisani i dodatni uvjeti za oblik ovlasti, ovlast mora
biti dana prema tim uvjetima. Službena osoba u tijeku postupka obraća
se osobi ovlaštenoj za zastupanje stranke, kad je takva osoba
određena. Iznimno, službena osoba može zatražiti drugo sudjelovanje
stranke u postupku (npr. neposredna nadležnost) kad je to nužno za
utvrđivanje činjenica . Ako to zatraži o tome je dužna istodobno
obavijestiti i osobu ovlaštenu za zastupanje.
__________________________________________________________
______
Zakonski zastupnik zastupa osobe koje su potpuno ili djelomično lišene
poslovne sposobnosti pa nemaju procesnu sposobnost. On se, logično,
određuje na osnovi zakona ili aktom državnog tijela donesenim na
osnovi zakona. Prema tome, odnos između procesno nes. stranke i z.z.-
a utemeljen je na pravnoj normi iz koje proizlazi ovlast za zastupanja
(legitimato ad processum).
Privremeni zastupnik određuje se kad procesno nesposobna stranka
nema zakonskog zastupnika ili se neka radnja u postupku treba hitno
poduzeti protiv osobe koje prebivalište, boravište ili sjedište nije
poznato, a koja nema opunomoćenika.
Zajednički predstavnik ili zajednički punomoćnik određuje se kad dvije
stranke ili više njih u istom predmetu nastupaju zajednički.
Opunomoćenik je osoba koju se stranka odredila da ju zastupa.
Opunomoćenika se može odrediti odvjetnik, odvjetnički ured ili druga
pravna osoba koja na temelju zakona može zastupati stranku, odnosno
svaka druga potpuno poslovno sposobna osoba, osim one koja se bavi
nadripisarstvom.
----------------------------------------------------------------------------------------------
----------
179. Stručni pomagač.
179. Stručni pomagač je osoba koja stranci daje obavijesti i savjete u
stvarima za koje se traži stručno poznvanje pitanja u vezi s predmetom
postupka. Stručni pomagač ne zastupa stranku, a stranka ga može
imati na usmenoj raspravi, na očevidu ili pri drugim radnjama u
postupku.

POKRETANJE I VOĐENJE UPRAVNOG POSTUPKA

Pokretanje postupka

180. Načini pokretanja postupka.

180. Upravni postupak može se pokrenuti na zahtjev stranke ili po
službenoj dužnosti. Zahtjev za pokretanje postupka stranka može
neposredno podnijeti javnopravnom tijelu u pisanom obliku ili usmeno
na zapisnik, a može takav zahtjev poslati poštom ili dostaviti
elektroničkim putem, a tada se postupak se smatra pokrenutim u
trenutku predaje urednog zahtjeva stranke javnopravnome tijelu. Po
službenoj dužnosti postupak se pokreće kad je to propisano zakonom
ili je nužno radi zaštite javnog interesa. Tada se postupak se smatra
pokrenutim kad službena osoba u javnopravnom tijelu poduzme bilo
koju radnju sa svrhom vođenja postupka po službenoj dužnosti.

181. Pokretanje postupka javnom objavom.

181. Javnopravno tijelo može javnom objavom pokrenuti postupak kad
su stranke nepoznate ili je takav način pokretanja postupka propisan
zakonom. Kod pokretanja takvog postupka dolazi do odstupanja od
inače uobičajne situacije u upravnom postupku da se postupak
pokreće prema određenoj osobi ili osobama koje s poimenično
označuju. Riječ je o ekonomičnosti i racionalizaciji vođenja upravnog
postupka. Takva javna objava mora sadržavati naznaku upravne stvari,
određenje osoba na koje se odnosi, način sudjelovanja tih osoba u
postupku, popis isprava koje trebaju poslati ili ih osobno dostaviti
javnopravnom tijelu te upozorenje na posljedice neodazivanja na javnu
objavu u određenom roku koji mora biti najmanje 30 dana za
odazivanje na javnu objavu. (npr. javni poziv poreznim obveznicima da
podnesu prijavu radi utvrđivanja njihove porezne obveze, kad bi tijelo
svakome pojedinačno slalo obavijest...sve jasno)

182. Izmjena zahtjeva.

182. Izmjena zahtjeva za pokretanje postupka prema ZUP-u obuhvaća
dvoje: izmijenu zahtjeva ili podnošenje drugog. Dakle, nakon što je
pokrenut postupak, stranka može do donošenja rješenja u prvom
stupnju izmijeniti dotadašnji zahtjev ili podnjeti drugi i to bez obzira na
to zasniva li se on na istoj pravnoj osnovi, ali se ti zahtjevi u bitnim
pretpostavkama moraju temeljiti na istom činjeničnom stanju.

Postupak rješavanja upravne stvari

183. Utvrđivanje činjeničnog stanja.

183. U upravnom postupku sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje
o upravnoj stvari utvrđuje službena osoba. Ona ex offo pribavlja
podatke o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi javnopravno
tijelo kod kojeg se vodi postupak, odnosno drugo javnopravno tijelo ili
sud. Stranka je dužna iznijeti točno, istinito i određeno činjenično
stanje na kojem temelji svoj zahtjev. Kad se ne radi o općepoznatim
činjenicama, stranka je dužna za svoje navode ponuditi dokaze i po
mogućnosti ih podnijeti. Ako stranka tako ne postupi, službena osoba
zaključkom će je pozvati da to učini u primjerenom roku . Ako stranka
nije u ostavljenom roku dostavila zatražene dokaze službena osoba
ocijenit će od kakve je to važnosti za rješavanje upravne stvari i ako se
bez tih dokaza ne može udovoljiti zahtjevu stranke, zahtjev će se
rješenjem odbiti. Ako dođe do iste situacije a postupak je pokrenut po
službenoj dužnosti ili na zahtjev protivne stranke službena osoba
nastavit će postupak te riješiti upravnu stvar.

184. Neposredno rješavanje u postupku pokrenutom po službenoj

dužnosti
184. Neposredno rješavanje znači rješavanje upravne stvari bez
provedbe ispitnog postupka, ako u postupku ne sudjeluju stranke s
protivnim interesima. U ovom slučaju službena osoba može
neposredno riješiti upravnu stvar ako se pravo stanje stvari može
utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna
tijela, a nije potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih
prava ili pravnih interesa ili ako je to nužno za poduzimanje hitnih
mjera radi zaštite života i zdravlja ljudi ili imovine veće vrijednosti koje
se ne mogu odgađati, ako je to u javnom interesu, a činjenice na
kojima se rješenje temelji su utvrđene ili barem učinjene vjerojatnima.

185. Neposredno rješavanje u postupku pokrenutom na zahtjev

stranke
185. Neposredno rješavanje znači rješavanje upravne stvari bez
provedbe ispitnog postupka, ako u postupku ne sudjeluju stranke s
protivnim interesima. U ovom slučaju službena osoba može
neposredno riješiti upravnu stvar kad je stranka u svojem zahtjevu
navela sve činjenice ili podnijela potrebne dokaze na temelju kojih se
može utvrditi pravo stanje stvari ili ako se to stanje može utvrditi na
temelju općepoznatih činjenica ili službenih podataka kojima raspolaže
javnopravno tijelo ili kad je propisano da se stvar može riješiti na
temelju činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se
dokazima samo posredno utvrđuju pa su činjenice ili okolnosti učinjene
vjerojatnima, a iz svih okolnosti slučaja proizlazi da se zahtjevu stranke
može udovoljiti.

186. Prethodno pitanje.

186. Ako se u postupku rješavanja upravne stvari pojavi pravno pitanje
koje čini samostalnu pravnu cjelinu, a bez čijeg rješavanja kojeg nije
moguće riješiti upravnu stvar, službena osoba može riješiti to pitanje ili
postupak prekinuti rješenjem dok nadležni sud ili javnopravno tijelo to
pitanje ne riješe. Postupak se prekida kad se prethodno pitanje odnosi
na postojanje kaznenog djela, postojanje braka, utvrđivanje očinstva ili
majčinstva te u drugom slučaju propisanoim zakonom. Ako je nadležno
tijelo riješilo prethodno pitanje službena osoba vezana je
pravomoćnom odlukom nadležnog tijela. Ali, ako je službena osoba
riješila prethodno pitanje, rješavanje prethodnog pitanja ima pravni
učinak samo u upravnoj stvari u kojoj je to pitanje riješeno (inter
partes)

187. Nagodba.
187. Nagodba je oblik dispozitivne radnje stranaka kojom može doći do
okončanja upravnog postupka. Kad u postupku sudjeluju dvije stranke
ili više njih s protivnim interesima, službena osoba treba tijekom cijelog
postupka nastojati postići nagodbu stranaka u cijelosti ili o pojedinim
spornim pitanjima. Nagodba se smatra sklopljenom kad je stranke
nakon pročitanog zapisnika potpišu. Kad je nagodbom u potpunosti
riješena upravna stvar, službena osoba rješenjem će obustaviti
postupak. Nije dopuštena nagodba protivna propisima, javnom
interesu ili pravima trećih osoba, a ona dopuštena ima snagu izvršnog
rješenja donesenog u upravnom postupku.

Dokazivanje

Dokazivaje je procesna radnja koja se provodi radi utvrđivanja činjenica

pravno releventnih za rješenje stvari koja je predmet postupka. Po
svojoj dokaznoj snazi dokaze dijelimo na direktne – one dokaze kojima
se može neposredno i potpuno utvrditi neka činjenica koja je pravno
relevantna i indirektne (indicije) – one pomoću kojih se utvrđuju neke
druge okolnosti koje će posredno poslužiti za stjecanje uvjerenja o
postojanju pravno relevantnih činjenica. Kod direktnog dokaza sam je
dokaz dovoljan da se stekne pravilna predodžba o istinitosti pravno
relevantne činjenice (npr. indeks s kojim osoba dokazuje svoje svojstvo
studenta), a kod indirektnog dokaza utvrđivanje posrednih činjenica
daje samo mogućnost, veći ili manju, stvaranju uvjerenja o postojanju
pravno relevantne činjenice (npr. kad osoba nema neposredni dokaz o
državljanstvu – nije upisana u knjigu državljana – ali se onda iz
činjenice da je rođena na domaćem teritoriju, da je tu odrasla i
neprekidno živjela, zaključuje da je domaći državljanin).
Što se tiče ZUP-a službena osoba u postupku utvrđuje činjenično stanje
svim sredstvima prikladnim za dokazivanje te u tu svrhu može pribaviti
isprave, saslušati svjedoke, pribaviti nalaz i mišljenje vještaka i obaviti
očevid. Također, ZUP predviđa da nije potrebno dokazivati činjenice o
kojima javnopravna tijela vode službenu evidenciju, općepoznate
činjenice, činjenice koje su poznate službenoj osobi ni činjenice koje
propis pretpostavlja, ali je dopušteno dokazivati nepostojanje tih
činjenica.

Rokovi

188. Povrat u prijašnje stanje.

188. Restitutio in integrum je procesno pravno sredstvo koje ima
karakter izvanrednog pravnog lijeka kojim se omogućava stranci da od
sebe otkloni štetne posljdice nastale zato što je stranka propustila da u
propisanom roku učini određenu radnju u postupku. ZUP propisuje da
će se povrat u prijašnje stanje dopustiti stranci koja iz opravdanih
razloga propusti u roku obaviti neku radnju pa je zbog toga
propuštanja isključena od obavljanja te radnje ili je iz neznanja ili
očitom pogreškom poslala ili predala podnesak na vrijeme, ali
nenadležnom javnopravnom tijelu. On se podnosi tijelu kod kojeg je
trebalo obaviti propuštenu radnju, najkasnije u roku od osam dana od
dana kad je prestao razlog koji je prouzročio propuštanje roka. U
prijedlogu za povrat u prijašnje stanje moraju se navesti činjenice na
kojima se temelji opravdanost prijedloga. Kad se povrat u prijašnje
stanje traži zbog toga što je propušten rok za podnošenje podneska,
prijedlogu treba priložiti i taj podnesak. Nakon što protekne tri mjeseca
otkad je istekao propušteni rok, ne može se tražiti povrat u prijašnje
stanje.

Obavješćivanje

189. Obavješćivanje o tijeku postupka i razgledavanje spisa

189. Stranke i druge osobe koje dokažu pravni interes imaju pravo
obavijestiti se o tijeku postupka i razgledati spis predmeta te o svom
trošku umnožiti akte iz spisa, osim zapisnika o vijećanju i glasovanju
članova kolegijalnih tijela, nacrta rješenja i drugih akata koji su
propisima označeni određenim stupnjem tajnosti ili ako je to protivno
interesu stranke ili trećih osoba. Razgledavanje spisa obavlja se u
službenim prostorijama javnopravnog tijela kod kojeg se vodi
postupak, a u opravdanim slučajevima i u službenim prostorijama
drugoga javnopravnog tijela. Kad se spis predmeta vodi u
elektroničkom obliku, javnopravno tijelo dužno je osigurati tehničke
uvjete za njegovo razgledanje. O odbijanju zahtjeva za razgledavanje i
umnožavanje spisa donosi
se rješenje.

190. Mjesto dostave.

190. Dostava stranci obavlja se na adresu koja je naznačena u zahtjevu
za pokretanje postupka. Kad se postupak pokreće po službenoj
dužnosti dostava stranci obavlja se na adresu prebivališta, boravišta ili
mjesta na kojem se trenutačno nalazi. Dostava pravnoj osobi,
podružnici ili drugoj osobi koja obavlja registriranu djelatnost obavlja
se na adresu sjedišta. Ostalim osobama koje sudjeluju u postupku
dostava se obavlja na adresu prebivališta, boravišta ili mjesta gdje se
trenutačno nalazi, odnosno sjedišta, a javnopravnim ili drugim tijelima
obavlja se na adresu njihova sjedišta.

Rješavanje upravne stvari

O upravnoj stvari odlučuje se rješenjem. Rješenje se donosi u pisanom

obliku, ali može se izdati na propisanom obrascu. Iznimno, rješenje se
može donijeti i u usmenom obliku kad je potrebno poduzeti hitne mjere
radi osiguranja javnog reda i sigurnosti, radi otklanjanja neposredne
opasnosti za život i zdravlje ljudi ili imovinu veće vrijednosti.

191. Sadržaj rješenja.

190. Rješenje se sastoji od zaglavlja, uvoda, izreke, obrazloženja, upute
o pravnom lijeku, potpisa službene osobe i otiska službenog pečata
javnopravnog tijela. Izreka sadržava odluku o upravnoj stvari. Izreka
mora biti kratka i određena. Kad odluka sadržava rok, uvjet, namet,
pridržaj opoziva ili obvezu sklapanja upravnog ugovora, to treba biti
sadržano u izreci. Samom uputom o pravnom lijeku stranka se
obavješćuje može li protiv rješenja izjaviti žalbu ili pokrenuti upravni
spor, kojem tijelu, u kojem roku i na koji način.

192. Rješenje u stvarima manjeg značenja

192. U stvarima manjeg značenja u kojima se udovoljava zahtjevu
stranke, a ne dira se u javni interes niti interes trećih osoba, rješenje se
može sastojati samo od izreke u obliku zabilješke u spisu, ako su razlozi
za takvu odluku očiti.

193. Presumpcija usvajanja zahtjeva stranke

193. Presumpcija usvajanja zahtjeva stranke znači da će se smatrati da
je zahtjev stranke usvojen ako javnopravno tijelo, u postupku
pokrenutom na uredan zahtjev stranke u kojem je ovlašteno
neposredno riješiti upravnu stvar, ne donese rješenje u propisanom
roku. Ta će presumpcija vrijediti samo ako je propisana pravnom
normom. Stranka ima pravo tražiti da javnopravno tijelo donese
rješenje kojim se utvrđuje da je zahtjev stranke usvojen. Javnopravno
tijelo dužno je izdati takvo rješenje u roku od osam dana od dana
traženja stranke.

194. Jamstvo stjecanja prava.

194. Javnopravno tijelo može stranci jamčiti stjecanje određenog
prava samo kad je to propisano pravnom normom. Ako javnopravno
tijelo zajamči stjecanje takvog prava jamstvo ne smije biti protivno
javnom interesu ili interesu trećih osoba. O samom jamstvu odlučuje
se rješenjem koje obvezuje javnopravno tijelo, osim ako su se pravna
osnova i činjenično stanje bitno izmijenili.

Pravni lijekovi

195. Žalba.
195. Stranka ima pravo izjaviti žalbu protiv prvostupanjskog rješenja
ako zakonom žalba nije isključena. Također, može odreći prava na
žalbu u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik, od dana primitka
prvostupanjskog rješenja do dana isteka roka za izjavljivanje žalbe, a od
žalbe može odustati sve do otpreme rješenja o žalbi. U samom
žalbenom postupku ispituje se zakonitost rješenja koje se pobija, a ako
je rješenje doneseno po slobodnoj ocjeni, onda se u žalbenom
postupku ocjenjuje se i svrhovitost rješenja.

196. Sadržaj, rok i podnošenje žalbe.

196. U žalbi stranka treba navesti rješenje koje pobija, naziv
javnopravnog tijela koje je rješenje donijelo i zbog čega je
nezadovoljna rješenjem. Kad se u žalbi iznose nove činjenice i novi
dokazi, stranka je dužna obrazložiti zašto te činjenice i dokaze nije
iznijela tijekom prvostupanjskog postupka. Žalba se izjavljuje u roku od
15 dana od dana dostave rješenja, ako nije propisan duži rok. Žalba se
predaje prvostupanjskom tijelu na način propisan za predaju
podnesaka. Ako je žalba predana drugostupanjskom tijelu, ono će je
bez odgode proslijediti prvostupanjskom tijelu. Žalba koja je u roku
predana drugostupanjskom tijelu smatra se pravodobnom.

197. Odgodni učinak žalbe.

197. Žalba odgađa pravne učinke rješenja dok se stranci ne dostavi
rješenje o žalbi. Kad se rješenje odnosi na dvije stranke ili više njih koje
sudjeluju u postupku s istovjetnim zahtjevima, žalba bilo koje od
stranaka odgađa izvršenje prema svim strankama. Javnopravno tijelo
može iznimno, radi zaštite javnog interesa ili radi poduzimanja hitnih
mjera, odnosno radi otklanjanja štete koja se ne bi mogla otkloniti,
odlučiti da žalba nema odgodni učinak. Rješenje mora sadržavati
detaljno obrazloženje zašto žalba nema odgodni učinak.

198. Poništavanje rješenja.

198. Drugostupanjsko tijelo poništit će rješenje i samo riješiti stvar ako
utvrdi:
a) da su u prvostupanjskom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno
utvrđene, b) da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka
koja bi bila od utjecaja na rješavanje stvari, c) da je izreka pobijanog
rješenja nejasna ili je u proturječnosti s obrazloženjem, d) da je
pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojega se rješava stvar.
Kad je za donošenje novoga rješenja, s obzirom na prirodu upravne
stvari, nužno neposredno rješavanje prvostupanjskog tijela, a
drugostupanjsko tijelo utvrdi da rješenje treba poništiti, dostavit će
predmet na ponovno rješavanje prvostupanjskom tijelu. Ako
drugostupanjsko tijelo utvrdi da je prvostupanjsko rješenje donijelo
nenadležno tijelo, poništit će to rješenje po službenoj dužnosti i
dostaviti predmet nadležnom tijelu na rješavanje.

199. Izmjena rješenja u žalbenom postupku.

199. Drugostupanjsko tijelo ne može izmijeniti prvostupanjsko rješenje
na štetu stranke koja je izjavila žalbu. To je zabrana reformatio in
peius. Odstupanje od tog načela je strogi izuzetak koji je u zakonu
precizno predviđen. Iznimno, drugostupanjsko tijelo može izmijeniti
prvostupanjsko rješenje na štetu stranke koja je izjavila žalbu samo iz
razloga zbog kojih bi to rješenje moglo oglasiti ništavim ili poništiti.

200. Postupak po žalbi kad prvostupanjsko tijelo na zahtjev stranke

nije riješilo u roku
200. Drugostupanjsko tijelo u postupanju po žalbi izjavljenoj zbog toga
što prvostupanjsko tijelo nije u roku donijelo rješenje na zahtjev
stranke dužno je bez odgode zatražiti obavijest o razlozima zbog kojih
rješenje nije doneseno u propisanom roku. Kad drugostupanjsko tijelo
utvrdi da prvostupanjsko tijelo nije donijelo rješenje iz opravdanih
razloga, odredit će prvostupanjskom tijelu novi rok za donošenje
rješenja koji ne može biti duži od 30 dana. Kad drugostupanjsko tijelo
utvrdi da razlozi za nedonošenje prvostupanjskog rješenja nisu
opravdani, samo će riješiti upravnu stvar ili naložiti prvostupanjskom
tijelu da u roku od 15 dana donese traženo rješenje.

201. Drugostupanjsko rješenje.

201. Drugostupanjsko tijelo o žalbi odlučuje rješenjem. Odredbe ZUP-a
koje se odnose na oblik i sadržaj prvostupanjskog rješenja na
odgovarajući se način primjenjuju i na drugostupanjsko rješenje. U
obrazloženju drugostupanjskog rješenja ocijenit će se i svi navodi
žalbe. Ako je već prvostupanjsko tijelo u obrazloženju svojeg rješenja
pravilno ocijenilo navode koji se u žalbi iznose, drugostupanjsko tijelo
može se pozvati na razloge prvostupanjskog rješenja. Drugostupanjsko
rješenje mora se donijeti i dostaviti stranci putem prvostupanjskog
tijela što je prije moguće, a najkasnije u roku od 60 dana od dana
predaje uredne žalbe. Protiv njega se može pokrenuti upravni spor.

Obnova postupka
Obnova je moguća u slučajevima predviđenim zakonom (čl.123.).
Stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana od dana
saznanja za razloge obnove ili od kad je stekla mogućnost upotrebe
novih dokaza. Prijedlog za obnovu postupka stranka predaje tijelu koje
je donijelo rješenje na način propisan za predaju podnesaka. Kad
nadležno tijelo primi prijedlog za obnovu postupka, dužno je ispitati je
li prijedlog pravodoban i izjavljen od ovlaštene osobe te je li je okolnost
na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerojatnom. Ako ti uvjeti nisu
ispunjeni, nadležno tijelo odbacit će prijedlog rješenjem. Ako su uvjeti
za obnovu postupka ispunjeni, nadležno tijelo ispitat će mogu li
okolnosti, odnosno dokazi koji se iznose kao razlog za obnovu dovesti
do drukčijeg rješenja. Ako utvrdi da ne mogu, odbit će prijedlog
rješenjem.

202. Rješenje o obnovi postupka.

202. Nakon provedene obnove postupka, nadležno tijelo donosi
rješenje o upravnoj stvari koja je bila predmet obnovljenog postupka.
Tim rješenjem, nadležno tijelo može rješenje koje je bilo predmet
obnove ostaviti na snazi ili ga zamijeniti novim rješenjem, u kojem će
slučaju, prijašnje rješenje poništiti ili ukinuti. Protiv rješenja kojim je
odlučeno o prijedlogu za obnovu postupka i protiv rješenja donesenog
u obnovljenom postupku može se izjaviti žalba samo kad je rješenje
donijelo prvostupanjsko tijelo. Kad je rješenje donijelo
drugostupanjsko tijelo, protiv tog rješenja može se pokrenuti upravni
spor.

Poništavanje i ukidanje rješenja

203. Poništavanje i ukidanje nezakonitog rješenja

203. Nezakonito rješenje može se poništiti ili ukinuti u cijelosti ili
djelomično i nakon isteka roka za žalbu. Rješenje kojim je stranka
stekla neko pravo može se poništiti: a) ako ga je donijelo nenadležno
javnopravno tijelo ili je rješenje doneseno bez zakonom propisane
suglasnosti, odobrenja ili mišljenja drugoga javnopravnog tijela ili b)
ako je u istoj stvari već doneseno pravomoćno rješenje kojim je ta
upravna stvar drukčije riješena. U slučaju očite povrede materijalnog
propisa, rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti ili
ukinuti ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale
poništenjem ili ukidanjem rješenja. U upravnim stvarima u kojima
sudjeluju dvije stranke ili više njih s protivnim interesima, rješenje se
može ukinuti samo uz pristanak protivne stranke.

204. Ukidanje zakonitog rješenja kojim je stranka stekla neko pravo

204. Zakonito rješenje kojim je stranka stekla kakvo pravo može se
ukinuti u cijelosti ili djelomično: a) ako je ukidanje tog rješenja
dopušteno zakonom, b) ako sadržava pridržaj ukidanja, a stranka nije
ispunila obvezu iz rješenja ili je nije ispunila u roku ili c) ako je to
potrebno zbog otklanjanja teške i neposredne opasnosti za život i
zdravlje ljudi i javnu sigurnost, ako se to ne bi moglo otkloniti drugim
sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava. Kad je rješenje
ukinuto radi otklanjanja teške i neposredne opasnosti za život i zdravlje
ljudi i javnu sigurnost, stranka ima pravo na naknadu stvarne štete.

205. Nadležnost i postupak poništavanja ili ukidanja rješenja

205. Javnopravno tijelo donosi rješenje o poništavanju ili ukidanju
rješenja po službenoj dužnosti, na prijedlog stranke ili ovlaštenoga
državnog tijela. Rješenje može poništiti ili ukinuti javnopravno tijelo
koje ga je donijelo. Kad je rješenje donijelo prvostupanjsko tijelo, može
ga poništiti ili ukinuti i drugostupanjsko tijelo. Ako nema
drugostupanjskog tijela, rješenje može poništiti ili ukinuti tijelo koje na
temelju zakona obavlja nadzor nad tim tijelom. Nezakonito rješenje
može se poništiti u roku od dvije godine, a ukinuti u roku od jedne
godine od dana dostave rješenja stranci. Protiv rješenja o poništavanju
ili ukidanju koje je donijelo prvostupanjsko tijelo može se uložiti žalba,
a kad žalba nije dopuštena, može se pokrenuti upravni spor. Protiv
rješenja drugostupanjskog tijela može se pokrenuti upravni spor.

Izvršenje
Izvršenje je posljednja faza upravnog postupka kojom se i stvarno
uspostavlja stanje određeno dispozitivom akta koji se izvršuje. Da bi
moglo doći do izvršenja, potrebno je da postoji osnova prema kojoj će
se izvršenje provesti.

206. Izvršnost rješenja.

206. Glavna osnova koja služi za izvršenje je rješenje doneseno u
upravnom postupku. Ono se izvršuje nakon što postane izvršno, a to
znači da je dospjelo u onu fazu u kojoj može biti dobrovoljno ili
prinudno provedena i život itreka utvrđena u njegovu dispozitivu.
Prvostupanjsko rješenje postaje izvršno: a) istekom roka za žalbu ako
žalba nije izjavljena, b) dostavom rješenja stranci ako žalba nije
dopuštena, c) dostavom rješenja stranci ako žalba nema odgodni
učinak, d) dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija,
e) danom odricanja stranke od prava na žalbu i f) dostavom stranci
rješenja o obustavi postupka u povodu žalbe. Drugostupanjsko rješenje
kojim se rješava upravna stvar postaje izvršno dostavom stranci.

207. Izvršenje novčanih i nenovčanih obaveza.

207. Izvršenje novčanih obveza provodi se sudskim putem na temelju
zahtjeva javnopravnog tijela koje je donijelo rješenje ili stranke kojoj je
izvršenje u interesu. Rješenje kojeg se izvršenje traži treba sadržavati
potvrdu izvršnosti. Ako tijelo koje je izvršno rješenje donijelo ne izda
potvrdu u roku od 15 dana od podnošenja zahtjeva, stranka može
izvršnost rješenja dokazivati i drugim sredstvima.
Izvršenje nenovčanih obveza provodi javnopravno tijelo koje je o stvari
riješilo u prvom stupnju. Ako je propisano da izvršenje ne može
provoditi javnopravno tijelo koje je o stvari rješavalo u prvom stupnju,
a nije propisano za to ovlašteno tijelo, izvršenje provodi
prvostupanjsko tijelo državne uprave nadležno za poslove opće uprave
prema mjestu prebivališta, odnosno boravišta izvršenika ili prema
sjedištu pravne osobe ako je izvršenik pravna osoba; u tom slučaju
tijelo koje ga je izvršilo dužno je na rješenje staviti potvrdu izvršnosti i
dostaviti ga javnopravnom tijelu nadležnom za izvršenje.

208. Rješenje o izvršenju.

208. Ako izvršenik ne postupi po izvršnom rješenju, donosi se rješenje
o izvršenju u pisanom obliku. Rješenje treba sadržavati vrijeme, mjesto
i način izvršenja. Rješenjem se može odrediti dodatni rok za ispunjenje
obveze ili odrediti da se obveza ispuni odmah. Rješenje mora
sadržavati opomenu o novčanoj kazni i iznos kazne. Kad se izvršenje
provodi putem trećih osoba, potrebno je navesti obvezu izvršenika da
snosi troškove izvršenja. Žalba protiv rješenja o izvršenju može se
uložiti samo na vrijeme, mjesto i način izvršenja i nema odgodni
učinak.

209. Odgoda izvršenja.

209. Na prijedlog stranke, a radi izbjegavanja nastanka teško
popravljive štete, javnopravno tijelo koje je donijelo rješenje može
odgoditi izvršenje i, ako je to nužno, produžiti odgodu izvršenja
rješenja sve do donošenja pravomoćne odluke o upravnoj stvari, ako
nije drukčije propisano zakonom i ako se to ne protivi javnom interesu.
Izvršenje će se odgoditi ako je u izvršenju obveze dopušten poček ili se
umjesto izvršnoga privremenog rješenja donese rješenje o glavnoj
stvari koje se razlikuje od privremenog rješenja. O odgodi se donos
rješenje.

210. Prisilno izvršenje nenovčanih obveza novčanom kaznom

210. Javnopravno tijelo koje provodi izvršenje prisilit će izvršenika na
ispunjenje obveze iz rješenja novčanom kaznom, ako je izvršenik ne
ispuni sam, ako izvršenje putem trećih osoba nije moguće ili je
neprikladno za postizanje svrhe izvršenja. Novčana kazna kojom se
fizička osoba prisiljava na izvršenje izriče se rješenjem u iznosu do dvije
prosječne godišnje bruto plaće ostvarene u Republici Hrvatskoj u
prethodnoj godini. Novčana kazna kojom se pravna osoba prisiljava na
izvršenje izriče se rješenjem odgovornoj osobi te pravne osobe u
iznosu do deset prosječnih godišnjih bruto plaća ostvarenih u Republici
Hrvatskoj u prethodnoj godini. Žalba na rješenje o novčanoj kazni ne
odgađa izvršenje rješenja. U slučaju daljnjeg neispunjavanja obveze,
izreći će se druga, veća novčana kazna unutar utvrđenog raspona. Ako
je potrebno, novčana kazna može se izreći i više puta.

211. Hitno izvršenje.

211. Ako je doneseno usmeno rješenje, javnopravno tijelo može
narediti da se provede izvršenje bez donošenja rješenja o izvršenju.
Upravni ugovor
Javnopravno tijelo i stranka mogu sklopiti upravni ugovor o izvršenju
prava i obveza utvrđenih u rješenju kojim je riješena upravna stvar, ako
je zakonom propisano sklapanje takvog ugovora. Upravni ugovor ne
smije biti protivan izreci rješenja, prinudnim propisima, javnom
interesu niti smije biti sklopljen na štetu trećih osoba. Upravni ugovor
koji ima pravni učinak na prava trećih osoba pravno je valjan samo uz
pisani pristanak tih osoba. Upravni ugovor uvijek se sklapa u pisanom
obliku.

212. Raskid upravnog ugovora.

212. Kad se javnopravno tijelo i stranka ne suglase o izmjeni ugovora ili
ako javnopravno tijelo ili treće osobe uključene u upravni ugovor na
takvu izmjenu ne pristanu, javnopravno tijelo može jednostrano
raskinuti upravni ugovor. Ako stranka ne ispunjava obveze iz upravnog
ugovora, javnopravno tijelo jednostrano će raskinuti upravni ugovor.
Ako je neispunjivanjem obveze iz ugovora javnopravnom tijelu nastala
šteta, to tijelo ima pravo od stranke potraživati naknadu
štete. Javnopravno tijelo može jednostrano raskinuti upravni ugovor i
kad je to potrebno radi otklanjanja teške i neposredne opasnosti za
život i zdravlje ljudi i javnu sigurnost, ako se to ne bi moglo otkloniti
drugim sredstvima kojima bi se manje diralo u stečena prava.
Javnopravno tijelo raskida upravni ugovor rješenjem u kojem moraju
biti navedeni i obrazloženi razlozi raskida i određen iznos štete ukoliko
je javnopravnom tijelu šteta nastala. Protiv rješenja o raskidu upravnog
ugovora može se pokrenuti upravni spor.

213. Prigovor na upravni ugovor.

213. Zbog neispunjivanja ugovornih obveza javnopravnog tijela stranka
može izjaviti prigovor. Prigovorom se može tražiti i naknada štete
nastale neispunjivanjem ugovora. Prigovor se izjavljuje i predaje tijelu
koje na temelju zakona obavlja nadzor nad javnopravnim tijelom s
kojim je stranka sklopila upravni ugovor. O prigovoru se odlučuje
rješenjem protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor.

Zaštita od postupanja javnopravnih tijela

214. Obavješćivanje o uvjetima ostvarivanja i zaštite prava

214. Javnopravno tijelo dužno je obavijestiti zainteresiranu osobu na
njezin zahtjev o uvjetima, načinu i postupku ostvarivanja ili zaštite
njezinog prava ili pravnog interesa u određenoj upravnoj stvari. Na
zahtjev zainteresirane osobe javnopravno tijelo dužno je u roku od 15
dana od podnošenja zahtjeva izdati obavijest u pisanom obliku. Ako
javnopravno tijelo odbije izdati obavijest u pisanom obliku,
zainteresirana osoba u roku od osam dana ima pravo izjaviti
prigovor. Ako javnopravno tijelo u propisanom roku ne izda obavijest,
zainteresirana osoba ima pravo izjaviti prigovor.

Zaštita od postupanja pružatelja javnih usluga

215. Zaštita prava korisnika javnih usluga.

215. Pod postupanjem pružatelja javnih usluga smatra se poduzimanje
ili propuštanje radnji pružatelja javnih usluga koje imaju učinak na
prava, obveze ili pravne interese fizičkih i pravnih osoba, a o kojima se
ne rješava u upravnom postupku. Ako korisnik javnih usluga smatra da
su postupanjem pružatelja javnih usluga povrijeđena njegova prava ili
pravni interesi, može izjaviti i prigovor radi zaštite svojih prava,
odnosno pravnih interesa tijelu nadležnom za provedbu nadzora nad
obavljanjem tih javnih usluga. Prigovor se može izjaviti sve dok radnja
ili propuštanje radnje pružatelja javnih usluga traje.

216. Postupanje po prigovoru korisnika javnih usluga.

216. Nadležno javnopravno tijelo dužno je ispitati navode korisnika
javnih usluga te poduzeti mjere iz svoje nadležnosti po pravu nadzora.
Nadležno tijelo dužno je bez odgode, a najkasnije u roku od 30 dana od
dana izjavljivanja prigovora, obavijestiti korisnika usluga u pisanom
obliku o mjerama koje je u povodu prigovora poduzelo. Ako korisnik
usluga nije zadovoljan poduzetim mjerama ili u propisanom roku nije
obaviješten o poduzetim mjerama, može pokrenuti upravni spor.

Zakon o upravnim sporovima NN 20/10, 143/12, 152/14, 94/16,

29/17
Ovaj zakon uređuje nadležnost, sastav suda, pravila postupka na
temelju kojih upravni sudovi odlučuju o zakonitosti odluka
javnopravnih tijela o pravima, obvezama i pravnim interesima fizičkih i
pravnih osoba i drugih stranaka te o zakonitosti postupanja
javnopravnih tijela iz područja upravnog prava.

217. Upravni spor.

217. Upravni spor je oblik sudske kontrole nad upravom i to
prvenstveno zbog kontrole upravnog akta. Taj oblik nadzora ostvaruje
se u onoj ovlasti upravne djelatnosti u kojoj se obavlja najvažniji oblik
njezine funkcije. On je konstrukcija pravne teorije i prakse s početka
19.st. ustrojen pod parolom da se zaštite objektivna zakonitost i
posebno subjektivna prava građana. Najvažniju ulogu u njezinom
konstruiranju imala je ideja o diobi vlasti prema kojoj jedna vlast
(sudska) treba zaustaviti drugu (upravnu) ako zatreba. Baš zato je taj
oblik kontrole uveden do danas u svim državama.

218. Sustav redovih sudova (angloamerički sustav)

218. Osobitost angloameričkog sustava potječe od britanskog pravnog
poretka koji se temelji na ideji općeg prava (common law) koje
predstavlja jedinstven sustav pravnih normi i načela prema kojima ne
djeluje samo pojedinac već i javna vlast. Upravo iz tog jedinstva općeg
prava slijedi i potreba da njegove institucije čuva isto tijelo, bez obzira
na to tko vrijeđa pravna načela. Ta zaštitnička uloga povjerena je
redovnom sudu tako da je on prema prirodi svoje funkcije pozvan da
kontrolira upravnu vlast. Izvan redovnog sudovanja, postoje i posebni
upravni sudovi (administrative tribunale) samo za pojedina područja
(npr. školstvo, zdravstvo i sl.) koji se osnivaju ad hoc. Takav sustav
postoji i u SAD-u, Norveškoj i Danskoj.

219. Sustav posebnih upravnih sudova (francuski sustav)

219. U sustavu posebnih upravnih sudova kontrolu zakonitosti akata
uprave obavljaju posebni upravni sudovi upostavljeni, između ostalog, i
za obavljanje tih radnji. Takav se sustav razvio u francuskoj, a naročito
nakon revolucije. Načela koja su u francuskom sustavu implicirala da se
sudski osigurava primjena i poštivanje zakonitosti, dovela su do toga da
su se iz samo upravne vlasti razvili takvi oblici kontrole, a prvenstveno
Državni savjet, u kome danas prevladavaju njegove sudske funkcije, ali
koji nije nikada izgubio određene upravno-konzultativne fukcije s
kojima je zapravo započeo njegov višestoljetni razvoj. Njegove
karakteristike su veća specijalizacija, potpunije rješavanje sporova
uloga upravnih sudova u razvoju upravnog prava. Osim Fra, tu su još i
Austrija, Belgija, Hrvatska itd.

220. Upravni spor u formalnom smislu.

220. Kad se pojmu upravnog spora prilazi s organizacijskog stajališta,
onda se upravni spor definira kao spor za čije je rješavanje nadležan
upravni sud. Međutim, takvo određivanje teđko može zadovoljiti jer
angloamerički sustavi povjeravaju vođenje upravnog spora redovnim
sudovima čime praktički isključuju mogućnost prihvaćanja formalnog
pojma upravnog spora. Vice versa, upravni spor u formalnom smislu
moguće je prihvatiti samo u sustavu posebnih upravnih sudova. Ipak,
njegov formalistički karakter onemogućava uočavanje posebnosti
samog spora.
221. Upravni spor u materijalnom smislu.
221. Shvaćanja koja određuju pojam up spora u materijalnom smislu
koncentrirale su se u dvije formule; u prvoj se koncepciji polazi od
subjekata spora – tu je bitno da se kao pasivna stranka u sporu
pojavljuje sama uprava neovisno o tome tko pokreće spor i koje će se
pravne norme primjenjivati; druga polazi od pravnih normi koje se
odnose na predmet spora – tu je bitno pravno pitanje u domeni
upravnog prava bez obzira na organizacijska sredstva stranaka u sporu.
Naravno te se koncepcije mogu i kombinirati različito.

Vrste upravnih sporova

222. Spor o zakonitosti i spor pune jurisdikcije.

222. Ovo je najvažnija podjela među vrstama upravnih sporova.
Osnova karakteristika joj je u distinkciji objekta. Spor o zakonitosti
pokreće se i vodi sa svrhom da se ocijeni je li neki akt, koji je donijela
uprava, zasnovan na zakonu ili nije, a to znači postoji li ili ne zakoniost.
Kod spora pune jurisdikcije sam sud rješava neki predmet jer pravnu
osnovu spora uvijek predstavlja povreda nekog subjektivnog prava. Tu
su ovlasti suda šire i one se približavaju u velikoj mjeri ovlastima suda u
građanskom sporu. Razlika u načinu određivanja je ta što se sporovi o
zakonitosti određuju generalnom klauzulom s negativnom
enumeracijom, a ovi drugi enumerativno. U sporu o zakonitosti sudske
odluke djeluju erga omnes, a u drugom inter partes.

223. Subjektivni i objektivni upravni spor.

223. Objektivni upravni spor je onaj spor kojemu je svrha prvenstveno
zaštita objektivne zakonitosti, tj. objektivnog pravnog poretka kao
takvog. Subjektivni spor bi prema tom kriteriju bio onaj kome bi cilj bio
zaštita subjektivnih prava pojedinaca. Dakle, kriterij razlikovanje je
teleološki. Ako je kriterij vrsta akata koji mogu biti predmet spora,
onda je objektivni spor onaj koji se može pokrenuti protiv
općenormativnog akta, a subjektivni spor onaj koji se može pokrenuti
protiv individualnog upravnog akta. Ovaj način podjele interesantan je
samo akademski. Njegova praktična primjena predodređena je
prirodom samih kriterija koji se uzimaju u obzir za razlikovanje
objektivnih i subjektivnih sporova.
224. Prvotni i naknadni upravni spor.
224. Kod prvotnih se spor pokreće i vodi prije nego što je donesen
upravni akt, dakle prije nego što je uprava odlučila pojedinačnim
aktom o pravima i obvezama nekog subjekta. On često nastaje kao
posljedica propuštanja uprave da odluči o konkretnoj upravnoj stvari.
Naknadni upravni spor javlja se kao spor u kojem se odlučuje u
upravnom aktu donesenom u konkretnoj upravnoj stvari. Tim oblikom
spora sud naknadno, nakon što je uprava već djelovala, ocjenjuje
zakonitost njezine akcije u formalnom i materijalnom smislu. Spor o
zakonitosti zbog svojih specifičnosti može biti samo naknadi, a spor
pune jursdikcije može biti i naknadi i prvotni spor.

225. Predmet upravog spora.

225. Predmet upravnog spora su:
a) ocjena zakonitosti upravnog akta protiv kojeg nije dopušteno izjaviti
redoviti pravni lijek,
b) ocjena zakonitosti postupanja javnopravnog tijela kojim je
povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes stranke protiv kojeg nije
dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek,
c) ocjena zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela da u zakonom
propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili
redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisu
d) ocjena zakonitosti sklapanja, raskidanja i izvršavanja upravnog
ugovora
e) ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i regionalne
samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja
obavlja javnu službu

226. Iznimke od vođenja upravnog spora.

226. Upravni spor se ne vodi u stvarima u kojima je sudska zaštita
osigurana izvan upravnog spora (zbog načela ekonomičnosti). Zatim,
ako je upravni akt donesen primjenom slobodne ocjene javnopravnog
tijela, ali se u tom slučaju može voditi upravni spor u vezi zakonitosti te
odluke granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana. Upravni spor
se ne može voditi niti protiv postupovne odluke javnopravnog tijela,
već se takva odluka može pobijati tužbom protiv odluke o glavnoj
stvari.

227. Načela upravnog spora.

227. Načelo zakonitosti, načelo izjašnjavanja stranke, načelo usmene
rasprave, načelo učinkovitosti, načelo pomoći neukoj stranci, načelo
upotrebe jezika i pisma i načelo obvezatnosti sudskih odluka.

228. Stvarna nadležnost Upravnog suda RH.

228. Upravni sudovi odlučuju o a) tužbama protiv pojedinačnih odluka
javnopravnih tijela, b) tužbama protiv postupanja javnopravnih tijela,
c) tužbama zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili
postupanja javnopravnog tijela u zakonom propisanom roku, d) o
tužbama protiv upravnih ugovora i izvršavanja upravnih ugovora i e) u
drugim slučajevima propisanim zakonom.
229. Stvarna nadležnost Visokog upravnog suda RH.
229. Visoki upravni sud odlučuje o a) o žalbama protiv presuda
upravnih sudova i rješenja upravnih sudova protiv kojih je dopuštena
žalba, b) zakonitosti općih akata, c) o sukobu nadležnosti između
upravnih sudova i d) u drugim slučajevima propisanim zakonom.

Stranke u upravnom sporu i njihovo zastupanje

230. Tužitelj.
230. Tužitelj može biti a) fizička osoba, b) pravna osoba, c) osoba koja
nema pravne osobnosti, d) skupina osoba, e) javnopravno tijelo, ali
samo ako je sudjelovalo ili je trebalo sudjelovati u donošenju odluke,
postupanju ili sklapanju upravnog ugovora i f) državno tijelo ovlašteno
na to zakonom. U ostalim slučajevima tužitelj je osoba osoba koja
smatra da su joj prava i pravni interesi povrijeđeni pojedinačnom
odlukom, postupanjem javnopravnog tijela, odnosno propuštanjem
donošenja pojedinačne odluke ili postupanja javnopravnog tijela u
zakonom propisanom roku ili sklapanjem, raskidom ili izvršavanjem
upravnog ugovora.
__________________________________________________________
Tuženik je javnopravno tijelo koje je donijelo ili propustilo donijeti
pojedinačnu odluku, postupilo ili propustilo postupiti, odnosno koje je
stranka upravnog ugovora
----------------------------------------------------------------------------------------------
Prvostupanjski upravni spor

231. Pokretanje upravnog spora.

231. Upravni spor pokreće se tužbom. Tužbom se može zahtijevati
poništavanje ili oglašivanje ništavom pojedinačne odluke, donošenje
pojedinačne odluke koja nije donesena u propisanom roku, postupanje
koje je tuženik sukladno propisima ili pojedinačnoj odluci obvezan
izvršiti i oglašivanje ništetnim upravnog ugovora ili izvršavanje obveze
iz upravnog ugovora. Uz glavni zahtjev tužbom se može zahtijevati
povrat stvari i naknada štete koju je počinio tuženik. Spor se može
pokrenuti nakon što je iscrpljena svaka druga zakonom propisana
pravna zaštita, a smatra se pokrenutim danom predaje tužbe sudu.
Tužba se podnosi sudu u roku od 30 dana od dostave osporene
pojedinačne odluke ili odluke o prigovoru na osporeno postupanje, a
ako se pokreće spor zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke
ili propuštanja postupanja u propisanom roku tužba se sudu podnosi
najranije osam dana nakon proteka propisanog roka.

232. Predaja tužbe.

232. Tužba se predaje nadležnom sudu neposredno u pisanom obliku,
usmeno na zapisnik ili se šalje poštom, odnosno dostavlja elektronički.
Kad je tužba upućena poštom preporučeno ili predana ovlaštenom
pružatelju poštanskih usluga, dan predaje pošti, odnosno ovlaštenom
pružatelju poštanskih usluga smatra se danom predaje sudu. Tužba
dostavljena elektronički smatra se predanom u trenutku kad je
zabilježena na poslužitelju za slanje elektroničkih poruka, mora imati
elektronički potpis. Smatra se da je tužba podnesena u roku i kad je u
roku predana nenadležnom sudu ili tuženiku.

233. Odgodni učinak tužbe.

233. Tužba nema odgodni učinak, osim ako to nije zakonom propisano.
Sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem
pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi
se teško mogla popraviti, a odgoda nije protivna javnom interesu. Na
taj je način omogućeno sudu da ako su ostvarene zakonom određene
pretpostavke da tužbi suspenzivni učinak.

234. Utvrđivanje činjeničnog stanja i dokazi.

234. Naš Zakon prihvaća načelo slobodne ocjene dokaza i utvrđivanja
činjenica. Sud uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja
osporene odluke, kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio,
dakle ima određene inkvizitorne ovlasti. Stranke mogu predlagati koje
činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud
nije vezan tim prijedlozima. Vrste dokaza su su isprave, saslušanje
stranaka, iskaz svjedoka, mišljenje i nalaz vještaka, očevid i druga
dokazna sredstva. Sud izvodi dokaze prema pravilima kojima je
uređeno dokazivanje u parničnom postupku.

235. Rješavanje upravnog spora bez rasprave.

235. Sud može presudom riješiti spor bez rasprave
a) ako je tuženik priznao tužbeni zahtjev u cijelosti,
b) u predmetu u kojem se rješava na temelju pravomoćne presude
donesene u oglednom sporu,
c) ako utvrdi da pojedinačna odluka, postupanje ili upravni ugovor
sadržava nedostatke koji sprječavaju ocjenu njihove zakonitosti,
d) ako tužitelj osporava samo primjenu prava, činjenice su nesporne, a
stranke u tužbi ili u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju
održavanje rasprave i
e) ako se stranke o tome izrijekom suglase, a sud utvrdi da nije
potrebno izvoditi nove dokaze

Rasprava

236. Zakazivanje rasprave.

236. Ročište za raspravu zakazuje sudac kojem je predmet dodijeljen u
rad i on na ročište poziva stranke te svjedoke i vještake. U pozivu se
mora navesti da se rasprava može održati i donijeti presuda i bez
nazočnosti uredno obaviještene stranke. Strankama se poziv mora
uručiti najkasnije 15 dana prije održavanja ročišta na koje su pozvane,
a u hitnim postupcima bez odgode. Sudac u pravilu zakazuje jedno
ročište za raspravu radi izvođenja svih dokaza.

Radnje u upravnom postupku

237. Proširenje tužbenog zahtjeva i povlačenje tužbe.

237. Tužitelj može proširiti tužbeni zahtjev do zaključenja rasprave, a
kad se rasprava ne vodi, do donošenja odluke suda i ono mora biti u
okviru istoga predmeta spora. Kad sud dopusti proširenje tužbenog
zahtjeva, odrediti će vrijeme potrebno za pripremu tuženika i
zainteresiranih osoba za raspravu.
Tužitelj može povući tužbu sve do zaključenja rasprave, a kad se
rasprava ne vodi, do donošenja odluke suda i ono se ne može opozvati.
Ako tužitelj u roku koji mu je za to određen ne postupi po zahtjevu
suda, pri čemu je poučen o pravnim posljedicama propuštanja, tužba
se smatra povučenom. Ako tužitelj povuče tužbu spor se obustavlja.

238. Prekid upravnog spora.

238. Sud je rješenjem obvezan prekinuti spor:
a) do pravomoćnosti presude donesene u oglednom sporu,
b) kad tužitelj umre ili prestane postojati, a spor se s obzirom na narav
upravne stvari može nastaviti,
c) kad je to propisano zakonom.
Sud može (fakultativno) rješenjem prekinuti spor:
a) dok se ne odluči o prethodnom pitanju ako je postupak o
prethodnom pitanju pokrenut pred sudom ili nadležnim javnopravnim
tijelom, kao i kad sud odluči podnijeti zahtjev Sudu Europske unije o
tumačenju prava Europske unije ili o valjanosti akta koje su donijele
institucije Europske unije ili
b) dok Visoki upravni sud ne odluči o zakonitosti općeg akta koji se u
konkretnom slučaju primjenjuje.
Protiv rješenja o prekidu spora može se podnijeti žalba, te prestaju svi
rokovi za obavljanje radnji.

239. Obustava upravnog spora.

239. Sud će rješenjem obustaviti spor
a) kad tužitelj umre ili prestane postojati, a spor se s obzirom na narav
upravne stvari ne može nastaviti,
b) ako tužitelj povuče tužbu ili u roku koji mu je za to određen ne
postupi po zahtjevu suda pa se tužba smatra povučenom
c) ako tuženik u tijeku spora u cijelosti postupi prema tužbenom
zahtjevu
d) ako podnositelj odustane od zahtjeva i
e) kada se iz cjelokupnog stanja spora može zaključiti da je tužitelj
odustao od tužbenog zahtjeva.
Rješenje o obustavi spora sud će dostaviti svim strankama u sporu te
nasljednicima odnosno pravnim sljednicima tužitelja koji je umro ili
prestao postojati, nakon što oni budu utvrđeni, a nasljednicima će se
postaviti privremeni zastupnik. Protiv rješenja o obustavi spora stranka
može podnijeti žalbu. Dok se postupak po žalbi o obustavi spora ne
završi, na rokove za poduzimanje radnji te na prava stranaka na
odgovarajući način primijenit će se pravila o prekidu spora.

240. Privremene mjere.

240. Sud može na prijedlog stranke izdati privremenu mjeru ako je to
nužno kako bi se izbjegla teška i nepopravljiva šteta. O privremenoj
mjeri sud odlučuje rješenjem i protiv tog rješenja kojim se ona dopušta
može se uložiti žalba.

241. Usvajanje tužbenog zahtjeva.

241. Ako sud utvrdi da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela
nezakonita, presudom će usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti pobijanu
odluku i sam riješiti stvar, osim kada to ne može učiniti s obzirom na
prirodu stvari ili je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni. Ako sud utvrdi
da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela ništava, presudom će
usvojiti tužbeni zahtjev i oglasiti odluku ništavom. Ako sud utvrdi da
javnopravno tijelo nije u propisanom roku donijelo pojedinačnu odluku
koju je prema propisima trebalo donijeti, presudom će usvojiti tužbeni
zahtjev i sam riješiti stvar, osim kada to ne može učiniti s obzirom na
prirodu stvari ili je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni. Tada će
tuženiku narediti donošenje odluke i za to mu odrediti primjereni rok.

241. Objava presude.

241. Presuda se objavljuje na ročištu na kojem je rasprava zaključena i
objavljuje ju sudac kojem je predmet dodijeljen u rad. Na objavi
presude javno se čita izreka i ukratko obrazlože presuda. Ako zbog
složenosti predmeta spora sud ne može odlučiti na ročištu na kojem je
rasprava zaključena nakon zaključenja rasprave, objava presude može
se odgoditi najviše osam dana od dana zaključenja rasprave. Datum
objave presude odredit će se odmah. Ročište na kojem se presuda
objavljuje održat će se neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno
obaviještene, odnosno jesu li pristupile na ročište

242. Pravomoćnost presude

242. Prvostupanjska presuda postaje pravomoćna protekom roka za
žalbu, ako žalba nije podnesena, odnosno danom donošenja, ako žalba
nije dopuštena, a drugostupanjska presuda postaje pravomoćna
danom donošenja.

243. Načelo obveznosti sudskih presuda.

243. Obveznost sudskih presuda, koje zakon uzima kao načelo u
upravnom postupku, pretpostavka je njihove djelotvornosti. Da bi
izreka sudske presude postigla svoj cilj, zaštitu objetivne zakonitosti i
zaštitu prava i interesa stranaka, nužno je osigurati mogućnost njezine
provedbe, a to se postiže obvezatnošću. Obvezatnost također znači
dužnost za državna tijela i druga tijela da se ponašaju u skladu s
izrekom donesene presude, ali ona obuhvaća i tužitelja i treće osobe
koje se jave kao stranke u sporu. Dakle, oni se ne smiju ponašati
protivno sudskoj presudi. Stajalište suda izraženo u donesenoj presudi
veže, na određeni način, i sam sud koji je presudu donio.

Pravni lijekovi

244. Žalba protiv presude.

244. Protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog
a) bitne povrede pravila sudskog postupka
b) pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu
c) pogrešne primjene materijalnog prava. Bitna povreda pravila
sudskog postupka postoji kad upravni sud u tijeku spora nije primijenio
ili je nepravilno primijenio odredbe ovoga Zakona, a to je utjecalo na
donošenje zakonite i pravilne presude. Pogrešno ili nepotpuno
utvrđeno činjenično stanje u sporu postoji kad je upravni sud kakvu
odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio ili je o činjeničnom
stanju izveo pogrešan zaključak. Pogrešna primjena materijalnog prava
postoji kad upravni sud nije primijenio odredbu materijalnog prava
koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

245. Kada žalba nije dopuštena?

245. Žalba nije dopuštena protiv presude kojom je pojedinačna odluka
javnopravnog tijela poništena ili oglašena ništavom i predmet prvi put
vraćen na ponovni postupak, kao ni protiv presude kojom je sud
naložio donošenje pojedinačne odluke koja nije donesena u
propisanom roku i protiv sudske nagodbe koja se odnosi na cjelokupni
tužbeni zahtjev, tada niti nema mogućnosti žalbe jer sud obustavlja
postupak, a niti protiv sudske nagodbe koja se odnosi na dio tužbenog
zahtjeva. Tada sud donosi presudu u kojoj je sadržana i djelomična
sudska nagodba, pa protiv te djelomične nagodbe nije dopuštena
žalba.

246. Žalba protiv rješenja.

246. Protiv rješenja upravnog suda žalba se može podnijeti samo kad je
to propisano Zakonom o upravnim sporovima, a protiv rješenja
Visokog upravnog suda žalba nije dopuštena. Žalba protiv rješenja ne
odgađa izvršenje rješenja

247. Postupanje upravnog suda po žalbi.

247. Nepravodobnu žalbu, nedopuštenu žalbu ili žalbu podnesenu od
neovlaštene osobe upravni sud će odbaciti rješenjem u roku od 15
dana od njezina primitka. Ako je žalba neuredna, upravni sud će u roku
od 15 dana od primitka žalbe rješenjem pozvati žalitelja da dopuni ili
ispravi žalbu i za to mu odrediti primjereni rok. Ako žalitelj u roku ne
postupi po traženju suda, sud će žalbu rješenjem odbaciti kao
neurednu. Primjerak uredne žalbe dostavit će prvostupanjski sud
protivnoj stranci koja može u roku od petnaest dana od primitka žalbe
podnijeti tome sudu odgovor na žalbu. Nakon primitka odgovora na
žalbu ili nakon isteka roka za odgovor na žalbu sud će žalbu i odgovor
na žalbu, ako je podnesen, sa svim spisima dostaviti drugostupanjskom
sudu. Protiv rješenja prvostupanjskog suda kojim je žalba odbačena
može se podnijeti žalba.

248. Postupanje Visokog upravnog suda po žalbi.

248. Visoki upravni sud rješenjem će odbaciti nepravodobnu žalbu,
nedopuštenu žalbu, žalbu podnesenu od neovlaštene osobe, odnosno
neurednu žalbu ako je to propustio učiniti upravni sud. On ispituje
prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u
granicama razloga navedenih u žalbi. Na razloge ništavosti pojedinačne
odluke i ništetnosti upravnog ugovora pazi po ex offo. Visoki upravni
sud o žalbi odlučuje na sjednici vijeća, bez održavanja rasprave. Visoki
upravni sud može održati raspravu ako to smatra potrebnim. Na
zakazivanje i tijek rasprave pred Visokim upravnim sudom na
odgovarajući se način primjenjuju odredbe o raspravi pred upravnim
sudom.

249. Ovlasti Visokog upravnog suda u odlučivanju po žalbi.

249. Visoki upravni sud presudom će odbiti žalbu kao neosnovanu i
potvrditi prvostupanjsku presudu kad utvrdi da ne postoje razlozi zbog
kojih se presuda pobija ili da oni ne utječu na donošenje drukčije
odluke. U drugom slučaju će poništiti presudu te će sam otkloniti
nedostatke i presudom riješiti stvar ako utvrdi da je upravni sud
počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka, da je pogrešno ili
nepotpuno utvrdio činjenično stanje ili da je pogrešno primijenio
materijalno pravo.

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude

250. Podnošenje zahtjeva i odlučivanje

250. Stranke u upravnom sporu mogu zbog povrede zakona predložiti
Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske podnošenje zahtjeva za
izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude i rješenja
upravnog suda ili Visokog upravnog suda. DORH ga može, osim na
prijedlog stranke, podnijeti i ex offo. DORH podnosi zahtjev u roku od
šest mjeseci od dana dostave pravomoćne sudske presude strankama,
a o zahtjevu odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću koje čini
pet sudaca. Ako nadležni sud ne odbaci zahtjev, dostavit će ga
protivnoj stranci koja može u roku od 30 dana podnijeti odgovor na
zahtjev. Ako Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji zahtjev, može
ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno rješavanje ili preinačiti
presudu.

Izvršenje sudskih odluka

251. Izvršnost i izvršenje sudskih odluka.

251. Pravomoćna presuda postaje izvršna nakon dostave stranci, ako
presudom nije određen drugi rok za izvršenje, a rješenje postaje
izvršno nakon objave. Izvršenje presude dužan je osigurati tuženik,
odnosno tijelo nadležno za izvršenje. Ako tuženik odnosno tijelo
nadležno za izvršenje ne izvrši presudu u određenom roku ili ako u
izvršenju presude postupi protivno njezinoj izreci, pravnom shvaćanju
ili primjedbama suda, tužitelj može zahtjevom za izvršenje od
prvostupanjskog suda zahtijevati izvršenje presude, odnosno zatražiti
utvrđenje nedopustivosti izvršenja. Izvršenje se provodi prema
pravilima kojima je uređeno izvršenje u općem upravnom postupku.

252. Izvršenje rješenja.

252. Rješenje protiv kojeg žalba nije dopuštena izvršava sud koji je
rješenje donio. Na izvršenje pravomoćnih rješenja odgovarajuće se
primjenjuju odredbe ovog Zakona o izvršenju pravomoćnih presuda.
Izvršenje novčanih obveza određenih rješenjem provodi se u skladu s
propisima kojima je uređeno sudsko izvršenje.

Ocjena zakonitosti općih akata

252. Pokretanje postupka ocjene zakonitosti

252. Postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud
pokreće na zahtjev fizičke ili pravne osoba ili skupine osoba povezanih
zajedničkim interesom ako je pojedinačnom odlukom javnopravnog
tijela koja se temelji na općem aktu došlo do povrede njihova prava ili
pravnog interesa. Zahtjev se podnosi u roku od 30 dana od dostave
odluke. Postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud
može pokrenuti po službenoj dužnosti, na temelju obavijesti građana,
pučkog pravobranitelja ili na zahtjev suda.

253. Zahtjev za izmjenu pojedinačne odluke zbog ukidanja općeg akta

253. Podnositelj zahtjeva ima pravo podnijeti zahtjev nadležnom
javnopravnom tijelu za izmjenu pojedinačne odluke javnopravnog tijela
kojom je povrijeđeno njegovo pravo ili pravni interes odgovarajućom
primjenom odredaba o obnovi upravnog postupka u roku od tri
mjeseca od dana objave presude u »Narodnim novinama«.

Poseban način rješavanja upravnih sporova

254. Sudska nagodba

254. Stranke mogu tijekom spora pred sudom sklopiti nagodbu o
predmetu spora, ali samo o zahtjevima s kojima stranke mogu
raspolagati. Sud će tijekom spora upozoriti stranke na mogućnost
sklapanja nagodbe i pomoći im pri sklapanju nagodbe. Sudska nagodba
unosi se u zapisnik koji potpisuju i stranke. Ako se nagodba odnosi na
cjelokupni tužbeni zahtjev, sud će rješenjem obustaviti spor, a ako se
odnosi na dio tužbenog zahtjeva, sadržaj nagodbe sud će uključiti u
izreku presude.

Prekršajni zakon NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18

255. Načelo zakonitosti u prekršajnom postupku.

255. Ono znači da se prekršaji i prekršajnopravne sankcije mogu
propisivati samo zakonom i odlukama jedinica lokalne i regionalne
samouprave. Ove potonje prekršaje i njihove sankcije mogu propisivati
samo za povrede propisa koje ona donose na temelju svoje nadležnosti
utvrđene Ustavom i zakonom i tu ovlast ne mogu prenijeti na drugoga.
Posljedica toga je da nitko ne može biti kažnjen niti se prema njemu
može primijeniti prekršajnopravna sankcija za djelo koje prije nego je
bilo počinjeno nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom ili odlukom
jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave određeno kao
prekršaj, niti se ekvivalentno navedenim uvjetima ne može izreći
prekršajnopravna sankcija.

256. Vrste prekršajnopravnih sankcija.

256. Prekršajnopravne sankcije su novčana kazna, zatvor i zaštitne
mjere, a u smislu Prekršajnog zakona to su mjere upozorenja
(opomena i uvjetna osuda), zaštitne mjere i odgojne mjere. Ako pp
sankciju propisuje jedinica lok. i reg. samoup. to može biti samo
novčana kazna. Za svaku vrstu prekršajnopravnih sankcija propisom se
određuje njihova visina, odnosno trajanje i nijedna se
prekršajnopravna sankcija ne može propisati ni izreći, odnosno
primijeniti u neodređenoj visini ili na neodređeno vrijeme.

257. Opća svrha prekršajnopravnih sankcija

257. Opća svrha propisivanja i izricanja ili primjene svih
prekršajnopravnih sankcija jest da svi građani poštuju pravni sustav i
da nitko ne počini prekršaj, te da se počinitelji prekršaja ubuduće tako
ponašaju.

258. Ograničenja u propisivanju i primjeni prekršajnopravnih sankcija

258. Određujući sadržaj prekršajnopravnih sankcija i način njihove
primjene, počinitelju prekršaja mogu biti ograničene njegove slobode i
prava samo u mjeri koja odgovara vrsti prekršajnopravne sankcije i
njezinoj svrsi određenoj zakonom, bez prouzročenja tjelesnih ili
duševnih patnji, nečovječnog postupanja ili ponižavajućeg odnosa, uz
poštovanje ljudskog dostojanstva i osobnosti

Primjena prekršajnog prava Republike Hrvatske

259. Zastara prekršajnog progona

259. Prekršajni progon zastarijeva nakon četiri godine. Prekršajni
progon zastarijeva nakon tri godine za prekršaje za koje je ovlašteni
tužitelj obvezan izdati prekršajni nalog. Zastara prekršajnog progona
počinje teći danom kad je prekršaj počinjen.

260. Zastara izvršenja prekršajnopravnih sankcija

260. Izrečena prekršajnopravna sankcija ne može se izvršiti kad od
pravomoćnosti odluke kojom je izrečena, protekne tri godine. Zastara
izvršenja prekršajnopravne sankcije počinje teći danom kada je odluka
kojom je prekršajnopravna sankcija izrečena postala pravomoćna. Ako
se radi o kazni zatvora iz opozvane uvjetne osude, zastara počinje teći
danom pravomoćnosti presude o opozivu. Zastara izvršenja kazne
zatvora, rada za opće dobro na slobodi odnosno zatvora kojima je
zamijenjena neplaćena novčana kazna i zastara izvršenja zaštitnih
mjera ne teče za vrijeme njihova izvršavanja. Zaštitna mjera obveznog
liječenja od ovisnosti ne može se izvršiti kad nastupi zastara izvršenja
kazne uz koju je izrečena, odnosno kad protekne vrijeme provjeravanja
iz uvjetne osude.

261. Svrha kažnjavanja

261. Svrha je kažnjavanja da se, uvažavajući opću svrhu
prekršajnopravnih sankcija, izrazi društveni prijekor zbog počinjenog
prekršaja, utječe na počinitelja i sve ostale da ubuduće ne čine
prekršaje, a primjenom propisanih kazni utječe na svijest građana o
povredi javnog poretka, društvene discipline i drugih društvenih
vrijednosti, te pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

262. Ublažavanje kazne

262. Sud može izreći kaznu blažu od propisane za određeni prekršaj
samo ako je to predviđeno pravnom normom. Iznimno, blažu kaznu od
propisane za određeni prekršaj sud može izreći i kad postoje naročite
olakotne okolnosti, osobito ako se počinitelj pomirio s oštećenikom,
ako mu je u potpunosti ili većim dijelom naknadio štetu prouzročenu
prekršajem, a svrha kažnjavanja može se postići i takvom blažom
kaznom. Ako je za prekršaj propisana novčana kazna do 40.000 kuna,
sud je može ublažiti do općeg zakonskog minimuma koji je za fizičku
osobu 100kuna, a za pravnu 2000 kuna. Ako je za prekršaj propisana
novčana kazna iznad 40.000 kuna, sud je može ulažiti do 400kn za
fizičku i 8.000 za pravnu osobu. Ako je kazna izrečena prema postotnoj
vrijednosti zaštićenog objekta ili ukupnog prihoda počinitelja, sud je
može ublažiti najviše do polovice tog iznosa. Ako je za prekršaj
određena kazna zatvora, sud ju može ublažiti do općeg zakonskog
minimuma kazne zatvora koji je 3 dana.

Mjere upozorenja

263. Vrste mjera upozorenja.

263. Mjere upozorenja su opomena i uvjetna osuda. Opomena je
prekršajnopravna sankcija koja se može primijeniti prema počinitelju
prekršaja za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 5.000
kuna ako se prema postupanju počinitelja, njegovoj krivnji i
prouzročenoj posljedici radi o očito lakom obliku tog prekršaja i kad se
s obzirom na sve okolnosti koje se tiču počinitelja ili posebno njegova
odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene prekršajem
steknu uvjeti za postignuće svrhe mjere upozorenja bez kažnjavanja.
Može se primijeniti i za prekršaje u stjecaju ako su se za svaki ispunili
navedeni uvjeti.
Uvjetna osuda je prekršajnopravna sankcija koja se sastoji od izrečene
kazne zatvora ili maloljetničkog zatvora i roka u kojem se ta kazna ne
izvršava. Sud može primijeniti uvjetnu osudu kad ocijeni da se i bez
izvršenja kazne može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja, posebno
imajući u vidu odnos počinitelja prekršaja prema tom prekršaju ili
prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene prekršajem. Uvjetnom
osudom odgađa se izvršenje izrečene kazne za vrijeme koje ne može
biti kraće od tri mjeseca niti dulje od jedne godine.

264. Posebne obveze uz uvjetnu osudu.

264. Sud može uz uvjetnu osudu počinitelju narediti da u određenom
roku popravi štetu počinjenu prekršajem, da nastavi liječenje koje je
nužno radi otklanjanja zdravstvenih smetnji koje mogu poticajno
djelovati za počinjenje novog prekršaja ili liječenje ovisnosti,
sudjelovanje u postupku psihosocijalnog tretmana, zabrenu
posjećivanja određenih mjesta, zabrana približavanja oštećeniku,
napuštanje doma na određeno vrijeme, redovito javljanje policijskoj
upravi ili druge obveze koje su primjerene s obzirom na počinjeni
prekršaj. Sud izriče takve obaveze kad ocijeni da je njihova primjena
nužna za zaštitu zdravlja i sigurnosti osobe na čiju štetu je prekršaj
počinjen ili kad je to nužno za otklanjanje okolnosti koje pogoduju ili
poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja.

Zaštitne mjere

Zaštitne mjere su obvezno liječenje od ovisnosti, zabrana obavljanja

određenih dužnosti ili djelatnosti, zabrana obavljanja određenih
djelatnosti ili poslova pravnoj osobi, zabrana stjecanja dozvola, ovlasti,
koncesija ili subvencija, zabrana poslovanja s korisnicima državnog i
lokalnih proračuna, zabrana upravljanja motornim vozilom, zabrana
posjećivanja određenog mjesta ili područja. One se mogu propisati u
trajanju od jednog mjeseca do dvije godine. Zaštitne mjere za
okrivljenika fizičku osobu primjenjive su i na odgovornu osobu u
pravnoj osobi, obrtnika ili osobu koja obavlja drugu samostalnu
djelatnost. Zaštitna mjera ne smije se izreći ako nije u razmjeru s
težinom počinjenog prekršaja i prekršaja koji se mogu očekivati, kao i
sa stupnjem počiniteljeve opasnosti.

265. Zabrana obavljanja određenih dužnosti ili djelatnosti

265. Ovu mjeru sud može izreći okrivljeniku koji je prekršaj počinio u
obavljanju dužnosti ili djelatnosti ako postoji opasnost da će
zlouporabom te dužnosti ili djelatnosti ponovno počiniti prekršaj u
trajanju od jednog mjeseca do jedne godine. Vrijeme provedeno u
izvršavanju kazne zatvora, rada za opće dobro ili zatvora određenog u
zamjenu za neplaćenu novčanu kaznu ne uračunava se u vrijeme
trajanja ove mjere. Za vrijeme trajanja mjere osuđenik ne smije
obavljati te dužnosti. Ako se ne drži mjere sud će mjeru povući i izvršiti
izrečenu kaznu. Ova mjera ne može se izreći maloljetniku.

266. Zabrana upravljanja motornim vozilom

266. Ovu zaštitnu mjeru sud može izreći počinitelju prekršaja protiv
sigurnosti prometa kad postoji opasnost da će upravljajući motornim
vozilom ugroziti sigurnost prometa. Zabrana se izriče u odnosu na sve
vrste ili kategorije ili u odnosu na samo određene vrste ili kategorije
motornih vozila u trajanju od jednog mjeseca do dvije godine. Mjera iz
stavka 1. ovoga članka počinje teći od izvršnosti presude. Vrijeme
privremenog oduzimanja vozačke dozvole uračunat će se u vrijeme
zabrane upravljanja motornim vozilom. Zabrana upravljanja motornim
vozilom izrečena osuđeniku koji ima stranu dozvolu za upravljanje
motornim vozilom sastoji se u zabrani njezina korištenja na području
Republike Hrvatske kao i u zabrani izdavanja mu vozačke dozvole
Republike Hrvatske.

Oduzimanje imovinske koristi, oduzimanje predmeta, rehabilitacija,

podaci iz prekršajne evidencije i pravna posljedica osude

267. Oduzimanje predmeta

267. Predmeti i sredstva koji su bili namijenjeni ili uporabljeni za
počinjenje prekršaja ili su nastali njegovim počinjenjem oduzet će se
ako postoji opasnost da će se ponovno uporabiti za počinjenje
prekršaja. Sud može oduzeti predmete i sredstva i kada je njihovo
oduzimanje potrebno radi zaštite opće sigurnosti, javnog poretka,
zaštite zdravlja ljudi ili iz moralnih razloga – u ovim slučajevima sud će
to učiniti i ako postupak nije završen pravomoćnom presudom. Oduzeti
predmeti i sredstva postaju vlasništvo Republike Hrvatske. To ne utječe
na pravo trećih osoba za naknadu štete prema počinitelju zbog
oduzetog predmeta ili sredstva. Vlasnik oduzetog predmeta ili sredstva
koji nije počinitelj djela ima pravo na povrat predmeta i sredstva ili
naknadu njihove tržišne vrijednosti iz državnog proračuna, osim ako je
najmanje krajnjom nepažnjom pridonio da predmet ili sredstvo bude
namijenjeno ili uporabljeno za počinjenje prekršaja. Zakonom se može
propisati obvezno oduzimanje predmeta ili sredstva, u kojem slučaju
vlasnik nema pravo na naknadu iz državnog proračuna

268. Rehabilitacija
268. Protekom tri godine od pravomoćnosti odluke o prekršaju
počinitelj prekršaja smatra se neosuđivanim po toj odluci o prekršaju i
svaka uporaba tih podataka o njemu kao počinitelju prekršaja
zabranjena je i nema nikakav pravni učinak. Rehabilitirani osuđenik ima
pravo nijekati prijašnju osuđivanost i zbog toga ne može biti pozvan na
odgovornost niti može imati bilo kakve pravne posljedice. Nakon
izdržane, oproštene ili zastarjele kazne zatvora odnosno maloljetničkog
zatvora, osuđenik ima sva prava utvrđena Ustavom, zakonom ili
drugim propisom i može stjecati sva prava osim onih koja su mu
ograničena zaštitnom mjerom, a jednako se to odnosi i na počinitelja
prekršaja kojem je primijenjena mjera upozorenja ili je odlukom o
prekršaju oslobođen kazne. Obje rehabilitacije nastupaju ex lege.

269. Podaci iz prekršajne evidencije

269. Podaci iz prekršajne evidencije mogu se dati samo sudovima,
tijelima državne uprave koja vode prekršajni postupak i državnim
tijelima – ovlaštenim tužiteljima kad se radi o prekršajnom postupku
protiv počinitelja prekršaja za kojeg se traže podaci. Podaci iz
prekršajne evidencije mogu se dati i drugim državnim tijelima na njihov
obrazloženi zahtjev kad se radi o povjeravanju određenih poslova i
zadataka u državnoj službi ili kada je to potrebno za ostvarivanje
određenih prava osobe za koju se traže podaci kod tijela koje ih traži.
Prekršajnom evidencijom mogu se u okviru svoje zakonske ovlasti
koristiti i tijela unutarnjih poslova radi otkrivanja počinitelja prekršaja.
Navedeni podaci smatraju se službenom tajnom.

270. Oduzimanje imovinske koristi

270. Imovinska korist oduzet će se sudskom odlukom kojom je
utvrđeno da je počinjen prekršaj. Imovinska korist oduzet će se i od
osobe na koju je prenijeta ako nije stečena u dobroj vjeri. Ako je
oštećeniku dosuđen imovinskopravni zahtjev koji po prirodi i sadržaju
odgovara pribavljenoj imovinskoj koristi, oduzet će se dio imovinske
koristi koji prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev. Sud će oduzeti
imovinsku korist i ako oštećenika uputi da imovinskopravni zahtjev
može ostvariti u parnici. Oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za
iznos sredstava uloženih u kriminalnu djelatnost.
Postupovne odredbe

271. Nezakoniti zakoni

271. Sudske se odluke ne mogu utemeljiti na dokazima pribavljenim na
nezakonit način. Nezakoniti su oni dokazi koji su
1. pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom
zajamčenih prava: a) obrane, b) na dostojanstvo, c) na ugled i čast i d)
na nepovredivost osobnog i obiteljskog života 2. pribavljeni povredom
odredaba prekršajnog postupka i koji su izričito predviđeni PZ-om, te
drugi dokazi za koje se iz njih saznalo.

272. Nadležnost općinskih sudova u prekršajnim predmetima

272. Općinski sudovi kada rješavaju prekršajne predmete nadležni su
a) suditi u prvom stupnju za sve prekršaje, osim za one za koje je
zakonom propisana nadležnost tijela državne uprave, b) odlučivati o
prigovorima protiv obaveznih prekršajnih naloga svih ovlaštenih
izdavatelja, c) odlučivati o zahtjevu za obnovu prekršajnog postupka u
ca) u predmetima u kojima su sudili, cb) protiv pravomoćnih
prekršajnih naloga ovlaštenih tužitelja ako je riječ o prekršajima iz
stvarne nadležnosti suda te cc) protiv svih pravomoćnih obaveznih
prekršajnih naloga, d) pružati pravnu pomoć prema odredbama
međunarodnih ugovora i PZ-a i e) obavljati i druge poslove propisane
zakonom. Općinski prekršajni sud u Zagrebu je isključivo mjesno
nadležan za suđenje u postupcima koje kod suda pokreće ovlašteni
tužitelj pravna osoba s javnim ovlastima kojoj je posebnim zakonom
utvrđen status neovisnog regulatora.

273. Nadležnost Visokoga prekršajnog suda Republike Hrvatske

273. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske nadležan je a) odlučivati
u drugom stupnju o redovnim pravnim lijekovima protiv odluka
općinskih sudova u prekršajnim predmetima, odluka tijela državne
uprave koja vode prekršajni postupak, odluka ovlaštenih tužitelja i
drugih odluka kada je to propisano zakonom, b) odlučivati o
prigovorima protiv prekršajnih naloga svih ovlaštenih izdavatelja kada
je prigovor podnesen zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji,
troškovima postupka, oduzimanja imovinske koristi ili oduzimanja
predmeta, c) odlučivati o izvanrednim pravnim lijekovima u
slučajevima propisanima PZ-om, d) odlučivati o sukobu nadležnosti
između općinskih sudova u prekršajnim predmetima, e) odlučivati o
žalbama u predmetima međunarodne pravosudne suradnje s
državama članicama Europske unije iz prekršajne nadležnosti i f)
obavljati druge poslove propisane zakonom.

274. Nadležnost tijela državne uprave

274. Tijela državne uprave nadležna su a) odlučivati u prvom stupnju o
prekršajima kada je to propisano posebnim zakonom, b) odlučivati o
zahtjevima za obnovu prekršajnog postupka: ba) predmetima iz svoje
nadležnosti i bb) protiv pravomoćnih prekršajnih naloga u predmetima
za koje je za vođenje prekršajnog postupka predviđeno prvostupanjsko
odlučivanje toga tijela državne uprave i c) obavljati i druge poslove
propisane zakonom.

Subjekti prekršajnog postupka

Stranke u prekršajnom postupku su ovlašteni tužitelj i okrivljenik, a
sudionici su branitelj okrivljenika, zakonski zastupnik ili opunomoćenik,
oštećenik, druga osoba koje se tiče vođenje određenog prekršajnog
postupka. Ovlašteni tužitelji su državni odvjetnik, tijelo državne uprave,
pravna osoba s javnim ovlastima i oštećenik. Državni odvjetnik može
podnijeti optužni prijedlog za sve prekršaje. Prekršajni progon pred
prekršajnim sudom stvarno je nadležan općinski državni odvjetnik.
Tijelo državne uprave koje je ovlašteno neposredno provoditi ili
nadzirati provođenje propisa kojim je predviđen prekršaj ovlašteno je
za prekršaj iz tog propisa podnijeti optužni prijedlog. Ako to tijelo ne
podnese optužni prijedlog, može to učiniti tijelo državne uprave višeg
stupnja koje nadzire provođenje istog propisa o prekršaju. Pravne
osobe koje imaju javne ovlasti, ovlaštene su za prekršajni progon za
one prekršaje koji su propisani u području javnih ovlasti koje imaju.

275. Okrivljenik
275. Okrivljenik u prekršajnom postupku jest fizička osoba, fizička
osoba obrtnik i osoba koja se bavi drugom samostalnom djelatnošću,
pravna osoba i s njom izjednačeni subjekti i odgovorna osoba u pravnoj
osobi. Za okrivljenika pravnu osobu i s njom izjednačeni subjekt obranu
daje isključivo njihov ovlašteni predstavnik a druge radnje u postupku
poduzimaju putem ovlaštenog predstavnika ili putem opunomoćenog
branitelja.

276. Odgovorna osoba u pravnoj osobi

276. Za okrivljenika pravnu osobu i s njom izjednačeni subjekt obranu
daje isključivo njihov ovlašteni predstavnik a druge radnje u postupku
poduzimaju putem ovlaštenog predstavnika ili opunomoćenog
branitelja. Ako se istodobno vodi prekršajni postupak za isti prekršaj
protiv pravne osobe i njegove odgovorne osobe, a radi se o slučaju
kada je odgovorna osoba jedini ovlašteni predstavnik i zaposlenik
pravne osobe, ta odgovorna osoba je ujedno i predstavnik pravne
osobe. Predstavnik pravne osobe je ovlašten poduzimati sve radnje
koje može poduzeti okrivljenik. Okrivljena pravna osoba može imati
samo jednog predstavnika, kojeg tijekom postupka može zamijeniti.
Sud će u prvom pozivu okrivljenu pravnu osobu pozvati da pisanim
putem imenuje svog predstavnika i dostavi dokaze da je ta osoba
predstavljati tu pravnu osobu. Za okrivljenu pravnu osobu i s njom
izjednačenog subjekta može se predstavnikom u prekršajnom
postupku imenovati osoba upisana u sudskom ili drugom registru kao
osoba ovlaštena za zastupanje ili zaposlenik ili član pravne osobe kojeg
direktor ili druga čelna osoba okrivljene pravne osobe i s njom
izjednačenog subjekta imenuje kao predstavnika pravne osobe.

277. Tko može biti branitelj, a tko ne?

277. Branitelj okrivljenika može biti samo odvjetnik kojeg u postupku
može zamijeniti odvjetnički vježbenik s položenim pravosudnim
ispitom. Branitelj ne može biti oštećenik prekršajem, odnosno
oštećenikov bračni ili izvanbračni drug, ni njegov srodnik u uspravnoj
liniji bilo do kojeg stupnja, u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja ili po
tazbini do drugog stupnja, ovlašteni tužitelj pod istim uvjetima, osoba
koja je u postupku pozvana kao svjedok, osim ako je oslobođena
dužnosti svjedočenja i izjavila je da neće svjedočiti ili ako je u postupku
okrivljenik stavio zahtjev da se njegov branitelj ispita kao svjedok,
sudac, drž. odvjetnik, predstavnik pravne osobe koja je okrivljena u
prekršajnom postupku, suokrivljenik niti tumač.

Mjere za osiguranje nazočnosti okrivljenika i uspješno provođenje

prekršajnog postupka
Mjere osiguranja nazočnosti okrivljenika u postupku i mjere za
uspješno provođenje postupka koje se mogu odrediti tijekom trajanja
prekršajnog postupka pa i prije njegova pokretanja jesu poziv,
dovođenje, mjere opreza, jamstvo, uhićenje i zadržavanje. Sud će pri
odlučivanju o mjerama osiguranja nazočnosti okrivljenika u postupku
paziti da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići
blažom mjerom.

278. Dovođenje
278. Sud će izdati dovedbeni nalog ako uredno pozvani okrivljenik ne
dođe a svoj izostanak ne opravda, ili ako se nije mogla obaviti uredna
dostava poziva a iz okolnosti očito proizlazi da okrivljenik izbjegava
primiti poziv ili odazvati se na uredno primljeni poziv. Ako sud ocijeni
da postoje uvjeti za vođenje postupka i donošenje presude i bez
ispitivanja okrivljenika, dovedbeni nalog se ne mora izdati. Dovedbeni
nalog izvršava policija. Osoba kojoj je povjereno izvršenje naloga
predaje nalog okrivljeniku i poziva ga da pođe s njom. Ako okrivljenik
to odbije, dovest će se prisilno.

279. Mjere opreza

279. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, bez dozvole suda,
zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja, zabrana
približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja
veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određene poslovne
aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz
državne granice, sa zabranom, privremeno oduzimanje vozačke
dozvole za upravljanje vozilom ili dozvole za upravljanje plovilom,
zrakoplovom ili drugim prijevoznim sredstvom.

280. Svrha i primjena mjera opreza

280. Mjere opreza se primjenjuju radi osiguranja nazočnosti
okrivljenika u postupku, sprječavanja okrivljenika da čini nove
prekršaje ili da sprječi ili oteža dokazivanje u postupku. Mjerama
opreza ne može se ograničiti pravo okrivljenika na vlastiti stan, te
pravo na nesmetane veze s ukućanima, bračnim, izvanbračnim ili
bivšim bračnim drugom, s djecom svakog od njih, roditeljima,
posvojenikom, posvojiteljem i osobom s kojom ima zajedničku djecu, s
istospolnim partnerom s kojim živi u životnoj zajednici i s bivšim
istospolnim partnerom s kojim je živio u životnoj zajednici, osim ako se
postupak vodi zbog prekršaja povezanih s nasiljem u obitelji. Mogu se
odrediti tijekom cijelog prekršajnog postupka Mjere opreza mogu
trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti odluke o
prekršaju. Sud će svaka dva mjeseca, računajući od dana
pravomoćnosti prethodnog rješenja o mjeri opreza, ispitati po
službenoj dužnosti postoji li još potreba za mjerama opreza, te ih
rješenjem produljiti ili ukinuti ako one više nisu potrebne.

281. Jamstvo
281. Okrivljenika, protiv kojeg treba odrediti zadržavanje ili je
zadržavanje protiv njega već određeno zbog bojazni da će pobjeći, sud
može ostaviti na slobodi, odnosno pustiti na slobodu ako on osobno ili
tko drugi za njega dade jamstvo da do kraja prekršajnog postupka neće
pobjeći, a sam on na zapisnik obeća da se neće kriti i da bez odobrenja
neće napustiti svoje boravište. Jamčevina uvijek glasi na svotu novca
koja se određuje s obzirom na težinu prekršaja, nastalu štetu
prekršajem, pribavljenu imovinsku korist prekršajem i očekivane
troškove provođenja postupka, osobne i obiteljske prilike okrivljenika,
te imovno stanje okrivljenika ili osobe koja za njega daje jamstvo.
Umjesto gotovog novca kao jamstvo se može položiti vrijednosne
papire, dragocjenosti ili druga pokretnina koje se lako mogu unovčiti.
Ako okrivljenik koji ima pravo na povrat jamstva, povrat novca i drugih
stvari ne zatraži u roku od dvije godine od dana stjecanja prava na
povrat, gubi pravo na povrat. U takvom slučaju hipoteka prestaje a sud
će provesti njezino brisanje.

282. Uhićenje
282. Policija je ovlaštena uhititi osobu zatečenu u počinjenju prekršaja
ako postoje okolnosti koje upućuju na opasnost da će pobjeći (krije se i
dr.), postoji opasnost da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti
dokaze ili tragove važne za prekršajni postupak ili da će ometati
prekršajni postupak utjecajem na svjedoke ili sudionike, osobite
okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti istovrsni prekršaj. Policija
će uhićenika uz optužni prijedlog dovesti sucu ili ga pustiti na slobodu
čim prestane potreba lišenja slobode a najkasnije u roku od 12 sati od
uhićenja. Policija će od uhićenika uzeti osobne i druge potrebne
podatke. Ako navedeni rok za uhićenje pada izvan radnog vremena ili
dežurstva suda, uhićenik će se dovesti do kraja vremena u kojemu sud
radi. Ako to nije moguće zbog okolnosti uhićenja ili drugih važnih
razloga, policija će uhićenika, uz pisano obrazloženje, dovesti sucu
početkom radnog vremena ili dežurstva narednog dana. U svakom
slučaju, zadržavanje ne može trajati dulje od 24 sata.

283. Zadržavanje
283. Ako je protiv određene osobe podnesen optužni prijedlog za
prekršaj propisan zakonom, a radi se o prekršaju protiv javnog reda i
mira, prekršaju vezanom za nasilje u obitelji, prekršaju vezanom za
sprječavanje nereda na sportskim natjecanjima ili prekršaju za koji se
može izreći kazna zatvora ili novčana kazna veća od 10.000 kuna, sud
može sam ili na prijedlog tužitelja, nakon što je ispitao okrivljenika i
utvrdio da ne postoje razlozi za odbacivanje optužnog prijedloga
odrediti zadržavanje te osobe ako postoje okolnosti koje upućuju na
opasnost da će pobjeći (krije se i dr.), postoji opasnost da će uništiti,
sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za prekršajni
postupak ili da će ometati prekršajni postupak utjecajem na svjedoke
ili sudionike, osobite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti
istovrsni prekršaj. Zadržavanje ne može trajati dulje od petnaest dana
računajući u to i vrijeme uhićenja. Nakon donesene nepravomoćne
presude, protiv okrivljenika se može produljiti ili odrediti zadržavanje
ako je izrečena kazna zatvora. Protiv rješenja kojim se određuje ili
produljuje zadržavanje okrivljenik ima pravo žalbe u roku od 48 sati.
Žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

284. Posebne mjere policije za neposredno sprječavanje počinitelja

pod utjecajem opojnih sredstava da nastavi s činjenjem prekršaja
284. Prema osobi pod utjecajem opojnih sredstava ili osobi koja
pokazuje znakove utjecaja opojnih sredstava, a odbija se podvrgnuti
utvrđivanju prisutnosti opojnih sredstava u organizmu koja je zatečena
u počinjenju prekršaja, ako osobite okolnosti upućuju da će nastaviti s
radnjom prekršaja, policija može naredbom radi neposrednog
sprječavanja nastavka činjenja prekršaja odrediti mjeru: a) smještanja
u posebnu prostoriju do prestanka djelovanja opojnog sredstva ali ne u
trajanju duljem od 12 sati (tzv. triježnjenje) i b) premještanja motornog
vozila na određeno mjesto do prestanka djelovanja opojnog sredstva
ali ne dulje od 12 sati. O mjestu premještanja vozila, policija
obavještava osobu prema kojoj je naređena ta mjera i vlasnika vozila,
ako je riječ o osobi različitoj od vozača, čim je to moguće, a najkasnije
do prestanka mjere. Za neosnovanu ili nezakonitu primjenu mjere
osoba prema kojoj je mjera poduzeta ima pravo na naknadu štete.

Imovinskopravni zahtjevi

284. Podnošenje zahtjeva

284. Oštećenik može do kraja prvostupanjskog postupka protiv
okrivljenika podnijeti imovinskopravni zahtjev. Sud će imovinskopravni
zahtjev raspraviti ako su u njemu navedene sve činjenice i dokazi na
kojima se temelji zahtjev i ako se njegovim raspravljanjem ne bi znatno
odugovlačio prekršajni postupak. Imovinskopravni zahtjev može se
odnositi na naknadu štete, povrat stvari i poništenje pravnog posla.
Ako bi se raspravljanjem imovinskopravnog zahtjeva znatno
odugovlačio prekršajni postupak, sud će se ograničiti na prikupljanje
onih podataka čije utvrđivanje kasnije ne bi bilo moguće ili bi bilo
znatno otežano. Presudom kojom se okrivljenika proglašava krivim sud
može oštećeniku dosuditi imovinskopravni zahtjev u cijelosti ili
djelomično, a za ostatak uputiti ga na parnicu, a presudom kojom se
optužba odbija ili se okrivljenik oslobađa od optužbe sud će uputit
oštećenika da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici.

Izvršenje odluka i ostale odredbe

285. Prekršajna evidencija

285. Prekršajnu evidenciju ustrojava i vodi ministarstvo nadležno za
poslove pravosuđa prema pravilniku kojeg donosi ministar nadležan za
poslove pravosuđa. Evidencije se vode u elektroničkom obliku. Podaci
iz prekršajne evidencije su neklasificirani podaci u smislu posebnog
zakona i smiju se koristiti samo u službene svrhe, a u odnosu na te
podatke ne može se ostvariti pravo na pristup informaciji prema
zakonu kojim se određuje to pravo.

286. Smrt okrivljenika i prestanak postojanja okrivljene pravne osobe

286. Ako se prije započinjanja prekršajnog postupka utvrdi da je
okrivljenik umro odnosno okrivljena pravna osoba prestala postojati
rješenjem će se odbaciti optužni prijedlog, a ako se činjenica smrti ili
prestanak postojanja pravne osobe utvrdi nakon započinjanja
postupka, rješenjem će se obustaviti prekršajni postupak. ) Ako se
postupak može provesti protiv pravnog sljednika pravne osobe, neće
se donositi rješenje već će se zastati s postupanjem i postupak nastaviti
nakon što ovlašteni tužitelj na odgovarajući način izmijeni optužni
prijedlog. Ako je već doneseno rješenje nakon što tužitelj izmijeni
optužni prijedlog, to će se rješenje staviti izvan snage i nastaviti
postupak.

287. Pokretanje i započinjanje prekršajnog postupka

287. Prekršajni postupak se pokreće a) izdavnjem prekršajnoj naloga i
b) podnošenjem optužnog prijedloga ovlaštenog tužitelja. Prekršajni
postupak započinje a) otvaranjem glavne rasprave i b) u postupku bez
glavne rasprave, ispitivanjem okrivljenika ili izvođenjem drugog
dokaza. Ako tijelo prekršajnog postupka vodi prekršajni postupak po
službenoj dužnosti, postupak se pokreće donošenjem rješenja o
provođenju prekršajnog postupka. Rješenje o pokretanju prekršajnog
postupka dostavlja se okrivljeniku s pozivom za raspravu ili ispitivanje a
protiv njega nije dopuštena žalba.

Izvidi i hitno izvođenje dokaza

288. Hitno izvođenje dokaza
288. Ovlaštene osobe tijela državne uprave, kada postupaju u okviru
svoje nadležnosti nadzora, ako postoje osnove sumnje da je počinjen
prekršaj mogu od suda zatražiti da i prije pokretanja prekršajnog
postupka naredi pretragu stana i drugih prostora, prijevoznih
sredstava, prtljage i osoba, privremeno oduzme predmete, privremeno
obustavi izvršenje financijske transakcije, prepoznavanje, očevid ili
potrebna vještačenja. Ako postoji opasnost od odgode, nadležna tijela
državne uprave mogu sama odrediti izvođenje navedenih radnji osim
pretrage stana i prepoznavanja. O poduzetim radnjama sastavljaju
zapisnik a za oduzete predmete izdaju i potvrdu, koji se prilažu uz
optužni prijedlog. Radnje se provode smislenom primjenom odredbi
Zakona o kaznenom postupku koje se odnose na te radnje, a osoba
koja ometa provođenje radnji može se kazniti novčanom kaznom do
5.000 kuna.

Glavna rasprava

289. Pretpostavke za održavanje glavne rasprave

289. Prije otvaranja rasprave sudac provjerava jesu li došle sve
pozvane osobe i jesu li se ostvarili drugi uvjeti za održavanje rasprave.
Ako sudac prije otvaranja glavne rasprave ustanovi da je tužitelj
odustao od optužnog prijedloga, presudom će odbiti optužbu. ) Ako na
glavnu raspravu nisu došle uredno pozvane stranke i drugi uredno
pozvani sudionici u postupku, glavna se rasprava može održati i
donijeti presuda. Glavna se rasprava može održati bez nazočnosti
okrivljenika ako njegovo ispitivanje nije potrebno i ako to nije od
utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Ako tužitelj nije
uredno pozvan, glavna rasprava se može iznimno održati i bez njegove
nazočnosti samo ako to nije na štetu njegova pravnog interesa i ne
ugrožava pravilno utvrđivanje činjenica u postupku. Ako bi se prema
stanju dokaza u spisu predmeta trebala donijeti presuda kojom se
optužba odbija, glavna će se rasprava održati bez obzira na nazočnost
stranaka i drugih pozvanih osoba i jesu li se stekli zakonski uvjeti za
održavanje rasprave.

290. Odgoda i prekid glavne rasprave

290. Rješenjem se glavna rasprava koja nije započela može odgoditi, a
ako je započela prekinut će se i zakazati njezin nastavak ako;
a) se okrivljenik nije odazvao na raspravu a sud ocjenjuje nužnim
njegovo ispitivanje prije presuđenja, a nije ga bilo moguće odmah
dovesti,
b) nije nazočna koja druga osoba bez koje se po zakonu ne može
održati glavna rasprava ili ako bez nazočnosti neke od pozvanih osoba
ne bi bilo svrsishodno održati raspravu pa ih je zato potrebno ponovo
pozvati
c) ako okrivljenik ili njegov branitelj nisu uredno pozvani na raspravu
d) ako treba izvesti nove dokaze ili postoje druge smetnje za završetak
rasprave. U slućaju a) i b) sud će narediti da se okrivljenik, svjedok i
vještak koji su bili uredno pozvani dovedu na sljedeću raspravu. Ako te
osobe u međuvremenu opravdaju svoj nedolazak na raspravu i obećaju
da će doći na sljedeću, sud će povući nalog o dovođenju, osim ako iz
okolnosti ne proizlazi da te osobe izbjegavaju dolazak na glavnu
raspravu. Sudac može prekinuti glavnu raspravu radi odmora, proteka
radnog vremena, radi pribavljanja određenih dokaza ili iz drugih
opravdanih razloga. Sud će voditi brigu o tome da prekid traje što
kraće. Protiv rješenja o odgodi i prekidu glavne rasprave nije
dopuštena žalba.

Presuda

291. Donošenje i objava presude.

291. Ako sudac utvrdi da ne treba nastaviti glavnu raspravu radi
dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih pitanja, odmah će donijeti
presudu, koju će priopćiti nazočnim strankama i sudionicima u
postupku. Ako u složenijim predmetima sud ne može nakon završetka
glavne rasprave istog dana donijeti presudu, odgodit će njezino
donošenje i objavu za tri dana. Presuda se može odnositi samo na
osobu protiv koje je podnesen optužni prijedlog i proveden postupak i
samo na djelo iz podnesenog ili na raspravi izmijenjenog ili proširenog
optužnog prijedloga. Sud nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj
ocjeni djela.

292. Presuda kojom se optužba odbija

292. Presudu kojom se optužba odbija sud će izreći ako
a) za suđenje nije stvarno nadležan, b) je postupak vođen bez
optužnog prijedloga ovlaštenog tužitelja, c) je tužitelj tijekom glavne
rasprave odustao od optužnog prijedloga, d) je okrivljenik za isti
prekršaj već pravomoćno osuđen, oslobođen optužbe ili je postupak
protiv njega pravomoćno obustavljen i e) ako se prekršajni progon ne
može poduzeti zbog zastare, ili ako postoje druge okolnosti koje
isključuju prekršajni progon.

293. Presuda kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe

293. Presudu kojom se okrivljenik oslobađa od optužbe sud će izreći
a) ako djelo za koje se optužuje po propisu nije prekršaj, b) ako ima
okolnosti koje isključuju krivnju i c) ako nije dokazano da je okrivljenik
počinio djelo za koje se optužuje.

Prekršajni postupak pred tijelima državne uprave

294. Primjena propisa o vođenju postupka

294. Tijela državne uprave stvarno nadležna za vođenje
prvostupanjskog prekršajnog postupka vode postupak prema
postupovnim odredbama Prekršajnog zakona koje se odnose na
prekršajne sudove, osim ako odredbama ove glave nije nešto drukčije
propisano. Oni vode prekršajni postupak po službenoj dužnosti, ili na
temelju optužnog prijedloga ovlaštenog tužitelja.

295. Vođenje postupka pred tijelima državne uprave

295. U tijelu državne uprave prekršajni postupak provodi, odluku o
prekršaju i druge odluke donosi voditelj postupka pojedinac, osim ako
zakonom nije određeno da postupak provodi vijeće. Vijeće može
ovlastiti člana vijeća za vođenje postupka i donošenje odluka tijekom
postupka, osim donošenja odluke o prekršaju. Za voditelja postupka i
predsjednika vijeća može se imenovati osoba koja je diplomirani
pravnik s položenim pravosudnim ispitom – Navedena pravila se, pak,
ne odnose na tijela državne uprave koja prilikom provođenja nadzora
izdaju prekršajni nalog (ne vode prekršajni postupak). Ako se u
prekršajnom postupku pred tijelom državne uprave steknu uvjeti za
određivanje, odnosno produljenje zadržavanja okrivljenika ono će o
tome zatražiti donošenje odluke od nadležnog općinskog suda.

Redoviti pravni lijekovi

296. Žalba protiv presude prvostupanjskog suda

296. Protiv presude prvostupanjskog suda ovlaštene osobe mogu
podnijeti žalbu u roku od osam dana od dana dostave prijepisa
presude, ako PZ-om nije izričito dan drugi rok. Ako je presuda
dostavljena i okrivljeniku i njegovu branitelju ali u različite dane,
žalbeni rok računat će se od kasnijeg dana. Žalba ima suspenzivan
učinak. Ista pravila vrijede za žalbu protiv rješenja o prekršaju
prvostupanjskog tijela državne uprave.

297. Osnove zbog kojih se presuda može pobijati

297. Presuda se može pobijati zbog a) bitne povrede odredaba
prekršajnog postupka, b) povrede materijalnog prekršajnog prava,
c) pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, d) odluke o
prekršajnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi,
oduzimanju predmeta, troškovima prekršajnog postupka i
imovinskopravnom zahtjevu.

298. Povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava

298. Povreda materijalnog prekršajnog prava postoji ako je zakon ili na
njemu utemeljen propis povrijeđen u pitanju
1. je li djelo za koje se protiv okrivljenika vodi postupak prekršaj,
2. ima li okolnosti koje isključuju krivnju,
3. ima li okolnosti koje isključuju prekršajni progon a osobito je li
nastupila zastara prekršajnog progona ili je stvar već pravomoćno
presuđena,
4. je li glede prekršaja koji je predmet optužbe primijenjen propis koji
se ne može primijeniti,
5. je li odlukom o kazni, uvjetnoj osudi ili opomeni odnosno odlukom o
zaštitnoj mjeri ili o oduzimanju imovinske koristi prekoračena ovlast
koju sud ima po zakonu,
6. jesu li povrijeđene odredbe o uračunavanju uhićenja, zadržavanja i
izdržane kazne.

299. Žalba protiv rješenja

299. Protiv rješenja prvostupanjskog suda donesenog prije, u tijeku i
nakon provedenog postupka stranke i osobe čija su prava povrijeđena
mogu uvijek podnijeti žalbu kad ovim Zakonom nije propisano da žalba
nije dopuštena. Žalba se podnosi sudu koji je donio rješenje u roku tri
dana od dana dostave rješenja. Žalba odgađa izvršenje rješenja.
Rješavajući o žalbi, drugostupanjski sud može rješenjem a) odbaciti
žalbu kao nepravovremenu, nedopuštenu ili kao nepotpunu, b) odbiti
žalbu kao neosnovanu ili c) prihvatiti žalbu ili povodom žalbe po
službenoj dužnosti rješenje preinačiti ili ukinuti i prema potrebi
predmet dostaviti na ponovno odlučivanje. Protiv rješenja Visokog
prekršajnog suda Republike Hrvatske žalba nije dopuštena.
300. Obnova prekršajnog postupka na štetu okrivljenika
300. Prekršajni se postupak može ponovno provesti na zahtjev
ovlaštenog tužitelja ako je a) optužni prijedlog pravomoćno odbačen
zato što nije bilo ovlaštenog tužitelja, b) prekršajni postupak
pravomoćno obustavljen jer nije bilo ovlaštenog tužitelja ili c) optužba
pravomoćno odbijena jer nije bilo ovlaštenog tužitelja. Ako je
pravomoćnom presudom odbijena optužba zbog toga što je okrivljenik
nakon počinjenog prekršaja obolio od kakve trajne duševne bolesti,
postupak će se na zahtjev ovlaštenog tužitelja nastaviti čim prestanu
uzroci zbog kojih je donesena navedena odluka. Ako ovlašteni tužitelj
nije u propisanom roku pokrenuo prekršajni postupak ili je tijekom
postupka odustao od optužnog prijedloga i stoga je pravomoćnom
presudom odbijena optužba, a oštećenik nije pokrenuo postupak,
prekršajni se postupak može obnoviti ako se dokaže da do odustanka
od optužnog prijedloga je došlo zbog kaznenog djela zlouporabe
službenog položaja odgovorne osobe za to u tijelu ovlaštenog tužitelja.

Izvanredni pravni lijekovi

301. Obnova prekršajnog postupka u korist osuđenika

301. Prekršajni se postupak završen pravomoćnom presudom ili
drugom odlukom o prekršaju može obnoviti u korist osuđenika
a) ako se dokaže da je presuda ili druga odluka utemeljena na lažnoj
ispravi ili na lažnom iskazu svjedoka, vještaka ili tumača,
b) ako se dokaže da je do presude ili druge odluke došlo zbog kaznenog
djela odgovorne osobe tužitelja ili suca – u ovom slučaju mora se
pravomoćnom presudom dokazati da su navedene osobe proglašene
krivim za dotična kaznena djela.
c) ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji su sami
za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima prikladni da prouzroče
oslobođenje osuđenika koji je bio osuđen ili njegovu osudu po blažem
propisu
d) ako je osuđenik za isto djelo više puta osuđen ili ako je više
osuđenika osuđeno zbog istog djela koje je mogao počiniti samo jedan
osuđenik ili neki od njih.

302. Zahtjev za izvanredno ublažavanje kazne

302. Ublažavanje pravomoćno izrečene kazne dopušteno je kad se
nakon pravomoćnosti odluke o prekršaju kojom je osuđeniku izrečena
kazna zatvora ili novčana kazna u iznosu većem od 10.000 kuna za
fizičku osobu, iznosu većem od 30.000 kuna za okrivljenika fizičku
osobu obrtnika i osobu koja se bavi drugom samostalnom djelatnošću i
iznosu većem od 50.000 kuna za pravnu osobu pojave okolnosti kojih
nije bilo kad se izricala odluka o prekršaju ili sud za njih nije znao, i ako
su postojale, a one bi očito dovele do blaže osude. Zahtjev za
izvanredno ublažavanje kazne podnosi se tijelu koje je donijelo u
prvom stupnju odluku o prekršaju, a mogu ga podnijeti osuđenik i
njegovi srodnici. O zahtjevu za izvanredno ublažavanje kazne odlučuje
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske.

Posebni postupci i ostale odredbe

303. Žurni postupak

303. Žurni se prekršajni postupak vodi:
1. za prekršaje za koje je kao jedina kazna propisana novčana kazna do
10.000,00 za fizičku osobu, novčana kazna do 30.000,00 kuna za
pravnu osobu i do 10.000,00 kuna za odgovornu osobu u pravnoj
osobi.,
2. protiv maloljetnog počinitelja prekršaja,
3. protiv uhićenika, 4. protiv okrivljenika kojem je određeno
zadržavanje,
5. protiv okrivljenika koji nema stalno prebivalište ili boravak u
Republici Hrvatskoj i
6. po prigovoru protiv obaveznog prekršajnog naloga, zbog poricanja
prekršaja. Prekršajni postupak započet kao žurni provest će se i
pravomoćno dovršit kao žurni postupak bez obzira da li i dalje postoje
uvjeti za vođenje žurnog postupka. U vođenju žurnog prekršajnog
postupka provest će se pojedine radnje pri čemu se ne primjenjuju
odredbe PZ-a o glavnoj raspravi, njezinom zakazivanju i vođenju.

304. Opći uvjeti izdavanja prekršajnog naloga

304. Prekršajni nalog kao posebna odluka o prekršaju može se izdati:
prije pokretanja prekršajnog postupka i nakon pokretanja prekršajnog
postupka, bez provođenja glavne rasprave odnosno postupka.
Prekršajni se nalog može izdati samo protiv punoljetnog počinitelja
prekršaja. Prekršajnim se nalogom može izreći odnosno primijeniti
svaka od propisanih prekršajnopravnih sankcija za punoljetne
počinitelje prekršaja, oduzimanje imovinske koristi, oduzimanje
predmeta, odrediti naknada paušalne svote troškova za izdavanje
prekršajnog naloga i troškovi nastali utvrđivanjem prekršaja
upotrebom tehničkih sredstava ili provođenjem potrebnih analiza i
vještačenja, ali ne i kazna zatvora ni zaštitne mjere, osim zabrana
upravljanja motornim vozilom.

305. Ovlaštenici za izdavanje prekršajnog naloga

305. Prekršajni su nalog ovlašteni izdati sud, tijelo državne uprave koje
vodi prekršajni postupak, ovlašteni tužitelj po PZ-u i državne agencije
osnivač kojih je Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske. Ako je
optužni prijedlog podnio tužitelj oštećenik, sud i tijelo državne uprave
koje vodi prekršajni postupak mogu izdati prekršajni nalog samo na
njegov prijedlog.

306. Sadržaj prekršajnog naloga i njegova dostava.

306. Prekršajni nalog mora sadržavati za koje djelo se izdaje, uz
naznaku činjenica i okolnosti koje čine obilježje prekršaja, naziv
prekršaja prema propisu kojim je propisan, koja se zaštitna mjera
primjenjuje i oduzima li se imovinska korist te mora sadržavati uvod,
izreku i obrazloženje. U obrazloženju prekršajnog naloga će se ukratko
navesti samo dokazi. Prekršajni nalog sud dostavlja okrivljeniku,
njegovu branitelju ako ga ima i tužitelju, a tijelo državne uprave koje
vodi prekršajni postupak okrivljeniku, njegovu branitelju ako ga ima i
tužitelju ako se postupak vodi na zahtjev ovlaštenog tužitelja.

307. Prekršajni nalog državnog odvjetnika

307. Državni odvjetnik može izdati prekršajni nalog ako je prekršaj iz
prijave o prekršaju utvrđen: a) neposrednim opažanjem ili obavljenim
nadzorom ovlaštene osobe tijela koje je podnijelo prijavu o prekršaju i
o tome sačinilo službenu bilješku ili zapisnik, b) na temelju
vjerodostojne dokumentacije, uključivši i zapisnik o očevidu nadležnog
tijela ili c) upotrebom propisanih tehničkih uređaja ili provođenjem
odgovarajućih propisanih laboratorijskih analiza i vještačenja.

308. Tijela državne uprave i državne agencije kao ovlašteni tužitelji

308. Tijela državne uprave kao ovlašteni tužitelji mogu izdati prekršajni
nalog ako su utvrdili prekršaj
1. neposrednim opažanjem ili obavljenim nadzorom njihovih
ovlaštenih službenih osoba pri obavljanju inspekcijskog ili drugog
nadzora iz njihove nadležnosti, koje su o tome sačinile službenu
bilješku ili zapisnik
2. na temelju vjerodostojne dokumentacije, uključivši i zapisnik o
očevidu nadležnog tijela,
3. upotrebom propisanih tehničkih uređaja ili provođenjem
odgovarajućih propisanih laboratorijskih analiza i vještačenja.

309. Prigovor protiv prekršajnog naloga

309. Protiv prekršajnog naloga mogu u roku od osam dana izdavatelju
podnijeti prigovor okrivljenik, branitelj i okrivljenkov njegov bračni i
izvanbračni drug, srodnik u uspravnoj liniji, zakonski zastupnik,
posvojitelj, posvojenik, brat, sestra i udomljenik. Okrivljenik se može
odreći prava na podnošenje prigovora protiv prekršajnog naloga, a od
pravodobno podnesenog prigovora može odustati do započinjanja
prekršajnog postupka i prije nego je prekršajni nalog stavljen izvan
snage, ali su radnje odricanja i odustajanja neopozive. Plaćanje
novčane kazne prije podnošenja prigovora ili nakon što je prigovor
podnesen, smatra se okrivljenikovim odricanjem od prava na
podnošenje prigovora odnosno odustajanjem od već podnesenog
prigovora protiv prekršajnog naloga, pod uvjetom da je u uputi o pravu
na prigovor na to upozoren.

310. Sadržaj prigovora

310. Prigovor sadrži naznaku prekršajnog naloga protiv kojeg se
podnosi i tijela kojem se podnosi, ime i prezime podnositelja i njegov
potpis, osnovu zbog kojeg se prigovor podnosi, te obrazloženje, ako se
prigovor podnosi samo zbog izrečenih odnosno primijenjenih
prekršajnopravnih sankcija. Prigovor koji je pravodobno podnijela
ovlaštena osoba odgađa izvršenje prekršajnog naloga. Prigovor se
može podnijeti zbog poricanja prekršaja ili izrečene odnosno
primijenjene prekršajnopravne sankcije, oduzete imovinske koristi,
oduzimanja predmeta prekršaja ili određenih troškova u povodu
izdavanja prekršajnog naloga.

311. Opći uvjeti za izdavanje obaveznog prekršajnog naloga

311. Ovlašteni tužitelj obvezno će izdati prekršajni nalog za a) prekršaj
propisan odlukom jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave
ili b) prekršaj propisan zakonom za koji je kao kazna propisana samo
novčana kazna do 5.000,00 kuna za fizičku osobu, do 10.000,00 kuna
za počinitelja prekršaja fizičku osobu obrtnika i osobu koja obavlja
drugu samostalnu djelatnost, do 15.000,00 kuna za pravnu osobu i do
5.000,00 kuna za odgovornu osobu u pravnoj osobi. Kod prekršaja
pravne osobe i u njoj odgovorne osobe, obavezni prekršajni nalog izdat
će se kada je uvjet iz ove točke ostvaren u odnosu na počinitelja
pravnu osobu. Kada je za prekršaj propisana novčana kazna iznad
2.000,00 do 5.000,00 kuna, može se počinitelju izreći i zaštitna mjera
zabrane upravljanja motornim vozilom.

312. Prigovor protiv obaveznog prekršajnog naloga

312. Prigovor protiv obaveznog prekršajnog naloga mogu u roku od
osam dana podnijeti okrivljenik, branitelj i okrivljenkov njegov bračni i
izvanbračni drug, srodnik u uspravnoj liniji, zakonski zastupnik,
posvojitelj, posvojenik, brat, sestra i udomljenik. Prigovor se podnosi
tijelu koje ga je izdalo. Pravodoban i od ovlaštene osobe podnesen
prigovor zadržava izvršenje prekršajnog naloga. Prigovor se može
podnijeti zbog poricanja prekršaja ili izrečene odnosno primijenjene
prekršajnopravne sankcije ili određenih troškova u povodu izdavanja
prekršajnog naloga. U prigovoru zbog poricanja prekršaja podnositelj
treba navesti razloge poricanja prekršaja (nije počinio prekršaj, djelo
nije prekršaj, postoje okolnosti koje isključuju krivnju).

313. Ovlaštenici i uvjeti za naplatu novčane kazna na mjestu

počinjenja prekršaja
313. Ako zakonom nije određeno drukčije, novčana se kazna može
naplatiti na mjestu počinjenja prekršaja u visini polovice propisanog
minimuma ili polovice točno određenog iznosa novčane kazne
propisane propisom o prekršaju za prekršaj za koji je kao kazna
propisana samo novčana kazna do 2.000,00 kuna za fizičku i odgovornu
osobu u pravnoj osobi, do 5.000,00 kuna za okrivljenika fizičku osobu
obrtnika i fizičku osobu koja se bavi drugom samostalnom djelatnošću i
do 15.000,00 kuna za pravnu osobu i s njom izjednačene subjekte, ako
je službena osoba ovlaštenog tužitelja, osim oštećenika, prekršaj
utvrdila: 1. obavljanjem nadzora u okviru svoje nadležnosti
2. neposrednim opažanjem
3. porabom tehničkih uređaja
4. pregledom vjerodostojne dokumentacije. Smatrat će se da je
novčana kazna naplaćena na mjestu počinjenja prekršaja ako počinitelj
prekršaja nije u trenutku kada je zatečen na mjestu počinjenja
prekršaja u mogućnosti platiti novčanu kaznu, a istu plati u roku od tri
dana te dokaz o izvršenoj uplati dostavi tijelu koje je utvrdilo prekršaj.
Kada policija tijekom obavljanja poslova nadzora utvrdi da je počinjen
prekršaj, za koji je propisana samo novčana kazna do 1.000,00 kuna,
osobito lake naravi i da počinitelj nije prije činio slične prekršaje može
izdati pisano ili izreći usmeno upozorenje počinitelju prekršaja.