DeO GOVORA ODRŽAN PRILIKOM OTKRIVANJA SPOMENIKA A. S.

PUŠKINU U MOSKVI, NA SVEČANOJ SEDNICI DRUŠTVA

PRIJATELJA RUSKE KNJIŽEVNOSTI - 8. JUNA, 1880 GODINE

„Puškin je isključiva, a možda i jedinstvena manifestacija ruskog duha“

- rekao je Gogolj. Ja ću sa svoje strane dodati još: i proročanska.
Zaista, u njegovoj pojavi ima nečeg neosporno proročanskog za sve nas
Ruse. Puškin dolazi baš u samom početku našega pravilnog samosaznanja,
koje tek što se pojavilo i začelo u našem društvu čitav jedan vek
posle Petrovskih reformi, i njegov dolazak snažno pomaže
osvetljavanju našeg tamnoga puta jednom novom svetlošću, koja daje
nove smernice. U tom pogledu Puškin je proročanstvo i putokaz. Ja
delim delatnost našega velikog pesnika na tri periode. Ne govorim
sada kao književni kritičar: dotičući se Puškinovog stvaralačkog rada
ja hoću da protumačim moju misao o njegovom proročanskom značaju za
nas i da objasnim kako ja shvatam tu reč.

Napomenuću, uzgred, da po mom mišljenju ipak nema čvrstih granica

izmedu pojedinih perioda Puškinove delatnosti. Tako, na primer, ja mislim
da početak „Onjegina” spada u prvu periodu pesnikovog rada, a da je
Onjegin završen u drugoj periodi, pošto je Puškin već našao svoje ideale u
svojoj zemlji, pošto ih je potpuno shvatio i zavoeo svojom vidovitom
dušom, koja je umela da voli. Često kažu da je Puškin u prvoj periodi svoga
rada podražavao evropske pesnike -Parnia, Andrea Šenie i druge, a naročito
Bajrona.
Nema sumnje, evropski pesnici uticali su znatno na razvitak njegovoga
genija, i taj uticaj je delovao kroz čitav njegov život. Pa ipak, čak
ni najranije Puškinove poeme nisu bile samo podražavanje, u njima se
već izražavala vanredna samostalnost njegova genija. U podražavanjima
se nigde ne može naći toliko samostalnosti patnje i toliko dubine
samosvesti, koliko ih je Puškin dao, na primer, u „Ciganima” - poemi,
koja po mom mišljenju spada čitava još u prvu periodu njegovog
stvaralačkog rada. A da već i ne govorim o stvaralačkoj snazi i zamahu,
kojih ne bi bilo toliko da je on samo podražavao. U tipu Aleksa, junaka
poeme Cigani, nazire se već snažna i duboka, potpuno ruska misao, koja
je kasnije izražena u tako harmoničnom savršenstvu u Onjeginu, gde se
skoro taj isti Aleksa javlja, ali ne više u fantastičnoj svetlosti, već
u opipljivo-realnom i razumljivom obliku.
 U Aleksu Puškin je našao I genijalno ocrtao nesrećnog skitnicu koji se
potuca po svojoj rođenoj
zemlji, onoga istorijskog ruskog paćenika koji se po istorijskoj
neophodnosti pojavio u našem društvu, odvojenom od naroda. On ga,
naravno, nije našao samo kod Bajrona. Taj tip je vjeran i bez pogreške
pogođen, on je stalan i trajno ukorijenjen u našoj ruskoj zemlji. Ti
ruski beskućnici-skitnice potucaju se još i do danas i njihovo
skitanje, izgleda, neće se tako skoro svršiti. Oni, istina, ne idu
danas više u ciganske tabore, da u tom divljem i neobičnom ambijentu,
kod Cigana, traže svoje svjetske ideale i da se u naručju prirode
odmaraju od haotičnog i apsurdnog života našega ruskoga -
inteligentnoga društva, ali zato udaraju u socijalizam, koga za Alekovo
vrijeme još nije bilo, idu sa novom vjerom na drugu njivu i rade još na
njoj revnosno, vjerujući - kao i Aleko - da će svojim fantastičnim
radom postići svoje smjerove i sreću ne samo za sebe već i za čitavo
čovječanstvo. Jer ruskoj skitnici je potrebna sreća čitavoga svijeta,
da bi se mogao smiriti: od toga on ne popušta nikako, - razumije se,
dok se radi samo po teoriji. To je uvijek onaj isti ruski čovjek, koji
se javlja samo u raz¬nim epohama. Taj čovjek, ponavljam, začeo se baš
početkom drugog vijeka poslije velike Petrovske reforme, u našem
inteligentnom društvu, otrgnutom od naroda, od narodne snage. Aleko,
narav¬no, još ne umije da pravilno izrazi svoju tugu: kod njega je sve
to još nekako apstraktno, u njemu vidimo samo čežnju za prirodom, žalbu
na velikosvjetsko društvo, svjetske težnje, plač za istinom, koju je
neko neđe izgubio i koju on nikako ne može da nađe. Ima tu malo
Žan-Žaka Rusoa. U čemu se sastoji ta istina, đe bi se i u čemu ona
mogla manifestovati i kada je stvarno iz¬gubljena - on, razumije se, ne
može ni sam da kaže, ali on pati, pati iskreno. Jasno je, žena, „divlja
žena“, kako kaže jedan pjes¬nik, mogla mu je još ponajprije pružiti
nadu na spasenje od nje¬gove patnje, i on se sa lakomislenom ali
strasnom vjerom hvata za Zemfiru: „Evo, misli, đe je moj spas, evo đe
je, možda, moja sreća, ođe u naručju prirode, daleko od svijeta, ođe
kod ljudi koji nemaju civilizacije ni zakona!“ I šta se ispostavlja? -
kod prvog sukoba sa uslovima te divlje prirode on ne izdržava i prlja
krvlju svoje ruke. Nesrećni fantasta ne samo što nije valjao za
svesvjetsku harmoniju, već nije bio potreban ni Ciganima i oni ga
ćeraju - bez osvete, bez zlobe veličanstveno i prostodušno:

O, ostavi nas, gordi čovječe

Divljaci smo, za zakon mi ne znamo,
Mi ne mučimo i ne kažnjavamo.

Sve je to, razumije se, fantastično, ali „gordi čovjek“ je realan i

vješto pogođen. Puškin ga je kod nas prvi pogodio, i to treba pamtiti.
Ne, ta genijalna poema nije podražavanje. U njoj se već naslućuje rusko
rješenje problema, „prokletoga problema“, u du¬hu narodne vjere i
pravde: „Smiri se, gordi čovječe, i prije svega skrši svoju gordost.
Smiri se, besposleni čovječe i pregni na posao najprije na svojoj
njivi“, to je rješenje po narodnoj pravdi i po narodnom razumu. „Nije
istina van tebe, već u tebi samom: nađi sebe u samom sebi, potčini se
sam sebi, zagospodari sam sobom - i sagledaćeš istinu. Ta istina nije u
stvarima, nije van tebe, nije tamo neđe iza mora, ona je prije svega u
tvom sopstvenom radu na samom sebi: pobijediš li sam sebe, smirićeš se
- i postaćeš slobodan, kako nikad nijesi mogao ni zamisliti, započećeš
veliko djelo i oslobodićeš i druge, poznaćeš sreću, jer će se život
tvoj ispuniti i razumjećeš najzad narod svoj i svetu istinu njegovu.
Svesvjetske harmonije nema ni kod Cigana ni niđe na drugom mjestu, ako
je ti prvi nisi dostojan, ako si zloban i gord i ako zahtijevaš „da ti
se život dadne zabadava i ne pomišljajući da za njega treba platiti“.
To rješenje problema je u Puškinovoj poemi snažno nagoviješteno. Ono je
još jasnije izraženo u Evgeniju Onjeginu, poemi koja nije više
fantastična več opipljiva, realna, u kojoj je pravi ruski život
utjelovljen sa toliko stvaralačke snage i sa toliko savršenosti, kao
nikad prije Puškina, a valjda ni poslije njega.
Onjegin dolazi iz Petrograda - obavezno iz Petrograda, to je u poemi
bilo nesumnjivo neophodno, i Puškin nije mogao pre¬puštiti tako krupnu
realnu crtu u biografiji svoga junaka. U početku poeme on je još napola
đilkoš i svjetski čovek, još je i suviše malo živio, da bi mogao biti
već razočaran životom. Ali ga već i tada počinje pohađati i uznemiravati

Dosade tajne plemeniti demon.

U zabačenoj provinciji, u srcu svoje domovine, on se, na¬ravno, ne

osjeća kod svoje kuće. On ne zna šta da radi tu, izgleda sam sebi kao
gost u svojoj sopstvenoj kući. Kasnije, potucajući se od dosade po
svojoj rođenoj zemlji i po inostranstvu, on - kao čovjek neosporno
uraan i neosporno iskren - osjeća da je i u tuđini sam sebi tuđ.
Istina, i on voli svoj zavičaj, ali nema prema njemu povjerenja. Slušao
je on, naravno, i o domaćim idealima, ali im ne vjeruje. On vjeruje
samo u potpunu nemogućnost bilo kakvog ra¬da na domaćoj njivi, a na sve
koji vjeruju da je takav rad moguć - i kojih je i onda kao i danas bilo
malo - on gleda sa tužnim podsmijehom. Lenskog je ubio prosto iz
dosade, iz neke neodređene čežnje za nečim, ko zna, možda iz čeznje za
svjetskim idealom, -to i suviše liči na nas, to je vjerovatno. Tatjana
je sasvim drugačija: to je čvrst tip, koji stoji stabilno na svom
podnožju. Ona je dublja od Onjegina, - i naravno - pametnija. Ona već
samim svo¬jim plemenitim instinktom predosjeća đe je i u čemu je
istina, što se i pokazalo u završetku poeme. Puškin bi, možda, bolje
uradio, da je svojoj poemi dao Tatjanino ime, a ne Onjeginovo, jer ona
je neosporno glavna junakinja poeme. Ona je tip pozitivan, a ne
negativan, tip pozitivne ljepote, ona je apoteoza ruske žene i njoj je
pjesnik odredio da iskaže misao poeme u znamenitoj sceni poslednjeg
Tatjaninog susreta sa Onjeginom. Moglo bi se čak reći da se u ruskoj
umjetničkoj literaturi nije skoro nikada više ponovio toliko lijep
pozitivan tip ruske žene - izuzev, možda, lik Lize u Turgenjevljevom
Plemićkom gnezdu. Ali Onjegin, vičan da gle¬da sa visine, nije uopšte
nikako shvatio Tatjanu, kada ju je prvi put sreo u zabačenoj
provinciji, u skromnom liku čiste nevine đevojke, koja je od samog
početka osjetila pred njim neku strepnju. On nije bio u stanju da u
sirotoj đevojci zapazi njenu završenost i savršenstvo, pa je možda nju
zbilja smatrao za „moralni embrion“. Ona - embrion, i to još poslije
njenog pisma Onjeginu! Ako je u toj poemi neko embrion, onda je to
zacijelo samo on, Onjegin, to je neosporno. Ta on nju uopšte nije ni
mogao shvatiti: zar je on poznavao čovječiju dušu? On je apstraktan
čovjek, ne¬mirni fantasta kroz čitav svoj život. Nije on nju shvatio ni
kasnije, u Petrogradu, u liku otmene dame, kada je, kako kaže u svom
pismu Tatjani „razumijevao u duši sva njena savršenstva“. To su,
međutim, samo prazne riječi: ona je prošla kroz njegov život - mi¬mo
njega, on je nije shvatio ni ocijenio; u tome i jeste tragedija
njihovog romana. O, da je nešto onda, na selu, kod prvog susreta s
njom, stigao tamo iz Engleske Čajld-Harold ili da se nekako tu obreo
sam lord Bajron, pa videći njenu skromnu i ustreptalo-zaplašenu
ljepotu, da ga je upozorio na nju, - o! Onjegin bi smjesta bio poražen
i zadivljen. Ali, to se nije dogodilo i on, koji je tražio svesvjetsku
harmoniju, očitao joj je propovijed i postupio ipak sas¬vim pošteno, pa
se onda, sa svojim vaseljenskim bolom i sa rukama okrvavljenim u glupoj
srdžbi, puštio u skitnju po domovini, ne zapažajuči je, i klicao kletvu:

Ja pun sam snažnog života i mlad,

A šta da čekam - tugu, čežnju, jad!
Tatjana je to shvatila. U besmrtnim strofama svoga romana pjesnik je
opisao kako je ona posjetila dom toga čovjeka, za nju još uvijek
čudnovata i zagonetna, da ne govorim o umjetničkom savršenstvu,
nedostižnoj ljepoti i dubini tih strofa. Vidimo je u njegovom kabinetu
kako razgleda njegove knjige, stvari, predmete, kako se stara da iz
njih odgonetne njegovu dušu, da riješi svoju zagonetku, pa najzad taj
„moralni embrion“ zastaje zamišljeno, sa čudnovatim osmijehom,
naslućujuči rješenje zagonetke i njene usne šapuču tiho:

Da nije on parodija tek jedna ?