HITLER

+ A D O L F H I T L E R +

Adolf Hitler (* 20. travnja 1889. u Braunau am Inn (Austrija), † 30. travnja 1945. u
Berlinu), njemački političar, državnik, vođa (Führer) Njemačke Nacionalsocijalističke
radničke stranke (Nacističke stranke) kao i Nacističke Njemačke od 1933. do 1945. i to na
dužnosti njemačkog kancelara, vrhovnog državnika, predsjednika države i diktatora.

Kao animirani i karizmatični govornik, Hitler je smatran kao jedan od značajnijih vođa u
svjetskoj povijesti. On je uspio angažirati njemački vojno-industrijski kompleks u izbavljanju
države iz ekonomske depresije koja je vladala nakon završetka Prvog svjetskog rata, a u svom
zenitu, imao je vlast nad većinom Europskog kontinenta.

Hitlerov pokušaj stvaranja Velike Njemačke (Grossdeutschland), prvo mirnim putem preko
lobiranja i stvaranjem pritiska kroz njemačko življe putem masovnih pokreta i referenduma u
okolnim zemljama. U malom vremenskom rasponu uspio je pripojiti Austriju (Anschluss) te
pojedine dijelove Čehoslovačke sa njemačkim življem. Invazijom na Poljsku 1939. nakon
propalog pokušaja da kroz pritiske povrati teritorije izgubljene nakon Prvog svjetskog rata,
izbija 2. svjetski rat gdje je u nešto manje od punih 6 godina sukoba između bloka Osovina i
Saveznika proizvedo razaranje velikog dijela Europe. Hitler je također smatran glavnim
ideologom rasne politike nacističke Njemačke, kao i idejnog pokretača politike istrebljenja
naroda i rasa u Holokaustu. Hitlerov san - stvoriti tisućljetni Reich, super državu u kojemu
bi njemački narod imao apsolutnu vlast - slomio se 30. travnja 1945., kada je Hitler izvršio
samoubojstvo u svom bunkeru, ispred nadiruće sovjetske Crvene armije.

Sadržaj :
1. Djetinjstvo
2. Mladost i 1. svjetski rat
3. Kontroverze oko porijekla i odnosa sa porodicom
4. Nacistička stranka
5. Put do vlasti
6. Nacistički režim
6.1. Gospodarstvo i kultura
6.2. Ugnjetavanje
6.3. Ponovno naoružanje i nova udruživanja
6.4. Holokaust
7. Drugi svjetski rat
7.1. Početni potezi
7.2. Put do poraza
7.3. Poraz i smrt
8. Utjecaj
9. Hitler i njegov odnos prema religiji
10. Zdravlje
11. Hitlerova porodica
11.1. Porijeklo prezimena "Hitler"
12. Moderne kontroverze
12.1. Izvori
12.2. Vanjske poveznice

1
 HITLER

Djetinjstvo

Adolf Hitler je rođen u austrijskom graničnom gradu Braunau u 18:30 LMT 20.
travnja 1889., kao četvrto od ukupno šestero djece carinika Aloisa Hitlera i njegove žene
Klare (rođene Pölzl). Od sve djece preživjeli su on i sestra Paula. Zbog posla obitelj Aloisa
Hitlera preseljavala se često: prvo iz Braunaua u Passau, zatim u Lambach te naposlje u
Leonding bei Linz. U osnovnoj školi Hitler je bio dobar učenik, dok je pri upisivanju u
srednju školu 1900 u Linzu dva puta trebao ponoviti prijamni ispit, a ponavlja i prvi razred.
Dok je bio u srednjoj školi Hitler biva opčinjen Pan-germanskim pokretom i predavanjima
profesora Leopolda Poetscha. Pan-germanski pokret je snažno utjecao na Hitlera i stvaranje
njegova svjetonazora. U siječnju 1903. umire Hitlerov otac Alois, dok 4 godine kasnije u
prosincu 1907. od raka dojke umire Hitlerova majka Klara.
[edit]

Mladost i 1. svjetski rat

Nedugo poslije majčine smrti, s 18 godina života Hitler napušta Linz i odlazi u Beč, u
nadi da će postati likovni umjetnik. Kao siroče dobivao je mirovinu, a dodatne prihode
zarađivao je radeći ilustracije kuća i zgrada po narudžbi. Hitler se prijavio dva puta na
prijamni ispit u školi primijenjenih umjetnosti u Beču, ali u oba pokušaja nije prošao. Godine
1910., kada je naslijedio nešto novaca od pokojne tetke, gubi mirovinsku potporu. Nasljeđeni
novac je ubrzo potrošio, te bez zvanja i stalnog posla Hitler preživljava preslikavajući scene
sa razglednica koje je prodavao na trgovima, živeći u hostelima za beskućnike. Kad bi mogao,
posjećivao je operu i čitao. Tijekom ovog života na rubu egzistencije u Beču, Hitler se razvio
u antisemita, a nadahnuće je dobivao preko tada aktivnog antisemitskog publicista Lanz von
Liebenfelsa te političara kao Karl Lueger, tadašnjeg gradonačelnika Beča. Kroz svoj život na
dnu, te kroz utjecaj antisemitskoga tiska i političara Hitler je oblikovao svjetonazor u kojem
su figurirali tobožnja rasna superiornost germanske "rase" ("Arijevska rasa"), poimanje
povijesti kao povijesti rasnih borbi, te vjerovanje da su Židovi prirodni neprijatelji
"arijevske rase" i osnovni problem za loše stanje u njemačkoj i austro-ugraskoj ekonomiji.
Mržnja prema Židovima ili antisemitizam je bio duboko ukorijenjen početkom 20. stoljeća
u mnogim europskim zemljama; Austro-Ugarska nije bila izuzetak. U Beču, prije Prvog
svjetskog rata, živjela je oveća židovska zajednica koja je uključivala i mnoge ortodoksne
Židove koji bijahu lako prepoznatljivi po odijevanju i ponašanju (crni kaftani, govor na jidišu
itd.) Židovi su također bili aktivni u kulturi, ekonomiji, znanosti i bankarstvu- daleko
natprosječno u odnosu na postotni udio u pučanstvu.

Gornji ulomak je ukratko prepričana Hitlerova kvazibiografska ispovijest iz njegova djela

"Mein Kampf". No, moderni povjesničari (prije svih najvažniji suvremeni autoritet za Hitlera,
britanski povjesničar Ian Kershaw) smatraju da je do formiranja Hitlerova svjetonazora došlo
kasnije, tek u 1920-ima u ozračju frustracija izgubljenoga 1. svjetskoga rata, te da je Hitler
unatrag projicirao osnovne točke svoga političkoga programa (rasnu mitologiju temeljenu na
vulgarnom socijalnom darvinizmu, antisemitizam i pangermanizam, slavofobiju i nacionalni
ekspanzionizam). Za bečko razdoblje nema potvrđenih iskaza o Hitlerovim navodnim
animozitetima i preferencijama.

Hitler se 1913. seli u Munchen kako bi izbjegao služenje vojnog roka u Austro-Ugarskoj
vojsci, no nedugo poslije biva uhićen od habsburških vlasti, te poslije medicinskog pregleda
proglašen nesposobnim za vojnu službu. S vojnom otpusnicom vraća se u Munchen i ulaskom

2
 HITLER

Njemačkog carstva u 1. svjetski rat dragovoljno prilazi Bavarskoj vojsci u kolovozu 1914. Bio
je na bojištima Francuske i Belgije kao kurir i pismonoša. Iako je Hitlerova vojna služba bila
primjerna, zbog toga što nije bio njemački državljanin nikad nije bio unaprjeđivan iznad čina
kaplara. U službenim izvješćima Hitler bijaše dva puta pohvaljen za hrabrost na bojištu, te je
odlikovan Željeznim križem druge klase u prosincu 1915., a u kolovozu 1918. dobija Željezni
križ prve klase (kaplari su rijetko primali ovo odlikovanje). Kraj rata Hitler dočekuje u bolnici
na bojištu gdje se liječio od kratkoročnog sljepila koje je zadobio trovanjem bojnim otrovom
na bojišnici. Šokiran kapitulacijom carske Njemačke u studenom 1918., Hitler je ostao u
uvjerenju da njemačka vojska nije bila poražena u ratu, nego je, navodno, "izdana" od skupine
koju su činili ratni profiteri, Židovi, socijalisti i razni nenjemački "unutarnji neprijatelji" koji
su se uvukli u vladajuće strukture.
[edit]

Kontroverze oko porijekla i odnosa sa porodicom

U propagandističkoj knjizi "Mein Kampf" (Moja borba), Hitler opisuje svog oca kao
naprasita tiranina, dok u stvarnosti ništa ne upućuje na to da je on odgojen drukčije od ostale
djece toga doba. Što je Hitler svome ocu za vrijeme njegova života zamjerio, bilo je to da je
njegov otac bio vanbračni sin Anna Maria Schicklgruber (Hitlerov djed) i 1876. u svojoj 40-
toj godini života Hitlerov otac Alois je promijenio svoje prezime u Hitler. Da li je kasniji muž
od Aloisove majke u stvarnosti bio Hitlerov djed, to nikada nije bilo dokazano. Johann Georg
Hiedler nikada nije priznao njegovo očinstvo. Ovaj podatak su saveznici mnogo koristili za
vrijeme 2. svjetskog rata kada su saveznički avioni bacali propagandne letke iznad Njemačke
koje su započinjale sa Heil Schicklgruber. Ovo je isto bila i izvor napada Hitlerovih političkih
protivnika prije rata.

Postoje također izvori koji upućuju da je Hitler dijelom Židov. Navodno, njegova baka, majka
njegovog oca Maria Schicklgruber začela dijeta dok je bila sluškinja u jednoj židovskoj
obitelji u Grazu (Austrija). Ovu tvrdnju pobijaju povjesničari Werner Maser i Ian Kershaw, jer
su Židovi bili protjerani iz Graza u 15. stoljeću te da se Židovi nisu imali pravo živjeti u
Grazu za vrijeme kada je Maria Schicklgruber radila kao sluškinja u tom gradu.
[edit]

Nacistička stranka

Nakon završetka Prvog svjetskog rata Hitler je ostao u vojnoj službi, koja je sada bila
angažirana u suzbijanju socijalističkih pobuna koje su izbijale diljem Njemačke, uključujući i
Munchen, gdje se Hitler vratio 1919. Hitler je također sudjelovao u obučavanju u
'nacionalnom razmišljanju' koje je vodio "Odjel za obučavanje i propagandu" (Dept lb/P)
bavarske "Reichwehr" skupine, koje je predvodio kapetan Mayr. Cilj ove skupine bilo je
stvaranje 'žrtvenog jarca' za izbijanje Prvog svjetskog rata te stvaranje krivca za poraz
Njemačke. Krivac je pronađen u 'Internacionalnom Židovstvu", komunistima i kao i
političarima svih boja i oprijedeljenja.

Zbog svoje inteligencije i govorničkih sposobnosti, Hitler je bio imenovan "V-Mann"-om

"Skupine za prosvjetljavanje" kojem je bio cilj utjecanje na vojnike koji su imale isti
svjetonazor, a glavni štab je također odredio da infiltrira jednu malu nacionalistički
orijentiranu stranku Njemačku radničku stranku u srpnju 1919. Hitler je postao članom
Njemačke radničke stranke u rujnu 1919., gdje se upoznao sa Deitrichom Eckartom anti-
semitom i ključnim članom stranke.

3
 HITLER

1920. Hitler je otpušten iz vojske te je odmah nakon toga sasvim se uključio u aktivnosti
Njemačke radničke stranke. Ubrzo je postao njezin vođa i promijenio joj ime u Njemačka
nacional-socijalistička radnička stranka (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei,
NSDAP), znanu i kao Nacistička partija . Hitler je ubrzo shvatio da ima dva talenta:
govorništvo i nadahnjivanje osobne lojalnosti. Njegovi ulični govori u kojima je napadao
Židove, socijaliste i liberale, kapitaliste i komuniste, osvojilo je umove privrženih sljedbenika,
od kojih su prvi postali: Rudolf Hess, Hermann Göring i Ernst Röhm. Jedan od
obožavatelja je bio i njemački feldmaršal Erich Ludendorff, kojeg je Hitler odlučio
iskoristiti kao paravan za preuzimanje političke moći u Munchenu, središtu Bavarske, kroz
takozvani Hitlerov puč ili Marš na Berlin 8. studenog 1923., kada su nacisti započeli marš iz
jedne pivnice do Bavarskog ministarstva rata u cilju izbacivanje tadašnje Bavarske vlade koju
su sačinjavali desni separatisti, a poslije su namjeravali marširati prema Berlinu. Kod tog
pokušaja bavarska vojska je uspjela brzo raspršiti naciste i uhititi Hitlera. U želji da zadrži
poziciju vođe Hitler je imenovao Alfreda Rosenberga za privremenog vođu.

Na sudu, Hitler je bio optužen za veleizdaju i u travnju 1924. sud je presudio kaznu od pet
godina zatvora, biva zatvoren u Landsbergu. Dok je bio u zatvoreništvu Hitler je diktirao
knjigu Mein Kampf (Moja borba) svome zamjeniku Rudolf Hessu. U prosincu 1924. Hitler sa
svojim sljedbenicima biva pušten iz zatvora, nakon što je bila proglašena amnestija. Nakon
izlaska iz zatvora započinje sa dugim naporom da ojača stranku; 1925. osniva zaštitarsku
jedinicu Schutzstaffel (SS), elitnu jedinicu obučenu u crno koju je predvodio Heinrich
Himmler jedan od glavnih provoditelja Hitlerovih planova za istrebljenje Židova i ostalih
naroda i rasa tijekom 2. svjetskog rata.

Za mnoge Nijemce Hitler je bio izbavitelj države iz teške ekonomske krize koja je harala u to
doba, te isto i osoba koja se javno izražava za neizvršavanje obveza Versajskog sporazuma,
sporazuma koji je bio nametnut Njemačkoj kao poraženoj strani Prvog svjetskog rata.
Njemačka je nakon Prvog svjetskog rata kroz Versajski sporazum izgubila mnogo: kolonije po
svijetu (Afrika, Azija, Pacifik) te teritorij u Europi, trebala je snositi u cijelosti krivicu za
izbijanje Prvog svjetskog rata te isplatiti reparacije u vrijednosti od 32 milijarde maraka,
izgubiti cijelu ratnu mornaricu, i smanjiti vojne snage na 100,000 vojnika.... Odredbe
Versajskog sporazuma bile su teške, i Nijemci su ga prezirali. Hitler je to dobro znao, te je
iskoristio takve osjećaje i pretvorio ih je u glasove. Isprva, zbog jednostavne retorike oko
krivljenja svjetskog židovstva nije dobio mnogo glasova, no rafiniranjem svoje političke
poruke kombiniranjem antisemitskih ideja skupa sa kritiziranjem Weimarskog sistema i
stranki koje su je podržavale, nacisti su polako počeli pretvarati u glasove na izbornim
mjestima.
[edit]

Put do vlasti

Hitlerov ključni trenutak je došao sa Velikom depresijom koja zahvatila Njemačku

1930. Demokratska vlada, uspostavljena u Njemačkoj 1919., takozvana Weimarska republika
nikada nije bila prihvaćena od konzervativnih političara, dok su joj se fašisti otvoreno
protivili. Socijaldemokrati i tradicionalne stranke centra, kao i stranke desnice nisu imale
program ni odgovor za Veliku depresiju, jedino su Nacisti imali nešto što se moglo nazvati
programom te su na izborima u rujnu 1930. dobili 18% glasova ili 107 mjesta u Reichstagu
(njemačkom parlamentu) i tako su postali druga stranka po veličini.

4
 HITLER

Većina glasova za naciste došla je od njemačkih seljaka, vojnih veterana i srednjeg sloja, to
jest slojeva u njemačkom društvu koji su bili najviše pogođeni sa visokom inflacijom iz 1920-
tih te nezaposlenošću koja je vladala tokom Velike depresije. Urbana radnička klasa nije
previše obraćala pažnju na Hitlera i naciste, dok su gradovi kao Berlin te Ruhrska oblast bili
izričito protiv Hitlera. Izbori iz 1930. bili su katastrofa za vladu desnog centra na čelu sa
Heinrich Brüningom, koja sada nije imala većinu u parlamentu. U prosincu 1931. godine
izbio je skandal sa Hitlerovom nećakinjom [Geli Raubal]. Pronađena je mrtva u svojoj
spavaćoj sobi počinivši samoubojstvo iz pištolja koje je Hitler posjedovao. Hitler je dao svoj
stan u Münchenu na korištenje svojoj polusestri Angeli i njenoj kćeri Geli 1929. Neki glasovi
su bili da je Geli počinila samoubojstvo zbog ljubavne veze sa Hitlerom, što nikada nije bilo
potvrđeno. Ova tragedija je duboko potresla Hitlera.

Pošto su Brüningove mjere za stabilizaciju nisu urodile plodom, vlada je nastojala izbjeći
predsjedničke izbore 1931. te su sa nacistima htjeli stupiti u dogovor za produženje mandata
predsjednika Paul von Hindenburga kao i njegovog kabineta. Hitler je odbio dogovor te je
nastupio u predsjedničkim izborima protiv Hindenburga, i uspio je doći drugi u u prvom kao i
u drugom krugu izbora, dobivši nešto više od 35% glasova u drugom krugu u travnju 1932.

Nakon što je pobijedio predsjedničke izbore Hindenburg je raspustio vladu i imenovao je

novu vladu s Franz von Papenom na čelu. Papen je odmah najavio izbore za Reichstag za
srpanj 1932. Na tim izborima Nacisti su dobili 230 sjedala i tako su postali najveća stranka u
Reichstagu. Većinu u Reichstagu sačinjavali su nacisti i komunisti, te je sastavljanje bilo
kakve vlade u koaliciji sa nekom od klasičnih stranaka bilo nemoguće. Poslije izglasavanje
nepovjerenja Papenovoj vladi koju je podržavalo 84% zastupnika, najavljeni su novi izbori.

Papen i Katolička stranka centra (Zentrumspartei) započeli su pregovore s nacistima za

formiranje koalicijske vlade, ali Hitler je postavio teške uvjete; zahtijevao je mjesto kancelara
te predsjednički dogovor o dobivanju mogućnosti korištenja izvanrednih mjera. Propast
dogovora s vladom, kao i želja nacista da zadobiju podršku radničke klase samo je odvratila
pojedine njihove pobornike, pa su tako izborima u studenom 1932., nacisti izgubili nešto
glasova i sjedala u Reichstagu. Ovaj gubitak podrške nije uvelike smanjilo njihovu moć, jer su
još ostali stranka s najviše sjedala u parlamentu. Pošto Papen nije uspio formirati vladu,
predsjednik Hindenburg otpušta ga i imenuje generala Kurt von Schleichera koji je obećao
da će uspjeti sastaviti većinsku vladu u pregovorima sa socijaldemokratskim radničkim
strankama kao i sa disidentskim nacističkom frakcijom predvođenom Gregor Strasserom.

Papen i Alfred Hugenberg, koji je također bio predsjednik Njemačke nacionalne narodne
stranke (DNVP), stranka koja je prije nacista bila vodeća desna stranka u Njemačkoj.
Hugenberg je nagovarao Hindenburga da imenuje Hitlera kancelarom u koaliciji sa DNVP-
om., uvjeravajući da će DNVP kontrolirati Hitlera. U nemogućnosti da stvori koalicijsku
vladu Schleicher je tražio od Hindenburga da raspusti Reichstag i opet raspiše izbore.
Hindenburg ga je otpustio i imenovao je Hitlera kancelarom, Papena za zamjenikom
kancelara, dok je Hugenburg bio imenovan za (blagajnika) ministra ekonomije. Kabinet
predsjednika sadržao je samo još tri predstavnika nacističke stranke:Hitlera, Göringa, i
Wilhelm Fricka. Na 30. siječnja 1933, Adolf Hitler je položio je službenu zakletvu za
kancelara Reichstaga.

Na izborima u ožujku 1933., nacisti su dobili 44% glasova, te su u koaliciji sa DNVPom

držali su većinu sjedala u Reichstagu. Dobivši tako većinu u Reichstagu, koalicija je isključila
komuniste iz parlamenta i tako se riješila oporbe. Nedugo nakon toga prošao je Zakon

5
 HITLER

punomoći - Enabling Act, koji je Hitlera postavio za diktatora, dok je nacistički kabinet imao
moć stvaranja novih zakona bez uplitanja Reichstaga. U Zakonu punomoći, nacistički
kabinet mogao je samo potvrditi prijedloge koje je postavio kancelar, a diktatorske su ovlasti
trebale isteći nakon četiri godine ili u slučaju da se uspostavi nova vlada. Ovaj zakon bio je
produžavan bez ikakve debate ili oporbe sve do kraja Drugog svjetskog rata.

Odmah nakon izglasavanja zakona o punomoći, nacistički kabinet je izglasao cijeli niz
dekreta kroz koje se zabranio rad stranki, kao i bilo kakve opoziciji ili kritike nove vlasti.
U samo nekoliko mjeseci nakon imenovanja za kancelara, Hitler je zadobio apsolutnu vlast.
U kolovozu 1934. umire predsjednik Paul von Hindenburg, i umjesto raspisivanja izbora za
novog predsjednika, Hitlerov kabinet je izglasao zakon o spajanju uloge kancelara i
predsjednika. Hitler je sada imao tri funkcije: predsjednik nacističke stranke, kancelar, i
predsjednik države. Ovu konsolidacija snaga bila je potvrđena od strane biračkog tijela
sredinom kolovoza 1934.
[edit]

Nacistički režim

Osiguravši apsolutnu političku vlast bez većinske podrške njemačkog biračkog tijela,
Hitler je htio zadobiti njihovo povjerenje kroz svoje govore, kao i kroz vještu medijsku
kampanju koju je provodio njegov šef propagande dr. Joseph Goebbels. Goebbels je u
suradnji sa Hitlerom i Nacističkom partijom uspio uvjeriti većinu Nijemaca da je Hitler
spasitelj Njemačke od ekonomske depresije, komunista, Versajskog ugovora i jarma Židova.
[edit]

Gospodarstvo i kultura

Čim je zadobio moć, Hitler je pokrenuo jednu od najvećih ekonomskih ekspanzija

Njemačke. Povećao je industrijsku proizvodnju i pokrenuo je velike građevinske pothvate:
izgradnju auto cesta (autobahn), željeznica, akumulacijskih jezera, stanova... Kroz ovu
ekspanziju ostvario je gotovo potpunu zaposlenost, i proširio je ekonomsku i industrijsku
bazu. Kroz propagandu i razne druge programe promovirao je razvoj zdravstva, školstva i
obiteljskog života u kojem muškarci rade dok žene brinu za "kuću, djecu i odlaske u crkvu".

Hitler je želio perfekciju (po nacističkim idealima), te je sponzorirao velike arhitektonske

projekte, a jedan od njih bile su i ljetne olimpijske igre u Berlinu 1936. One su predstavljene
kao reprezentacija Njemačke vrline. Albert Speer je imao titulu glavnog arhitekta Rajha, a
napravljeni su i planovi o preuređenju Berlina (Germania) po uzoru na stari Rim.
[edit]

Ugnjetavanje

Svoje protivnike, kritičare kao i ostale nepodobnike Hitler je držao na oku kroz tajnu
policiju Gestapo, te kroz elitne paravojne jedinice SA i SS koje su vršile teror nad svim koji
su se suprotstavljali novom poretku. Mnogi su tako završili u koncentracijskim logorima, dok
su se mnogi iselili uključujući i polovinu njemačkih Židova.

U Noći dugih noževa 29. lipnja–30. lipnja 1934. Himmler po naredbi Hitlera ubija Ernst
Röhma glavnog komandanta SA i njegov najbliži krug suradnika, kao i druge političke

6
 HITLER

protivnike i potencijalne protivnike. Na 2. kolovoza 1934 predsjednik Hindenburg umire, i

Hitler odmah spaja urede kancelara i predsjednika i imenuje sebe vođom (Führer) Njemačke.
Ovim imenovanjem svi pripadnici vojske od sada su davali svoju službenu zakletvu Hitleru, a
ne Njemačkoj i njemačkom narodu. Ovo spajanje ureda predsjednika i kancelara bilo je
izglasano u parlamentu nekoliko sati nakon Hindenburgove smrti. Plebiscitom na 19.
kolovoza 1934. 89.9% birača potvrđuje da se slaže sa spajanjem dvaju ureda i novim
ovlastima Hitlera.

Nacistički kabinet 1935. kroz Nurenburgskim zakonom oduzima Židovima pravo na

njemačko državljanstvo, te su protjerani sa svih državnih poslova, zabranjeno im je bavljenje
bilo kakvim profesionalnim zvanjima i nije im bilo dozvoljeno posjedovati tvrtke. Na židove
se obrušila medijska kampanja mržnje. Pritisak na Židove je stalno jačao: 1938. u Kristalnoj
noći 'Kristallnacht' spaljene su sve knjige koje su napisali pisci židovskog porijekla. Pod
ovim pritiscima između studenog 1938. i rujna 1939. iz Njemačke bježi više od 180,000
Židova, dok sva imovina koja je ostala iza njih je nacionalizirana. Od 1941. donesen je zakon
gdje su svi Židovi bili primorani nositi žutu Davidovu zvijezdu kada se nalaze na javnim
mjestima.
[edit]

Ponovno naoružanje i nova udruživanja

U ožujku 1935. Hitler je prekršio Versajski ugovor, nakon što je ponovno uveo
regrutaciju te počeo naoružavati Njemačku. Stvorio je novu ratnu mornaricu (Kriegsmarine)
i vojno zrakoplovstvo (Luftwaffe). Regrutiranjem velikog broja muškaraca i žena u vojne
jedinice, smanjilo je nezaposlenost no isto izobličio ekonomiju Njemačke.

Godinu dana poslije, u ožujku 1936. Hitler je ponovno je prekršio Versajski ugovor,
reokupiravši demilitariziranu zonu Rajnske oblasti. Kada je Hitler vidio da nikakav vojni
odgovor nije slijedio od Britanije i Francuske, njemu je to dalo hrabrosti u novim pothvatima.
U srpnju 1936. izbija Španjolski građanski rat, i Hitler šalje svoje vojne snage da pomognu
pučistu generalu Franciscu Francu da zauzimanju vlasti. Francisco Franco je poveo puč
protiv koalicije lijevih stranaka Narodni front koji su pobijedili na izborima. Španjolska je
postala probni poligon za njemačku vojsku i avijaciju, gdje su se oprobavala nova oružja kao i
upotreba novih vojnih doktrina.

Između Njemačke i Italije proglašeno je savezništvo - nazvano Osovina. Ovo savezništvo

je proklamirao Galeazzo Ciano 25. listopada 1936., koja je kasnije proširena
priključivanjem Japana, Mađarske, Rumunjske i Bugarske. Ovo kolektivno savezništvo
se zvalo [Sile osovine].
[edit]

Holokaust

Između 1942. i 1945., SS skupa sa kolaboracionističkim vladama i regrutima u

zemljama pod njemačkom okupacijom, sistematski su ubili 3.5 milijuna Židova u
koncentracijskim kampovima, ili kroz robovski rad, izgladnjivanjem, masovnim
strijeljanjima, bolešću.. Osim Židova u ovo sistematsko ubijanje također su bili uključeni i
sljedeći: komunisti, homoseksualci, Romi, hendikepirane osobe, mentalno zaostale osobe,
psihički bolesne osobe, sovjetski ratni zarobljenici, pripadnici vjere Jehovinih svjedoka,

7
 HITLER

poljski intelektualci, protivnici nacističkog režima, katolički i protestantski svećenici i

redovnici, vođe radničkih sindikata i mnogi drugi. Ova eliminacija nepoželjnih od strane
nacista naziva se Holokaust.

U ovom istrebljenju (genocidu) glavnu ulogu igrao je Himmler, dok su ostale nacističke
glavešine skupa sa Hitlerom su podržavali ideju o masovnom istrebljenju Endlösung Židova
korištenjem otrovnog plina. Ova odluka je pala negdje u jeseni 1941., te se odluka kasnije
referira i spominje pod nazivom "Završna solucija židovskog pitanja“. Da bi se uspostavila
bolja koordinacija između raznih državnih tijela organizirala se konferencija u blizini Berlina
koja je nazvana Konferencija u Wannseeu, koja je održana 20. siječnja 1942 na kojem su
sudjelovalo petnaest glavnih nacističkih službenika. Konferenciju su predvodili Reinhard
Heydrich i Adolf Eichmann. Zabilješke i dokumentacija sa ove konferencije su najbolje
dokazali da je Holokaust bio planiran s vrha. Nekoliko tjedana poslije, 22. veljače 1942.
Hitler je izjavio svojim najbližim suradnicima: "...zdravlje nacije ponovno povratit ćemo
kada se riješimo Židova".

II. svjetski rat

Početni potezi

Pritiskom na svoju rodnu Austriju Hitler je 12. ožujka 1938. prisilio na ujedinjenje s
Njemačkom (Anschluss) kada je napravio trijumfalni ulazak u Beč. Nedugo poslije pojačao je
krizu, odlučio je pripojiti Sudete, područje tadašnje Čehoslovačke u kojem su većina žitelja
bili Nijemci. Uskoro zatim kroz Munchenski sporazum u rujnu 1938. kroz pregovore sa
britanskim premijerom Neville Chamberlainom uspijeva dobiti Sudete i s time je bio spriječen
rat, no time su se samo povećali Hitlerovi apetiti, i još tome američki 'Time Magazine'
proglasilo je Hitlera - Man of the Year ili čovjekom godine za 1938.

Nakon nepunih godinu dana Hitler je naredio njemačkoj vojsci da uđe u Danzig 10. ožujka
1939., i kod ovog poteza Britanija i Francuska su izgubili strpljenje te su odbili udovoljiti
Hitlerovom zahtjevu za pripajanje dijela teritorija Poljske koje je Njemačka izgubila
Versajskim ugovorom. Pošto zapadne sile nisu uspjele sklopiti dogovor o savezništvu sa
Sovjetskim savezom propala je šansa za napad, i Hitler je uspio napraviti tajni pakt o ne
napadanju (Molotov-Ribbentrop pakt) na 23. kolovoza 1939. sa SSSR-om. Osam dana
poslije 1. rujna 1939. Njemačka napada Poljsku, dok Britanija i Francuska objavljuju rat
ispunjavajući ugovor o agresiji sa Poljskom na iznenađenje Hitlera.

Nakon što je osvojena Poljska krajem rujna 1939., Hitler je započeo izgrađivanje sile koja se
kolokvijalno zvala "sitzkrieg" ili stajaći rat, ova faza je završila u ožujku 1940., napadom na
Dansku i Norvešku. U svibnju 1940., Hitler je zapovjedio napad na Francusku, prilikom čega
je bila osvojena Belgija i Nizozemska. Francuska je kapitulirala 22. lipnja 1940. Ovi brzi
uspjesi su ohrabrili Njemačke saveznike, posebno Italiju, koja se priključila u rat u ožujku
1940.

Britanske jedinice povukle su se na sjevernu obalu Francuske kod Dunkirka, i poslije na

Britansko otočje sa ostacima francuskih vojnih jedinica. Hitler odmah započinje sa opsadom
Britanije u Bitci za Britaniju koja je trajala sve do svibnja 1941. Kroz 1941. Hitler osvaja
Jugoslaviju i Grčku. Istočna Europa i Balkan nalazi se u okupaciji ili u savezništvu sa
Hitlerom. Kada je osigurao pola Europe, Hitlerove ambicije nakon neuspjele opsade Velike

8
 HITLER

Britanije usmjerava svoj pogled na istok te 22. lipnja 1941., Hitler je napao SSSR sa 3
milijuna njemačkih vojnika, prekršivši tako pakt o ne napadanju koji je bio sklopljen dvije
godine ranije. U invaziji na SSSR, koja nazvana Operacija Barbarossa, Hitlerove snage su u
munjevitom napadu uspjeli osvojiti veliki dio evropskog dijela SSSR-a i desetkovati Crvenu
armiju. Njemačke snage su uspjele prodrijeti do Moskve, ali su u prosincu 1941. bili odbijeni
i primorani na povlačenje zbog jake zime, neopremljenosti za uvjete a i zbog žestokog otpora
sovjetskih snaga. Operacija Barbarossa je propala u svojoj namjeri da osvoji Moskvu i da
ostvari brzu pobjedu nad Crvenom armijom.
[edit]

Put do poraza

U Bitci za Staljingrad Njemačka vojska je pretrpjela prvi ozbiljni poraz u ratu, dok u
sjevernoj Africi, Britanija je porazila Njemačke snage u bitci kod El Alameina slomivši
Hitlerove planove da osvoji Sueski kanal i Srednji Istok. Ovi porazi napravili su preokret u
Drugom svjetskom ratu, jer su poslije njih Hitlerovi vojni potezi postali eratični, dok je
svakim danom Njemačka vojna sila i ekonomija slabila. Hitlerovo zdravlje je postalo je sve
slabije: njegova lijeva ruka je drhtala, i Hitler je imao teškoće je kontrolirati. Biograf Ian
Kershaw smatra da su Hitler bolovao od Parkinsonove bolesti.

Hitler je deklarirao rat protiv SADa 11. prosinca 1941. zbog pakta s Japanom, i time je stavio
Njemačku protiv koalicije koju su sačinjavale: SAD (najveća industrijska i financijska sila tog
vremena), najveće tadašnje zemaljske imperije Britanske imperije, kao i protiv jedne od
najmnogoljudnije nacije Sovjetskog saveza.

Nakon iskrcavanja saveznika u Siciliji i na Talijanski poluotok 1943., Hitlerov saveznik

Benito Mussolini je zbačen s vlasti. Na istoku Crvena armija je započela sa potiskivanjem
njemačkih snaga sa teritorija SSSR-a. Na 6. lipnja 1944. saveznici iskrcavanju se na obalama
sjeverne Francuske, i tako su otvorili zapadni front. Realisti unutar njemačke vojske uvidjeli
su da je poraz neizbježan, i jedna skupina oficira je skovala urotu da se Hitler ubije.
Dogovoreno je da se Hitler ubije sa podmetnutim eksplozivom koji je bio skriven u torbi. Ovu
akciju je trebao izvesti Claus von Stauffenberg, postavljanjem bombe u Hitlerovom vojnom
štabu tzv. Vučjem gnijezdu na 20. srpnja 1944. Ova bomba je bila razorna no ona nije uspjela
ubiti Hitlera, niti ga čak teško raniti. Poslije ovog napada Hitler se osvetio svim urotnicima,
ubivši više od 4000 ljudi i tako je razbio pokret otpora.
[edit]

Poraz i smrt

Krajem 1944., sovjetske vojne snage su istisle zadnje njemačke jedinice sa teritorija
kojeg su držali prije 1941. godine, i počeli su ulaziti u područje Centralne Europe, dok su
zapadne vojske započinjale prodor u Njemačku. Sa vojnog gledišta Njemačka je izgubila rat,
no Hitler nije dozvolio nikakve mirovne pregovore sa savezničkom snagama, te zbog toga
njemačke snage su nastavljale borbu. U travnju 1945. kada je Crvena armija došla na domak
granica Berlina, mnogi su Hitlerovi savjetnici predlagali da se Hitler skloni u Bavarsku ili u
Austrijske planine gdje bi mogao se dulje održati, no Hitler je bio odlučan da ostane i da umre
u glavnom gradu Reicha.

Pošto je Crvena armija opkolila parlament u centru grada gdje se Hitler nalazio u jednom od
bunkera, smatra se da je Hitler izvršio samoubojstvo 30. travnja 1945. pištoljem u glavu dok

9
 HITLER

je u isto vrijeme zagrizao u tabletu sa cianinom. Hitlerovo tijelo kao i tijelo Eve Braun
(dugogodišnje ljubavnice i žene koju je oženio par dana prije smrti), bila su spaljena u vrtu
parlamenta.

Krajem XX. stoljeća otkrilo se da je sovjetska vojska pokupila Hitlerove ostatke te da su

zadržali nekoliko dijelova njegove lubanje. DNK istraživanjem ovih ostataka sa osobama sa
bližim porodičnim vezama, dalo je pozitivnu dijagnozu te su ostaci koji su bili sačuvani u
Moskvi bili zaista od Hitlera.
[edit]

Utjecaj

U svojoj posljednjoj želji Hitler je za predsjednika Njemačke imenovao vice admirala

Karl Dönitza, dok je kancelara imenovao Goebbelsa. Goebbels i cijela njegova obitelj učinila
je samoubojstvo 1. svibnja 1945., dok je 8. svibnja 1945., Njemačka je potpisala bezuvjetnu
predaju. Hitlerov "Tisućljetni Reich" trajao je samo 12 godina.

Poslije poraza Njemačke u Drugom svjetskom ratu, Hitler i nacistička stranka u većini
zemalja svijeta poistovjećivani su sa zlom, te u povijesnim analizama i u popularnoj kulturi
Hitler i nacisti na zapadu su uniformirano bili prikazivani u negativnom smislu. Ovaj
negativni pogled je također prisutan u većine današnjih Nijemaca. Na primjer, danas u
Njemačkoj zabranjeno je prodavati ili rasparčivati Mein Kampf , ili pokazivati bilo koje
nacističke simbole i svi neonacisti su pod prismotrom Verfassungsschutz, federalnog ureda za
zaštitu ustava.

Bez obzira na sve to, u nedavnoj prošlosti mnogo je javnih ličnosti iskazali su pozitivne ili
neutralne ocjene Hitlerove vladavine i nacista; posebno u nekim zemljama Južne Amerike,
Islamskog svijeta i nekih dijela Azije. Na primjer budući Egipatski predsjednik Anwar Sadat
napisao je 1953. referat u kojem je pozitivno prikazao Hitlera, ili Bal Thackeray, vođa desne
Shiv Sena stranke u indijskoj državi Maharashtra 1995. javno je izjavio da je obožavalac
Hitlera. Neki od revizionističkih povjesničara navode da Hitlerovi pokušaji da izvede svoj
narod iz ekonomske depresije i iz drakonskih mjera Versajskog ugovora i sve što je činio nije
bilo ništa drugačije nego neko od drugih vođa kroz povijesti čovječanstva, no većina
povjesničara portretiraju Hitlera kao najogavnijeg vođu u povijesti čovječanstva.
[edit]

Hitler i njegov odnos prema religiji

Hitler nije tolerirao protivnike niti kritičare i zatvorio je i ubio mnogo katoličkih i
protestantskih svećenika i biskupa. Tokom svog režima Hitler i nacisti pokušali stvoriti dvije
nove religije: jednu koja bi bila zasnovana na principima kršćanstva a druga koja bi bila
zasnovana na misticizmu. Prva kršćanska sekta nazvana Njemački kršćani bila je religija u
kojem su ultra nacionalisti pokušali stvoriti novo kršćanstvo u kojem je Isus Krist bio
zamijenjen Hitlerom, ili ga barem proglasiti za novog proroka. U ovoj novoj crkvi samo su
Nijemci mogli biti članovi.

Druga religija koja je bila dominantna među nacističkim vođama bila je religija koja je bila
zasnovana na misticizmu oko prirode i oko njemačkog naroda. Ova vjerovanja bila su snažna
u grupama kao SS i SA. Hitler i nacisti su potpisali konkordat sa Rimom, ali kroz svoj režim
Hitler je na svaki mogući način pokušavao da suzi moć Crkvi, zbog toga što je ona imala

10
 HITLER

veliki utjecaj kroz Njemačku. Nakon neuspjelog pokušaja atentata na Hitlera 1943. u kojem
su sudjelovali članovi ispovjedajuće crkve (ime jedne protestantske organizacije), Hitler je
naredio da se uhapse mnogi protestanti, većinom luteranski svećenici.
[edit]

Zdravlje

Hitlerovo zdravlje je dugo bilo predmet debate, i po mnogima bilo je sugerirano da je on patio
od sljedećih bolesti:
iritabilnog probavnog trakta
kožnih bolesti
neregularnog otkucaja srca
grčeva u lijevoj strani tijela
Parkinsonove bolesti
sifilisa
ovisnosti o amfetaminima
[edit]

Hitlerova porodica

Eva Braun, ljubavnica, a naposlijetku žena

Alois Hitler, otac
Klara Hitler, majka
Paula Hitler, sestra
Alois Hitler, Jr., polubrat
Bridget Dowling, sister-in-law
William Patrick Hitler, nećak
Angela Hitler Raubal, polusestra
Geli Raubal, nećakinja (po nekim glasinama je ona bila Hitlerova ljubavnica)
Maria Schicklgruber, baka
Johann Georg Hiedler, navodno djed
Johann von Nepomuk Hiedler, majčin otac, navodno stric i možda pravi Hitlerov djed s očeve
strane
[edit]

Porijeklo prezimena "Hitler"

Postoje dvije teorije o porijeklu prezimena "Hitler":

(1) Od njemačke riječi Hüttler ili slično: što znači "onaj koji živi u kolibi", "pastir"
(2) Od slavenskog Hidlar i Hidlarcek ili nešto slično.
[edit]

11
 HITLER

Moderne kontroverze

Adolf Hitler je, po mnogim prosudbama, jedan od najznačajnijih političara 20.

stoljeća. Zahvaljujući potpunom kolapsu njemačkoga nacizma te demonskoj auri koju je taj
režim uživao još tijekom trajanja, a još i potencirano u nebrojenim filmskim, televizijskim i
drugim medijskim prikazivanjima- Hitler je stekao kultni status dijaboličkoga vođe, praktički
utjelovljenja Sotone i najsnažnije javne osobnosti novijega doba.

No, u posljednje vrijeme se, često navode slijedeće teze:

zbog razornoga djelovanja nacizma i brutalnosti koja je došla pod lupu javnosti dosta brzo
(jedva 12 godina nakon Hitlerova dolaska na vlast)- Hitler je zadobio karizmatičnu auru
najveća zločinca u povijesti: ocjena koji mnogi dovode u pitanje uspoređujući ga s
vladavinama nekih drugih historijskih vođa kao što su Džingis kana, Timur Lenka, Napoleon,
Staljin, Idi Amin i Pol Pot.
Njegove su sposobnosti i utjecaj precijenjeni. Iako je omiljena zabava povjesnika odabir "naj"
političara određenoga vremenskoga razdoblja, ako za ocjenu povijesne veličine uzmemo
doseg posljedica koje je političarevo djelovanje ostavilo na licu svijeta, tada je Vladimir Iljič
Lenjin vrlo vjerojatno najveća povijesna osobnost 20. stoljeća, jer je zasnovao ideologizirani
totalitarizam koji je obuhvatio golem dio čovječanstva u dva radikalna oblika- komunizmu u
fašizmu. Staljin, Mussolini, Hitler, Mao, Ho Ši Min, Castro i Pol Pot su, svaki na svoj način,
nezamislivi bez Lenjinova nasilja u preoblici zbilje koja se trebala oblikovati u ostvarenu
totalitarnu utopiju. U tom je surječju Hitler, kako ga je Orwell sjajno okarakterizirao još
početkom 40.-ih, "reinkarnacija vračeva i vojnih dikatora iz prošlosti"; čovjek koji je
uskrsnuo rasne teorije, primitivne kultove i brutalne svjetonazore koje vuku korijen "iz
kamenoga doba".
Povjesničari su u ocjeni Hitlerove političke djelatnosti podijeljeni između dva ekstremna
stajališta (naravno, dobar dio historičara pokušava pronaći srednji put među ekstremima):

a) po jednoj je školi, koje je najistaknutiji predstavnik britanski povjesnik A.J.P. Taylor (a tu

su i povjesničari nacizma kao E. Nolte), Hitler bio pragmatični političar koji je gurnut u rat
mješavinom poraslih geopolitičkih apetita i spleta okolnosti. Po toj je školi nerealno smatrati
da je ideologija iz "Mein Kampfa" (rasne teorije, Lebensraum, prodor na istok) bila praktička
vodilja Hitlera u njegovoj politici. Ili- Hitler nije bio (ili- nije kanio biti) "osvajač svijeta",
nego ga je splet okolnosti gurnuo u rat protiv većine čovječanstva.

b) po drugoj je povjesničarskoj školi mišljenja Hitler kao političar zapravo samo u praksi
provodio megalomanski plan osvajanja svijeta što ga je zacrtao još 20-ih godina u "Mein
Kampfu". Po tom je nazoru Hitler bio predodređen za svjetski rat.

No, većina povjesnika (Ian Kershaw, brojni njemački povjesničari) drži da istina leži u
sredini: Hitler jest imao jasno profiliranu ideologiju još iz 20-ih (rasizam i pangermanski
ekspanzionizam), no, to nije nužno moralo dovesti do svjetskoga rata, niti je on imao ambiciju
da "pokori svijet" i sl. Činjenica je da je smjesa okolnosti, od popustljivosti zapada,
komunističke dvolične politike, geopolitičkih planova anglosaskih imperijalnih
demokracija...dovela do razbuktavanja rata koji nije bio nužan, ni po kojim principima, još,
recimo, 1938. Protimbe među velikim silama, a poglavito nacistički napad na SSSR, dovele
su do iluzornoga zaključka, post festum, o velikom diktatoru koji je imao nezajažljivu i
nepromjenljivu ambiciju da zavlada svijetom.
[edit]

12
 HITLER

Izvori
The Rise and Fall of the Third Reich, William L. Shirer (1960). Gramercy. (ISBN
0517102943)
Doron Arazi, Adolf Hitler: A Bibliography, Greenwood, 1994, ISBN 0-877-36360-1
Alan Bullock, Hitler and Stalin: Parallel Lives, HarperCollins, 1991, ISBN 0679729941
Alan Bullock, Hitler: A Study in Tyranny, ISBN 0060920203
Joachim Fest, Hitler, Harvest Books, 2002, ISBN 0156027542
Brigitte Hamann, Thomas Thornton, Hitler's Vienna, Oxford University Press; New Ed
edition, 2000
Eberhard Jäckel, 1981, Hitler's World View: A Blueprint for Power, Cambridge: Harvard
University Press.
Ian Kershaw, Hitler 1889-1936: Hubris, W W Norton, 1999, and Hitler 1937-1945: Nemesis,
W W Norton, 2000, ISBN 0393320359
Lothar Machtan, The Hidden Hitler (Basic Books, 2001, ISBN 0-465-04308-9; English
translation by John Brownjohn) See Northeast Middle School Assistant principal.
Adolf Hitler, 'Mein Kampf' Liberty Bell Publications (February, 2004) ISBN 1593640064
[edit]

Vanjske poveznice
Mondo Politico Library's presentation of Adolf Hitler's book, Mein Kampf (full text,
formatted for easy on-screen reading) Project Gutenberg of Australia downloadable eBook
All early images of Adolf Hitler up to 1925
Hitler family genealogy
A detailed chart of Hitler's family tree
Ancestry of Adolf Hitler: Who was Adolf's grandfather?
The Straight Dope: Was Hitler part Jewish?
Nazi Persecution of Gays - United States Holocaust Memorial Museum

13