Samo još kosovi zvižduću

AUTOR: ŠUKRIJA PANDŽO

Samo još kosovi zvižduću zbirka je priča namijenjena učenicima petoga

razreda osnovne škole. Knjiga nam nudi priče koje su u svijetu djetinjstva
viđene očima učitelja, učenika i roditelja, a postale su glavna tema priča koje
se nalaze u knjizi. Priče pune duše, ljubavi i nježnosti daju nam jasnu poruku.
Poruke koju su namijenjene svim uzrastima, kako bi nas podsjetile za što
treba živjeti i što trebamo cijeniti u životu.

Priče nam govore o dobroti likova koje postepeno obrađujemo kroz knjigu.
Takvi likovi su velikodušni i puni ljubavi, koji s osmijehom i velikom željom
prihvaćaju brigu za svoje bližnje. Možemo uočiti kako se sve temelji na
nesebičnoj ljubavi koju jedni drugima dajemo. Također možemo uočiti kako
nam pisac ukazuje na pravo prijateljstvo koje se rađa iz čistih i kvalitetnih
odnosa, te odnosa roditelja prema djeci i obrnuto.

Pandžo je pisao i za djecu i za odrasle poeziju, prozu i dramske tekstove.

Dvostruki je dobitnik nagrade za zbirku pjesama “Razgovori” i za zbirku priča
“Samo još kosovi zvižduću”, koju mu dodjeljuje Društvo pisaca Bosne i
Hercegovine.

Knjiga je podijeljena u na dijela: “U klupama” i “…i na stazama djetinjstva”.

U klupama

Planinče

U zadnjim klupama je počelo komešanje i šuškanje koje je postepeno bilo sve

jače i jače. Dvojica jačih dječaka, hvatali su maloga Murata za ruku, koji je htio
od siline nelagode iskočiti kroz prozor. Učionca je bila smještena na prizemlju,
a visina od prozora do poda iznosi naviše jedan metar. Dok su se neki svađali
ili boravili svojim mislima u svome svijetu, pojedini su sa zanimanjem slušali
ono što im učiteljica govori. Podijeljeni svijet između onih koji su u svome
svijetu i onih koji slušaju učiteljicu, prekinula je galama kako mali Murat želi
iskočiti kroz prozor. Učiteljica se približi malom Muratu, iako to nije ni bilo
zapravo njegovo ime. Murat je drhtao i suze su mu klizile niz lice. Živio je s
ocem na vrhu planine, a kako do škole mora pješačiti sat i po, otac je čekao da
se razvije i ojača kako bi mogao pješačiti do škole. Kako bi ih učiteljica smirila,
odlučila ih je povesti u šetnju. Poskočili su od veselja, jer su znali da idu na
ledinu više sela Šarovića. Dvoje po dvoje držeći se za ruku krenuli su seoskim
putem, te poskakivali od sreće toliko da je trag njihovih cipelica ostao
zabilježen na zemlji. Murto se u hodu drži za Bojanovu ruku, s kojim ujedno i
sjedi zajedno u školskoj klupi. Boja koji stanuje u blizini škole, obašnjava
Muratu da je ledina u blizini škole, te da se na ledini igraju. No dok hodaju
prema ledini, Murat ne ispušta Bojanovu ruku strahujući da se ne izgubi. Svježi
vazduh milovao ih je po obrazima,a Murto se na ledini kao kod kuće osjećao
opušteno i zadovoljno. Nije mislio na školske klupe, a u utrkivanju je bio
najbrži. Sutrdan kada je krenuo od kuće, nije mislio na učiteljicu, školske klupe
i učenike, već samo na ledinu više Šarovića. Od tada se uz Bojana naviknuo na
klupe, crnu tablu i pisaljku. Murto se oslobodio straha i počeo je pričati među
učenicima. Tako im je jednoga dana pripovijedao o anegdoti koja mu se
dogodila. Pričao je kako je vidio u gnijezdu jaja i prvi ih dan nije dirao, ali je
došao sutradan po jaja, no iz gnijezda je izašla zmija i isplazila je jezik prema
njemu, te širom otvorila usta, no on je uhvatio za vrat. Tako je slobodno pričao
i pred učiteljicom i svi su se smijali njegovim pričama i tome kako se zaklinje
zdravljem.

Murto zatim par dana nije dolazio u školu i svi su ga ispitivali i napadali gdje je
bio, te mu je učiteljica postavila isto pitanje, no on je samo pokunjio glavu i
sakrio pogled. Murto je počeo grčevito da plače i kroz plač je rekao da mu je
umro babo. Učiteljica mu reče da svako živi da umre i uputi ga na to da od sad
samo sluša majku. Bojan ga je samo zagrlio i nije ništa govorio.

Toga dana su djeca nudila hranu Muratu da jede zajedno s njima, a učiteljica
je sve to promatrala tužno gledajući ih kroz vrata. Pred Muratom su stajale
razne voćke, a učiteljica vidjevši milosrđe kod svojih učenika zaplače i obriše
suze, kako ih učenici ne bi uočili. Ubrzo nakon očeve smrti, umro mu je i Bojan.
Pregazio ga voz u blizini škole, uz potok ispod pruge. No kako je uz prugu
uvijek bilo bučno, Bojan nije čuo voz. Prevodio je janjce preko pruge, a voz
pređe preko njega.
Murtu je stao dah, te se sjetio kako ga je Bojan zagrlio kada se rasplakao zbog
očeve smrti. Taj dan se nitko nije mogao smiriti, niti koncentrirati na učenje.
Bojan im je bio u mislima i zamišljaji su njegove radosne oči. Nakon odmora je
nestao Murat. Svi su bili u klupama osim njega. Nedugo nakon što je nastala
zabrinutost među učiteljicom i učenicima, Murata u učionicu uvodi Radoe, čija
je kuća bila nedaleko od škole. Vidi je Murata kako je nakupio kamenja i kada
je ugledao vlak koji je dolazio iza obližnjega brežuljka, krenuo ga gađati
kamenjem. Djeca su se utišala, učiteljica neobično nasmijala, a Murati stavio
dlanove na svoje obraze i počeo plakati. Od toga dana djeca su pazila Murata.
Ako bi se djeca međusobno i posvađala, Muratu bi bile upućene samo
najljepše riječi. Kako je vrijeme odmicalo, tuga je s vremenom nestajala, ali
ubrzo nakon toga, njihova učiteljica je dobila premještaj u grad. Na njenom
odlasku, svi su pustili suzu, pa i učiteljica. Svi su već odmakli, a Murto se vraća
i -ljubi joj ruke koje su oblile njegove suze. Ona ga drhtavim glasom pozdravi i
reče mu: “Zbogom, planino moja!”

Prva kazna

U prostranoj učionici, mali Aziz je sjedio u klupi koja je bila najbliže vratima.
Sjedi sa svojim drugom, kojem gleda u tablicu da vidi kako je ispunio. Stariji
razredi sjede u klupama uz prozor. Učitelj se popeo na podijum i zacrvenio se,
te im reče da svi oni koji stoje danas ostaju bez ručka. Ubrzo su shvatili da se
učitelj zarumenio kada je vidio kako nisu očistili obuću. Aziz je protrnuo, jer je
na njegovim opancima bilo blata. Nije se htio okrenuti da ne bi slučajno vidio
kako mu se ostali smiju. Zagleda se u tragove blata pod opacima, srce mu
zatuče i rasplače se, jer nije znao što će mu roditelji reći. To je bila njegova
prva kazna u školi. Pogleda druga do sebe, a njegova obuća čista.

Učitelj ih popodne izvede pred školu kako bi išlu u šetnju livadom. Put je
vlažan, nebo vedro, a rijeka modra. Kada su stigli na livadu, počeli su trijebiti
kamenje i druge otpatke. Tako su svako proljeće s učiteljem išli čistiti livade.
Ovčice i janjci trče livadom, a kada oni počiste i oni će se moći bezbrižno
igrati, a učitelj će razgovarati sa starijim učenicima o zemlji i nebu.

Mali Aziz je neko vrijeme bio zaboravio na ručak i kaznu, ali kada se toga
prisjetio, spopadne ga tuga i nemoć. Majka mu je stalno na umu, jer ga brine
što će mu ona reći za njegovu kaznu. Mislio je u sebi da ima cipele, da sigurno
ne bi bio kažnjen, jer cipele ne skupljaju blato. Noge su mu bile tanke i slabe.
Toliko slabe da su izgledale kao da će se prepoloviti. Promatrao je Dejanove
cipele i konstantno razmišljao o tome kako njegove cipele ne skupljaju blato i
tako se lagano očiste. Kada je opet otišao u školu po stvari koje su im ostale u
klupama, dugo je ispred od deblo drveta čistio svoje opanke.

Majka ga je dočekala pred vratima i upitala ga zašto nije došao na ručak, a on

joj odgovori na to da je ostao bez ručka, a to je bio odgovor kao znak da je
kažnjen, jer nije očistio svoje opanke. Majka se rasplakala, jer njezino dijete
nije ništa jelo od jutra, te se uputi s njim prema kući.

S druge strane rijeke

Sreten je stajao s ocem Milanom ispred škole, dok je Milan pridržavao konja
za ular, te je rekao učitelju da je doveo svoga sina u školu. Njihova je kuća
udaljena dva sata pješačenja, preko Trtoševa. Kuća im je jedina na osami,
nigdje sela i traži učitelja da ga primi, jer je ova škola najbliža, iako on ne
pripada u niti jednu školu, ali ne želi da njegov sin zaostaje u odnosu na drugu
djecu. Učitelj ga odluči primiti, a otac će ga svaki dan dopratiti do Trtoševa.
Milan je gajio toliku očinsku brigu prema svome sinu da je to dirnulo učitelja, a
mali Sreten se povukao u sebe od straha da ga učitelj ne primi u školu. Učitelj
pozove učenike i reče im da su dobili novog kolegu u razredu i da će on
jednoga dana biti dobar kao i njegov otac.

Sreten je svaki dan s djecom iz Trtoševa išao skupa do škole. Bio je dobar
učenik, blag i druželjubiv. Drugovi su ga naučili prelaziti preko rijeke. Jednog
dana kada im je Sreten mahao na rastanku s bukvarom u ruci. Bukvar mu
odleti u vodu, a rijeka ga zgrabi i potone u dubinu. Jedan od njih uzme svoj
bukvar, sveza ga na kamen i baci ga preko vode malom Sretenu. Tako su ga
svaki dan podučavali, kako ne bi morao dolaziti u školu. Trtoševci mu veselo
mahnu i krenu u školu. Čekali su da se napravi most preko rijeke, kako bi
Milan moga svog sina konjem dovesti do škole. Taj dan su dočekali, Milan je
skinuo s konja svoga sina i jednu poveliku torbu. Sreten je iz torbe počeo
vaditi crvene mirisne jabuke, orahe i kruške kako bi ih dijelio Trtoševcima koji
su mu pomagali da se školuje, dok još mosta nije bilo. Djeca su negodovala,
ali kada se Sreten naljutio, uzeli su samo kako bi se odljutio.

Moji učitelji

Imao je osjećaj kao da sada gleda svoje učitelje. Sjećao se prvh slikovnica, te
svog prvog polaska u školu s ostalom djecom, kada je osjećao više stida,
nego straha. Pri polasku u školu majka bi mu u džep stavila krušku, koju bi
pojeo već na putu do škole. Sjećao se kako učitelj nije govorio “piso  i vidijo”,
nego “pisao i vidio”. Veselio se dolasku iz škole, samo kako bi pokazao
roditeljima što je naučio. Imao je susjeda slijepca, kojega je znao satima
promatra. Promatrao ga je s tugom oko srca, a s još većom tugom je
promatrao ljude koji su se smijali tom slijepcu. Jednog dana im je učitelj rekao
da idu i nađu žireve, a kao nagradu bi dobili rumene jabuke iz učiteljeve bašte.
Rat je tada bio na izmaku, a u selu nije bilo hrane. Nastupila je glad u svakoj
kući i kako bi se prehranili, branili su razne travke na livadi. No jednog dana,
učitelj je u učionicu doveo par žena i stavljao im žireve u torbu. Žirevi su se u
to vrijeme kuhali i miješao s brašnom, te se od njega pekao hljeb. A jedan od
njegovih učenika je razmišljao o tome kako bi sad doveo onog čovjeka koji je
rekao da žireve skupljaju učiteljevim svinjama. Nakon rata su dobili novog
učenika, koji ih nije šibao, koji je s njima pjevao. U selu se pričalo da nitko u
školi ništa ne uči, ali to je njih rastužilo, jer su oni unatoč pjevanju u školi, puno
toga naučili. Kada je učitelj odlučio napustiti selo, djeca su se rastužila, a
jedan učenik je u suzama rekao da će pisati svome učitelju. No roditelji mu
nisu kupili kovertu ili dopisnicu i to je bila njegova prva neispunjena želja.

Strah

Boji se svakoga psa, ali osjeća da psi osjećaju njegov strah i kao da ga preziru
i govore mu da je kukavica. Njegov strah se javio kada je morao proći pokraj
Vukojeva kada je išao u školu, a tamo je bio jedan pas, zvan Ogar, koji je lajao
na prolaznike. Kada je pao snijeg, nije toliko strahovao, jer bi se Ogar povukao
u kućicu zbog izrazito niskih temperatura. No jednog dana ga je pas
iznenadio. Vani je bila poledica, iza sebe je čuo režanj, a Ogar je počeo trčati
za njim, a on prema školi. Ispred škole su istrčali učenici i učitelji i otjerali su
psa.
Nakon događaja sa psom, izbjegavao Vukojev put do škole, a i ostale je pse
izbjegavao. Kada bi ih ugledao, sklonio bi im se s puta. Kasnije je otputovao u
grad u srednju školu gimnaziju i bilo mu je veoma drago što nije susretao pse.
Jednog se ljeta vraćao u grad na školovanje. Otac ga je ispratio do planine i
rekao mu da je velik i da može sam doći do kasabe. Promatrao je nebo i
zelenilo oko sebe, ali onda je iznenada čuo lavež. Psi su ga okružili, a on nije
znao što da napravi u sagnuo se i čekao da ga psi ugrizu, no oni mu nisu ništa
napravili.

Iako je odrastao, strah od psa nije prevladao. Tako je jednoga dana šetaujći
ugledao njemačkoga ovčara, ali nije se usudio proći pokraj njega. Čekajući da
naiđe netko kako bi prošao pokraj psa, naiđe na svoga poznanika iz sela.
Kada su prošli pokraj njega, pas se ustane i šepajući otiđe s ceste.

Osveta

Reče Mrkalj Radošu da će se sakriti pokraj potoka, kako bi pokazali nevaljalcu

zbog onga što ih je izdao učitelju. Na štap su nabili dvije jabuke, od kojih mu
neće naškoditi, a dobit će par šljiva. Kad se pojavio dječak kojem su se htjeli
osvetiti, odluče ga napasti, jer je njegova kuća najudaljenija u selu i uvijek je
sam išao do škole. No baš toga jutra nije bio sam, nego je hodao s još dvoje
učenika. Stoga mu Mrkalj i Radoš nisu ništa učinili i nisu se mogli osvetiti.

Ruka na kosi

Igrali su se pokraj Timkine kuće. Pod svakom jabukom u hladu, svaka je imala
svoju lutku. Ona je tada bila učiteljica i svoje lutke je obrazovala. Seka se
derala, “Majko moja”, mislila je se i ona početi derati, ali se onda sjetila da
nema majku. Ili kada bi se njezine kolegice počele hvaliti što im je majka
kupila, a ona bi im katkad rekla što je njoj kupila tetka, ne da se pohvali, nego
da njezine prijateljice prestanu pričati o svojim majkama. Sjeća se samo
majčine šarene haljine i kako je samo jednog dana otišla i više se nije vratila.
Kasnije joj je otac rekao kako je njezina majka umrla u bolnici. Došlo je vrijeme
da pođe u školu, Timku i Seku su mame dopratile do škole, a nju je tata. U
učionici su morali reći svoje ime i ime svojih roditelja, a ona je odmah osjetila
tugu. Kada je vidila da nije jedina koja nema majku, bilo joj je lakše.

Kada su jednom s učiteljicom išli u šetnju, učiteljica je imala šarenu haljinu i

onda se privila uz učiteljicu i primila je za ruku. Od tada je učiteljica češće
posjećivala učenicu, a i često bi joj pohvalila zadaću. Nakon ljetnih praznika,
njihova učiteljica je otišla u drugo mjesto i dobili su učitelja. Učenica se od
žalosti rasplakala, a učitelj joj onda uruči knjigu koju joj je poslala učiteljica.

Dule, ućuti!

Prošlo je nekoliko školskih dana, a Veja nema na svome mjestu. Učitelj

propituje gdje je, a učenici kažu da je pošao s njima i da je putem negdje
zaostao. Sutradan je otac došao učitelju i rekao da je Vejo jučer otišao u
školu, ali da se iz škole nije vratio. Učitelj je rekao da će on s djecom obići
šume i livade, a oca je poslao u policiju da prijavi nestanak djeteta. Učenici su
koračali šumom i raspravljali gdje bi mogli pronaći Veja. Neki su rekli da je
možda upao u klopku koja se postavlja životinjama u šumi, a neki su rekli da
se možda utopio u rijeci. Dule se zaderao da je ugledao Veju, ali to je zapravo
bila samo vjeverica. Šetajući kroz šumu, naišli su na pojatu i unutra čuli dječji
kašalj. Dule je zaviknuo u pojati i Veja se odazvao. Kada su ga pronašli, vratili
su se natrag u školu, te su javili ocu gdje se pronašli njegovoga sina.

Tema: odlazak Veje od kuće, te traženje Veje po šumi

Kroz planinu kući

Ovo je priča koja se davno odvijala. Noć je već bila odmakla, kada je šofer
izašao na cestu, a u kamionu je bilo desetak učenika raznih srednjih škola.
Jedan učenik iz gimnazije je doša u grad i prvi put mu je bilo da se vozi u
kamionu. Unaprijed se radovao kako će djeci u selu pokazivati knjige. Uz te
knjige koje je nosio u torbi, stavio je i tri kifle, a takve im je kifle obično donosio
otac iz kasabe. Kako im kamion nije radio, netko od starijih učenika reče da se
upute pješice prema kasabi. Vani je bio snijeg, a učenici od jutra ništa nisu jeli.
Zgazili su u planinu i samo su telegrafski stubovi virili malo iznad snijega.
Kako se sve više približavao svojoj kući. Osjetio je želju za domom i obuzela
ga toplina. Kada je došao u svoju ulicu, vidio je susjede i Saju. Ulaskom u
dvorište, majka ga je iznenadila. Dočekala ga je sa suzama na licu.

Tema: školovanje u drugome gradu i povratak u svoj rodni kraj za vrijeme

praznika

…i na stazama djetinjstva

Garonja

Nisu svi volovi mirni da ih možeš uhvatiti za rogove, naročito oni koji hoće da
ubodu. Takvi su opasni i nije ugodno sresti takve na uskome putu. Tako su oni
u selu imali garonju koji je bio strah i trepet, ne samo za odrasle, nego i za
djecu. Nitko nije volio da se utrkuje s garonjom, a noge bi im se odsjekle kada
bi ga ugledali. Seljani su se žalili na vola, a djeca su ga još dok je bio mali
naučili kako ubosti. Šetali su livadama pokraj vrba i odjednom su ugledali
garonju potkočena vrata i oštrih rogova. Popeli su se na vrbu, a vol je došao
po vrbu, privio se uz vrbu, gledao ih i počeo rikati. Nogama je kopao u pjesku ,
repom mahao oko sebe, a oni ga nikad iz veće blizine nisu vidili. Uspjeli su
dekoncentrirati garonju i kada im je malo zamakao, skočili su s vrbe i pobjegli.

Tema: bježanje od garonje

Lov na med

Dječakov prvi drug i komšija Alija, imao je pčelinjak, a kada bi se djeca skupila
u hladu pod jabukom, čulo bi se veselo zujanje pčela. Mnogi od njih nisu smjeli
proći pokraj pčelinjaka, jer su se bojali pčela. Jedino se nije plašio Alija, koji je
sa svojom majkom i sestrama šikao pčele za vrijeme rojenja, a oca više nije
imao.

Jedne predvečeri su krenuli putem preko mosta i zašli su u šumi. Sunce je već
lagano zalazilo iza brda, a mali Salkan ih je jedva sustizao. U šumi su sreli Iliju
kako sa svojim ocem odvodi vola u šumu, ali kako još snijeg nije sasvim
okopnio, vol je propao u snijeg i moraju čekati pomoć. Alija je došao s
drugovima u šumu tražiti pčele koje ispolje na blatu kada snijeg okopni.

Tema: odlazak dječaka u šumu, kako bi pronašli pčele

Gaćan

Mali Bato, koji je imao i drugo ime, volio je svoju najmlađu sestru. Bio je stariji
od nje par godina, ali mu nije smetalo da se igra s njom raznih igara. I on je bio
dovoljno malen, da ne pođe za janjcima, iako u selu djeca vrlo rano počnu
čuvati stoku. Napravi on tako svojoj mlađoj sestri lutku od račvastog drveta,
koja ima ruke i noge, a starija sestrica im skroji haljine od starijih krpa i tako se
oni zajedno igraju. Jednoga dana susjedov pjetao, kojeg su prozvali Gaćan,
kljunom udari njegovu sestricu po licu. Sekica se branila i skrivala rukama po
licu. Jaukla je i dozivala majku, kao da ne zna pobjeći. Gaćan joj je iskljuvao
ruke i onda pobjegao. Otac je ljut trčao za njim, gađajući ga kamenjem. Bato je
obećao sestrici da će sutradan Gaćana praćkom pogoditi u glavu i držao se
onoga što je rekao. Otišao je u susjedovo dvorište kako bi ugledao pijetla, ali
njega više nije bilo. Iznad glave mu se pojavio pijetao i pomislio je da je to
Gaćan, te je već zamišljao kako će mu iskljucati glavu. Polako se okrene i
ugleda drugog pijetla. Spusti pogled na livadu, gdje su kokoši i ugleda Gaćana
kako ponosno hoda. Spremi praćku kako bi pogodio Gaćana i u tome susjed
pozove svoje kokoći i baci im zrna da se nahrane. Susjed je čvrsto zgrabio
Gaćana i odnijeo na sajam kako bi ga netko kupio i onda se zna što napravio s
njim. Takve misli su malo pogodile Batu i bilo mu je žao što je htio pogoditi
pijetla u glavu.

Tema: bratska ljubav brata i sestre, te briga jedno za drugog

Samo još kosovi zvižduću

Otac je preko livada i šumaraka gotovo trčao, a za njim su poskakivala

njegova djeca. Skakutali su do hrasta na kojem je jednoga proljeća bilo pet
gnijezda. Šetajući uz potok čuli su pjev kosa. Otac im pokazuje gdje je bila
njihova koliba. Govoio im je da tada kao i danas ljudi koji su imali stoku, selili
su se zimi i ljeti, u razne kolibe. Noći bi im bilo neobično kada bi grmilo, jer ih
je prožimao strah da grom ne udari u njihovu kolibu. Pričao im je kako je
njegova škola bila udaljena od kolibe hodanja sat vremena.

Šukrija Pandžo biografija

Šukrija Pandžo rođen 1910. godine u Ulogu kod Kalinovika. Bio je

bosanskohercegovački književnik.

Osnovno školovanje je završio u rodnom mjestu, učiteljsku školu u Mostaru, a

književnost i francuski jezik studirao je na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu,
te ga završava 1940. godine. Kao učitelj, potom kao nastavnik, radio je u
raznim seoskim školama.

Po dolasku u Sarajevo također je najprije radio kao nastavnik. 1948. godine

postao je urednik u Kulturnoj redakciji Radio – Sarajevo. Jedan je od osnivača
popularne humorističke emisije “Veselo veče” i “Udruženja književnika BiH”.

Odlukom Savjeta RTV Sarajevo, 10. aprila 1970. godine, dobija spomen-
plaketu u znak priznanja za dugogodišnji uspješni rad, a 1. juna Josip Broz
dodjeljuje mu Orden zasluga za narod sa srebrenim zracima.

Umro je 1984. godine u Sarajevu.

Djela: Pjesme (Svjetlost – Sarajevo, 1952.), Razgovori – Pjesme za djecu

(Narodna prosvjeta – Sarajevo, 1954.), Ljudi smo – Pripovijetke (Džepna
knjiga – Sarajevo, 1958.), Samo još kosovi zvižduću – Priče za djecu (Svjetlost
– Sarajevo, 1961.), Bliže su postale zvijezde – Pjesme za djecu (Svjetlost –
Sarajevo, 1965.), Iznad gore vjetri zbore – Pjesme za djecu (Svjetlost –
Sarajevo, 1968.), Poezija – Izbor iz poezije (Veselin Masleša – Sarajevo,
1973.), Zeleni strah – Priče za djecu (Svjetlost – Sarajevo, 1975.), Na kraju
puta – Pripovijetke (Svjetlost – Sarajevo, 1979.), Dobro mi došli – Pjesme za
djecu (Svjetlost – Sarajevo, 1980.), List na puti – Pjesme za djecu (Svjetlost –
Sarajevo, 2000.).