1

1.
ZaR,

Zahvalan jer me na putovanju pratio, posudio mi psa

i darovao pokoji djelić svog života
Čovjek koji ima dvije žene gubi dušu. Ali čovjek koji
ima dvije kuće gubi glavu.

U sitne sate jednog vjetrovitog i hujnog

listopadskog jutra, u primorskom gradiću južnog Devo na
koji kao da su napustili svi njegovi stanovnici, Magnus
Pym je izašao iz trošnog seoskog taksija pa se, plativši
vozaču i pričekavši da krene, uputio preko trga pred
crkvom. Cilj mu je bila uzvisina s prstenom slabo
osvijetljenih viktorijanskih kuća-pansiona, lijepih imena
poput Bel-a-Vista, Commodore i Eureka. Grañenje bio
snažno ali stasit, predstavnik nečega. Korak mu je bio
čvrst, tijelo lagano povijeno naprijed, u najboljoj tradiciji
anglosaksonskog administrativnog društvenog soja. To je
stav u kakvom su, i u mirovanju i u pokretu, Englezi dizali
zastavu nad dalekim kolonijama, otkrivali izvore velikih
rijeka, stajali na palubi brodova što tonu. Raznim je
prijevoznim sredstvima putovao šesnaest sati, ali nije imao
ni ogrtača ni šešira. Nosio je samo podebelu crnu torbu za
spise, službenu, a u drugoj ruci zelenu vrećicu kakva se
dobije u Harrodsu. Snažan vjetar s mora napinjao je
njegovo gradsko odijelo, slana kišica pekla je u očima, bale
pjene presijecale su mu put. Pym se ni na što nije
obazirao. Stigao je do trijema kuće na kojoj je bio izvješen

2
natpis »nema slobodnih soba«, pritisnuo zvonce i čekao,
najprije da se upali svjetlo vani, zatim da se unutra
otpuste sigurnosni lanci na vratima. Dok je čekao, crkveni
je sat počeo udarati pet. Kao da odgovara na taj poziv, Pym
se okrenuo na mjestu i zagledao u trg. U nezgrapan zvonik
baptističke crkve što se drži nepomično pred uskomešanim
oblacima. I na nisko skvrčeno drveće, ponos
ornamentalnih vrtova. U prazan podij za orkestar. U
nadstrešnicu nad autobusnom stanicom. U tamne mrlje
sporednih ulica. U kućna vrata, jedna po jedna.
— O, gospodine Canterbury, vi ste — oštro se javio
glas stare gospoñe kad su se za njegovim leñima otvorila
vrata. — Opet ste, vidim, putovali spavaćim kolima. Zašto
se niste najavili telefonom?
— Dobro jutro, gospodična Dubber — odgovorio je
Pym. — Kako ste?
— Lako ćemo mi za mene, gospodine Canterbury.
Ali vi, smjesta uñite. Navući ćete upalu pluća.
Ali ružan, vjetrom šiban trg kao daje začarao Pyma.
— Mislio sam da se Sea View prodaje, gospodična
— nastavljao je dok ga je ona uvlačila u kuću. — Rekli ste
mi da se gospodin Cook nakon ženine smrti odselio. Dok je
živ neće nogom kročiti u tu kuću, rekli ste.
— I neće. Alergičan je na sve. Smjesta uñite,
gospodine Canterbury, i obrišite noge, a ja ću vam spremiti
čaj.
— Pa kako onda gori svjetlo na prozoru spavaće
sobe na katu? — pitao je Pym puštajući da ga vuče uza
stepenice.
Kao i mnogi tirani, i gospodična Dubber je bila
malešna. Bila je i stara i krhka i pogrbljena, iskrivljenih
leña koja su na pogrešnim mjestima nabirala njezinu
kućnu haljinu tako da se sve na njoj činilo nekako krivim.

3
 — Gospodin Cook je iznajmio stan na katu, Celia
Venn ga je uzela da bi tu slikala. Sto bi drugo od vas
čovjek očekivao. — Gurnula je rezu na vratima. — Ni glasa
od vas tri mjeseca, banete mi usred noći i jedino vas
zanima zašto svijetli neki prozor. — Gurnula je još jednu
rezu. — Vi ste nepopravljivi gospodine Canterbury. Kao da
govorim zidu.
— A tko vam je ta Celia Venn?
— Kakvo glupo pitanje. Kći doktora Venna,
naravno. Tražila je stan odakle se vidi more da ga može
slikati. — Glas joj se naglo promijeni. — Gospodine
Canterbury, kako ste mogli? Skidajte to smjesta.
Kad je i posljednja reza skliznula na mjesto,
gospodična Dubber se uspravila koliko god je mogla i
pripremila na obavezan zagrljaj dobrodošlice. Ali na licu joj
nije bilo onog stalnog mrštenja, kojemu ionako nitko ni
načas ne bi povjerovao, sada je istinski strah zgrčio to
šiljasto sitno lice.
— Ta užasna crna kravata, gospodine Canterbury.
Neću smrt u kući, neću da mi donosite smrt. Za kim je ta
crnina?
Pym je bio zgodan muškarac, pomalo dječarast ali
dostojanstven. Tek zakoračivši u pedesete, bio je u
najboljim godinama, pun žara i nemira na mjestu gdje
tako nešto nije bilo poznato. Ali najljepša je stvar na
njemu, po mišljenju gospodične Dubber, taj njegov krasan
osmijeh, koji odaje takvu toplinu, takvu iskrenost, da joj je
i sad odmah bilo bolje.
— Za mojim bivšim kolegom iz VVhitehalla,
gospodična. Ništa zbog čega biste se morali uznemiriti.
Nitko blizak.
— U mojim su godinama svi bliski smrti, gospodine
Canterbury. Kako se zvao?

4
 — Jedva da sam ga i poznavao — užurbano nastavi
Pym odvezujući kravatu, i spusti je u džep. — I ne pada mi
na pamet da vam kažem kako se zvao, pa da ga lovite po
osmrtnicama, tako da znate. — Dok je to govorio, pogled
mu je pao na knjigu gostiju, stoje otvorena ležala na stolu
u predsoblju, ispod narančaste noćne lampice koju je
upravo on prošli put namjestio na strop. — Svraća li vam
tko, gospodična? — upita pregledavajući popis gostiju. —
Odbjegli ljubavni parovi, tajnovite princeze? Stoje bilo s
onim ljubavnim parom, mladićima što su vam bili za
Uskrs?
— Nisu oni bili ljubavni par — ispravila ga je
gospodična Dubber strogo i odšepesala prema kuhinji. —
Uzeli su odvojene sobe i svake večeri gledali nogomet na
televiziji. Sto kažete, gospodine Canterbury?
Ali Pym nije progovorio. Ponekad su njegovi ispadi
komunikacije prestajali poput telefonskih razgovora koje
neka nevidljiva cenzorska sila prekida naglo, prije no što
se stignu dovršiti. Okrenuo je još jednu stranicu unatrag, i
zatim još jednu.
— Mislim da više neću prihvaćati namjernike —
rekla je gospodična Dubber kroz otvorena kuhinjska vrata
dok je palila plin. — Ponekad tako sjedim ovdje s Tobyem
pa kad se čuje zvono, kažem njemu: Hajde, javi se ti, Toby.
Sto on naravno nikad ne učini. Tigraste mačke ne mogu
odgovarati na zvono. I tako, samo sjedimo. Sjedimo i
čekamo da koraci odu. — Dobacila mu je jedan kosi
pogled. — Nije li nam gospodin Canterbury danas nekako
zanesen, što ti misliš, Toby? — pitala je svoju mačku. —
Jutros smo nekako jako živahni. Upravo blistamo. Deset
godina mlañi, reklo bi se kakav je kaput obukao, pomladio
se bar deset godina naš gospodin Canterbury. — Budući
da od mačke nije dobila neki pametan odgovor, obratila se

5
kanarincu. — Kao da bi nam on ikad ispričao što je, je li,
Dickie? Mi sve saznajemo posljednji. Ck-ck? Ck-ck?
— John i Sylvia, prezime nečitljivo, iz Wimbledona
— Pym je još stajao nad knjigom gostiju.
— John radi kompjutere, Sylvia radi programe za
kompjutere, i sutra odlaze oboje — nerado je objasnila. Jer
gospodični Dubber nije bilo drago što mora priznati da u
njezinu svijetu postoji još netko osim ljubljenog gospodina
Canterburya. — Sto mi to opet radite? — uzviknula je
ljutito. — Ne dopuštam. Nosite to natrag.
Ali gospodična Dubber nije bila ljuta, i bila je
sasvim spremna da dopusti, i Pym to neće odnijeti natrag:
taj gusto pleteni kašmirski šal, bijele i zlatne boje, još
upakiran u kutiju iz Harrodsa, ušuškan u originalan
Harrodsov papir za zamatanje koji je ona, čini se, cijenila
više nego sadržaj kutije. Jer kad je izvadila šal, najprije je
izravnala svilenkast papir i poravnala mu sve nabore prije
no što ga je složila natrag u kutiju, i zatim kutiju odložila
na policu kuhinjskog kredenca, gdje je držala svoje najveće
dragocjenosti. I tek mu je tada dopustila da joj šalom
obavije ramena, i zagrli je tako pod šalom, sve ga vrijeme
koreći što se dao u takav trošak.
Pym je pio čaj za gospodičnu Dubber, Pym je za nju
bio drag i umiljat, Pym je jeo njezinu mliječnu pogaču i
hvalio je u nebesa premda ga je upozorila da joj je
zagorjela. Pym je obećao da će joj popraviti čep na
sudoperu, i otčepiti kanalizacijsku cijev i usput pogledati
što je to s kotlićem na prvom katu. Pym je bio živahan i
mio i pažljiv i taj neki sjaj koji je ona tako vješto primijetila
nije gasnuo. Podigao je Tobya u krilo i pomilovao ga, što
nije nikad prije učinio i što mački nije pričinilo nikakvo
zamjetljivo zadovoljstvo. Odslušao je posljednje novosti o
prastaroj tetki gospodične Dubber, tetki Al, a u normalnim
okolnostima već bi na sam spomen tetke Al požurio na

6
spavanje. Raspitivao se, kao i uvijek, o mjesnim zbivanjima
nakon prošlog njegova, posjeta, i s odobravanjem saslušao
cijeli popis primjedbi koje bi tu imala reći gospodična
Dubber kad bije tko pitao. I vrlo često, dok je kimanjem
glave pratio njezine odgovore, Pym bi se ili nasmiješio bez
ikakva vidljiva razloga ili se sasvim opustio i morao
dlanom sakriti da zijeva. Onda je odjednom spustio svoju
šalicu za čaj i ustao naglo, kao da ovog časa mora otrčati
na vlak.
— Ostat ću prilično dugo, ako nemate ništa protiv,
gospodična. Čeka me dobar komad pisanja.
— Uvijek tako kažete. Prošli put ste htjeli ostati
zauvijek. A onda ujutro juriš, natrag u Whitehall, ni jaje
niste pojeli.
— Možda čak i dva tjedna. Uzeo sam dopust, da
mogu raditi u miru.
Gospodična Dubber se pretvarala da je uplašena
strašnom viješću. — Ali što će dotle biti s našom
domovinom? Kako da Toby i ja živimo u miru kad znamo
da nije gospodin Canterbury za kormilom naše lañe?
— Pa, što li snuje, kakve li planove kuje moja
gospodična? — upitao je razoružavajućim osmijehom, i
posegao za svojom torbom za spise koja je, sudeći po
količini napora koji je morao uložiti da je podigne, bila
teška poput olova.
— Planove? — ponovila je gospodična Dubber,
smiješeći se u nerazumijevanju. — U mojim se godinama
više ništa ne planira, gospodine Canterbury. To prepuštam
Bogu. On će to učiniti mnogo mudrije nego ja, zar ne,
Toby? Mudrije i pouzdanije.
— A ono krstarenje o kojem mi stalno pričate?
Vrijeme je da se napokon malo i provedete, gospodična.
— Ne pričajte gluposti. To je bilo davno. Izgubila
sam želju.

7
 — Ja sam još spreman da platim.
— Znam da jeste, bog vas blagoslovio.
— I sve ću sam obaviti telefonom, ako želite. Samo
ćemo zajedno otići u putničku agenciju. Zapravo, da vam
priznam, već sam seja malo raspitivao. Za tjedan dana iz
Southamptona kreće Orient Explorer. Bilo je otkazanih
aranžmana. Raspitao sam se.
— Da se vi to mene ne želite riješiti, gospodine
Canterbury?
Pymu je trebao trenutak dok se nije nasmijao. — Ni
da Bog i ja udružimo snage, ne bismo vas mogli odvući
odavde, gospodična.
Iz predsoblja je gospodična Dubber gledala kako se
uspinje uskim stepenicama, i divila se mladenačkoj živosti
njegova koraka unatoč preteškoj torbi. Došao je da se
pripremi za razgovore na visokom nivou. Zato mu je teret
težak. Slušala je njegov lak korak kroz hodnik, do sobe
broj osam koja gleda na trg, sobe koju je najduže imala
iznajmljenu, najduže u svom dugom životu. Pogreb ga nije
utukao, zaključila je s olakšanjem, slušajući kako
otključava vrata i tiho ih zatvara za sobom. Ta nije nasreću
umro nitko blizak, samo stari kolega iz ministarstva.
Željela bi da ga nikad ništa ne uznemirava. Da ostane
uvijek ovaj isti savršeni gentleman koji se prije mnogo
godina pojavio na njezinim vratima tražeći, kako je rekao,
miran kutak u kojem neće biti zvonjave telefona, premda
mu je što se toga tiče aparat u kuhinji uvijek na
raspolaganju. I otad joj je plaćao uvijek po šest mjeseci
unaprijed, čistom gotovinom, bez suvišnih papira. I
sagradio joj je onaj zidić od kamena uz vrtnu stazu, i sve to
samo za jedno jedino popodne, da bije iznenadio za
roñendan, naganjao se cijeli dan sa zidarima. A nakon
oluje u ožujku sam je, svojeručno, namjestio crijep na
krovu. I slao joj cvijeće i voće i čokoladu i razne suvenire s

8
nevjerojatnih mjesta po svijetu, nikad zapravo ne
objasnivši pošteno stoje tamo tražio. I pomagao joj oko
doručka kad bi se u kući zateklo previše namjernika, i
slušao je kako priča o svom nećaku koji savršeno dobro
zna praviti planove kako da zaradi novac samo što oni
nikako da se ostvare: najnoviji je bio da otvori lutriju u
Exeteru, samo što mu najprije treba kapital da bi digao
zajam. I nikad nije primao ni poštu ni posjetioce, nikad
nije galamio, samo je slušao neku stranu stanicu na
tranzistoru, i nikad se nije poslužio telefonom osim kad bi
trebao nazvati nekog ovdašnjeg majstora. I nikad joj ništa
o sebi nije rekao, osim da živi u Londonu i radi u
Whitehallu ali da mnogo putuje, i da se zove Canterbury,
isto kao i grad. Djeca, žene, roditelji, ljubavnice — nikoga
nikad nije rekao da ima, samo nju, samo svoju
gospodičnu.
— Možda je dosad već dobio i viteški red, kao da
bismo mi to saznali — glasno je rekla Tobyu podigavši šal
do nosa i udišući njegov fin vuneni miris. — Možda je već
postao i premijer, mi ćemo to doznati tek na televiziji.
Sasvim tiho, kroz kuckanje vjetra, gospodična
Dubber začuje pjesmu. Muški glas, bez izrazite melodije ali
vrlo ugodno. Najprije je pomislila da se to čuje »Green-
sleeves« iz vrta, zatim je pomislila daje to »Jeruzalem« s
trga, i već je bila na pola puta do prozora da vikne neka se
stišaju. I tek je tada shvatila da to gore pjeva gospodin
Canterbury, i to ju je toliko zapanjilo da je, kad je otvorila
vrata da ga ukori, umjesto toga ostala da sluša. Ali
pjevanje je i samo prestalo. Gospodična Dubber se
nasmiješi. Sad on sluša mene, pomisli. To je moj gospodin
Canterbury.
U Beču, tri sata prije, Mary Pym, žena Magnusova,
stajala je uz prozor svoje spavaće sobe i gledala van u
svijet koji je, za razliku od onoga koji je odabrao njezin

9
muž, bio divota od mira i tišine. Nije ni navukla zavjese ni
upalila svjetlo. Odjevena je bila za goste, kako bi rekla
njezina majka, i takva je u modrom dvodijelnom kostimu
odstajala uz prozor čitav sat, čekajući zvuk automobilskog
motora, čekajući zvono na vratima, čekajući prigušen
škljocaj muževa ključa u automatskoj bravi. Sada je to za
nju postala neravnopravna utrka izmeñu Magnusa i Jacka
Brotherhooda: tko će od njih dvojice prvi do nje. Vani, vrh
brijega još je bio prekriven ranojesenskim snijegom, iznad
njega je plovio pun mjesec, presijecajući sobu crnobijelom
rešetkom. U otmjenim vilama gore i dolje po aveniji, i
posljednje su drugarske vatre diplomatskih zabava trnule
jedna po jodna. Frau Minister Meierhof je večeras imala
ples u čast pregovora o razoružanju, s malim
četvoročlanim orkestrom da zabavi goste. Trebalo je da
ondje bude i Mary. Van Leymanovi su sinoć priredili
večeru, hladni buffet, za stare suradnike iz Praga,
dobrodošli su gosti oba spola, nema stolova ni napornog
razmještaja. Trebalo je da poñe i ona, trebalo je da sinoć
oboje budu tamo, da na kraju večeri povedu k sebi
posljednje goste koji ne znaju što bi sa sobom, na još jedan
scotch sa sodom za nju, votku za Magnusa. Da uključe
gramofon i plešu, do ovog jutarnjeg sata ili još duže —
veseli diplomati Pymovi, tako omiljeni u ovdašnjem
društvu, kao što su po svojim zabavama bili čuveni i u
Washingtonu, gdje je Magnus radio kao pomoćnik šefa
tamošnje stanice, gdje je sve bilo divno. Pred jutro bi im
Mary svima spremila slaninu s jajima, Magnus bi pričao
viceve i zafrkavao ljude u mozak i stjecao nove prijatelje, u
čemu je on bio vješt i neumoran. Jer, sad je u Beču špica
sezone, i ljudi koji se cijele godine drže po strani i šute,
sada uzbuñeno pričaju o Božiću i o Operi, i samo se
razbacuju nevjerojatnim indiskrecijama kao starom
odjećom.

10
 Ali to je bilo prije tisuću godina. To je bilo tako
samo do prošle srijede. Sad je još jedino važno da se
Magnus pojavi na aveniji u svom Metrou koji je ostavio na
parkiralištu aerodroma i prestigne Jacka Brotherhooda u
trci do njezinih ulaznih vrata.
Zvonio je telefon. Onaj pokraj kreveta. Na njegovoj
strani. Ne trči, idiotkinjo, past ćeš. Nemoj ni previše
polako, spustit će slušalicu. Magnus, mili moj, o Bože,
Magnus, budi to ti, nisi došao kući jer ti je bilo svega dosta
ali sad je sve u redu, nikad te neću pitati što se dogodilo,
nikad više neću posumnjati u tebe. Podigla je slušalicu, i iz
nekog razloga koji nije shvaćala, pala kao vreća na krevet,
dograbila blok i olovku slobodnom rukom u slučaju da
mora zapisati neke telefonske brojeve, adrese, satnice,
upute.
Nije požurila da se javi »Magnus?« jer bi mu to
pokazalo koliko je zabrinuta. Nije rekla »Halo«, jer ne bi se
mogla pouzdati u svoj glas, suviše je uzbuñena. Tako je
odrecitirala puni njihov broj na njemačkom da bi Magnus
znao da je to ona, da bi čuo da je sve normalno i dobro i da
se ne ljuti na njega, daje sve kako treba i da se može
vratiti. Nema problema, ja sam ovdje i čekam te, kao i
uvijek.
— Ja sam — rekao je muški glas.
Ali nije bio ja. Bio je Jack Brotherhood.
— Još nema pisma, ni poruke? — pitao je
Brotherhood punim, pouzdanim glasom vojnih krugova.
— Ni riječi, ni od koga. Gdje si?
— Dolazim za pola sata, i prije, ako stignem. Molim
te da me čekaš.
Vatra, pomisli ona iznenada. Bože moj, vatra.
Požurila je niz stepenice, više nije bila u stanju razlikovati
male od velikih nesreća. Otpravila je služavku iz kuće na
cijelu noć, a sama zaboravila ubaciti drva u kamin u

11
salonu. Sigurno se ugasila. Ali nije. Vatra je veselo
plamsala, još jedna cjepanica bit će dovoljna da ovaj rani
jutarnji sat ne djeluje tako pogrebno. Ubacila je cjepanicu,
počela se besmisleno šetkati po sobi dotjerujući sitnice —
cvijeće, pepeljare, pladanj s viskijima za Jacka — da bi sve
izvan i oko nje bilo savršeno, budući da u njoj ništa nije
bilo savršeno, najblaže rečeno. Zapalila je cigaretu i
otpuhivala ljutite, neudahnute dimove. Zatim je u čašu
natočila obilnu dozu viskija, zbog čega je zapravo i sišla
ovamo. Uostalom, da su ovdje gosti i da se još pleše, već bi
ih popila nekoliko.
Maryno englesko porijeklo, kao i u Pyma, bilo je
očito i nepogrešivo. Svjetlokosa, snažne brade i odlučna.
Jedina njezina čudna navada, koju je naslijedila od majke,
bila je pomalo komično, lagano povijeno držanje, stav iz
kojega se obraćala svem svijetu, posebno stranim ljudima.
Maryn život je bio povijest časnih smrti. Djed joj je davno
poginuo kod Passchendaelea, njezin jedini brat, Sam,
mnogo nedavnije u Belfastu, i mjesec ili dva Mary je bila
sigurna daje bomba koja je raznijela Samov džip u milijun
komadića satrla zauvijek i njezinu dušu, ali nije umrla ona
nego njezin otac, umro je od slomljena srca. Svi su
muškarci u njezinoj obitelji bili vojnici. I ostavili su joj
časno nasljeñe, nepokolebljivo domoljubnu dušu i malu
ladanjsku kuću s imanjem u Dorsetu. Mary je bila i
ambiciozna i inteligentna, mogla je i sanjariti i žudjeti i
snivati. Ali njezin je život iskrojen još prije no stoje i počeo,
i sa svakom su se junačkom smrću pravila još čvršće
ustalila: u Marynoj obitelji muškarci odlaze u rat a žene su
ovdje da priteknu u pomoć, ponesu crninu u žalosti i
hrabro nastave. Njezino služenje Bogu, njezine večernje
zabave, njezin život s Pymom, sve se to ravnalo prema
istom čvrstom principu.

12
 Do prošlog srpnja. Do našeg ljetovanja na Lezbosu.
Magnus, vrati se kući. Kajem se što sam digla galamu na
aerodromu kad se nisi pojavio. Kajem se što sam urlala na
službenika za šalterom British Airwaysa glasom za koji ti
kažeš daje od sedam milja i kajem se što sam im mahala
pred nosom svojim diplomatskim pasošem. I kajem se —
gorko se kajem — što sam telefonirala Jacku da ga pitam
kamo je i do kog ñavola nestao moj muž. I zato, molim te,
molim te, vrati se kući i reci mi što da radim. Ništa više
nije važno. Samo da si ti ovdje. I to odmah.
Kako se našla pred dvostrukim vratima za
blagovaonicu, rastvorila ih je snažno ih gurnuvši, upalila
lustere u obliku svijećnjaka i, s čašom viskija u ruci,
zagledala se u dugu, praznu plohu stola za blagovanje koji
je blistao poput planinskog jezera. Mahagonij. Replika
nekog komada iz osamnaestog stoljeća. Prikladno i u stilu
savjetnika na visokom položaju, a nikome po ukusu.
Udobno se može smjestiti četrnaest gostiju, a i šesnaest
ako ih na ovalnim krajevima malo zguraš. Ta prokleta
mrlja od žara cigarete, još se vidi, a svačime sam pokušala.
Sjećaj se, govorila je sama sebi. Prisili mozak da misli
unatrag. Moraš smisliti cijelu priču u svojoj bedastoj
glavici prije no što Jack Brotherhood zazvoni na onim
vratima. Odmakni se korak od sebe, pogledaj što je unutra
i čime raspolažeš. I to odmah. Dakle, noć je, ista kao i ova,
svježa i uzbudljiva. Srijeda je, večer kad primamo goste. I
mjesec je kao što je večeras, samo što mu na jednoj strani
nedostaje još komad. U spavaćoj sobi, ta glupača Mary
Pym, koja se borila za dobre ocjene a nikad nije upisala
fakultet, stoji pred ogledalom razmaknutih nogu i resi se
obiteljskim biserima dok je briljantni Magnus, njezin muž,
nekad prvi na Oxfordu a sada prvi spreman u večernjem
odijelu, ljubi u potiljak i izvodi svoju neodoljivu šarmantnu
točku izigravajući udvaranje balkanskog žigola, da bije

13
razveselio i oraspoložio za predstojeću zabavu. Magnus je
dakako već u raspoloženju odgovarajućem situaciji.
— Zaboga — odsjekla je tada Mary grublje no što je
namjeravala. — Ne budali nego mi zakopčaj tu prokletu
kopču.
Ponekad je moja soldatska krv brža od naučenog
jezika pristojnosti.
I Magnus ju je poslušao. Magnus uvijek posluša.
Magnus popravlja i sreñuje i prti bolje od bilo kojeg sluge.
A kad je poslušao, obujmio mi je grudi rukama i vrelog
daha prošaptao uz moj nagi vrat: — Molim te, dušo moja i
srce, reci da imamo vremena za jedan mali savršen, jedan
božanstveni trenutak sreće? Ne? Da?
Ali Mary je kao i obično suviše nervozna čak i da se
nasmije, i šalje ga dolje da provjeri je li Herr Wenzel, za tu
večer najmljeni poslužitelj, donio led iz VVeberove
ribarnice. I Magnus polazi. Magnus uvijek poñe. Čak i kad
je dobra pljuska po Marynoj guzi mnogo pametniji potez,
Magnus će poći.
Prekinuvši se, Mary podiže glavu i osluškuje. Zvuk
automobilskog motora. Po snijegu, taj zvuk nadolazi
mučno kao ružne uspomene. Ali, za razliku od ružnih
uspomena, ovaj je i prošao.

***

Večera je, vrijeme sretnog sata diplomata, dobro im

je možda čak kao nekad u Georgetownu, kad je Magnus
još bio pomoćnik šefa stanice, u usponu, s vrlo realnim
izgledima na položaj šefa službe, i sve je izmeñu Magnusa i
Mary izglañeno i popravljeno, sve je dobro osim onog crnog
oblaka koji noću i danju pritišće Maryno srce, a taj se
oblak zove Lezbos, grčki otok u Egejskom moru, otok koji
sa svih strana oplakuju monstruozne uspomene. Mary

14
Pym, žena Magnusova, supruga savjetnika za stanovita
pitanja, koja je bolje ne imenovati, pri britanskoj ambasadi
u Beču a zapravo, kao što svi koje je bolje ne imenovati
znaju, na položaju šefa stanice, ponosno sjedi nasuprot
svom mužu; izmeñu njih su Mary ni srebrni svijećnjaci,
oko njih poslužitelji Marynu divljač, pirjanu po majčinu
receptu, nude dvanaestorici, iz razloga koje je bolje ne
imenovati, uvaženih članova ovdašnje špijunske bratije.
— Sada dakle imate i kćerku — odlučno podsjeća
Mary Oberregierungsrata Dinkela iz austrijskog
ministarstva obrane svojim fino svladanim njemačkim. —
Zove se Ursula, ako se ne varam. Posljednje što sam čula,
učila je klavir na konzervatoriju. Pričajte mi stoje s njom.
— A sluškinji tiho, u prolazu. — Gospoño Wenzel.
Gospodin Lederer, dvije stolice dalje, nema više tamnog
umaka. Molim vas.
Bila je to krasna večer, zaključila je Mary slušajući
litaniju Oberregierungsrata o obiteljskim nesrećama. Večer
za kakvu se i trudi, za kakvu se trudi sve otkad se udala, i
u Pragu i u Washingtonu, dok su se još uspinjali, i sada,
kad su na vrhuncu, kad su u prilici da za sobom ostave
neizbrisiv trag. Bila je sretna, veselo je mahala zastavom,
onaj crni oblak Lezbosa samo što zauvijek nije iščezao s
neba. Tom se u svom školskom internatu dobro snalazi, a
uskoro će kući, za božične blagdane, Magnus je u Lechu
unajmio kućicu za skijanje, Ledereri su rekli da bi pošli s
njima. Magnus je ovih dana prava pomoć i podrška, tako
je pažljiv prema njoj premda mu je otac teško bolestan.
Prije Lecha će je povesti u Salzburg, na Parsifala i, ako
bude uporna i navaljivala, na operni bal jer, kako se
govorilo u njezinoj obitelji, svaka cura voli povremeno malo
zavitlati suknjicom. S malo sreće i Ledereri će s njima —
djecu bi za tu noć mogli ostaviti zajedno, naći jednu
djevojku da ih pričuva oboje jer nekako joj je u posljednje

15
vrijeme lakše s Magnusom ako su uz njih i drugi ljudi.
Pogledavajući prema Pymu u svjetlu svijeće osmjehnula
mu se, upravo u trenutku kad se on oslobodio i okrenuo
lijevo, s porukom samo za nju na svom nijemom jeziku.
Oprosti što sam prije bila onako nervozna, govorila je ona.
Sve je već zaboravljeno, govorio je on. A kad svi odu, vodit
ćemo ljubav, govorila je ona, ostat ćemo trijezni i ljubiti se
i sve će biti u redu.
I u tom je trenutku čula telefon. Upravo u tom
trenutku. Dok je slala te ljubavne misli Magnusu i bila
zbog njih tako očajnički sretna. Čula je kako je zazvonio
dvaput, pa tri puta, već ju je počelo ljutiti, a onda je
odahnula čuvši da se Herr Wenzel javio. Herr Pym će vas
nazvati kasnije, izvolite ostaviti broj, ne bih ga
uznemiravao ako posrijedi nije nešto hitno, ponavljala je u
sebi. Herr Pyma je zabranjeno ometati ako nije nešto
hitno. Herr Pym je trenutno suviše zauzet, jer upravo
pripovijeda neku šaljivu pričicu svojim savršenim
njemačkim koji toliko iritira ambasadu i tako ugodno
iznenañuje Austrijance. Herr Pym po želji umije imitirati i
austrijski dijalekt, ili, što je još smješnije, švicarski, koji je
naučio u svojim školskim danima. Herr Pym umije pred
vas poslagati niz boca, i kuckajući po njima običnim
nožem za jelo natjerati ih da zvone kao zvonca na starim
švicarskim željeznicama, i uz to izvikivati imena stanica
izmeñu Interlakena i Jungfraujocha kao nadzornik na
maloj seoskoj postaji a publika se smije i guši u suzama
nostalgije.
Mary je podigla pogled prema suprotnom kraju
dugog i praznog stola. A Magnus — što on radi u tom času
osim što se udvara Mary?
Puca iz svih topova, eto što. Zdesna mu sjedi
užasna Frau Oberregierungsrat Dinkel, čak i u usporedbi s
prosjekom činovničkih supruga žena neuglañena i prosta,

16
toliko da je i neke od najupornijih jurišnika ambasade
natjerala da preneraženi zašute. A ipak ju je Magnus
privukao k sebi i opčarao kao sunce cvijet, i sad nikako da
joj ga bude dosta. Ponekad, dok bi ga gledala kako izvodi
ovu igru, Mary bi i nehotice osjetila sažaljenje nad
njegovom upornošću i tim silnim trudom. Voljela bi da
može biti opušteniji, makar na čas. Voljela bi mu reći da
zaslužuje i koji trenutak mira, kad god poželi, da se od
njega ne očekuje da samo daje i daje bez prestanka. Da je
pravi diplomat, bez muke bi postao ambasador, mislila je.
U Washingtonu, Grant Lederer ju je uvjeravao, ali neka to
ostane meñu njima, da Magnus ima mnogo više utjecaja i
od šefa stanice i od onog njegova ali zaista groznog
ambasadora. Beč je — premda je i ovdje uživao golem
ugled i bio vrlo utjecajan - očito korak unazad. Tako je to i
smišljeno; ali čim se prašina malo slegne, Magnus se vraća
na svoj pravi put, samo treba imati malo strpljenja.
Mary je bilo krivo što mu nije dorasla. Ponekad mu
je zaista teško da se spusti na moj nivo, mislila je.
Magnusu slijeva, jednako hipnotizirana, sjedila je Frau
Oberst Mohr, čiji je muž Nijemac dodijeljen službi za vezu
u Wiener Neustadtu. Ali Magnusovje najdragocjeniji plijen,
večeras kao i uvijek, Grant Lederer III, »čovjek sitne crne
bradice, sitnih crnih očica i sitnih crnih misli«, kako je
govorio Magnus, čovjek koji je prije šest mjeseci preuzeo
zakonovodstveni odsjek američke ambasade, što znači da
se bavi nečim zakonu sasvim suprotnim, došao je kao novi
čovjek u ovdašnju ispostavu
Agencije ali oni ga poznaju još iz Washingtona.
— Grant je majstor da sve pokvari — žalio se
Magnus na njega, kao što se žalio na sve svoje prijatelje. —
Jednom na tjedan nas okupi oko onog svog velikog stola
da bi pred nama izmišljao nove nazive za stvari koje smo
mi i bez njih dvadeset godina radili savršeno dobro.

17
 — Ali je u društvu ugodan, dušo — podsjetila bi ga
tada Mary. — A Bee je jako privlačna žena.
— Grant se dao na osvajanje planinskih vrhunaca
— rekao je Magnus nekom drugom prilikom. — Svece nas
poredati u savršenu liniju, i penjati se po našim leñima.
Vidjet ćeš.
— Ali on je pametan i duhovit čovjek, dušo. Sad bar
imaš nekoga tko može držati korak s tobom.
Jer činjenica je da su, naravno uz ograničenja koja
nameću diplomatska prijateljstva, Pymovi i Ledereri postali
čuven kvartet, i samo je tipična perverzija u njegovoj
naklonosti ljudima Magnusa tjerala da ih kritizira, da traži
rupe u njihovim ličnostima i kune se da ni riječi više neće
progovoriti s njima. Kćerka Ledererovih, Becky, bila je istih
godina kao i Tom, i već su praktički ljubavni par, samo su
se Bee i Mary zapravo slagale kao pas i mačka. A što se
tiče Bee i Magnusa — iskreno rečeno, Mary se ponekad
zaista pitala nisu li oni ipak malčicepredobri prijatelji. S
druge strane, već je otprije znala da u takvim
četvorokutima uvijek postoji jedno snažno dijagonalno
prijateljstvo, čak i ako od toga nikad na bude ništa. A ako
se nešto meñu njima ipak dogodi, no, da bude baš totalno
iskrena, Mary ne bi imala ništa protiv da im se osveti uz
pomoć Granta, čija joj je vrebajuća napetost bila sve
privlačnija.
— Mary, budi malo vesela. Dobro? Krasna večera.
Baš nam je lijepo.
Bila je to Bee, uvijek spremna da nazdravi. Nosila je
dijamantne naušnice i dekolte koji je Mary mjerkala cijelu
večer. Troje djece a takve grudi: stvarno nije fer. Mary joj u
znak pristanka podigne čašu. Bee ima prste kao
daktilografkinja, primijeti, izvijenih jagodica.
— Ma Grant, stari moj, nemoj tako — govorio je
Magnus, poluozbiljan a pola zadirkujući, kao i uvijek. —

18
Budi malo fer. Da je istina sve to što tvoj plemeniti
predsjednik kaže o komunističkim zemljama, kako onda, k
vragu, da se uopće nagodimo s njima?
Krajičkom oka, Mary je vidjela kako se Grantov
vječno žalostan osmijeh razvlači dok na kraju nije izgledao
kao stupica spremna da reagira na udivljenje Pymovoj
bistrini.
— Magnus, da je po mome, sad bismo te lijepo
smjestili na najveći tepih u ambasadi, dali ti shaker pun
martinija i američki pasoš, i na tom te letećem sagu poslali
ravno u Washington, u demokratski tabor. U životu nisam
čuo da je netko tako zgodno formulirao pitanje oko kojeg
ima najviše svaña.
— Da Magnusa kandidiramo za predsjednika? —
mazno se javila Bee, uspravivši se i isprsivši kao da joj je
netko ponudio čokoladni bombon. — O bože, bože.
U kojem je trenutku izronio uporno servilan Herr
Wenzel i, nadvijajući se upadljivo nad Magnusom,
promrmljao mu u lijevo uho da ga hitno traže —
ispričavam se, ekselencijo — telefon iz Londona — za Herr
savjetnika, oprostite.
Magnus je oprostio. Magnus oprašta. Magnus je
pažljivo krenuo izbjegavajući imaginarne prepreke prema
vratima, smiješeći se, simpatizirajući, ispričavajući se, dok
je Mary čavrljala još življe i još glasnije, otvorila je vatru iz
svih oružja da mu štiti leña. Ali u času kad su se za njim
zatvorila vrata, dogodilo se nešto nepredviñeno. Grant
Lederer je pogledao Bee, Bee je pogledala Granfa. A Mary
je taj pogled uhvatila, i krv joj se u žilama sledila.
Zašto? Sto znači taj pogled koji im se slučajno oteo?
Spava li Magnus zaista s Bee — i je li to Bee Grantu
priznala? I jesu li u tom času oboje osjetili ljubav prema
svom upravo otišlom domaćinu? U čitavoj ovoj zbrci nakon
toga dogañaja, Mary nije posumnjala u svoj prvi odgovor.

19
Ne, nije stvar u seksu, nije stvar u ljubavi, nije stvar u
zavisti, a niti u prijateljstvu. To je bio pogled zajedničke
tajne. Mary nije sklona izmišljanju. Mary je vidjela i
shvatila. To je dvoje ljudi par ubojica koji su pogledom
rekli jedno drugome — još malo — i to još malo odnosilo se
na Magnusa. Još malo i dolijat će nam. Još malo i njegova
će zlodjela biti kažnjena i naša čast vraćena. Tada sam tek
vidjela koliko ga mrze, mislila je sada Mary. Tako je
pomislila onda, tako je mislila i sada.
— Grant je Kasije koji traži svog Cezara rekao je
jednom Magnus. — I ako uskoro ne nade neka leda u koja
će zabiti nož, Agencija će bodež povjeriti nekom drugom.
Ali u diplomaciji ništa ne traje dugo, ništa nije
apsolutno, smrtonosna vurota ipak nije razlog da se ugrozi
' tok konverzacije. Živo čavrljajući, brbljajući o djeci i
dućanima — grozničavo tražeći objašnjenje za onaj pogled
izmeñu Ledererovih — i čekajući, najviše čekajući, da se
Magnus vrati i ponovo očara svoj dio stola, na dva jezika
simultano — Mary je imala i dovoljno vremena da
razmišlja je li ovaj hitan telefonski poziv iz Londona ono
što njezin muž čeka već tjednima. Znala je već neko
vrijeme da mu se dogaña nešto važno, i molila se bogu da
posrijedi bude obećano napredovanje.
I upravo u tom trenutku, tako je bar Mary
zapamtila, dok je pripovijedala sa susjedima a u sebi se
molila za sretan ishod, osjetila je njegove prste, osjetila
kako vršcima prisno prelazi preko njezinih ramena, u
prolazu do svog mjesta na čelu stola. A uopće nije čula
vrata, premda je osluškivala i čekala.
— Je li sve u redu, dragi? — javila mu se iznad
svijećnjaka, otvoreno, jer zna se da Pymovi žive u strašno
sretnom braku.
— Je li njezino veličanstvo zdravo i veselo, Magnus?
— čula je Grantovo pitanje, izgovoreno polako i s

20
insinuacijama, kao i obično. — Nitko na dvoru nema
rahitis? Gušobolju?
Pymovje osmijeh bio smiren i blistav, ali to još kod
njega ne znači ništa, kao što dobro zna.
— Neka sitna strka u Whitehallu, Grant —
odgovorio je s upravo nepodnošljivom lakoćom. — Ali sad
sam bar siguran da ovdje zaista drže nekog špijuna koji im
točno javlja kad imam goste na večeri. Draga, zar više
nemamo clareta? Porcije su nam dosta siromašne, moram
reći.
Ah Magnus, mislila je uzbuñeno: varalico.
Bilo je vrijeme da žene povede gore, da se popiške
prije no što posluže kavu. Frau Oberregierungsrat, koja je
sebe smatrala modernom ženom, kao da bi radije ostala za
stolom. Tek ju je namrštena grimasa na muževu licu
pomakla s mjesta. Ali Bee Lederer, koja bi se u ovo doba
večeri obično počela prsiti kao velika američka
feministkinja — ta je Bee krenula krotko poput ovce,
otposlana zapovjedničkom kretnjom svog seksi mužića.
***
— Sada prelazimo na stvar — zadovoljno je rekao
Jack Brotherhood, u Marynoj mašti.
— Nema poente.
— Pa što mi se onda tako treseš, djevojčice? — kaže
Brotherhood.
— Ne tresem se. Samo sam htjela natočiti malo
pića, da popijem nešto dok te čekam. Znaš da se ja uvijek
tresem.
— Meni čisto, molim. Cisto piće, kao i tebi. I hoću
čistu priču, sve točno kako je bilo. Bez leda, bez sode, bez
vrdanja.

***

21
 U redu, ako baš hoćeš, proklet bio, reći ću ti sve.
Večer završava savršeno kao stoje i počela. U
predsoblju, Mary i Magnus pomažu gostima da obuku
kapute i Mary ne može izbjeći kako Magnus, cijeli život na
usluzi drugima, koči ruku i svija prste svaki put kad koji
rukav stigne na traženo mjesto. Magnus je pozvao
Ledererove da ostanu još malo, ali Mary je potajno izdala
suprotnu zapovijed, rekavši Bee, u smijehu, da Magnus
večeras mora rano leći. Predsoblje se prazni. Diplomati
Pymovi, ne obazirući se na studen — ipak su oni kršni
Englezi — herojski stoje na pragu svoga doma i mašu u
pozdrav. Mary je obujmila Pyma oko struka i tajno, da
nitko ne vidi, gurnula palac pod pojas njegovih hlača na
križima, i malo dolje niz razdjeljak meñu njegovim
guzovima. Magnus se ne opire. Magnus se nikada ne opire.
Glava joj nježno počiva na njegovu ramenu i ona mu šapće
slatke besmislice u isto ono uho koje je i Herr Wenzel
izabrao da ga pozove na telefon, i nada se da će Bee
zamijetiti to ljubavno došaptavanje. Pod svjetlom trijema —
Mary blistava i mlada u svojoj dugoj modroj haljini,
Magnus tako otmjen u smokingu — izvjesno je da smo bili
uzorslika skladnog bračnog života. Ledererovi odlaze
posljednji, i opraštaju se najsrdačnije.
— No, Magnus, stvarno se ne sjećam kad sam se
tako fino zabavljao — kaže Grant, s prizvukom onog svog
suzdržanog, pomalo ženskastog prezira. Za njima odmah
kreće automobil s tjelohraniteljem. Rame uz rame, tako
engleski Pymovi načas uživaju u trenutku istomišljeničkog
prezira prema američkom načinu života.
— Bee i Grant su stvarno ugodno društvo — kaže
Mary. — A ti, bi li prihvatio tjelohranitelja da ti ga Jack
ponudi? — Pitanje nije bilo postavljeno samo iz
radoznalosti. U posljednje je vrijeme često mislila na

22
kojekakve čudne spodobe što su se vukle oko kuće bez
pravog posla.
— Bih vraga — odvraća Pym i sliježe ramenima. —
Samo ako mi čovjek svečano obeća da će me štititi od
Granta.
Mary izvlači palac, okreću se i, ruku pod ruku,
ulaze u kuću.
— Je li sve u redu? — pita ona misleći na telefonski
poziv. Sve je u savršenom redu, odgovara on.
— Želim te — drsko šapće Mary i spušta ruku da
ga pogladi po bedrima. Smiješeći se, Pym kima glavom i
kreće rukom prema kravati, da razlabavi čvor, on je
spreman. U kuhinji Wenzelovi čekaju da ih puste kući.
Mary osjeća miris cigaretnog dima, ali odlučuje da to pusti
bez primjedbe, budući da su se večeras zaista trudili. I na
samrtnoj postelji sjećat će se kakoje svjesno odlučila da se
ne obazire na cigaretni dim: da je u tom trenutku njezin
život bio toliko opušten, Lezbos tako daleko, njezin osjećaj
za uslužnost toliko potpun, daje stigla pomisliti i prosuditi
o stvarima tako strašno trivijalnim. Novac za Wenzelove
Pym je već spremio u kuvertu, plus pristojnu napojnicu.
Magnus će i posljednju paru dati za napojnicu, s
nježnošću misli Mary. Njegova je velikodušnost nešto što je
naučila voljeti, premda joj vlastita štedljivost, tipična za
vladanje gornje klase, često govori da je pretjerao: ali
Magnus je tako rijetko vulgaran. Čak ni kad joj se čini da
zaista troši nerazumno i previše, i da bi mu morala
ponuditi pomoć iz svojih osobnih prihoda. Wenzelovi
odlaze. Sutra navečer čeka ih neka druga zabava u nekoj
drugoj kući. Pymovi u harmoniji bliskosti prelaze u dnevnu
sobu, ruku spletenih, pa raspletenih, pa sasvim
razdvojenih radi ritualne predigre s posljednjom čašicom
za večeras i tračerskom obdukcijom cijele večeri. Pym im je
natočio scotch, ali, neuobičajeno za njega, nije skinuo

23
smoking. Mary ga otvoreno miluje. Ponekad u takvim
slučajevima i ne stignu do kata.
— Srnetina je ispala super, Mabs — kaže Pym. To
je uvijek prvo: da joj čestita. Magnus stalno čestita i hvali.
— Svi su ionako uvjereni da ju je spremila Frau
Wenzel — kaže Mary, pipkajući da nañe vrh rasporka na
hlačama.
— Neka se nose ti svi — galantno presuñuje Pym,
jednim pokretom ruke odbacivši sav taj isprazan svijet
diplomacije, samo radi nje. Na trenutak se Mary uplaši
daje Magnus popio malo previše. Nada se ipak da nije, jer
ona se ne igra i ne pretvara: nakon svih briga, nakon svih
ispraznih gluposti ove večeri, ona ga strasno želi. Dodajući
Mary čašu, Magnus podiže svoju i nazdravlja bez riječi:
odlično si to izvela, stara moja. Smiješi joj se, koljena mu
zamalo dodiruju njezina, i mirna su. Ganuta napetošću
koju osjeća u njemu, Mary ga silno želi ovog istog časa, i
pruža mu, rukama, novi dokaz svoje želje.
— Ako je ovaj naš Grant Lederer treći — pita ona,
sjetivši se opet onog ubojitog pogleda — kakva su samo
bila prva dvojica?
— Slobodan sam — kaže Pym.
Mary ne razumije. Misli daje to neki zgodan
odgovor j na njezino pitanje.
— Ne razumijem — kaže i malo se stidi. Jadničak,
mora se nositi sa mnom tako glupom. Iznenada, strašna
misao.
— Nećeš mi valjda reći da su te najurili? — pita.
[Magnus odmahne glavom.
— Rick je mrtav — objasni.
— Tko? — Na kojeg to Ricka misli? Ricka iz
Berlina? iRicka iz Langleya? Koji je to Rick umro i
oslobodio Magnusa i možda mu, tko zna, otvorio put za
napredovanje u službi?

24
 Magnus kreće ispočetka. Smireno i razumno. Očito
sirota djevojčica nije shvatila. Iscrpljena je od ove teške i
zamorne večere. A možda je i popila koju previše.
— Umro je Rick, moj otac. Umro je od srčanog
udara večeras u šest sati, dok smo se mi presvlačili za
večeru. Vjerovali su da je nakon posljednjeg udara sve u
redu, ali eto, nije. Jack Brotherhood mi je javio iz Londona.
Za kog vraga je kadrovski odsjek zadužio baš Jacka da mi
javi, zašto nisu nazvali sami, tajna je koja će nama ostati
nedostupna. U svakom slučaju, tako su postupili.
Mary čak ni sad još ne shvaća sasvim.
— Kako to misliš, da si slobodan? — viče
nekontrolirano, viče jer se ne može više svladavati. —
Slobodan od čega? — I zatim, pametno, brižne u plač.
Dovoljno glasno da posluži za oboje. Dovoljno glasno da
nadglasa sva ona užasna pitanja od Lezbosa pa do ovog
časa.
I na najboljem je putu da se rasplače i sada, i to
pred Jackom Brotherhoodom, jer upravo u tom času
oglašuje se zvono na ulaznim vratima, muklo poput
lovačkog roga, triput, kao i svaki put.

***

Pym je žustrim pokretima navukao zavjese i upalio

svjetlo. Prestao je pjevati. Osjećao se otupjelim. Stenjući
tiho, spustio je torbu na pod, i sa zahvalnošću se ogledao
po sobi, polako, puštajući da ga pozdravi predmet po
predmet. Mesingani okvir kreveta. Dobro jutro. Goblen
iznad uzglavlja koji ga poziva da voli Isusa: želio sam, ali
svaki put mi se Rick ispriječio na putu. Radni stolić s
rebrastim poklopcem. Tranzistor od bakelita, koji je čuo
još i dragog starog Winstona Churchilla. Ništa svojega
Pymvnije nametao ovoj sobi. On je njezin gost, a ne

25
osvajač. Sto ga je dovelo ovamo, u ona davna, mračna
vremena, prije toliko života? Čak i sada, kad mu je toliko
toga postalo jasno, kad god bi se pokušao sjetiti,
obuzimala ga je pospanost. Toliko sainotničkih putovanja i
toliko me besciljnih šetnji po tuñim gradovima dovelo
ovamo, toliko zaludnog, samotnog vremena. Trčao je, lovio
vlak, tražio nešto, od nečega bježao.
Mary je bila u Berlinu — ne, tad je bila u Pragu —
tek je prošlo nekoliko mjeseci otkad su ga poslali ovamo i
odmah mu jasno dali na znanje da će, ako u Pragu ne
bude zabadao nos gdje ne treba, sljedeće imenovanje na
njegovoj listi biti Washington. A Tom — o Bože moj, Tom
tek što je izašao iz pelena. Pym je otputovao u London na
neku konferenciju — ne, nije bilo to, nego su ga pozvali na
trodnevni tečaj o najnovijim metodama tajnog
komuniciranja, u nekoj očajnoj kućici malo dalje od Smith
Squarea gdje su držali vježbe. Kako je tečaj završio, sjeo je
u taksi i odvezao se na stanicu Paddington. Bez
razmišljanja, vodio ga je instinkt. Dok mu se iz glave još
pušilo od besmislenih novotarija o anodama i izmjeničnoj
transmisiji. Uskočio je u vlak koji je upravo polazio, u
Exeteru izašao, prešao na peron za suprotni smjer i sjeo u
drugi vlak. Ima li veće slobode nego kad ne znaš ni kamo
ideš ni zašto? Našao se tako usred ničega, ugledao
autobus na kojem je bio natpis s pravcem koji mu se
učinio nekako poznatim, i ukrcao se.
Ovo je zemlja naših dragih bakica. Ovdje je uvijek
nedjelja, kad se tetke voze u crkvu, a u dlanu im je pod
rukavicom novčić za škrabicu. Iz svog svemirskog broda na
gornjem katu autobusa, Pym s nježnošću gleda u limene
dimnjake, crkve, pješčane nanose i kose krovove koji kao
da samo čekaju da ih nešto podigne za čvor sljemena i
ponese u raj. Autobus se zaustavio, kondukter je rekao —
Dalje ne vozimo, gospodine — i Pym je osjetio vrlo

26
neobično spokojstvo, kao daje upravo postigao nešto
važno. Evo me, stigao sam, pomislio je. Napokon sam
našao, a nisam čak ni tražio. Isti onaj grad, ista obala,
točno onakvi kakve sam ih ostavio prije mnogo godina.
Danje bio sunčan a svijet prazan. Vjerojatno je bilo vrijeme
oko ručka. Izgubio je račun. Sigurno je samo da su
stepenice gospodične Dubber bile tako pomno oribane i
tako bijele da ga je bilo stid što po njima gazi, i da je iz
kuće dopirala melodija nekog pobožnog napjeva, usporedo
s mirisom pečene piletine, lavande, praška za pranje i
pobožnosti.
— Odlazite! — povikao je neki slabašan glas. —
Stojim na najgornjoj stepenici i ne mogu dohvatiti
osigurač, i ako se još malo istegnem, puknut ću napola.
Pet minuta kasnije, ova je soba postala njegova.
Njegovo utočište. Njegovo privatno tajno skrovište daleko
od svih službenih skrovišta.
— Canterbury. Zovem se Canterbury — čuo je svoj
glas kako je, postoje osigurač sretno popravio, uvjerava da
primi kaparu za sobu. Cijeli je jedan grad tako našao dom.
Prišavši stolu, Pym je sada podigao poklopac i
sadržaj svojih džepova stao vaditi i redati na glatkoj ploči.
Inventura kao pripremna radnja pred promjenu u ličnosti i
boravištu. Inventura kao retrospektiva dogañaja dana.
Jedna putnica s obličjem gospodina Magnusa Richarda
Pyma, boja očiju zelena, kosa svjetlosmeña, namještenik
Foreign Officea i u službi njezina veličanstva, roñen previše
davno. Postoje cijeli život proveo sa simbolima i iza
operativnih pseudonima, bio je šok vidjeti vlastito ime,
tako golo i izloženo, drsko potpisano u putnoj ispravi.
Jedna lisnica od telećeg ševroa, božični dar od Mary. U
lijevom pregratku kreditne kartice, u desnom dvije tisuće
austrijskih šilinga i tri stotine engleskih funti, u
novčanicama razne vrijednosti i starosti, njegova

27
ušteñevina spremljena za bijeg, bit će zgodnije da je drži u
stolu. Ključevi od auta. Drugi je komplet kod nje.
Fotografija obitelji na Lezbosu, svi zdravi i veseli.
Naškrabana adresa djevojke koju je negdje upoznao i
zaboravio. Odložio je lisnicu i, nastavljajući s popisom
inventara, iz istog džepa izvadio jednu zelenu neponištenu
kartu za sinoćnji let British Airwaysa u Beč. Uznemirila ga
je ta karta. Dokaz da ni Pym ne mora uvijek biti mudar i
razuman. To je, u cijelom njegovu dosadašnjem životu,
možda prvi njegov potpuno sebičan čin, s plemenitim
izuzetkom sobe u kojoj upravo sjedi. To je prvi put daje
rekao «Ja hoću« a ne «Ja moram«.
Na ceremoniji kremiranja u tihom predgrañu,
sumnjao je da je neznatan broj ljudi koji su došli ispratiti
pokojnika neprirodno znatno uvećan nečijim
promatračima. Dokaza nije imao. Dakako da nije baš
mogao, kao osoba najbliža pokojniku i u najdubljoj žalosti,
stati na vrata kapele i od svakog od svojih devet gostiju
zatražiti izjašnjenje. A i istina je da je Rick na svojoj
krivudavoj životnoj stazi dolazio u kontakt s cijelom
gomilom ljudi koje Pym nikad nije vidio, niti je to ikad
želio. A ipak je sumnja ostala, i rasla dok se vozio do
londonskog aerodroma, i prilično se približila izvjesnosti
dok je vraćao automobil u rent-a-car agenciju, gdje su
dvojica sivih nešto predugo ispunjavali formulare.
Neustrašiv, predao je kovčeg za avion za Beč i s ovom
istom kartom prošao u čekaonicu za inozemstvo, gdje je
sjeo i sakrio se iza svog »Timesa«. Kad su objavili da njegov
let kasni, potrudio se da suzdrži ljutnju, ali bijes je takva
stvar da se ne može sasvim sakriti, te se malo vidjelo da je
ljut. Kad su najavili let i pozvali putnike, on je poslušno
požurio naprijed za zagušnom gomilom ljudi prema izlazu
na pistu, savršena slika čovjeka koji čini što čine svi. I tad
je opazio, osjetio zapravo, jer vidjeti nije mogao ništa, kako

28
su dvojica zadovoljno prekinula pratnju i krenula u bazu,
na šalicu čaja i partiju ping-ponga: neka se sad zabavljaju
s njim oni lopovi iz Beča, mi smo svoje obavili i baš nas
briga. Zaokrenuo je za ugao i uputio se prema pokretnoj
traci, ali nije stao na traku. Trupkao je na mjestu, osvrćući
se kao da gleda hoće li napokon ti njegovi i što već rade, a
zatim potpuno neopazivo pustio da ga ponese natrag rijeka
putnika iz suprotnog smjera. Nekoliko trenutaka kasnije,
pružio je svoj pasoš službeniku na ulaznom graničnom
prijelazu, kimnuo na tihi »Dobrodošli, gospodine«,
rezerviran za putnike s odreñenim serijskim brojevima u
putnicama. Kao posljednju i spontanu mjeru opreza
uputio se prema šalteru za domaće linije te se nadugačko i
naširoko počeo raspitivati o letovima za Škotsku, na način
kojim je sračunato trebao iziritirati službenika za šalterom,
koji je dakako imao važnija posla. Ne za Glasgow, hvala, to
me ne zanima, samo Edinburgh. No dobro, još samo nešto,
recite mi ipak kako stoji s Glasgowom. A, imate brošuru s
redom letenja, fantastično. No hvala, puno vam hvala. A
mogu li kod vas kupiti kartu? A tako. Preko puta. Odlično.
Kartu je poderao na komadiće i bacio ih u
pepeljaru. Koliko je od toga bilo isplanirano, a koliko
spontano? Nije osobito važno. Treba činiti a ne razmišljati.
Jedna autobusna karta, Heathrow-Reading. Kišilo je
cijelim putem. Jedno mjesto u vlaku Reading — London,
karta neiskorištena, kupljena da bi zavarala. Jedna karta
za spavaća kola, Reading-Exeter, kupljena u vlaku. Na
glavi je držao beretku i lice krio u sjeni dok ju je kupovao
od pijanog konduktera. Pokidavši i te karte na komadiće,
Pym ih je dodao hrpici u pepeljari i zatim, možda iz navike
a možda iz neke mračne potrebe za agresijom, upalio
šibicu i gledao u plamen ne trepćući. Kolebao se da li da
spali i pasoš, ali priječio ga je neki ostatak grañanske
suzdržanosti, slabost koja mu je bila čak simpatična.

29
Isplanirao sam sve, sve do posljednjeg detalja — ja koji u
životu ništa nisam svjesno odlučio. Planirao sam to onog
dana kad sam stupio u Firmu, u nekom kutku svoga
mozga za koji nisam ni znao da postoji dok Rick nije umro.
Isplanirao sam sve, samo nisam stigao krstarenje za
gospodičnu Dubber.
Plamen je utrnuo, razmrvio je pepeo, skinuo kaput
i namjestio ga na naslon stolice. Iz komode s ladicama
izvukao je stari kardigan, koji je gospodična Dubber za
njega sama isplela, i obukao ga.
Razgovarat ću s njom još jednom, mislio je. Smislit
ću nešto što će je više zanimati. Izabrati bolji trenutak.
Samo mali izlet, za promjenu, to vam je potrebno, smišljao
je. Otići nekamo i osloboditi se malo svih briga.
Iznenada osjeti da mu je potrebna neka aktivnost.
Ugasio je svjetla, brzo stao pred prozor, razmaknuo zavjese
i bacio se na posao promatranja i provjeravanja malog
trga, život po život i prozor po prozor, rodom kojim ih je
jutro budilo, tragajući za izdajničkim znacima koji će odati
promatrače. U svojoj kući, žena baptističkog svećenika, u
štepanom jutarnjem ogrtaču, skida nogometni dres svog
sina s konopca za rublje, sprema ga za današnju
utakmicu. Pym se hitro povlači. Uhvatio je odsjaj metala
na vrtnim vratima velike kuće, ali to je samo svećenikov
bicikl, lancem vezan za deblo patuljastog drveta, iz opreza
pred nekršćanskom lakomošću. U mliječnom staklu
prozora na kupaonici kuće See View, žena u sivom
kombineu nagnuta nad umivaonikom šamponira kosu.
Celia Venu, doktorova kći koja želi slikati more, danas
očito očekuje; posjetu. U susjednoj kući, na broju osam,
gospodin Barlow, zidar, i njegova žena gledaju jutarnji
televizijski program. Pymovo oko metodično kreće dalje,
pažnju mu zaokuplja parkirani kombi. Otvaraju se vrata
na strani suputnika, djevojačka figura hitro promiče kroz

30
mjesni park i nestaje u broju dvadeset i osam. Ella, kći
mrtvozornika, otkriva život.
Pym je navukao zastore i ponovno upalio svjetla. Ja
ću stvoriti svoje danje svjetlo i svoju noć. Torba stoji gdje
ju je ostavio, čudno ukrućena metalnim okvirom. Svi su
nosili ovakve kovčežiće, sjeća se, gledajući taj predmet.
Rick od svinjske kože, Lippsie od kartona, Poppy od
nekakva izmrcvarena siva materijala štampana u imitaciji
kože. A ti, Jack, dragi Jack, ti se ne rastaješ od svog
divnog starinskog kovčežića za poslovne spise, vjernog
poput psa kojeg si sam morao ustrijeliti.
Neki ljudi, znaš, Tom, neki ljiidi zavještaju svoje
tijelo bolnicama. Tako ruke odu jednoj grupi studenata,
srce drugoj, oči trećoj, svi dobiju ponešto, i svi dobro
proñu. Tvoj otac, meñutim, dobio je samo tajne. Tajne su
njegovo porijeklo i njegovo prokletstvo.
Punom težinom, Pym se svalio na stolicu pred
pisaćim stolom.
Reći sve, ponavljao je upute sam sebi. Reći istinu,
riječ po riječ. Bez izmicanja, bez izmišljanja, bez štoseva.
Da se moje siroto naobećavano ja napokon domogne
slobode.
Reći istinu, nikome posebno a ipak svima. Reći
istinu svima vama koji me posjedujete, kojima sam se dao
tako nepromišljenom darežljivošću. Svima koji mnome
raspolažu i gospodare. Ovoj Mary i svakoj drugoj Mary.
Svakome tko je od mene dobio komadić, uz obećanje da će
dobiti više, i zatim ostao razočaran. I onome što od mene
ostane nakon velike rasprodaje Pyma.
Svim mojim sufinancijerima i suvlasnicima,
jednom, za svagda, sredit ćemo sve neisplaćene dugove,
ono o čemu je Rick toliko sanjao, ostvarit će sada njegov
jedini zakoniti sin. Tko god da je Pym bio za vas, tko god

31
da jeste ili ste bili, evo vam svima posljednja od mnogo
verzija Pyma kojeg ste mislili da poznajete.
Pym duboko udahne i izdahne.
To se čini samo jednom. Jednom u životu i nikad
više. Nema prepisivanja, nema dotjerivanja, nema
izbjegavanja. Nema dileme: ili bi možda bolje bilo ovako?
Kao trut. Obaviš jednom što imaš i uginoš.
Dohvatio je pero, zatim čist list papira. Napisao je
nekoliko redaka nasumce, što god mu je palo napamet. Jer
teško radi i vrijeme ne gubi, Jack postaje špijun ludi.
Poppy, Poppy, ogledalce moje. Gospodična Dubber na
krstarenje se sprema. Mijesi kruh marno kao mrav, naš je
jadni Rickie mrtav. Riki-tiki-tata. Ruka mu je bila sigurna,
ništa nije križao. Ponekad, Tom, nešto moramo učiniti da
bismo tek poslije otkrili razlog. Ponekad je naš čin pitanje,
a ne odgovor.

2.

Dan je, dakle, Tome, tmuran i vjetrovit, kao što

sabati u ovim krajevima većinom i jesu. Kao dijete sam se
takvih nagledao, ne sjećam se kada je dan bio sunčan i
lijep. Zapravo se uopće ne sjećam boravka na otvorenom,
osim u prolazu, kad su me kao dijete zločinca požurivali u
crkvu. Ali previše brzam naprijed, jer ovog dana o kojem
govorimo Pym se još nije ni rodio. Vrijeme zbivanja jest
čitav život tvog oca unatrag, plus možda pet-šest mjeseci,
mjesto zbivanja obalni grad nedaleko od ovoga, na nešto
većoj strmini i s nešto težim tornjem — ali i ovaj će
poslužiti sasvim dobro. Uskovitlano, promočeno, prijeteći
mračno prijepodne, vjeruj mi na riječ, a ja sam, kao što
rekoh, još neroñena sablast, nenaručena, neuručena a
sasvim sigurno i neplaćena: ja sam kao gluhi mikrofon,

32
ubačen ali još neaktivan u bilo kojem smislu osim
biološkog. Staro lišće, stare iglice bora i stari konfeti lijepe
se za vlažne stepenice pred crkvom dok se pridošle grupice
poniznih vjernika slažu u uredan niz, da bi primili svoju
tjednu dozu prokletstva ili spasenja, premda ja nikad
nisam shvaćao što se tu ima mnogo birati. A ja, nijem
fetalni špijun, nesvjesno obavljani svoju prvu špijunsku
misiju u sredini gdje se objekti špijuniranja obično ne
traže.
Ali danas se i ovdje nešto zbiva. Kruži šapat, a ime
mu je Rick. U njihovoj pobožnosti danas postoji i iskra
nestašluka koju ne mogu ugasiti a dolazi iznutra, iz
tinjajućeg središta njihove mračne male kugle, a Rick je
njezin posjednik i njezin izvor i njezin potpalitelj. Znakovi
se čitaju posvuda: u zloslutnom, kotrljajućem koraku
ñakona u smeñem odijelu, u komešanju i teškom disanju
žena pod šeširima, što stižu u žurbi jer se boje da kasne pa
sjedaju rumeneći ispod bijelog praha na licu zato što su
stigle prerano. Svi u pokretu, svi na vršcima prstiju, a
sastav je prvoklasan, kao što bi ponosno primijetio Rick, a
vjerojatno je baš to i učinio, jer on je volio puno gledalište
u svakoj prilici pa makar prilika bila i njegovo smaknuće.
Nekolicina je došla kolima — takvim onodobnim čudima
tehnike kao što su Lanchesteri i Singeri — drugi
trolejbusima, a neki i pješice; Božja kišica s mora podarila
im je brade od inja, pod njihovim jeftinim stolama od lisice
Božji vjetar s mora reže kroz istanjeni serž njihova
najboljeg nedjeljnog odijela. A ipak, meñu njima nema
nikoga, kojim god sredstvom da je došao, tko nije spreman
hrabro trpjeti nevrijeme i trenutak duže no što je nužno da
bi zastao i pogledao na oglasnu ploču, i vlastitim se očima
uvjerio u ono što rekla-kazala najavljuje već nekoliko
dana. Na oglasnoj ploči su dva plakata, oba raskvašena
kišom, slučajnom prolazniku oba neprivlačna poput šalice

33
ohlañena čaja. Ali onima koji su u šifru upućeni, plakati
prenose poruku koja elektrizira. Prvi narančastom bojom
obavještava da Liga baptističkih žena skuplja pet tisuća
funti za čitaonicu — premda svi oni znaju da se ondje
nijedna knjiga neće pročitati, da će prostorija služiti kao
mjesto kamo će se donositi domaći kolači i izlagati
fotografije gubave djece iz Konga. Termometar od
šperploče, prema nacrtu najvještijeg Rickova tesara,
učvršćenje za ogradu i pokazuje da se već stiglo do prve
tisuće. Druga obavijest, zelena, javlja da će današnju
propovijed održati sam vikar, te da su svi dobrodošli. Ali
taje informacija ispravljena. Nad njom je autoritativno
pribijena najnovija vijest, otipkana u punim recima bez
proreda kao neki pravni dopis s komično rasporeñenim
velikim slovima, koji su u ovim krajevima zao znamen.
Zbog nepredviñenih okolnosti, današnju će
Propovijed održati Sir Makepeace Watermaster, Mirovni
Sudac, i Liberal te Član Parlamenta za ovaj Izborni Okrug.
Komitet Odbora za Priloge molimo ostati nakon Službe radi
Izvanrednog Sastanka.
Makepeace Watermaster lično! A oni znaju i zašto!
Negdje drugdje u svijetu, Hitler skuplja odlučnost
kojom će zapaliti cijeli svijet, u Americi i Evropi bijeda
ekonomske krize širi se kao neizlječiva kuga, a prethodnici
Jacka Brotherhooda sve to raspiruju ili možda obrnuto,
ovisno o tome koja nezakonita doktrina trenutno
prevladava u hodnicima Whitehalla, koji možda i ne
postoje. Ali od okupljenih vjernika nitko ne očekuje da
imaju stav o tim nedokučivim putevima volje Božje.
Njihova je crkva disenterska, otpadnik od anglikanske
crkve, a trenutni je poglavar i vrhovni gospodar Sir
Makepeace VVatermaster, najveći propovjednik i Liberal
kojeg je ovaj kraj ikad dao, ijedan od najviših u ovoj zemlji,
čovjek koji je iz vlastitog džepa platio da oni imaju svoju

34
crkvu. A nije, naravno. Poklonio im ju je njegov otac
Goodman, ali Makepeace, koji je uspio u životu do
nepristojnosti, sklon je tome da slučajno zaboravi da mu je
otac ikad i postojao. Starije Goodman bio Welšanin,
propovjednik i pjevač, udovac i bijedni grnčar s dvoje
djece, dvadeset i pet godine razlike meñu njima, od kojih je
Makepeace stariji. Goodman je nabasao u ove krajeve,
kušao kakvoću gline, kušao kakav je morski zrak, i
sagradio ciglanu. Nekoliko godina kasnije, sagradio je još
dvije i uvezao jeftinu radnu snagu da ih opslužuje, najprije
ljude iz velških nizina, odakle je i sam potekao, a kasnije,
još jeftinije i još niže po statusu, progonjene Irce.
Goodman ih je namamio svojim uredno ograñenim
kućicama, izgladnio ih svojim bijednim plaćama i usadio
im u dušu strah od pakla sa svoje propovjedaonice, prije
no stoje sam otišao u raj, o čemu svjedoči spomenik
njegovoj veličini, skroman i nepretenciozan, jedva nekih
petsto-šesto metara visok, koji je stajao u ulaznom
dvorištu ciglane do prije nekoliko godina, kad je cijeli taj
pogon sravnjen sa zemljom da se oslobodi prostor za
naselje bungalova, pravo mu budi.
I tako će danas, zbog nepredviñenih Okolnosti, isti
taj Makepeace, Goodmanov sin jedinac, sići sa svojih
planinskih vrhunaca — premda su te nepredviñene
okolnosti predviñali svi osim njega, nepredviñene okolnosti
su bile sasvim izvjesne kao i ove klupe izmeñu kojih
čekamo, jednako čvrste i nepopustljive kao i pod od opeka
Ciglana VVatermaster za koje su klupe učvršćene, jednako
sudbonosne kao hroptavi crkveni sat koji ciči i skviči
izmeñu svakog otkucaja kao krmača pred klanje. Zamislite
samo tu mračnu sliku — kako je sve to poricalo njihovu
mladost i srezalo ih, zabranjivalo im sva uzbuñenja do
kojih su držali: od nedjeljnih novina do Poperva, od
psihologije do umjetnosti, od providnog donjeg rublja do

35
dobra raspoloženja ili lošeg raspoloženja, od ljubavi do
smijeha i natrag — nije valjda bilo ničeg ljudskog na što ne
bi pala sjena njihova neodobravanja. Jer ako ne shvatiš
kakav je to mrak, nećeš shvatiti ni svijet iz kojeg je Rick
bježao, ni svijet kojemu je bježao, ni treperavo uzbuñenje
koje podrhtava i draška poput buhe u poniznim njedrima
vjernika ovog mračnog sabata, dok se posljednji udari
zvona stapaju s bubnjanjem kiše i najavljuju prvo veliko
iskušenje Rickova mladog života.
Rick Pym će napokon pod nož — glasi presuda.
A postoji li strasniji krvnik od samog Makepeacea,
meñu najvišima u ovoj zemlji, Mirovnog Suca i Liberala te
Člana Parlamenta, postoji li dostojniji da Ricku namakne
omču oko vrata?
S posljednjim zvonom, gase se i posljednji tonovi
preludija na orguljama. Vjernici su zadržali dah i počinju
odbrojavati do sto, tražeći pogledom omiljene glumce ove
predstave. Dvije dame iz obitelji Watermaster stigle su
rano. Sjede rame uz rame na klupi za uglednike, točno
ispod propovjedaonice. Daje bila koja druga nedjelja,
Makepeace bi se ugnijezdio izmeñu njih dvije, smjestio
udobno svih svojih šest stopa i šest inča, nagnuo svoju
dugačku glavu ustranu i slušao preluñiranje svojim
vlažnim sitnim ušima, naboranim poput ružina pupoljka.
Ali danas ne, danas je nešto ekstra, danas je Makepeace
negdje u stražnjim odajama, na posljednjem dogovoru s
našim vikarom i stanovitim zabrinutim povjerenicima
Komiteta za dobrovoljne priloge.
Makepeaceova supruga, znana svima kao lady Nell,
nema joj ni pedeset godina ali je već sva zgrbljena i
zgrušana kao vještica, i ima tu naviku da bez upozorenja
rastrese svoju sijedu kosu, kao da bi se oslobodila buha. A
pokraj nje — sićušno i marno stvorenjce pokraj Nell
naklapače i glupače — viri Dorothy, s pravom zvana Dot,

36
točkica, žena čista i neukaljana poput točke svjetlosti,
dovoljno mlada da bi mogla biti Nellina kći a ne
Makepeaceova sestra — i ona se moli, moli svom
stvoritelju, pritišće na oči sitne, stisnute pesti, polaže pred
njega sav svoj život i smrt, samo kad bi je htio čuti, samo
kad bi joj htio pomoći, samo kad bi htio popraviti zlo.
Baptisti se ne klanjaju pred Bogom, Tom. Oni čuče. Ali
moja bi se Dorothy toga dana bacila na Watermasterove
glinene opeke i poljubila nožni palac papi, samo da je Bog
htjedne osloboditi iz ove stupice.

***

Imam jednu njezinu fotografiju, a bilo je i trenutaka

— premda ih više nema, kunem se, ona je za mene mrtva
— kad bih i svoju dušu dao za još jednu njezinu sliku.
Našao sam je u staroj, otrcanoj Bibliji kad sam bio
Tomovih godina, u vili u predgrañu iz koje smo u žurbi
iseljavali. »Za Dorothy, sa svom mojom silnom ljubavi,
Makepeace« piše u posveti na unutrašnjoj stranici. Samo
jednu na cijelom svijetu. Ta je jedna umrljana,
žutosmećkasta fotografija sve što imam, snimljena kao
trenutak predaha u trku, dok izlazi iz taksija, broj taksija
nije u kadru, pritišće uz njedra kod kuće složen buketić od
sitnog cvijeća koje bi moglo biti i s polja, a iza njezinih je
očiju previše toga da bismo je gledali u miru. Je li krenula
na vjenčanje? Možda vlastito? Je li krenula u posjet
bolesnoj roñakinji — možda Nell? Gdje je to snimljeno?
Kamo ovaj put bježi? Cvijeće je podigla do brade, laktovi su
joj sljubljeni jedan uz drugi. Podlaktice čine vertikalnu
liniju od struka do vrata. Dugi rukavi, nabrani oko
zglavaka. Rukavice od muslina, zbog toga se ne vidi
prstenje, premda naslućujem postojanje izbočine na
trećem članku trećeg prsta lijeve ruke. Platneni šešir

37
pokriva joj kosu i baca sjenu u obliku krinke na te oči koje
plaše. Ramena ukoso, kao da bi mogla taj čas izgubiti
ravnotežu, i jedna je nožica ispružena u stranu, da se
osloni. Čarape blijede boje imaju cik-cak sjaj svile, cipelice
su od lakirane kože, oštra vrha, s gumbićima. I ja nekako
znam daje tiskaju, da su kupljene u nevrijeme kao i
ostatak njezina kostima, u nekom dućanu gdje je ne
poznaju i gdje želi ostati nepoznata. Otkriveni donji dio lica
blijed je poput biljke što raste u mraku — sjetite se kuće
The Glades, kuće u kojoj je odrasla! Jedinica, kao što sam
jedinac bio i ja, to se vidi na prvi pogled — to što ima brata
dvadeset i pet godina starijeg, ne znači ništa. Da pričam
što sam našao jednom, u vrtnom paviljonu usred golemog i
mračnog voćnjaka Watermasterovih, gdje sam, dijete kao
što je nekoć ovdje bila ona, lutao tužan i sam? Knjižicu sa
slikama za bojenje koju je dobila kao nagradu za
poznavanje Biblije: Život našeg Spasitelja u slikama. I
znate li što je s njom učinila draga moja Dot? Izrovala sva
svetačka lica divljim škrabanjem olovke. Najprije sam bio
zapanjen, zatim sam shvatio. Ta su lica bila lica kojih se
bojala, lica iz stvarnog svijeta u koji ona nije imala
pristupa. Oni su uživali u prijateljstvu i ljubaznim
osmijesima koje ona nikad nije dobila. I zato ih je uništila
bojicama. Ne u bijesu. Ne u mržnji. Ne čak iz zavisti. Nego
zato što je lagodnost njihova života njoj bila neshvatljiva.
Pogledajmo fotografiju još jednom. Ta čeljust. Ta stroga,
nenasmiješena čeljust koja ne dopušta nikakav izraz. Ta
malena usta stisnuta čvrsto, stegnuta nadolje, čuvaju
njezine tajne. To se lice ne može izbaviti ni od jedne ružne
uspomene, ni od jednog ružna doživljaja, jer ih nema s
kime podijeliti. Osuñeno je da ih sabire i pohranjuje sve
dok se ne slomi pod preteškim teretom.
Dosta. Opet trčim pred rudo. Dot, tj. Dorothy,
prezime Watermaster. Nema veze ni s kojom našom

38
tvrtkom. Apstrakcija. Moja apstrakcija. Nestvarna, prazna
žena, stalno u bijegu. I da mi je okrenula leña a ne lice, ne
bih je poznavao manje, ni volio više.

***

A iza žena obitelji Watermaster, daleko iza, koliko

dopušta duboki red crkvenih klupa, u samom dnu crkve,
u klupi koju su odabrali, pokraj zatvorenih vrata, sjedi
cvijet naše mladosti, mladići s kravatnim mašnama,
podignutim i isturenim preko kruta ovratnika, mladići
glatke kose podijeljene oštrim razdjeljkom kao britvom
ocrtanim. To su momci iz večernje škole, kako ih u
dragosti nazivaju, apostoli našeg Hrama za naše sutra,
naša svijetla nada, naši budući branitelji vjere, naši
liječnici, misionari i filantropi, naši budući najviši u zemlji,
mladići koji će jednog dana poći u svijet i spasiti ga kao što
ga nikad nitko nije spasio. Svojom su marljivošću i žarom
izvojevali da im se povjere dužnosti obično rezervirane za
starije: da dijele nabožne pjesmarice i specijalna
obavještenja, da skupljaju novac u škrabicu i odlažu
kapute. Oni su ti koji jednom na tjedan, biciklom,
motociklom ili motornim kolima uz ljubazno dopuštenje
roditelja, distribuiraju naš crkveni časopis do svakog
bogoštovnog praga, uključujući i vrata sir Makepeacea
VVatermastera, čija kuharica ima stalan nalog da
donosioca u svakom času ima dočekati kriška kolača i
čaša limunade; oni su ti koji skupljaju onih nekoliko
šilinga iznajmnine u kućicama koje je crkva prepustila
siromašnima, oni su ti koji upravljaju čamcima za
razonodu na Brinklev Mereu kad se organizira izlet za
djecu, oni su ti koji organiziraju veselice za Božić i unose
žar u tjedan akcije Kršćanskog pregnuća. I oni su ti koji su
preuzeli na sebe, kao zadatak povjeren im izravno od

39
Isusa, teret akcije Lige žena, sa ciljem od pet tisuća funti,
pet tisuća funti u vrijeme kad je obitelj mogla preživjeti
punu godinu s ciglih dvije stotine. Nema tih vrata na koja
nisu pozvonili na svom hodočasničkom putu. Nema
prozora za koji se nisu ponudili da će ga oprati, vrta za koji
se nisu ponudili da će ga opljeviti i zasijati, sve u ime
Isusovo. Dan za danom ta je mladićka vojska strojevim
korakom izlazila da obavi zadatak i vraćala se, mirišući na
pepermint, kad su njihovi roditelji već odavno spavali. Sir
Makepeace ih je opjevao hvalospjevima, a i naš svećenik.
Nijedan sabat nije potpun ako se Našem Ocu ne preporuči
njihov žar. I ona se crvena crta na termometru od
šperploče hrabro probijala kroz pedesetice, stotice, sve do
prve tisuće, gdje sad već neko vrijeme, usprkos njihovim
pojačanim naporima, kao da ipak stoji. Ne zato što bi oni
možda ostali bez sape, daleko od toga. Oni ne priznaju
neuspjeh. Nema potrebe da ih Makepeace VVatermaster
podsjeća na Bruceova pauka, premda to često čini. Momci
iz večernje škole su »ludi do daske«, priča se meñu nama.
Momci iz večernje škole Kristova su prethodnica, i oni će
jednom postati najveći u zemlji.
Petorica su, a u sredini im sjedi Rick, njihov
osnivač, voditelj, predvodnik i blagajnik, Rick koji tek
sanja o svom prvom Bentlevu. Rick, punim imenom
Richard Thomas, prema svom dragom starom ocu,
voljenom TP-u, koji se borio u rovovima velikog rata prije
no što je postao naš gradonačelnik, i preminuo prije sedam
godina, premda bi, eto, svi rekli daje bilo jučer, a kakav je
to tek propovjednik bio dok ga nije naš Stvoritelj pozvao k
sebi! Rick — tvoj djed bez portfelja, Tom, zato što ti nikad
nisam dopustio da ga upoznaš.

***

40
 Imam dvije verzije Makepeaceove propovijedi, obje
nepotpune, obje bez oznake mjesta i vremena i porijekla:
požutjeli izresci iz novina, očito izrezuckani škaricama za
nokte s vjerskih stranica mjesnih novina, koje su u tim
vremenima izvještavale o aktivnosti propovjednika marljivo
kao da su nogometaši. Našao sam ih u onoj Dorothynoj
Bibliji, uz fotografiju. Makepeace nije nikoga izravno
optužio, Makepeace nikome ne želi presuditi. On se drži
carstva aluzije; otvoreno prijete samo grešnici. »Član
Parlamenta ozbiljno upozorava protiv mladenačke pohlepe«
— zapjeva prvi naslov. »Sjajno ukazano na opasnosti
mladenačkih ambicija«. U impozantnoj figuri Makepeacea,
tvrdi anonimni autor,,»susreću se keltski osjećaj za ljepotu
pjesnika, govornička vještina Državnika, željezni smisao za
Pravdu, kakav priliči Zakonodavcima.«
Okupljeni su vjernici »ostali zaneseni, do
posljednjeg, do najmanjeg« — a nitko više od samoga
Ricka, koji sjedi očaran i nadahnut, kimanjem svoje široke
glave prati kadence Makepeaceove retorike, premda se
svaki njezin velški ton — kako primjećuju uzbuñene oči i
uši oko njega — obrušava upravo na Ricka osobno, duž
praznog proreda izmeñu klupa i zabija još dublje krvavim
ubodom ožalošćenog Watermasterova kažiprsta.
Druga je verzija pisana manje apokaliptičnom
intonacijom. Najviši u zemlji nije bjesnio na grešnost
mladosti, daleko od toga. On je mladome razmetniku
ponudio pomoć. Veličao je mladićeve ideale, usporeñujući
ih sa zvijezdama. Kad bismo vjerovali toj drugoj verziji,
Makepeace je izgubio pamet za zvijezdama. Nikako da se
odlijepe od zvijezda, ni on ni pisac članka. Zvijezde kao
naša sudbina. Zvijezde koje vode tri mudraca kroz pustinje
do kolijevke same Istine. Zvijezde da osvijetle tamu našeg
očaja, blistave čak i u mračnom grotlu grijeha. Zvijezde
svake veličine i oblika, za svaku priliku. Svijetle nad našim

41
glavama kao samo Svjetlo Božje. Pisac je očito bio kuhan i
pečen kod Makepeacea Watermastera, ako ovaj tekst nije
pisao on sam. Nitko drugi ne bi toliko omekšao onu
strahotnu, prijeteću figuru na propovjedaonici.
Premda toga dana moje oči još nisu ni otvorene,
vidim ga jasno i isto tako čisto kao što ću ga kasnije vidjeti
uživo i uvijek gledati: visok i stožast poput nekog od
dimnjaka na vlastitoj tvornici. Sav nekako gumast, slabih
povijenih ramena i široka, iskrivljena struka. Jedna ruka
na kojoj se pregibi i ne razaznaju ispružena prema nama
kao željeznička skretnica, a pri dnu se klati vrećasta šaka.
I ona vlažna, elastična i mala usta koja se mogu zamisliti
samo na ženi, premala čak da bi se kroz njih i hranio, šire
se i skupljaju trudovima koji porañaju vokale pune gnjeva.
I kad je na kraju, nakon dugo, dugo vremena, naposljetku
izgovoreno dovoljno i dovoljno strašnih opomena, kad su
kazne za strašne grijehe oslikane dovoljno detaljno i živo,
vidim kako skuplja snagu za nastavak, kako se naginje
unazad i vlazi usne za posljednji pozdrav i oproštajni
poljubac, za koji se mi djeca bogu molimo već punih
četrdeset minuta, križajući noge i umirući od želje da nas
puste na zahod, premda smo ne znam koliko puta išli
piškiti prije nego što smo krenuli od kuće. U jednom
izresku taj se čudesan završni ulomak citira cijeli, pa ću ga
citirati i ja — tekst je njihov, ne moj — premda nijedna
kasnija VVatermasterova propovijed koju sam čuo nije
mogla biti potpuno bez tih riječi, premda su postale dio
Ricka, ostale u njemu cijeli njegov život pa zatim i moj, i ne
bih vjerovao da mu nisu tutnjale u glavi i u času kad je
umirao, i pratile ga na putu Stvoritelju, na konačni susret
sa starim prijateljem:
— »Ideali, mlada moja braćo!« — vidim kako
Makepeace ovdje radi stanku, dobacuje još jedan pogled
Ricku i počinje ispočetka — »Ideali, voljena moja braćo,

42
ideale valja usporediti s onim sjajnim zvijezdama nad
našim glavama« — vidim ga kako podiže svoj tužan pogled,
u kojem nema zvijezda, do krova od borovih greda — »mi ih
naime ne možemo doseći. Milijuni nas milja razdvajaju od
njih« — vidim ga kako pruža obje mlohave ruke, da
prihvati posrnulog grešnika — »Ali, o braćo moja, koliko
smo bogatiji time što znamo da su uz nas!«
Upamti ih, Tom. Jack, mislit ćeš da sam lud, ali te
su zvijezde, koliko god ti se to činilo glupim, ključ jer one
će poslužiti kao prva slika Rickovu nepokolebljivu
uvjerenju što mu je sudbina, a to se uvjerenje s Rickom
nije ugasilo; a i kako bi, jer što je sin proroka nego i sam
proročanstvo, čak i ako nitko, nitko na ovoj Božjoj zemljici
nikad ne otkrije što su nam zapravo govorili proroci?
Makepeace, kao i svi veliki propovjednici, ne može biti
nagrañen svečanim padanjem zavjese ili aplauzom.
Svejedno, sasvim čujno u općoj tišini — imam svjedoke
koji će se u to i zakleti ako treba — čuje se kako je Rick
dvaput razgovijetno šapnuo »prekrasno«. Čuje to i
Makepeace Watermaster — ustavlja na trenutak svoja
golema stopala i zastaje na stepenicama propovjedaonice,
žmirkajući i vrteći glavom kao da mu je netko dobacio
neku uvredu. Makepeace sgeda, harmonij glasno započinje
»Kakav to cilj žari u našem srcu«. Makepeace ponovno
ustaje, nije sasvim siguran kamo da smjesti svoju
smiješno malenu stražnjicu. Himna se pjeva do mračnog
kraja. Momci iz večernje škole, sa zvijezdama
zaslijepljenim Rickom u sredini, kreću niz prored izmeñu
klupa i izvježbanim, paradnim korakom rasporeñuju se na
dogovorena mjesta. Rick, danas i svake nedjelje lijep kao
sličica, pruža zdjelicu za skupljanje priloga prema damama
Watermaster, plave mu oči blistaju božanskom tajnom.
Koliko će dati? Koliko brzo? Tišina tim teškim pitanjima
dodaje napetost. Prva je na redu lady Neil, koja ga pušta

43
da čeka dok ona čeprka po torbici i kune, ali Rick je danas
sav od oproštaja, sav od ljubavi, sav od zvijezda, i svaka će
dama bez obzira na dob i ljepotu, biti nagrañena njegovim
radosnim i svetim osmijehom. Ali dok mu se budalasta
Neil blesavo kesi i pokušava mu pomrsiti zaglañenu kosu i
navući je na njegovo široko, kršćansko čelo, moja mala Dot
ne gleda nikamo nego u pod, i samo moli i moli, i moleći
ustaje, pa je Rick primoran da joj lagano dotakne ruku
prstom, da je upozori na svoju bogoliku prisutnost. I sad
osjećam njegov dodir na mojoj ruci, i kako struji
iscjeliteljski naboj kroz mene, koljena slabih od mržnje i
obožavanja. Dječaci staju u red pred Božjim stolom,
svećenik prihvaća njihovu žrtvu, izgovara obavezan
blagoslov, i zatim svima, osim Odboru za priloge, nareñuje
da izañu, smjesta i bez buke. Nepredviñene Okolnosti se
spremaju početi, i s njima prva velika kušnja Richarda T.
Pyma — samo prva od mnogih istina, ali upravo mu je ova
udahnula strast za posljednjim sudom.

***

Stotinu puta sam ga vidio kako stoji ondje tog

jutra. Rick, sam i smračen na vratima pretrpane
prostorije. Rick, pravi sin u svoga oca, slava veličanstvenog
nasljeña usijeca mu se u čelo. Rick čeka, kao što Napoleon
čeka prije bitke, da sama sudbina oglasi trubom juriš koji
će predvoditi. U životu se nigdje nije pojavio lako i
neprimijećeno, nikad se nije prevario u procjeni vremena
ili dojma. Sto god da vam je do tog časa bilo na pameti, sve
ćete istog časa zaboraviti: tema dana je upravo stala na
vrata. Tako je to i u Hramu ovog kišnog sabata, dok Božji
vjetar huči visoko gore u borovim gredama a tužna šačica
ljudskih bića u prvim klupama izgubljeno čeka Ricka. Ali
zvijezde su, kao što znamo, poput ideala, izmiču nam.

44
Vratovi se počinju izvijati, stolice škripe. Ricka ipak još
nema. Mladići iz večernje škole, već na optuženičkoj klupi,
oblizuju ispucale usne, nervozno popravljaju kravate.
Rickie je dao petama vjetra. Ovo je već muzika koju Rickie
ne može podnijeti. ðakon, u svom smeñem odijelu, šepesa,
mučno kamuflirajući bol, prema sakristiji gdje se Rick
možda krije. Zatim tup udarac. Okreće se svaka glava na
taj zvuk, svi gledaju unatrag, duž dugog proreda, do
velikih zapadnih vrata, otvorenih izvana neznanom rukom.
Na vratima, svijetla silueta pred sivim morem oblaka zle
kobi; Rick T. Pym, dosad za sve nas prirodni nasljednik
Davida Livingstonea, ozbiljno se klanja svojim sucima i
svom Stvoritelju, zatim zatvara za sobom teška vrata pri
čemu se opet gotovo izgubio pred njihovim crnilom.
— Imam poruku za vas, gospodine Philpott, od
stare gospoñe Harmann. — Philpott je svećenikovo ime.
Glas je Rickov, i svi kao i obično primjećuju kako je lijep,
oživljuju, vole ga, istovremeno i ustrašeni i privučeni
njegovim nepokolebljivim samopouzdanjem.
— A tako? — kaže Philpott, sav zbunjen što ga
toliko mirno zovu s tolike daljine. I Philpott je Velšanin.
— Bit će vam zahvalna ako je sutra otpratite do
bolnice u Exeteru, da još vidi svog supruga prije operacije,
gospodine Philpott — govori Rick, a u njegovu je tonu
zrnce, zaista samo zrnce, prijekora. — Ne vjeruje da će
preživjeti operaciju. Ako je vama to prevelika briga, poći će
netko od nas, svi ćemo rado pomoći zar ne, Syd?
Syd Lemon je roñeni Londončanin čiji je otac, nema
tome davno, došao na jug da bi ovdje liječio artritis a
umjesto toga će, po Sydovu mišljenju, uskoro umrijeti od
dosade. Syd je Rickov najmiliji añutant, malen i nabit
kavgadžija kao i svaki grañanin i hladnokrvan i brz, a za
mene je Syd zauvijek Syd, čak i danas, nešto najbliže
ispovjedniku što sam ikad imao, samo je Poppy bliže.

45
 — Sjedit ćemo uz nju cijelu noć ako treba —
potvrñuje Syd krepko i čestito. — I sutra cijeli dan, je li,
Rickie?
— Tišina — gunña Makepeace Watermaster. Ali ne
na Ricka, koji upravo iznutra zaključava crkvena vrata.
Jedva da ga naziremo meñu svjetlinom i tamom portala.
Klank — čuje se prva reza, visoko, mora dobro ispružiti
ruku. Klank — druga nisko dolje, mora se sagnuti.
Naposljetku, na vidno olakšanje osjetljivijih duša, napokon
kreće na svoj dalek jednosmjerni put do gubilišta.
Napokon, jer oni koji su meñu nama slabiji već posve ovise
o njemu. Jer već u sebi molimo da nam podari osmijeh koji
donosi olakšanje, osmijeh nasljednika časnog starine TP-a,
šaljemo mu poruke uvjeravajući ga da sve ovo nije napad
na njega osobno, raspitujemo se ljubazno kako lije njegova
draga, sirota majčica — jer ta mila gospoña, kao što svi
znaju, danas se ne osjeća sasvim dobro, i to joj nitko ne
može zamjeriti. S udovičkim dostojanstvom ona sjedi kod
kuće, na Airdale Roadu, iza zastrtih prozora, pod golemom
obojenom fotografijom TP-a u svem njegovu
gradonačelničkom sjaju, i čas plače i preklinje da joj vrate
njezina pokojna muža, čas da ostane gdje jest jer tako bar
ne mora trpjeti ovu sramotu, a čas kasnije već navija za
svog Ricka kao stari hazarder, što u potaji i jest: — Pokaži
ti njima, sine. Udari prije nego što oni dignu ruku na tebe,
baš kao što bi i tvoj otac i još jače. — I u tom su času
manje svikli časnici našeg improviziranog vojnog suda već
pokolebani, da ne kažemo potkupljeni, da preñu na
Rickovu stranu. I kao da njihov autoritet želi još više
umanjiti, Velšanin je Philpott, u svojoj bezazlenosti,
pogriješio i namijenio Ricku mjesto pokraj
propovjedaonice, upravo ono mjesto odakle nam je u
prošlim danima često čitao dnevnu propovijed s tako
neuporedivim žarom i uvjerljivošću. Sto je još gore,

46
Velšanin Philpott sam pomaže Ricku da stane na to
mjesto, čak okreće stolicu da bi Rick sjeo. Ali Rick se ne
prodaje tako lako. Ostaje stajati, jedna mu ruka udobno
počiva na naslonu stolice, kao na ramenu djeteta koje je
odlučio usvojiti. U meñuvremenu obraća se gospodinu
Philpottu da razmijeni s njim još koju riječ u lakom
razgovoru.
— Vidim da je »Arsenal« u subotu čuda učinio —
kaže Rick. »Arsenal« je, u boljim vremenima, druga najveća
ljubav gospodina Philpotta, kao što je bila i TP-ova.
— Pusti to sada, Rick — kaže gospodin Philpott,
zažarena lica. — Imamo druga posla o kojima valja
raspraviti, kao što ti vrlo dobro znaš.
Jadan i nevoljan, svećenik zauzima svoje mjesto
pokraj Makepeacea VVatermastera. Ali Rickov je cilj
ispunjen. Ustanovio je vezu izmeñu njih, što Philpott
nikako nije htio, predstavio se porotnicima kao čovjek pun
osjećaja a ne zlikovac. Savršeno svjestan svog postignuća,
Rick se smiješi. Svima nama istovremeno: tako je lijepo od
vas što ste se okupili u tolikom broju. Njegov smiješak
prelazi preko svih nas; nije drzak, vrlo je dojmljiv u svojem
razumijevanju za slabost ljudskih grijeha koja nas je i
dovela u ovaj nemili položaj. Samo Sir Makepeace i Perce
Loft, veliki odvjetnik iz Davdisha poznat kao Perce Spis,
koji sjedi uz njega i čuva papire, očuvali su svoje poput
granita nesalomljivo neodobravanje. Ali Rick pred njima
nema straha. Ni pred Makepeaceom, a kamoli pred
Perceom, s kojim se Rick posljednjih mjeseci sasvim fino
sprijateljio, na temelju, kako se govori, obostranog
poštovanja i razumijevanja. Perce bi volio da Rick studira
pravo. Rick je dušom i srcem za to ali u meñuvremenu želi
da ga Perce posavjetuje u vezi nekoliko značajnih
poslovnih transakcija o kojima zasad samo razmišlja.

47
Perce, vječni altruist, svoje mu pravne savjete prepušta
besplatno.
— Divnu ste nam propovijed danas govorili, Sir
Makepeace — kaže Rick. — Nikad nisam čuo bolju. Vaše
će mi riječi odzvanjati u pamćenju kao rajska zvona, dokle
god me ne pozovu na posljednji sud, Bogu na istinu.
Dobar dan, gospodine Loft.
Perce Loft je ovdje suviše službena osoba da bi
odgovorio na pozdrav. Sir Makepeaceu su pak dosta laskali
u životu, i on ne odgovara kad nije nužno.
— Sjedni — kaže naš Liberal i Član Parlamenta za
ovaj Izborni okrug, i Mirovni Sudac.
Rick ga smjesta posluša. Rick nije protivnik
autoriteta. Dapače, i sam je čovjek stanovitog autoriteta,
kao što mi kolebljivci odavno znamo, moć i pravda u
jednom liku.
— Kamo je nestao novac od priloga? — bez
okolišanja pita Makepeace Watermaster. — Samo je
posljednjeg mjeseca priloženo gotovo četiri stotine funti. Tri
stotine mjesec prije, tri stotine u kolovozu. Tvoj obračun za
to razdoblje pokazuje daje prikupljeno stotinu i dvanaest
funti. Ništa nije uloženo, novca u ruci nemaš. Sto si učinio
s tim novcem, mladiću?
— Kupio sam autobus — kaže Rick a Syd, da
ponovim ovdje njegove riječi, Syd koji sjedi na optuženičkoj
klupi sa svima ostalima, samo što nije kapnuo na pod.
Prema Svdovu satu naslijeñenom od oca, Rick je
govorio punih dvanaest minuta, a kad je završio, izmeñu
njega i potpune pobjede ispriječio se još samo Makepeace
Watermaster:
— Što se svećenika tiče, njega je pridobio i prije
nego stoje otvorio usta, Titch. Pa i pravo je, on je uostalom
TP-u prepustio prvu njegovu govornicu. A stari Perce Loft
— no, pa Perce je s Rickom već zaglibio do grla, ne? Ruke

48
su mu bile vezane. A svi ostali, oni su samo išli očima
gore-dolje, kao gaće na kurvi, čekajući da vide što će sad
naš gospodar Veliki Mutivoda.
Kao prvo, Rick velikodušno prihvaća punu
odgovornost za sve što se dogodilo. Krivite, kaže Kiek, ako
koga treba kriviti, krivite samo mene. Zvijezde i ideali su
mačji kašalj u usporedbi s metaforama kojima nas
zapljuskuje Rick: — Ako u koga treba uperiti prst, evo
prsa. — Pa se busa u prsa. — Ako treba platiti račun, evo
tko će. Ovdje sam. Samo pošaljite račun. I pustite da na
njegovim pogreškama uče oni koje je zaveo, ako takvih ima
— prkosi, tjerajući svoj materinji jezik da poklekne pod
stalnim udarcima prsta što pokazuju primjer. Žene su se
tim njegovim rukama divile do kraja života. Razumijevale i
zaključivale prema položaju njegovih prstiju, koji se, dok je
gestikulirao, nikad nisu razmicali.
— Gdje je naučio tu svoju retoriku? — pitao sam
jednom Syda sa strahopoštovanjem, krijepeći se s »malo
vlage«, kako su to nazivali Syd i Meg, pred njihovim
kaminom u Surbitonu. — Tko su bili njegovi uzori, osim
Makepeacea?
— Lloyd George, Hartley Shawcross, Avory,
Marshall Hall, Norman Birkett i drugi veliki advokati toga
vremena — spremno je odgovorio Syd, kao da nabraja
imena trkača pred utrku u pola tri u Newmarketu. — Tvoj
je tata gajio više poštovanja prema pravu od svih ljudi koje
poznajem, Titch. Proučavao je njihove govore, pažljivije
pratio njihovu formu nego svojih konja. I postao bi vrhovni
sudac, da mu je TP mogao omogućiti školovanje, je li da bi,
Meg?
— Bio bi premijer — vjerno potvrñuje Meg. — A tko
je drugi i dolazio u obzir? Samo on i Winston.
Rick zatim prelazi na svoju teoriju vlasništva, koju
sam i ja mnogo puta slušao kako je razrañuje, mnogo puta

49
i na mnogo načina, ali mislim daje ova prilika bila njezina
premijera. Opterećenje je u tome što je svaki novac koji
prolazi Ricku kroz ruke podložan redefiniranju zakona
vlasništva, jer što god on s njim poduzme, bit će to nešto
za napredak čovječanstva, čiji je on glavni predstavnik.
Rick, ukratko, ne uzima nego daje, i oni koji to vide
drugačijim nemaju dovoljno vjere. Krajnji je izazov njegov
završetak, sve gušće bombardiranje strasnim, gramatički
enervantnim pseudobiblijskim frazama.
— I ako bilo tko od vas koji su se danas ovdje
okupili nañe dokaza o bilo kakvoj dobiti — o bilo kakvom
probitku — bilo u prošlosti, bilo u budućnosti — koju bih
ja — izravno ili neizravno — stekao ovim poslovnim
pothvatom — koliko god vam se on činio ambicioznim, ne
sumnjajte — neka istupi naprijed, i priñe mi čista srca — i
uperi prstom na pravo mjesto.
Od tog je trenutka još samo korak preostao do
sublimne vizije Autobusne kompanije Pym&Spas, Ltd.,
koja će donositi dobit pobožnim i vrijednim vjernicima
našeg voljenog Hrama.
Magična je kutija otključana. Podigavši poklopac,
Rick pred njima otkriva blještavu zbrku obećanja i
statistike. Autobusna karta iz Farleigh Abbotta do našeg
Hrama košta u ovom času dva penija. Trolejbus iz
Tambercombea stoji tri penija, iznajmljena kola za četvoro
s oba polazišta stoje šest penija, a autobus iz Granville
Hastingsa košta devet stotina i osam funti u gotovu, za
koje novce može prevesti trideset i dva putnika na
sjedalima, osam na stajaćim mjestima. A samo na sabat —
moji su pomoćnici, gospodo sve vrlo pomno izračunali —
više od šest stotina ljudi prevali ukupno više od četiri
tisuće milja da bi prisustvovali službi božjoj u ovoj
bogomolji. Zato što vole naš Hram. Kao što ga voli i Rick.
Kao što ga volimo svi, svaki muškarac i svaka žena — i

50
nemojmo u to sumnjati. Ti ljudi dolaze zato što vole osjetiti
privlačnu silu centra, u duhu svoje vjere. Ovo posljednje
jest jedna od čuvenih fraza Sir Makepeacea Watermastera,
i Syd kaže daje bilo zaista drsko baciti mu je tako u lice.
Na ostala tri dana u tjednu, gospodo — kad se ovdje
okupljaju članovi društva Band ofHope, Christian
Endeavour i Biblijske grupe Lige žena — preputuje se još
sedam stotina milja, te nam tako ostaje tri dana za čisto
komercijalno djelovanje, a ako mi ne vjerujete, samo
gledajte kako mi ruka razmiče s puta sumnjičavce u seriji
strašnih udaraca trzajem iz lakta, pri čemu se skupljeni
prsti ni u jednom času ne razmiču. Iz tih podataka,
odjednom je svima jasno, moguće je zaključiti samo jedno:
— Gospodo, ako naplatimo samo polovinu
uobičajene cijene a besplatno prevozimo sve invalide,
starije osobe, svako dijete mlañe od osam godina — uz
puno osiguranje, naravno — i sve pridržavajući se valjanih
pravila koja nužno reguliraju komercijalni transport
putnika u ovim našim nemirnim vremenima — s vozačima
pravim profesionalcima, u potpunosti svjesnim i
odgovornim, bogobojaznim ljudima koje ćemo naći meñu
nama
— i čak ako uračunamo mogući pad vrijednosti,
garažiranje, održavanje, gorivo, naplatu od putnika i za
prtljagu, i ako pretpostavimo da ćemo na ta tri dana
komercijalne eksploatacije biti do pedeset posto popunjeni
— Odboru za priloge ostaje čistih četrdeset posto
dobiti, i još će preostati dovoljno da svi budu zadovoljni.
Makepeace Watermaster postavlja pitanja. Ostali
su ili suviše puni ili suviše prazni da išta kažu.
— I vi ste to kupili? — kaže Makepeace.
— Jesmo.
— Niste punoljetni, ni polovina vas.

51
 — Uzeli smo posrednike, gospodine. Izvrsnog
advokata iz ovog kraja koji iz skromnosti želi ostati
anoniman.
Rickov je odgovor izmamio tako rijedak osmijeh na
nevjerojatno sićušnim usnama Sir Makepeacea
VVatermastera.
— Nikad nisam upoznao odvjetnika koji bi želio
ostati anoniman — kaže.
Perce Loft odsutno gleda u zid.
— I, gdje je sad? — nastavlja Sir Makepeace.
— Sto, gospodine?
— Autobus, mladiću.
— Upravo je na bojenju — kaže Rick. — Zeleno, sa
zlatnim natpisom.
— S čijim si se dopuštenjem upustio u taj projekt?
— pita Watermaster.
— Zamolit ćemo gospoñicu Dorothy da svečano
presiječe vrpcu, Sir Makepeace. Već smo napravili nacrt
pozivnice.
— Tko vam je dao dopuštenje? Možda gospodin
Philpott? Crkvena skupština? Odbor? Ja? Tko vam je dao
dopuštenje da potrošite devet stotina osam funti iz
blagajne Odbora za priloge, dar sirotih udovica, na jedan
autobus?
— Željeli smo sačuvati element iznenañenja, sir
Makepeace. Htjeli smo iznenaditi ovaj skup. Kad se nešto
kaže unaprijed, pa vijest obigra cijeli grad, važnost
dogañaja splasne. Kompanija P&S se želi pojaviti pred
svijetom u punom sjaju sretnog iznenañenja.
Makepeace se sada upušta u ono što Syd naziva
riskantnim.
— Gdje su ti knjige?
— Knjige, gospodine? Koliko ja znam, samo jednu
Knjigu priznajemo...

52
 — Knjigovodstvo, mladiću. Računi. Čuli smo da si
sve obračune radio sam.
— Dajte mi tjedan dana vremena, Sir Makepeace, i
položit ću vam račun za svaki potrošeni novčić.
— To se ne zove voñenje knjigovodstva. To se zove
krivotvorenjem. Zar se ničemu od oca nisi naučio,
mladiću?
— Časti i poštenju, gospodine. I smjernosti pred
našim gospodinom Isusom.
— Koliko si potrošio?
— Nisam potrošio, gospodine, nego uložio.
— Koliko?
— Tisuću i pol. Okruglo.
— Gdje je autobus u ovom času?
— Rekao sam vam, gospodine. Na bojenju.
— Gdje?
— Balham u Brinklevu. Graditelji kola. Meñu njima
su i najodličniji liberali našeg kraja. Dobri kršćani svakom
namjerniku.
— Znam Balhama. TP je prodavao drvenu grañu
Balhamu deset punih godina.
— Nama će ovo naplatiti.
— I ti predlažeš javni prijevoz, kažeš?
— Na tri dana u tjednu, gospodine.
— Polazeći i zastajući na javnim postajama?
— Dakako.
— Je li ti poznato kakav će stav vjerojatno zauzeti
transportna korporacija Davvlish & Trambercombe iz
Devona u pogledu ovog poduhvata?
— Ovo je želja naroda i ne mogu nas sputavati, Sir
Makepeace. Bog nas vodi. Kad osjete opće uzbuñenje, kad
opipaju kako stvar pulsira, povući će se i pustiti nas da
radimo na svoju ruku do kraja. Ne mogu oni zaustaviti

53
progres, Sir Makepeace, i ne mogu zaustaviti povorku ljudi
i kršćana.
— A tako, ti misliš da ne mogu — kaže Sir
Makepeace, zapisujući neke brojke na komadić papira
pred sobom. — Nedostaje i osam stotina pedeset funti
najamnine — kaže pišući.
— I taj smo novac uložili, gospodine.
— Znači, radi se o više nego tisuću i pol.
— Uzmite da je dvije tisuće. Okruglo. Mislio sam da
pitate samo za novac od priloga.
— A novac koji se skuplja u crkvi?
— Malo i od toga.
— Računajući sredstva iz svih izvora, koliki je
ukupni uloženi kapital? Okruglo.
— Uključujući i sredstva koja su priložili privatni
investitori, Sir Makepeace...
Watermaster se naglo uspravio:
— Aha, imamo tu dakle i privatnih investitora?
Bože moj, sinko, tu si ga stvarno malo pretjerao. Tko su ti?
— Privatni izvori.
— Koji?
Perce Loft kao da će svakog trenutka zaspati, iz
čiste dosade. Kapci su mu centimetrima dugački,
jarčevska je glava skliznula dolje, olabavljena u vratu.
— Sir Makepeace, nisam slobodan da iznosim
imena. Kad kompanija P&S obeća tajnost uloga, toga se i
drži. Naš je moto osobni integritet.
— Je li kompanija registrirana?
— Nije, Sir.
— Zašto nije?
— Iz sigurnosnih razloga, Sir. Da bismo još malo
sačuvali tajnu. Kao što sam rekao.
Makepeace opet nešto bilježi. Svi očekuju još
pitanja. Ne dolaze. Makepeace odaje vrlo uznemiravajući

54
dojam daje sve svršeno, i Rick to osjeća prije od svih
ostalih.
— To ti je kao da si kod doktora, Titch — priča mi
Syd — zaključio je od čega boluješ i od čega ćeš umrijeti,
sad još samo da ti napiše recept i saopći veselu vijest.
Rick ponovno progovara. Nepozvano. Glasom koji je
jedino što mu ostaje kad ga stjeraju u kut. Syd ga je tada
čuo prvi put, ja još dvaput kasnije. Nije to bio lijep glas.
— U stvari, račune bih vam mogao donijeti još
večeras, Sir Makepeace. Čuvam ih u sefu, znate. Moram ih
izvaditi.
— Možeš ih predati policiji — kaže Makepeace, i
dalje bilježeći nešto. — Mi nismo inspektori nego crkveni
ljudi.
— Gospoñica Dorothy bi o tome mogla imati
drugačije mišljenje, ne mislite, Sir Makepeace?
— Gospoñica Dorothy s tim nema ništa.
— Pitajte je.
Makepeace prestaje pisati, glava mu se diže pomalo
preoštro, kaže Syd, i njih se dvojica gledaju, Makepeaceove
su dječje oči pune nesigurnosti. A Rickie, u njegovu je
pogledu odjednom bljesak noža u mraku. Syd se ne želi
upuštati u dalje opisivanje tog pogleda, kao što činim ja,
jer on nikad ne bi ni taknuo u tamnu stranu svog
doživotnog junaka. Alija hoću. Taj pogled viri iz njega
poput djeteta kroz proreze na maski. I poriče sve u što se
zaklinjao još tren prije. Paganski je. Amoralan. Zao mu je
što si tako izabrao, žao mu je što si samo običan smrtnik.
Ali tako si postupio i nisi mu ostavio izbora.
— Kaniš li time reći da je i Miss Dorothy investirala
u taj projekt? — kaže Makepeace.
— Može se uložiti i nešto vrednije od novca, Sir
Makepeace — kaže Rick, iz velikih daljina a ipak blizu.

55
 Stvar je u tome, požuruje Syd s uvjeravanjima, da
Makepeace nije smio stjerati Ricka pred zid, inače on
nikad ne bi posegnuo za tim argumentom. Makepeace je
bio slab čovjek a pravio se jakim, a takvi su najgori, kaže
Syd. Da se Makepeace ponio razumno, daje vjerovao kao
što su vjerovali drugi i imao malo bolje mišljenje o TP-ovu
sinu, a ne da se toliko diči što mu nimalo ne vjeruje i sve
ostale tjera da stanu uz njega, sve se moglo srediti
prijateljski i pozitivno, i svi bi išli kući sretni i zadovoljni,
vjerujući i u Ricka i u njegov autobus, kao stoje on od njih
i tražio. Ali ovako, Makepeace se ispriječio pred njim poput
zida i Rickieu nije preostalo nego da ga sruši. Pa je Rickie
to i učinio, ne? Morao je, Titch, to je prirodno.
Napinjem se i propinjem, Tome. Svakim mišićem
svoje mašte probijam se što se dublje usuñujem u teške
sjene moje vlastite prethistorije. Odlažem pero i gledam u
ružan crkveni toranj s druge strane trga i čujem, jednako
jasno kao i televizor gospodične Dubber dolje u prizemlju,
neskladan par glasova Ricka i Sir Makepeacea
Watermastera. Vidim zamračeni salon u kući The Glades,
kamo su mene puštali tako rijetko, i zamišljam dvojicu
muškaraca koji su se te večeri ovdje sami zatvorili, i moju
sirotu Dorothy, kako drhturi u našoj sumornoj sobici na
katu, i čita iste ove vezene poučne slike s natpisima koje
sada ukrašavaju i okretište na stubištu gospodične
Dubber, tražeći sladak gutljaj utjehe u Božjem cvijeću,
Božjoj ljubavi, Božjoj volji. I mogao bih ti reći, valjda
savršeno točno, možda bih pogriješio u jednoj do dvije
rečenice, što se te večeri zbivalo izmeñu te dvojice, kao
nastavak nedovršenog razgovora od jutra.
Ricku se vratio njegov bodar duh, jer oštrica noža
nikad ne ostaje gola predugo, i zato što je već postigao cilj
koji mu je važniji od svih ciljeva u njegovim odnosima s
ljudima, čak i ako sam to još ne zna. Natjerao je

56
Makepeacea na bar dva potpuno oprečna mišljenja o
njemu, a možda i više. Pokazao mu je službenu i
neslužbenu verziju svojeg identiteta. Naučio ga da poštuje
Ricka u svoj njegovoj složenosti i da jednako bude svjestan
i njegova tajnoga svijeta i onog vanjskog i vidljivog. Kao da
su u intimnosti te sobe oba igrača otkrila sve svoje
mnogobrojne karte, i pritom nije više važno jesu li prave ili
podmetnute, važno je da su njima spremni igrati. U tom
očitanju Makepeace je izgubio sve.
Ali činjenica je da su oba čovjeka danas mrtva, oba
su svoju tajnu odnijela u grob, s tim daje Sir Makepeace
otišao trideset godina prije. A jedina osoba koja bi o tome
mogla nešto znati, ne može reći ništa, jer ako uopće još i
postoji, postoji samo kao utvara, koja progoni sebe i mene,
davno su je ubile upravo posljedice ovog sudbonosnog
razgovora dvojice muškaraca.
Prije tog sabata, povijest bilježi dva susreta izmeñu
Ricka i moje Dorothy. Prvi, kad je svojom uzvišenom
posjetom počastila Klub mladih liberala u kojemu je Rick
tada bio kapetan nogometne momčadi našeg Hrama a
Morrie Washington, momak iz večernje škole i jedan od
brojnih Rickovih añutanata, branio na golu. Dorothy je,
kao sestra trajnog počasnog člana, zamoljena da preda
pehar. Morrie se sjeća cijele ceremonije: Dorothy kako
stupa od igrača do igrača poredane momčadi i svaku
pobjedničku grud kiti medaljom, počevši od samog Ricka,
kao kapetana. Kod njega kao da je nešto sprtljala oko
kopče, ili se to Rick samo pravio! U svakom slučaju,
viknuo je da boli i srušio se na koljena stežući prsa, i
izjavio da ga je probola ravno u srce. Bila je to drska i
fakinska predstava, čudi me stoje išao tako daleko. Čak i
kad bi se upuštao u burlesku, Rick je obično pomno pazio
da očuva dostojanstvo, i na maskenbale je, naprimjer, koji
su do rata bili prava pošast, radije svaki put otišao kao

57
Lloyd George nego da riskira i nekome bude smiješan. Ali
tada je pao na koljena, Morrie se toga sjeća kao da je jučer
bilo, i Dorothy se nasmijala, a to je nešto što nikad prije
nitko nije čuo — da se ona smije. Kakva su sastajanja
nakon toga uslijedila, nikad nećemo znati, samo to da se,
kaže Morrie, Rick jednom pohvalio kako u kući
Watermasterovih, kad on donese crkveni časopis, njega
čeka mnogo više od torte i limunade.
Syd, mislim, zna više nego Morrie. Syd je svašta
vidio. Ljudi mu se povjeravaju zato što zna šutjeti. Syd,
vjerujem, ipak zna većinu tajni što se kriju po drvenoj kući
koju je Makepeace Watermaster nazivao svojim domom,
premda se pod stare dane žestoko potrudio da šuti kao
grob. On zna zašto je lady Nell pila i zašto Makepeace
nikad nije mogao biti na miru, i zašto su njegove vlažne
očice uvijek djelovale namučeno, a njegova ustašca tako
nedorasla njegovim apetitima, i zašto je i uz tako strasno i
prisno razumijevanje kažnjavao svaki grijeh. I zašto je, kad
je potpisivao svoje prokleto ime u Dorothynu Bibliju,
napisao da je voli posebnom ljubavlju. I zašto se Dorothy
na počinak povlačila u najudaljeniji kutak kuće, daleko od
soba lady Nell, i još dalje od Makepeacea. I zastoje Dorothy
tako lako pala na slatkorječivog mladca iz nogometne
momčadi, koji kao da joj je obećavao da će joj sam, golim
rukama, iskrčiti slobodan put za kamo god poželi, i još je
sam odvesti onamo u svojim sjajnim kolima. Ali Syd je
dobar čovjek i mason. Volio je Ricka i darovao mu najbolje
godine svog života, i da bi s njim pijančevao i da bi se ovaj
imao za koga uhvatiti. Syd se voli našaliti, voli ispričati
kakvu zgodnu pričicu, pod uvjetom da nikoga neće previše
povrijediti. Ali u tamne se strane Syd ne dira.
Povijest bilježi i to da Rick na sastanak te večeri
nije ponio nikakve računovodstvene knjige, premda se
gospodin Muspole, veliki računovoña i drug iz večernje

58
škole ponudio da će mu pomoći da na brzinu složi nešto
računa, i vjerojatno je to i učinio. Muspole je znao
izmišljati knjigovodstvo tako lako kao što drugi lako pišu
razglednice s ljetovanja ili brbljaju u mikrofon vic za vicom.
I daje, kako bi se pripremio za sastanak, Rick odšetao
daleko, sve do Brinkley Cliffsa, i to sam, stoje, mislim, prva
njegova šetnja te vrste, premda je kasnije Rick, uostalom
kao i ja, uvijek bio sklon tome da u potrazi za nekom
presudnom odlukom ili glasom savjeta ode daleko. I da se
iz kuće The Glades vratio s okruženjem posvećenosti
visokom cilju, pomalo slično Makepeaceu Watermasteru,
samo što je iz njega to zračilo mnogo prirodnije, kao da,
kako nam kažu, dolazi iz neke njegove unutarnje čistote.
Stvar s prikupljanjem priloga je riješena, obavijestio je
svoju svitu. Problem likvidnosti je riješen, rekao je. Svima
će se vratiti što im se duguje. Ali kako? pitali su; Rickie,
kako? Ali Ricku je draže da im ostane tajnovit, njihov
čudesno vješt mañioničar, koji nikome ne dopušta da mu
zaviri u rukav. Zato što je moja sudbina da i sam
postanem jedan od najviših u zemlji.
Drugu lijepu vijest nije im se udostojio priopćiti.
Posrijedi je ček na pet stotina funti, s osobnog računa
gospodina VVatermastera, koji će mu pomoći da počne
neki novi život — po mogućnosti, rekao je Syd, negdje u
bespuću Australije. Rick ga je potpisao, Syd naplatio u
gotovini, budući daje Rickov bankovni račun, kao i mnogo
puta u kasnijim godinama, bio privremeno blokiran.
Nekoliko dana kasnije, na osnovu te novčane pripomoći,
Rick je sjedio na čelu stola za raskošnim, premda u
razumnoj mjeri, banketom u hotelu Brinkley Rowets,
kojem je prisustvovala cijela dvorska svita, u punom
tadašnjem sastavu, plus nekoliko lokalnih ljepotica koje su
se uvijek muvale tu negdje po rubovima slike. Syd se sjeća
kako je svima prisutnima tom zgodom vladao osjećaj

59
historijske promjene, premda nitko nije točno znao što je
to zauvijek prošlo niti što će to započeti. Držali su se
govori, uglavnom o predmetu starih drugara koji treba da
ostanu zajedno i kroz život stupaju podignute glave, ali
kad se nazdravljalo Ricku, on je odgovorio na zdravicu
nekarakteristično kratko, i za stolom se šaputalo da su ga
svladale emocije, jer je zamijećeno kako plače, što je činio
često, čak i tada; mogao je proliti na hektolitre suza, i s
najmanjim povodom. Na iznenañenje nekih od prisutnih,
ovom je skupu prisustvovao i Perce Loft, veliki odvjetnik,
koji je, na još veće iznenañenje, doveo prekrasnu, premda
malo smetenu studenticu muzike prezimenom Lippschitz,
imenom Annie, koja je zasjenila sve ostale ljepotice,
premda jedva daje na sebi imala i neki sirotinjski kaput da
joj pokrije gola leña. Prozvali su je qdmah Lippsie. Bila je
izbjeglica iz Njemačke, Perceu se obratila za savjet u vezi
imigracije, a Perce, kao dobar čovjek, odlučio da joj pruži
bratsku ruku, i pomogne kao što je pomogao i Ricku. Za
svečani završetak svečanosti, Morrie Washington, dvorska
luda, otpjevao im je svima pjesmicu, a Lippsie se pridružila
ostalim ženama u zbornoj pratnji, premda je pjevala suviše
dobro za njih a i nije baš razumjela bezobrazne dijelove,
budući daje bila strankinja. Tada je već svanuo dan.
Udobna je taksi limuzina odvezla Ricka, i on u tim
krajevima nije viñen još mnogo godina.
Historija dalje bilježi da su stanoviti Richard Tomas
Pym, neženjen, i Dorothy Godchild Watermaster,
neudavana, oboje zaista nakratko župljani ove župe,
sljedećeg dana svečano i diskretno vjenčani u prisutnosti
dva slučajno nañena svjedoka u novootvorenom matičnom
uredu pokraj zapadne obilaznice, baš tamo gdje se skreće
za aerodrom u Northoltu. I da se, ni šest mjeseci kasnije,
paru rodio dječačić kršten kao Magnus Richard i težak
jedva nešto malo, Bog ga očuvao. Ni četrdeset i osam sati

60
nije prošlo od poroda, a Rick je već pustio u promet
kompaniju Magnus Star Equitable Insurance Company
Ltd., s dioničkim kapitalom od dvije tisuće funti.
Deklarirana namjera te tvrtke; bila je da se brine o
životnom osiguranju sirotih, nepokretnih i starijih osoba.
Računovoña je bio gospodin Muspolc, pravni savjetnik
Perce Loft. Morrie Washington je postao poslovni sekretar
tvrtke, a pokojni Alderman Thomas Pym, kojega su s
nježnošću pamtili kao TP-a, njezin svetac zaštitnik.

***

— I, jesu li ta kola uopće postojala ili je sve bio

samo paravan? — pitao sam Syda.
Syd uvijek pazi kako će odgovoriti.
— Moguće je da su kola postojala, Titch. Ne kažem
da nisu. Lagao bih kad bih to rekao. Samo kažem da ni o
kakvim kolima nisam čuo dok ih tvoj otac nije spomenuo u
crkvi onog jutra. Recimo to tako.
— Pa što je onda učinio s novcem, ako kola nisu ni
postojala?
To Syd zaista ne zna. Otada je rijekama proteklo na
tisuće funti. Na tisuće je sjajnih planova bljesnulo i zgaslo.
Možda ga je Rick nekome poklonio, nespretno tumači Syd.
Tvoj tata nikome nije znao reći ne, osobito ne ljepoticama.
I nije imao mira dok sve ne podijeli. Možda ga je smotao
kakav varalica i oteo mu novac, tvoj im je otac uvijek bio
sklon. Na moje zaprepaštenje, tu je Syd porumenio. I
sasvim slabo ali razgovijetno, čuo sam ono top-top-top
kojim me je darivao kad sam ga kao dijete molio da mi
pokaže kako topću konjska kopita.
— Misliš, izgubio je novac od dobrovoljnih priloga
na okladama? — pitam.

61
 — Titch, ja samo kažem da su u ta njegova kola
možda bili upregnuti konji. Samo to kažem, i ništa drugo,
je l' da, Meg?

***

Ali autobus je postojao, kako da ne! I nisu to bile

taljige s konjima. Autobus je bio najsjajnije, najsilnije
vozilo ikad sagrañeno. Zlatna slova natpisa Kompanije
Pym&Spas sjala su s njegovih uglačanih bokova kao
iluminirani inicijali na početku poglavlja u svim biblijama
Rickove mladosti. Njegova je zelena boja boja zelenih polja
Engleske. A upravljat će sam gospodin Malcolm Campbell.
Prevozit će najviše u zemlji. Kad žitelji našeg gradića
ugledaju ta kola, past će na koljena, sklopiti ruke i
zahvaljivati i Bogu i Ricku, koji su jednako zaslužni za to
čudo. Zahvalno će se mnoštvo okupljati ispred Rickove
kuće i dozivati ga na balkon, do kasno u noć. Vidio sam
kako, iščekujući sretan dogañaj, vježba svoj pozdrav
mnoštvu. Obiju ruku podignutih visoko iznad glave, kao
da mene drži gore i njiše, pogleda sjajna od suza govori
nekamo usred okupljena mnoštva: »Sve to dugujem svom
ocu, časnom starini TP-u.« I ako se, kao što se bez sumnje
i zbilo, pokazalo da tvrtka Balham iz Brinkleva, jedna od
najboljih liberalnih kuća u zemlji, nikad, strogo govoreći,
nije ni čula za Rickova kola, a kamoli ih obojala po niskoj
cijeni, iz plemenitosti i dobrote duše, onda su oni u istom
onom stanju privremene stvarnosti kao i kola. Čekaju
Rickov magični štapić da ih oživi. I samo zato što su
razmetljiva zabadala i nevjernici poput Makepeacea
Watermastera imali poteškoća da prihvate takvo stanje
stvari, Ricku je objavljen sveti vjerski rat, te je, kao i mnogi
prije njega, bio primoran da svoju vjeru brani svim, pa i
neugodnim, sredstvima. On je zahtijevao samo

62
posvemašnju ljubav. I najmanje stoje zauzvrat mogao
učiniti bilo je da mu je pružiš slijepo i bez pitanja. I da
pričekaš da ti je on, Božji bankar, za šest mjeseci vrati
dvostruko.
Mary je bila spremna na sve samo ne na ovo. Samo
ne na silinu i urgentnost upada i broj upadača. Samo ne
za doseg i obuhvatnost gnjeva Jacka Brotherhooda, i na
njegovo zaprepaštenje, koje joj se činilo još većim od
vlastitoga. I strašan osjećaj utjehe koji joj je donio njegov
dolazak.
Kad je pozvan da uñe u predsoblje, jedva da ju je i
pogledao.
— Jesi li slutila da će se to dogoditi?
— Da jesam, rekla bih ti — odgovorila je, i to je već
bila svaña, premda još nisu ni počeli.
— Je li se javio telefonom?
— Nije!
— Netko drugi?
— Nitko.
— Ni riječi, ni od koga? Nikakvih promjena?
— Ništa.
— Doveo sam ti par gostiju. — Izvrnuo je palac
prema paru sjenki iza svojih leña. — Familija iz Londona,
došli su da te tješe i budu uza te dok ga nema. Sad će stići
i ostali.
A onda je krupnim korakom krenuo u salon i
naprosto je pomeo pred sobom, kao star i iskusan jastreb
koji se okreće novom plijenu; za njim je ostala samo stop-
slika njegova izboranog, izbrazdanog lica i neuredne sijede
kovrče na čelu.
— Ja sam Georgie, iz središnje uprave — rekla je
djevojka na kućnom pragu. — A ovo je Fergus. Tako nam
je žao, Mary.

63
 Imali su prtljage i ona ih je otpratila do podnožja
stepenica za kat. Kao da su dobro poznavali put. Georgie je
bila visoka i oštra, ravna, strogo šišane kose. Fergus kao
da nije sasvim dorastao njezinoj klasi, uostalom upravo
tako uprava ovih dana i funkcionira.
— Žao mi je, Mary — javio se Fergus kao jeka, i
krenuo za Georgie stepenicama. — Neće vam smetati da
malo pogledamo po kući?
U dnevnoj sobi, Brotherhood je pogasio svjetla i
razmaknuo zastore pred visokim francuskim prozorima.
— Treba mi ključ za ovo. Ili otpirač. Ili kojim se
vragom već otvara.
Mary je požurila do kamina i srebrne polukugle za
ruže u kojoj je čuvala ključ od sigurnosnog ureñaja.
— Gdje je on?
— Može biti bilo gdje na ovom svijetu, ili izvan ovog
svijeta. Zanat je izučio. Ovaj naš zanat. Koga poznaje u
Edinburghu?
— Nikoga.
Vaza je bila puna sjajnih papirića koje je izrezivala
s Tomom. Ali ključa nije bilo.
— Vjeruju da su ga pratili do Edinburgha — rekao
je Brotherhood. — Cini im se da je sjeo na brzi u pet sati s
Heathrowa. Visok muškarac s teškim kovčežićem. S druge
strane, čovjek koji našeg Magnusa poznaje kao što ga mi
poznajemo, zna da bi ovog časa isto tako mogao biti i u
Timbuktuu.
Tražiti ključ bilo je kao da traži Magnusa. Nije znala
odakle da počne. Dohvatila je kotlić za čaj i protresla ga.
Oblijevao ju je znoj od panike. Dograbila je i srebrni pehar,
nagradu koju je Tom osvojio u školi, i čula kako je unutra
kliznulo nešto metalno. Ponijela mu je ključ i tako se
udarila u koljenicu da joj se zamaglilo pred očima. Ta
prokleta klavirska stolica.

64
 — Jesu li se javili Ledererovi?
— Nisu. Rekla sam ti. Nitko nije zvao. Tek u
jedanaest sati sam se vratila s aerodroma.
— Gdje su bravice?
Pronašla mu je i pokazala gornji otvor i jer je bio
mrak sama mu dovela ruku do ključanice. Trebalo je da to
učinim sama, tako ga ne bih morala dodirnuti. Kleknula je
i u mraku stala pipkati tražeći donju ključanicu. Samo što
mu ne ljubim noge.
— Je li se ikad prije dogodilo daje nestao a ti mi
nisi rekla? — pitao je Brotherhood dok je ona pipkala
naslijepo.
— Nije.
— Mary, hoću istinu. Cijeli mi je London skočio za
vrat. Bo se samo pjeni, Nigel zasjeda s ambasadorom iza
zatvorenih vrata. RAF ne nudi svoje usluge usred noći za
svaku sitnicu.
Nigel je krvnik Boa Brammela, rekao joj je Magnus.
Bo kaže — hoću tri pune vreće, a Nigel odmah skače i
tapka za njim i u hodu skida glave.
— Ne. Nikad. Kunem ti se — rekla je.
— Ima li negdje neko svoje posebno drago mjesto?
Neko skrovište o kojem ti je pričao?
— Jednom je spomenuo Irsku. Rekao je da će
kupiti mali posjed iznad mora i pisati.
— Na sjeveru ili jugu?
— Ne znam. Negdje na jugu, pretpostavljam. Važno
je samo da je na moru. A onda je iznenada počeo i o
Bahamima. To je odnedavno.
— Koga tamo ima?
— Nikoga. Barem koliko ja znam.
— Je li ikad spominjao da će prijeći na drugu
stranu? Da bi baš volio zgodnu malu daču na Crnom
moru?

65
 — Ne pričaj gluposti.
— Dakle Irska, a poslije i Bahami. Kad je
spomenuo te Bahame?
— Nije. Samo je zaokružio oglase o prodaji zemljišta
u Timesu i ostavio mi da i ja vidim.
— Kao signal?
— Kao prijekor, kao poziv, kao znak da želi biti
negdje drugdje. Magnus ima raznih načina da razgovara.
— Je li ikad govorio o tome da će se ubiti? Mary, to
će te sigurno pitati, pa mogu i ja.
— Ne. Nije, nikada.
— Kao da nisi sasvim sigurna.
— I nisam, moram razmisliti.
— Je li se ikad fizički bojao za sebe?
— Ne mogu na sve to odgovoriti odjednom! Jack, on
je kompliciran čovjek, moram razmisliti! — Smirila se,
sabrala. — U principu nije. Nije ništa od onoga što si me
pitao. Sve je ovo došlo kao totalnni šok.
— A ipak si me s aerodroma nazvala neobično brzo.
Čim si ustanovila da ga nema u avionu, već si bila na
telefonu: Jack, Jack, gdje je Magnus? Imala si pravo,
nestao je.
— Gledala sam kako njegov kovčeg kruži na^onoj
prokletoj pomičnoj traci, shvaćaš kako mi je bilo? Cekirao
je prtljagu! Zašto onda nije u avionu?
— A piće?
— Pio je manje nego prije.
— Manje nego na Lezbosu?
— Hiljadu puta manje.
— A glavobolje?
— Iščezle.
— Druge žene?
— Ne znam. Ne bih o tome ništa znala. Kako da ja
to znam? Ako kaže da ga neće biti cijele noći, neće ga biti

66
cijele noći. Možda zbog neke žene, možda zbog nekog svog
agenta. Možda i zbog Bee Lederer. Ta ga ne pušta s oka.
Pitaj nju.
— Mislio sam da žene uvijek znaju kad se zbiva
tako nešto — rekao je Brotherhood.
Kad je Magnus posrijedi, ne znaju, pomislila je ona,
privikavajući se pomalo na njegov ritam.
— Donosi li još uvečer papire, da još malo radi kod
kuće? — upitao je Brotherhood izvirujući prema vrtu
okovanom snijegom i ledom.
— Tu i tamo.
— Ima li sad što u kući?
— Koliko ja znam, nema.
— Američki dokumenti? Britanski obavještajci?
— Jack, valjda znaš da to ne čitam. Prema tome,
ništa ne znam.
— Gdje drži papire?
— Donese ih navečer, odnese ujutro. Kao i svi
ostali.
— A drži ih gdje, Mary?
— Pokraj kreveta. U pisaćem stolu. Gdje se već
sjetio da radi.
— A Lederer te nije zvao?
— Rekla sam ti. Nije!
Brotherhood se odmakao unazad. U sobu upadoše
dvojica, posve umotana da se zaštite od hladne noći.
Prepoznala je Lumsdena, privatnog sekretara ambasadora.
Nedavno se posvañala s njegovom ženom Carolinom kad je
predložila da organiziraju otkup bačenih boca u dvorištu
ambasade, kao primjer Bečanima. Mary je to smatrala
nužnim. Caroline Lumsden je to smatrala posve nevažnim,
a zašto tako misli, objasnila je ljutitim ispadom pred
unutarnjim posvećenim kružokom udruženja diplomatskih
supruga: Mary zapravo uopće nije prava diplomatska

67
supruga, rekla je Caroline. Njezin je muž ovdje poslom koji
je bolje ne spominjati, a jedini je razlog što su je prihvatili
kao diplomatsku suprugu, zaista jedini, to što bi time
možda pomogli da se održi ionako tanka maska njezina
supruga.
Sigurno su prtili stazu kroz snijeg jedan po jedan
još od škole, pomisli ona. Probijali se kroz pola metra
snijega da bi se danas znali postaviti diskretno u vezi
Magnusa.
— Zdravo Marijo — pozdravio ju je živahno
Lumsden svojim najblistavijim tonom voñe izviñača. On je
doduše bio katolik, ali uvijek ju je tako pozdravljao, pa je
to učinio i večeras. Da bude sve kao normalno.
— Je li te večeri kad ste imali društvo donio kući
kakve papire? — pitao je Brotherhood zatvarajući opet
zastore.
— Ne. — Upalila je svjetlo.
— Je li ti poznato što je u tom crnom kovčežiću koji
je ponio sa sobom?
— Nije ga ponio odavde, znači da ga je uzeo iz
ambasade. Odavde je ponio samo kovčeg koji je na
aerodromu Schwechat.
— Koji je bio na aerodromu — reče Brotherhood.
Drugi je čovjek bio visok, žučna lica. U svakoj ruci
zaštićenoj rukavicom po jedna nabrekla torba. Stigao je
dakle i glavni aborter. Došao ih je puni avion, pomisli
glupo. Head Office valjda drži uhodanu ekipu za slučaj
bijega, u stanju pripravnosti dvadeset i četiri sata na dan.
— Ovo je Harry — reče Brotherhood. — Postavit će
prislušni ureñaj na tvoje telefone. Telefoniraj normalno. Ne
misli na nas. Imaš li koju primjedbu?
— Zar je takvo telefoniranje normalno?
— Imaš pravo. Ali ja se trudim da budem pristojan,
pa te molim da budeš i ti. Imate dva automobila. Gdje su?

68
 — Rover je ispred kuće, Metro je na aerodromskom
parkiralištu, čeka da ga on pokupi.
— Zašto si išla na aerodrom ako ga ondje čeka
auto?
— Mislila sam da će mu biti drago da me ondje vidi,
pa sam sjela u taksi.
— Zašto ne Roverom?
— Htjela sam se vratiti s njim, a ne voziti u
konvoju.
— Gdje je ključ od Metroa?
— Vjerojatno u njegovu džepu.
— Imaš rezervni?
Tražila je po torbici dok ga nije našla. I spustila mu
ga u džep.
— Pobrinut ću se da auto nestane — rekao je. —
Ako te tko pita, auto je na popravku. Neću da se vuče po
aerodromu.
Odozgo je čula težak i tup udarac. Gledala je kako
Harry skida svoje gumene čizme i uredno ih odlaže na
malu prostirku uz visoke prozore.
— Otac mu je umro u srijedu. Sto je još htio obaviti
u Londonu, osim da ga sahrani? — nastavljao je
Brotherhood.
— Mislila sam da će svratiti u središnju upravu.
— Nije. Nije nazvao, nije svratio.
— Vjerojatno je bio zauzet.
— Je li imao kakvih planova u Londonu, je li ti išta
o tome pričao?
— Da će posjetiti Toma u školi.
— No, to je i učinio. Bio je kod Toma. Sto još?
Prijatelji, dogovori, žene?
Odjednom ju je strahovito zamarao.

69
 — Sahranio je oca i sreñivao stvari za njim, Jack.
Čitav taj put je bio jedna duga obaveza. Daje tebi umro
otac, znao bi kako je to.
— Je li ti se javio iz Londona?
— Nije.
— Polako, Mary. Razmisli. To je već pet dana.
— Ne. Nije. Naravno da nije.
— Obično ti se javlja?
— Ako može s kancelarijskog telefona, da.
— A ako ne može?
Mislila je umjesto njega. Zaista je pokušala.
Razmišljala je na taj način već tako dugo.
— Da — priznala je. — Telefonirao bi mi. On voli
provjeriti jesmo li svi dobro, stalno to radi. On je čovjek
koji mnogo brine. I mislim da sam upravo zbog toga digla
takvu galamu kad se nije pojavio na aerodromu. Mislim da
sam već bila jako zabrinuta.
Lumsden se povlačio po sobi samo u čarapama, i
pravio se da s uživanjem razgleda Maryne akvarele iz
Grčke.
— Imate zaista mnogo dara — hvalio ju je,
prilijepivši lice o pejzaž Plomara. — Jeste li odlazili na
satove slikanja, ili ste samouki?
Nije se obazirala na njega. Kao što nije ni
Brotherhood. To je meñu njima bio tajni sporazum bez
riječi. Jedini je dobar diplomat gluhi trapist, bila je
omiljena Jackova uzrečica. A Mary mu je polako počela
davati za pravo.
— Gdje ti je pomoćnica? — upitao je Brotherhood.
— Rekao si mi da je pošaljem kući. Telefonom. Kad
sam te nazvala.
— Je li što nanjušila?
— Ne vjerujem.

70
 — Ništa ne smije procuriti, Mary. Moramo čuvati
tajnu što duže možemo. Ti si toga svjesna, zar ne?
— Naslutila sam.
— Treba misliti na njegove terence, za sve treba
misliti. Mnogo više stvari nego što ih ti možeš znati.
London ima kojekakvih teorija, traži da im osiguramo
nešto vremena. Sasvim si sigurna da te nije zvao Lederer?
— Isuse — rekla je samo.
Pogled mu je pao na Harrya, koji je razmještao
svoje čudne naprave. Prislušni su ureñaji bili zelenosive
boje, na njima se nije vidjelo na koji se način njima
upravlja.
— Možeš reći pomoćnici da su to transformatori —
rekao je.
— Umformer — uslužno je šaptao Lumsden negdje
sa strane. — Transformator se na njemačkom kaže
Umformer. »Die kleinen Biichsen sind Umformer«.
I ovaj put se nisu obazirali na njega. Jack je
njemački govorio gotovo jednako dobro kao i Magnus,
ijedno tri stotine puta bolje nego Lumsden.
— Kad se vraća? — upita Brotherhood.
— Tko?
— Kućna pomoćnica, tko drugi.
— Sutra, za ručak.
— Budi dobra djevojčica pa je pokušaj zadržati
dalje od kuće još nekoliko dana.
— Zar u ovo doba?
— U svako doba. Hajde.
Otišla je u kuhinju i telefonirala majci Frau Bauer
u Salzburgu. Oprostite što zovem u ovaj nerazuman sat,
ali kad se dogodi smrt u obitelji, sve je tako nerazumno,
ispričala se. Herr Pym ostaje u Londonu još nekoliko dana,
objasnila je. Zar ne bi bilo lijepo da odsutnost Herr Pyma
iskoristite da biste se lijepo odmorili? — objasnila je. Kad

71
se vratila u sobu, došao je red na Lumsdena da kaže što je
imao reći. Isti čas je shvatila što joj je došao reći, i
hotimice više ništa nije čula.
— Samo da bismo popunili moguće nezgodne rupe,
Mary... Da bismo svi rekli isto, Mary... Dok je Nigel još
zauzet kod ambasadora... Za slučaj da se, ne daj bože,
naši omraženi novinari dočepaju informacije prije nego se
situacija raščisti... — Lumsden je baratao gomilom klišeja
za svaku situaciju, a ipak ga je bio glas da je brz i duhovit.
— Kako bilo da bilo, ambasada želi da se svi držimo
zacrtane linije — završio je najsvježijom frazom u vječno
promjenljivom žargonu politike. — Prirodno, ako nas nitko
ne pita, nikom ništa. Govorim za svaki slučaj. I nisam vam
rekao, imate puno srdačnih pozdrava od njega. I punu
podršku. Kao i Magnus, naravno. Saučešće i sve ostalo.
— Samo ništa Ledererovoj bandi — nastavlja
Brotherhood. — Nikome ništa, ali za boga miloga, Ledereru
apsolutno ništa. Nitko nije nestao, ništa se neprirodno nije
dogodilo. Vratio se u London da sahrani oca, ostaje na
razgovorima u Head Officeu. I to je cijela priča.
— Tog sam se i ja zasad pridržavala — rekla je
Mary obraćajući se Brotherhoodu kao da Lumsden uopće
ne postoji. — Neobično je samo to da Magnus prije polaska
nije zatražio bolovanje.
— Da, no ja mislim da ambasadi ne bi bilo drago da
to napominjemo, ako nemate ništa protiv — rekao je
Lumsden, pokazujući sad malo i zube. — Stoga sam
uvjeren da i nećemo, molim lijepo.
Brotherhood je napokon odlučio da mu pokaže
kamo spada. Mary je član obitelji. I pred njim je nitko neće
maltretirati, a najmanje neki štreber i švindler iz Foreign
Officea.
— Obavio si što si imao — rekao je Brotherhood. —
Sad idi molim. Odmah.

72
 Lumsden je otišao kako je i došao, samo brže.
Brotherhood se vratio Mary. Ostali su sami. Bio je
širok i snažan kao stara solidna kuća i, kad je to htio,
jednako čvrst. Sijede vlasi popadale su mu na čelo. Položio
joj je ruke na kukove, kao stoje to činio nekad, i privukao
je k sebi.
— Mary, idi do sto ñavola — rekao je držeći je
čvrsto. — Magnus je moj najbolji čovjek. Sto si mu učinila?
Odozgo je čula cvilež šarki i još jedan tup udarac.
To je ona zaobljena komodica. Ne, nego naš krevet. Georgie
i Fergus razgledavaju kuću.

***

Pisaći je stol bio u bivšoj služinskoj sobi do

kuhinje, prostranoj, paučinastoj, polusuterenskoj
prostoriji na koju već četrdeset godina nisu osudili
nijednog slugu. Blizu prozora, meñu Marynim loncima s
biljkama, stajao je njezin štafelaj i akvarelne boje. Uza zid,
stari crnobijeli televizor i sofa s koje je gledanje televizije
bilo pravo mučenje.
— Ništa tako precizno kao neudoban smještaj —
volio je mudrovati Magnus — ne može prosuditi je li neka
emisija vrijedna gledanja.
U zidnoj niši, pod cijelim spletom cijevi, stajao je
stol za ping-pong na kojem je Mary uvezivala svoje
knjižice. Stol je bio zatrpan komadićima kože i čvrstog
konca, ljepila i štipaljki, konca i krutog papira za korice s
uzorkom mramora i bodeža, i starih Magnusovih čarapa u
koje je trpala krhotine cigle i koristila ih kao pritiskače, i
mnoštvo raskupusanih knjižica koje je za pokoji šiling
kupovala na mjesnoj buvljoj tržnici. Pokraj toga stola,
odmah do neispravnog bojlera, stajao je pisaći stol, golema
i šašava habsburška stolčina koju je Magnus za upravo

73
smiješan novac kupio na nekoj rasprodaji u Grazu,
prepilio da bi ga uopće mogao unijeti u kuću i ponovno
slijepio. Brotherhood se bacio na ladice.
— Ključ?
— Valjda ga je odnio Magnus. Brotherhood podiže
glavu:
— Harry!
Harry je na privjesku držao čitav snop raznovrsnih
otpirača, kao što drugi muškarci drže ključeve, kleknuo i
zadržavajući dah osluškivao kako reagira ključanica,
isprobavajući jedan po jedan.
— Radi li sve svoje domaće zadaće ovdje ili ima još
neko mjesto?
— Tata mu je ostavio svoj stari štabni stol. Ponekad
sjedi i za njim.
— Gdje je taj?
— Gore.
— Gdje gore?
— U Tomovoj sobi.
— Tamo drži i dokumente, je li tako? Papire koje
donosi iz Firme?
— Ne vjerujem. Ne znam gdje ih drži.
Harry je iz sobe izlazio spuštene glave i s
osmijehom. Brotherhood lako otvori prvu ladicu.
— To mu je za knjigu koju piše — rekla je dok je on
vadio tanji fascikl. Magnus sve čuva u nečem drugom. Sve
mora biti prikriveno da bi bilo stvarno.
— Je li? — Stavljao je naočale, zataknuo ih najprije
za jedno pa za drugo crveno uho. Zna i za roman, pomislila
je gledajući ga. Čak se ne pretvara da je iznenañen.
— Jest. — A sad možeš vratiti te proklete papire
gdje si ih našao, reče mu u sebi. Nije joj bilo drago vidjeti
da postaje tako hladan, tako grub.

74
 — Znači da se ostavio crtanja? Mislio sam da vam
je to zajednička razonoda.
— Nije zadovoljavala. Zaključio je da ipak više voli
pisanu riječ. — Meni se ne čini daje napisao baš mnogo.
Kad se to prebacio?
— Na Lezbosu. Na ljetovanju. Još zapravo ne piše.
Samo se priprema.
— A tako. — Počeo je i sa sljedećom stranicom.
— Zove to matricom.
— A tako — i dalje čitajući — morao bih pokazati
ovo Bou. On se u knjige razumije.
— A kad se povučemo, kad on ode u mirovinu —
ako ode prijevremeno — on će pisati, a ja ću slikati i
uvezivati knjige. To je naš plan.
Brotherhood je okrenuo stranicu.
— U Dorsetu.
— U Plushu. Da.
— Pa povukao se zaista prijevremeno — primijetio
je ne baš pristojno, ne prekidajući čitanje. — Nije li u
jednom trenutku bilo aktualno i kiparenje?
— Pokazalo se nepraktičnim.
— Ne bih rekao.
— Vi ih sami u tome potičete, Jack. Firma. Stalno
nam govorite da moramo imati neki svoj hobi, nešto za
rekreaciju.
— A o čemu je knjiga? Nešto posebno?
— Još traži neku temeljnu nit. I draže mu je to da
zasad zadrži za sebe.
— Slušaj ovo: »Kad se i najmračnija oluja nadvila
nad kućom; kad je samog Edwarda mučila bol a trudio se
da se ponaša što bolje može.« Ne bi se potrudio da stavi
koji predikat, koliko vidim.
— To nije on napisao.
— Rukopis je njegov, Mary.

75
 — Da, ali to je negdje pročitao. Kad nešto čita,
olovkom podvlači retke. A kad završi, prepiše ono što mu
se najviše sviña.
Odozgor je čula oštro pucketanje, kao kad se
razgara cjepanica u kaminu ili kao pucanj pištolja, stoje
pamtila iz dana kad su je tome učili.
— To je Tomova soba — reče. — Nju su mogli
ostaviti na miru.
— Nañi mi neku torbu, draga — rekao je
Brotherhood. — I obična vrećica će mi dobro doći. Možeš
nešto naći?
Otišla je u kuhinju. Zašto mu to dopuštam. Zašto
mu dopuštam da upada u moju kuću, u moj brak i moju
glavu, i slobodno uzima sve a ne sviña mu se ništa? Mary
obično nije bila tako pokorna. Nema tog trgovca koji bi je
opljačkao dvaput. U engleskoj školi, u engleskoj crkvi, u
Društvu diplomatskih supruga smatrali su je pravom
malom goropadnicom. A samo jedan oštar pogled blijedih
očiju Jacka Brotherhooda, samo zvuk njegova tmastog,
bezobzirnog glasa bio je dovoljan da potrči prema njemu.
Zato što je tako sličan tati, zaključila je. Voli ovu
Englesku kakvu je mi poznajemo, a za sve ostalo nije mu
ni koliko do lanjskog snijega.
I zato što sam radila za Jacka u Berlinu, klinka i
praznoglava školarka bez igdje ičega, samo s jednim
skromnim talentom. Jack je bio moj stariji ljubavnik onda
kad sam vjerovala da mi je to potrebno.
Zato stoje kormilario Magnusovim brodom dok se
on razvodio radi mene i sav tresao od straha, i zatim me
poklonio Magnusu »za sva vremena«, kako je rekao.
Zato što i on voli Magnusa.
Brotherhood je prevrtao stranice njezina stolnog
kalendara.

76
 — Tko je P.? — pitao je upirućim kažiprstom o
stranicu. — Dvadeset i petog rujna. U šest i trideset. P.
Ubilježen je jedanP i šesnaestog, Mary. Taj P nije Pym, zar
ne, ili sam opet glup pa ne shvaćam? Tko je taj P s kojim
se sastaje?
Čula je kako se u njoj podiže urlik a nije više bilo
viskija da ga proguta. Od svih upisa, meñu desecima i
desecima bilješki, on je morao izabrati baš taj.
— Ne znam. Neki terenac. Ne znam.
— To si ti zapisala, zar ne?
— Magnus me zamolio. »Zapisi da se moram naći s
P.« Nije vodio vlastiti dnevnik. Govorio je da je to
nesigurno.
— I tražio je uvijek od tebe da mu bilježiš.
— Rekao je, ako itko zaviri u kalendar neće znati
koje su napomene tvoje, a koje moje. To je bio jedan od
načina sudjelovanja. — Osjećala je Brotherhoodov miran
pogled. Tjera me da govorim, mislila je. Želi čuti drhtaj u
mojem glasu.
— Sudjelovanje u čemu?
— U njegovu poslu.
— Objasni.
— Nije mi smio govoriti što radi, ali tako mi je bar
mogao pokazati da radi i kad to radi.
— To je on rekao?
— To sam ja osjetila.
— Sto si osjetila?
— Da se ponosi! I da želi da ja to vidim!
— Da vidiš šta?
Brotherhood ju je bio sposoban izluditi čak i kad je
znala da to čini namjerno.
— Da vidim da ima i drugi život! Nešto važno. Daje
od koristi.
— Nama?

77
 — Tebi, Jack. Firmi! Nego kome si mislio —
Amerikancima?
— Zašto si to sada rekla, to s Amerikancima?
Petljao je nešto s njima?
— Zašto bi? Bio je na dužnosti u VVashingtonu.
— Što ga ne bi trebalo spriječiti. Dapače, možda
čak i potaknuti. Jeste li u VVashingtonu poznavali
Ledererove?
— Naravno da jesmo.
— Ali ovdje ste mnogo prisniji, a? Kako čujem,
dobar je komad, ima je za pune šake.
Okretao se danima koje je tek trebalo izdržati.
Sutra i preksutra. Vikend, koji se već razjapio kao golema
rupa u njezinu rasprskanom univerzumu.
— Neće ti smetati da to zadržim? — upita je.
I te kako će je smetati. Nije imala drugog kalendara
kao ni drugog života. Otela mu ga je i morao je čekati dok
je svoj budući život ispisivala na list papira: »Piće kod
Ledererovih... večera kod Dinkelovih... Tomu završava
škola...« Došla je do bilješke »Šest i trideset, P.« i preskočila
je.
— Zastoje ova ladica prazna? — upitao je.
— Nisam znala.
— A čega je onda bila puna?
— Starih fotografija. Uspomena. Ništa važno.
— Otkad je prazna?
— Jack, ne znam. Ne znam! Pusti me na miru, kao
boga te molim.
— Je li u kovčegu ponio papire?
— Nisam gledala dok je pakirao.
— Jesi li odavde čula kako se pakira?
— Jesam.
Zazvonio je telefon. Maryna ruka poleti da podigne
slušalicu, ali Brotherhood joj je već stezao zapešće. Držeći

78
je čvrsto, nagnuo se prema vratima i dozivao Harrya, a
telefon je i dalje zvonio. Bilo je već četiri sata ujutro. Tko
dovraga može zvati u četiri ujutro nego Magnus? U sebi,
Mary se molila tako glasno da je jedva čula što to
Brotherhood viče. Telefon ju je zvao i zvao i ona je znala da
sad ništa više nije važno, samo Magnus i njezina obitelj.
— Možda je Tom! — viknula je otimljući se. — Pusti
me, vrag te odnio!
— Možda je i Lederer.
Harry je valjda otrčao dolje. Izbrojala je još dva
zvona dok se nije pojavio na vratima.
— Prati poziv — naredio je Brotherhood, glasno i
polako. Harry je nestao. Brotherhood joj je napokon
ispustio ruku.
— Potrudi se da razgovor bude zaista dug, Mary.
Odmah kreni naširoko. Znaš kako se to radi. Hajde.
Podigla je slušalicu i rekla:
— Stan Pym.
Nitko nije odgovorio. Brotherhood ju je vodio svojim
snažnim rukama, tjerao, prisiljavao da govori. Čula je
oštar metalni otkucaj i rukom prekrila slušalicu.
— Možda je to dogovoreni znak — šapnula je.
Podigla je prst za prvi otkucaj. Zatim još jedan za drugi.
Zatim i treći. Da, bio je to pozivni znak. Takve su koristili i
u Berlinu: dva kucaja znače jedno, tri nešto drugo.
Privatno i unaprijed dogovoreno komuniciranje terenca i
baze. Podigla je oči prema Brotherhoodu pitajući pogledom
što da radi. On je odmahnuo glavom, što je značilo da ne
zna ni on.
— Pričaj — riječ je oblikovao samo usnama. Mary
duboko uzdahne.
— Halo? Recite nešto, slušam vas. — Utekla se
njemačkom jeziku. — Ovo je stan savjetnika Magnusa
Pyma iz britanske ambasade. Tko je na telefonu? Hoćete li

79
molim vas nešto reći? Gospodin Pym trenutno nije kod
kuće. Ako želite ostaviti poruku, izvolite. Ili nazovite
kasnije. Halo?
Još, tjerao je Brotherhood. Da čujem još.
Odrecitirala je broj telefona na njemačkom i zatim na
engleskom.
Linija je bila otvorena, čula je neku buku,
vjerojatno promet, i neki čudan zvuk kao kad se škripava
ploča vrti presporo, ali otkucaja više nije bilo. Još je
jednom ponovila broj na engleskom.
— Recite nešto, molim vas. Veza je nemoguća.
Halo. Čujete li me uopće? Tko zove? Molim vas recite nešto
— ponovila je vrlo polako. A onda se više nije mogla
svladati. Oči su joj se sklopile, povikala je: — Magnus, za
boga miloga, što to radiš, reci mi gdje si?
Ali Brotherhood ju je kilometrima pretekao.
Poznavajući je dobro poput starog ljubavnika, osjetio je
navrijeme da će izgubiti kontrolu i pritisnuo ležaj slušalice.
— Trajalo je prekratko — požalio se Harry s vrata.
— Trebala mi je barem još jedna minuta.
— Je li poziv iz inozemstva?
— Možda. A možda i iz najbližeg susjedstva.
— To nije bilo lijepo od tebe, Mary. Nemoj mi to
nikad više učiniti. U ovoj stvari smo mi na istoj strani, a ja
i komandiram.
— Oteli su ga — rekla je ona — sigurna sam da ga
je netko oteo.
Sve se sledilo: ona sama, njegove blijede oči, čak i
Harry na svojim vratima.
— No, no — napokon je odgovorio Brotherhood. —
Bilo bi ti lakše da je tako, je li? Da je otet. A zašto tako
misliš, draga? Stoje to još groznije od otmice, pitam se ja?

***

80
 Upinjući se da izdrži njegov pogled, Mary je
doživjela nagli pomak u vremenu. Ništa ja ne znam. Ja
samo hoću u Plush. Vratite mi moj zavičaj za koji su živote
dali moj brat Sam i moj tata. Vidjela je sebe kao učenicu
završnog razreda, kako sjedi pred nastavnicom iz
profesionalne orijentacije, negdje usred posljednjeg
semestra. Uz nju je još jedna žena, oštrija, Londončanka.
— Gospoña traži nove ljude za Foreign Office, draga
— govori joj nastavnica.
— I to jedan njegov specijalni odio — kaže oštra
žena.
— Silno je zadivljena tvojim crtanjem, draga — kaže
nastavnica. — Iskreno se divi tvojoj crtačkoj vještini,
uostalom kao i svi mi. Pa te pita bi li te zanimalo da na
dan-dva odeš u London i poneseš svoju mapu s crtežima,
da bi je pogledali još neki ljudi.
— Za dobrobit tvoje domovine, draga — napominje
ona oštra žena značajno, djetetu engleskih rodoljuba.
Sjećala se obuke u nekoj kući u istočnoj Engleskoj,
djevojaka kao stoje ona sama bila, naš razred. Sjećala se
veselih satova iz kopiranja i graviranja i bojenja, na papiru
i kartonu, platnu i tkanini, vježbanja kako da se načine
vodeni pečati, i kako se mogu mijenjati, kako se režu
gumeni žigovi, kako se papir može učiniti starijim a kako
mlañim, i upravo se pokušavala sjetiti kad su to zapravo
shvatile da ih ovdje uče kako da falsificiraju dokumente za
britanske špijune. I sjetila se sebe kako stoji pred Jackom
Brotherhoodom u njegovoj kancelariji na vrhu klimavih
stepenica, u Berlinu, nadomak Zida, pred Jackom
Skidačem, Jackom Lasicom, Crnim Jackom i svim tim
Jackovima raznih nadimaka. Jack je, kao šef berlinskog
štaba, volio da osobno upozna sve pridošlice, posebno ako
su posrijedi zgodne dvadeseto-godišnjakinje. Sjećala se
kako je njegov ispijeni pogled polako klizio njezinim

81
tijelom, kako je očito razmišljao o njezinu stasu i
seksualnoj grañi, i sjećala se kako ga je zamrzila na prvi
pogled, kao što se sada trudi da ga mrzi, dok gleda kako
premeće fascikl s njihovim obiteljskim pismima, koji je
izvadio iz stola.
— Pretpostavljam da znaš da su polovina tih
pisama Tomova pisma iz škole — rekla mu je.
— Zašto ne piše oboma?
— Piše oboma, Jack. Tom i ja se dopisujemo
posebno, Magnus i Tom posebno.
— Nema povratnih informacija — rekao je
Brotherhood, posegnuvši za stručnim rječnikom kojem ju
je naučio u Berlinu. Zapalio je jednu od svojih vječnih
debelih žutih cigareta, i vrlo je teatralno gledao kroz sjaj
plamena. U svima se njima krije pozer, zaključila je.
Uključujući Magnusa i Granta.
— Gluposti — rekla je nervozno i ljutito.
— Situacija je glupa, a sad će još i Nigel stići
svakog časa daje učini još glupljom. A razlogje što? —
Otvorio je sljedeću ladicu.
— Njegov otac. Ako je to uopće neka posebna
situacija.
— Čiji je ovo fotografski aparat?
— Tomov. Ali svi se njime služimo.
— Ima li u kući još kakvih kamera?
— Nema. Ako Magnusu zatreba za posao, donese je
iz Ambasade.
— Da nije i sada ovdje koja iz Ambasade?
— Nije.
— Možda je razlog njegov otac, možda neke druge
stvari. Možda neke bračne nesuglasice o kojima ja ne
znam ništa.
— Mi nemamo bračnih nesuglasica — rekla je.
Njegov je pogled bio podsmješljiv:

82
 — Kako vam to samo polazi za rukom?
— On se ne želi svañati, eto kako.
— Ali ti želiš. Kad te čovjek ne drži na uzdi, ti znaš
biti pravi mali demon.
— To više nije istina — rekla je, ne vjerujući nimalo
ovom šarmiranju.
— A oca mu nikad nisi upoznala, zar ne? — pitao je
Brotherhood premotavajući film. — Postoji nešto čudno u
vezi s njim, sjećam se.
— Otuñili su se.
— Aha.
— Nema tu ničeg dramatičnog. Jednostavno su se
razišli. To je takva obitelj.
— Kakva, dušo?
— Raštrkana. Ljudi se bave svojim poslom. On je
govorio da ga je pripustio u svoj prvi brak, i da je jednom
dovoljno. Jedva da smo to i spominjali.
— A Tom je na to pristao?
— Tom je dijete.
— Tom je bio posljednji koji je vidio Magnusa prije
nego stoje nestao, Mary. On, i poslužitelj u klubu.
— Pa ga ti onda uhapsi — zajedljivo odvrati Mary.
Spustivši rolicu filma u platnenu vrećicu, Brotherhood
posegne za Magnusovim malim tranzistorom.
— To je jedan od onih novih, s ultrakratkim?
— Mislim.
— I nosio ga je sa sobom na odmor, je li?
— Da, nosio gaje.
— I slušao redovito?
— Budući da on, kao što si mi ti jednom rekao,
sam vodi cijeli teren Čehoslovačke, bilo bi zaista čudno da
nije tako postupio.
Upalio je aparat. Muški je glas čitao vijesti na
češkom. Brotherhood je prazno zurio u zid puštajući radio

83
da govori dugo, satima, kako se njoj činilo. Zatim ga je
ipak ugasio i spustio u vrećicu. Pogled mu je kliznuo
prema prozoru nezakrivenom zastorima, ali prošlo je još
mnogo vremena prije no što je napokon nešto i rekao.
— Da nam ne gori previše svjetla za ovo doba noći,
što misliš Mary? — pitao je rastreseno. — Nećemo valjda
da nam susjedi počnu brbljati, što misliš?
— Znaju da je Rick umro. I znaju da ovo nije običan
dan.
— Ma što ne kažeš.
Mrzim ga. Uvijek sam ga mrzila. Čak i kad me
smotao — kad me vozao na ljestvici sreće, gore dolje, i kad
sam plakala i zahvaljivala mu — i onda sam ga mrzila.
Pričaj mi o toj noći, govorio je. Mislio je na noć kad su čuli
za Rickovu smrt. I ispričala mu je, točno onako kako je
uvježbala.

***

Otkrio je garderobu i sad je stajao pred iznošenim

sportskim kaputićem koji je visio izmeñu Tomova kaputa
od zelene čojice i Maryna janjećeg kožuha. Pretraživao je
džepove. Stropot koji se čuo odozgo bio je stalan i
monoton. Iz džepa je izvukao prljavu maramicu i dopola
potrošenu rolicu mentol-bombona.
— Zezaš se — rekao je na kraju.
— Dobro, zezam se.
— Dva sata u ledenom snijegu u svojim plesnim
cipelama. Mary? I to usred noći? Brat Nigel će reći da
izmišljam. Stoje mogao u takvim cipelama?
— Hodati.
— Kamo, dušo?
— To mi nije rekao.
— Pitala si?

84
 — Ne, nisam.
— Kako onda znaš da nije sjeo u taksi?
— Nije imao novaca uza se. Novčanik i sitan novac
ostali su mu u gornjoj garderobi, zajedno s ključevima.
I maramicu i bombone Brotherhood je vratio u džep
kaputa.
— A u džepu nije imao ništa?
— Nije.
— Kako znaš?
— U takvim je stvarima metodičan.
— Možda je platio drugačije.
— Ne.
— Možda ga je netko pokupio.
— Ne.
— Zašto ne bi?
— Jer on voli hodati i jer je u tom času bio u šoku.
Eto zašto. Otac mu je umro, premda ga nije volio osobito.
To se u njemu skuplja. Napetost, ili što već. I onda hoda.
A kad se vratio, zagrlila sam ga, mislila je. Osjetila
sam hladnoću obraza i kako mu grudi podrhtavaju, i
osjetila sam topao znoj ispod kaputa, od sati i sati
hodanja. I opet ću ga zagrliti, čim stane na ova vrata.
— Rekla sam mu: Nemoj ići. Ne večeras. Napij se.
Napit ćemo se zajedno. Alije ipak otišao. S tim svojim
pogledom u očima.
Zažalila je što je to rekla, ali za trenutak je bila
jednako bijesna na Magnusa kao što je sad bila bijesna na
Brotherhooda.
— Kakav to pogled, Mary? »Imao je taj svoj pogled u
očima.« Nisam siguran da razumijem.
— Prazan. Kao glumac koji je ostao bez uloge.
— Uloge? Otac mu umre a Magnus osjeća daje
ostao bez uloge? Koga ti to vraga znači?

85
 Opkoljuje me, pomislila je, odlučna da ne odgovori.
Još trenutak i osjetit ću njegove sigurne ruke na sebi, i leći
ću pred njega i pustiti da se dogodi što treba da se dogodi
jer više ne mogu smisliti nijednu izliku.
— Pitaj Granta — rekla je, sa željom da ga
povrijedi. — On je naš kućni psiholog. On će znati.

***

Prešli su u salon. On je nešto čekao. Kao i ona.

Nigela, Pyma, telefon. Georgie i Fergusa s gornjeg kata.
— Valjda ne piješ često? — pitao je Brotherhood i
natočio joj još jedan viski.
— Naravno da ne pijem. Kad sam sama, gotovo
nikad.
— I nemoj. To lako izmakne iz ruku. A kad stigne
brat Nigel, nećemo ništa piti. Treba se kontrolirati. Da,
Jack?
— Da, Jack. — Ti si razvratni pop koji razbacuje i
posljednje ostatke Božje milosti, rekla mu je gledajući
njegove polagane i odmjerene pokrete dok je punio i svoju
čašu. Najprije vino, a sada voda. Sad još sklopi vjeñe i
podigni kalež, i obrati se svetom riječi Onome tko te je
ovamo poslao.
— A on je slobodan — nastavljao je. — »Ja sam
slobodan«. Rickje mrtav, i Magnus je sad slobodan. A stoje
on, neki frojdovski problematičan tip, da ne može reći
Otac?
— Za njegovu dob je to nešto sasvim normalno.
Zvati oca imenom. Još normalnije, ako pomisliš da se nisu
vidjeli petnaest godina.
— Drago mi je što ga braniš — reče Brotherhood. —
Sviña mi se što si tako lojalna. I njima će se svidjeti. Ni
mene nisi nikad iznevjerila, znam da nisi.

86
 Lojalnost, mislila je ona. Držati jezik za zubima da
tvoja žena ne bi što saznala.
— I plakala si. Ti si mi neka stara plačljivica, Mary,
nisam to znao. Mary plače, Magnus je tješi. Malo čudno,
rekao bih, malo čudno to djeluje običnom promatraču,
budući da je Rick bio njegov otac a ne tvoj. Zamjena uloga
i to totalna, rekao bih: ti žaluješ umjesto njega. A za kime
su zapravo potekle te suze? Znaš li možda?
— Jack, otac mu je umro. Nisam tek tako sjela i
rekla, no dobro, sad ću plakati zbog Ricka a sad zbog
Magnusa. Jednostavno sam plakala.
— Mislio sam, možda si se rasplakala nad sobom.
— A što bi to trebalo značiti?
— Jedino sebe još nisi spomenula. To je sve. Kao
da se braniš, eto tako mi to djeluje.
— Ne branim se!
Preglasno. Znala je daje reagirala preglasno, i
Brotherhood je opet shvatio, i odmah se zainteresirao.
— A kad je Magnus obavio svoje i utješio Mary —
nastavio je podigavši knjigu sa stolića i listajući je —
navlači svoj sportski kaputić i odlazi na šetnju, u plesnim
cipelama. Ti ga pokušavaš zaustaviti — preklinješ ga, što
meni baš nije lako zamisliti, ali trudim se — ali ne, on ipak
odlazi. Je li telefonirao prije odlaska?
— Ne.
— Niti je on zvao niti je tko njega zvao?
— Rekla sam da nije!
— Neki direktan poziv, uostalom, čovjek bi pomislio
da će netko tko je upravo ostao bez oca poželjeti da tugu
podijeli s drugim članovima obitelji.
— Oni nisu takva obitelj. Rekla sam ti.
— Recimo, s Tomom. Stoje s njim?
— Bilo je prekasno da nazovemo Toma, a osim toga
Magnus je mislio daje bolje da mu kaže osobno.

87
 Gledao je u knjigu.
— Ovdje je potcrtao još jedan biser. »Ako ja nisam
za sebe, tko će biti za mene; i ako jesam ono što jesam, tko
sam? Ako ne sada, a onda kada?« No, no. Meni je sad sve
jasno. A tebi?
— Ne.
— Nije ni meni. On je slobodan. — Zatvorio je
knjigu i vratio je na stolić. — A na tu šetnju nije ništa
ponio, je li? Kovčežić, naprimjer?
— Novine.
Gubiš sluh. Priznaj. Ali bojiš se da će ti aparat za
gluhe pokvariti sliku o tebi. Kaži nešto, ñavo te odnio!
Ona je rekla. Svjesna da je izrekla. Čitavu je večer
čekala da napokon izrekne. Spremala se za taj trenutak na
svaki mogući način, vježbala, isprobavala, poricala,
zaboravljala, ponovno se sjetila. A sad joj je riječ
odzvanjala u glavi poput silne eksplozije, dok je
nevjerojatno pažljivo ispijala dug gutljaj viskija. A ipak su
sve to vrijeme njegove oči, gledajući ravno u nju, čekale.
— Novine — ponovila je. — Samo je novine ponio.
Zašto pitaš?
— Kakve novine?
— »Presse«.
— To je dnevni list.
— Točno. »Die Presse« je dnevni list.
— Lokalni dnevni list. A Magnus je baš to ponio sa
sobom. Da čita u noćnom mraku. I to u svojim plesnim
cipelama. Pričaj mi još.
— Sve sam ti rekla, Jack.
— Ne, nisi. A morat ćeš, Mary, jer kad se potegne
teže oružje, morat ćeš se snalaziti sama kako znaš i
umiješ.
Savršeno se sjećala cijelog prizora. Magnus je
stajao pokraj vrata, samo korak dalje od mjesta gdje sada

88
stoji Brotherhood. Bio je blijed i nedodirljiv, kaputić mu je
nahereno visio s ramena, gledao je oko sebe ukočeno, u
odsječnim fazama: kamin, žena, zidna ura, knjige. Ćula je
sebe kako mu govori sve ono što je već ispričala
Brotherhoodu, samo više. Zaboga, Magnus, ostani ovdje.
Nemoj potonuti u ta svoja crna raspoloženja. Ostani. Vodit
ćemo ljubav. Napiti se. Ako želiš društvo, pozvat ću Granfa
i Bee da se vrate, ili idemo mi k njima. Vidjela je kako se
nasmiješio onim svojim kamenim, jarkim osmijehom. Čula
je kako se trudi oko svog strahovito lakog, nemarnog
glasa. Glasa s Lezbosa. I čula je kako, od riječi do riječi,
sada ona sve ponavlja Brotherhoodu.
— Rekao je: »Mabs, dušo, gdje su mi one vražje
novine? Mislila sam da traži »Times«, da bi pogledao stoje
novo na tržištu nekretninama u Škotskoj, pa sam mu
rekla: Ondje gdje si ih ostavio kad si se vratio iz ambasade.
— Ali on nije mislio na »Times« — rekao je
Brotherhood.
— Otišao je do košare s novinama, tamo... —
Pogledala je na tu stranu ali nije pokazala rukom, jer se
bojala da bi gestom tome mogla pridati previše važnosti. —
I sam uzeo što je tražio. »Die Presse«. S one strane košare
na kojoj čuvamo »Presse«. Do kraja svakog tjedna. Voli da
mu skupim stare brojeve. Zatim je izašao — završila je,
potrudivši se da to zvuči sasvim normalno, kao što
naravno i jest normalno.
— Je li uopće pogledao u novine kad je izlazio?
— Samo datum. Da provjeri.
— Što misliš, za što su mu trebale novine?
— Možda se davao neki kasni film u kinu. —
Magnus u životu nije otišao na kasnu večernju projekciju.
— Možda je samo htio nešto što će čitati u kafeu. — A
kažeš da nije ponio novac, mislila je sama ispunjavajući
prazninu Brotherhoodove šutnje. — Možda mu je naprosto

89
trebalo malo razbibrige. Kao i svima nama. Sto treba. Svi
smo takvi kad nas pokosi nečija smrt.
— Ili kad postanemo slobodni — dometnuo je
Brotherhood. Ali ni na koji drugi način joj nije pomogao.
— U svakom slučaju, bio je tako izvan sebe daje
uzeo pogrešan datum — rekla je vedro, napokon zagrabivši
u stvar punim šakama.
— A što, pogledala si, dušo?
— Tek poslije, kad sam bacila novine.
— A kad si to učinila?
— Jučer.
— Koji je datum uzeo?
— Od ponedjeljka. Bile su već tri dana stare. Zato i
mislim što sam ti rekla, očito je bio u teškom šoku.
— Očito.
— No dobro, ne mogu tvrditi da mu je otac bio
jedina ljubav u životu. Ali, čovjek je umro. Nitko se ne
ponaša racionalno kad mu se takvo što dogodi. Čak ni
Magnus.
— I stoje onda učinio? Kad je pogledao datume i
uzeo pogrešne novine?
— Izašao. Kao što sam ti rekla. Da prošeta. Ti me
ne slušaš. Nikad me nisi slušao.
— Je li ih savio?
— Jack, stvarno! Zar je sada važno kako netko nosi
novine?
— Zaboravi malo na svoj ego i odgovori mi na
pitanje. Stoje učinio s novinama?
— Zavio ih u tuljac.
— I zatim?
— I zatim ništa. Ponio ih. U ruci.
— Je li novine poslije vratio?
— Ovamo, u kuću? Ne.
— Kako znaš da nije?

90
 — Čekala sam ga u predsoblju.
— I primijetila: nema novina. Nema više onih
svrnutih novina, rekla si u sebi.
— Sasvim slučajno, jesam.
— Ma što slučajno, Mary. Ništa nije slučajno. To ti
je bilo na pameti, da moraš pogledati. Znala si daje izašao
s novinama i čim se vratio primijetila si da ih nema. To
nije slučajno. To se zove špijuniranje.
— Misli što hoćeš. Bio je ljutit.
— Ti si ta koja mora smisliti što hoće i što će reći,
Mary — rekao je polagano i vrlo glasno. — Ti si ta koja
mora razmisliti što će reći bratu Nigelu kad se pojavi za
nekih pet minuta. Oni se previjaju u samrtnim grčevima,
Mary. Gledaju kako im se zemlja otvara pod nogama i ne
znaju što će. Doslovno ne znaju što da rade. — Ljutina ga
je prošla. Tako je to s Jackom. — A kasnije, čim si ugrabila
priliku, slučajno si mu pretražila džepove. I novina nije
bilo.
— Nisam ih tražila, jednostavno sam primijetila da
ih nema. I, istina je, nisu bile ni u džepu.
— Izlazi li često tako sa starim novinama pod
miškom?
— Ako treba da pročita stoje propustio, zbog posla,
jer on je savjestan čovjek, onda zna ponijeti i novine.
— Savijene u tuljac?
— Ponekad.
— I vrati li ih ikad kući?
— Koliko se sjećam, ne.
— Jesi li mu to ikad spomenula?
— Nisam.
— On tebi?
— Jack. To je jednostavno jedna od mnogih
njegovih navika. Ne želim sad tu voditi s tobom bračne
prepirke.

91
 — Mi nismo u braku.
— Uzme novine, savije ih i izañe van. Kao što djeca
uvijek vuku nekakav štap za sobom. Kao utjehu, ne znam
što. Kao što nosi i svoje mentol-bombone. Eto. Sam si ih
našao u džepu. To je ista stvar.
— I uvijek novine pogrešnog datuma?
— Ne uvijek — nemoj iz svega praviti velike stvari!
— I uvijek ih ostavi negdje vani?
— Prestani, Jack. Jednostavno prestani. Dobro?
— Čini li to u nekim posebnim prilikama? Kad je
mjesec pun? Svake posljednje srijede u mjesecu? Ili samo
kad mu umre otac? Jesi li uočila kakvu pravilnost? Reci
mi, Mary, znaš da jesi!
Udari me, mislila je ona. Zgrabi me. Sve je bolje od
ovog tvog hladnog,pogleda.
— Ponekad nosi novine kad ima sastanak s P-em —
rekla je polako, trudeći se da to izvede kao da umiruje
rasplakano dijete. — Jack, za boga miloga, on vodi svoje
terence, to je njegov život, ti si ga tome naučio! Ja ga nikad
ne pitam kakvim se trikovima služi, što radi i s kim to
radi. I ja sam prošla takvu obuku!
— A kad se vratio, u kakvom je stanju bio?
— Izvrsnom. Miran, posve miran. Izbacio je sve iz
sebe, to sam odmah osjetila. Bilo je apsolutno sve u
najboljem redu.
— Nije bilo telefonskih poziva dok je bio vani?
— Nije.
— Ni poslije?
— Samo jednom. Vrlo kasno. Ali nismo digli
slušalicu.
Nije se često dogañalo da Jack pokaže
iznenañenost. Sad bi se reklo daje zaista zatečen.
— Niste digli slušalicu?
— Zašto bismo je digli?

92
 — Zašto ne biste? Takav mu je posao, sama si
rekla. Otac mu je upravo umro. Zašto ne biste odgovorili
na telefon?
— Magnus je rekao ne.
— Zašto je rekao ne?
— Jer smo upravo vodili ljubav! — rekla je, a
osjećala se kao najprljavija kurva na svijetu.
Harry je opet stajao na vratima. U modrom
radničkom kombinezonu, lica crvenog od teška rada. U
ruci je držao dugi odvijač, a na licu mu je bilo upravo
besramno zadovoljstvo.
— Možete li načas gore, gospodine Brotherhood? —
pitao je.

***

Tako izgleda naša spavaća soba kad se spremamo

za rasprodaju koju redovito organizira društvo
diplomatskih supruga, s odbačenom odjećom u hrpama po
krevetu, mislila je. »Magnus, dušo, misliš da su ti stvarno
potrebna tri stara kardigana?« Odjeća preko stolica.
Preko toaletnog stolića i stalka za ručnike. Moj
ljetni blejzer koji nisam obukla još od Berlina. Magnusov
smoking visi s okvira stajaćeg ogledala, kao koža prostrta
na sušenje. Na podu doduše nije bilo ničega ali zato što ni
poda nije bilo. Fergus i Georgie su odmaknuli tepih i
većinu podnih dasaka pod tepihom, i naslagali ih poput
sendviča ispod prozora; ostavili su samo poprečne grede i
poneku dasku, za prolaz. Noćne su lampice rastavili na
djeliće, a isto tako i sav namještaj uz krevet, i telefon, i
radio-sat. U kupaonici, opet pod, i ogradna ploča kade, i
toaletni ormarić, i kosa tavanska vrata koja vode na kosi
tavan, gdje se Tom prošlog Božića, kad se igrao ubojice,
krio čitavih pola sata i gotovo umro od straha stoje toliko

93
hrabar. Pred umivaonikom, Georgie je sistematski
napredovala kroz Maryne stvari. Krema za lice. Dijafragma.
— Ono što je tvoje za njih je, draga, i njegovo, i
obrnuto — rekao je Brotherhood kad su stali i gledali kroz
vrata koja su ostala bez vrata. — Nema više — ovo je
njegovo a ovo njezino, oni to ne priznaju, ne mogu.
— Ni ti — rekla je.
Tomova je soba bila nasuprot njihovoj spavaćoj
sobi. Svjetlucav Supermanov kostim raskrečen je ležao na
krevetu, a uz njega komplet od trideset i jednog Strumfa, i
tri Tiggera. Poljski stol njezina oca stajao je uza zid
sklopljen. Ormarić za igračke dovukli su do sredine sobe, i
tako otkrili mramorni kamin iza njega. Krasan kamin.
Tehnička služba ambasade htjela ga je zazidati daskama,
da bude manje propuha, ali Magnus im nije dopustio.
Umjesto toga, kupio je ovu staru komodu da njome zatvori
otvor, a ukrasna je ploča kamina ostala izloženom, da bi i
Tom u svojoj sobi imao djelić starog Beča. Sada je kamin
stajao osloboñen i prazan, a djevojka Georgie je s mnogo
poštovanja klečala pred njim u svojoj skupoj kvazi-
gerilskoj tunici. Pred Georgie je na podu ležala bijela kutija
za cipele, bez poklopca, a u kutiji svežanj od krpa, i oko
njega još nekoliko manjih svežnjića.
— Našli smo to na izbočenju iznad rešetke — reče
Fergus. — Gdje se spaja s glavnim odvodom.
— Ni zrnca prašine — reče Georgie.
— Samo podigneš ruku i eto ga — reče Fergus. —
Vrlo prikladno.
— Ni komodu ne treba odmicati, kad jednom uñeš
u štos — reče Georgie.
— Poznato ti je? — pitao je Brotherhood.
— Očito nešto Tomovo — rekla je Mary. — Djeca
vole skrivati što god stignu.
— Je li ti poznato?

94
 — Ne.
— Znaš stoje u kutiji?
— Kako da znam kad je nikad nisam vidjela.
— Lako.
Brotherhood se nije sagnuo, samo je ispružio ruke.
Georgie mu je predala kutiju i Brotherhood ju je odnio do
stola gdje se Tom igrao na svojoj magičnoj tabli i slagao
Lego-kockice i beskrajno crtao svoje njemačke avione koji
u plamenu padaju u zalasku sunca nad Plushom, s obitelji
u pozadini, svi mašu, svi su sretni i veseli. Brotherhood je
dohvatio najprije najveći zavežljaj a svi su ostali promatrali
kako ga počinje odmatati. A onda se predomisli.
— Izvoli — rekao je i pružio ga Georgie. — Ženski
su prsti vičniji.
Ona mu je ljubavnica, iznenada shvati Mary. Samo
se čudila kako joj to dovraga već nije prije palo na pamet.
Georgie se elegantno uspravila do svoje pune
visine, najprije jedna noga, pa druga, i namjestivši ravnu
kosu iza ušiju, vičnim ženskim prstima krenula da
razriješi u čvor vezan snop dugih krpica od starih plahti za
koje je Magnus rekao da mu trebaju za auto, i naposljetku
otkrila malen, mudro konstruiran fotoaparat u zgodnom
metalnom okovu. A nakon aparata, još nešto poput
teleskopa s konzolom koja je, kad se potpuno razvuče,
postajala nešto poput stativa na koji se mogla namjestiti
kamera, objektivom nadolje i na fiksnoj udaljenosti, da bi
nesmetano mogao fotografirati dokumente na poljskom
stolu svog tasta. Nakon teleskopa, došao je još cijeli niz
filmova i objektiva i filtera i prstenova i svakojakih naprava
koje nije mogla tek tako identificirati. A ispod svega, blok
tankog svilenkastog papira s nizom brojki na najgornjem
listu i krajeva čvrsto povezanih gumicom, tako da se
vidjela samo najgornja stranica. Taj je tip papira Mary
poznavala. Radila je na njemu u Berlinu. Istog časa kad

95
mu prineseš upaljenu šibicu, pretvori se u prah. Blok je
bio dopola ispisan. A ispod bloka, vojni blok za pisanje s
kartonskom podlogom i zaglavljem »Vlasništvo W. D.«, što
je značilo Ministarstva rata, na listovima linijama iscrtanog
papira ratne, mrljave kvalitete. A izmeñu listova, kad je
Brotherhood nastavio tražiti, dva prešana crvena cvijeta
velike starosti, makovi, ali moguće je i ruže, nije bila
potpuno sigurna, a i nije marila jer u tom je času već
vikala na sav glas.
— Ali to je za Firmu! Treba mu za posao!
— Naravno. Reći ću to i Nigelu. Nema problema.
— Samo zato što mi ništa nije rekao, ne znači da je
nešto zgriješio! To drži za slučaj kad kući dovuče hrpu
dokumenata! Za rad vikendom! — I zatim, shvativši što
govori: — To mu služi za terence — ako mu donesu neke
dokumente, budalo! Ili ako Grant nešto donese, a on mu
mora hitno vratiti! Ne razumijem zašto u tome vidiš takvo
zlo!
Fergus je opipavao napola iskorišten blok, okretao
ga i okretao, krivio i premetao pod snopom svjetla Tomove
pregibne radne svjetiljke.
— Više mi liči na čehoslovački, gospodine, iskreno
rečeno — rekao je Fergus, namještajući papir prema
svjetlu. — Mogao bi biti i ruski, ali vjerojatnije je češki, da
budem iskren. Da — rekao je zadovoljno kad mu je pogled
uhvatio nešto još neobjašnjeno uz gumeni rub. — Tako je.
Češki. Da se razumijemo, to samo znači da se u
Čehoslovačkoj proizvodi. Tko ih danas izvlači i koristi, to je
druga stvar. Takva su vremena.
Brotherhooda su više zanimali isprešani cvjetovi.
Položio ih je na dlan i gledao kao da će mu oni reći njegovu
sudbinu.
— Mislim da si ti jedna zla djevojčica, Mary —
rekao je napokon, vrlo polako. — Mislim da znaš mnogo

96
više nego si mi rekla. I ne vjerujem ti da je u Irskoj ili na
glupim Bahamima. Mislim da si mi to pričala samo da s
mnogo dima zakamufliraš pravu vatru. Mislim daje on zao
čovjek, i sad me samo još zanima radite li te zle stvari
zajedno.
Nije se više suzdržavala. Viknula je — Ti, govno
jedno! — i bacila se na njega da ga udari, ali ju je uhvatio
za ruku. Obgrlio ju je i podigao s tla kao da uopće nema
noge. Odvukao ju je preko hodnika u sobu Frau Bauer,
jedinu koja dosad još nije bila razrušena. Bacio ju je na
krevet, smaknuo joj cipele, upravo onako kako je to činio u
svom prljavom skrovištu koje mu je služilo i za jebanje.
Umotao ju je svu u tvrdi krevetski prekrivač, kao u
luñačku košulju. I onda je polegao po njoj, prisilio je da
prestane i smiri se, a sve su to gledali Georgie i Fergus. Ali
nekako je, nevjerojatno, kroz sva ta dramatična bacakanja
i otimanja, Jack Brotherhood ipak uspio zadržati dva
osušena cvijeta maka u svojoj lijevoj šaci, držati ih čvrsto
čak i kad se ponovno oglasilo zvono, jednim dugim tonom
koji poziva na poslušnost.

4.

— Drži li se izvan krvave arene — pisao je Pym

samome sebi na poseban list papira — pisac je Kralj. I
treba da s ljubavlju gleda na sve čime vlada, na svaki svoj
predmet, čak i ako je predmet on sam.
Život je počeo s Lippsie, Tom, a Lippsie mi se
dogodila davno prije tebe i svih ostalih, mnogo prije no što
je Pym zašao u dob za koju se u našoj Firmi kaže da je
momče zrelo za ženidbu. Od vremena prije Lippsie, Pym se
sjeća samo besciljnog lutanja od kuće do kuće raznih boja
i mnogo vike. A nakon nje sve kao da je teklo pravocrtno i

97
nezaustavljivo, mogao je samo mirno sjediti u svom čamcu
i pustiti da ga struja nosi. Od Lippsie do Poppy, od Ricka
do Jacka — sve je to isti veseli potočić, bez obzira na to
koliko je putem vijugao i račvao se. S njom nije počeo
samo život nego i smrt, jer upravo je Lippsieino mrtvo tijelo
pokrenulo Pyma, premda ga on sam nije ni vidio. Vidjeli
su ga drugi, mogao je otići i Pym i vidjeti ga, jer to se zbilo
u dvorištu kapelice na koje nitko valjda već stoljećima nije
motrio. Ali dečko je u to vrijeme bio gadljiv i sav
zaokupljen nekom svojom egocentričnošću, i čak si je
uvrtio u glavu da možda ona i nije mrtva kad je on nije
vidio mrtvu, možda se samo pretvara. Ili je ipak mrtva i ta
smrt je njegova kazna, zato stoje nedavno sudjelovao u
ubijanju vjeverice u praznom bazenu. Taj je lov predvodio
učitelj matematike buljavih očiju kojeg su zvali Čorbo
Vrana. Kad su sretno namamili vjevericu u zamku, Čorbo
je poslao tri dječaka da se spuste ljestvicama u bazen, sa
štapovima za hokej, a medu njima je bio i Pym.
— No, Pymmie, što čekaš? Udri po njoj! — tjerao ga
je Čorbo, jer Pym je nepomično gledao kako sakato
stvorenjce šepa prema njemu. Uplašen pred boli koja je
očito mučila životinju, udario ju je snažnim zamahom, jače
nego je htio. I vidio kako, kao katapultom odbačena, leti do
suigrača, i ostaje nepokretna.
— Odlično, Pymmie! Odličan udarac. Tako ćeš
udariti i na neprijatelja.
Druga je mogućnost bila da je cijelu priču izmislila
banda Seftona Boyda, samo zato da ga muči, što je uvijek
moguće. I zato je kao predah pred akciju Pym sam sebe
zadužio birokratskim zadatkom da nañe i skupi sve
izvještaje, te u onoj prvoj navali i strci prije nego što je
škola zanijemila, stvori u glavi definitivnu sliku situacije,
koja vjerojatno nije bila ništa manje precizna od onih
svjedoka. Ležala je u trkaćem položaju, poprijeko na

98
kamenim pločama staze, jedna joj je ruka ispružena prema
liniji cilja, ali stopalo je izvrnuto na krivu stranu. Sefton
Boyd, koji je bio prva izvidnica i uzbunio direktora u času
dok je cijela škola bila za doručkom, pomislio je čak da
ona zaista trči, sve dok nije vidio iskrivljeno stopalo. Mislio
je da je to neka specijalna vježba za trčanje, slično kao što
se vozi bicikl u ležećem položaju. A za krv oko tijela mislio
je da je ogrtač ili da leži na ručniku, sve dok nije zamijetio
da ulijepljeno lišće starog oraha vjetar ne može podići. Nije
prišao bliže zato što je dvorište kapelice zabranjena zona
čak i za šeste razrede, zbog opasnosti od urušenog krova. I
nije povratio, hvalio se, jer mi Sefton Boydi, mi vam imamo
masu zemlje i ja stalno idem u lov s ocem i stalno gledam
krv i prosuta crijeva. Ali ipak je potrčao niz stubište šestih
razreda do prozora na kuli odakle je, kako je kasnije rekla
policija, ona i pala; vjerojatno je nešto htjela doseći i
previše se nagnula van. A to što je htjela doseći očito je
bilo nešto jako važno i neodložno jer se kroz prozor
nagnula u spavaćici, pošto je usred noći prevalila biciklom
cijelu milju puta od Kuće viška do škole. Njezin bicikl, s
kockastim uzorkom na sjedalu, našli su prislonjen uza zid
nadstrešnice gdje su kante za smeće, iza kuhinje.
Teorija Seftona Boyda, koji je uzbuñeno prebirao po
životnim iskustvima svoga oca, bila je da je ona bila
pijana. Samo što on nije rekao »ona« nego Shitlips*( Shitlips =
usne posrane.), kako je njegova banda jako duhovito izvrnula
ime Lippshitz. Osim toga, kako on to lijepo već odavno
upozorava, Shitlips je možda bila i njemačka špijunka, a
na toranj se uvukla jer je odande nakon pomračenja
redovito slala šifrirane poruke, sir. Jer s tog se prozora vidi
skroz na drugu stranu doline, sir, do Brace of Partridges,
što znači da je to izvanredno mjesto za signale njemačkim
bombarderima, sir. Doduše, nije uza se imala svjetla, samo
svjetiljku na biciklu, koja se još čvrsto držala meñu

99
ručkama guvernala. Mogla ju je sakriti u svojoj vagini, za
koju se Sefton Boyd kleo da ju je vidio sasvim jasno,
budući da joj se u padu smakla spavaćica.
I tako su tog jutra razne priče kolale po školi, dok
je Pym stajao na finom drvenom sjedalu nastavničkog
zahoda, koji je odmah nakon prvog vala halabuke i strke
proglasio svojim skrovištem, i zadržao dah i naizmjence
blijedio i rumenio pred ogledalom, nespretno pokušavajući
da na licu namjesti izraz kakav bi odgovarao njegovoj tuzi i
ucviljenosti. Švicarskim vojnim nožem koji je držao u
džepu odsjekao je pramenčić kose s čela, besmisleni zalog
ljubavi, i nakon toga više nije znao što bi, prtljao je nešto
po slavinama i mislio kako ga sada sigurno svi traže —
Gdje je Pym? Pym je pobjegao! I Pym je mrtav! — Ali Pym
nije pobjegao, i nije bio mrtav, a u tom kaosu, dok je
Lippsieino tijelo ležalo u dvorištu kapelice, dok su stizala
ambulantna i policijska kola, nitko nije tražio nikoga, a od
svih mjesta nastavnički je zahod bio posljednje gdje bi
pogledali, jer to je u cijeloj školi bilanajzabranjenija zona,
toliko zabranjena daje i sam Sefton Boyd prema tom
mjestu osjećao silno poštovanje. Nastava je za to jutro
otkazana, i nakon sve te silne strke od učenika se još
samo očekivalo da se tiho povuku u učionicu svoga
razreda i ponavljaju gradivo — od svih osim od onih, a
meñu njima je bio i Pym, iz drugog razreda, jer učionica
drugog razreda ima prozore na dvorište kapelice, te će ti
učenici poći u dvoranu za umjetničke predmete. Dvorana
je bila u zasebnoj kućici koju su izgradili kanadski vojnici,
i ovdje je Lippsie poučavala dječake muzici i slikanju i
dramskoj umjetnosti, i održavala satove korektivne
gimnastike za dječake ravnih stopala. Ovdje je i ostajala
tipkati kad je nešto zatrebalo i slagati papire, što se
dogañalo često jer ona je u ovoj školi bila djevojka za sve:
ona je skupljala školarinu, ona je plaćala školske račune

100
za blagajnika, ona je naručivala taksi za dječake koji
odlaze na vjeronauk, uglavnom, kao što se takvim ljudima
i dogaña, cijelu je ovu školu držala u svojim rukama, za
što joj nitko ni hvala nije rekao. Ali Pym nije htio poći ni u
dvoranu za likovni, premda ga je ondje čekao napola
dovršen model Dorniera od balzamovine na kojem je radio
džepnim nožićem i premda je nešto kao bio planirao da
prepiše neke opskurne pjesmice iz stare knjižurine koje je
ondje pronašao i pokaže ih svima kao svoje. Ono što mora
učiniti, kad skupi malo snage i uvreba pogodan čas, jest
da se vrati do Kuće viška, gdje je dosad živio s Lippsie i
jedanaest suvišnih dječaka. Dok to ne učini, dok ne
poduzme nešto u vezi s pismima, ne smije nikamo, inače
će Ricka vratiti u zatvor.
Kako je to znao i uspio izvesti, kako je stekao
vještinu koja mu je tako korisno poslužila u ovoj, prvoj
njegovoj tajnoj operaciji — to je uglavnom i priča njegova
dotadašnjeg života, koji je u tom času brojio deset godina i
tri semestra privatne škole.

***

Pokušati, čak i danas, pratiti Lippsiein trag kroz

Pymov život jednako je teško kao i pratiti žmirkavo
svjetalce kroz neprohodnu šikaru. Za Percea Lofta, koji je i
sam danas mrtav, ona se jednostavno mogla zanijekati —
»plod mašte«, tako ju je zvao, stoje značilo da sam je ja
izmislio, da sam je ja stvorio, da ona ne postoji. Ali uvaženi
odvjetnik Perce bio bi u stanju ustvrditi, samo ako hoće, i
da je Eiffelov toranj plod mašte, čak i daje ovog časa
udario u nj vlastitim nosom. To mu je i posao. I to usprkos
svjedočenju Syda i ostalih da ju je upravo Perce prvi
iskoristio, da ju je upravo Perce uveo na dvor još davno,
davno, u ona mračna vremena, kad se Pym još nije ni

101
rodio. Gospodin Muspole, čarobnjak kad su posrijedi
knjige, danas nažalost takoñer više nije meñu živima,
potvrdio je što kaže Perce, što je opet sasvim razumljivo.
Kako i ne bi. I to se bio do grla uvalio. Čak ni od Syda,
jedinog preživjelog izvora informacija, nema neke veće
pomoći. Bila je Njemica i Zidovica, rekao je, tradicionalno
sklon rimama. Koliko se sjeća, iz Miinchena, ali možda je
bila i iz Beča. Jedna usamljena žena, Titch, i ništa više.
Luda za djecom. Luda za tobom. Nije rekao daje bila luda i
za Rickom, ali na dvoru se to podrazumijevalo samo po
sebi. Bila je jedna od ljepotica, a po dvorskoj etici ljepotice
su zato i bile gdje su već bile: da se Rick lijepo pobrine za
njih a one da uživaju u njegovoj zasluženoj slavi. Tako se
Rick, dobar kakav jest, pobrinuo da ona završi školu za
sekretarice i stekne neko zvanje, kaže Syd. A tvoja
Dorothy, ona je o Lippsie mislila sve najljepše i naučila ju
je engleski, što znači, kaže Syd — i odmah ušuti, možda
doda samo još jednu primjedbu da je to zaista žalosno, da
bismo svi iz toga imali što naučiti, možda je tvoj tata zaista
malo pretjerao, jer nije ona bila tebi ravna. Da, to priznaje,
bila je zgodna. A i imala je nekog svog stila, a to je nešto
što mnoge, nažalost, nemaju. I voljela se dobro nasmijati,
samo odmah bi se sjetila svoje jadne familije i svega što su
im učinile one cvećke.
Moja nasumična provjeravanja dosjea nisu imala
rezultata. Kad sam se ne tako davno jedne noći našao u
Arhivu, na noćnom dežurstvu, potražio sam pod Lippshitz,
krsno ime Annie, i pregledao cijelo opće kazalo, ali ništa,
nije bilo nijedne moguće varijante tog imena. Stari Dinkel
iz Beča, koji vodi kadrovski odjel za austrijske službenike,
nedavno mi je učinio sličnu uslugu kad sam ga
zainteresirao zgodnom pričicom; jednom drugom prilikom,
to je učinio i njegov njemački kolega u Kolnu. Izvještaj
obojice glasio je da joj nema traga.

102
 Ali u mojem je pamćenju ona ostavila itekakvog
traga. Visoka, meke kose, živahna djevojka krupnih
uplašenih očiju i brzava koraka, ništa nije znala raditi
polako. I sjećam se — bit će daje to bilo na ljetnim
praznicima, u nekoj kući gdje smo našli privremeno
sklonište — sjećam se kako je Pym više od ičega na svijetu
žudio daje vidi golu, i sve svojeJbudne sate posvetio
planovima da to nekako ostvari. Stoje Lippsie sigurno
nekako naslutila, jer jednog mu je popodneva predložila da
se okupa zajedno s njom, radi štednje tople vode. Izmjerila
je čak toplinu rukom: rodoljubima se dopuštalo pet palaca
vode, a Lippsie je uvijek bila rodoljub. Nagnula se, gola, i
dopustila mi da je gledam dok je rukom mjerila dubinu
vode, siguran sam daje tako bilo, i zatim je izvukla.
— Vidiš, Magnus! — pokazala mi je raširene, mokre
prste — sad možemo biti sigurni da ni na koji način ne
pomažemo Nijemcima.
Ilija bar u to žudno vjerujem, jer ni uz najveću
muku ne mogu se do dana današnjega sjetiti kako je
zapravo izgledala. I znam daje u toj istoj kući, ili u nekoj
sličnoj, njezina soba bila nasuprot Pymovoj, preko
hodnika, i da je u sobi bio njezin kovčeg od kartona i
fotografije bradatog brata i ozbiljnih sestara u crnim
šeširima, u srebrnim okvirima što su poput malih dobro
uglačanih nadgrobnih spomenika stajali na njezinu
toaletnom stoliću. I bila je jedna soba gdje je vrištala i
vikala na Ricka da će radije umrijeti nego ukrasti, na što
se Rick nasmijao svojim smeñim, bogatim smijehom, onim
svojim osobitim smijehom koji traje malko duže nego što
treba i od kojega sve opet bude dobro, bar do sljedeće
prilike. I premda se ne sjećam ni jedne jedine lekcije, ona
je sigurno učila Pyma njemački, jer mnogo godina kasnije,
kad je jezik i formalno počeo učiti, otkrio je da već
posjeduje cijelo spremište informacija o njoj: Aaron war

103
mein Bruder — mein Vater war Arc hite kt — sve u
prošlom vremenu, kojemu je i ona sama tada već
pripadala. I još je, još kasnije u životu, shvatio da kad mu
je govorila daje on njezin mali Monchlein, to je značilo da
je on njezin fratrić, a pritom je mislila na težak životni put
Martina Luthera — »fratriću, idi svojim putem«. A on je bio
uvjeren da mu je namijenila ulogu smiješnog majmunčića,
da uveseljava publiku, a Rick da je verglaš. Ovo je otkriće
njegovo samopoštovanje podiglo do neslućenih visina, dok
nije shvatio da mu je svime time i sve to vrijeme govorila
da će jednom morati nastaviti bez nje.
I znam da je u raju, s nama, jer bez Lippsie raj nije
raj. Raj je ona zlatna zemlja izmeñu Gerrards Crossa i
mora, gdje Dorothy kad glača oblači pulover od angore a
modar dugi ogrtač kad ide u kupovinu. Raj je ono mjesto
kamo su Rick i Dorothy pobjegli nakon vjenčanja, zemlja iz
bajke, zemlja novih početaka i uzbudljivih planova, ali ne
sjećam se da je i jedan dan u tom raju prošao a da nisam
vidio Lippsie kako skakuće negdje po rubu slike ili me uči
što je dobro a što nije, glasom koji mene nije smetao.
Udaljen sat vožnje Bentleyem prema istoku, ležao je Grad,
a u Gradu West End, gdje je Rick držao kancelariju; u
kancelariji je bila velika serija fotografija djeda TP-a, s
počasnom lentom gradonačelnika, i zbog tog se ureda Rick
zadržavao u gradu do kasno u noć, što je za bebu Pyma
bilo nešto najdivnije na svijetu jer mu je tako bilo
dopušteno da se uvuče Dorothy u krevet daje malo ugrije,
čak je i dijete vidjelo daje sva sitna i drhturava. Ponekad je
Lippsie ostajala s nama, ponekad s Rickom odlazila u
London, jer mora steći neko zvanje u životu, kao što sada
dobro znam, mora na neki način opravdati to stoje ona
preživjela a toliki su od njezina roda mrtvi.
Raj je bio niz sjajnih trkaćih konja koje je Syd zvao
»niškoristi«, i niz još sjajnijih Bentleya koji su se, i oni i

104
kuće, trošili jednakom brzinom kao i kredit na koji su
kupljeni, pa se moraju mijenjati uzbudljivo često, svaki
put za još noviji i još skuplji model. Poneki od tih Bentleya
bili su toliko dragocjeni da ih je trebalo odvesti iza kuće i
dobro sakriti u stražnjem vrtu, da im ne bi potamnio sjaj
pod sumnjičavim pogledom nevjernika. U drugim ih je
prilikama vozio i Pym, tisućama milja, Ricku u krilu, niz
prašnjave nedovršene ceste uz koje su dežurale mješalice
za cement, i pritiskao trubu prodorna, duboka tona
pozdravljajući cestare kojima bi Rick dovikivao »Dečki,
kako ide?« i pozivao ih sve kući, na čašu pjenušca. I
Lippsie je bila uz nas, na suvozačevu sjedalu, uspravna
kao kočijaš i isto tako nedodirljiva, dok Rick ne bi odlučio
da joj se obrati ili rekao nešto šaljivo. Istog bi časa zasjao
njezin osmijeh, blistav kao ljetno sunce, i voljela nas je
obojicu.
Raj je bio i St. Moritz, odakle su stizali švicarski
vojni džepni nožići, premda su mi se u pamćenju nekako
pobrkali Bentleyi i one dvije prijeratne zime u Švicarskoj.
Čak i danas, dovoljno je da samo osjetim miris kožnih
presvlaka nekog finog auta i odmah se vratim u salone
velikih hotela St. Moritza, kamo smo dospjeli prateći
veselu Rickovu potragu za životnim radostima. Kulm,
Suvretta House, Grand Hotel, Pym ih je sve zapamtio kao
jednu divovsku palaču, ekipa slugu se mijenjala ali
dvorska ekipa ostajala je uvijek ista — Rickova privatna
kućna ekipa dvorskih luda, žonglera, savjetnika i džokeja;
bez njih nije išao gotovo nikamo.
Danju su vratari Talijani dugim metlama skidali
snijeg s cipela kad god uñeš kroz pomična vrata. Večerima,
kad su Rick i njegov dvor prireñivali bankete za ovdašnje
ljepotice a Dorothy bila suviše umorna da im se pridruži,
Pym je viseći o Lippsieinoj ruci lutao kroz sniježne uličice,
stišćući u džepu nožić i razmišljajući da je on nešto kao

105
ruski princ koji je štiti od svih koji joj se smiju zato stoje
tako ozbiljna. A jutrima, nakon ranojutarnjeg primanja,
odšuljao bi se na vršcima prstiju i bez paske do odmorišta
stepenica i gledao, izmeñu stubišnih ograda, svoju
marljivu i užurbanu vojsku kmetova dolje u golemom
hotelskom predvorju, njušio mirise ustajalog dima cigara i
ženskih parfema i voska za laštenje koji poput kapljice
rose blista na parketu dok ga oni ne razvuku u dugim
potezima vlažnih metli. Tako su mu zauvijek mirisali
Rickovi Bentleyi: na ljepotice, na vosak, na dim njegove
milijunaške cigare. I vrlo blago, s vožnji saonicama kroz
sleñenu šumu, Lippsie uz krilo, na studen i konjski izmet,
dok ona na njemačkom pripovijeda s vodičem saonica.
A kod kuće, raj su bile piramide ulaštenih
mandarina u srebrnom papiru, i ružičasti svijećnjaci u
blagovaonici, i razuzdane posjete udaljenim trkalištima, da
pokažemo svoje značke vlasnika i gledamo kako naši
»niškoristi« gube trku, i mali crno-bijeli televizijski aparat u
golemom sanduku od mahagonija koji je iza zavjese od
bijelih točkica prikazivao utrku čamaca, a kad smo gledali
veliku nacionalnu utrku, konji su otrčali tako daleko da se
Pym pitao kako će uopće naći put kući, ali sad sve mislim
da se Rickovima često dogañalo upravo to, zato je Syd i
govorio da su niškoristi. Pa kriket u vrtu sa Sydom, po šest
penija svaki put ako ne nabije Titcha na šest loptica. I
boksanje u salonu s Morriem Washingtonom, dvorskim
stručnjakom za šakanje, jer Morrie je bio naš ministar
borilačkih vještina: on je svojedobno razgovaro s Budom
Flanaganom, i rukovao se s Joeom Louisom, i bio lažni
slučajni prolaznik za varalicu kojega su zvali Čovjek
rendgenskog pogleda. I kad bi mi gospodin Muspole, veliki
računovoña, vadio novčiće od po pola krune iz ušiju,
premda gospodin Muspole nikad nije bio moj ljubimac;
previše me tjerao da vježbam aritmetiku napamet. I kad

106
bih gledao kako slatke šećerleme nestaju ispod uvaženog
pravničkog šešira Percea Lofta: pretvarali su se u bajku
pred mojim očima. I kad su me nosali piškalonca oko vrta,
na ramenima džokeja u šarenim prslucima, koji su se svi
zvali Billie ili Jimmy ili Gordon ili Charlie i izvodili najbolje
mañioničarske trikove na svijetu i bili najbolji patuljci na
svijetu i čitali sve moje stripove a svoje mi poklanjali čim ih
pročitaju.
Ali u toj beskrajnoj paradi uvijek nalazim i Lippsie,
kao majku, kao tipkačicu, muzičarku, igračicu kriketa, i
kao Pymovu stalnu privatnu učiteljicu morala, kako
krupnim koracima grabi vanjskim poljem, žuri da stigne
na visoku loptu, a svi joj viču Achtung! i Ooop! Pazi na
cvijeće! U tom istom raju je Rick jednom tako udario posve
novu i veliku kožnu loptu za nogomet da je odletjela ravno
u Pymovo mlañahno lice, što je bilo kao da su te istodobno
udarila sva kožna sjedala svih njegovih Bentleya, ista vrsta
kože i ista vratolomna brzina. Kad se osvijestio, Dorothy se
naginjala nad njega s maramicom meñu zubima i cvilila
»Nemoj, molim te, oh blagi bože, nemoj...« jer je krvi bilo
posvuda. Lopta mu je samo rasjekla čelo, ali Dorothy je
uporno tvrdila da mu je cijelu očnu jabučicu utjerala
duboko u duplju i da se više nikad neće dati izvući.
Sirotica, bila je suviše ustrašena da bi mu otrla krv s čela
pa je to morala učiniti Lippsie, jer Lippsie me je mogla
dirati kao stoje dodirivala ranjene životinje i ptice. Nikad
nisam upoznao ženu koja je u rukama imala toliko dodira.
I sada mislim da sam joj značio upravo to: nešto što može
dirati i voljeti i paziti, kad su joj sve drugo uzeli. Ja sam
bio njezin tračak ljubavi i nade u zlatnom kavezu u kojem
ju je Rick čuvao.
U raju, kad god je Rick bio kod kuće, nikad se nije
spuštala noć i nitko nije išao na spavanje osim Dorothy,
koja je na našem dvoru uzela ulogu uspavane ljepotice.

107
Pym se mogao pridružiti općem veselju kad god zaželi, i
uvijek bi ih zatekao sve — Ricka i Syda i Morriea
Washingtona i Percea Lofta i gospodina Muspolea i Lippsie
i džokeje — sve bi ih našao gdje leže na podu izmeñu
visokih stupica novca i gledaju kako kuglica ruleta
poskakuje i odbija se o metalan obruč, dok ih je s visine
gledao TP u svojoj svečanoj odori, tako da mislim da je u
svakoj našoj kući morala biti i po jedna njegova slika. I
vidim kako svi plešemo uz muziku s gramofona, i
pripovijedamo pričice o čimpanzi po imenu Mala Audrey
koja se smijala i smijala kao šašava vicevima koji su bili
iznad Pymovih intelektualnih mogućnosti. Ali on se smijao
glasnije od svih, već je učio kako da ugodi drugima,
imitirajući razne ljude i pripovijedajući anegdote koje će im
se sigurno svidjeti. U raju je svatko volio svakoga, jer
jednom je Pym našao Lippsie gdje sjedi Ricku na
koljenima, a drugi put ga je zatekao kako pleše s njom
obraz uz obraz, s cigarom meñu zubima i pjevušeći »Pod
lukovima«, zatvorenih očiju. I baš šteta stoje Dorothy opet
bila preumorna da obuče onu svoju lepršavu kućnu
haljinu koju joj je kupio Rick — ružičastu za Dorothy,
bijelu za Lippsie — obuče se i siñe dolje k njima da se malo
razveseli. Ali što joj je glasnije Rick vikao uz stepenice, to
je čvršće Dorothy spavala, kao što je Pym i sam otkrio
jednog dana kad su ga, po Rickovim instrukcijama, poslali
daje probudi i nagovori da siñe. Zvao je, ali nije bilo
odgovora. Na vršcima prstiju primakao se golemom
krevetu i nježno joj s obraza obrisao nešto što mu se činilo
poput paučine. Najprije je šaptao, onda pokušao i
podviknuti na nju, ali bez ikakva rezultata. Dorothy spava
i plače u snu, izvijestio ih je kad je sišao dolje. Ali sljedećeg
je jutra opet sve bilo u redu jer ih je u krevetu našao sve
troje zajedno, s Rickom u sredini, a Pymu su dopustili da
se uvuče uz Lippsie, kad je Dorothy otišla dolje da

108
pripremi toast za doručak, i Lippsie ga je čvrsto stiskala
uza se i gledala ga svojim moralnim, ozbiljnim pogledom i
namrštena čela, za što sada mislim daje bio njezin način
da mi kaže da se stidi svoje slabosti i zaluñenosti, i daje
želi ispraviti svojom brigom za mene.
U raju je, doduše, Rick i vikao, ali nikada na Pyma.
Nijednom nije na me podigao glas; i bez toga je njegova
riječ bila silna a njegova ljubav još silnija. Vikao je na
Dorothy, prijetio joj i upozoravao na stvari koje Pym nije
mogao razumjeti. Više nego jednom upravo ju je odvukao
do telefona i natjerao da razgovara s raznim ljudima —
stricem Makepeaceom, trgovinama, i drugima koji su nam
na neki način prijetili a samo ih je Dorothy mogla smiriti,
jer Lippsie je odbijala da to učini, a osim toga čudno
govori, čuje se daje strankinja. Mislim da je tada prvi put
Pym i čuo ime Wentworth, jer sjećam se kako me je
Dorothy, da bi skupila hrabrost, držala za ruku i govorila
u telefon gospoñi Wentworth da bi sve bilo u redu, i novac
i sve, samo kad ih ne bi toliko progonili. I tako je odrana
ime Wentworth Pymu značilo nešto ružno. Postalo mu je
sinonim za strah i neminovni kraj.
— Tko je Wentworth? — pitao je Pym Lippsie, i to je
jedini put da mu je rekla neka šuti.
I sjećam se kako je Dorothy znala imena svim
telefonisticama na centrali, i što su po zanimanju njihovi
muževi i zaručnici, i gdje im djeca idu u školu, jer kad bi
ostala sama s Pymom i tresla se od studeni u svom
puloveru od angore, dohvatila bi bijelu slušalicu telefona i
slatko se napričala s nekom od njih, kao da je nalazila
utjehu u svijetu glasova bez tijela. Rick je vikao i na
Lippsie kad bi mu se usprotivila, a sad mi se čini da je to
bilo sve češće kako sam rastao. A nekad bi vikao na
Dorothy i Lippsie zajedno, obje ih natjerao u plač ali sve bi
se to izmirilo u velikom krevetu gdje je za doručak dobivao

109
toast i gdje je rastopljeni maslac kapao na ružičaste
plahte. Ali Pyma nitko nije povrijedio, nitko mu nije
natjerao suze na oči. Mislim daje već tada Pym razumio da
Rick svoje odnose sa ženama mjeri o svoj odnos s Pymom,
i da ih u toj usporedbi smatra manjkavim. Ponekad bi Rick
poveo Dorothy i Lippsie na klizanje. Obukao bi crni frak s
bijelom kravatom, ali Dorothy i Lippsie su se odjenule u
crno, kao pantomimičari, držale ga svaka pod jednu ruku,
i izbjegavale su da im se pogled sretne.

***

Pad je došao s mrakom. U posljednje smo vrijeme

često selili dvor vrtoglavo uzlaznom putanjom kroz
džunglu ponude na lokalnom tržištu nekretnina; trenutno
nam je palača bila velika kuća na brijegu, a trenutak crno
zimsko poslijepodne oko Božića. Pym je tog popodneva
izrañivao s Lippsie ukrase od papira i imam osjećaj da kad
bih ikada našao to mjesto, ako danas nije državno
vlasništvo ili sravnjeno sa zemljom, da će ukrasi još visjeti
ondje gdje smo ih ostavili, Davidove zvijezde i zvijezde
Betlehema — naučila me točnoj razlici — trepere i
svjetlucaju u golemim praznim sobama. Najprije je nestalo
svjetlo u prostranoj Pymovoj dječjoj sobi, onda se ugasila
električna vatra, onda više nije htio raditi ni njegov sasvim
novi desetkolosiječni električni vlak Hornby »O«, i onda je
Lippsie nešto kao vrisnula i nestala. Pym je sišao u
prizemlje i rastvorio vratašca od orahovine na Rickovu
potpuno novom i de luxe baru. Unutrašnjost ograñena
ogledalima nije se htjela osvijetliti i nije htjela zasvirati »S
Dinah je netko u kuhinji«.
I odjednom su se, u cijeloj kući, još jedino pokretale
mesingane kugle barometarskog vječnog sata. Pym je
otrčao u kuhinju. Nije bilo kuharice, nije bilo vrtlara

110
gospodina Roleya, čija su mu djeca neprekidno otimala
igračke ali nisu djeca kriva, ne možeš im zamjeriti, nemaju
njegove mogućnosti. Opet je otrčao gore i bilo mu je jako
hladno ali je na brzinu obavio osmatranje cijelog teritorija
dugih hodnika, dozivao »Lippsie, Lippsie«, ali nitko nije
odgovarao. S, u luk zašiljenog, prozora ukrašenog
vitrajima na odmorištu stubišta, pogledao je u vrt, i na
prilazu kuće ugledao neke crne automobile. Nisu to bili
Bentleyi nego dva policijska Wolseleya. S dva policijska
šofera za volanom, u kapama sa šiltom. I još ljudi u
smeñim kišnim ogrtačima koji su stajali oko njih i pričali
nešto s gospodinom Roleyem dok je teta kuharica stiskala
rupčić meñu prstima i kršila ruke poput one dame u
pantomimi na koju je Rick, nema ni tjedan dana, odveo
cijelu dvorsku svitu. Opkoljeni ljudi nemaju drugog izlaza
nego gore, sada to znam, a time bih mogao objasniti i
Pymovu reakciju da požuri uskim stepeništem do tavana.
Ondje je zatekao Ricka, u gužvi i žurbi, svuda oko njega po
podu ležali su papiri i fascikli, a on ih je skupljao i pune
naramke ubacivao u stari zeleni, iskrzani metalni ormarić
s ladicama koji Pym ni u jednoj od svojih pretraga po kući
dosad ipak nije vidio.
— Nema struje i Lippsie se boji i došla je policija,
eno hapse gospodina Roleya u vrtu — izgovorio je Pym u
dahu.
Ponovio je tekst nekoliko puta, svaki put glasnije,
zbog silne važnosti poruke. Ali Rick ga nije htio čuti.
Trčao je amo-tamo izmeñu papira i ormarića,
natrpavao ladice. Stoga mu je Pym prišao i snažno ga
uštinuo za nadlakticu, koliko je jače mogao, u meko
mjesto odmah iznad čvrste metalne štipaljke koju je Rick
nosio da bi rukavi svilene košulje uvijek stajali ravni i
zategnuti, i Rick se naglo okrenuo i ruka mu je poletjela da
ga udari, i lice mu je bilo kao što je lice gospodinu Rolevu

111
kad se sprema da zada posljednji, najjači udarac i rascijepi
debeo komad cjepanice: crveno, napregnuto i znojno. A
onda je čučnuo i sav se skupio i čvrsto uhvatio Pymu
ramena jakim, stisnutim šakama. A njegovo je lice
preplašilo Pyma mnogo više nego onaj zamah sjekirom, jer
oči su mu bile uplašene i plakale a ostatak lica kao da to
nije znao i glas mu je bio blag i gladak.
— Nikad me više nemoj udariti, sine. Kad odem
Bogu na istinu, kao što ćemo svi, Bog će me suditi prema
tome kakav sam prema tebi bio, nema tu dvojbe.
— Zastoje došla policija? — pitao je Pym.
— Tvog starog oca muče tekući i sasvim privremeni
problemi likvidnosti. Sad mi oslobodi put do onog velikog
ormara i otvori mi vrata kao pravi dobar dečko. Brzo.
Ormar je bio u uglu, ispod hrpe stare odjeće i
svakojakog tavanskog smeća. Pym se nekako provukao do
njega i širom otvorio vrata. Uz seriju oštrog štektanja, Rick
je zatvarao ladice na ormariću, jednu za drugom.
Zaključao je, dohvatio Pyma za ruku i tutnuo mu ključ
duboko u džep hlača, koji je bio malen i mekan, jedva da u
njega stane ključ i mala vrećica bombona.
— To ćeš dati gospodinu Muspoleu, čuješ li me,
sine? Muspoleu i nikom drugome. Onda ćeš mu pokazati
gdje je ormarić. Dovest ćeš ga ovamo i pokazati mu. Njemu
i nikome drugome. Voliš li ti svog starog oca?
— Da.
— Onda smo se razumjeli.
Ponosno kao na počasnoj straži, Pym je pridržavao
vrata dok je Rick okrenuo i odgurao ormarić na kotačićima
do ormara, te ga porinuo u duboku tamu. Onda je za njim
nabacao gomilu smeća, koja ga je potpuno sakrila.
— Jesi li vidio kamo smo ga spremili, sine?
— Jesam.
— Zatvori.

112
 Pym je to učinio i pojurio niz stepenice, a srce mu
je iskočilo iz grudi od straha, jer je želio još jednom vidjeti
policijska kola. Dorothy je bila u kuhinji, u svojem novom
krznenom kaputu i s novim pahuljastim papučama na
nogama, miješala je juhu od rajčice u konzervi. U kutu
usana vidio joj je mjehurić zraka, kakvi se pojavljuju kad
se ljudi guše i ne mogu govoriti. Pym je mrzio juhu od
rajčice, kao i Rick.
— Rick mora popraviti cijevi za vodu — objasnio je
svečano, čuvajući svoju tajnu. Jedino je tako znao
protumačiti ono što mu je Rick rekao o tekućem problemu
likvidnosti. Dozivajući Lippsie sve glasnije, odjurio je u
hodnik, ravno pred dva policajca koja su stenjala pod
teškim teretom velikog pisaćeg stola koji je Ricku bio
kućna kancelarija.
— To je od moga tate — rekao je nabusito, zakrivši
rukom džepić gdje je čuvao ključ.
Prvi je policajac jedini kojega se sjećam. Bio je
ljubazan, i imao bijele brkove kao i TP, i bio veći od samog
Boga.
— Da, ali bojim se da je sad naše. Otvori nam
vrata, dijete, i pazi na prste.
Pym, službeni pridržavač vratiju, poslušao je.
— Ima li tvoj tata još negdje ovakav stol? — upitao
je visoki policajac.
— Nema.
— Ima li ormara? Gdje drži papire?
— Sve je tu — rekao je Pym i odlučno pokazao na
stol, dok je drugom rukom čvrsto stezao džepić.
— Da se tebi ne piški?
— Ne.
— Gdje imate konopce?
— Ne znam.
— Znaš ti, znaš.

113
 — U štali, na velikom klinu za sedlo, odmah do
novog šišača trave. Tamo je cijeli ular.
— Kako se zoveš?
— Magnus. A gdje je Lippsie?
— Tko je Lippsie?
— Jedna gospoña.
— Ona radi za tvog tatu?
- Ne.
— Molim te, budi dobar dečko i donesi nam taj
konopac, Magnus. Mi i moji prijatelji, mi ćemo odvesti tvog
tatu na oporavak, da predahne i radi u miru, a ti nam
papiri trebaju inače nećemo obaviti posao.
Pym je otrčao do spremišta koje je bilo na drugoj
strani vrtova, izmeñu štale za konje i kućice gospodina
Roleya. Na polici je bila zelena limenka za čaj gdje je
gospodin Roley držao čavle. U nju je Pym spustio ključ
pamteći: zelena limenka, zeleni ormarić. Kad se vratio s
ularom, Rick je stajao izmeñu dva čovjeka u smeñim
ogrtačima. Još mogu točno zamisliti tu sliku: Rick toliko
blijed da ga nikakav oporavak nikad više neće ozdraviti,
pogledom zahtijeva da mu ostanem odan. I visoki policajac
koji je Pymu dao kapu da je proba i dopustio mu da
pritisne dugme od kojega pod haubom crnog Wolseleya
nešto počne zvoniti. I Dorothy, koja izgleda kao da joj je
oporavak još potrebniji nego Ricku, i više se ne guši, samo
stoji nepomično poput kipa, a bijele su joj ruke ukrštene
na prsima iznad krznenog kaputa.
Memorija je vješta zavodnica, Tom. Naslikajmo tu
tragičnu sliku. Ta grupica ljudi, taj mračan zimski dan,
Božić u zraku. Konvoj policijskih Wolseleya udaljava se
poskakujući niz neravan put na kojem je Pym proveo
toliko vremena, patrolirajući svojim novim pištoljem na
šest metaka iz Harrodsa. Rickov je pisaći stol privezan na
posljednjem autu pomoću ulara koji je on donio iz staje.

114
Nepomično stoje i gledaju za povorkom koja nestaje kroz
tunel od drveća, odnoseći našeg jedinog hranitelja sam
Bog zna kamo. Gospoña Roley plače. Teta kuharica nariče
nešto na irskom. Pymova je glavica čvrsto stisnuta uz
majčine grudi. Na tisuće violina sviraju »Zar še nikad,
nikad nećeš vratiti?« — nema granica patosu, nema što ne
bih mogao iscijediti iz tog jednog limuna, samo da se
potrudim. A istina je, kad se pomučim da se točno sjetim,
sasvim drugačija. S Rickovim je odlaskom Pym doživio
duboki mir. Osjetio se osvježenim, osloboñenim
neizdržljivog tereta. Gledao je kako kola odlaze, i Rickov
pisaći stol posljednji. I ostao je zaista gledati za njima, ali
samo iz straha da će ih Rick nekako nagovoriti da se vrate.
Dok je on tako gledao, iz šume je izašla Lippsie, s rupcem
na glavi, i zateturala prema njemu s teškim teretom
kartonskog kovčega u kojem je bilo sve što joj je u životu
preostalo. Taj je prizor Pyma razjario još više nego kad je
Dorothy zatekao u kuhinji kako miješa juhu. Sakrila si se,
optužio ju je u nijemom i tajnom dijalogu koji je s njom
vodio neprekidno. Tako si se uplašila da si pobjegla u
šumu, i ništa nisi vidjela. Sada naravno znam, ali tada
nisam shvaćao, da se Lippsie nagledala u životu kako joj
odvode ljude: brata Aarona i oca arhitekta, da spomenemo
samo dvojicu. Ali Pym, kao i ostatak svijeta, tada još nije
mnogo mario za pogrome, i jedino stoje osjećao bio je
duboki prezir što se njegova životna ljubav nije pokazala
dostojnom tog povijesnog trenutka.
Te je večeri došao Muspole. Ušao je na stražnja
vrata, donio pečeno pile i pitu od rabarbare, i slatke guste
šnenokle, i termosicu s vrućim čajem, i rekao je da se već
pobrinuo za nas i da će sutra sve biti u redu. Da bi ga
dovabio nasamo, Pym ga je pozvao »Doñite vidjeti moj
električni vlak« i u tom je času Dorothy zaplakala, jer vlaka
više nije bilo: s policijom su u juriš istovremeno krenuli

115
trgovci koji su došli u zapljenu, a električna je željeznica
bila jedna od prvih stvari koje su oteli. Ali gospodin
Muspole je svejedno pošao s Pymom, i Pym ga je odveo do
spremišta i dao mu ključ, i zatim ga odveo na tavan i
pokazao mu tajnu. I opet su svi gledali kako gospodin
Roley i gospodin Muspole posrću i stenju i napokon
učvršćuju ormarić na autu gospodina Muspolea. I opet su
mahali kad je gospodin Muspole, u šeširu, pokrenuo auto i
nestao u polusvjetlu zore.

***

Nakon Pada slijedilo je, kako to i ide, Cistilište, a

Cistilište je bilo bez Lippsie — valjda je to bio jedan od
mnogih njezinih pokušaja da se otrgne od mene, koristila
je Rickovu odsutnost da prekine. Cistilište je ono gdje smo
Dorothy i ja služili svoju kaznu, Tom, i to je Cistilište vrlo
blizu odavde, preko brijega, nekoliko Rickovih autobusnih
stajališta dalje niz obalu, premda su novi vikendaški
apartmani umnogome oduzeli mjestu njegovu gorčinu.
Cistilište je bila ista ona šumovita kotlina s raspuklinama i
uleknućima preko kojih se spušta lovorovo lišće, gdje je
Pym začet, kraj crvenih vjetrom pometenih plaža, uvijek
izvan sezone, škripavih ljuljački i mokrih pješčanika koji
su na sabat bili zabranjeni za uživanje, a Pymu i svaki
drugi dan. Cistilište je bilo velika i tužna kuća Makepeacea
Watermastera, kuća The Glades, gdje je Pymu bilo
zabranjeno da napušta zidom ograñeni voćnjak za lijepa
vremena, ili da ulazi u glavne sobe ako pada kiša. Cistilište
je bilo Hram s dečkima iz večernje škole, kao da su izašli iz
povijesnih knjiga; i strašne propovijedi Makepeacea
Watermastera; i propovijedi gospodina Philpotta; i
propovijedi od svake tetke, roñaka ili dežurnog filozofa iz
susjedstva kojeg bi Rickova nesreća nadahnula da nešto

116
kaže a ovaj mali nesretnik, mladi zločinac, da ih baš njemu
uputi.
U Čistilištu nije bilo skrivenih barskih ormarića,
televizijskih aparata, džokeja, Bentleya ili konja
»niškoristi«, i umjesto toasta s maslacem ovdje se služio
kruh s margarinom. Kad smo pjevali, mrmljali smo »Negdje
daleko stoji zeleni brijeg«, a nikad »Pod lukovima« niti neku
od Lippsieinih Lieder. Onovremene fotografije pokazuju
nam zubato, nacereno dijete, lijepo izraslo i zgodna lica, ali
zgureno, kao da stalno živi pod niskim stropovima. I sve su
mutne; sve djeluju tajno i ukradeno ali ja se trudim da ih
volim samo zato što vjerujem da ih je snimila Dorothy,
premda je Lippsie bila ona za kojom je Pym čeznuo. Na
nekoliko fotografija dijete povlači za ruku jednu od majki,
neku koja se slučajno u tom času zatekla da se brine za
njega, vjerojatno je pokušava nagovoriti da pobjegne s
njim. Na jednoj slici ima na rukama prevelike bijele
rukavice što izgledaju kao ruke krpene lutke, pa
pretpostavljam daje patio od neke kožne bolesti, ili možda
daje Makepeace bio zabrinut zbog mogućih otisaka prstiju.
Ili je dijete možda željelo postati konobarom.
Majke, sve krupne, sve u istoj strogoj uniformi,
toliko djeluju kao tamničarke da ozbiljno pomišljam nije li
ih Makepeace nabavljao iz neke agencije specijalizirane za
njegu mladih kriminalaca. Jedna je istakla i medalju,
nešto kao željezni križ. Ne želim reći da u njima nije bilo
ljubaznosti. Njihovi osmijesi sjaje pobožnim optimizmom.
Ali nešto u pogledu pokazuje da su u svakom času bile
spremne na uzbunu zbog latentnog kriminaliteta u djetetu
koje su im povjerili. Lippsie se ne pojavljuje nigdje a od
moje sirote Dorothy, Pymove jedine supatnice iz ćelije u
mračnom zakutku kuće kamo su ih protjerali, bilo je tada
još manje koristi nego prije. Ako su Pyma pretukli,
Dorothy bi mu viñala rane, ali nikada nije pitala jesu li

117
batine bile zaista nužne. Ako su ga strpali u sramotničke
pelene, zato što se opet popiškio u krevet, Dorothy bi ga
opominjala da nakon podneva više ništa ne pije. A ako ga
nisu pustili na čaj, Dorothy bi sakrila za njega svoju
porciju keksa i prokrijumčarila je u intimu njihove sobe, te
mu ih jedan po jedan pružala kroz nevidljive rešetke. U
Raju, na neki od boljih dana, Pym i Dorothy bi se uspjeli
koji put i nasmijati zajedno. Sada ju je potpuno ušutkala
optužujuća tišina ove kuće. Svakim se danom sve više
povlačila u sebe, i premda joj je pričao svoje najbolje
viceve, i izvodio svoje najbolje štoseve, i naslikao joj
najljepše slike koje zna, ništa nije moglo zadržati njezin
osmijeh. Noću je jecala i škrgutala zubima a kad bi upalila
svjetlo, Pym je budan ležao pokraj nje, mislio na Lippsie i
gledao kako Dorothy ne trepćući zuri u uštirkanu
betlehemsku zvijezdu, koja je bila njihovo noćno svjetlo.
Da je Dorothy umirala, Pym bi je čuvao i njegovao
zauvijek, to ne dolazi u pitanje. Ali nije umirala i zato ju je
mrzio. Zapravo, vrlo brzo se od nje umorio i počeo se pitati
nisu li mu na oporavak poslali boljeg roditelja, i nije li mu
Lippsie ipak prava majka a on je krivac što se dogodila
strašna zabuna, pogreška kriva za sve. Kad je izbio rat,
Dorothy nije bila u stanju da se veseli dobrim vijestima.
Makepeace je upalio tranzistor i Pym je čuo glas nekog
svečanog čovjeka koji je uvjeravao da je poduzeo sve što je
u njegovoj moći da rat spriječi. Makepeace je ugasio radio i
gospodin Philpott, koji je baš svratio na čaj, mračno upita
gdje će, oh bože, gdje li će biti bojno polje? Makepeace, jer
on se nikad ne bi zbunio, odgovori da o tome odlučuje Bog.
Ali Pym, koji je sav kiptio, ovaj se jedan put usudio da ga
nešto i upita.
— Ali ujače Makepeace! Ako Bog može odlučiti gdje
će biti bojno polje, zar ne bi mogao i spriječiti rat? Ali on to
ne želi. Da želi, to bi i učinio, bez po muke. Ali on neće!

118
 Čak ni danas ne znam stoje bio veći grijeh:
posumnjati u Makepeacea ili posumnjati u Boga. U oba
slučaja, lijek je bio isti: stavite ga na kruh i vodu, kao i oca
mu.
Ali najgore čudovište u kući The Glades nije bio
gumasti ujak Makepeace sa svojim sićušnim rozikastim
uškama, nego luda ujna Nell sa svojim zatamnjenožutim
naočalama, koja je bez ikakva razloga stalno natjeravala
Pyma, mahala na njega štapom i zvala ga »moj mali
kanarinac« samo zato što mu je Dorothy, sve u plaču, ipak
stigla isplesti neki žuti pulover. Ujna Nell je imala bijeli
štap, pomoću kojeg je vidjela i smeñi štap, pomoću kojega
je hodala. Inače je vidjela sasvim dobro, osim kad bi
ponijela bijeli štap.
— Ujna Nell svoje klimatanje pije iz boce — rekao je
Pym Dorothy jednog dana, misleći da će je to nasmijati. —
Vidio sam. Sakrila je bocu u staklenik.
Dorothy se nije nasmijala nego silno uplašila, i
zahtijevala da joj se zakune da to nikad neće ponoviti.
Ujna Nell je bolesna, rekla je. Njezina je bolest tajna i zato
za nju uzima tajan lijek, i nitko nikada za to ne smije
saznati inače će ujna Nell umrijeti i Bog će biti jako ljut.
Još je tjednima kasnije Pym nosio sa sobom to divno
spoznanje, vrlo slično, ukratko, kao stoje čuvao i tajnu o
Ricku, ali ovo je bilo još bolje, sramota je bila veća. Bilo
mu je kao kad je prvi put dobio novaca, njegov prvi
komadić moći. Na koga da ga potroši? S kime da podijeli
tajnu? Hoću li pustiti ujnu Nell da živi ili ću je ubiti zato
što mi je rekla da sam kanarinac? Na kraju se odlučio za
gospoñu Bannister, kuharicu. »Ujna Nell pije svoje
klimatanje iz boce« — rekao je gospoñi Bannister, brižno
pazeći da upotrijebi upravo one iste riječi koje su tako
užasnule Dorothy. Ali ujna Nell nije umrla a gospoña
Bannister je već znala za bocu i išćuškala ga jer je

119
bezobrazan. Još gore, bit će da je s pričom otišla ravno
ujaku Makepeaceu koji je te noći učinio jedan od svojih
rijetkih posjeta zatvorskom krilu, njihao se i urlao i znojio i
upirao prstom u Pyma i sve vrijeme govorio o ðavlu koji je
Rick. Kad je otišao, Pym je namjestio svoj krevet iza vrata,
za slučaj da Makepeace odluči da se vrati i još malo urla,
ali nije. Kako bilo, tek propupali je špijun rano stekao
svoju prvu lekciju u opasnom zanatu špijunaže: prije ili
kasnije, progovore svi.
Njegova sljedeća lekcija nije bila ništa manje
instruktivna, a ticala se opasnosti komunikacije na
okupiranom teritoriju. Sada je Pym pisao Lippsie
svakodnevno, a svoja pisma ubacivao u sandučić što je
visio na stražnjim vratima vrtne ograde oko kuće. Pisma
su sadržavala, na njegovu kasniju sramotu, dragocjene
informacije, a gotovo nijedno nije bilo šifrirano. Kako da se
u kuću provali noću. Koji su sati odreñeni za njegovo
učenje. Mape i tlocrti. Karakter njegovih progonitelja.
Novac i koliko ga je uštedio. Precizan položaj njemačkih
straža. Put kroz stražnji vrt i gdje se čuva kuhinjski ključ.
»Kidnapirali su me i zatvorili u opasnu kuću, molim te doñi
po mene brzo« — pisao je i još priložio crtež lude ujne Nell,
iz čijih su usta izlijetali kanarinci, kao još jedno
upozorenje na opasnosti koje mu prijete odasvud. Ali
postojala je jedna zapreka. Budući da nije imao adresu,
Pym se samo mogao nadati da će se u poštanskom uredu
naći netko tko zna gdje da nañe Lippsie. Nije meñutim
poklonio povjerenje pravim osobama. Jednog je dana
listonoša istovario cijelu hrpu tih strogo povjerljivih
pisama osobno Makepeaceu, koji je pozvao
glavnonadgledajuću majku, koja je pak pozvala Pyma, i
odvela ga kao robijaša, jer i nije ništa bolje, Makepeaceu
da ga kazni, premda je on cvilio i molio i ulagivao joj se
kako je znao i umio, jer Pym je pomalo nesportski teško

120
podnosio bič i rijetko bi pokazao galantnost i hrabrost da
izdrži batine. Nakon toga se zadovoljio time da Lippsie traži
po autobusima i, kad bi to mogao učiniti neopazice,
raspitivao se u ljudi koji bi slučajno prošli pokraj stražnjih
vrtnih vrata nisu li je negdje vidjeli. Posebno se često tim
pitanjem obraćao policajcima, kojima se sada sretno
nasmijao svaki put kad bi na kojega naletio.
— Moj otac ima jednu veliku zelenu škrinju punu
tajni — rekao je jednog dana pozorniku, dokje u
memorijalnom kompleksu parkova šetao s majkom.
— Sto ne kažeš, sine? No, hvala što si nas
obavijestio — rekao je pozornik i pravio se da zapisuje
nešto u bilježnicu.
U meñuvremenu je do Pyma stizala poneka vijest o
Ricku, premda o Lippsie ništa, kao razlomljeni šapat nekog
dalekog radio-prijemnika. Otac ti je dobro. Vidi se da mu
oporavak prija. Izgubio je malkice na težini, jer hrana je
ovdje dobra i zdrava, ne treba se ničega bojati, vježba
dovoljno, čita pravne knjige, nastavlja obrazovanje. Izvor
tih dragocjenih komadića bila je druga kuća, koja je ležala
u siromašnijem kraju Cistilišta, dolje uz istovarnu stanicu,
i koja se pred ujakom Makepeacom ni slučajno ne smije
spomenuti, budući da je to kuća koja je odgojila Ricka i
donijela sramotu velikoj porodici Watermaster, a o slavnoj
uspomeni na TP-a da i ne govorimo. Držeći se za ruku,
Dorothy i Pym su odlazili onamo u mraku javnog prijevoza,
na prozorima trolejbusa bilo je nešto ljepljivo da štiti od
plamena bombi, a unutra samo plava svjetla, da se
zavaraju njemački piloti. U Drugoj kući, nabita mala
Irkinja, ženica braće čvrste poput kamena, davala je Pymu
pola krune iz kutije s džumbirom, zadovoljno mu opipavala
mišiće na nadlaktici i zvala ga »sine«, kao i Rick, a na zidu
je visjela kopija one iste obojene fotografije TP-a, u okviru,
ali ne zlatnom nego od drveta od kakvog prave mrtvačke

121
kovčege. Tetke veselih lica radile su za Pyma slatkiše od
šećera koje su dobivale na bonove, i grlile ga i plakale i
ponašale se prema Dorothy kao kćeri plemenita roda što je
nekad i bila, i vriskale od smijeha kad je Pym izvodio svoje
imitacije i pljeskale kad je pjevao »Pod lukovima«. — Hajde,
Magnus, da sad vidimo Sir Makepeacea« — ali Pym se nije
usuñivao, bojao se Božjeg gnjeva, za kojeg je nakon afere s
ujnom Nell znao daje strašan i brzodostižan.
Tetka koju je volio najviše bila je Bess:
— Reci nam, Magnus — šaptala mu je tetka Bess,
dok su bili sami u velikoj stražnjoj kuhinji, i primakla mu
glavu bliže. — Je li istina da je tvoj tata imao trkaćeg konja
koji se po tebi zvao Princ Magnus?
— Nije istina — odgovorio je Pym bez sekunde
razmišljanja, sjetivši se s kakvom je nelagodom sjedio
pokraj Lippsie u njezinu krevetu i slušao komentare o
Princu Magnusu koji je isto tako niškoristi. — To je laž,
izmislio ju je ujak Makepeace da uvrijedi oca.
Tetka Bess ga je poljubila i nasmijala se i
rasplakala od olakšanja i stezala ga uza se još čvršće. —
Nemoj nikome reći da sam te pitala. Obećaj.
— Obećavam — kaže Pym. — Tako mi Boga.
Ista je ta tetka Bess, jedne veličanstvene večeri,
pro-krijumčarila Pyma iz kuće The Glades i uvukla u kino
Pier, gdje su gledali Maxa Millera i zbor djevojaka dugih
golih nogu, poput Lippsieinih. Na povratku trolejbusom,
kipteći od sreće i zahvalnosti, Pym joj je ispričao sve što
zna na ovom svijetu, a ono što ne zna, izmislio je. Rekao joj
je daje napisao knjigu od Shakespearea, i da je pohranjena
u zelenoj kutiji u jednoj tajnoj kući. Jednog će je dana on
naći i dati u tisak i zaraditi gomilu para. Rekao joj je da će
postati policajac i glumac i džokej, i voziti Bentleya kao
Rick, i oženiti se Lippsie i imati šestero djece, a sva će se
zvati TP, po djedu. To je silno obradovalo Bess, nije joj se

122
svidjelo samo ono o džokeju, i odvelo je kući punu priča o
tome kako je Magnus divan dječak, zbog čega je on sve to i
izveo. Ali zahvalnost mu nije bila duga vijeka. Ovog puta je
Pym očito silno razljutio Boga, i kao i obično On nije časio
da nešto poduzme. Već sljedećeg dana, još prije doručka,
došla je policija i odvela njegovu Dorothy, zauvijek, premda
je trenutno vladajuća majka rekla da to nisu policijska
nego bolnička kola.
I opet — premda je Pym kako i treba plakao za
Dorothy i nije htio jesti zbog nje i mahao šakama na majke
koje su se u ovoj kući već dosta napatile — nije mogao ne
primijetiti da su postupili pravilno. Odveli su je na mjesto
gdje će biti sretna, rekle su majke. Pym joj je zavidio na toj
sreći. Ne tamo gdje je Rick, o ne, nego gdje je mnogo
mirnije i ljepše, gdje su ljudi dragi i ljubazni i gdje će je
lijepo paziti. Pym je kovao planove da joj se pridruži. Bijeg,
dosad samo fantazija, sada je postao njegov ozbiljan cilj.
Slavni epileptičar u njihovu razredu na vjeronauku
upoznao ga je sa svojim simptomima. Pym je pričekao
jedan dan, odjurio u kuhinju kolutajući očima, i
dramatično se srušio ravno pred gospoñu Bannister, turao
šake u usta, koprcao se i izvijao vrlo uvjerljivo. Liječnik,
neki rijetki imbecil, prepisao je laksativ. Sljedećeg je dana,
kao daljnji pokušaj da svrati pažnju na sebe, Pym odsjekao
kovrču s čela škarama za papir. Nitko to nije primijetio.
Prepušten improvizaciji, pustio je papigu gospoñe
Bannister iz kaveza, sasuo prašak za pranje u lonac, i
zaštopao zahod, za što mu je poslužila boa od perja ujne
Nell.
Nije se dogodilo ništa. Lamatanje u prazno. Zapravo
mu je bio potreban pravi dramatičan i težak čin, zločin.
Čekao je cijelu noć, i zatim rano ujutro, kad mu je
hrabrost najveća, Pym je prošao cijelom dužinom kuće do
kabineta Makepeacea Watermastera, u jutarnjem ogrtaču i

123
papučama, i olakšao se obilato nasred bijelog saga.
Ustrašen, bacio se na mrlju koju je stvorio, s nadom da će
je osušiti toplinom tijela. Ušla je služavka i počela vrištati.
Pozvali su odmah jednu od majki, i u tom bolnom položaju
na sagu Pym je bio izložen odgojnoj govoranciji o tome
kako se u krizi povijest ponavlja, čemu je on najbolji
primjer. Majka mu je lako dotakla rame. On je zastenjao.
Pitala je gdje ga boli. Pokazao je na donji trbuh, doslovni
uzrok sve ove nevolje. Poslaše po Makepeacea
Watermastera. Sto si uopće tražio u mojem kabinetu?
Zbog boli, gospodine, zbog boli, htio sam vam reći da me
boli. Uz škripu guma, dohitao je liječnik i sada su se, dok
se on naginjao nad Pymom i pipkao mu trbuh svojim
glupim prstima, svega sjetili. I onog pada pred gospoñom
Bannister. Stenjanja noć na noć, bljedila dan na dan.
Dorothynih napada ludila, o kojima se govorilo šapćući i
uvijeno. Čak je i ovo mokrenje u krevet zabilježeno i
protumačeno kao dokaz u njegovu korist.
— Siroti dečko, i njega je to zadesilo — rekla je
majka kad su pacijenta pažljivo podigli i položili na sofu, a
služavku poslali po dezinfekcijsko sredstvo i krpu za pod.
Otčitali su Pymovu temperaturu i mračno primijetili da je
normalna.
— To ništa ne znači — rekao je liječnik, koji se sada
borio da ispravi svoju prijašnju nemarnost, i naredio majci
da sirotom dečku spakira stvari. Ona je to i učinila, pri
čemu je bilo neizbježno da otkrije cijeli niz manjih
predmeta koje je Pym uzeo iz života drugih ljudi da bi svoj
učinio ljepšim: Nelline duge naušnice, pisma koja je
kuharici pisao sin iz Kanade i Putovanja s magarcem,
knjigu koju je Pym uzeo Makepeaceu Watermasteru samo
zbog naslova, jedinoga što je od knjige i pročitao. U
ozbiljnosti krize, čak je i tako težak dokaz njegova
kriminaliteta prošao ignoriran.

124
 Rezultat je bio mnogo uspješniji nego što se Pym
mogao nadati. Ni tjedan dana kasnije, u bolnici nedavno
ureñenoj da bi prihvaćala žrtve sve bližeg neprijateljskog
napada, Magnus Pym je, u dobi od osam i pol godina,
žrtvovao svoje slijepo crijevo u interesu uvjerljivog
opravdanja svoje operacije. Kad se osvijestio, prvo stoje
ugledao bio je medvjed koala: modro-crn i veći od njega,
sjedio je u podnožju kreveta. Drugo je bila košara s voćem,
još veća od medvjeda, koja se ovdje našla kao komadić St.
Moritza pogreškom zalutao u ratnu Englesku. Treće je bio
Rick, vitak i krasan poput mornara, u stavu mirno i desne
ruke podignute u pozdrav. A pokraj Ricka, poput
ustravljene i izbezumljene sablasti koju su nasilu izvukli iz
svijeta sjena Pvmovih kloroformnih maštarija, stajala je
Lippsie, ramena povijenih pod novim krznenim kaputićem,
i pridržavana rukom Syda Lemona, koji je izgledao kao
svoj mlañi brat.
Lippsie je pala na koljena preda mnom. Dva su
muškarca šutke gledala kako se grlimo.
— Tako valja — neprekidno je ponavljao Rick. — To
je ono što ja zovem pravim starim engleskim zagrljajem.
Tako valja.
Blago, kao kuja koja je našla otetog psića, Lippsie
me je podigla, odmakla s čela što mi je ostalo od pramena,
i strogo se zagledala u moje oči, kao da se boji da su se u
njima pojavili i tragovi zlih stvari.

***

Kako su proslavili slobodu! Ostavši bez ičega svoga

osim odjeće u kojoj su došli i koliko su kredita uspjeli
iskamčiti putem, Rickov je rekonstituirani dvor krenuo na
put, te su postali križari na pohodu kroz ratom
opustošenu Englesku. Benzin je bio racioniran, Bentleyi

125
privremeno nisu postojali, svuda su uz cestu veliki plakati
pitali »Jeste li sigurni da je ovo vaše putovanje nužno?« na
što su oni svaki put kad bi prošli pokraj plakata usporili i
odgovorili »E jest!« jednoglasno, kroz otvorene prozore
taksija. Vozači su im ili postajali suučesnici ili bi samo u
žurbi nestali. Neki ih je gospodin
Humphries nakon tjedan dana sve izbacio na ulicu
u Aberdeenu, rekao im da su lopovi i varalice, i otišao bez
naplate, da ga nikad više ne vide. Ali neki je gospodin
Cudlove, kojega je Rick upoznao na oporavku — i koji je za
cijelu svitu dobio jednotjedni smještaj na veresiju u
»Imperialu« u Torquayu, na račun tetke koja je ondje radila
u knjigovodstvu — ostao s njima zauvijek, dijelio s njima i
hranu i sudbinu, i učio Pyma trikove s uzetom. Nekad su
se vozili svi u jednom taksiju, nekad bi se specijalni
prijatelj gospodina Cudlovea, Ollie, dovezao u svom
Humberu pa su se cijeli dan utrkivali, svom Pymu na
zadovoljstvo, a Syd se naginjao kroz stražnji prozor da
osine auto, da bolje poleti. Majki što se tiče, imali su ih
vrtoglav broj i sve različite, a često su ih uzimali tako naglo
da su ih po dvije morali utrpati na stražnje sjedalo, gdje bi
i Pyma ugurali u neko uzbudljivo, nepoznato krilo. Bila je
tako jedna gospoña po imenu Topsie, koja je mirisala na
ruže i tjerala Pyma da pleše s njom, s glavom u njezinim
njedrima; bila je i Millie koja ga je pustila da spava s njom
u vreći zato što se bojao velikog crnog ormara u hotelskoj
sobi, i koja mu je darivala smjele cjelove kad bi ga kupala.
Pa Eileene, Mabelice i Joane, pa jedna Violet kojoj je u
autu pozlilo od jabukovače, nešto je završilo u gas-maski a
većina na Pymu. A kad bi ih se svih riješili, pojavila se
Lippsie, stajala nepomično u oblaku pare na željezničkoj
stanici, s kartonskim kovčegom u krhkoj ruci. Pym ju je
volio više nego ikad, ali njezina sve dublja melankolija

126
postajala mu je teška i nije joj želio biti predmetom u tom
divnom vrtlogu njihove velike i uzbudljive krusade.
— Znaš, stara Lippsie ima svojih mušica —
ljubazno bi primijetio Syd zamijeti vši daje Pym razočaran,
a kad bi otišla, zajedno bi odahnuli od olakšanja.
— Stara Lippsie opet počinje s tim svojim Židovima
— rekao je neki drugi put Syd, tužno. — Kad joj stalno
pričaju da su ih opet sredili cijelu gomilu.
I jednom: — Stara Lippsie ima grižnju savjesti što
nije mrtva kao i oni.
Pymova povremena raspitivanja o Dorothy nisu ga
odvela nikamo. Majci ti nije dobro, rekao bi Syd; uskoro će
se oporaviti i vratiti, a naš će joj Magnus dotle najbolje
pomoći tako da ne brine zbog nje, jer ona će za to doznati i
biti još bolesnija.
Rick se opredijelio za povrijeñeni ton.
— Neko ćeš se vrijeme morati zadovoljiti i svojim
starim ocem. A ja mislio da se mi krasno zabavljamo. Pa
zar nam nije lijepo?
— Najljepše na svijetu — odgovorio je Pym.
Sto se tiče teme svog nedavnog izbivanja, Rick je
bio mučaljiv i škrt na riječima kao i cijela dvorska svita,
tako da je Pym uskoro počeo sumnjati u to da su oni
uopće i bili na nekom oporavku. Samo mu je poneka
rečenica nagovijestila da su zaista doživjeli iskustvo koje je
učvrstilo njihovo zajedništvo. Winchester je bio gori od
Readinga, zbog onih groznih cigana pokraj Salisburya, čuo
je jednom Pym kako Morrie Washington kaže Perceu Loftu.
Syd se slagao.
— Ti su cigoši iz Winchestera bili opasni, da čovjek
ne vjeruje — rekao je Syd s mnogo osjećaja. — A ni kulovi
nisu bili ništa bolji.
Pym je osim toga primijetio da su se na tom svom
oporavku dobro razgladnili.

127
 — Pojedi grašak, Magnus — nagovarao ga je Syd s
mnogo smijeha. — Može čovjek biti i na kosti mnogo goroj
od ove, samo pitaj nas.
I tako godinu ili više kasnije, kad se Pymov
vokabular proširio dovoljno da bude dorastao njegovu
razumijevanju tajnih informacija, shvatio je da su govorili
o zatvoru.
Ali njihov voña nije sudjelovao u tim šalama, i
prestajale su naglo čim se pojavio, jer Rickova je ozbiljnost
nešto s čime se ne valja igrati i ne smiju je shvatiti olako,
najmanje oni čije je da je brane i podržavaju. Rickova se
superiornost vidjela u svemu što radi. U načinu na koji se
odijevao, čak i kad su bili bez prebijene pare, uvijek u čisto
rublje i čiste cipele. U hrani koju je zahtijevao i stilu kojom
ju je jeo. Sobe koje je dobivao u hotelu. U tome kako bi
zatražio brendi kad su ga pitali da igra s njima karambola,
kako bi se preplašili i ušutjeli kad je zle volje. U njegovoj
posvećenosti dobrom djelu, stoje uključivalo obilaženje
bolnica gdje su ležali ljudi koji su pretrpjeli kakav težak
udarac, i brigu za starce kojima su djeca negdje daleko, na
bojištu.
— Hoćeš li se pobrinuti i za Lippsie, kad završi rat?
— pitao je jednog dana Pym.
— Stara Lippsie je ludača — rekao je Rick.
U meñuvremenu smo trgovali. Čime, Pym nikad
zapravo nije ni znao, a ne znam ni ja. Ponekad rijetkom
robom kao što su šunke i viski, ponekad samo obećanjima
koje je dvorska svita nazivala Vjerom. Drugi put nismo
imali ponuditi ništa konkretnije od sunčanih obzora što su
svjetlucali pred nama duž praznih ratnih cesta. Negdje
pred Božić, netko je dovukao gomilu krep-papira u
bojama, tisuće i tisuće araka. Danima i noćima bez
prestanka, pojačani ekstra-majkama koje su regrutirali
specijalno za taj vitalno važan i za ratno vrijeme koristan

128
čin, Pym i dvorska svita su čučali natiskani u praznom
željezničkom vagonu kod Didcota i svijali komadiće papira
u pasje bombice, u kojima nije bilo igračaka i koje nisu
htjele eksplodirati, i sve vrijeme prepričavali luckaste
pričice i pekli toast na užarenoj ploči parafinskog kuhala.
U nekim su darovima, istina, bili mali drveni vojnici, ali te
smo zvali uzorcima i držali ih posebno. Ostali su, objasnio
je Syd, samo za dekoraciju, Titch, umjesto cvijeća, kad ga
nema. Pym je svemu vjerovao. I bio je najsretnije
izrabljivano dijete na svijetu, samo ako ga iza ugla čeka
pohvala za njegov trud.
Jedan su drugi put dovukli prikolicu punu
sanduka s narančama, koje je Pym odbio jesti zato što je
načuo nešto kako Syd kaže da bi se na tim narančama
netko mogao i opeci. Prodali su ih gostionici na cesti za
Birmingham. Jednom su imali i tovar mrtvih pilića, za koje
je Syd rekao da ih mogu odvesti samo noću, kad je
dovoljno hladno, pa je to možda bio razlog što su one
naranče bile nejestive. A jedan se kadar u mojem filmu
neprekidno ponavljao. Na filmu se vidi mjesečinom
osvijetljen vrh brežuljka iznad močvara, i naša dva taksija
sa svjetlima koja nervozno vijugaju prema vrhu. I tamne
figure koje stoje u stražnjem dijelu kamiona i čekaju nas. I
svjetiljka zaklonjena maskom dok broje novac gospodinu
Muspoleu, velikom računovoñi, dok Syd istovaruje
prikolicu. I premda je Pym sve to gledao s razdaljine, zato
što je mrzio perje, nijedan prijelaz preko granice u njegovu
kasnijem životu nije bio uzbudljiviji.
— Možemo li sad poslati novaca i Lippsie? — pitao
je Pym. — Nema više ništa.
— A odakle ti to znaš, sinko moj?
Iz njenih pisama tebi upućenih, mislio je Pym.
Jedno si pismo ostavio u džepu i ja sam ga pročitao. Ali u

129
Rickovim je očima bio onaj bljesak oštar poput noža, i zato
je samo rekao — Izmislio sam — i nasmiješio se.
Rick nije išao s nama u te avanture. Čuvao se. Za
što se čuva, nije se nitko pitao naglas barem dok bi Pym
bio prisutan, a on sam naravno nikad to pitanje nije
postavio. Rick se posvetio dobročinstvima, svojim starcima
i obilaženju bolnica.
— Je li ti odijelo izglačano, sine? — pitao bi Rick
kad su, što je bila specijalna povlastica, otac i sin zajedno
krenuli na taj plemenit zadatak. — Bože sveti, Muspole,
pogledaj kakvo je to odijelo na dječaku, ta to je sramota!
Pogledaj mu frizuru.
Žurno bi poslali po majku da mu izglača odijelo, po
drugu da mu uglača cipele i uredi nokte, po treću da mu
iščetka kosu dok ne bude uredna i meka. Sa slabo
prikrivenim nestrpljenjem, gospodin Cudlove je bubnjao
ključevima po krovu automobila dok je Pym prolazio
posljednje provjere da im ne bi promakao koji nehotičan
znak nepoštovanja. I naposljetku bi krenuli, požurili do
kuće ili bolesničke postelje neke starije a vrijedne osobe, i
Pym je sjedio i fascinirano gledao kako se Rick vješto
prilagoñava njihovim navadama, kako po potrebi prirodno
zna kliznuti i u svečani ton i u prost mjesni govor, da se ne
bi osjetili nesigurnima, i kako se na njegovu plemenitom
licu pojavljuje ljubav prema Bogu dok govori o liberalizmu
i masoneriji i svojem dragom pokojnom ocu, počivao u
miru Božjem, a uvjeti otplate su prvoklasni, garantiranih
deset posto plus profit dok god ste živi. Ponekad bi na dar
donio šunku i bivao dočekan kao anñeo u svijetu bez
šunki. Drugi put par svilenih čarapa ili kutiju nektarina,
jer Rick je uvijek davao, čak i kad uzima. Kad je mogao, i
Pym je na vagu bacio nešto svog šarma, odrecitirao bi
molitvu koju je sam sastavio, ili otpjevao »Pod lukovima«,
ili ispričao kakvu duhovitu zgodicu, u bogatom rasponu

130
regionalnih dijalekata koje je pokupio u toku njihova
dugog križarskog pohoda.
— Nijemci ubijaju sve Zidove — rekao je jednom, s
mnogo efekta. — Imam prijateljicu koja se zove Lippsie, i
svi su njezini drugi prijatelji već mrtvi.
Ako je njegov nastup, meñutim, bio manjkav, Rick
mu je to davao do znanja bez brutalnosti.
— Kad te netko kao gospoña Ardmore pita sjećaš
lije se još, sinko, nemoj mi se češati po glavi i izvoditi
kerefeke. Pogledaj je u oči, nasmiješi se i reci »Da!« Tako
treba sa starijim ljudima, i tako se ponaša poslušan sin u
ponosna oca. Voliš li ti svog starog oca?
— Naravno.
— Eto vidiš. Kako ti je sinoć prijao odrezak?
— Super.
— Ti znaš da u cijeloj Engleskoj nema ni dvadeset
dječaka koji su sinoć za večeru dobili odrezak.
— Znam.
— Onda mi daj pusu.
Syd je pokazivao manje poštovanja.
— Ako misliš naučiti kako da obriješ čovjeka,
Magnus — rekao mu je s mnogo namigivanja — prvo
moraš naučiti kako da ga nasapunaš!
Negdje blizu Aberdeena, bez ikakva upozorenja,
dvor je postao zainteresiran isključivo za apoteke. Tada
smo već postali prava mala putujuća tvrtka, stoje za Pyma
bilo bar isto tako dobro kao daje postao policajac. Ricku je
Vjera pomogla da nañe novog financijera, čekove je
potpisivao prijatelj gospodina Cudlova, Ollie, koji je i živio
s njim. Naš je proizvod bila mješavina suhoga voća koji
smo ručnim prešama tiještili, u kuhinjama goleme
ladanjske kuće koja je pripadala prekrasnoj novoj majci po
imenu Cherry. Bila je to zaista velika kuća, s bijelim
stupovima uz glavni ulaz, i bijelim statuama u vrtu, koje

131
su meni sve bile kao Lippsie. Čak ni u doba Raja, dvor nije
stolovao u nečem tako sjajnom. Najprije smo voće pro
kuha vali i gnječili ga u preši, i to je bio najljepši dio posla;
zatim smo dodavali želatinu i pravili duge pastile, koje je
Pym valjao i valjao kroz šećer iz vojnih zaliha golim
dlanom, i izmeñu svake ga hrpice slatkog voća dobro
olizao. Cherry je držala izbjeglice i konje, i prireñivala
zabave za američke vojnike koji su joj donosili kanistere
benzina i spremali u ambar. Bila je vlasnica mnogo farmi i
velikog parka s jelenima, i jednog odsutnog muža,
trenutno u mornarici, kojega je Syd zvao Admiralom.
Uvečer, prije večere, stari je lovočuvar pucketao bičem i
utjeravao cijelo krdo velikih kraljevskih španijela. Psi su se
bacali i prevrtali po sofama i lajali dok ih opet ne bi bičem
istjerali van. Kod Cherry je, prvi put nakon St. Moritza,
Pym opet gledao kako srebrne svijeće na večernjem stolu
osvjetljavaju naga ramena.
— Ima jedna teta, zove se Lippsie i ona i moj otac
se vole, i oženit će se i imat će mnogo djece — ispričao je
Pym Cherry jedne večeri kad su sami šetali alejom do
kuće; i zadivilo ga je kako je ozbiljno Cherry prihvatila tu
vijest, i kako je pažljivo ispitivala Pyma o svemu što se tiče
Lippsie.
— Vidio sam je u kupaonici i ona je prekrasna —
rekao je Pym.
A kad su nekoliko dana kasnije otišli, Rick je ponio
nešto od dostojanstva te kuće, a i nešto od njezina
vlasnika, jer sjećam se kako je hitao niz velike kamene
stepenice s po jednim kožnim kovčegom u ruci, Rick je
uvijek bio slab na kovčege od fine kože, i u elegantnoj
ladanjskoj odjeći koju nijedan admiral ne bi ponio na
more. Syd i gospodin Muspole su klipsali za njim kao neki
patuljci u cirkusu, čvrsto držali s po jedne strane onaj

132
zeleni ormarić s ladicama i dovikivali se — Pazi na svoj
kraj, Deirdre! — i — Sad polako niz stepenice, Sybil!
— Nemoj nikad više Cherry pričati o Lippsie, sine
— upozorio je Rick Pyma, svojim najozbiljnijim
moralističkim tonom. — Vrijeme ti je već da naučiš da je
nepristojno jednoj ženi govoriti o drugoj. Jer ako to ne
naučiš, sve što si stekao ne vrijedi ništa, vjeruj mi.
Imam predosjećaj da je upravo zbog Cherry Rick
stekao čvrsto uvjerenje da od Pyma valja stvoriti
džentlemena. Dosad se jednostavno podrazumijevalo da
Pym već pripada aristokraciji. Ali Cherry, superiorna i
uvjerljiva žena, naučila je Ricka da se ono stoje vrhunska
engleska privilegija stječe teško, a najteže i najbolje u
strogim engleskim privatnim školama. I ona je imala
nećaka u školi gospodina Grimblea, zove se Sefton
Boyd, ali njoj je poznatiji kao moj dragi Kenny.
Drugi je i manje blag utjecaj sigurno bio utjecaj vojske.
Najprije je Muspole postao njezinom žrtvom, zatim Morrie
Washington, pa Syd. Jedan po jedan, s gorkim osmijehom
neuspjeha pakirali su po jedan mali kovčeg i nestajali, a
vraćali se vrlo rijetko i sasvim kratke kose. A onda je
jednog dana i Rick, bolno iznenañen, bio pozvan da služi
zastavi. U toj je životnoj dobi već postao tolerantniji prema
skučenosti i uskogrudnosti društva koje mu je povjereno
na brigu, ali pogled na vojni poziv na stolu postavljenom za
doručak izazvao je u njemu pravi ispad pravedničkog
gnjeva.
— Do sto ñavola, Loft, mislio sam da smo se za to
pobrinuli — grmio je na Percea, koji je naravno i ovdje bio
izuzet.
— I jesmo — rekao je Perce i pokazao palcem u
mom smjeru. Osjetljivo dijete, majka u ludari, to prolazi
garantirano, i izaziva sažaljenje.

133
 — A gdje ti vidiš to njihovo vražje sažaljenje? —
gnjevno je pitao Rick, turajući žućkasti papir Perceu pod
nos. — To je sramota, Loft, eto stoje to. Sredi stvar.
— Nisi smio Cherry pričati o Lippsie — pjenio se
kasnije Perce Loft i vikao na Pyma. — Ona je za osvetu
otkucala tvog oca.
Ali se vojska nije predavala, i prorijeñeni je dvor,
koji se sada sastojao od Percea Lofta, šačice majki, Olliea i
gospodina Cudlovea, poslušno pokupio i pustio korijenje u
mračnom hotelčiću u Bradfordu, gdje je Rick bio primoran
da nekako balansira izmeñu bezličnosti regrutskog
vježbališta i teretom briga jednog što se financija tiče
generala. Uz pomoć hotelske blagajne i hotelskog kredita,
tipkajući i sreñujući dokumente po hotelskim
spavaonicama, pohranjujući svoju misterioznu trgovačku
robu u hotelsku garažu, cijeli se dvor srčano i viteški borio
do posljednjeg daha, ali uzalud. Bila je nedjelja navečar, u
hotelu. Rick, u regrutskoj uniformi, svježe izglačanoj,
spremao se na povratak u kasarnu. Pod rukom je držao
novu metu za pikado, koju je namislio darovati za oficirsku
blagovaonicu, jer Rick je bacio oko i srce na dužnost
glavnog dobavljača, što bi mu omogućilo da i nama
pomogne oko nestašica.
— Sine. Kucnuo je čas da staneš na te svoje krasne
nožice i učiniš prvi hrabar korak na teškoj stazi koja te
čeka ali kojom moraš proći želiš li postati vrhovni sudac,
na diku svom starom ocu. Ovdje se samo dangubi, a ti si
na to navikao. Cudlove, pogledaj kakva mu je košulja.
Nitko još nije sklopio dobar posao u prljavoj košulji.
Pogledaj kakva mu je frizura. Još malo i postat će mi
tetkica. Internat, to je prava stvar za tebe, sine, Bog te
blagoslovio i Bog blagoslovio mene tvog oca.
Još jedan čvrsti medvjeñi zagrljaj, još jedno otiranje
suza, još jedan plemeniti stisak ruke za kamere kojih

134
doduše nema i, s metom pod rukom, veliki čovjek kreće u
rat. Pym ga je ispratio pogledom, i zatim se pažljivo
odšuljao stepenicama do provizornog vladina stana. Vrata
su bila otključana. Osjećao je miris žene i talka. Dvostruki
je krevet bio u neredu. Ispod njega je izvukao kovčeg od
svinjske kože, istresao sav sadržaj i kao i mnogo puta
prije, ostao zbunjen nad nečitljivim dokumentima i
pismima. Admiralovo ladanjsko odijelo, odbačeno na
nekoliko sati i još toplo od tijela, visjelo je u garderobi.
Pretražio je džepove. Zeleni ormarić za spise, iskrzan još
više nego prije, virio je iz svog uobičajenog mračnog kuta.
Zašto ga uvijek krije po ormarima? Uzalud je Pym
pokušavao izvući zaključane ladice. Zašto ormarić uvijek
putuje posebno, kao da ima neku zaraznu bolest?
— Tražiš pare, a, Titch? — upitao je ženski glas, s
vrata kupaonice. Bila je to Doris, službena tipkačica i
vješta kurir ka. — Ja se na tvom mjestu ne bih trudila.
Tvoj tata sve što ima dobije na veresiju. Pogledala sam.
— Rekao mi je da mi je u sobi ostavio tablu
čokolade — odlučno je odgovorio Pym, i nastavio premetati
po stvarima dok je ona šutke gledala.
— U garaži imaš tri kartona vojne čokolade s
mlijekom i bademima. Samo uzmi — posavjetovala ga je
Doris. — Ima ondje i kupona za benzin, ako si žedan.
— Ali obećao mi je jednu posebnu čokoladu —
rekao je Pym.

***

Nikad nisam otkrio kakvim su to makinacijama

Pym i Lippsie dospjeli u istu školu. Jesu li ih infiltrirali
pojedinačno ili u paketu, jedno da nešto nauči a drugo da
za taj nauk plati svojim radom? Mislim daje bilo u paketu,
ali nemam dokaza, osim općih spoznaja o Rickovim

135
metodama. Cijelog je života Rick baratao radnom snagom
odanih mu žena koje je redovito odbacivao pa opet vraćao.
Kad nisu bile potrebne na dvoru, slane su u veliki svijet da
rade za njega, da olakšaju njegov križarski pohod
prilozima koje su nekako skrpale na jedvite jade, slale mu
nakit, dizale ušteñevinu iz banke, posuñivale svoja imena
za bankovne račune na kojima se njegovo više nije smjelo
pojaviti. Ali Lippsie nije posjedovala nakita i nije imala
pravo na bankovni kredit. Ona je imala samo svoje lijepo
tijelo, svoju muziku, svoju mračnu tugu i osjećaj krivnje, i
svog malog engleskog ñačića koji ju je i držao na ovom
svijetu. Danas mislim da je Rick već bio prepoznao
znakove upozorenja, i odlučio da je prepusti potpuno
meni, da se ja za nju brinem. U svakom slučaju, naše je
partnerstvo njemu bilo na korist, a Rick ne bi bio Rick da
to ne zna iskoristiti.
Ako je Pym i raspolagao ikakvim znanjem u času
kad je stupio u instituciju gospodina Grimblea u kojoj su
se obrazovali sinovi gentlemena, onda je to dugovao
Lippsie a nikako ne onim desecima škola, satovima
vjeronauka i dječjih vrtića, razasutim duž krivudave staze
Rickova putovanja. Lippsie ga je naučila pisati, i dan
danas ja pišem t kao Nijemci i križam mali z crticom.
Naučila ga je razlikovati slova i glasove, i uvijek su se
smijali kao dobrom vicu što se nikad nisu mogli sjetiti
koliko d ima u engleskoj verziji riječi »address«, a ja ni
danas nisam siguran dok ne ispišem najprije njemačku
verziju. Sve ostalo što je Pym znao, osim besmislenih
ulomaka iz Svetog pisma, bilo je sadržano u njezinu
kartonskom kovčegu, jer ona mu nikad i nikamo nije došla
u posjetu a da ga odmah ne ugura u neku praznu sobu i
utuvi mu u glavu malo geografije ili povijesti, ili ga bar
natjera da odsvira ljestvice na njezinoj flauti.

136
 — Vidiš, Magnus, bez informacija smo mi nitko i
ništa. Ali ako imamo informacija, možemo ići kamo god
želimo, po cijelom svijetu, kao kornjače, stalno nosimo
svoju kuću na leñima. Ako naučiš slikati, možeš slikati
gdje god želiš. Kipar, muzičar, slikar, njima nisu potrebne
dozvole. Sve im je u glavi. Naš svijet mora biti u našoj
glavi. To je jedini siguran način. A sada odsviraj svojoj
Lippsie nešto lijepo.
Boravak kod gospodina Grimblea značio je pravi
procvat za ovo prijateljstvo. Da, svijet je bio u njihovim
glavama, ali i u vrtlarskoj kućici od cigala i škrilja na kraju
dugog prilaza glavnoj zgradi, koju su zvali Kuća viška i u
kojoj su živjeli dječaci koji su ovdje valjda bili višak, a
Lippsie, njegova divna i vječna Lippsie, bila im je najbolja i
najbrižnija majka. Odmah su shvatili da ovamo ne
pripadaju. I da nisu, onih osamdeset dječaka iz velike kuće
na drugom kraju aleje smjesta su im to pokazali. Ovdje je
bio bljedunjav piljarski sin, koji nije mogao izgovoriti »h« ni
u svom imenu, a na račun trgovaca piljara ovdje su se
pričali vicevi. Imali su i tri Zidova, koji su miješali engleski
i poljski, i jednog beznadnog mucavca po imenu M-M-
Marlin, i Indijca s iksericama kojemu je otac poginuo kad
su Japanci osvojili Singapur. I Pyma, s njegovim mrljama i
mokrenjem u krevet. A ipak su, pod paskom Lippsie,
uprkos svim nedostacima, i oni zasjali u punom sjaju. Ako
su dječaci na pravoj strani aleje bili prekaljeni odred
jurišnika, dječaci iz Kuće viška bili su neregularna vojska,
dobrovoljci koji se to žešće bore za svoje medalje. Sto se
nastavnog osoblja tiče, gospodin Grimble je uzimao što se
našlo, a našlo se ono što zemlji inače nije trebalo. Njihov je
gospodin 0'Mally nekom dječaku prilijepio takvu zaušnicu
da je pao na pod onesviješten, njihov je gospodin
Farbourne toliko dvojici dječaka lupao glavom

137
 0 glavu dok jedna lubanja nije pukla. Nastavnik iz
prirodnih znanosti mislio je da su seoski dječaci koji su
došli u noćnu avanturu boljševici, i isprašio im stražnjice
mašinkom. Kod Grimblea su dječake bičevali za lijenost i
za nemarnost, i za apatiju i za drskost, i bičevali ih zato
što ih bičevanje nije naučilo pameti. Ratna je groznica
poticala na brutalnost, grižnja savjesti naših nastavnika
jer nisu otišli na front još ju je raspirivala, a izopačenost
britanskog sistema hijerarhije opravdavala je sadizam kao
primjeren prirodnom poretku stvari. Njihov je Bog zaštitnik
engleske gospode veleposjednika, njihova pravda
kažnjavanje roñenjem bespravnih i obilježenih, a pravda je
izvršavana u suradnji s jakima,od kojih je Sefton Boyd bio
najjači i najprivlačniji. Najtužnije je s Lippsienom smrću,
kako sada gledam na to, upravo to stoje umrla u službi
jedne fašističke države.
Svaki put kad bi dobili slobodan dan, Pym je,
prema stalnom Rickovu nalogu, izjutra stao na ulaz u
školsku aleju, i spreman čekao dolazak gospodina
Cudlovea. Kad se ne bi nitko pojavio, sretan je otrčao u
šumu, u potrazi za privatnim mirom i divljim jagodama.
Navečer se vraćao u školu i hvalio se kako je sjajno proveo
dan. Tek rijetko dogañalo se i ono najgore, pojavio bi se
pun auto — Rick, gospodin Cudlove, Syd u uniformi
regruta, plus nekoliko džokeja, natisnutih kojekako — svi
odmorni i svježi nakon kraćeg predaha kod firme Brace of
Partridges. Ako je tog dana na redu bila kakva utakmica,
oni bi urlali i navijali za domaće, a od ruke do ruke šetala
je nečuvena rasipnost — naranče iz sanduka u dnu
automobila. Ako nije bilo utakmice, Syd i Morrie
Washington bi isprepadali prvog dječaka koji bi prošao na
biciklu, oteli mu bicikl i priredili pravu utrku oko igrališta,
dok bi Syd kao sportski komentator urlao kroz skupljene
šake. Znak za start dao je Rick osobno, u Admiralovu

138
odijelu, dostojanstveno bi mahnuo bijelim rupčićem, i na
kraju osobno uručio pobjedniku nezamisliv luksuz, kutiju
čokoladnih bombona, dok su meñu dvorjanima novčanice
od po funtu mijenjale vlasnika. A kad se spustila večer,
Rick se bez iznimke uvukao u Kuću viška, s bocom
šampanjca da malo razveseli staru Lippsie, djeluje mi
nekako mračno, što ti misliš, sine, što joj je sad? I Rick bi
je zaista razveselio; Pym to zna jer je čuo sve, toptanje,
škripu i soptanje, čučeći pred njezinim vratima u
jutarnjem ogrtaču, i zabrinuto mislio tuku li se oni zaista
ili se samo igraju. Kad bi se vratio u krevet, osluškivao je i
čuo Rickov tihi korak na stepenicama, premda se Rick
znao šuljati tiho kao mačka.
A onda je došlo i jutro kad Rick nije otišao tako
mirno. Ni za Pyma, ni za ostale suvišne dječake, uplašene
vikom koja ih je probudila. Vikala je Lippsie, Rick ju je
pokušavao umiriti, ali stoje bio nježniji i pažljiviji, to je ona
vrištala sve mahnitije.
— Ti si me natjerao da postanem lopovica — vikala
je, izmeñu dva krika, kad je hvatala dah. — Ti si htio da
budem lopovica, da me kazniš. Ti si zao, Rickie Pym. Ti si
me tjerao da kradem. Ja sam bila poštena žena. Ja jesam
bila izbjeglica ali poštena žena.
Zašto o tome govori kao da je to bilo tako davno?
— I moj otac je bio pošten čovjek. I moj brat je bio
pošten čovjek. Oni su bili dobri ljudi, ne zli kao ja. Ti si me
tjerao da kradem dok nisam i ja postala kriminalac, kao ti.
Možda te Bog jednog dana kazni, Rickie Pym. Možda te
Bog natjera da plačeš. Nadam se da hoće. Nadam se,
nadam se!
— Staru Lippsie opet hvataju mušice, sine —
objasnio je Rick Pymu, kojeg je našao na stepenicama. —
Uñi, pokušaj je oraspoložiti nekom dobrom pričicom. Kako
te hrani stari Grimble, dobro?

139
 — Super — rekao je Pym.
— Tvoj stari pazi da sve bude kako valja, znaš? Ovo
ti je najzdravija škola u Britaniji. Samo pitaj one u
ministarstvu. Hoćeš pola krune? Evo uzmi.

***

Za put do Lippsieina bicikla, Pym je izabrao korak

koji je naučio od Seftona Boyda. Ruke se drže lako
prepletene na križima, glava se gurne naprijed, pogled se
uperi i drži stabilno na nekom običnom, prijatnom
predmetu negdje daleko na horizontu. Koračaš široko,
noge dižeš visoko, malo se smiješiš, kao da su ti važnije
stvari na pameti — eto tako se pod teretom moći drži cvijet
ove nacije. Bio je prenizak da se popne na kockasto sjedalo
ali damski bicikl ima rupu a ne batinu, što Sefton Boyd
nijednom prilikom nije propuštao naglasiti, i Pym se kroz
tu rupu njihao sa strane na stranu, premještao težište s
jedne noge na drugu, upravljao guvernalom izmeñu
kratera u asfaltu punim kiše. Ja sam službeni pljenitelj
bicikala. Zdesna mu je bio kuhinjski vrt, gdje su on i
Lippsie kopali sklonište u ime Pobjede, slijeva grmlje u
koje je pala njemačka bomba i pocrnjelo iverje granja
zavitlala o prozor spavaonice u kojoj su spavali on, Indijac
i piljarski sin. Ali njemu za leñima, u njegovoj ustrašenoj
mašti, stajao je Sefton Boyd i njegovi čankolizi u punom
sastavu, rugali se i ismijavali Lippsie jer su znali daje voli:
— A kamo pi ti, malo moje crno ? Sto ćeš sat bes
svoje drage, malo moje crno, sat kat ti je mrtfa?
Ispred njega su bila vrata pred kojima je čekao
gospodina Cudlovea, a lijevo od vrata vidjela se Kuća viška
sa željeznim rešetkama desetkovanim za potrebe rata, a
izmeñu toga dvoga — policajac.

140
 — Poslali su me po knjigu iz prirode — rekao je
Pym policajcu, gledajući ga ravno u oči i oslanjajući
Lippsiein bicikl uza stupić od cigle. Pym je već u životu
lagao policajcima, i naučio da mu lice mora djelovati
iskreno.
— Knjigu iz prirode, je li? — rekao je policajac. — A
kako se ti ono zoveš?
— Pym, gospodine. Ja ovdje stanujem.
— Koji Pym?
— Magnus.
— Hajde onda, Pym Magnus. — rekao je policajac,
ali Pym je krenuo vrlo polako, da ne pokaže koliko mu je
stalo da utekne. Na stoliću uza krevet dočekala ga je
poredana Lippsieina obitelj u srebrnim okvirima, ali svima
je dominirala teška Rickova glava, plemenita i senzibilna,
glava političara, u okviru od fine kože, a Rickov ga je
pametan pogled pratio kamo god je kročio. Otvorio je
Lippsiein ormar i udahnuo njezin miris, gurnuo u stranu
njezin jutarnji ogrtač ukrašen perjem, pelerinicu od krzna i
ogrtač od kamelhara što iza vrata završava u špičastom
ovratniku, koji joj je Rick kupio u St. Moritzu. S dna
ormara izvukao je kartonski kovčeg. Položio ga je na pod i
otvorio ključem koji je skrivala u krčagu na ciglicama
opločenoj ploči kamina, odmah do igračke-majmunčića,
Male Audrey koja se tako voljela smijati. Iz kovčega je
izvukao knjigu za koju je vjerovao da je Biblija, ispisana
gusto malim crnim bodežima, i sveske nota i knjiga za
čitanje koje nije razumio, i pasoš s njezinom slikom dok je
bila mlada, i snopove pisama, na njemačkom, od sestre
Rachel — što se čita Rahael — koja joj više nije pisala, i na
samom dnu kovčega, Rickova pisma, povezana komadićem
vrpce. Neka je znao gotovo napamet, premda je imao
poteškoća da razotkrije pravo značenje ispod kamuflažne
bujice riječi:

141
 Još samo koji tjedan, ne još samo koji dan, mila
moja, i nestat će sadašnji oblaci zasvagda. Loft će mi
nabaviti Otpusnicu pa ćemo ti i ja uživati u teško
zasluženoj Nagradi... Pazi na onog mog malog koji te voli
kao Majku i pazi samo da mi od njega ne ispadne tetkica...
Što se tiče tvojih sumnji u vezi Zaklade potpuno
promašene... nemoj si time razbijati glavu to je meni samo
briga više dok ovdje čekam zvuk Trublje da se možda
nikad ne vratim... ovo će donijeti neviñen dobitak mnogim
takvima kao stoje Wentworth... i ne popuj mi ništa ni o W.
o njegovoj Ženi, to je žena od najgore vrste koja postoji...
Moji pozdravi Tedu Grimbleu kojega smatram
velikim Nastavnikom i Direktorom. Reci daje na putu još
sto kila suhih šljiva... i može slobodno u kuhinji najaviti i
dva sanduka svježih naranči. Loft me izvukao na tri tjedna
Bolovanja, što znači ako me pozovu natrag, morat ću
ispočetka. Sto se tiče One Stvari, Muspole kaže da nastaviš
slati kao i prije. Molim te požuri odmah zahvaljujući čisto
privremenom problemu Likvidnosti tu kod nas zbog kojega
poštene ljude kao što su Wentworth još ne možemo
namiriti...
Ako mi smjesta ne pošalješ još novčanih
priznanica, isto je kao da si me poslala natrag u Zatvor i
ne samo mene nego i sve dečke osim kao i obično Percea
tu nema dvojbe... te priče da ćeš se ubiti su glupost toliko
je ubijanja i smrti oko nas i na svijetu u tom besmislenom
i tragičnom ratu... Muspole kaže ako pošalješ Ekspres na
Post Restaurant sutra on će doći u poštanski ured čim
otvore u Subotu i odmah poslati Wentworthu...
Lippsieino pismo, koje je ostavio za kraj, bilo je u
usporedbi pravi dragulj preciznosti:

142
 Dragi moj mili Magnuse,

Moraš uvijek biti dobar dečko, dušo, svirati i biti

svom ocu jak kao veliki muškarac.
Volim te,
Lippsie

Pym ih je sve vezao u snop, uključujući i

Lippsieino, ugurao ih meñu stranice knjige za prirodopis, a
knjigu pod remen. Polako je prošao pokraj policajca,
osjećajući kako mu se leña ježe pod mačjim pandžama.
Središnji kotao za cijelu školu bila je velika peć od cigle
smještena u podrumu, u koju se ubacivalo kroz cijev stoje
izlazila na dvorište. Primaći se samo toj cijevi bio je
prekršaj za batine, ubaciti i zapaliti papir kvislinški čin
zbog kojega bi mornare bacili u more. S Downsa je puhao
oštar vjetar, krečnjački brežuljci bili su maslinasti u tami
olujnih oblaka. Stojeći pred otvorom, uvukavši glavu u
ramena, Pym je ubacio pisma i gledao kako nestaju.
Vidjelo ga je bar desetak ljudi, što osoblja što drugova, a
neki su od njih sigurno saveznici Seftona Boyda. Ali
neskrivenost kojom je izveo cijeli postupak mora ih uvjeriti
daje ovdje i da to čini po nečijem nalogu. Pyma je uvjerila
sigurno. Ubacio je i posljednje pismo, ono koje mu
poručuje da bude jak, i krenuo natrag, ne okrenuvši se
nijednom da provjeri je li ga tko primijetio.
Opet je morao pobjeći u nastavnički klozet. Morao
se skloniti u svoj tajni St. Moritz, u njegovu debelim
oplatama osiguranu izolaciju, umiriti ga može samo tajna
raskoš mesinganih slavina i ogledala u okviru od
mahagonija, jer Pym je volio luksuz, volio kako samo mogu
voljeti oni kojima je predmet ljubavi oduzet. Osvojio je
najprije zabranjeno stepenište koje vodi do toaleta, stigao
na odmorište na pola puta. Vrata zahoda bila su

143
poluotvorena. Gurnuo ih je, uvukao se unutra, zaključao
za sobom. Bio je sam. Gledao je u svoje lice, najprije se
trudio da izgleda grublje, pa mekše, pa grublje. Otvorio je
slavine i umivao lice dok nije zasjalo. Ta iznenadna
izolacija, i sjajno ostvaren zadatak, u vlastitim ga je očima
učinila jedinstvenim i neponovljivim. On je Bog. On je
Hitler. On je Wentworth. Kralj zelenog ormarića s tajnim
dokumentima, dostojni potomak TP-a. I ništa se na kugli
zemaljskoj ne može dogoditi dok on to ne poželi. Izvadio je
svoj džepni nož, rasklopio ga i držeći široku oštricu pred
licem, izgovorio arturijansku zakletvu. Excaliburom se
zaklinjem. Zazvonilo je za ručak, ali što se njega tiče zvono
ne postoji, i uopće nije gladan; nikad on više neće osjetiti
glad, on je besmrtni vitez. Palo mu je na pamet da si
prereze vrat, ali bio je svjestan daje njegova misija suviše
važna. Razmišljao je o imenima. Cija je obitelj na školi
najbolja? Moja, Pymovi su krasni ljudi, a Princ Magnus je
najbrži konj na svijetu. Prislonio je obraz uz drvenu oplatu
na zidu, udisao miris štapova za kriket i švicarskih šuma.
Nož mu je bio u ruci. Onda mu se oči naglo zažariše i
zamutiše, u ušima mu je pjevalo i zvonilo. Kad mu je neki
božanski glas iznutra naložio da pogleda, i on je pogledao,
vidio je inicijale KS-B duboko urezbarene u najljepše drvo.
Sagnuo se, pokupio sitno iverje oko nogu i bacio u
zahodsku školjku, gdje je ostalo plivati. Povukao je vodu,
ali još je bilo tu. Tako je sve i ostavio, otišao u dvoranu za
likovni, i dovršio svoj bombarder Dornier.
Čitavo je poslijepodne čekao, siguran da se nije
dogodilo ništa. Ja to nisam učinio. Kad se vratim, ništa
neću naći. Nisam ja, nego Maggs iz trećeg razreda. Ne,
nego Jameson, koji ima kukri, vidio sam ga kako se šulja
po igralištima, za pojasom je imao nož, zove se Wentworth.
Uz melodiju jednostavne crkvene himne molio je da
njemačka bomba raznese nastavnički toalet. Ali nije.

144
Sutradan je Sefton Boydu darovao svoju najveću
dragocjenost, medvjedića koalu kojeg mu je Lippsie
donijela nakon operacije slijepog crijeva. Na odmoru je
džepni nož zakopao u mekanu zemlju iza kućice s
opremom za kriket. Ili kao što bih ja danas rekao, sakrio
tragove. I tek je na večernjoj smotri plemeniti Kenneth
Sefton Boyd bio prozvan na zlo slutećim glasom dežurnog
učitelja, sadista O'Mallya. Zbunjen, mladi je plemić
odveden pod stražom u kabinet gospodina Grimblea. I sam
zbunjen, Pym ga je ispratio pogledom. Sto samo hoće od
njega — od mog najboljeg prijatelja, novog vlasnika moga
koale? Teška su se vrata od mahagonija zatvorila,
osamdeset je pari očiju ostalo napeto motriti fini duborez,
meñu njima i Pymove. Pym je čuo glas gospodina
Grimblea, zatim glas Seftona Boyda kako se podiže
poričući sve. I zatim dostojanstvena tišina dok se izvršava
pravda Božja, udarac po udarac. Brojeći udarce, Pym se
osjetio osvećenim i od blata opranim. Dakle nije Maggs,
nije ni Jameson, nisam ni ja. Učinio je to, zamislite, baš
Sefton Boyd, sigurno je on, inače ga ne bi tukli. Pravda je,
počeo je shvaćati, onakva kakvi su joj podanici.
— Pisalo je s crticom — rekao mu je Sefton Boyd
drugog dana. — Onaj tko je to pisao, stavio je izmeñu
prezimena crticu, a mi se tako ne pišemo. Ako ikad nañem
tog prokletnika, ubit ću ga.
— I ja — vjerno je obećao Pym, i zaista je tako
mislio. Poput Ricka, i on je počeo učiti kako da
istovremeno živi na nekoliko razina. Čitavo je umijeće u
tome da zaboraviš da postoji išta osim dotičnog komadića
zemlje na kojem trenutno stojiš i lica kojem se trenutno
obraćaš.

***

145
 Posljedice Lippsieine smrti za mladog Pyma bile su
brojne i nipošto sve negativne. Njezin ga je nestanak
učvrstio kao osobu koja mora naučiti da se oslanja samo
na vlastite snage, učvrstio ga u uvjerenju da su žene
prevrtljive i sklone naglim nestancima. Naučio je tu veliku
lekciju koju mu je nudio Rickov primjer, naime koliko je
važno izgledati tako da pobuñuješ poštovanje. Naučio je
daje jedina sigurnost barem prividna legitimnost. I sazrela
je u njemu odluka da postane skriveni igrač koji povlači
sve poteze životnih dogañaja. Tako je naprimjer upravo
Pym bio onaj koji je izbušio gume gospodinu Grimbleu i
usuo tri vreće od po šest funti kuhinjske soli u bazen za
plivanje. Ali isto tako je upravo Pym bio onaj koji se prvi
ponudio da krene u hajku za krivcem, zaključujući i
iznoseći značajne pretpostavke i dovodeći u sumnju mnoge
solidne reputacije. Bez Lippsie je njegova ljubav prema
Ricku opet ostala bez prepreka i što je još bolje, mogao ga
je sada voljeti izdaleka, jer Rick je ponovno nestao.
Je li se vratio u zatvor, kao stoje prijetio Lippsie? Je
li policija našla zeleni ormarić? Pym to tada nije znao a
Syd, bojim se hotimice, ne zna to danas. U vojnim spisima
tvrdi se da je Rick naglo dobio otpust šest mjeseci prije
razdoblja koje nas ovdje zanima, te se čitaoci upućuju da
objašnjenje potraže u uredu s kriminalističkom
dokumentacijom. Objašnjenja i potvrde meñutim ondje
nema, možda zato što je Perce imao u uredu prijatelja,
gospoñu koja je o njemu mislila sve najljepše na svijetu.
Kakav god da je bio razlog tog nestanka, Pym je opet ostao
sam da pliva kako zna i umije, i pritom mu je bilo sasvim
dobro. Slobodnim vikendima primali su ga, u svom
podrumskom stanu u Fullhamu, Ollie i gospodin Cudlove,
ugañali mu i mazili ga na svaki mogući način. Gospodin
Cudlove, kojega je redovita tjelovježba održavala bodrim i
ornim, naučio ga je zvanju, a kad bi svi izašli da se malo

146
provezu na rijeci, Ollie je oblačio žensku odjeću i tako
sjajno imitirao tanak ženski glas da su od cijelog svijeta
samo Pym i gospodin Cudlove mogli znati da je pod tom
odjećom muško. Za dužih praznika, Pym je morao pratiti
Seftona Boyda u šetnji po Cherryinim prostranim
posjedima i slušati svaki put sve strasnije priče o sjajnoj
privatnoj školi čiji će pitomac uskoro i sam postati: kako
su novopridošle dječake strpali u košare za prljavo rublje,
čvrsto vezali, i gurnuli niz gomilu kamenih stepenica, kako
su ih zauzdali oglavom za konje i provukli im udice kroz
uske i natjerali da prefekte vuku oko školskog igrališta.
— Moj je otac bio u zatvoru i pobjegao — ispričao
mu je Pym drugom prilikom. — I ima malu čavku koju je
pripitomio i koja sad stražari. — Zamišljao je Ricka kako
se krije u nekoj spilji u Dartmooru, i kako mu Syd i Meg
donose slatke pite umotane u rubac, bježeći od krvoločnih
pasa što njuše po tragovima.
— Moj otac radi za obavještajnu službu — rekao
mu je Pym drugom prilikom. — Gestapo ga je mučio
nasmrt, ali ne smijem o tome ništa reći. Pravo mu je ime
Wentworth.
Premda je i sam sebe iznenadio tom izjavom, Pym
je nije odmah odbacio. Ricku bi zaista izvrsno pristajalo
neko drugo ime i viteška pogibija. To bi mu dalo finoće za
koju je Pym pomalo počinjao sumnjati da mu ipak
potpuno nedostaje, a tako bi i izravnao račune s Lippsie.
Tako da kad se jednoga dana Rick vratio očevidno ni
mučen ni na koji drugi način izmijenjen, veselim korakom
i u pratnji dva džokeja, s kutijom nektarina i potpuno
novom majkom s perom na šeširu, Pym je počeo ozbiljno
razmišljati o tome kako bi bilo da radi za Gestapo i kako
da čovjek uopće stupi u njihovu službu. I sigurno bi to i
učinio da mu mir tako bezobzirno nije oteo i posljednju
priliku.

147
 Dobro bi nam ovdje došla i jedna zaključna riječ o
Pymovim sklonostima u politici, u toku ovog vrlo poučnog
razdoblja. Churchill je bio mrzovoljan a i previše
popularan. De Gaulle, s tom svojom ananasnom glavom
uvijek malo nagnutom u stranu, suviše mu je ličio na
ujaka Makepeacea, a što se tiče Roosevelta, s onim
njegovim štapom i naočalama i invalidskom stolicom,
svakom pametnom bilo je jasno da se to samo prerušila
ujna Nell. Hitler je bio tako silno nevoljen daje Pym za
njega osjećao sasvim pristojnu dozu poštovanja, ali tek je
Josif Staljin u njemu našao ljubavi i sklonosti toliko da ga
imenuje svojim drugim ocem. Staljin nije ni gnjavio ni
držao propovijedi. On je sve svoje vrijeme provodio u
smijehu i zabavi, igrao se sa psima i brao ruže u filmskim
žurnalima, dok su njegove odane trupe izvojevale rat u
snjegovima St. Moritza.

***

Odloživši pero, Pym je ostao gledati u ono stoje

zapisao, najprije u strahu, zatim pomalo i s olakšanjem.
Naposljetku se i nasmijao.
— Nisam se slomio — prošapće. — Ostao sam iznad
svega toga.
Pa je natočio votku, obilno kao Poppy, u spomen
davnih dana.
Krevet Frau Bauer bio je uzak i kvrgav kao što već
jesu kreveti služinčadi u bajci, a Mary je u njemu ostala
ležati onako kako ju je Brotherhood onamo bacio, uvijenu
u krevetski pokrivač, koljena u strahu povučenih visoko
gore, ramena stegnutih rukama. On se odmaknuo, jer nije
više mogla podnijeti miris njegova znoja i daha. Ali osjećala
je volumen njegova tijela uz dno kreveta i načas joj je bilo
teško razuvjeriti se da prije koji čas ipak nisu vodili ljubav,

148
jer u dane kad su to činili navika mu je bila da je ostavi da
malo pridrijema a on je sjedio ovako kako sjedi sada,
obavljao svoje telefonske razgovore, provjeravao troškove ili
što drugo što će vratiti savršeni red u njegov muški život.
Negdje je našao magnetofon, a ako taj ne radi, ima i
Georgie jedan.
Za jednog krvnika, Nigel je bio malen ali izuzetno
žustar. Došao je u prugastom odijelu s prslukom i svilenim
rupčićem u džepiću.
— Reci Mary da da dobrovoljnu izjavu, molim te
Jack — rekao je Nigel, kao da to radi bar jednom na
tjedan.
— Ton treba da bude takav, slobodno i svojom
voljom ali formalno. Može nam zatrebati bojim se. O tome
ne odlučuje samo Bo.
— Sto svojom voljom? — rekao je Brotherhood. —
Kad nam je pristupila, potpisala je pravilo o službenoj
tajni, kad je odlazila, opet je potpisala. Potpisala je još
jednom kad se udala za Pyma. Sve što znaš pripada nama,
Mary. I ako si ga vidjela u autobusu i ako si ga vidjela s
pištoljem u ruci.
— A tvoja će nam draga mala Georgie biti svjedok
— reče Nigel.
Mary je čula kako govori ali nije razumjela mnogo
od onoga što priča zato što joj je jedno uho utonulo u
jastuk a drugo je osluškivalo jutarnje zvuke Lezbosa, kroz
otvoren prozor njihove male smeñe kuće ravnog krova, na
pola puta prema vrhu brijega na kojemu je izgrañen
Plomari, osluškivalo je kakofoniju mopeda i čamaca
i buzukija i teretnih kamiona što ugrijavaju motore u
uličicama. Slušalo krik ovaca koje kolju kod mesara, i
kloparanje magarećih kopita na kaldrmi, i povike
prodavača na tržnici u luci. Ako dovoljno čvrsto stisne oči,
mogla je vidjeti daleko, preko narančastih krovova s druge

149
strane ulice, izmeñu dimnjaka i konopaca na kojima se
suši rublje i krovnih vrtova punih geranija, sve do obale i
duž dugoga mola s onim crvenim treptavim svjetlom na
kraju i zlokobnim narančastim mačkama koje se sunčaju i
gledaju kako tramper izranja iz magle.
Tako je Mary vidjela cijelu tu priču dok ju je
ispovijedala Jacku Brotherhoodu: kao mračan film, kao
moru koju može gledati samo malo po malo, a od svih je
zlikovaca u toj priči ona najgori. Tramper polako klizi,
mačke se protežu, spuštaju se skale, engleska obitelj Pym
— Magnus, Mary i sin Thomas — izlaze jedno za drugim
na obalu, i dalje u potrazi za mjestom koje će biti dovoljno
daleko od svega što su ostavili. Jer nijedna im razdaljina
više nije dovoljna, ništa više nije daleko. Pymovi su postali
leteći Holandezi Egejskog otočja, tek što pristanu već opet
pakuju, s broda na brod i s otoka na otok kao uklete duše,
premda samo Magnus zna kakvo je to prokletstvo nad
njima, samo Magnus zna tko ih progoni i zašto, a tu je
tajnu Magnus zaključao iza svog osmijeha, kao i sve druge.
Vidi ga kako vedro korača ispred nje, jednom rukom
pridržava slamnati šešir da mu ga vjetar ne otpuhne, iz
druge mu visi kovčežić za spise. Vidi i Toma kako korača
za njim, u dugim sivim flanelskim hlačama i u školskom
blejzeru s džepićem u bojama svog kluba, u opremi na
kojoj inzistira čak i kad je temperatura preko trideset. I
vidi sebe, još omamljenu sinoćnjim pićem i benzinskim
isparenjima, kako već planira da ih iznevjeri. I dok korača
za njima bosonogima, vidi ovdašnje nosače s pretjeranom
prtljagom Pymovih, u kojoj su i ručnici i presvlake za
krevet i Tomov sokovnik i kojekakve drangulije koje je u
Beču spakirala za veliki raspust, kako Magnus zove ove
praznike koje čovjek doživljava jednom u životu i o kojima
su navodno godinama sanjali, premda se Mary ne može
sjetiti da su ijednom što slično spomenuli do nekoliko

150
dana prije odlaska, a iskreno rečeno, ona bi mnogo radije
da su otišli u Englesku, da preuzme svoje pse od vrtlara i
dugodlaku sijamku od tetke Tab, i da praznike lijepo
provedu u Plushu.
Nosači su odložili terete. Magnus, velikodušan kao i
uvijek, svakome dijeli napojnicu iz Maryne ručne torbice,
koju ona uslužno drži otvorenom. Sramežljivo se naginjući
nad izaslaništvom lezboskih mačaka, Tom izjavljuje da su
im uši duge kao stapke celera. Čuje se sirena, nosači žure
po skalama na brod, tramper se vraća u maglu. Magnus,
Tom i izdajnica Mary gledaju za njim kao u svakoj tužnoj
priči o moru, životna prtljaga u hrpicama leži oko njih a
crveni snop oblizuje puzećim plamenom njihove glave.
— Hoćemo li se nakon ovoga vratiti u Beč? — pita
Tom. — Volio bih vidjeti Becky Lederer.
Magnus ne odgovara. Magnus je previše zauzet
svojim oduševljenjem. On će pokazati entuzijazam i na
vlastitom sprovodu i Mary ga zbog toga voli, kao što ga voli
previše zbog previše stvari, još uvijek. Ponekad je i sama
njegova dobrota moja najgora optužba.
— Eto, Mabs, to je to — klikće on širokim zamahom
ruke pokazujući teatralno stožasti brijeg bez drveća,
načičkan smeñim kućicama, njihov najnoviji dom. —
Napokon smo našli. Naš Plush sur mer. — I okreće se njoj
sa smiješkom koji do ovih praznika nikad nije viñala —
tako plemenitim, tako iznemoglim a hrabrim u svom očaju.
— Ovdje smo na sigurnom, Mabs. Ovdje nam je dobro.
Grli je, ona mu dopušta. Privlači je k sebi, grle se.
Tom se uvlači u sredinu, po jednu ruku za svakoga od
njih.
— Hej, ostavite nešto i za mene — kaže. Stisnuta u
zagrljaju, kao doživotni saveznici, ova trojka kreće niz
molo, ostavljajući prtljagu ovdje, dok ne nañu gdje će je
smjestiti. Našli su za nepun sat, jer vješti Magnus zna

151
točno u koju se tavernu prvo treba uputiti, koga treba
šarmirati, koga osvojiti svojim iznenañujuće prihvatljivim
grčkim identitetom koji je nekako skrpio na ovom
putovanju. Ali večer je tek pred njom, a večeri joj postaju
sve teže i teže, vise joj nad glavom od časa kad se probudi,
osjeća kako joj se korak po korak primiču cijeli dan. Da
proslave otkriće novog doma, Magnus je kupio bocu votke
Stolichnaya, premda su se u posljednjih nekoliko dana
više puta dogovorili da puste žestoko piće i drže se
lokalnog vina. Boca je već gotovo prazna i Tom je, hvala
Bogu, napokon zaspao u svojoj novoj sobi. Ili se Mary bar
tako nada, jer Tom u posljednje vrijeme skuplja kosti,
kako bi rekao otac, mota im se oko nogu spreman da
prihvati sve što bi mu mogli dobaciti.
— Mabs, molim te, lice ti baš nije osobito — kaže
Magnus, u želji da je malo razveseli. — Ne sviña ti se naš
novi zamak?
— Kad je smiješno, ja se smijem.
— Meni to ne liči na osmijeh — kaže Magnus i sam
se smiješi, da joj pokaže kako valja. — Odavde s mog
mjesta, liči više na grimasu, draga.
Ali njoj se već diže tlak i kao i obično, ne može se
suzdržati. Zločin koji još nije počinila unaprijed je guši
teretom krivnje.
— To je tvoja tema je li? — odsiječe naglo. — Pišeš
o tome kako svoju duhovitost rasipaš pred pogrešnom
ženom?
Osupnuta svojom grubošću, Mary brižne u plač i
šakama čvrsto steže stolicu na kojoj sjedi. Ali Magnus se
nije uplašio, Magnus odlaže svoju čašu i prilazi joj, lako joj
kucka prstima po ruci, kucka da mu se otvori. Odlaže
pažljivo i njezinu čašu, izvan dohvata. Malo kasnije,
opruge njihova novog kreveta cvile i škripe kao limena
muzika kad se naštimava, jer u posljednje vrijeme

152
Magnusu priskače upomoć očajnička erotska strast. Ljubi
je kao daje nikad više neće vidjeti. Ukopava se u nju kao
da mu je ona jedino pribježište, i Mary ga slijepo prati.
Uzdiže se i povlači s njim, govori mu — Molim te... O Bože!
— On pogaña točno u sredinu, i na jedan blaženi časak
Mary cijelom ovom prokletom svijetu može reći Zbogom! I
baš me briga!
— Inače smo sada obitelj Pembroke — kaže
Magnus kasnije, ali ne dovoljno kasnije. — Siguran sam da
skrivanje nije potrebno, ali za svaki slučaj, ovako je
sigurnije.
Pembroke je jedan od Magnusovih operativnih
pseudonima. U kovčežiću za spise čuva pasoš na ime
Pembroke, već ga je otkrila. U pasošu je vješto nejasna
fotografija koja mora a i ne mora prikazivati Magnusa. U
radionici falsifikata u Berlinu, za takve smo fotografije
govorili da su svenamjenske.
— Sto da kažem Tomu? — pita ona.
— Zašto da mu nešto uopće kažeš?
— Jer se naš sin zove Pym. Možda mu bude malo
čudno kad mu kažemo da se zapravo zove Pembroke.
Čeka, mrzi samu sebe što je tako tvrdoglava. Ne
dogaña se često da Magnus mora razmisliti o odgovoru,
čak i ako se odgovor tiče uputa o tome kako će zavarati
svoje dijete. Ali sada ga traži, osjeća kako traži dok budan
leži pokraj nje u mraku.
— No dobro, reci mu da je to zato što se vlasnici
ove kuće zovu Pembroke. Pa onda u njihovo ime
naručujemo stvari iz dućana. Naravno, samo ako pita.
— Naravno.
— Ona dvojica su opet tu — kaže Tom s vrata, Tom
koji očito sudjeluje u ovom razgovoru već neko vrijeme.
— Koja dvojica? — pita Mary.

153
 Ali koža joj se ježi na potiljku, tijelo joj se koči i
zatvara u panici. Koliko je Tom čuo? Koliko je vidio?
— Oni koji popravljaju svoj motor pokraj rijeke.
Imaju specijalne vojne vreće za spavanje, jaku baterijsku
svjetiljku i specijalni šator.
— Otok je pun kampista — kaže Mary. — Vrati se u
krevet.
Bili su i na brodu — kaže Tom. — Iza čamca za
spašavanje, kartali su. I gledali nas. Govore njemački.
— Na brodu je bilo mnogo ljudi — kaže Mary. Zašto
ti nešto ne kažeš, gade jedan? vrišti na Magnusa u sebi.
Sto ležiš tu kao mrtav umjesto da mi pomogneš, bar sada
dok sam još vlažna od tebe?
Uz Toma s jedne strane i Magnusa s druge, Mary
sluša zvona Plomaria kako otkucavaju sat. Još četiri dana,
kaže samoj sebi. U nedjelju Tom leti u London, počinje
škola. A u ponedjeljak ću ja to napokon učiniti, pa neka
sam prokleta.

***

Brotherhood ju je drmao za ramena. Nigel mu je

nešto rekao, daje pita kad je sve počelo — daje malo
pritisne.
— Želimo da se vratiš malo unatrag, Mary. Možeš
li? Otišla si suviše naprijed.
Čula je neko mrmljanje, zatim zvuk vrpce koju
Georgie skida s magnetofona i namješta novu. Mrmljanje
je proizvela ona sama.
— Reci nam kako to da ste uopće otišli na taj
odmor, molim te. Tko je predložio? Magnus, zar ne?
Razumijem. A gdje, ovdje, u ovoj kući? — Ovdje, dakle. —
A u koje doba dana otprilike? Sjedni, molim te.

154
 I Mary je sjela i počela još jednom odakle joj je Jack
rekao da počne: od one slatke, ranoljetne večeri u Beču,
kad je sve još bilo divno, kad ni Lezbos ni svi egejski otoci
prije njega nisu još postojali, čak ni kao iskrica čežnje u
pametnom Magnusovu oku. Mary je bila u podrumu, u
radnom kombinezonu, uvezivala je najranije izdanje Die
letzten Tage der Menschheit Karla Krausa, koje je Magnus
otkrio u Leobenu, gdje je imao sastanak s terencem, a
Mary...
— To mu je stalno mjesto sastanka, Leoben?
— Da, Jack, Leoben je stalno mjesto.
— Koliko često je odlazio onamo?
— Dvaput na mjesec. Možda tri puta. Imao je tamo
nekog starog Mañara, ništa osobito.
— I to ti je rekao? Mislio sam da podatke o svojim
terencima drži za sebe.
— Stari Mañar, trgovac vinima, poznaju se odavno,
drži ured u Londonu i u Budimpešti. Magnus je tajne
uglavnom držao za sebe. Ponekad bi mi ponešto i rekao.
Smijem li sad nastaviti?
Tom je bio u školi, Frau Bauer je izašla da se
pomoli, pričala je Mary. Bila je neka katolička svečanost,
Uzašašće Blažene Djevice Marije, Spasovo, pomoli se i
pokaj, Mary ih više nije razaznavala. Magnus je morao otići
u američku ambasadu. Novi komitet je tek počeo
sastanak, i očekivala je da će se vratiti jako kasno. Baš je
bila počela lijepiti kad ga je odjednom, a da ni zvuk nije
čula, vidjela kako stoji na vratima, Bog zna koliko je dugo
već ondje, stajao je zadovoljna lica i gledao me, onako kako
me on gleda.
— Kako to, dušo? Kako te je gledao? — upao je
Brotherhood.
Mary se i sama iznenadila. Sad se osjeti
nesigurnom.

155
 — Nekako superiorno. Nedodirljiv u svojoj boli.
Jack, molim te, nemoj tražiti od mene da ga mrzim.
— U redu, on te dakle gleda — kaže Brotherhood.
On je gleda a kad ga ona opazi prasne u smijeh i začepi joj
usta strastvenim poljupcima, u svojoj čuvenoj imitaciji
Freda Astairea, i zatim je vodi gore, na iskrenu i slobodnu
razmjenu mišljenja, kako on to zove. Vode ljubav, a zatim
je odvlači u kadu i kupa, izvlači iz kade i briše, i dvadeset
minuta kasnije Mary i Magnus poskakuju stazom preko
malog parka na vrhu Doldinga, kao svaki sretan par što
oni gotovo i jesu, pokraj pješčanika i penjalice koju je Tom
prerastao, pokraj ograde od žice za slonove, gdje Tom
nabija nogomet, niz brijeg prema restoranu »Teheran«, koji
je neočekivano njihova najmilija birtija zato što Magnus
obožava crno-bijele video spotove arapskih romansi koje
puštaju tiho dok čovjek jede kus-kus i pije pivu. Za stolom
je čvrsto hvata za ruku i ona osjeća kako joj je njegovo
uzbuñenje prostrujalo tijelom kao električni naboj, kao da
je to što ju je upravo imao u njemu samo pojačalo želju da
je opet uzme.
— Mabs, hajde da odemo odavde. Ali zaista. Da
malo živimo život umjesto da samo glumimo. Uzet ćemo
Toma i iskoristiti cijeli dopust na koji do premještaja
imamo pravo, i nestati na cijelo ljeto. Ti ćeš slikati, ja ću
pisati svoju knjigu i vodit ćemo ljubav do iznemoglosti.
Mary pita kamo, Magnus kaže svejedno, idem sutra
u turističku agenciju na Ringu, Mary pita stoje s novim
komitetom. On joj drži ruku u svojoj, nabire joj kožu
vršcima prstiju u male vrške, i ona opet ludi za njim, što
se njemu sviña.
— Novije komitet, Mary — glasi Magnusova
presuda
— najgluplja šarada u kojoj sam ikad_ sudjelovao,
a vjeruj mi, nagledao sam ih se dosta. Čitava je priča pusta

156
brbljarija, zamišljena samo da Firma malo napuše svoj ego
i kao opravdanje da se svakome koga zanima može reći
kako smo mi kuhani i pečeni s Amerikancima. Lederer ni
ne pomišlja da bismo mu mi mogli otkriti svoje mreže, a
što se njegove strane tiče, on mi ne bi odao ni tko mu je
krojač a kamoli agenti — pod pretpostavkom naravno da
ih uopće ima, mislim i agente i krojača, u što sumnjam.
Opet Brotherhood.
— Nije ti rekao zašto Lederer možda ne želi
razgovarati s njim?
— Ne.
Za promjenu, javlja se i Nigel:
— I nijedno drugo objašnjenje zašto ili po čemu je
taj komitet samo šarada?
— To je šarada, to je prevara, to je izmišljotina.
Samo je to rekao. Pitala sam o njegovim terencima, rekao
je da će se terenci snaći i bez njega, a ako Jack bude
zabrinut, može im poslati zamjenika. Pitala sam ga što će
Jack misliti...
— A što će Jack misliti? — upadne Nigel, otvoreno
radoznao.
— Rekao je daje i Jack obična varka. »Ja nisam u
braku s Jackom, nego s tobom. Firma ga je trebala poslati
u penziju prije deset godina. Jebeš Jacka.« Oprosti. Ali
tako je rekao.
Zabivši ruke u džepove, Brotherhood se uzšetao
sobom, zavirujući prema fotografijama nezakonite kćerke
Frau Bauer, naginjući se nad njezinu policu jeftinih
ljubavnih roto-romana.
— Ima li još što o meni? — upita na kraju.
— »Previše je puta Jack već ostavio za sobom.
Nema više dobrih pionira. Druga su vremena, zanat je
drugačiji, a on tome nije dorastao.«
— I još? — reče Brotherhood.

157
 Nigel je podbočio bradu dlanom i sasvim se
usredotočio na svoju malenu ali savršeno oblikovanu
cipelu.
— Nema — reče Mary.
— Je li te večeri izašao na šetnju? Da se nañe s P?
— Bio je večer prije.
— Pitam te za tu večer. Odgovori što te pitam!
— Kažem ti da je bio večer prije!
— I ponio novine. Opet ista priča?
— Da.
Ruke su mu još bile u džepovima, glava uvučena u
ramena, Brotherhood se ukočeno okrenuo Nigelu.
— Reći ću joj — reče. Imaš što protiv?
— Pitaš me to formalno? — upita Nigel.
— Ne baš.
— Jer ako pitaš formalno, morat ću pitanje
prenijeti Bou — odgovori Nigel i s respektom pogleda na
svoj zlatan sat, kao da i od njega očekuje nareñenja.
— Lederer zna, mi znamo. Ako zna i Pym, tko još
ne zna? — nastavljao je Brotherhood.
Nigel je razmislio.
— Kako hoćeš. Tvoj čovjek, tvoja odluka, tvoja
presuda. Da budemo otvoreni.
Brotherhood se nagnuo nad Mary i prislonio glavu
sasvim uz uho. Sjetila se njegova mirisa: na tvid, očinski.
— Slušaš me?
Odmahnula je glavom. Ne slušam, nikad te neću
slušati, da te bar nikad nisam slušala.
— Taj novi komitet kojem se tvoj Magnus rugao
zamišljen je kao koncentracija vrhunske moći. Možda
najveći potencijal ikad, terenska suradnja kakvu s
Amerikancima godinama nismo imali. Nit vodilja čitavog
projekta jest uzajamno povjerenje. To danas nije lako
postići kao nekad, ali čak smo i to uspjeli. Misliš zaspati?

158
 Kimnula je glavom.
— Tvoj Magnus ne samo daje to znao, nego je
upravo on bio povukao jedan od prvih poteza da se stvar
uopće pokrene. Ako ne i prvi. Bilo mu je očito stalo jer je
išao čak tako daleko da mi se požalio, kad smo raspravljali
o uvjetima, da London vrlo kruto interpretira smisao
neposredne razmjene. On je bio uvjeren da Amerikancima
treba dati više. Da bismo više i dobili. To je broj jedan.
Ja više nemam što reći. Možete uzeti moju adresu,
zapisati tko mi je od rodbine najbliži, i gotovo. Ti si me
tome naučio Jack, za slučaj da me uhvate.
— Pod broj dva, iz razloga koje sam ja u to vrijeme
smatrao lažju i uvredom, Amerikanci su prigovorili što je u
sastavu komiteta i tvoj muž, ni tri tjedna nakon prvog
sastanka, i zamolili me da ga zamijenim nekim tko će im
biti više po ukusu. Budući da je Magnus kraljevski pingvin
u cijelom tom našem cirkusu od češke operacije, te
nekoliko manjih trupa koje održavamo po istoku Evrope,
taj je zahtjev bio potpuno nerealan.
Iste su mi prigovore uputili i godinu dana prije u
Washingtonu i Bo im je tada popustio, a ja sam mislio da
nije trebalo. I nisam imao namjeru da im popustimo i
drugi put. Jer mi eto nije po volji da mi se u posao petlja i
nareñuje mi, ni Amerikanac, ni bilo tko drugi. Rekao sam
ne, i naredio Magnusu da uzme dopust i ne približava se
Beču dok muja ne javim da se vrati. To je istina, a mislim
daje vrijeme da istinu i čuješ.
— Osim toga je to i tajna — dopuni Nigel. Uzalud je
čekala da osjeti zaprepaštenje. Ništa se u njoj nije oglasilo
pobunom, ni tračka od njezina slavnog obiteljski
naslijeñenog temperamenta. Brotherhood se pokupio do
prozora i gledao van. Jutro je zasvijetlilo rano, zbog
snijega. Izgledao je staro i dotučeno. Sijeda mu se kosa u

159
kontra svjetlu našušurila poput mekog perja i kroz nju se
nazirala ružičasta koža lubanje.
— Branio si ga — rekla je. — Ti si vjeran prijatelj.
— I budala, čini mi se.
Kuća se okrenula naglavce. Škripa namještaja koji
mijenja mjesto sad je dolazila odozdo, iz dnevne sobe.
Najsigurnije je ostati ovdje. Gore na vrhu stepenica, kod
Jacka.
— Nemoj se suvišno optuživati, Jack — rekao je
Nigel.
Brotherhood je posjeo Mary na stolicu i dodao joj
čašu viskija. Dobit ćeš samo jedan, rekao je; pobrini se da
ti potraje. Nigel je preuzeo krevet i ispružio se na njemu,
ispruživši jednu nožicu ispred sebe, kao da ju je siroče
uganuo negdje na stepeništu svog kluba. Brotherhood im
je oboma okrenu leña. Njemu se više sviñao pogled kroz
prozor.
— I tako najprije odlazite na Krf. Ondje tvoja tetka
ima kuću, koju vam je posudila. Ispričaj nam taj dio.
Polako i pažljivo.
— Teta Tab — reče Mary.
— Puno ime, mislim — reče Nigel.
— Lady Tabitha Grey. Tatina sestra.
— Nekadašnja članica Firme — promrmljao je
Brotherhood Nigelu. — Zapravo kad bolje promislim,
gotovo da i nema člana porodice koji kad-tad nije bio na
našem platnom spisku.
Telefonirala je teti Tab čim su se nakon pića vratili
kući, i nekim čudom baš je netko otkazao i kuća je
slobodna. Dogovorili su se, nazvali Tomovu školu i
utanačili s njim da odleti ravno u Grčku čim mu završi
semestar. Čim su za to čuli Ledererovi, htjeli su i oni s
njima. Grant je rekao da je spreman sve ostaviti, ali
Magnus nije htio ni da čuje. Ledererovi su upravo onaj tip

160
socijalne prtljage koje se bar privremeno želim osloboditi,
rekao je. Zašto uopće da idem na praznike ako ću posao
odvući sa sobom? Pet dana kasnije, već su se smjestili u
tetinu kuću i sve je bilo u najljepšem redu. Tom je odlazio
na satove tenisa u hotel dalje uz cestu, plivao, hranio
gazdaričine koze, muvao se oko čamca s Costom koji se za
čamac brinuo, i zalijevao vrt. Ali najbolje od svega bile su
luñačke utakmice kriketa negdje na rubu grada, kamo ga
je Magnus vodio iz večeri u večer. Magnus je pričao da su
igru na otok donijeli Britanci, kad su ga branili od
Napoleona. Magnus zna takve stvari. Ili se bar pravi da
zna.
Uz taj kriket na Krfu, Magnus je Tomu bio bliže
nego ikad. Ležali su na travi, lizali sladoled, navijali za
svoje najmilije igrače i vodili one svoje muške razgovore
bez kojih Tomova sreća nikad nije potpuna: jer Tom je
volio Magnusa do ludila, uvijek je bio očev sin. Sto se tiče
Mary, ona se prihvatila pastela, jer na Krfu je ljeti zaista
previše vruće za njezin način rada u akvarelu, boja se na
papiru sasuši prije no što je i takneš. Ali crtanje joj je išlo
dobro, forma je bila lijepa, sličnost pristojna, a osim toga
bila je i privremena domaćica valjda polovini pasa na
otoku, jer Grci ih uopće ne hrane i ne brinu se za njih,
apsolutno ništa. I tako su svi bili sretni, svi zdravi i veseli i
Magnus je za pisanje dobio prohladan konzervatorij, a za
svoje nemire duge šetnje po unutrašnjosti otoka, za nemire
koji su ga spopadali odmah ujutro i opet kasno navečer,
pošto bi se uspješno nosio s njima cijeli dan. Ruča vali su
kasno, obično u taverni, a često i samo nešto tekuće, da
budemo iskreni, ali zašto da ne, pa praznici su. Pa zatim
duge seksi-sieste, kad su Mary i Magnus vodili ljubav na
balkonu, a Tom ležao na plaži i promatrao golaće s druge
strane zaljeva kroz Magnusov dalekozor, tako da, kao stoje
govorio Magnus, nitko nije ostao bez svoje porcije krvi i

161
mesa. Dok se jednoga dana vrijeme nije zaustavilo i
Magnus se vratio s kasne večernje šetnje i priznao da s
pisanjem zapinje. Jednostavno je ušao u kuću, natočio u
čašu čisti ouzo, bacio se u fotelju i rekao bez izmotavanja:
— Mabs, žao mi je. Tom, stari moj, žao mi je. Ali
ovdje je previše idilično. Meni treba nešto grublje. Trebaju
mi ljudi, za Isusa Boga. Ljudi i dim i blato, malo patnje da
vidimo oko sebe. Ovdje je isto kao da smo na Mjesecu,
Mabs. Gore nego u Beču. Stvarno.
Bio je pažljiv i ljubazan ali nepopustljiv. Pio je, to je
bilo očito, ali samo zato stoje bio nemiran.
— Izludjet ću, Mabs. Stvarno sam u škripcu. Tomu
sam već rekao. Je 1' da, Tom. Rekao sam mu da ovo
stvarno neću još dugo moći podnositi i da mi je grozno to
što hoću učiniti i da se osjećam kao govno, jer vama je
ovdje dobro.
— Da, rekao mi je — potvrdio je Tom.
— Nekoliko puta. A danas me je jednostavno sve to
lupilo u glavu, Mabs. Moraš mi pomoći. Morate mi pomoći
oboje.
I oni su naravno oboje rekli da hoće. Mary je istog
časa nazvala Tab, da teta navrijeme oglasi praznu kuću,
svi su se ispogrlili i izljubili i otišli na spavanje laka srca, a
sutradan je Mary pakirala dok je Magnus otišao u grad da
sredi za karte i vidi što bi mogla biti sljedeća faza ove
njihove odiseje. Ali Tom, oko pranja suda, što je njemu
uvijek bilo vrijeme za povjerljive razgovore, pokazao je da
raspolaže sasvim drugačijom verzijom razloga za odlazak s
Krfa. Tata je na kriketu sreo jednog zagonetnog čovjeka.
Utakmica je bila super, mama, stvarno, najbolje dvije
momčadi na otoku, prava vendetta. Gledali smo kao
bedasti i onda se odjednom pokraj nas stvorio taj mršavi
čovjek, izgleda kao mudrac, s tužnim brčićima kao neki
lutajući varalica, i šepa, i tata se sav uspaničio. Prišao

162
nam je i smiješio se, malo je razgovarao s tatom, onda su
hodali oko igrališta u krug, taj je mršavi starac hodao
polako kao invalid, ali prema tati je bio jako pažljiv,
premda se tata sav iznervao.
— Iznervirao, misliš — automatski ga ispravi Mary.
— Ne govori tako glasno, Tom. Mislim da je tata tu negdje i
radi.
— A igrao je baš s palicom jedan stvarno
nevjerojatan igrač — pričao je Tom. — Zove se Phillippi. —
Najbolji igrač na palici, u životu nije vidio boljega, u životu.
On je povisio rezultat na osamnaest i rulja je naprosto
pošizila, ali tata uopće nije primijetio, samo je slušao tog
starog.
— Odakle znaš daje bio pažljiv prema tati? — rekla
je Mary, neobjašnjivo iritirana. — I stišaj malo glas. — U
stakleniku nije bilo svjetla, ali Magnus je ondje znao sjediti
u mraku.
— Jer se prema njemu ponašao kao otac, mama.
Očito je puno stariji ali jako miran. Stalno je nudio tati da
se provozaju autom. Tata je stalno govorio da neće. Ali nije
se ni naljutio ni ništa, zato je previše mudar. Ljubazno ga
je pitao i stalno se smiješio.
— Kakav auto? To je sve jedna velika i krasna
bajka, Tom. Priznaj da izmišljaš.
— Volvo. Volvo gospodina Kaloumenosa. Jedan je
vozio, a drugi sjedio otraga. Stalno su ih pratili s druge
strane ograde dok su ovi kružili i kružili oko igrališta i
pričali. Časna riječ, mama. Mršavi starac ni u jednom času
nije izgubio živce ni ništa, i tata mu je stvarno drag, to se
vidi. Ne samo zato što su se držali pod ruku. Oni su
prijatelji, to se vidi. Puno više nego sa stricom Grantom.
Nekako kao sa stricom Jackom.

163
 Te je noći Mary pitala Magnusa. Sve su spakirali,
ona je s uzbuñenjem čekala odlazak, i zaista se veselila
razgledavanju atenskih muzeja.
— Tom kaže da te je na utakmici gnjavio neki
dosad -njaković — rekla je Mary dok su se opuštali uz
malo jače posljednje piće nakon naporna dana.
— Je li?
— Neki čovječuljak koji te gonio ukrug igrališta. Ja
bih rekla daje to neki razljućeni muž. Imao je brkove, ako
ih Tom nije izmislio.
Polako se Magnus ipak prisjetio.
— A da, tako je. Neki prastari, dosadan Englez,
stalno me gnjavio da doñem vidjeti njegovu vilu. Prodao
bije. Prava napast, stvarno.
— A govorio je njemački — rekao je Tom sljedeće
jutro za doručkom, kad je Magnus izašao na šetnju.
— Tko?
— Tatin mršavi prijatelj. Čovjek koji je tati prišao
na kriketu. I tata je njemu odgovorio na njemačkom. Zašto
je onda rekao daje čovjek neki prastari Englez.
Mary je skočila na njega. Godinama je nije tako
razljutio.
— Ako te zanima o čemu mi pričamo, onda izvoli
ući i slušati a ne se šunjati oko vrata kao špija!
A onda se posramila i igrala s njim tenis do polaska
broda. Na brodu je Tomu bilo zlo kao psu, a kad su stigli u
Pirej, imao je već visoku temperaturu i njezin je osjećaj
krivice bio bezgraničan. U atenskoj bolnici liječnik Grk je
postavio dijagnozu alergije na rakove, stoje bilo potpuno
besmisleno budući da Tom mrzi rakove i ne bi ih ni
taknuo; lice mu je bilo već naduto kao u hrčka, tako da su
se smjestili u skupe sobe i polegli ga u krevet s vrećicom
leda, Mary mu je čitala avanturističke priče a Magnus ili
slušao ili odlazio u Tomovu sobu da piše. Ali uglavnom je

164
radije slušao, jer od svega mu je u životu najdraže to,
uvijek je govorio, kad vidi da ona zna pružiti utjehu
njihovu djetetu. Vjerovala mu je.
— I uopće nije izlazio? — upita Brotherhood.
— Ispočetka nije. Nije htio.
— A telefonirao?
— U ambasadu. Da se javi. Da bi ti znao gdje je.
— To ti je on rekao? — upita Brotherhood.
— Jest.
— Ali vi niste bili uz njega dok je razgovarao? —
reče Nigel.
— Nisam.
— Niti ga čuli kroz zid? — opet Nigel.
— Nisam.
— Znate li s kirnje razgovarao? — još jednom Nigel.
— Ne.
Sa svog je stalnog mjesta u krevetu Nigel samo
podigao pogled prema Brotherhoodu.
— Ali tebi je valjda zaista telefonirao, Jack — rekao
je s povjerenjem. — Bar s nekoliko riječi izdaleka, samo da
se javi svom dragom starom šefu? To je praktički
obavezno, nije li? Da vidimo kako stoji s mojim terencima
— »Što ima novo s mojim starim drugarom, znaš na koga
mislim?«
Nigel je jedan od novih neprofesionalaca, sjetila se
Mary Magnusova objašnjenja. Jedan od idiota koji su
dovedeni da bi opću atmosferu doveli u sklad s novim
duhom realizma u Whitehallu. Ako sam ikad u životu čuo
kontradikciju in adjecto, to je to, rekao je tada Magnus.
— Nijednom — odgovorio je Brotherhood. — Samo
mi je poslao seriju glupih razglednica na kojima bi pisalo
»Hvala Bogu što nisi ovdje« i najnovija adresa.
— Kad je počeo izlaziti? — upita Nigel.

165
 — Kad je Tomu pala temperatura — odgovorila je
Mary.
— Nakon tjedan dana? — nutkao je Nigel. — Dva
tjedna?
— Manje — rekla je Mary.
— Opisi — reče Brotherhood.
Bila je večer, najvjerojatnije negdje četvrti dan.
Tomovo je lice opet postalo normalno, pa je Magnus
predložio Mary da ode u kupovinu a on će pripaziti na
Toma, neka i ona malo predahne. Ali Mary se baš nije dalo
samoj lunjati atenskim ulicama tako da je van izašao ipak
Magnus; Mary će ujutro u neki muzej. Vratio se oko
ponoći, i očito vrlo zadovoljan ispričao daje otkrio divnu
turističku agenciju koju vodi neki stari Grk, u podrumu
odmah preko puta »Hiltona«, čovjek je strahovito kulturan,
i pričao kako su zajedno pili ouzo i rješavali probleme
univerzuma. Starac izmeñu ostalog iznajmljuje i vile po
otocima i rekao mu je da se nada da će za jedno tjedan
dana imati jednu slobodnu, taman će im Atena dotle
dojaditi.
— Mislila sam da otoci više ne dolaze u obzir —
rekla je Mary.
Za trenutak se činilo da je Magnus zaista zaboravio
što je bio razlog odlaska s Krfa. Glupavo se nasmijao i
rekao nešto u stilu — nije svaki otok isti. Nakon toga, kao
da je izgubila račun o danima. Prešli su u manji hotel;
Magnus je pisao i pisao, navečer izlazio, a kad je Tom
sasvim ozdravio, odveo ga je na plivanje. Mary je skicirala
na Akropoli i vodila Toma u nekoliko muzeja, ali njemu je
plivanje bilo draže. U meñuvremenu su čekali da stari Grk
izañe s nekim prijedlogom. Brotherhood ju je ovdje opet
prekinuo.
— To njegovo pisanje. Koliko ti je zapravo o tome
pričao?

166
 — Htio je da to ostane tajnom. Bilješke i notice.
Samo mi je to davao.
— Kao i s agentima. Ista stvar — usporedio je
umjesto nje Brotherhood.
— Nije mi htio davati previše, čuvao me za trenutak
kad će mi zaista imati što pokazati. Nije želio da mu se
dogodi da sve potroši unaprijed riječima.
Bili su to mirni dani i, kako ih se Mary sada
prisjećala, nekako neobično pritajeni, dok jedne noći
Magnus nije nestao. Izašao je nakon večere, rekao da ide
vidjeti stoje sa starcem. Nije se vratio do jutra, a oko ručka
je Mary već bila u stravi. Znala je da bi trebalo telefonirati
ambasadi. S druge strane, nije htjela bez potrebe dizati
paniku ili uraditi bilo što čime će Magnusu natovariti
probleme.
Još se jednom Brotherhood umiješao.
— Kakve probleme?
— Pa da ispadne da se opija ili nešto slično. Ne bi
baš lijepo izgledalo u osobnom dosjeu. Pogotovo tada, kad
se nadao napredovanju u službi.
— Je li i prije tako nestajao?
— Apsolutno nikad. On i Grant bi se ponekad
napili, ali dalje od toga nikad nije išao.
Nigel naglo podiže glavu.
— Ali kako to daje očekivao unapreñenje? Tko mu
je o tome išta rekao?
— Ja — odgovori Brotherhood bez trunka
pokajanja. — Mislio sam, toliko smo ga na vozali da ga je
zaslužio.
Nigel je napravio kratku zabilješku u svojoj knjižici
i pritom se okrutno smiješio. Mary nastavi.
Dakle, pričekala je do večeri a onda uzela Toma za
ruku i otišla do »Hiltona«, gdje su zajednički pretražili sve
kuće preko puta i naposljetku pronašli kulturnog starog

167
Grka i njegov podrum, sve onako kako je Magnus opisao.
Ali Grk nije vidio Magnusa već tjedan dana, a Mary neće
ostati na kavi, hvala. Kad su se vratili u tavernu, našli su
Magnusa, s dvodnevnom bradom i u odjeći u kojoj je i
nestao; sjedio je u dvorištu i jeo slaninu s jajima, pijan. Ne
glupo i ružno pijan, njemu se to nikad nije dogañalo. Ni
ljutito pijan, ni cmizdrav, ni agresivan, a najmanje
indiskretan, jer piće bi samo još utvrdilo njegove bedeme.
Pristojno pijan, dakle, i blagonaklon prema pogreškama
kao i uvijek, sa savršeno čvrstom izlikom, osim samo jedne
i za njega iznimne pogreške.
— Društvo, ispričavam se. Malo sam se udesio s
Dimitrijem. Ta svinja me opila dok nisam pao pod stol.
Tome, zdravo.
— Zdravo — rekao je Tom.
— Tko je Dimitri?
— Ma znaš tko je Dimitri. Onaj stari Grk s
putničkom agencijom preko puta »Hiltona«.
— Kulturni.
— E baš taj.
— Sinoć?
— Koliko seja sjećam, stara moja, bilo je to sinoć.
— Dimitri te nije vidio od prošlog ponedjeljka. Tako
nam je bar rekao, nema ni pun sat.
Magnus je nakratko razmislio. Tom je našao
primjerak novina Athens News, stajao uz susjedni stol i
napeto proučavao stranicu s kinematografima.
— Provjeravala si me, Mabs. To se ne radi.
— Nisam te provjeravala nego sam te tražila!
— Ne radi mi scene, djevojko. Molim te. Drugi ljudi
ovdje večeraju, vidiš.
— Ne radim ja scenu. Nego ti. Nisam ja nestala na
dva dana i vratila se s laži. Tom, idi u svoju sobu, dušo. Ja
dolazim začas.

168
 Tom je otišao, smijući se široko i veselo, da pokaže
da ništa nije čuo. Magnus je dugo otpijao kavu. Onda je
uhvatio Mary za ruku i poljubio je, i lagano je posjeo na
stolicu do sebe.
— Mabs, što ti je draže? Da ti kažem da sam
naganjao neku kurvu ili da imam problema s terencem?
— Zašto mi jednostavno ne kažeš istinu.
Taj ga je prijedlog razgalio. Nije reagirao ni okrutno
ni cinično. Naprosto ga je primio onim blagonaklonim
strpljenjem s kakvim bi recimo popratio Toma kad bi mu
uletio sa svojim najnovijim rješenjem da se stane na kraj
siromaštvu u svijetu ili utrci u naoružanju.
— Znaš što? — Još joj je jednom poljubio ruku i
prislonio je uz obraz. — U životu ništa ne nestaje. —
Iznenadila se kad je kroz dvodnevnu bradu osjetila na
njegovu licu nešto vlažno.
— Stojim ja tako na Ustavnom trgu, dobro? Izlazim
baš iz bara »Grande Bretagne«. Bavim se svojim mislima. I
što se dogaña? Uletim ravno u zagrljaj jednom češkom
terencu koji je nekad bio u mojoj ekipi. Opak tip, veliki
lažac, samo nam je stvarao probleme. I on mi drži ruku,
evo ovako. »Pukovnik Manchester! Pukovnik Manchester! «
Prijeti da će pozvati policiju, odati da sam britanski špijun
ako mu ne dam novaca. Kaže da sam mu ja ostao jedini
prijatelj na svijetu. »Doñi i pij sa mnom, pukovniče
Manchester. Kao nekad.« I ja sam to učinio. Pio s njim i
opio ga daje pao pod stol. Onda sam mu pobjegao. Bojim
se meñutim da sam pritom i ja malo stradao. Sve to ide u
rok službe. Idemo u krevet.
Tako su i učinili. Idu u krevet i vode ljubav.
Očajnička strast ljudi koji se ne poznaju, dok iza susjednih
vrata Tom čita avanturističke priče. Dva dana kasnije,
odlaze na Idru, ali na Idri je prevelika gužva, previše
zlokobna znamenja, odjednom nemaju ovdje što tražiti

169
nego moraju na Spetsai, u ovo doba godine neće biti
problema. Tom pita može li s njima doći i Becky, Magnus
kaže ne, apsolutno ne dolazi u obzir jer onda će doći svi za
njom a on zaista nema namjeru trpiti da mu Ledereri sjede
na glavi dok se trudi da nešto napiše. Inače, osim što se
tiče pića, Magnus nikada nije bio pažljiviji i ljubazniji.
Stala je. Kao da je u pola posla prestala slikati i
poželjela da se odmakne korak unatrag. Da provjeri kako
joj ide. Otpila je malo viskija, zapalila cigaretu.
— Kriste — tiho je rekao Brotherhood. I ništa više.
Na jednom od svojih nedoraslih prstića, Nigel je našao
krpicu mrtve kožice i sad ju je brižljivo skidao.

***

Opet Lezbos, opet jedna zora, ali isti grčki krevet i

isti se Plomari opet budi, premda Mary boga moli da se
vrati u san, da zvukovi utihnu i sunce padne iza krovova
iznad kojih je već izašlo zato što je ponedjeljak, i jučer se
Tom vratio u školu. Dokaz Mary krije pod jastukom, gdje
mu je obećala da će čuvati komadić zečje kože koji joj je
dao za svaku sigurnost — ako joj zatreba da bude
odlučnija — gdje čuva i strašnu uspomenu na njegove
posljednje riječi prije polaska. Mary i Magnus su ga odvezli
na aerodrom, izvagali i čekirali za još jedan odlazak. Tom i
Mary stoje i premještaju se, ne mogu se ni dirnuti, čekaju
da oglase let, a Magnus je za barom, kupuje Tomu vrećicu
pistacija za put i jedan ouzo za sebe kad je već tu. Mary je
već šest puta provjerila i uvjerila se da Tom ima i pasoš i
novac i pismo medicinskoj sestri o alergiji, i pismo baki
koje će joj predati istog časa kad te dočeka na londonskom
aerodromu, dušo, to nikako nemoj zaboraviti. Ali Tom je
rastreseniji nego obično; osvrće se prema glavnom ulazu,
promatra ljude koji prolaze kroz pomična vrata, a na licu

170
mu je nešto očajničko" nešto toliko očajnički da Mary
zaista već pomišlja na to da će možda u jednom času samo
skočiti i nestati kroz ta vrata.
— Mamili? — ponekad, kad je ovako izgubljen, još
je zove tim djetinjastim imenom.
— Da, dušo.
— Mamili, oni su ovdje.
— Tko?
— Ona dva kampera iz Plomarija. Sjede na motoru
na parkiralištu i gledaju tatu.
— E stvarno, dušo, molim te da sada s tim
prestaneš — odlučno odgovara Mary, odlučna da otjera te
sjenke, jednom za svagda. — Naprosto prestani s tim.
— Da, ali ja sam ih prepoznao, razumiješ. Jutros
mi je sve postalo jasno. Sjetio sam se. Oni su vozili onaj
auto oko igrališta za kriket na Krfu, dok ga je tatin prijatelj
nagovarao da se provozaju.
Na trenutak, premda je Mary bar već deset puta
prošla kroz ovu istu bolnu proceduru, jedino što želi jest
da vrisne: — Ne idi, nemoj ići — baš me briga za tvoju
prokletu školu — ostani sa mnom!
Ali umjesto toga, naša budala mu maše preko
ograde i suze čuva za povratak, kad je Magnus apsolutno
nježan prema njoj, kao i uvijek. I sada je to sljedeće jutro,
Tom upravo u ovom času stiže u školu, Mary zuri u
zatvorske rešetke trulih škura Kyria Ratine dok nebo
bezobzirno bijeli kroz pukotine i ona se trudi da ne čuje
cvilež slavina ispod nje i šum vode koja pada na kamene
ploče, dok Magnus slavi svoj jutarnji tuš.
— Huhuu! Kriste! Djevojko, jesi li mi budna? Ovdje
je ledeno da se i majmun smrzne, vjeruj mi!
Da ti vjerujem, ponavlja ona u sebi i uvlači se
dublje pod pokrivače. Tek ju je ovdje prvi put nakon
petnaest godina nazvao djevojkom. A sada je djevojka od

171
jutra do sutra, kao da je odjedanput postao svjestan
njezina spola. Od njega ga dijeli samo komad daščanog
poda, i da se usudi pogledati preko ruba kreveta, vidjela bi
golo tijelo neznanca kroz rupe izmeñu dasaka. Budući da
nije dobio odgovora, Pym počinje pjevati jedinu pjesmu
Gilberta i Sullivana koju zna, pljuskajući vodu.
— Ujutro se rano budimo, vatru da zapalimo...
Kako mi ide? — pita kad je otpjevao sve što zna.
U nekom drugom životu, Mary je bio glas da se
dobro razumije u muziku. U Plushu je predvodila sasvim
pristojni zbor madrigalista. Kad je odrañivala svoju turu u
središnjoj upravi, pjevala je solo u zboru Firme. To je samo
zato što ti nikad nitko nije puštao ploče, govorila mu je,
stoje bilo samo prikriveno spočitavanje njegovoj prvoj ženi
Belindi. Jednom ćeš i pjevati jednako lijepo kao što
govoriš, dragi.
Hrabro je udahnula.
— Bolje od Carusa! — viče.
Budući daje komunikacija uspostavljena, Magnus
se može vratiti tuširanju.
— Išlo mi je dobro, Mabs. Zaista dobro. Sedam
stranica neustrašivog teksta. Prva ruka, ali dobro.
— Odlično.
Počeo se brijati. Čuje kako je ispraznio kotlić u
plastični lavor za pranje. Oštrice za Ćontour, misli ona: o
Bože, zaboravila sam mu kupiti uloške za Contour. Cijelim
putem do aerodroma i natrag znala je da je nešto
zaboravila, jer ovih dana su za nju malene stvari jednako
strašne kao i velike. Zato ću kupiti sir za ručak. Kupit ću i
kruh da imaš uz sir. Zatvara oči i još jednom duboko
uzima dah.
— Jesi li spavao? — pita.
— Kao mrtvac. Nisi vidjela.

172
 Da, vidjela sam. Vidjela sam kako se u dva u noći
iskradaš iz kreveta i šuljaš niz stepenice u radnu sobu.
Kako si hodao i hodao i prestao hodati. Čula sam kako je
zastenjala stolica kad si sjeo i sitnu škripu tvog tankog
flomastera kad si počeo pisati. Kome? I kao tko? Koji od
tebe?
Treštanje muzike nadglasalo je zvuke njegova
brijanja. Upalio je svoj praktičan mali tranzistor za emisiju
vijesti BBC-a. Magnus zna računati vrijeme točno u
minutu, i danju i noću. Ako i pogleda na sat, pogleda samo
zato da potvrdi točnu satnicu koju drži u glavi. Ona tupo
sluša deklamiranje dogañaja koje nitko ne može spriječiti.
Jedna je bomba eksplodirala u Bejrutu. U El Salvadoruje
izbrisan čitav grad. Funta je pala. Ili porasla. Rusi su se
povukli sa sljedeće Olimpijade ili su napokon pristali.
Magnus prati politiku poput kockara koji ima suviše
pameti da bi se kockao. Buka ravnomjerno postaje sve
glasnija dok Magnus nosi radio gore, pljaf pljaf, gol, samo
u sandalama. Naginje se nad nju i ona osjeća miris njegove
paste za brijanje i kratkih grčkih cigareta koje je počeo
pušiti dok piše.
— Još ti se spava?
— Malo.
— Kako je naš Štakor?
Mary se već neko vrijeme brine za
poluiskasapljenog štakora kojeg je našla u vrtu. Leži u
pletenoj kutiji u Tomovoj sobi.
— Nisam pogledala — kaže.
Ljubi je blizu uha, to je zaglušna eksplozija, i
počinje joj milovati dojku, to je znak da ga prihvati, ali ona
procijedi samo — Kasnije — i okreće se na drugu stranu.
Čuje ga kako šljapka do ormara, čuje kako se stara vrata
opiru pritisku i napokon s tres kom otvaraju. Ako izvadi
kratke hlačice, ide u šetnju. Ako izvadi traperice, ide u

173
grad da pije s potučenima. Pukovniče, zovite me sada
Parkie-Parker, ovo je moj grčki dečkić a ovo moj pas, visi s
uzice kao lonac za čaj. Elsie i Ethel, umirovljene učiteljice i
lezbijke iz Liverpoola. Jock, prezime nije važno, imam
trgovinicu u Dundeeu. Magnus izvlači majicu i oblači je.
Čuje kako zakapča dugmad na kratkim hlačicama.
— Kamo ćeš? — pita ga.
— U šetnju.
— Čekaj me. Idem s tobom. Da mi pričaš.
Tko se to odjednom javlja u njoj — tko je ta zrela,
praktična, precizna žena?
Magnus je iznenañen isto kao i ona:
— O čemu da ti pričam, za boga miloga?
— O tome što te muči, dragi. Ništa mi meće
smetati. Samo mi reci, pa što god bilo posrijedi, da više ne
moram...
— Sto da ne moraš?
— Samo gutati i šutjeti. Okreni se.
— Glupost. Sve je u najboljem redu. Samo smo
oboje malo prazni kad nema Toma. — Prilazi joj još
jednom, poliježeje najastuke, lagano, kao daje invalid. —
Samo ti još malo odspavaj i zaboravit ćeš, a ja ću se
prošetati. Vidimo se u taverni oko tri.
Magnus jedini na svijetu može tako tiho zatvoriti
vrata Kyrie Ka ti ne.
Odjednom se Mary osjeća jakom. Njegov ju je
odlazak oslobodio svega. Diše. Odlazi do sjevernog prozora,
sve je kako je isplanirano. Radila je to već i prije, i sada se
prisjeća kako joj je dobro išlo, često bolje nego mnogim
muškarcima. U Berlinu, kad bi Jacku zatrebala još jedna
djevojka, Mary je čuvala stražu, izvlačila ključeve od
suzdržanih gazdarica, vraćala ukradene dokumente u
opasne pisaće stolove, odvodila preplašene terence na
sigurno mjesto. Razumijem se u igru i bolje nego što sam

174
mislila, pomisli sada. Jack je uvijek hvalio moju sabranost
i oštro oko. S prozora vidi novoasfaltiranu cestu što vijuga
prema brdima. Ponekad odlazi tim putem, ali danas ne.
Otvara prozor, naginje se kao da uživa u ovom mjestu i
lijepom jutru. Ona vještica Katina je jutros rano pomuzla
koze; to znači da je otišla na tržnicu. Samo je jedan i hitar
pogled Mary dopustila sebi prema sasušenom koritu rijeke
gdje, u sjeni kamenog mostića, ista ona dva mladića i dalje
popravljaju nešto na svom motociklu njemačke
registracije. Da su se ovako pojavili oko njezine kuće u
Beču, Mary bi istog časa nazvala Magnusa, i u ambasadu
ako treba. — Anñeli danas nisko lete — rekla bi. I Magnus
bi učinio sve stoje potrebno: dojavio diplomatskoj patroli,
poslao svoje ljude da provjere. Ali sada, u svojim
razdvojenim životima, kao da su se dogovorili da anñele, i
kad su sumnjivi, uopće ne treba spominjati.
Njegova je radna soba u prizemlju. Ne zaključava
pred njom vrata, ali postoji meñu njima etički sporazum
da ona ne ulazi osim kad je on pozove. Žaluzine su
spuštene, ali na gornjim prozorima ih nema i oni
propuštaju dovoljno svjetla da vidi koliko joj je potrebno.
Koračaj glasno, kaže sama sebi, prisjetivši se obuke. Ako
već moraš proizvesti buku, učini to odlučno. Soba je
oskudno namještena, Magnus voli tako. Stol, stolica, uzak
krevet na koji se baca izmeñu napada kreativnog
ispisivanja matrice. Odmiče stolicu od stola, i boca votke
otklizne preko poda. Stol je prekriven knjigama i papirima
ali ona ne dira ništa. Njegov stari primjerak
Simplicissimusa uvezan u kožu zauzima, kao i uvijek,
počasno mjesto. Njegova maskota. Njegovo ne znam što.
Mary to doživljava kao stalnu uvredu, to što joj ne dopušta
da knjigu ponovno uveze. Sviña mi se ovakva kakva jest,
tvrdoglavo joj brani. Takva mi je darovana. Od neke žene,
nema sumnje. »Za sir Magnusa, koji mi nikada neće biti

175
neprijatelj« tako glasi posveta na njemačkom. Prokleta bila
ta ženetina. I njihovi slatki nadimci.
Brotherhood je ovdje opet prekida.
— Gdje je sada ta knjiga?
Teško, i s malo otpora, Mary se vraća u vrijeme
sadašnje.
Brotherhood inzistira na pitanju.
— Nije u pisaćem stolu dolje. Nisam je vidio ni u
dnevnoj sobi. Nije ni u vašoj spavaćoj sobi ni u Tomovoj
sobi. Gdje je knjiga?
— Rekla sam ti — kaže ona. — Svuda je nosi sa
sobom.
— Nisi rekla, ali hvala — odvraća Brotherhood.
Obukla je par pamučnih rukavica, da ne bi ostalo masnih i
vlažnih tragova. Sigurno je smislio neki sistem. To on radi
instinktivno. Na podu leži stari kovčeg za spise, otvoren
širom, ali ona ga ni ne dodiruje. Posvuda ima knjiga da
pritisnu kupove papira, i kao da su razbacane slučajno.
Čita naslov. Naslov je na njemačkom: Sloboda i savjest,
autora za kojega nikad nije čula. Pokraj toga, primjerak
Dobrog vojnika Maddoxa
Forda, knjiga koju Magnus ovih dana čita bez
prestanka, to mu je postala Biblija. Do te knjige, stari
album fotografija. Nježno podiže nepoznate korice i ne
pomičući album okreće nekoliko stranica. Magnus, u dobi
od osam godina, u punoj nogometnoj opremi, slika cijele
momčadi. Magnus, u dobi od pet godina, negdje u
planinama, drži sanjke. Magnus u Tomovim godinama, već
ima taj svoj pretjerano revan osmijeh, kao da te poziva ali
ne očekuje da prihvatiš poziv. Magnus na medenom
mjesecu s Belindom, nijedno ni drugo kao da nemaju više
od dvanaest godina. Nikad još nije vidjela te fotografije.
Pustivši da korice padnu na mjesto, Mary se odmiče za
korak i promatra aranžman mrtve prirode na stolu. Pritom

176
joj postaje jasno kakav je sistem primijenio. Svaka od tri
knjige koje kao da slučajno leže preko papira, zapravo je
namještena s obzirom na odreñenu točku na nožicama za
papir koje su u sredini. Mary odlazi u kuhinju, uzima
stolnjak, vraća se i polaže ga na pod pokraj stola, zatim
mjeri razdaljine izmeñu svakog predmeta na stolu, sve u
rukavici. I nježno, kao da skida zavoje s teških rana, reda
ih po istom obrascu na stolnjak. Papiri na stolu sada su
dostupni i izloženi njezinoj inspekciji. Nije računala na
toliko prašine. Samo time što je prešla preko poda, podigla
je oblake prašine. Ja sam pljačkaš grobova, misli, dok je
prašina žari u grlu. Zuri u snop ispisanih papira.
Najgornja je stranica sva tamna od križanja. Podiže snop,
sve ostalo ostavlja na mjestu, odnosi ga do uskog kreveta,
sjeda. U Plushu, kad je bila djevojčica, to su zvali
osmatračnicom i igrali je za svaku Novu godinu, kao i
pantomime i filmova. Na obuci, kad je već bila ono što se
zove odraslom osobom, to su zvali opservacijom i igrali se
oko usnulih zaselaka Dedhama, Manningtreea i Bergholta:
tko je ovog tjedna obojio kućna vrata, cijepio ruže, kupio
nov auto; koliko je boca mlijeka bilo pred kućom broj
osamnaest? Ali uvijek i svugdje, Mary u toj igri nitko nije
bio ravan: obdarena je prokletstvom fotografske memorije,
iz koje se gubi vrlo malo.
Komadići romana, rekla je Brotherhoodu, sve sami
počeci.
Desetak stranica na kojima piše Prvo poglavlje,
neke prekucane a druge ispisane rukom, sve crne od
ispravaka. Uglavnom se pripovijeda o djetinjstvu siročeta
koje se zove Ben.
Črčkanje. Crtež ruke ispružene da ukrade. Ženski
spolni organ.
Bilješke samome sebi, sve optužujuće
»sentimentalno sranje« — »ili sve ispočetka ili odustani« —

177
»ti si umakao prokletstvu koje prelazi s čovjeka na dijete«
— »jednog će nas dana Wentworth sve zaskočiti«.
Ružičasti fascikl na kojem piše Ulomci. Ben se
predaje vlastima. Ben otkriva da postoji i druga, prava
tajna služba i priključuje joj se prvom prilikom. Plavi
fascikl na kojem piše Završne scene, a više ih je u obliku
pisma nekome po imenu Poppy, to drago i prokleto ime
Poppy. List kartonskog papira ukradenog iz njezina bloka
za crtanje, na kojem je Magnus nacrtao i povezao niz
prozorčića u kojima je sažetak ideja, nešto kao plan
razmišljanja, točno onako kako u školi uče Toma da se
priprema za pisanje eseja. Natuknica: »Ako se sve u Prirodi
užasava vakuuma, što vakuum misli o prirodi?« Druga
natuknica: »Dvostrukost je kad zadovoljiš jednu osobu na
račun druge«. Još jedna natuknica: »Mi smo patrioti zato
što se bojimo kozmopolitskog, kozmopoliti zato što se
bojimo biti patrioti.«
Na vratima se čulo kucanje, ali Brotherhood je
odmahnuo glavom prema Georgie, što je značilo da se ne
obazire.
— Nije to bilo pravo pisanje — rekla je Mary. — Sve
razbacano i u komadićima. Teče pa naglo prestane. Kao da
bi bilo previše bolno da nastavi.
Brotherhooda zaista nije zanimalo koga boli i što
boli.
— Još — rekao je. — Još pričaj. Brže.
— Sir, ja sam — javio se Fergus kroz vrata. —
Hitna poruka. Vrlo hitna.
— Rekao sam da čekate — naredi Brotherhood.
— »Svi se sistemi u Benovu životu slamaju« —
nastavljala je Mary. — »Čitavog života on izmišlja razne
verzije sebe koje nisu istinite. Sada kad istina sama dolazi
po njega, on bježi. Na vratima ga čeka njegov Wentworth. «

178
 — Dalje — rekao je Brotherhood nadnoseći se
golem nad nju.
— »Rick me stvorio a Rick je na pragu smrti. Što će
biti kad Rick ispusti iz ruke svoj kraj konopca?«
— Nastavi.
— Citat iz Evanñelja Svetog Luke. Premda ga u
životu nisam vidjela daje otvorio Bibliju. »Onaj tko je vjeran
i u sasvim malome, vjeran je i u velikome.«
— I?
— »Tko je nevjeran u malome, nevjeran je takoñer i
u velikome.« Satima je crtkarao oko rubova stranice. U
raznim bojama tinte.
— I?
— »Wentworth je Rickova Nemesis. Poppy je moja. I
on i ja provodimo cijeli život u pokušaju da ispravimo ono
što smo im učinili.«
— I još dalje?
— »Sada me gone svi. Firma, Amerikanci, ti. Čak i
sirota Mary, a ona uopće ne zna da postojiš.«
— Tko je taj ti, tko je ti u ovoj pjesmi?
— »Poppy. Moja sudbina. Najdraži Poppy, najbolji
od najboljih, prijatelju, opozovi svoje krvoločne pse s mojeg
praga.«
— Poppy. Makovi. Ono cvijeće koje smo našli —
našao je liniju Brotherhood, i Odmakavši Georgiev
mikrofon, kleknuo pokraj nje. — Ono cvijeće u dimnjaku.
Ali sada samo jedan cvijet. Samo jedan Poppy.
— Da.
— A Wentworth, to je ime mjesta. Sunčani
Wentworth, u blagom Surreyu?
— Da.
— Poznaješ li nekoga s tim imenom?
— Ne.
-A Poppy?

179
 — Ne. Dalje.
— Naglo je prešao na poglavlje osmo — nastavila je.
Od dva do sedam ništa, i onda poglavlje osmo, ispisano
rukom i bez ijedne prekrižene riječi. Naslov: Stari dugovi, a
ona poglavlja jedan nisu imala naslova. Opisuje se dan
kad se Ben pobunio protiv svih obećanja. Napušta se
pripovijedanje u trećem i prelazi na prvo lice, gdje i ostaje,
dok je u poglavljima jedan sve bilo »on« i »Ben«. Vjerovnici
lupaju na vrata, Wentworth navaljuje, ali
Bena to više ne zanima. Zgurio sam se i uvukao
ramena, pojurio na njih, udaram, mašem i mlataram, oni
me udaraju u lice. Ali i tako bez lica ja napokon činim ono
stoje trebalo učiniti prije trideset i pet godina, Jacku i
Ricku i svim majkama i očevima, jer su mi zdipili život s
tanjura dok sam ja bez riječi gledao. Poppy, Jack, svi vi, vi
koji ste me natjerali da cijeli život... da cijeli život... cijeli
život...
Stala je. Željezna su kliješta ščepala i usisala njezin
dah. Vrata se otvoriše, Fergus upadne unutra, disciplinski
prekršaj za koji će zasigurno biti kažnjen. Nigel je samo
gledao u njega bez osobita izraza. Georgie je zakolutala
očima, pokazala prstom vrata i usnama oblikovala poruku,
van, izañi, ali Fergus je odlučio da ne napušta teško
osvojen teren.
— Cijeli život, što? — Brotherhood joj je urlao u
uho. Saptala je. Vrištala. Borila se s riječju u ustima,
miješala je i pritiskala, gurala, ništa nije izlazilo.
Brotherhood ju je drmao, najprije lagano, onda grublje,
onda zaista grubo.
— »Lažem i varam« — rekla je. — »Izdajemo da
bismo ostali vjerni. Izdaja, to je kao izmišljanje kad
stvarnost nije dovoljno dobra.« To je napisao. Izdaja kao
nada i nadoknada. Kao osvajanje neke ljepše zemlje. Izdaja
kao ljubav. Kao počast našim nedoživljenim životima.

180
Jedan za drugim, ti mračni i teški aforizmi o izdaji. Izdaja
kao bijeg. Kao konstruktivan čin. Kao izbor ideala. Kao
poštovanje. Kao avantura duše. Izdaja kao putovanje: kako
ćemo otkriti nova mjesta ako nikad ne napustimo dom? »Ti
si moja obećana zemlja, Poppy. Ti mojim lažima daješ
smisao.«
I to je baš fraza na kojoj je stala u čitanju,
objašnjavala je sada — ta istina da je Poppy obećana
zemlja — kad se okrenula i na otvorenim vratima radne
sobe ugledala Magnusa, u kratkim hlačicama, s velikom
modrom omotnicom u jednoj ruci i telegramom u drugoj,
kako se smije široko i veselo, kao svima najsimpatičniji
dječak u svakoj od svojih škola.
— Netko je drugi tada bio u njemu — rekla je Mary,
iznenadivši i samu sebe. — To nije bio on.
— Kog vraga to ima značiti? Upravo si mi rekla daje
na vratima stajao Magnus. Sto to ima značiti?
Nije znala ni ona.
— Nešto što mu se dogodilo kad je bio još vrlo
malen. Netko je stajao na vratima i gledao ga. I sad je to
nekako on radio meni. Vidjela sam mu na licu to
prepoznavanje situacije.
— Ali stoje rekao? — pokušao je pomoći Nigel.
Znala je izabrati glas da bude kao Magnusov, ili možda
samo izraz lica. Prazan i neproziran. Neumorno pristojan:
— No zdravo, mila moja. Živo nas zanima veliki roman, što
li? Nije baš kao Jane Austen, bojim se, ali ako se
potrudim, moglo bi još biti nešto od mene.
Na podu je bio prostrt stolnjak, po njemu knjige i
pola papira iz sobe. Ali osmijeh mu je bio pobjedonosan i
pun olakšanja kad joj je pružio telegram. Prihvatila ga je iz
njegovih ruku i otišla do prozora da ga pročita. Ili bar da
mu odvrati pažnju od pisaćeg stola.

181
 — Telegram je bio od tebe, Jack — reče — potpisan
tvojim radnim imenom Victor. Adresiran na Pyma, kod
obitelji Pembroke. Smjesta se vrati, pisao si. Sve je
oprošteno. Komitet se ponovno sastaje u Beču,
ponedjeljak, 10 sati. Victor.
Bez imalo žurbe, Brotherhood se naposljetku
okrenuo Fergusu.
— Kog vraga si htio? — rekao je.
Fergus je počeo govoriti onako kako brza Tom kad
je suviše dugo morao držati nešto za sebe i čekati da mu
odrasli dopuste govoriti.
— Hitna poruka od dežurnog službenika u
ambasadi, gospodine — prasnuo je. -Javio se šifrom.
Upravo sam je dešifrirao. Iz sefa stanice je nestala
samozapaljiva diplomatska torba.
Nigel je na repertoaru imao jednu zgodnu malu
gestu, kojoj je svrha bila da unese malo olakšanja u
napetu atmosferu. Podigao je svoje voljene ručice i prstića
ispruženih valjda prema nebu, zamahao nježno kao da bi
osušio lak na noktima. A Brotherhood, koji je još klečao uz
Mary, kao daje odjednom potonuo u letargiju. Ustao je vrlo
polako, zatim vrlo polako dlanom prešao preko usana, kao
da ga smeta neki neugodan okus na vrhu jezika.
— Kad je nestala?
— Ne znam, gospodine. Nije potpisan izlazak. Cijeli
sat je već traže. Nigdje je ne mogu naći. Ništa drugo ne
znaju. Uz torbu ide i kartica s ovlaštenjem diplomatskom
kuriru. I to je nestalo.
Mary još nije shvatila. Nešto ne valja u
sinhronizaciji stvari, mislila je. Tko je to na vratima,
Fergus ili Magnus? Jack je zanijemio. Jack koji kao od šale
ispaljuje salve pitanja ostao je bez municije.
— Dežurni u političkom odjelu kaže da se gospodin
Pym javio u ambasadu u utorak rano ujutro, na putu za

182
aerodrom. Stražar nije znao da bi to morao reći, nije ni
zapisao u knjigu ulazaka i izlazaka. Cijela je priča trajala
kratko: idi gore, vrati se, moje saučešće zbog oca,
gospodine. Ali kad se vraćao odozgo, nosio je tu tešku crnu
torbu.
— I dežurnom nije palo napamet da ga pita?
— Pa nije, kako bi? Otac mu je umro, žurilo mu
se...
— Je li još štogod nestalo?
— Ne, gospodine, samo ta torba, barem zasad. I
kartica, kao što sam rekao.
— Kamo ćeš? — pitala je Mary.
Nigel je bio na nogama, popravljao revere na kaputi
-ću, a Brotherhood utrpavao stvari u džep kaputa, za neko
svoje dugo putovanje. Svoje žute cigarete. Svoje nalivpero i
bilježnicu. Svoj stari njemački upaljač.
— Kakva je to torba? — pitala je Mary, blizu
panike. — Kamo ste pošli? Čujete me! Sjednite!
Naposljetku se Brotherhood sjetio daje i ona ovdje, i
milostivo spustio pogled do nje.
— Naravno da ne znaš — rekao je. — Jasno da ne
znaš. Ti si došla samo do šestog razreda, nisi se popela
dovoljno visoko da bi saznala i za takve stvari. —
Objašnjenje mu je bila mučna dužnost, ali u ime starih
vremena, i to je obavio. — Samozapaljiva torba je upravo
ono što ime kaže. Mali metalni kovčeg. U ovom slučaju,
diplomatska torba, čeličnih ivica. Sav sadržaj se jednim
pokretom može spaliti. U tom kovčegu šef stanice čuva
svoje krunske dragulje.
— I, što je bilo u ovom kovčegu?
Nigel i Brotherhood razmijeniše pogled. Fergusove
su oči sve vrijeme bile razrogočene.
— Što je u torbi? — ponovila je, a pod kožu joj se
počeo uvlačiti neki drugačiji, neuhvatljiviji strah.

183
 — Ah, ništa posebno — odgovorio je Brotherhood.
— Agenti i njihova sjedišta. Svi naši Česi. Nekoliko Poljaka.
Mañar, dva. Otprilike sve što se vodi iz Beča. Ili se bar
vodilo. Tko je Wentworth?
— To si već pitao. Ne znam. Valjda neki grad. Što je
još bilo u tom kovčegu?
— Tako je. Grad.
Izgubila gaje. Jacka. Povukao se. Izgubila ga je kao
ljubavnika, kao prijatelja, kao autoritet. Lice mu je bilo
kao očevo kad mu je priopćila vijest o Samovoj pogibiji.
Sva je ljubav nestala iz njega, i s ljubavlju posljednje što je
imao od vjere.
— Znala si — rekao je mirnim glasom. Već je bio na
pola puta do vrata, nije je više čak ni gledao. — Itekako si
ti to znala, godinama i godinama.
Znali smo svi, mislila je. Ali nije imala srca da mu
to kaže, čak ni interesa.
Kao da je zvono označilo kraj posjeta, i Nigel se
spremao na odlazak.
— Mary, ostavit ću vam Georgie i Fergusa da vam
prave društvo. Dogovorit će s vama kako da se objasni
njihova prisutnost u kući, i sve će vam reći kako da se
ponašate. U svakom času će izvještaj podnositi meni. Od
ovog trenutka ćete to raditi i vi. Samo meni. Jasno? Ako
vam zatreba da ostavite poruku ili što slično, ja sam Nigel,
šef sekretarijata, moja referentica za odnose s javnošću
zove se Marcia. Ni s kim drugim na govorite o ovome, ni u
Firmi ni drugdje. To je, bojim se, službeno nareñenje. Čak
ni Jacku — dodao je, premda je na Jacka najviše i mislio.
— Što je još bilo u kovčegu? — ponovila je.
— Ništa. Baš ništa. Rutinska roba. Ništa se vi
nemojte brinuti.

184
 Prišao joj je blizu i, stekavši pouzdanje iz
Brotherhoodova intimnog odnošenja prema njoj,
nezgrapno joj položio ruku na rame.
— Slušajte. Još nije izvjesno da stvar stoji tako
ružno kako nam se sada čini. Meñutim, prirodno je da
moramo poduzeti stanovite mjere opreza. Moramo se
spremiti i na najgore i stvoriti plan akcije. Premda, Jack
zaista u svemu zna vidjeti mračne stvari. A često su bliže
istini mnogo manje dramatična objašnjenja. Nije Jack
ovdje jedini s ovakvim iskustvima.

6.

Mračna je morska kiša natkrila Pymovu Englesku i

on je njome kročio brižan. Bila je rana večer, pisao je duže
i više nego cijelogjivota ukupno, i sada je bio prazan i
loman i uplašen. Čulo se trubljenje roga — upozorenje za
maglu, jednom kratko, dvaput dugo — sa svjetionika ili
broda. Zastao je pod svjetiljkom i još jednom pogledao na
sat. Ostaje mu još sto i deset minuta, a pedeset i tri je
godine već ostavio za sobom. Podij za orkestar je prazan,
zelenilo kuglaških staza isprano kišom. Na izlozima je još
žuti celofan da ih štiti od sunca, onečišćen muhama.
Krenuo je izvan grada. Kupio je plastičnu pelerinu
za kišu u Blandyevu malom dućanu.
— Oho, dobra vam večer, gospodine Canterbury,
što možemo učiniti za vas? — Pod kapuljačom su kišne
kapi odjekivale oko njega kao na limenu krovu. Pod
pelerinom je nosio što je kupio za gospodičnu Dubber:
slaninu kod gospodina Aitkena, samo zapamtite neka je
reže na brzini pet, jer ako ne pazite, bit će predebelo. I
recite gospodinu Crosseu da su tri rajčice od onih koje
sam prošli tjedan kupila bile trule, ne samo mekane, nego

185
baš trule. I ako mi ne nadoknadi što sam platila, nikad
više neću kupovati kod njega. Pym je doslovce ispunio
njezine upute, premda ne s onoliko žestine koliko je ona
priželjkivala, jer i Crosse i Aitken su potajice već godinama
primali njegovu subvenciju, a gospodični Dubber slali
račune na pola od iznosa koji je zaista potrošila. Kod
Farwaysa, u putničkoj agenciji, dobio je i pojedinosti o
obilasku Italije za osobe treće dobi, polazi se iz Gatwicka
za šest dana. Telefonirat ću roñakinji Melanie u Bognor,
mislio je. Ponudit ću da joj platim put, i gospodična
Dubber jednostavno neće moći odbiti.
Stotinu i šest minuta. Tek ih je četiri prošlo.
Roñakinja Melanie i gospodična Dubber već su
zaboravljene. Meñu bezbroj teških uspomena što su mu
odjekivale u glavi i tražile da ih primi i sasluša, Pym je
ipak izabrao
Washington i balon. Stvarno smo znali razgovarati
u najnevjerojatnijim okolnostima, ali taj put, to je prešlo
svaku granicu. Htio je da se malo vidimo, ja sam odbio
susret. Počeo sam se bojati sve više i tebe sam proglasio
nepoželjnom osobom. Ali ti se nisi dao otpraviti tek tako, to
mi nikad nisi dopustio. Da bi me opustio i zabavio, pustio
si iznad krovova Washingtona minijaturan srebrni balon
na plin. Pola metra u promjeru; takve balone Tom ponekad
dobiva na dar u samoposluživanjima. Dok smo svaki u
svojem automobilu stizali svaki sa svoje strane grada,
rekao si mi, na njemačkom, da djelujem jako glupo kad se
igram Grete Garbo. Preko usklañenih aparata naše ručno
kontrolirane radioveze stoje poput buhe preskakivala s
frekvencije na frekvenciju, i vjerojatno dovodila do ludila
prisluškivače.
Uspinjao se stazom u stijeni, pokraj osvijetljenih
paviljona vrtovima odvojenih od glavne zgrade. Nazvat ću
tog njezina liječnika i zamoliti da joj kaže da joj je potreban

186
odmor i promjena. Ili vikara, njega će poslušati. Ispod
njega, u maglici, sajamska svjetla palače zabave blistala su
poput zrelih i sjajnih bobica. Odmah do njih, prepoznao je
modro-bijeli neon sladoledarnice Softa. Penny, mislio je.
Nikad me više nećeš vidjeti, samo možda sliku u
novinama. Penny je bila u njegovoj tajnoj vojsci ljubavnica,
tako tajnoj da nije ni znala da takva vojska uopće postoji.
Prije pet godina je prodavala pržene ribice i krumpiriće iz
kolica, na promenadi, i bila zaljubljena u frajera koji se
oblačio u kožu i zvao Bili, i tukao je, dok Pym nije ubacio
broj njegovih registarskih tablica u kompjuter i utvrdio da
dragi Bili ima ženu i djecu u Tauntonu. Iskrivljenim je
rukopisom poslao pojedinosti ovdašnjem vikaru, i ni punu
godinu kasnije, Penny se udala za veselog sladoledara,
Talijana po imenu Eugenio. Ali večeras nije bila udana.
Večeras, kad se Pym primicao njezinu kafeu na svoje
redovite dvije kuglice, bila je glavom sljubljena uz nekog
prostog muškarca u klobučastom pustenom šeširu, za
kojeg Pym ne bi mogao naći lijepu riječ. Ma to je neki
običan putnik, čovjek u prolazu, uvjeravao se i stresao pod
naletom vjetra što mu je napeo kabanicu. Trgovački
putnik, poreznik. Tko se još danas usuñuje biti usamljeni
lovac, tko osim Jacka? A Jack to nipošto ne bi mogao biti,
bar već trideset godina. To je zbog auta, pomisli. Sjajni
blatobrani, komplicirana antena. I toga kako naginje glavu
dok je sluša.
— Je li tko zvao, gospodična? — javio se Pym i
odložio paketiće na ormarić uza zid.
Gospodična Dubber je sjedila u kuhinji, gledala
neku američku soap-operu i pila svoje jedno piće na dan.
Toby joj je sjedio u krilu.
— Tako su pokvareni, gospodine Canterbury —
rekla je. — Nema toga kojega bih ja primila pa i na jednu

187
noć, je 1' da, Toby? Kakav ste mi to čaj kupili? Rekla sam
assam, ludo jedna, nosite to natrag.
— To i jest assam — blago je rekao Pym, i nagnuo
se da joj pokaže. — Sad se prodaje u novom pakovanju, pa
mu je i cijena niža za tri penija. Je li tko zvao dok me nije
bilo?
— Bio je samo čovjek iz plinare da očita.
— Onaj stari? Ili netko nov?
— Nov čovjek. Danas su stalno neki novi. — Nježno
ju je poljubio u obraz i namjestio bolje novi šal oko
ramena. — Popijte čašicu ove dobre votke — rekla mu je.
Ali Pym je odbio, s obrazloženjem da mora raditi.
Vrativši se u sobu, provjerio je papire na stolu.
Tvrdi rub prema dršci čajne šalice. Omotić šibica prema
olovci. Samozapaljiva torba prislonjena uz nogu stola. Bez
brige, gospodična Dubber nije Mary. Dok se brijao, mislio
je na Ricka. Vidio sam tvog duha, mislio je. Ne ovdje, u
Beču. Baš kao što sam te vidio uživo, od krvi i mesa, u
Denveru, Seattleu, San Franciscu, Washingtonu. Viñao
sam tvoju sablast u svakom izlogu, na pragu svakog
jesenskog stubišta, dok sam se osvrtao da vidim što mi to
za leñima ne da mira. Bio si u svom kamelhar ogrtaču,
pušio cigaru, nikad ne bi uvukao dim a da se ne namrštiš.
Pratio si me, eto što si radio, tvoje su modre oči bile
okružene sjenom, kao u utopljenika, zjenice podignute pod
gornji kapak, sve samo da me uplašiš. — Kamo ćeš, sine
moj stari, kamo te vode tvoje lake nožice tako kasno u
noć? Kriješ negdje neku zgodnu ženicu, ha? Neku koja će
te voljeti najviše na svijetu? No, no, sine moj. Svom starom
valjda možeš sve reći. Hajde, zagrli oca. — U Londonu, kad
si ležao na samrtnoj postelji, nisam ti htio ni blizu, nisam
htio čuti za tebe, reći ni riječ o tebi, to je bio moj način da
te odžalujem. — Ne, neću, neću — rekao sam naglas svaki
put kad bi moja peta stupila na kaldrmu. Pa si ti došao k

188
meni. Došao si u Beč, i na meni izveo svoju popularnu
točku Wentworth. Kamo god da sam kročio, za koji god
ugao zavirio, svugdje sam nalazio tebe. Stalno sam osjećao
tvoj pogled ljubavi, kao toplo žarenje na zatiljku. Makni se,
proklet bio, šaptao sam ti. Kakvu sam ti smrt priželjkivao?
Svakakve, naizmjence. Umri, govorio sam ti. Umri tu na
pločniku, da svi vide. Prestani me obožavati. Prestani
vjerovati u mene. Hoćeš novaca? Ne više. Odrekao si se
prava na novac u korist najzahtjevnijeg od svih prava. Htio
si Magnusa. Htio si da moj živi duh uñe u tvoje mrtvo tijelo
i vrati ti život kojim si me zadužio. — Nešto si mi
zadovoljan sobom je li, sinko?A stari Poppy je luda, to ti
kažem tek za početak. Sto vi to tamo snujete? No reci,
svom starom drugaru valjda možeš reći! Našao si zgodan
poslić, je li? Malu nuz-zaradu, da spremiš koju paricu na
stranu, je li, baš kako te je tvoj stari otac naučio?
Tri minute. Volim to točno i polako. Pym je pažljivo
otro lice i iz unutrašnjeg džepa izvukao svoj vjerni
primjerak Grimmelshausenova Simplicissimusa, uvezanog
u istrošeno smeñe platno, knjigu koja je mnogo
proputovala. Položio ju je da čeka spremna, na stolu,
pokraj bloka papira i olovke, prešao na drugu stranu sobe
i kleknuo pred svoj dragi stari tranzistor Winston, i stao
okretati bakelitno dugme za biranje stanica dok nije došao
do točne valne dužine.
Stišaj. Upali. Čekaj. Jedan muškarac i jedna žena
raspravljaju na češkom o ekonomici poljoprivredne
voćarske zadruge. Rasprava se prekida usred rečenice.
Znak točnog vremena najavljuje večernje vijesti. Budi
spreman. Pym je miran. Operativno miran.
Ali i pomalo ponesen. Postoji neki spokoj koji nije
baš s ovoga svijeta, postoji nagovještaj mističke bliskosti u
njegovu mladenačkom, nježnom osmijehu kojim s
ljubavlju pozdravlja nekoga tko nije baš s našeg planeta.

189
Od svih koji ga poznaju, osim tog izvanzemaljskog
neznanca, tek je možda gospodična Dubber vidjela na
njemu taj osmijeh.
Vijest prva, harangiranje protiv američkih
imperijalista nakon kraha najnovijih pregovora o
razoružanju. Zvuk okretanja stranice, signal da se
pripremi. Shvatio sam. Nešto mi se spremaš reći. Zahvalan
sam ti. Cijenim lijepu gestu. Vijest druga. Spiker najavljuje
sveučilišnog profesora iz Brna. Dobra večer, profesore,
kako je večeras naša češka tajna služba? Profesor govori,
ulomak treba prevesti. Svi mu živci igraju, sav sam napet
poput strijele. Prva rečenica. Razgovori su zapeli u slijepoj
ulici. Ignoriraj. U drugom krugu. Zapisi. Polako. Ne žuri.
Molim još malo strpljenja, prvu numeričku vrijednost. Evo
je. Pedeset i petogodišnji zavarivač iz Plzena. Ugasio je
tranzistor i s blokom u ruci, vratio se do pisaćeg stola,
gledajući ravno preda se. Otvorio je svog
Grimmelshausena na stranici pedeset i pet i pronašao peti
red odozgo i ne brojeći, pa na čist list papira ispisao prvih
deset slova iz tog retka, zatim ih pretvorio u brojke prema
položaju u abecedi. Oduzmi bez ostatka. Ne razmišljaj,
samo piši. Sad je zbrajao, takoñer bez ostatka. Pretvarao je
brojke u slova. Ne razmišljaj. NIŠ... ŠTA... AZA... ATO... E
WE... Ništa to ne znači. Brbljarije. Upali radio opet u deset,
pokušat ćemo još jednom. Smiješio se. Smiješio se poput
sveca spašenog agonije. Suze su mu potekle na oči. Neka
ih. Stajao je, držao stranicu objema rukama iznad glave.
Plakao je. Smijao se. Jedva je mogao pročitati što je
napisao. NIŠTA ZATO. E. WEBER TE VOLI ZAUVIJEK.
POPPY.
— Tidrzniče — prošaptao je, boreći se sa suzama.
— Oh, Poppy. O bože.
— Nešto nije kako valja, gospodine Canterbury? —
gospodična Dubber je zahtijevala svoj odgovor.

190
 — Ipak prihvaćam onu votku, gospodična. Votku —
ponovio je. — Votku, malo razblaženu.
Već je miješao piće.
— Bili ste gore samo jedan sat, gospodine
Canterbury. To mi ne zovemo ozbiljnim radom, je li, Toby?
Sad se i ne čudim što nam je zemlja u takvoj zbrci.
Pymov se osmijeh rasvijetli.
— Kakvoj to zbrci?
— Ti huligani na nogometnim utakmicama. Kako
loš primjer pružaju došljacima. Da se vas pita, vi to nikad
ne biste pustili, je li da ne biste, gospodine Canterbury?
— Naravno da ne bih.
Mlak narančin sok iz boce, o nebesa. Krečasta voda
iz slavine, gdje toga još ima? Sjedio je s njom još sat
vremena, brbljao o ljepotama Napulja, a zatim se vratio
svojoj svetoj dužnosti da spasi domovinu.

***

Kako se Rick izborio za mir, nikad neću znati, Tom,

ali izborio se, i to preko noći kao i obično, nikad više
nećemo imati briga, sine, imamo dovoljno za sve i još će
preteći a sve je to zbrinuo tvoj stari otac. U valu novog
prosperiteta, otac i sin su se prihvatili profesije plemenite
gospode veleposjednika. Dok je sloboda na tarabama
Evrope još bila vlažna od ljepila, odnedavni adolescent
Pym kupio je sebi kod Harrodsa crno odijelo dugo željenih
dugih hlača, crnu kravatu i košulju čvrsta bijela ovratnika,
sve molim stavite na račun, i spremio se da hrabro
podnese udice kojima će mu Sefton Boyd, kako je prijetio,
probosti uši. U meñuvremenu se Rick, silno sazreo,
opametio i kupio kuću i dvadeset akara zemlje u Ascotu, s
bijelom ogradom uz prilaz kući, te cijeli niz odijela od tvida
još ljepših od onih admiralovih, i par ludih crvenih setera,

191
i par ladanjskih dvobojnih cipela u kojima će ih voditi u
šetnju, i par Purdeyevih pušaka da se s njima portretira, i
valjda milju dug kućni bar, za razonodu u rustičnim
večerima, uz čašicu šampanjca i rulet, i brončano poprsje
TP-a na stupu u predvorju, pokraj još veće bronce svoje
glave. Cijela je vojska raseljenih Poljaka dopremljena da
poslužuje u kući, nova je i vrlo damska majka šetala u
visokim potpeticama po travnjacima, vikala na poslugu i
dijelila Pymu upute o higijeni i dikciji kakva se pristoji
višoj klasi. Pojavio se ijedan Bentley, i nisu ga skrivali i
nisu ga mijenjali čak nekoliko tjedana, premda je neki
Poljak osvetnik stalno vrebao priliku da ga napuni vodom
iz gumene cijevi kroz otvor spuštena prozora i tako
sutradan, kad otvori vrata, zalije Rickov dignitet ledenom
vodom. Gospodin Cudlove je dobio neku tamnocrvenu
uniformu i kućicu s vrtom gdje je Ollie gajio geranije,
pjevao »Mikado« i bojio kuhinju, da smiri živce. Kućne
životinje ijedan mrgodni govedar upotpunjavali su ovom
imanju karakter seoske farme, jer Rick je postao porezni
obveznik što je, to znam sada, bio vrhunac njegove
junačke borbe za likvidnost: — To je sramota, Maxie —
žalio se ne bez ponosa majoru Maxwellu Cavendishu, po
kojega su poslali da ga posavjetuje oko problema
posjedništva i zemlje. — Bože dragi, ako čovjek danas ne
može uživati plodove svoga truda, za što smo se uopće
borili u tome ratu? — A major, koji je nosio zatamnjeni
monokl, odgovarao bi — Da, zaista, za što? — i nabirao
čelo i škubio usnice poput lista božikovine. A Pym, koji bi
se uvijek od svega srca s njima složio, skočio bi da dopuni
majorovu čašu do vrha. Tada je, dok je čekao da ga pošalju
na školovanje, prolazio kroz period bez lica i spremno bi
nadopunio sve i svakoga.
Gore u Londonu, dvor je preuzeo komandu u
stupovima ukrašenoj Reichskanzlei u ulici Chester, koju

192
su napučili četama ljepotica i zamjenjivali ih svježima čim
bi se malo istrošile. Spomen-zid slave kompletirali su ovdje
punjeni džokej s uniformom u bojama Pymovih koji je nad
svima mahao svojim malim bičem, fotografije Rickovih
niškoristi, i počasna ploča s imenima neuništivih tvrtki
najnovijeg financijskog carstva Rick Pym & Sin. Njihova će
mi imena ostati zapamćena zauvijek, ipak i danas većinu
naziva znam napamet... Najljepši su oni u slavu ratne
pobjede za koju je Rick sada već bio uvjeren da ju je
izborio sam, golim rukama: Alamein kompanija za bolesti i
zdravlje; Fond trajnih i vojnih mirovina; Dunkirk,
zajedničko i opće; TP kompanija veterana Alijanse — sve
nominalno neograničenih poslovnih ovlaštenja, a ipak
samo sateliti jedne moćne matične kompanije, Rick T. Pym
& Sin, čija su se zakonska ograničenja u baratanju
udovičkim ušteñevinama otkrivala polako i postupno.
Raspitivao sam se, Tom. Raspitivao kod odvjetnika koji
znaju što je na stvari. Jedva stotinu funti kapitala
dostajalo je da se pokrije cijela ova operacija. A imali smo i
knjigovodstvo, zamisli! Winfield za Tort, MacGillivray za
osiguranje, Snell za sindikat, netko drugi za Rim:
odvjetnici časnih sijedih kosa, prvi su nestali kad je pošlo
po zlu i prvi se vratili široka osmijeha nakon slavne
pobjede. A iza ulice Chester ležali su klubovi, kao tajne
kuće zabave ušuškani po zabitim kutovima oko Mayfaira.
Albany, Burlington, Regency, Royalty — nazivi ne mogu
dočarati sjaj koji čeka unutra. Postoje li danas još takva
mjesta? Ako plaća Firma, za nas ne postoje, Jack, to je
sigurno. A ako i postoje, postoje u svijetu koji se već sav
posvetio zadovoljstvima a ne asketizmu. Ne prodaju
ilegalne tikete za kladionicu u ilegalnoj sobi za sportske
igre. Nemaju ilegalnih majki u dugim dekoltiranim
haljinama koje ti proriču da ćeš jednog dana biti veliki
osvajač i lomitelj ženskih srdaca. Ni veselo društvo naše

193
bande luñaka, koji sad mračno stoje za šankom, a neće
proći ni sat vremena i izluñivat će nas smijehom u
stajama. Ni džokeje koji hitaju oko biljarskog stola koji je
za njih previsok, svaki kut donosi sto funti, a, ti si to,
Magnus, što, još nisi u školi, gdje sam ostavio taj vražji
štap? Ni gospodina Cudlovea koji stoji vani u svojoj
krvavocrvenoj uniformi i oslonjen o volan Bentleya čita
Das Kapital, čekajući da nas povede na sljedeći važan
razgovor s nekim nesretnim gospodinom ili gospoñom, koji
će nas dočekati kao manu s neba.
Iza klubova su dolazili pubovi: »Beadles« kod
Maidenheada, »Sugar Island« na Brayu, a »Ura«, »Jaraca« i
»Zvona« je bilo na svakom koraku... svi sa srebrnim
rešetkama i srebrnim pijanistima i srebrnim damama za
barom. U jednom od tih pubova gospodina Muspolea je
nazvao pokvarenim profiterom neki mali konobar koji je
samu njegovu prisutnost doživljavao kao uvredu, ali Pym
se snašao i uskočio s nekom pošalicom da spriječi
tučnjavu. Koja je to šala bila, ne sjećam se, ali gospodin
Muspole mi je jednom pokazao mjedeni pajser koji voli
nositi na utrke, a znao sam da ga ima uza se i te večeri. I
znam da se konobar zvao Billy Craft, i da me je odveo k
sebi da upoznam njegovu neishranjenu ženu i djecu u
sirotinjskom stanu na rubu Slougha, i da je Pym s njima
proveo jednu veselu noć i spavao na grbavoj sofi pokriven
svime što se od vune našlo po kući. Jer petnaest godina
kasnije, na razgovoru s informantima u središnjoj upravi,
čije se ono lice izdvaja iz mnoštva nego baš tog istog Billya
Crafta, koji je sada glavni čovjek u službi nadgledanja
sekcije unutrašnjih poslova. — Mislio sam, pa što ne bih i
ja za njima, da bar nahranim one svoje — rekao mi je i
namignuo, stežući mi ruku valjda već po pedeseti put. —
Sto se vašeg oca tiče, za njega ja imam samo poštovanje,
velik je to čovjek. — Pokazalo se, naime, da Pym nije bio

194
jedini koji se potrudio da ispravi pogrešku gospodina
Muspolea. Rick je kao ispriku poslao sanduk šampanjca i
desetak pari najlonki za gospoñu Craft.
Nakon pubova, ako je bilo sreće, slijedila je vožnja
u zoru kroz Covent Garden, na porciju jaja sa slaninom,
da se malo okrijepimo prije vrtoglave jurnjave do
konjušnice, gdje su džokeji navlačili smeñe kapice i jahaće
hlače i pretvarali se u vitezove templare, što Pym ionako
nikad nije ni sumnjao da jesu, galopirali na svojima
niškoristi niz sleñene trkaće staze označene borovim
mladicama, i u njegovoj odanoj i ljubavi punoj mašti
polijetali u nebo, gdje će još jednom za nas izboriti bitku za
Britaniju.
Spavanje? Sjećam se samo jednoga. Vozili smo se u
Torquay, da provedemo ugodan i miran vikend u
»Imperialu«, gdje je Rick odmah organizirao nezakonitu
igru chemin de fer u apartmanu s pogledom na more, i bit
će da je baš bila jedna od onih rijetkih prilika kad
gospodin Cudlove nije pošao s nama, jer smo se iznenada
našli usred mjesečinom obasjanog kukuruzišta, za koji je
Rick, sav u uredskim brigama, pogrešno mislio da je
takoñer cesta. Ispruženi jedan do drugoga na krovu
Bentleya, otac i sin su ležali i puštali da im vrela mjesečina
ugrije obraze.
— Je li sve u redu? — pitao je Pym, a pitanje je
značilo: jesi li likvidan, ne idemo valjda u zatvor?
Rick mu je čvrsto stegnuo ruku.
— Sine. Sad kad si ti pokraj mene, iznad nas Bog
sa svojim zvijezdama, a pod našim leñima naš Bentley, sa
mnom je sve u najljepšem redu.
I mislio je tako, svaku riječ, kao i uvijek, i
najponosniji će mu dan biti onaj dan kad će gledati Pyma
u sudnici Old Baileya, i to s prave strane ograde, u
blistavoj počasnoj odori predsjednika vrhovnog suda, kako

195
izriče presude kakve su nekad izricali Ricku, nekad davno,
u vrijeme koje uopće ne priznajemo.
— Oče — rekao je Pym. I tu stao.
— Stoje, sine? Ocu možeš sve reći.
— Samo to da... pa, ako ne možeš unaprijed
isplatiti punu upisninu za prvi semestar, nije važno.
Mislim, ne moram u internat, mogu se upisati kao dnevni
ñak. Samo mislim da bih već morao krenuti u školu.
— I to je sve što mi imaš reći?
— Nije mi važno. Zaista nije.
— Čitao si moju korespondenciju, je li?
— Nisam, naravno da nisam.
— Je li ti ikad što nedostajalo? Ikad u životu?
— Nikada.
— No eto onda — rekao je Rick i zamalo mu slomio
vrat u čvrstom medvjeñem zagrljaju.
— Odakle je onda stizao novac, Syd? — pitam
uporno.
— I zašto je prestao? — Čak i danas u svojoj
nepopravljivoj sklonosti istini ja želim otkriti točku
ozbiljnosti u središtu sve ludosti onih godina, čak i ako je
posrijedi samo onaj jedan veliki zločin koji se, prema
Balzacu, krije iza svakog bogatstva. Ali Syd nikad nije bio
objektivan kroničar. Na njegov se oštar pogled navlači
maglica, neki zamišljen osmiješak pomalja se na njegovu
ptičjem lišcu, dok otpija gutljaj svoje vlage. Negdje ispod
svega, on još vidi Ricka kao veličanstvenu vijugavu rijeku,
od koje svatko od nas poznaje samo onaj dio koji nam je
sudbina dala upoznati.
— Bogat je izvor novaca bio Dobbsie — sjeća se. —
Ne kažem, bilo je i drugih, Titch, bilo je. Bilo je izvrsnih
projekata, mnogi meñu njima bili su jako vizionarski, jako
fantastični. Ali starije Dobbsie bio naš puni pogodak.

196
 Tako je to sa Sydom, za njega uvijek postoji taj
jedan veliki, ključni potez. Poput kockara i glumaca, i on je
cijelog života živio za taj jedan veliki potez, i još ga čeka. Ali
priča o Dobbsieu, kako mi ju je ispričao te noći, uz bog zna
koliko vlage, može poslužiti jednako dobro kao i bilo koja
druga, premda i ona najmračnije kutke ostavlja
neistraženima.
— Neko vrijeme, Titch — pripovijeda Syd, a Meg
nam dijeli još po mrvičak pite i pojačava vatru u ognjištu
— usporedo s plimama i osekama rata, Titch, koji uz Božju
pomoć, naravno, sve više preteže na stranu saveznika, tvoj
je tata napregnuto tražio neku novu priliku, priliku
dostojnu njegova fantastičnog talenta kojeg smo svi mi s
punim pravom potpuno svjesni. Već se 1945. znalo da
nestašice neće potrajati zauvijek. I te su nestašice, Titch,
to moramo priznati, postajale prilično riskantan posao. Mir
je donosio nepredvidljive tekovine, moglo se dogoditi u
svakom času da čokolada, najlon-čarapa, sušeno voće i
benzin preplave tržište za jedan cigli dan. A ono što
neumitno dolazi, Titch, kaže Syd — iz kojega odjekuju
Rickove kadence, kao fragmenti melodije koje se ne može
osloboditi — ono što nam slijedi jest Velika Obnova. A tvoj
tata, s tom svojom pametnom glavom, kao i svaki drugi
patriot želi dati svoj obol Obnovi, na što ima puno pravo.
Čitava je kvaka, kao i uvijek, u tome da se nañe neki
početak, neko uporište, jer čak ni Rick nije u stanju da
britansko tržište nekretninama stjera u kut ako nema ni
novčića kapitala. I potpuno slučajno, priča Syd, takvo mu
je uporište pruženo neočekivanim posredovanjem Flore,
sestre gospodina Muspolea — ma sjećaš se Flore, sigurno
se sjećaš! Naravno da se sjećam. Flora je dobar drugar,
omiljena meñu džokejima zbog svojih impresivnih grudi i
velikodušnosti kojom ih dijeli s drugima. Ali njezina je
istinska veza, podsjeća me Syd, samo ona s gospodinom

197
po imenu Dobbs, koji radi za vladinu službu. I tako jedne
večeri u Ascotu, uz čašicu pića — tvoj je tata te večeri bio
na nekom savjetovanju, Titch — Flora sasvim slučajno
spomene daje njezin Dobbsie po zanimanju gradski
arhitekt i da je upravo dobio jako značajan posao. Kakav
to posao, draga? — Ljubazno pita dvor. Flora zamuckuje.
Komplicirane riječi joj nisu jača strana. Procjena
kompenzacije, odgovara naposljetku, citirajući mučno
nešto što sama nije baš posve razumjela. Kompenzacije za
što, draga? I dalje se ljubazno raspituje dvor, a uši im se
naćulile, jer kompenzacija još nikome zlo nije donijela.
Kompenzacije za štetu nastalu bombardiranjem, kaže
Flora i osvrće se oko sebe sve nesigurnije.
— Prilika od boga dana, Titch — pripovijeda Syd. —
Dobbsie dakle skoči na svoj bicikl, obiñe neku
bombardiranu kuću, digne slušalicu i nazove Whitehall.
»Ovdje Dobbs — kaže. — Do četvrtka moramo skupiti
dvadeset tisuća funti i nema vrdanja.« I država elegantno
plati koliko treba. Zašto? — Syd mi kažiprstom bubnja po
koljenu, stoje Rickova gesta, do posljednjeg detalja. — Jer
je Dobbsie nepristran, Titch, to ne smiješ zaboraviti.
Nejasno se sjećam Dobbsiea: prevrtljiv i sluganski
čovječuljak koji već nakon dvije čaše šampanjca pada pod
stol. Sjećam se kako su mi naredili da prema njemu uvijek
budem ljubazan; a kad to Pym nije bio? — Sine, što god
gospodin Dobbs zatraži, čak recimo ako pita i za ovu lijepu
sliku na zidu, ti ćeš mu je dati. Jasno?
Od toga je dana Pym sliku broda na crvenom moru
vidio u sasvim drugom svjetlu, ali Dobbsie za nju nikad
nije pitao.
Kako je Fiorina čudesna tajna otkrivena, nastavlja
Syd, kotači trgovine zahuktali su se punom parom. Ricka
su smjesta pozvali sa savjetovanja, dogovorili sastanak s
Dobbsiem, utanačili uvjete. Obojica su liberali ili masoni ili

198
sinovi velikih ljudi, obojica navijaju za »Arsenal«, dive se
Joeu Louisu, misle daje Noel Coward pederčić, ili imaju
istu sliku o muškarcima i ženama svih vrsta i rasa kako
ruku pod ruku koračaju prema jedinstvenom, beskrajnom
nebeskom svodu koji je, priznajmo to napokon, dovoljno
prostran da nas primi sve, bez obzira koje smo boje ili
vjere — što je standardan dio jednog od stalnih Rickovih
govora, vrlo uspješnog, garantirano mami suze. Dobbs
postaje počasni član dvora i već za nekoliko dana dovodi
jednog krasnog kolegu po imenu Fox, koji takoñer voli
činiti dobra djela, a kojemu je posao da bira gradilišta
poslijeratne utopije. Tako mjehurići zavjere bujaju,
sudaraju se i spajaju.
Sljedeći koji zaslužuje blagoslov jest Perce Loft.
Boraveći nekim svojim poslom u srednjoj Engleskoj, Perce
je čuo glasove o nekom zamrlom društvu za prijateljsku
pomoć koje sjedi na pravom bogatstvu, te se malo raspitao.
Predsjedavajući društva, po imenu Higgs — eto, sama je
sudbina odabrala ljude jednosložnih prezimena — cijeloga
je života bio baptist. Kao što je i Rick; i da nije bilo toga
poticaja, nikad ne bi postigao stoje postigao. Izvor
bogatstva je obiteljska zaklada za koju se brinuo seoski
odvjetnik po imenu Crabbe, koji je prvom prilikom
šmugnuo u rat, a zakladu ostavio da se brine za sebe kako
zna i umije. Kao baptist, Higgs ne može posegnuti u
fundus zaklade bez Crabbeova pokrića. Rick se pobrinuo
da Crabbea puste iz čete, doveo ga Bentleyem u Ulicu
Chester, gdje u miru može razgledati spomen-zid, pravne
knjige i ljepotice, a zatim ga poveo u dragi stari »Albany«,
gdje mogu u miru porazgovarati.
Pokazuje se daje Crabbe zagrižljiv i idiotski
čovječuljak koji širi laktove dok ispija piće, migolji brčićima
koje njeguje kao prava vojničina i nakon nekoliko čašica
želi znati gdje su bili ti tvoji finoguzi civili dok sam ja

199
jurišao u boj, moj gospodine, glavu nosio u torbi, moj
gospodine, dok je oko mene pucalo i grmjelo? U nekom od
brojnih »Jaraca«, nekoliko pića kasnije, on meñutim
izjavljuje da je Rick upravo tip čovjeka kakvog želi imati za
zapovjednika i ako treba umrijeti za njega, čemu je već
nekoliko puta bio vraški blizu, ali nećemo sad o tome. Čak
se obraća Ricku kao pukovniku i tako pokreće jednu vrlo
bizarnu meñuigru u usponu našeg velikana, jer Ricku se
taj vojni čin toliko dopao da ozbiljno odlučuje da ga sam
sebi dodijeli, vrlo slično kao što se kasnije u životu uvjerio
da ga je sam vojvoda od Edinburgha potajno proglasio
vitezom, te u skladu s time drži snop vizit-karti za one koji
su s tajnom upoznati.
Ali nijedan od tih dodatnih tereta odgovornosti nije
ni na časak zaustavio Rickov bjesomučan valcer. Svu noć,
svaki vikend, u kuću u Ascotu slijevaju se probrane
veličine, ljepotice i izjelice, jer Rick je postao kolekcionar
slavnih, kao stoje prije skupljao lude i konje. Dokazani
igrači kriketa, džokeji, nogometaši, savjetnici u modi,
korumpirani parlamentarci, blistavi podsekretari iz
ministarstava koji bi mogli uskočiti ako zatreba, grčki
brodovlasnici, brijači iz starih kvartova, maharadže kojih
nema ni na jednom popisu, pijani suci, potkupljivi
gradonačelnici, prinčevi na vlasti u zemljama koje više ne
postoje, prelati u čizmicama od antilopa i s križem na
prsima, radio-zabavljači, pjevačice, aristokrati, dangube,
ratni milijunaši i filmske zvijezde — svi oni promiču našom
pozornicom i odlično se zabavljaju kao sutvorci Rickove
velike vizije. Dobro podmazani direktori banaka i
predsjedavajući udruženja za obnovu zemlje koji nikad u
životu nisu plesali, ovdje odbacuju svoje smokinge, kaju se
zbog svog ispraznog života i obožavaju Ricka, koji će im
odsad i vedriti i oblačiti. Njihove supruge dobivaju
nedostupne najlonke, parfeme, kupone za benzin,

200
diskretne pobačaje, krznene bunde i, ako im se posreći da
budu izabrane, samog Ricka — jer svatko mora nešto
dobiti, za svakoga se treba pobrinuti, svatko o njemu ima
da misli najljepše na svijetu. Ako imaju kakvu ušteñevinu,
Rick će je udvostručiti. Ako im je do toga da malo
špekuliraju na burzi, Rick će im naći povoljniju priliku od
standardnih posrednika — samo ti novac meni povjeri,
ostalo je moja briga. Djeca se šalju Pymu na igru i zabavu,
iz nacionalne se službe izvlače intervencijom dragog starog
prijatelja na položaju, daruju im se zlatni satovi, karte za
finale kupa, štenad crvenih setera a, ako pobolijevaju,
dobit će najbolje liječnike da ih njeguju. Nekoć je takva
rasipnost znala preneraziti mladog Pyma i izazvati u njemu
zavist. Više ne. Danas bih je smatrao normalnom
provizijom posredniku.
A meñu njima se, lako poput mačaka, kreću šutljivi
ljudi iz proširenog sastava dvora, ljudi koje je doveo
gospodin Muspole, u sakoima pojačanih ramena i smeñim
polucilindrima, nazivaju se konzultantima i telefoniraju
samo držeći telefonsku slušalicu uz uho i ne prozborivši ni
riječi. Tko su, kako su ovamo došli, kamo su otišli — ni
dandanas to ne zna nitko nego sam ñavo i Rickov duh, a
Syd mrtvo hladno odbija da o njima išta kaže, premda
mislim da sam s vremenom stekao sasvim prihvatljivu
sliku o tome što su oni zapravo radili. Oni su izvršioci
sudbine u Rickovoj tragikomediji, jedan čas ponizno
prigiblju koljeno i kriju se iza lažnih osmijeha, drugi već
šuteći stoje oko ruba pozornice poput Shakespeareovih
straža, stravično bijelih očnih jabučica, i čekaju zapovijed
da ga sasijeku na komade.
A kroz svu tu menažeriju, šuljajući se na vršcima
prstiju — kao da im se provlači ispod nogu, premda je već
visok barem koliko polovina njih — ja vidim Pyma, uvijek
na uslugu spremnog momčića, praznu stranicu, budućeg

201
predsjednika vrhovnog suda, kako uslužno odsijeca vrhove
njihovih cigara i uopće pazi da im uvijek bude pri ruci.
Pym, ponos i dika svog starog oca, embrio od diplomata
koji skače na svaki mig: — Hehej, Magnus, što ti to rade u
toj novoj školi, gnoje te da bolje rasteš? Hehej, Magnus,
daj nam pričaj onaj vic o kočijašu koji je napumpao svoju
ženu! '
I Pym, najdarovitiji pripovjedač u kategoriji te dobi i
tjelesne težine u cijelom širem području Ascota — sluša,
smiješi se i uklanja pred tim živim masama što se
sudaraju, a za predah pohaña kasnovečernju nastavu iz
radikalne politike kod Olliea i gospodina Cudlovea, u
njihovoj kućici, kružok gdje se uz ukradene sendviče i
šalicu kakaa svi čista srca slažu u uvjerenju da su svi ljudi
braća, ali nemoj misliti da imamo nešto protiv tvog oca. I
premda su političke doktrine u načelu meni danas jednako
besmislene kao što su tada bile Pymu, sjećam se priproste
ljudskosti naših rasprava, kad smo obećavali jedan
drugome da ćemo ispraviti sve stoje u svijetu zlo, i iskrene
srdačnosti kojom smo, kad bi se odlazilo na spavanje,
zaželjeli jedan drugome mir u duhu Joea Staljina koji je,
Titch, ako ćemo pošteno, i nemoj misliti da imamo nešto
protiv tvog oca, sam pobijedio u ratu, pobijedio za sve ove
kapitalističke gadove.
U životni raspored vraćeni su i praznici za cijeli
dvor, jer nitko ne može neprekidno davati sve od sebe a da
ponekad malo ne predahne. St. Moritz je izbrisan s karte,
nakon Rickove" neprihvaćene ponude da kupi cijelo
zimovalište kao nadoknadu za svoje neplaćene dugove, ali
za kompenzaciju, sada svima omiljenu riječ, Rick i njegovi
savjetnici posvojili su jug Francuske, putuju do Montea u
Train Bleu, čitavo putovanje blaguju u vagon-restoranu
koji je sav u mesingu i baršunu, zastali su samo usput da
udijele napojnicu vlakovoñi Froggieu, prvoklasnom

202
liberalu; a ondje jure ravno u Casino, i spremno vade iz
džepova nezakonitu valutu. U grande salle, Ricku uz rame,
Pym može gladati kako iznos cjelogodišnje njegove
školarine nestaje u sekundi, i nikome ništa. Ako mu je
draže ostati uz šank, može razmijeniti mišljenja s majorom
de Wildmanom iz bog će znati koje vojske, koji se
predstavlja kao dvorski konjušnik kralja Faruka i tvrdi da
ima redovitu osobnu telefonsku vezu s Kairom, kako bi
dojavio koji brojevi dobivaju, primio kraljevske naloge i
ulagao na brojeve koje predlažu vidovnjaci i koji će
progutati blago egipatsko. U smislu mediteranskih zora,
čeka nas otrežnjavajući marš do zalagaonice na obali koja
radi cijelu noć, gdje se Rickov platinasti zlatni sat, zlatna
doza za cigarete, štap zlatne drške i zlatna dugmad za
košulju s bojama dresa Pymovih žrtvuju neuhvatljivom
bogu likvidnosti. U smislu refleksivnih popodneva, imamo
za zabavu tir au pigeons kada cijeli dvor, pošto je fino
ručao, leži na tlu i puca na zlosretne grlice koje izlijećući iz
svojih tunela stignu samo zalepršati prema modrom nebu
prije no što se u bolnom vrtlogu sunovrate u more. A onda
opet kući u London, za sve smo se račune pobrinuli, što
znači da su potpisani, sve smo šefove recepcija i šefove
sala nagradili, što znači ostavili im bogate napojnice
posljednjim parama, te se vraćamo narastajućim
poslovnim obavezama financijskog carstva Pym & Sin.
Jer ništa ne može stajati u mjestu, ni previše ne
može biti dovoljno, kao što Syd i sam priznaje. Nema tog
prihoda koji bi bio toliko sakrosanktan da ga trošak neće
progutati i nema tog troška koji se ne bi mogao
nadoknaditi zajmovima te će tako katastrofa još jednom
biti spriječena. Ako je graditeljski boom trenutno prestao
biti izvorom prihoda donošenjem neprijateljskog Zakona o
grañevinarstvu, major Maxwell Cavendish ima plan koji
nailazi na razumijevanje u Rickovoj sportskoj duši: da se

203
podmite svi koji su prijavili konja za prvenstvo Irske, čime
ćemo automatski osvojiti prvu, drugu i treću nagradu.
Gospodin Muspole poznaje nekog prastarog vlasnika
novina koji se zamjerio nekim gadnim ljudima i žuri mu se
da proda; Rick je uvijek znao da će se jednom naći i u
prilici da oblikuje sadržaj ljudskih duša. Perce Loft, veliki
odvjetnik, želi kupiti tisuću kuća u Fulhamu; Rick zna
zajedno grañevinsko poduzeće u čijeg je predsjedavajućeg
vjera čvrsta. Gospodin Cudlove i Ollie ga je intimno
prijateljstvo s mladim modnim kreatorom koji je dobio
veliki posao, izradu kostima za trku magaraca na
skorašnjem Festivalu Britanije; Ricku ništa neće biti draže
nego prirediti nešto lijepo za naše male Engleze i Bog sam
zna, sine, ako je itko to zaslužio, naša djeca jesu.
Automobil-amfibija koji je dizajnirao nećak Morriea
Washingtona, nacionalna kladionica kriketa koja će
nadopuniti kladionicu jesenskog nogometnog prvenstva,
Perce koji planira ugovor s nekim irskim selom koje će mu
isporučivati prave ljudske vlasi za tržište perikama što se
naglo širi zahvaljujući revnosti novoformirane nacionalne
zdravstvene službe, automatsko Ijuštilo naranči, nalivpera
koja mogu pisati i pod vodom, ispucane čahure iz
privremeno prekinutih ratovanja: svaki od tih projekata
zaokuplja pažnju velikog mislioca, privlači odgovarajuće
stručnjake i alkemičare, pridodaje još jednu ploču na
spomen-zid tvrtke Pym & Sin, u kući u Ulici Chester.
I kako je onda moguće da je sve krenulo naopako?
Pitam još jednom Syda, požurujući ga prema neumitnom
kraju. Kakav je to hir sudbine, Syd, ovaj put zaustavio
našeg velikana? Moja pitanja sijevaju neuobičajenom
ljwtinom. Syd odlaže čašu.
— Dobbsie je krenuo naopako, eto što se dogodilo.
Flora mu više nije bila dovoljna. Sad je htio sve. Dobbsieu
se malo zavrtilo u glavi od tolikog ženskinja, je li, Meg?

204
 — Mali se Dobbsie razmazio — kaže Meg, revan
izučavatelj ljudskih slabosti.
Sirotom je Dobbsu, pokazalo se, toliko udarilo u
glavu da je zatražio stotinu tisuća funti nadoknade štete
na ime vlasnika grañevine koja je meñutim sagrañena tek
godinu dana nakon posljednje bombe.
— Dobbsie je sve pokvario — kaže Syd,
nakostriješivši se od pravedničkog gnjeva. — Dobbsie je
bio sebičan, Titch. Eto stoje bio. Monocentričan.
Još jedna naknadna bilješka pripada ovom
kratkom ali slavnom razdoblju Rickova obilja. Zapisano je
daje u listopadu 1947. godine prodao svoju glavu. Na tu
sam informaciju naišao slučajno, dok sam stajao na
stepenicama pred krematorijem i krišom motrio neka
manje mi poznata lica na ispraćaju. Neki je mladić koji je
od žurbe ostao bez daha i tvrdio da je predstavnik klinike
medicinskog fakulteta mahao preda mnom nekim listom
papira i zahtijevao da smjesta prekinem ceremoniju.
Uz nadoknadu od pedeset funti u gotovu, ja,
Richard I. Pym iz Ulice Chester, W, pristajem da se nakon
moje smrti moja glava upotrijebi u svrhu razvoja
medicinskih znanosti.
Sipila je kišica. Zaklonivši se pod trijem, potpisao
sam mladiću ček na stotinu funti i rekao mu da glavu kupi
negdje drugdje. A ako je mladić varalica, pomislio sam,
Rick bi prvi bio zadivljen njegovom poduzetnošću.
A u svakom je času i usred te silne buke, u Pvmovu
tajnom uhu fino odjekivalo ime Wentworth, operativna
šifra poznata samo upućenima: šifra Wentworth. Ali Pym
je autsajder, nije na popisu posvećenih i bori se da uñe u
krug, da sazna. Kao da je to ime tajna lozinka meñu
iskusnim znalcima, posjetiocima kantine za više oficire u
središnjoj upravi, a Pym, novajlija, sluša ih negdje iz kuta i
ne zna bi li bilo bolje da se pretvara da zna o čemu se radi

205
ili da se pravi gluh: »Digli smo ga na štos, čisti Wentworth.«
»Stvar ne daje strogo povjerljiva, nego je ovaj put i
Wentworth.« »Jesi li prošao Wen-tworth?« Dok to ime nije
za Pyma postalo stalna kušnja, simbol spoznaje koja mu je
uskraćena, i sumnja daje uopće poželjan na ovom mjestu.
— Vrag ga odnio, nama će se on igrati Wentwortha — čuo
je kako jedne večeri Perce Loft tiho gunña za sebe. — Ta
Wentworthica je prava tigrica — izlanuo je Syd nekom
drugom prilikom. — Još gora nego stoje bio onaj njezin
glupi muž — Svaki je spomen imena podbadao Pyma na
nastavi potragu. A ipak ni u Rickovim džepovima, ni u
kožu uvezanom adresaru, ni u bloku s telefonskim
brojevima na oprugu, čak ni u torbi za spise, koju je Pym
redovito, svaki tjedan, provjeravao pomoću ključa iz
Rickova rezervnog kompleta — nigdje nije našao traga.
Nikakva traga. Kao što ga nije našao ni u neprobojnom
metalnom ormariću za spise koji je postao putna ikona i
nepomično uporište Rickove lutajuće vjere. Nijedan ga
poznati ključ nije mogao otvoriti, nikakvo uvjeravanje,
nikakve molbe ni prijetnje natjerati na predaju.
I napokon, škola. Ček je poslan, provjeren i pokriće
potvrñeno. Vlak se trgnuo i krenuo. U prozoru su gospodin
Cudlove i majke drugih dječaka otirali lica maramicom i
nestajali. U odjeljku su dječaci veći od njega šmrcali i
cupkali rub rukava na svojim novim sivim kaputićima. Ali
Pym se samo jednom osvrnuo za svojim dotadašnjim
životom i odmah pogledao naprijed, niz željeznu stazu
dužnosti što se pred njim pružala kroz jesensku izmaglicu,
i pomislio: evo me, ovako zahvalnu žrtvu još nikad niste
imali. Ja sam taj kojega ste čekali, uzmite me. Vlak se
zaustavio, škola je bila srednjovjekovna ćelija beskrajnog
polumraka, ali Sveti Pym, svetac odricanja od užitaka,
odmah se prihvatio korisna posla, pomagao drugovima da
odvuku prevelike kovčege i sanduke zavojitim kamenim

206
stepeništima, da se nenavikli snañu oko dugmića na
ovratnicima, da nañu svoju postelju, ormarić i klin za
odjeću, a sebi je dodijelio najgore. A kad je na njega došao
red da se pojavi pred ravnateljem na uvodni razgovor, Pym
nije krio radost. Gospodin Willow je bio krupan muškarac
priprosta lica, u odijelu od tvida i s kravatom za kriket, a u
usporedbi s Ascotom upravo božična jednostavnost ove
sobe, odmah je Pyma ispunila obećanjem integriteta.
— No, a što bi to bilo? — upitao je gospodin Willow
srdačno, podigavši pruženi paketić do svog golemog uha i
protresao ga.
— Miris, sir.
Gospodin Willow kao da ga nije shvatio.
— Miris? Zar ovdje tebi smrdi? — pitao je, ljubazno
zadržavši smiješak.
— To je za gospoñu Willow, sir. Iz Monte Carla.
Kažu mi da Francuzi boljega nemaju — pridodao je
citirajući majora Maxwella Čavendisha, finog gospodina
koji se u te stvari razumije.
Gospodin Willow je imao vrlo široka leña, i
odjednom su ta leña bila jedino stoje Pym još vidio.
Sagnuo se, čuo je zvuk otvaranja i zatvaranja, paketić je
nestao u utrobi njegova golemog pisaćeg stola. I da ga je
bocnuo dugom željeznom šipkom kao smradnu životinju,
ne bi mogao pokazati više prezira prema Pymovu poklonu.
— Čuvaj se Tita Willowa — upozorio ga je Sefton
Boyd.
— Tuče uvijek petkom, da imaš cijeli vikend za
oporavak.
A Pym se trsio, krvario, hitao na svako zvono i trčao
na svaku opomenu. Semestrima. Životima. Trčao prije
doručka, pomolio se prije trčanja, istuširao prije molitve,
obavio veliku nuždu prije tuširanja. Posrtao kroz
flandrijsko blato igrališta za ragbi, puzio po uznojenom

207
kamenom podu jer se ovdje to smatralo pravim
obrazovanjem, vježbao tako usrdno da postane dobar
vojnik da je slomio ključnu kost kad se na gañanju trznula
njegova golema puška Lee Enfield, i izlazio izudaran na
mrtvo ime s boksačkog ringa. A ipak se kesio i dizao
šapicu da mu udijele bar keks za utjehu, i zatim pokorno
odšepesao do garderobe: smilio bi ti se, Jack; ti bi rekao da
djecu, kao i konje, valja pripitomiti, i daje ta škola mene
učinila čovjekom.
Ali mislim da nije, mislim da nije uopće. Mislim da
me je zamalo ubila. Ali Pyma ne — Pym je smatrao da je
sve to divno i krasno i veselo pružao tanjur za repete. I kad
su to od njega zahtijevali kruti zakoni neuhvatljive pravde,
a sada mi se retrospektivno čini da se to dogañalo svake
večeri, naslonio bi vlažno čelo na prljav umivaonik,
drhtavim rukama stežući slavine, i ispaštao za cijeli niz
zločina za koji nije ni znao da ih je počinio ali oni su brižno
i razborito objašnjavali da jest, svakim udarcem, ili
gospodin Willow ili njegovi zastupnici. I kad bi napokon
legao u drhtavom mraku svoje spavaonice, osluškujući
škripu i pseće dahtanje adolescentske čežnje, on bi i tada
uspio uvjeriti sam sebe da je i dalje princ, princ koji će
postati velikim čovjekom, da kao nekad Isus, trpi pokoru
zbog božanske prirode svog oca, te je njegova
prostodušnost, i njegova iskrena ljubav prema bližnjemu,
plamtjela nesmanjenom žestinom.
U samo jedno poslijepodne, mogao je posjediti sa
starim Noakesom, čuvarom igrališta, blagovati voćni kolač
i kekse u njegovoj kućici pokraj točionice jabukovače i
namamiti suze na oči bivšem sportašu izmišljenim
pričicama o ludorijama koje su izvodili slavni sportaši na
njihovim razuzdanim zabavama u Ascotu. Sve same
izmišljotine, a opet za njega savršeno točne i istinite, dio
njegove magije. — Ne valjda i Don?! — u nevjerici bi

208
uskliknuo Noakes. — Veliki Don Bradman glavom i
bradom, on da pleše na vašem kuhinjskom stolu? U tvojoj
kući, Pymmie? Da čujem još! — Ne samo da je plesao, nego
i pjevao »Kad sam bio mali ja« — dodao bi Pym. I dok bi
Noakes još sjao od nečuvenih prizora, Pym bi krenuo
ravno preko brda do blijedog gospodina Glovera,
pomoćnika učitelju crtanja, uvijek u sandalama, i
pomogao mu da opere palete i skine svakodnevne packe
boje s genitalija mramornog kerubina u glavnom
predvorju. A gospodin Glover je bio sušta suprotnost
Noakesu. Da nije Pyma, te bi dvije osobe bile nepomirljive.
Gospodin Glover je obavezne sportske igre u školi smatrao
tiranijom gorom i od Hitlerove, i da im bar netko sve te
nogometne kopačke pobaca u rijeku, da mogu, ja bih to
učinio, i preorao bih im sva igrališta i natjerao ih da za
promjenu shvate nešto o Umjetnosti i Ljepoti. I Pym bi se
složio, i njemu bi to bilo mnogo draže, i dao je časnu riječ
da će njegov otac poslati dobrovoljni prilog da se preuredi
stara dvorana za umjetničke predmete, da se sagradi nova,
dvaput veća, sigurno će moj otac poshati koji milijun,
samo neka to zasad ostane tajna.
— Ja na tvom mjestu ne bih toliko brbljao o ocu —
rekao je Sefton Boyd. — Ovdje ne vole novopečene
bogatune.
— Ni majke raspuštenice — rekao je Pym, bar
jednom uzvrativši udarac. Jer njegova je strategija
poglavito bila da umiri i pomiri, i zadrži sve konce u svojim
rukama.
Sljedeća je njegova žrtva bio Bellog, nastavnik iz
njemačkog, kojega kao da su fizički skršili grijesi njegove
nove domovine. Pym ga je osvojio osobitim zalaganjem,
počastio ga vrčem skupa njemačkog piva na Rickov račun
kod Thomasa Goodea, šetao mu psa i pozvao ga u Monte,
gdje će mu biti plaćeni svi troškovi, što je on nasreću

209
odbio. Danas bih ja crvenio od stida zbog takve direktnosti
i grizao se i mučio misleći nisam li time uprskao stvar s
Bellogom i sam ga uputio neprijateljskoj strani. Ali Pym
ne. Pym je volio Belloga, kao što ih je volio sve. I trebala
mu je ta njemačka duša, tragao je neumorno za njom
otkako je izgubio Lippsie. Trebalo mu je da je nañe i preda
joj se, da poleti u zapanjeni naručaj gospodina Belloga,
premda mu Njemačka nije značila apsolutno ništa, samo
rezervno pribježište gdje će se naći netko tko će znati
cijeniti njegov dar, ako ovdje propadne. Trebao mu je
njezin čvrst zagrljaj, njezina misterija, tajnost drugima
nepoznate strane života. Trebalo mu je da zna da u
svakom času može zatvoriti za sobom vrata i zaboraviti
daje Englez, koliko god to voli biti, da može početi iznova i
negdje sasvim drugdje stvoriti sebi ime. Išao je u tome tako
daleko da je čak povremeno govorio laganim njemačkim
naglaskom, što je u Seftonu Boydu izazivalo
nekontrolirane ispade bijesa.
A žene? Jack, nitko od Pyma nije bio svjesniji
potencijalne koristi od ženskih agenata, samo ako čovjek
zna s njima, ali u toj školi se do žena dolazilo vraški teško,
a dirati bilo koga, uključujući i sebe samoga, bio je
prekršaj za batinanje. Gospoña Willow, premda je on u
svakom trenutku bio spreman da je voli, kao da je bila
vječno trudna. Pymovi čežnjivi pogledi njoj su posve
promakli. Medicinska sestra njegova internata bila je kao
osoba sasvim zanimljiva, ali kad joj se kasno jedne noći
pojavio na vratima s izmišljenom glavoboljom i nekom
mutnom nadom da će joj tom prilikom predložiti brak, ona
mu je oštro naredila da se vrati u krevet. Jedino je mala
gospoñica Hodges, koja je poučavala violinu, obećavala ali
zakratko: Pym joj je darovao mapu za note od fine kože, iz
Harrodsa, i izjavio da se violinom želi baviti profesionalno,

210
na što se ona rasplakala i savjetovala mu da se prihvati
nekog drugog instrumenta.
— Moja sestra hoće u krevet s tobom — rekao je
Sefton Boyd jedne večeri dok su ležali u Pymovu krevetu i
grlili se bez pravog žara. — Pročitala je u školskom glasilu
tvoju pjesmu, i uvjerena je da si drugi Keats.
Pym nije bio sasvim iznenañen. Pjesma je zaista
bila remek-djelo, a Jemima Sefton Boyd mu se više puta
iscerila kroz prozor obiteljskog Land Rovera, koji je
vikendom stizao po njezina brata.
— Ona je luda za tim — objasnio mu je Sefton
Boyd. — Spava sa svim i svakim. Ona je nimfomanka. Pym
je smjesta sjeo i pisao joj, pismo jednog pjesnika.
»Tvoje kose njišu zapretenu bajku. Imaš li i ti
ponekad osjećaj daje ljepota grijeh? U šancu oko opatije
plivaju dva labuda. Cesto ih gledam, i maštam o tvojoj
kosi. Volim te.«
Ona mu je odgovorila pismom, ali ne dovoljno brzo
da Pym ne bi propatio strašne muke zbog svoje
nesmotrenosti.
»Hvala ti za tvoje pismo. Imam izlaz za dugi vikend,
s početkom dvadeset i petog, koji je i tebi jedan od
slobodnih vikenda. To je sudbonosna podudarnost. Mama
će te pozvati k nama za nedjelju navečer i dobiti od
gospodina Willowa dozvolu da kod nas prespavaš. Jesi li
razmišljao o bijegu?«
Drugo je pismo bilo preciznije:
»Najsigurniji put je stubište za poslugu. Upalit ću
vatru u kaminu i prirediti ti vina, ako ožedniš. Donesi ono
na čemu trenutno radiš i molim te da me prvo malo
miluješ. Na mojim vratima ćeš vidjeti rozetu koju sam
osvojila prošlog ljeta, kad sam preskočila najtežu ogradu.«
Pym je premro od straha. Kako da se upusti sa
ženom tolikog iskustva? 0 grudima nešto zna i voli ih. Ali

211
Jemima grudi kao da uopće nema. Ostatak je sve samo
jedna neprohodna džungla opasnosti i boleština koje
vrebaju sa svih strana, jer su mu sada i zapamćene slike
Lippsie u kupaonici iz minute u minutu postajale sve
nejasnije.
Stigla je i pozivnica:
»Svima će nam biti vrlo drago ako nas možete
posjetiti u Hadwellu za vikend dvadeset i petog. Pisat ću
posebno i gospodinu Willowu. Sto se odjeće tiče, ne brinite,
ljeti se za večeru ne odijevamo. Elizabeth Sefton Boyd.«
Na brežuljku iznad kuće gospodina Willowa bila je
djevojačka škola nastanjena smeñim vestalkama. Dječaci
koji zañu iza njezinih zidina bit će bičevani i isključeni iz
škole. Ali Elphick iz internata Nelson tvrdio je da se
koješta može naučiti ako staneš ispod pješačkog mostića
kad djevojčice odlaze na hokej. Nažalost, kad je Pym
slijedio njegov uput, vidio je samo nešto nazeblih koljena
koja su njemu djelovala potpuno isto kao njegova. I što je
još gore, morao je otrpjeti bespoštedan humor nastavnice
tjelesnoga koja se nagnula preko ograde mostića i pozvala
ga neka samo doñe i slobodno zaigra s njima. Zgañen, Pym
se povukao natrag, svojim njemačkim pjesnicima.
Gradsku je knjižnicu vodio postariji fabijanac,
takoñer Pymov agent. Pym je izostao s ručka i nepraćen
pronašao put do odjeljka s oznakom »Samo za odrasle«.
Bračni savjeti su na kraju ispali priručnik o zajmovima i
plaćanju rata. Knjiga o umjetnosti kineskih jastučića
počela je dobro, ali se onda naglo spustila do razine opisa
igre mikado i opakih bijelih tigrova. Amor i rokoko dama,
meñutim, bogato ilustrirana knjiga, bila je nešto sasvim
drugo, i Pym je u Hadwell stigao očekujući da će ondje
zateći nage gracije što na zelenim pašnjacima zbijaju šale
sa svojim vitezovima. Za večerom, za koju na njegovo
olakšanje nisu sjeli goli nego odjeveni, Jemima se pravila

212
kao da Pym ne postoji, krila lice kosom i čitala Jane
Austen. Prostodušna djevojčica po imenu Belinda,
predstavljena mu kao Jemimina najdraža prijateljica,
takoñer je odbila da govori, iz solidarnosti.
— Takva ti je Jem kad joj je ono na pameti —
objasnio mu je Sefton Boyd, a Belinda, koja je čula,
zamahnula je da ga pljusne i zatim odjurila srdita.
Kad su ga poslali u krevet, Pym je sporim korakom
krenuo golemim stubištem uz zvučnu pratnju desetak ura
koje su otkucavale njegov smrtni čas. Koliko ga je puta
samo Rick upozorio da se ne upušta sa ženama kojima je
samo do njegova novca? Kako je samo žudio za sigurnošću
i mirom svog školskog kreveta. Prelazeći odmorište,
ugledao je rozetu što se poput kapi krvi rumenila pod
slabim svjetlom. Popeo se stepenicama još jedan kat, i
ugledao Belindino namršteno lice, kako izviruje iza
njezinih vrata.
— Možeš i ovamo ako hoćeš — pozvala ga je grubo.
— Hvala, ne — rekao je Pym. Ušao je u svoju sobu.
Na jastuku je ležalo njegovih osam ljubavnih pisama i
četiri pjesme posvećene Jemimi, povezani vrpcom i
mirišući na grubi sapun.
»Izvoli natrag svoja pisma koja me smetaju budući
da se nažalost, više ne možemo složiti. Ne znam što ti je
bilo da pošalješ pramen kose kao seljačina ali od tog časa
smo mi stranci.«
Shrvan poniženjem i očajem, Pym je požurio u
školu i te iste noći napisao pismo svim majkama, i
aktivnima i umirovljenim, čije je adrese uspio naći.
»Najdraža moja Topsie, Cherry, draga gospoño
Ogilvie, Mabel, mila moja Violet, ovdje me tuku bezdušno
zato što pišem pjesme i tako sam nesretan. Molim vas,
spasite me ove okrutne škole.«

213
 Ali kad su na njegov vapaj odgovorile, zgadila mu
se spremnost i bezuvjetnost njihove ljubavi, te je pisma
bacio jedva pročitana. A kad je jedna od njih, ona najbolja,
ostavila sve i prešla dvije stotine vrlo skupih kilometara da
ga počasti miješanim mesom sa žara kod »-Pera«, Pym je
na njezine upite odgovarao krutom učtivošću.
— Da, hvala, u školi je super, sve je u najboljem
redu. A kako ste vi?
I zatim ju je pun sat ranije otpratio do željezničke
stanice, da bi se kao pravi dobar dečko vratio na
poslijepodnevni hakl.
»Draga Belinda — pisao je svojim pjesničkim
kurzivom — Hvala ti za tvoje pismo u kojem mi tumačiš
kako je Jem nestalno biće. Znam da su djevojke u toj dobi
strahovito osjetljive, da doživljavaju kojekakve promjene,
tako da ništa ne zamjeram. Naš je internat pobjednik
meñu juniorima, što se ovdje prima kao senzacija. Cesto
mislim o tvojim predivnim očima. Magnus«
»Dragi oče — pisao je u odrešitoj edvardijanskoj
maniri, koju je prekopirao od Seftona Boyda — ovdje
mnogo izlazim i častim na sve strane, to je ono pravo. Svi
su mi na tome zahvalni a meni je dobra zabava, ali cijene
u našem malom dućanu stalno skaču, pa me zanima bi li
mi mogao poslati još pet funti, što bi mi dostajalo.«
Na njegovo iznenañenje, Rick mu nije poslao ništa,
nego sišao osobno sa svoje planine, i donio mu ne novac
nego ljubav, što je Pym zapravo pismom i tražio.
***
Bio je to Rickov prvi posjet. Dosad mu je Pym
branio da dolazi, objasnivši da se dobrostojeći roditelji
ovdje smatraju nedoličnima. I Rick je sa, za sebe vrlo
neobičnom plahošću, prihvatio to objašnjenje bez
pogovora. A sada je došao, isto tako plahovit, došao je
mršav i mio i nekako tajnovito ponizan. Nije se pojavio u

214
školi nego poslao pismo, pisano rukom, predlažući
randevu na cesti za opatiju Farleigh, koja je bila na moru.
Kad je Pym stigao biciklom, kako je bio i upućen,
očekujući Bentley i barem polovinu dvorske svite, iza
zavoja je umjesto svega toga izronio Rick sam, takoñer na
biciklu, vedra osmijeha koji je Pym ugledao još iz daljine, i
pjevušio »Pod lukovima«, falš doduše. U košarici na biciklu
donio je za piknik njihova omiljena jela i pila, bocu
pjenušavog ñumbirovca za Pyma, šampanjac za sebe, i
nogometnu loptu preostalu još iz Raja. Odvezli su se
biciklima na pijesak, i bacali žabice u valove. Ležali su na
pješčanim dinama grickajući paštetu na dvopeku. Šetali
su gradićem i raspravljali da li da ga Rick kupi. Razgledali
su crkvu i obećali da nikad neće zanemariti molitvu. Od
pokidane vrtne ograde načinili su vrata ijedan drugome
pucali na gol iz velike daljine, preko cijelog svijeta. Ljubili
se i plakali i grlili čvsto i zaklinjali se da će biti najbolji
prijatelji cijeli život i zajedno odlaziti na izlete biciklom
svake nedjelje, čak i kad Pym postane predsjednik
vrhovnog suda, oženi se i daruje mu mnogo unučadi.
— Zar se gospodin Cudlove povukao? — pitao je
Pym. Rick ga je jedva čuo, premda mu se lice već razlilo u
onom snenom izrazu koji se pojavljivao sa svakim
direktnim pitanjem.
— Pa znaš, sine — priznao je — stari Cuddie je kroz
ove godine svašta proživio, vidio i dobra i zla, i naposljetku
je zaključio da mu je vrijeme da se malo odmori.
— A bazen, kako napreduje?
— Još malo pa gotovo. Još malo. Moramo biti
strpljivi.
— Super.
— Reci mi, sine — počeo je Rick, glasom časnog
starine. — Imaš li drugara il' dva koji bi bili tako ljubazni

215
da ti ponude postelju i malo razbibrige kad počnu školski
praznici koji su eto već pred nama?
— 0 pa da, imam ih masu — odgovorio je Pym,
silno se naprežući da govori nehajno.
— E pa mislim da bi bilo pametno da prihvatiš
poziv, jer sa svim onim silnim grañevinskim radovima u
Ascotu, ne vjerujem da bi se ondje mogao naužiti mira i
odmora, što tvoja pametna glavica zaslužuje.
Pym je odmah odgovorio da hoće, i izveo cijelu
scenu cilj koje je bio da uvjeri Ricka kako je sve u
najljepšem redu.
— A i zaljubljen sam u jednu super curu, znaš
rekao je Pym kad je već bilo vrijeme za rastanak, i dalje se
trudeći da uvjeri Ricka kako je ovdje sretan i zadovoljan. —
Baš nam je fino. Pišemo si svaki dan.
— Sine, nema na ovom svijetu ničeg ljepšeg od
ljubavi poštene žene, i ako je to itko zaslužio, ti si taj.
— Reci mi, sinko — počeo je Willow jedne večeri,
nakon duge i intimne lekcije iz vjeronauka. — Cime se
zapravo bavi tvoj otac?
Na što je Pym, nanjušivši instinktivno čime će
raznježiti srce starom Willowu, odgovorio daje njegov otac
poslovni čovjek, slobodan u izboru i načinu djelovanja, sir,
ali ne bih točno znao što radi. Willow je tada promijenio
temu, ali na sljedećem je satu tražio od Pyma da mu
ispriča sve o svojoj majci. Pymov je prvi impuls bio da kaže
da mu je majka umrla od sifilisa, boleštine koja je visoko
kotirala u seriji lekcija gospodina Willowa s temom: kako si
posijao, tako ćeš i žeti. Ali se suzdržao.
— Ona je naprosto nestala još dok sam bio malen,
sir — priznao je, istinitije no stoje namjeravao.
— Nestala s kim? — pitao je gospodin Willow. I tako
je Pym, bez nekog osobita razloga kojega bi se kasnije

216
mogao sjetiti rekao: — S nekim narednikom, sir, koji je već
bio oženjen, pa su tako morali pobjeći u Afriku.
— Piše li ti, sinko?
— Ne piše, sir.
— Zašto?
— Pretpostavljam da se suviše stidi, sir.
— Šalje li ti novac?
— Ne, sir. Ona nema novaca. On joj je uzeo sve
stoje imala.
— Misliš na narednika, pretpostavljam.
— Da, sir.
Ovdje je gospodin Willow malo razmišljao.
— A je li ti poznata aktivnost tvrtke koja se naziva
Muspole Friendly & Academic Limited?
— Nije, gospodine.
— Koliko ja znam, ti si direktor te tvrtke.
— Ne znam, sir.
— Dakle mogu pretpostaviti da ne znaš ništa ni o
tome zašto ta tvrtka plaća tvoju školarinu? Ili možda, zašto
je više ne plaća?
— Ne znam, sir.
Gospodin Willow je stegao čeljusti i stisnuo očice,
što je bio pokazatelj da se tehnika ispitavanja zaoštrava.
— A što bi ti rekao, živi li tvoj otac možda malo
previše luksuzno u usporedbi sa životnim standardom
roditelja glavnine ovdašnjih učenika?
— Mislim daje tako, sir.
— Misliš?
— Siguran sam, sir.
— A ti njegov način života ne odobravaš?
— Ne, sir.
— Pomišljaš li na to da ćeš jednog dana morati
izabrati izmeñu Boga i Nečastivoga?
— Da, gospodine.

217
 — Jesi li o tome razgovarao s ocem Murgom?
— Nisam, sir.
— Razgovaraj.
— Hoću, sir.
— Jesi li kad pomišljao na to da se posvetiš Crkvi?
— Cesto, sir — odgovorio je Pym i namjestio svoje
duhovno lice.
— Ovdje raspolažemo stanovitim fondom, Pym,
namijenjenom siromašnijim učenicima koji su se
opredijelili za Crkvu. Naš rizničar smatra da bi ti možda
mogao doći u obzir da ti se dodijele sredstva iz tog fonda.
— Da, sir.
Otac Murgo je bio zubat čovjek i nemirna duša čiji
je neobičan zadatak, i s obzirom na njegovo radničko
porijeklo zaista čudan, bio da u svojstvu putujućeg Božjeg
izvidnika traži moguće žrtve po javnim školama. Gdje je
Willow djelovao gromovnički i kršno, nešto slično
Makepeaceu Watermasteru samo bez njegove nedokučive
tajne, Murgo se u svom habitu koprcao poput vjeverice
uhvaćene u vreću. Dok je neustrašivi Willowov pogled bio
pun saznanja i staložen, Murgo je odavao samotničku
patnju samostanske ćelije.
— Taj je lud — presudio je Sefton Boyd. — Pogledaj
mu ožiljke na gležnjevima. Ta se svinja stalno češe dok
moli.
— Tako se umrtvljuje — rekao je Pym.
— Magnus? — ponovio je poput jeke Murgo svojim
oštrim, sjevernjački odsječnim glasom. — Tko te je samo
tako nazvao? Samo je Bog Magnus. Ti si Parvus.*( Lat.
magnus = velik;parvus = malen) — žarko crveni osmijeh rasporio
se poput brazgotine koja ne zarasta. — Doñi večeras k
meni — pozvao gaje. Stepenice Allenby. Gostinjska soba za
osoblje. Pokucaj.

218
 — Ti budalo pederska, taj će te prepipati — povikao
je Sefton Boyd, izvan sebe od ljubomore. Ali Murgo nije
pipao nikoga, kao stoje Pym točno pretpostavio. Njegove su
usamljeničke ruke uvijek stajale vezane unutar rukava,
sputane nevidljivim uzama, izlazile samo da jedu ili da se
pomole. Ostatak ljetnog semestra Pym je proveo lebdeći na
oblacima neslućene slobode. Ni tjedan dana prije Willow se
zakleo da će izbičevati svakog dječaka koji bi se drznuo da
kriket nazove rekreacijom. Sada je Pymu bilo dovoljno
samo da spomene da se kanio prošetati malo s ocem
Murgom pa da dobije ispriku od svake vrste sporta.
Nenapisane zadaće prolazile su bez ikakva komentara,
batine koje bi mu inače sljedovale naprosto su
zaboravljane. Na dugim šetnjama koje bi ga ostavljale bez
daha, na vožnji biciklom, u malim čajanama u okolici, ili
noću, stisnut u kutu Murgove bijedne sobice, Pym je
radosno i s mnogo žara nudio verzije svoje osobe koje su
naizmjence šokirale i oduševljavale njih obojicu. Beznadan
materijalizam života u roditeljskom domu. Njegova duga
potraga za vjerom i ljubavlju. Njegova bitka s demonima
vlastita tijela i iskušenjima bezdušnika poput Kennetha
Seftona Boyda. Njegov bratski odnos prema djevojci
Belindi.
— A praznici? — raspitivao se Murgo jedne večeri
dok su hitali stazicom izmeñu ljubavnih parova što su se
milovali u travi. — Veselje i zabava, zar ne? Život na
visokoj nozi?
— Praznici su pustoš — bio je postojan Pym. — A
tako je i Belindi. Njezin je otac burzovni mešetar.
Taj je opis za oca Murga imao efekt provokacije.
— Pustoš, kažeš? Divljina? U redu. To mogu
prihvatiti. I Krist se našao u divljini, Parvus. I dugo je
ondje morao ostati. Tako i sveti Antun. Dvadeset je godina

219
on odslužio, u prljavoj maloj tvrñavi na Nilu. Možda si to
zaboravio.
— Ne, nisam uopće.
— Doñi u Lyme. Poslušaj poziv. Budi kao Antun.
— Koga si to kurca napravio s kosom? — vrisnuo je
na njega Sefton Boyd te večeri.
— Odsjekao sam je.
Sefton Boyd se tu prestao smijati.
— Kopiraš Murga — rekao je tiho. — Popušio si ga,
ti budalo.
Ali Seftonu Boydu su dani bili odbrojani. Na
temelju informacija koje je dobio — a ja i sada crvenim kad
pomislim tko je mogao biti izvor — gospodin Willow je
zaključio da mladi Kenneth postaje pomalo prestar za ovu
školu.

***

I tako, eto ti još jednog Pyma, Jack, kojega moraš

dodati u moj dosje, premda nije divljenja vrijedan a tebi,
bojim se, ni sasvim razumljiv, iako ga je Poppy znao u
dušu, i to od prvog dana. To je onaj Pym koji nema mira
dok ne iščeprka izlaz iz te ljubavi, i to — što drastičnije to
bolje. Pym koji ništa ne radi iz cinizma, i ništa bez
uvjerenja. Koji stvari pokreće da bi postao njihovom
žrtvom, a to zove svojom odlukom i vezuje se besmislenim
vezama, koje zove svojom vjernošću. I zatim čeka sljedeći
dogañaj koji će ga izbaviti prethodnoga, i to zove svojom
sudbinom. To je onaj Pym koji otklanja poziv da dva tjedna
provede kod Sefton Boydovih u
Škotskoj, uprkos svim tamošnjim atrakcijama
uključujući i Jemimu, zato što je zadao riječ, te se potuca
po brežuljcima prateći ukorak izmučenog isposnika,
pripremajući se za život koji nema ni najmanju namjeru

220
živjeti, meñu ljudima od kojih mu se lede kosti. To je onaj
Pym koji svakodnevno piše Belindi zato što se Jemima
usudila posumnjati u njegov božanski poziv. To je onaj
Pym koji subotom navečer redovito žonglira oko stola,
bacajući u zrak tanjur za tanjurom budući da ne može
podnijeti da bi bilo koga ni na časak ostavio i iznevjerio i
izgubio njihovo uvažavanje. I tako se upustio u sve to, davi
se u mirisu tamjana i spava u ćeliji koja smrdi kao pokisao
pas i zamalo umire od juhe od kopriva, sve da bi postao
ponizan i pobožan i platio svoju školarinu i stekao
Murgovo obožavanje. U meñuvremenu, na stara obećanja
taloži nova i uvjerava se da je sve to put u raj i da se izdiže,
a zapada sve dublje u svoje blato. Do kraja tog tjedna već
se obećao i logorištu za dječake u Herefordu,
višesljedbenom odmaralištu u Shropshireu, hodočašću
sindikalaca u Wakefieldu i proslavi Svjedoka u Derbvu. Na
isteku dva tjedna nije više u Engleskoj bilo pokrajine gdje
on svoju svetost nije kušao na bar šest različitih načina —
što nikako ne znači da on sve to vrijeme zaista nije gradio
slike samog sebe kao odrpanog apostola novog života, koji
prekrasne žene i milijunaše privodi kršćanskom
siromaštvu.
Pun je mjesec prošao dok Bog nije poslao priliku za
uzmak koju je Pym toliko čekao.
VAŠE PRISUSTVO U CHESTER STREETU
NEODLOŽNO ZBOG STVARI NACIONALNOG I
INTERNACIONALNOG ZNAČAJA. RICHARD T. PYM
RUKOVODSTVENI DIREKTOR PYMCORP
— Moraš poći — rekao je Murgo, a suze tuge
slijevale su mu se niz upale obraze dok mu je nakon tercija
predavao fatalni telegram.
— Mislim da se u taj život više ne mogu vratiti —
odgovorio je Pym, ništa manje skrhan. — Samo novac,
samo novac im je na pameti, i ništa drugo.

221
 Krenuli su u šetnju, pokraj male tiskare i pletionice
košara, kroz stražnji kuhinjski vrt do ogradnih vratašca
koja su Rickov svijet dosad držala na odstojanju.
— Ti ni slučajno nisi taj telegram poslao sam, ne bi
to učinio, je li Parvus? — upitao je Murgo.
Pym se zakle da nije, stoje i bila istina.
— Ti i ne znaš kolika si ti snaga — rekao je Murgo.
— Mislim da više nikad neću biti isti.
Dosad Pymu nije nikad palo napamet da bi Murgo
mogao biti drugačiji.
— E pa — rekao je Murgo, s posljednjim tužnim
grčem.
— Zbogom — reče Pym. — I hvala.
Ali u budućnosti im se obojici smiješi još jedna
lijepa zgoda. Pym je obećao da će se vratiti za Božić, kad
dolaze skitnice.
Luñački preokreti, Tom. Ludi skokovi i lude ljubavi,
a još ga luñi čekaju. Negdje u to vrijeme pisao sam i
Dorothy. Na adresu Sir Makepeacea Watermastera, Donji
dom, premda sam znao da je mrtav. Čekao sam tjedan
dana, zatim zaboravio, dok jednog dana, kao grom iz vedra
neba, moj pothvat nije bio nagrañen mirisavim pisamcem,
umrljanim ili suzama ili pićem, na iscrtanom papiru
istrgnutom iz običnog bloka, bez adrese i s poštanskim
žigom Istočnog Londona, teritorija na koju ja nikad nisam
kročio. To mi je pismo i sada pred očima.
»Tvoj glas je stigao kroz hodnike mnogih godina,
drago moje, i izložila sam ga na staklu kuhinjskog
kredenca, gdje mi je stolno posuñe, da ga u miru gledam.
Bit ću na stanici Euston, na gornjem peronu u tri sata u
četvrtak, bez mog Herbiea, i ponijet ću buketić lavande,
koju si uvijek volio.«
Odmah zažalivši zbog te odluke, Pym je ipak došao
na stanicu, zakasnio i utaborio se u revolveraškoj zasjedi

222
ispod željezne nadstrešnice, blizu nekih velikih poštanskih
vreća. Lijepa je hrpica majki milila po peronu, neke
prihvatljive, druge nešto manje, ali nijedne koju bi poželio;
bilo ih je i pijanih. Jedna kao daje zaista stezala uz prsa
buketić cvijeća uvijen u novine, ali tada je već bio siguran
daje pogriješio peron. Jer Pym je želio svoju voljenu
Dorothy, a ne neku teturavu staru pijanduru u
cirkusantskom šeširu.

***

Večer nekog običnog dana u tjednu, Tom. Promet u

Ulici Chester podriguje i škriputa pod kišom, ali unutra, u
Reichskanzlei, nedjelja je zelenih brežuljaka. Skrušen i
pobožan, svjež iz svog samostana, Pym pritišće na dugme i
ne čuje zvonjavu. Udara teškim mesinganim zvekirom.
Zavjesa se razmiče i opet sastavlja. Vrata se otvaraju, ali
ne široko.
— Cunningham se zovem, mladi gospodine — kaže
neki odeblji muškarac nerazgovijetnim lokalnim dijalektom
koji se okamenio u izbjeglištvu, i hitro zatvara za njim
vrata kao da se boji navale virusa. — Ime mi je sastavljeno
od dvije fine stvari: cunning — ham, lukavstvo i šunka. A
vi biste bili sin i nasljednik. Pozdravljam mladog
gospodina. Salaams.
— Drago mije, kako ste — kaže Pym.
— Uvijek optimist, mladi gospodine, hvala —
odgovara gospodin Cunningham srednjoevropski doslovno.
— Mislim da smo na putu uzajamnom
razumijevanju. Ha, malo se otpora na početku mora
očekivati, što ćete. Ali vjerujem da vidim gdje nam na kraju
puta svijetli dobro svjetlo.
Što je mnogo više nego što vidi Pym, jer u tom
prolazu kojim ga tako sigurno vodi gospodin Cunningham

223
crno je i mračno kao u rovu, i jedino se svijetle izblijedjele
pravokutne mrlje na zidu, ostale nakon nestanka pravnih
knjiga.
— Kako čujem, učite njemački, mladi gospodine —
kaže gospodin Cunningham, još hrapavije kao daje napor
iscrpio njegove glasnice. — Lijep je to jezik. Što se naroda
tiče, tu već nisam siguran. Ali u pravim rukama i taj jezik
može biti lijep, iza toga stojim.
— Zašto idemo gore — pita Pym koji sada već
prepoznaje neke predznake predstojećeg pogroma.
— Imamo problema s liftom, mladi gospodine —
objašnjava gospodin Cunningham. — Kako čujem, poslali
smo po mehaničara koji upravo hita na zadatak.
— Ali Rickov je ured u prizemlju.
— Meñutim je gornji kat intimniji, mladi gospodine
— objašnjava Cunningham širom otvarajući
dvostruka vrata. Ulaze u tunel vladina stana, obasjan
mutnim sjajem uličnih svjetiljaka.
— Vaš sin, sir, ravno s molitve — najavljuje ga
gospodin Cunningham, i naklonom propušta Pyma
naprijed.
Isprva Pym vidi samo Rickovo čelo, blistavo u
svjetlu svijeća. Zatim se oko čela pomalja cijela njegova
mudra glava, za njom i krupno tijelo koje žuri naprijed da
ga privuče vlažnim, medvjeñim zagrljajem.
— Kako si mi ti, sine moj stari? — pita nestrpljivo.
— Kako je bilo putovanje vlakom?
— Odlično — kaže Pym, koji je dovde autostopirao,
zbog privremenih problema s likvidnošću.
— Jesu li ti dali što da jedeš? Sto su nudili?
— Pojeo sam sendvič i popio čašu piva — kaže Pym,
koji se morao zadovoljiti okrajkom kruha tvrdim poput
kamena iz Murgove blagovaonice.

224
 — To je pravi dečko, isti moj sin! — s veseljem
usklikuje gospodin Cunningham. — Nema mira dok nešto
ne pojede.
— Sine, pripazi mi na piće — kaže Rick refleksno i
nesvjesno, stežući Pyma pod miškom i vodi ga žustro
preko golih podnih dasaka prema postelji carski
prostranoj.
— Dobit ćeš pet tisuća funti u gotovini ako ne pušiš
i ne piješ alkohol do dvadeset i prve. No, draga moja, što
misliš o ovom mom momčiću?
S kreveta se poput sjene podigla prilika odjevena u
tamno.
Dorothy, pomisli Pym. Lippsie. Jemimina majka
koja je došla da se požali. Ali mrak se razmiče, i
pretendent na monašku halju primjećuje da prilika koja
mu je pred očima ne nosi ni Lippsiein rubac oko glave ni
Dorothyn meki šeširić, te da nema onaj pedantan autoritet
lady Sefton Boyd. Poput Lippsie, odjevena je u starinski
kostim predratne Evrope, ali ovdje svaka usporedba
prestaje. Široka šuštava suknja vrlo je uska u struku. Nosi
bluzu čipkastog ovratnika i paperjast šeširić koji cijeli taj
kostim čini lepršavim. Grudi su joj u najboljoj tradiciji
Amora i rokoko dame, a prigušeno svjetlo još naglašava
njihovu oblost.
— Sine, upoznaj se s ovom plemenitom i hrabrom
damom koja je upoznala i velike sreće i velike nesreće,
preživjela teške bitke i propatila mnoge okrutne udarce
sudbine. I koja mi je iskazala najveću čast koju žena može
pružiti muškarcu, pritekla mi u pomoć u trenutku kad mi
je pomoć najviše potrebna.
— Rotschilt, dušica — tiho kaže dama, i podigne
mlohavu ručicu do razine gdje je Pym može ili stegnuti ili
poljubiti.

225
 — Jesi li čuo to ime, sine moj, ti koji si stekao tako
fino obrazovanje? Baron Rotschild? Lord Rotschild? Konte
Rotschild? Rotschildova banka? Ili mi moraš priznati da ti
nije poznato ime stanovite velike židovske porodice koja
raspolaže salomonskim bogatstvom?
— Naravno, čuo sam.
— Onda dobro. Onda samo sjedi i slušaj što će ti
gospoña reći, jer ona je barunica. Sjedni ovamo, mila moja.
Ovdje izmeñu nas. Kako ti se čini, Elena?
— Lijep je, dušica — kaže barunica.
Prodaje me, pomisli Pym, prodat će me njoj. I nije
mu bilo sasvim krivo. Ja sam njegov posljednji, očajnički
trgovački potez.
I tako, Tom, tu je sve počelo. Odavde smo se razišli,
samo je ludilo ostalo.
Tvoj otac i djed sjede bedrom uz bedro sa
židovskom barunicom, u napola ispražnjenoj direktorskoj
kancelariji palače na West Endu, gdje više nema ni struje
a gospodin Cunningham, kako postupno shvaćam, na
vratima drži stražu. Vlada atmosfera urotničke smjelosti,
usporediva samo s kasnijim smjelim urotama u kojima je
Firma nenadmašna, a njezin meki glas započinje jedan od
onih patnički strpljivih izbjegličkih monologa, kakvih smo
se tvoj stric Jack i ja naslušali da se sjetiti ne možemo
koliko puta, samo što je večeras Pym još djevičanski
neupućen u te stvari, a baruničino se bedro tako slatko
priljubilo uz nogu pretendenta na monašku halju.
— Ja sam skromna udovica iz jednostavne i
pobožne obitelji, ostala sam sama nakon sretnog ali, jao,
tako kratkog braka s pokojnim barunom Luigiem Svoboda-
Rotschildom, posljednjim iz velike češke loze te porodice.
Bilo mi je sedamnaest, njemu dvadeset i jedna kad smo se
uzeli, možeš zamisliti našu radost. Najveća je moja žalost
što mu nisam darovala dijete. Naše je ladanjsko boravište

226
bila Palača nimfa u Brnu, koju su najprije Nijemci a zatim
Rusi silovali gore nego što bi ženu, doslovno. Moja je
kuzina Anna pošla za glavnoga u familiji De Beers, to su
oni čuveni dijamanti u Cape Townu, imaju kuće da
zamisliti ne možeš kakve, previše je to luksuza za moj
ukus, i ja o tome ne mislim dobro.
— Ne misli dobro ni Pym, što joj pokušava reći
monaškim smiješkom razumijevanja. — Sa svojim stricem
Wolframom ne razgovaram, i hvalavBogu da ne
razgovaram. On je surañivao za naciste. Zidovi su ga
objesili naglavačke. — Pym steže čeljusti i odobravajući
klima glavom. — Moj prastric David sve je svoje tapiserije
poklonio muzeju Prado. I sad je siromašan kao seoski
kulak, što mu muzej ne da da nešto pojede? — Pym vrti
glavom, u očaju nad niskošću španjolske duše. — Moja
tetkica Waldorf... — ovdje joj glas u plemenitu bolu
prekida jecaj, Pym se u stranu pita primjećuje li ona u
ovom mraku koliko mu je tijelo ustreperilo.
— Sramota! — klikće Rick, dok se barunica pribire.
— Sine moj, znaj da bi ti boljševici sutra bez
upozorenja mogli jurišati na Ascot i uzeti nam sve što
imamo. Nastavi, mila moja. Sine, reci joj da priča dalje.
Zovi je imenom, Elena, to joj je drago. Nije ona snob. Ona
je naša.
— Weiter, bitte — kaže Pym.
— Weiter — s odobravanjem ponovi barunica,
otirući oči Rickovim rupčićem. — Jawohl, dušica. Sehr
gut!
— A da njega tek čujete kako govori — javlja se
gospodin Cunningham s vrata. — To je pravi dečko, nikad
ne biste rekli da nije njihov. Isti moj sin.
— Sto kažeš, sine?
— Sad će — kaže Pym. — Nastavit će.

227
 — Ona je pravo blago. I ja ću se lijepo pobrinuti za
nju, pazi što ti kažem.
I Pym će. Ako ništa drugo, barem će se njome
vjenčati. Ali u meñuvremenu, što mu nije nimalo po volji,
mora odslušati još hvalospjeva njezinu dragom i pokojnom
mužiću barunu. Moj Luigi ne samo što je bio vlasnik divne
palače, nego i genij za financije, i dok nije izbio rat, bio je
predsjednik kuće Rotschild u Pragu.
— Oni su od svih bili najbogatiji — kaže Rick — Je
li da jesu, sine? Ti si učio povijest. I što kažeš?
— Imali su nebrojena bogatstva — potvrñuje s
vrata gospodin Cunningham, ponosan i zadovoljan, kao
impresario. — Je li, Elena? Recite. Samo je pitaj. Nemoj se
stidjeti.
— Kakve smo mi koncerte davali, dušo — povjerava
barunica Pymu. — Prinčevi i princeze iz svih okolnih
zemalja. Kuća od mramora. Ogledala, kultura. Kao i ovdje
— dodaje ona preljubazno, pokazujući na skupocjeno ulje
Princa Magnusa na tratini, naslikano prema fotografiji. — I
sve smo izgubili.
— Ne baš sve — šapće Rick.
— Kad su došli Nijemci, moj Luigi nije htio bježati.
On je nacističke svinje napao s balkona, s pištoljem u ruci,
i otad o njemu ništa nismo čuli.
Slijedi još jedan nužan predah i barunica pristaje
da otpije delikatan gutljajčić konjaka iz jedne od niza
kristalnih boca na podu, a Rick, što u Pymu izaziva gnjev,
preuzima nastavak priče, dijelom zato što je Ricka već
izmorilo da samo sluša, ali više zato što su se primakli
tajni, a prema dvorskoj etiketi tajnama je dopušteno
raspolagati samo Ricku.
— Barun je bio krasan muškarac i krasan muž,
sine, i učinio je ono što bi svaki dobar muž i vjeruj mi, da

228
je tvoja majka u situaciji u kojoj bi od toga imala koristi, ja
sam sutra spreman da za nju učinim isto...
— Znam — kaže Pym.
— Barun je uspio spasiti iz palače nešto od njihova
najljepšeg blaga, spremio u škrinju i tu škrinju predao
stanovitim dobronamjernim prijateljima, njegovim i naše
drage gospoñe, te ostavio nalog da se škrinja, kad Britanci
pobijede u ratu, ima predati njegovoj krasnoj mladoj ženi,
sa svime što je u njoj, bez obzira na to koliko joj je u
meñuvremenu porasla vrijednost.
Barunica zna sadržaj škrinje napamet te još
jednom izabire Pyma za slušaoca, za koju joj je svrhu
nužno privući njegovu pažnju, recimo nježnim dodirom
ruke oko zapešća.
— Jedna Gutenbergova Biblija, i to u dobru stanju,
dušica, jedan Renoir rani, dva Leonarda, medicinske
naravi. Jedno prvo izdanje Goyinih kaprica, s potpisom
autora, tri stotine solidnih američkih dolara u zlatu,
Rubensa nekoliko crteža.
— Cunningham veli da je stvar bomba — kaže Rick
kad mu se čini da je završila.
— Hiroshima — kaže gospodin Cunningham s
vrata. Pym odgovara eteričnim smiješkom koji upozorava
da velika umjetnost nema cijene. Barunica je smiješak
opazila i pokazuje mu daje razumjela.

***

Jedan sat kasnije. Barunica i njezin zaštitnik su

otišli, ostavili oca i sina same u velikoj neosvijetljenoj sobi.
Utihnula je buka vozila ispod prozora. Rame uz rame na
krevetu, oni jedu pržene ribice i krumpiriće koje je Pym bio
poslan da kupi dragocjenom novčanicom od funte iz

229
Rickova stražnjeg džepa. Uz jelo piju Chateau d'Yquem iz
cijelog sanduka butelja kupljenih u Harrodsu.
— Jesu li još ondje, sine — pita Rick. — Jesu li te
vidjeli? Oni ljudi u ogrtačima. Veliki.
— Bojim se da jesu — kaže Pym.
— Ti joj vjeruješ, je li, sine? Reci, nemoj me štedjeti.
Vjeruješ li u tu krasnu ženu ili misliš da je lažljivica
pogane duše i avanturistkinja?
— Ona je fantastična — kaže Pym.
— Ne djeluješ mi uvjerljivo. Reci mi, sine, sve. Jer
ona nam je posljednja šansa, tu nema dvojbe.
— Samo nisam bio siguran zašto se nije vratila
svojima.
— Ne poznaješ ti te Zidove kao ja. Meñu njima su i
neki od najfinijih ljudi na svijetu. A ima i onih drugačijih,
ti bije, daje vide, opljačkali do gole kože. I ja sam je isto
pitao. Nema kod mene cifranja.
— A tko je Cunningham? — pita Pym, jedva
prikrivajući gañenje.
— Stari Cunnie je prva klasa. Kad završimo ovaj
poslić, uvest ću ga u posao. Izvoz i strana tržišta. Bit će ko
grom. Samo njegov smisao za šalu vrijedi nam nekih pet
tisuća godišnje. Večeras baš nije bio u formi. Malo je
napet.
— A u čemu se sastoji poslić? — pita Pym.
— Vjera u tvog starog oca, to je tu ključna stvar.
»Rickie — kaže on meni, tako me zove, nema kod nje puno
cifranja — »Rickie, od tebe očekujem da nañeš moju
škrinju, prodaš sve što je u njoj i novac investiraš u neki
od svojih cijenjenih poslova, želim da mi skineš taj teret s
ramena i odvajaš za mene deset posto godišnje dok sam
god na životu, s tim da ako ti odeš prije mene, da ostanem
zbrinuta, osigurana i bez briga. Želim da taj novac bude u
tvojim rukama, da ga ti upotrijebiš kako misliš da valja.«

230
To je velika odgovornost, sine. Da imam pasoš, pošao bih
sam. Da mogu doći do Syda, poslao bih njega. Syd bi
pošao. Goveda i svinje. Eto na što ću se baciti nakon ovoga
posla. Kupiti nekoliko hektara pašnjaka i nešto žive stoke.
Povlačim se.
— A što se dogodilo s tvojim pasošem? — pita Pym.
— Sine, reći ću ti po istini, što uvijek i činim. Ona
tvoja škola za mlade fićfiriće ima tešku ruku. Hoće gotov
novac, hoće ga točno u dan, i nema razgovora. Ti i ona
govorite istim jezikom, eto zašto. Drag si joj. Vjeruje ti. Ti
si mi sin. Mogao bih poslati Muspolea, ali ne mogu biti
siguran da bi se vratio. Perce Loft je previše legalna osoba.
On bi je preplašio. Sad molim te skoči do prozora i
pogledaj je li otišao onaj Riley. Pazi da ti svjetlo ne padne
na lice. Ne smiju oni ovamo. Nemaju nalog za pretres. Ja
sam častan grañanin.
Napola skriven iza iskrzanog zelenog ormarića za
spise, Pym iskosa viri dolje na ulicu, u tajnom
protuizviñačkom zadatku. Riley je još ondje.
Nema krevetskih prekrivača, tako da se moraju
snaći sa zavjesama i pokrivkama protiv prašine. Pym
spava nemirno i hladno mu je, sanja o barunici. U jednom
času je Rickova ruka punom težinom pala preko njega,
jednom ga je probudio Rickov prigušen glas, koji iz
stisnuta grla optužuje neku beštiju koju naziva Peggy. A
negdje pred zoru, osjeća mekan, ženstven pritisak Rickova
tijela u svilenoj košulji i podgaćama, kako se stišće uz
njega, te je naposljetku uvjeren da bi na podu spavao
mnogo mirnije. Ujutro Rick opet ne želi izaći iz kuće, tako
da Pym sam odlazi na stanicu Victoria, ponijevši ono malo
svojih stvari u krasnom bijelom kovčegu od finog svinjskog
ševroa, s mjedenim Rickovim inicijalima ispod ručke.
Obukao je jedan od Rickovih kaputa od kamelhara,
premda mu je prevelik. Barunica, koja jutros izgleda

231
poželjnije no ikada, već ga čeka na peronu. Ovdje je i
gospodin Cunningham, da ih otprati. U klozetu vlaka, Pym
otvara omotnicu koju mu je dao Rick, vadi snopić čistih
novčanica od po deset funti, i prvi put u životu čita upute
za tajni kontakt i dogovor.
Putujete do Berna, gdje ćete se smjestiti u Hotelu
Grand Palače. Gospodin Berti, zamjenik upravitelja,
prvoklasan je čovjek, račun je već sreñen. Gospodin Lapadi
će kontaktirati Barunicu i odvesti vas do Austrijske
Granice. Kad ti Lapadi preda škrinju, i kada ti potvrdiš na
našem jeziku da je u škrinji sve na broju, pobrini se za
njega pomoću priloženog, ali ne prije. To je naš Spas, sine.
Novac koji nosiš na put nije bilo lako zaraditi, ali kad s
ovim svršimo, nikada nas više neće moriti brige.

***

Što se tiče detalja operacije Rotschild, Jack, bit ću

sasvim kratak — dani nade, dani sumnje, iznenadni
skokovi izmeñu toga dvoga. I iskreno sam zaboravio na
kojim je uglovima ulice i s kojim lozinkama započelo to
lagano tonuće u maglovitu neodreñenost, koje je jedino
moje pamćenje na toliko mnogo operacija otada nadalje —
kao što sam zaboravio, ako sam ikada i znao, u kojem je
omjeru skepticizma i slijepa vjerovanja Pym istjerao ovu
misiju do neizbježnog svršetka. Dakako, znam za mnoge
operacije koje su započete s jednako malom vjerojatnoćom
za uspjeh, a koštale su mnogo više, i ne samo mjereno
novcem. Signor Lapadi je kontaktirao samo s barunicom, a
ona mi je ozlojeñeno prenosila njegove informacije.
— Lapadi ima razgovarati sa svojim
Vertrauensmännern, dušica. — Strpljivo se smješka kad
Pym pita što je Vertrauensmann. — Vertrauensmann je

232
čovjek kojemu vjerujemo. Jučer mu nismo, nećemo možda
ni sutra. Ali danas mu vjerujemo zauvijek.
— Lapadi, on traži stotinu funti, dušica — kaže dan
ili dva kasnije — Vertrauensmann poznaje čovjeka čija
sestra poznaje šefa carine. Bolje da mu isplatimo odmah,
bit će ljubazan.
Pamteći Rickove upute, Pym se malo protivi, ali
barunica je već ispružila ruku i vrlo zabavnom
insinuirajućom kretnjom trlja palac o kažiprst.
— Ako hoćeš obojati kuću, dušo, najprije kupiš
četku
— objašnjava mu pa, na Pymovo iznenañenje,
zadiže suknju i novčanice gura ispod gornjeg ruba čarapa.
— Sutra ćemo ti kupiti krasno odijelo.
— Sto, da si joj dao novac, sine? — urla te večeri
Rick u telefon preko cijelog La Manchea. — Bože Sveti, pa
što ti misliš, tko smo mi? Daj mi Elenu.
— Ne viči, dušica — mirno govori barunica u
telefon.
— Sladak je ovaj tvoj momčić, Rickie. Jako je strog.
Jednog će dana postati veliki glumac.
— Barunica mi kaže da si prva klasa, sine. Jesi li
joj pokazao tko smo i što smo?
— Stalno to radim — kaže Pym.
— Jesi li uspio negdje naći pošteni engleski ručak s
mesom na žaru?
— Ne, to nekako čuvamo za kraj.
— Samo naprijed, ja častim. Večeras.
— Hoćemo, oče. Hvala.
— Bog te blagoslovio, sine.
— I tebe, oče — uljudno odvraća Pym i poput
poniznog lakeja, ukočenih nogu i sljubljenih stopala vraća
slušalicu na viljušku.

233
 Meni su neusporedivo važnije uspomene na Pymov
prvi i platonski medeni mjesec sa životno iskusnom
ženom. S Elenom pod rukom, Pym je šetao starim gradom
Bernom, pio lagana, malo poznata vina iz Valaisa,
promatrao što se zbiva na thés dansants u velikim
hotelima, i svoju prošlost prepustio povijesti. U
namirisanim, lepršavim buticima koje ona kao daje
nalazila instinktivno, zamijenili su njezinu otrcanu
garderobu krznenim stolama i jahaćim čizmama u stilu
Ane Karenjine koje su se sklizale na zaleñenoj kaldrmi, a
Pymovu tužnu školsku uniformu za kožnatu jaknicu i
hlače na kojima nije bila predviñena rupica za naramenice.
Čak i u času dok se presvlačila, barunica nije mogla bez
Pymova mišljenja te ga je pozivala u malenu kabinu s
ogledalom da joj pomogne odabrati i dopuštala mu, valjda
nesvjesno, da hvata slatke sličice njezinih rokoko krasota,
čas bradavicu, čak poluloptu stražnjice nepažnjom
otkrivenu, čas fascinantnu sjenku izmeñu oblih bedara,
dok bi iskakala iz jedne suknje i navlačila novu. Ona je
Lippsie, mislio je s uzbuñenjem, takva bi bila Lippsie da
nije mislila samo na smrt.
— Gefäll ich dir, dušica?
— Du gefällst mir sehr.
— Jednom ćeš imati zgodnu curu, samo joj to
govori, bit će luda za tobom. Misliš da nije malo kurvasto?
— Mislim daje savršeno.
— Okej, onda kupujemo dvije. Jednu za moju
sestru Zsa-Zsu, nosi isti broj kao ja.
Trzaj sniježnih ramena, nehajno povlačenje nekog
zalutalog poruba na rublju, donose im račun, Pym ga
potpisuje i adresira imenom Herr Bertla koji sreñuje sve
račune, okrenuvši joj leña i naginjući se naprijed da bi
sakrio dokaz svoje uznemirenosti. Kod draguljara u
Herrengasse kupili su bisernu ogrlicu za još jednu sestru

234
u Budimpešti, a onda su se sjetili da bi mogli kupiti i
prsten s topazom za majku u Parizu, koji će joj barunica
predati usput. Kao da i sada vidim taj prsten, namiguje na
njezinu tek manikiranom prstiću koji klizi po staklu
akvarija u grillroomu našeg grand hotela, prateći bijeg
pastrve koju bi željela za večeru dok šef sale stoji uz nju s
mrežicom na gotovs.
— Nein, nein, dušica nicht, ne ta, ona! Ja, ja,
prima. I baš je na jednoj takvoj večeri, u slijedu dogañaja
njihovoj posljednjoj, Pym bio toliko ganut ljubavlju i
svojom zbunjenošću da se osjetio obaveznim da barunici
povjeri namjeru da se posveti monaškom životu. Viljuška i
nož su zveknuli o stol.
— O popovima neću ni da čujem! — ljutito je
zapovijedila. — Suviše sam ih se nagledala. Nagledala se
fratara hrvatskih, monaha srpskih i ruskih. Cijeli je svijet
Bog upropastio tim svojim fratrima.
— Pa, nije to još sasvim sigurno — rekao je Pym.
I trebalo mu je još mnogo zabavnih imitacija, i
mnogo izmišljenih pričica iz svog života, da vrati sjaj u
njezine tople smeñe oči.
— I kažeš da se zvala Lippsie?
— Tako smo je zvali. Ne smijem vam reći pravo ime.
— I spavala je s tako mladim dječakom? I ti si je
obljubio tako mlad? Bila je kurva, to ja mislim.
— Vjerojatno samo jako usamljena — mudro je
zaključio Pym.
Ali zamislila se i gledala ga šutke, i kad ju je te
večeri Pym kao i obično ispratio do vrata sobe, stala je i
dobro ga pogledala a onda mu obuhvatila glavu objema
rukama, privukla ga k sebi i poljubila u usta. Iznenada se
njezine usne razmakoše, za njom i Pymove. Poljubac je
postao strastan, osjetio je kako mu uz butinu podrhtava
nepoznato izbočenje. Osjetio je njezinu toplinu, osjetio

235
kako meka kosa klizi uz syilu kad se stala privijati uz
njega u sve žešćem ritmu. Šapnula je Shatz, čuo je jecaj i
uplašio se da ju je nekako ozlijedio. Okrenula je glavu,
vratom se priljubila uz njegove usne. S povjerenjem mu je
pružila ključ svoje sobe i okrenula se na drugu stranu dok
je otključavao. Našao je ključanicu, okrenuo ključ i držao
vrata otvorena da je propusti. Zatim je položio ključ na
njezin dlan i u tom času ugledao kako je svjetlo u njezinim
očima naglo zgasnulo.
— Tako, mili moj — rekla je samo. Poljubila ga je,
prvo u jedan obraz pa u drugi, još ga malo gledala bez
riječi, kao da se pogledom oprašta od nečeg što je izgubila.
I tek je sljedećeg jutra shvatio da ga je to ljubila za
oproštaj.
»Dušo — napisala je — Ti si dobar, tijelo kao da ti
je Michelangelo modelirao, ali tvoj Papi ima puno
problema. Bolje ti ostani u Bernu. Ništa zato E. Weber te
voli zauvijek.«
U omotnici su bili zlatni gumbi za košulju, koje
smo kupili za roñaka Victora iz Oxforda, i dvije od onih pet
stotina funti koje joj je Pym predao za nevidljivog
gospodina Lapadia. Tu dugmad nosim i dok ovo pišem.
Zlatna, sa sićušnim dijamantima u kruni. Barunica je
uvijek bila sklona kraljevskoj raskoši.
I kod gospodične Dubber je bilo jutro. Kroz
navučene je zastore Pym slušao kako mljekarski kamion
tandrče u svojim jutarnjim ophodnjama. S perom u ruci,
privukao je ružičast fascikl na kojem je jednostavno pisalo
RTP, liznuo vrh kažiprsta i palca i stao metodično okretati
stranice dok ih naposljetku nije izvukao pet ili šest.
Kopija pisama Richarda T. Pyma prečasnom ocu
gvardijanu, Lyme Regis, datum 1. listopad 1948, u kojem
prijeti sudskim postupkom zbog otmice svoga sina
Magnusa. (Iz dokumentacije RTP-a)

236
 Memorandum od 15. rujna 1948, Odio krivotvorina
Pasoške kontrole, koji preporučuje zapljenu pasoša RTP-a
dok se ne dovrši krivična istraga. (Dokument pristigao
neformalnim putem, preko policijske veze u Head Officeu)
Pismo od školskog knjigovoñe RTP-a, u kojem se
napominje da se više neće prihvaćati ni sušeno voće ni
konzervirane breskve ni bilo koja druga roba kao
djelomična ili potpuna nadoknada za neplaćenu školarinu,
te se izražava žaljenje što nastavno osoblje i nadzorni
odbor ove škole mladoga Pyma nije u mogućnosti školovati
besplatno. »Takoñer sa žaljenjem primjećujem da odbijate
prihvatiti činjenicu da se ponašate kao neodgovoran
roditelj sinu kojemu je namijenjeno svećeničko zvanje.« (Iz
dokumentacije RTP)
Gnjevno pismo odvjetnika koji zastupaju Herr
Eberhardta Bertla, bivšeg zamjenika upravitelja hotela
Grand Palace u Bernu, adresirano na Pukovnika Richarda
T. Pyma, D. S. O., jedno iz niza pisama, u kojemu se
zahtijeva isplata u vrijednosti od jedanaest tisuća i
osamnaest švicarskih franaka te četrdeset santima, plus
kamata od četiri posto na mjesec. (Iz dokumentacije RTP-a)
Izrezak iz londonskog »Chroniclea«, s datumom 8.
studenoga 1949, u kojem se objavljuje osobni bankrot
RTP-a, i prisilna likvidacija osamdeset i tri poslovne tvrtke
Pymova poslovnog carstva, meñu kojima bez sumnje i
Muspole Friendly & Academic Ltd.
Izrezak iz »Daily Telegrapha«, datum 9. listopad
1948, u kojem se obavještava da je u bolnici Truro,
Cornwall, nakon duge bolesti prouzročene teškim fizičkim
ozljedama, preminuo stanoviti John Reginald Wentwórth,
voljeni muž kojega oplakuje udovica
Peggy-
I smiješan mali izrezak, bog zna odakle, u kojem se
izvještava daje negdje na pučini, na krstarenju brodom

237
 SS Grande Bretagne, uhapšen poznati par varalica
Weber i Woolfe (alias Cunningham), koji su se ovdje
predstavljali kao Vojvoda i Vojvotkinja od Seville.
Jedan po jedan, crvenom tintom, Pym je numerirao
sve dokumente u gornjem desnom uglu, zatim iste te
brojke unio na odgovarajuća mjesta u tekst, kao vodič za
bilješke. Kao maran i uredan činovnik, sve je priložene
dokaze spojio mehaničkim spajalicama i ubacio u fascikl s
oznakom »Dodatak«. Zaklopivši fascikl, ustao je, duboko i s
olakšanjem uzdahnuo i zabacio ruke iza leña, kao da se
upravo izvukao iz jarma. Dostaje sablasne amorfnosti
adolescencije. Čekaju ga muževnost i zrelost, pa čak j ako
ih nikad ne dostigne. Napokon je u svojoj voljenoj
Švicarskoj, duhovnom domu svih bogomdanih špijuna.
Prišao je prozoru, na posljednju inspekciju trga, promatrao
kako blijede umorna svjetla Engleske. Mračan, svukao se,
popio svoju posljednju votku, ozbiljno stao pred ogledalo,
te pošao u postelju. Ali lagano, sve vrlo lagano. Na vršcima
prstiju, reklo bi se. Kao da se boji da bi se mogao
probuditi. Na putu do kreveta, zastao je pokraj stola i još
jednom pročitao dešifriranu poruku, koju ovaj put nije
morao smjesta uništiti.
Poppy, mislio je, samo ostani gdje jesi.

7.

Prije pet godina je Jack Brotherhood ustrijelio svoju

kuju labradorku. Ležala je u svojoj košari, reumatična i
grozničava; dao joj je tablete ali ih je povratila, i još se
osramotila uneredivši tepih. A kad je navukao svoju
vjetrovku i dohvatio dvanaestmilimetarsku pušku s kuke
iza vrata, pozivajući je, pogledala ga je optužujući kao
zločinca, jer je znala da je ipak previše bolesna da bi tražila

238
za njega. Zapovijedio joj je da ustane; nije mogla. Kad je
viknuo »Traži«, nekako se osovila na prednje šape i
ponovno legla, objesivši glavu tupo preko ruba košare. I
tako je on odložio pušku, uzeo iz drvarnice lopatu i
iskopao joj raku u polju iza kućice, malko uzbrdo, s lijepim
pogledom na široku deltu rijeke. Zatim ju je umotao u svoj
najdraži kaputić od tvida, odnio je do tog mjesta i
ustrijelio, smrskavši kralježnicu jednim hicem u zatiljak, te
pokopao. Nakon toga je još dugo sjedio pokraj nje, s pola
boce viskija, dok se oko njega spuštala večernja rosa
Suffolka, i naposljetku zaključio da je kuja doživjela
vjerojatno najljepšu smrt koja se može doživjeti u ovom
svijetu koji se baš ne odlikuje lijepim smrtima. Nije nad
grobom ostavio kamen, nije joj načinio ni skroman križ od
drva, ali zapamtio je točno mjesto, orijentirajući se pomoću
crkvenog tornja, suhe vrbe i vjetrenjače, i kad god je tuda
prolazio, pozdravio bi je u sebi kratko i odsječno, što je
ujedno najviše što se ikad upustio u razmišljanje o
zagrobnom životu, do ovog praznog nedjeljnog jutra kad se
vozi napuštenim seoskim cesticama Berkshirea i gleda
kako se nad nizjem diže sunce.
— Previše je puta Jack ostavio za sobom — tako je
rekao Pym. — Firma ga je morala penzionirati još prije
deset godina.
A kad je tebe trebalo penzionirati, sinko moj? mislio
je. Prije dvadeset godina? Ili čak trideset? Koliko si ti
kilometara puta ostavio za sobom? Koliko kilometara
razvijenog filma umotao u koliko starih novina? Koliko si
kilometara prešao da te novine ubaciš u tajne poštanske
sandučiće ili ubaciš preko visoke ograde groblja? Koliko si
sati proveo slušajući prašku radio stanicu, nagnut nad
svojim papirima, dešifrirajući tajne poruke?
Spustio je prozor. Zračna struja je vonjala na treset
i dim razgorenog drva, i to mu je bilo drago. Brotherhood je

239
čovjek sa sela. Njegovi su preci bili cigani i svećenici,
kokošari, lovokradice, pirati. Sada, dok mu je jutarnji
vjetar oblizivao lice, ponovno je postao onaj momčić
otvrdnjele stražnjice, koji bez sedla u galopu jaše trkaće
grlo gospoñice Summer kroz njezin šumovit park, za što će
dobiti batine kao nikad u životu. Ponovno se do kosti
smrzavao u plitkom blatu močvara Suffolka, suviše
ponosan i tvrdoglav da bi se kući vratio bez lovine.
Ponovno je prvi put iskakao iz baražnog balona na
aerodromu Abingdon i upravo otkrio kako mu, kad vikne,
vjetar još dugo zadrži usta otvorenima. Otići ću kad me
izbace. Otići ću kad ti i ja kažemo jedan drugome što
imamo reći, sinko moj.
Od četrdeset i osam sati spavao je šest, većinom na
kvrgavom poljskom krevetu, u sobici koju su predvidjeli za
odmor tipkačica, ali nije bio umoran.
— Možemo li te posuditi na trenutak, Jack? —
obratila mu se Kate, vestalka Petoga kata, i malo predugo
zadržala pogled na njemu. — Bo i Nigel bi voljeli čuti još
koju riječ.
A kad nije spavao ili odgovarao na telefon ili mislio
svoje česte i zbunjene misli o toj Kate, gledao je kako oko
njega teče život, bačen iznenadno na neprijateljski teritorij:
tako to dakle izgleda, ovo je ta zemlja ognjena, a ovo — to
su moje noge, vrtlog ih hvata kao suhu grančicu.
Razmišljao je o Pymu u svim fazama koje je s njim prošao,
propio i proradio, uključujući i onu večer u Berlinu koju je
već bio potpuno zaboravio i sjetio je se tek sada, večer koja
je završila tako da su odveli neke vojne bolničarke i
poševili ih u sobama odvojenim samo vratima. Sjetio se i
kako je s čuñenjem razmišljao o vlastitoj nemoćnoj ruci
onog zimskog dana 1943, ruci koja je mrtvo visjela pokraj
njega prorešetana trima njemačkim mecima iz mitraljeza,
jer tada je imao isti ovaj osjećaj nevjerice i hladnoće.

240
 — Trebao si nam reći bar malo ranije, Jack. Trebao
si pretpostaviti što će se dogoditi.
— Jesam. Žao mi je, Bo. Bio sam neoprezan.
— Ali Jack, on ti je kao roñeni sin, uvijek smo tako
govorili.
— Jesmo, Bo. Stvarno je malo glupo, priznajem.
I Kateine oči koje ga kude, kao i uvijek, pogled koji
ga doziva: Jack, Jack, gdje si ti?
Bilo je u njegovu životu i drugih slučajeva, naravno.
Počevši od svršetka rata. Brotherhoodov bi se profesionalni
život svako toliko, u pravilnim razmacima, okrenuo
naglavce, svaki put nekim novim skandalom koji je prijetio
da razori Firmu. Dok je bio šef berlinske stanice, dogodilo
mu se to ne jednom, ne dvaput, nego čak tri puta: noćni
telegrami, superurgentni, samo za njegove oči. Telefonski
pozivi: Gdje ti je agent?! Jack, diži se i smjesta ovamo!
Trkom kroz mokre ulice, mrtav trijezan. Telegram prvi:
predmet telegrama koji uskoro šaljem, dugogodišnji član
ove službe, raskrinkan kao ruski obavještajac. Obavijestite
diskretno službene kontakte, kako ne bi sutra sve čitali u
novinama. Nakon čega slijedi dugo čekanje, nad kodnim
knjigama, kad misliš samo — Je li ovaj? Ili možda ova? Ili
sam možda ja? Telegram drugi: ime se sastoji od šest
slova. Kako da ja dovraga znam čije ime ima šest slova?
Prva grupa M — Isuse Kriste, Miller! Druga grupa A — o
Bože, Mackav! Dok na kraju ne ispliva ime za koje nikad
nisi čuo, iz ogranka za koji nisi ni znao da postoji, i kad na
tvoj radni stol napokon stigne pročišćena povijest slučaja,
na kraju ostane slika nekog golobradog momčića na maloj
plaći koji sjedi u nekoj šifrantskoj sobici u Varšavi i vjeruje
da se sjajno drži u toj najuzbudljivijoj igri na svijetu, a
zapravo je sve počelo time što je htio malo napakostiti
šefu.

241
 Ali ti skandali nisu bili samo daleki odjek topovske
paljbe s fronta za koji je vjerovao da do njega nikad neće
stići. Nije ih doživljavao kao opomene, ali jest kao potvrdu
da će se sve ono što mu se u Firmi ne sviña razvijati
upravo onako kako strahuje: to uzmicanje u birokraciju i
poludiplomaciju, povoñenje za američkim primjerom i
metodama. U usporedbi je njegova vlastoručno birana
ekipa djelovala samo još sposobnije, pa kad su i na
njegova vrata nahrupili lovci na vještice, predvoñeni
Grantom Ledererom i njegovim sitnim lakejima
Mormonima prljave mašte, režeći i tražeći Pvmovu krv,
razmećući se fantastičnim sumnjičenjima čiji su jedini
krhki temelji bili pokoja kompjuterom ustanovljena
podudarnost — Jack Brotherhood je tresnuo šakom o
konferencijski stol, tako da su poskočile čaše za vodu: —
Dostaje, prestanite s tim, i to odmah. Nema u ovoj sobi
muškarca ili žene za kojega ne bismo posumnjali da jev
izdajnik, samo kad se vi dohvatite njihovih života. Čovjek
se ne može sjetiti gdje je bio desetoga navečar? Znači, laže.
Ili što, može se sjetiti? Znači, vješt je, pobrinuo se za alibi.
Ako tako nastavite, svatko tko govori istinu ispast će
vrhunski lažljivac, svatko tko radi svoj posao kako treba,
ispast će da zapravo radi za drugu stranu. Samo nastavite
ovako i uništit ćete cijelu našu službu, temeljitije nego što
bi Rusima ikad pošlo za rukom. Ili možda baš to želite?
I tako, Bože mu pomozi, sa svojom reputacijom i
poznatim gnjevom i svojim vezama i svima poznatim
zaslugama svoga odjela, rečeno tim modernim žargonom
koji je mrzio — koji je malo trošio a mnogo postizao, Jack
Brotherhood je toga dana izvojevao pobjedu, ni ne
pomišljajući da će možda doći i dan kad će zbog toga
zažaliti.
Zatvorivši prozor, Brotherhood je zaustavio auto u
selu gdje ga nitko ne poznaje. Stigao je prerano. Bilo mu je

242
potrebno da izañe iz Londona, da se makne izvan
domašaja Kateina smeñeg pogleda. Daje morao proživjeti
još samo jedan beznadni krug razgovora o tome kako da
neizbježna šteta bude što manja, jer samo jedno sjećanje o
tome kako da se stvar sakrije od Amerikanaca, da je još
samo jednom morao izdržati pogled sažaljenja ili prijekora
od Kate, ili pogled čiste mržnje iz smjera Boove sive armije
suburbanih mandarina, možda bi, možda bi zaista
Brotherhood rekao stvari zbog kojih bi svi, a najviše on
sam, kasnije žalili. I tako se dobrovoljno javio da obavi ovaj
zadatak, i Bo je rijetko spremno pristao, pa da, zašto ne bi
ti, nitko to neće obaviti bolje. I on je tog časa kad je
iskoračio preko Boova praga znao da je isto kao što je
njemu stalo da otiñe i njima drago vidjeti da odlazi. Svima
osim Kate.
— Samo da se redovito javljaš telefonom, ako
nemaš ništa protiv — povikao je Bo za njim. — Najmanje
svaka tri sata. Kate će ti znati reći što je novo. Je li tako,
Kate?
Nigel ga je ispratio kroz hodnik.
— Kad se javiš, javit ćeš se preko sekretarijata.
Nećeš koristiti izravnu liniju, i nećeš se javljati drugima
dok se mi ne čujemo.
— I to shvati kao zapovijed — nadopunio ga je
Brotherhood.
— Kao privremenu dozvolu za rad, koja se može
povući u svakom času.
Pred crkvom je bio drven trijem, oko igrališta je
vodila pješačka staza. Prošao je pokraj seoskog dvorišta s
gospodarskim zgradama od cigle, udisao miris toplog
mlijeka s jesenskim zrakom.
— Evakuiramo ih po ešalonima, Jack — govori
Frankel, svojim ručno tiskanim euroengleskim. — To jest,
ako ih uopće krenemo evakuirati.

243
 — I ako ja to naredim — pridodaje Nigel negdje s
krila.
Prostorija je niska stropa, bez prozora i
preosvijetljena. Na luknji dežura uniformirani stražar.
Pravilno rasporeñene uza zid, sjede Frankelove osijedjele
pomoćnice, za pisaćim stolovima na nogarima. Na posao
su ponijele termosboce, drugarski dijele cigarete. Sve su to
već prošli i doživjeli, mnogo puta, kao konjske utrke.
Frankel je debeo i ružan, litvanski natkonobar.
Brotherhood ga je regrutirao, Brotherhood ga unaprijedio,
sad on mora kusati kašu koju je skuhao Brotherhood.
Tako to ide. Tri je sata ujutro. Danas, samo šest sati prije.
— Prvog dana, Jack, mičemo samo glavne agente —
govori Frankel lažnim liječničkim mirom. — Conger i
Watchman iz Praga, Voltaire iz Budimpešte, Merryman iz
Gdanjska.
— Kad počinjemo? — pita Brotherhood.
— Kad Bo mahne startnom zastavicom, prije ne —
kaže Nigel. — Mi još procjenjujemo stvar, još dopuštamo
mogućnost da je Pymova odanost besprijekorna — govori
Nigel, poput učenika kad svladava neku osobitu tešku
frazu koja lomi jezik.
— Povlače se tiho i nenapadno, Jack — govori opet
Frankel. — Nema opraštanja, ne nosi se svijeće dragim
susjedima, ne traži se dobra duša koja bi čuvala mačku.
Dan drugi: kreću radio-operateri, dan treći: posrednici i
podagenti. Dan četvrti: svi preostali.
— Kako ćemo doći do njih? — pita Brotherhood.
— Ti nećeš nikako, mi ćemo — kaže Nigel. — Kada i
ako Peti kat kaže da treba što je u ovom trenutku,
ponavljam, još samo puka hipoteza.
I Kate je ušla za njima. Kate je naša obudovjela
engleska usidjelica, blijeda i skulpturalna i prekrasna,

244
četrdeseta joj je i oplakuje ljubavi koje nikad nije imala. Ali
Kate je ipak Kate, vidi joj to u očima, jasno kao i uvijek.
— Možda ih pokupimo s ceste, kad poñu na posao
— nastavlja Frankel. — Možda kome zakucamo na vrata,
obavijestimo prijatelja, ostavimo poruku. Sto god nam
padne na pamet a sigurni smo da taj postupak nikad
nismo upotrijebili.
— Tu ćeš nam ti biti od velike pomoći, ako uopće i
budemo morali ići tako daleko — objašnjava Nigel. — Ti
ćeš nam znati reći stoje već korišteno.
Frankel stoji pred kartom istočne Evrope.
Brotherhood čeka korak iza njega. Glavni agenti crveno,
podagenti plavo. Mnogo je lakše ubiti čavlić nego čovjeka.
Gledajući kartu, Brotherhood se prisjeća one večeri u
Beču. Pym se igra domaćina, Brotherhood je pukovnik
Peter koji je došao iz Londona da mu prenese službeno
priznanje i zahvalnost za deset godina vjerne službe. Sjeća
se Pvmova plemenitog govora na češkom, šampanjca i
medalja, rukovanja, uvjeravanja, tihog valcera uz muziku s
gramofona. Vidiš onaj neugledan par u smeñem, on je
fizičar a ona viša službenica u češkom ministarstvu
unutrašnjih poslova, ljubavnici u prevari, lica im
uzbuñeno blistaju dok se vrte po sobi u plesnom taktu
Johanna Straussa.
— I, kada počinjete? — ponovno pita Brotherhood.
— Jack, o tome odlučuje Bo — ponavlja Nigel,
opasno strpljiv.
— Jack, Peti kat je zaključio da je sada najvažnije
održati privid redovitog posla, ponašati se prirodno, držati
se kao da je sve normalno — kaže Frankel, podižući sa
svog stola snop telegrama. — Koriste se tajnim poštanskim
sandučićima? Znači, praznit ćemo ih kao i normalno.
Imaju radio-vezu? Znači, šaljemo radio—poruke kao daje

245
sve normalno, držimo se satnice i nadamo da protivnička
strana sluša.
— To je u ovom času najpreče — kaže Nigel, kao da
ništa što Frankel kaže nije valjano dok i on ne ponovi. —
Normalna aktivnost na svim poljima. I samo jedan
preuranjen korak može biti fatalan.
— Kao što to može biti i zakašnjeli — kaže
Brotherhood, i u plavim mu očima počinje plamtjeti.
— Čekaju te, Jack — kaže Kate, što znači: Doñi sa
mnom, ne možeš ti tu ništa.
Brotherhood se ne pomakne.
— Učinite to odmah — obraća se Frankelu. —
Sklonite ih u ambasade. Pošaljite radiom upozorenje.
Prekinite sve.
Nigel nije uzvratio ni riječi. Frankel pogledom traži
pomoć ali Nigel je prekrižio ruke i preko ramena motri
jednu od Frankelovih pomoćnica koja otkucava signal.
— Jack, ni u kojem slučaju nećemo terence
sklanjati u ambasade i konzulate — kaže Frankel, praveći
grimase prema Nigelu. — To je verboten. Najviše što sada
možemo učiniti jest da od Petog kata dobijemo nalog za
nove dokumente za prebjeg, malo novca, pogodan
transport, i da se pomolimo za sretan ishod. Je li, Nigel?
— Ako dobiješ taj nalog — ispravlja ga Nigel.
— Conger će pobjeći na istok — kaže Brotherhood.
Kći mu studira na sveučilištu u Bukureštu. Poći će k njoj.
— Dobro, a kamo će iz Bukurešta? — kaže Frankel.
Brotherhood na to zamalo zaurla. Kate ga više ničime ne
može zaustaviti.
— Na jug, u prokletu Bugarsku, nego što si mislio!
Ako dogovorimo datum i mjesto, pošaljemo avion, i
ubacimo ga u Jugoslaviju!
Sada i Frankel podiže glas.

246
 — Jack. Saslušaj me, molim te. Nigel, potvrdi mu i
ti, da ne ispadne da sam samo ja tako malodušan. Ne
dolaze u obzir ni avioni, ni ambasade, ni prelazak granice.
Nisu ovo šezdesete. Ni pedesete, ni četrdesete. Ne
razbacujemo po Istočnoj Evropi avione i pilote kao
sjemenke za ptice. Niti se veselimo komitetu za
dobrodošlicu koji bi i nama i našim terencima poslala
protivna strana.
— Sasvim točno kaže — potvrñuje Nigel, s malo
prijetvornog iznenañenja.
— Nešto ti moram reći, Jack. Tvoje mreže su u
ovom času već toliko kontaminirane da ih Foreign Office
ne bi prebacio ni u kantu za smeće. Je li, Nigel? — Frankel
je napokon čuo što govori i zaustavio se. Opet pogledava
prema Nigelu, i opet ne nalazi utješne riječi. Uhvatio je
sada Brotherhoodov pogled i gleda ga dugo i sasvim
neočekivano u silnom strahu, onako kako nam se dogodi
kad se zagledamo u neki spomenik i shvaćamo da zapravo
razmišljamo o svojoj smrtnosti.
— Ja samo činim što mi je nareñeno, Jack. I nemoj
me tako gledati. Živio.
Brotherhood se polako uspinje stepenicama.
Uspinjući se korak ispred njega, Kate usporava i spušta
mu niz ogradu nekoliko prstiju, da se uhvati. On se pravi
da ne vidi.
— Kad ću te opet vidjeti? — kaže ona. Brotherhood
je, reklo bi se, izgubio i sluh.

***

Odgovornost koja je tog jutra pritiskala ramena

mladog Toma Pyma bila je jednako teška kao i onda kad je
mučno odrañivao svoj prvi mjesec na dužnosti školskog
prefekta i kapetana Pandasa. Danas je bio prvi radni dan

247
Pandasova tjedna. Danas, i još šest strašnih dana, Tom
mora požuriti na jutarnje zvono, pomoći školskoj
bolničarki u nadgledanju tuširanja i sazvati smotru prije
doručka. Budući daje danas nedjelja, dužnost mu je
nadgledanje pisanja pisama u dnevnoj sobi, pitanje
propovijedi u kapelici i inspekcija soba, gdje je odgovoran
za svaku neurednost i nedolicnost. A kad naposljetku
padne večer, čeka ga predsjedavanje učeničkom komitetu
koji prima prijedloge za poboljšanje života u školi a kad
prijedloge probere i uredi, još ga čeka da ih preda na ogled
gospodinu Cairdu, direktoru škole, a gospodin Caird ništa
ne shvaća olako i svemu je spreman da najprije izvagne i
prednosti i mane, i tek onda odluči. A ako sve to preživi i
napokon pozvoni za gašenje svjetla, opet ga sutra čeka
ponedjeljak. Prošlog je tjedna tu dužnost obavljao Lions, i
obavio ju je dobro. Lions, rekao je gospodin Caird rijetko
odlučno, Lions je pokazao demokratski pristup vlasti,
organizirao glasanje i formirao komitete za svako značajno
pitanje. U kapeli, dok čeka da utihnu posljednji taktovi
himne, Tom se predano molio za dušu svog mrtvog djeda,
za gospodina Cairda i za pobjedu u utakmici squasha u
srijedu protiv škole St. Saviour, iz Newburya, premda se
bojao da će im srijeda donijeti još jedan ponižavajući
poraz, jer gospodin Caird je što se tiče sportskih natjecanja
bio podijeljena mišljenja. Ali s najviše se žara molio da
napokon doñe i ta sljedeća subota — ako ikad svane taj
dan — i da Pandas dobije zasluženu pohvalu gospodina
Cairda, jer da gospodin Caird bude razočaran, to Tom ne
bi preživio.
Tom je bio vrlo visok dječak, i već je pokazivao
sklonost onom poskakujućem koraku britanskog visokog
činovnika karakterističnom za svoga oca. Zbog visokih
zalizaka djelovao je zrelijim, i to je možda bilo zaslužno za
njegov brzi uspon do ove visoke pozicije na školi. Kad biste

248
ga promatrali kako, ruku sklopljenih na leñima, ustaje iz
reda prefekta, stupa u prolaz izmeñu crkvenih klupa,
prigiba glavu pred oltarom i uspinje se onim dvjema
stepenicama do propovjedaonice, nitko vam ne bi zamjerio
što ste pogriješili i pomislili da ovo nije učenik nego član
zavidno mladog nastavnog kadra gospodina Cairda. Samo
je njegov napukli glas, dok je govorio današnju propovijed,
izdavao da se iza senatorske vanjštine krije mladi mutant.
Tom je malo što čuo od onoga što govori. Današnja mu je
propovijed prva, i vježbao je dok je nije naučio napamet. A
ipak, sada kad je stao na propovjedaonicu daje i izvede,
crvena i crna slova pred njim izgubila su svaki zvuk i
značenje. Samo ga je pogled na izgrizene nokte palčeva što
su s obje strane čvrsto stezali podlogu za knjigu i pogled
na sijedu glavu što je mirovala nad posljednjim redom
okupljenih učenika, opominjao da je još na ovom svijetu.
Da nije toga, zaključio je, jednostavno bih ispario, izletio
kroz strop kapele u nebo, i levitirao na vjeke vjekova, kao
onaj njegov plinski balon na dan komemoracije, koji je
odletio sve do Maidenheada i tek ondje sletio, s njegovim
imenom, u dvorište neke bakice, za stoje dobio knjige u
vrijednosti od pet funti i pismo od bakice u kojem je pisalo
da i ona ima sina koji se zove Tom a radi kod Lloyda.
— »Tiještio sam grožñe sam« — stao je čitati
gromkim glasom, iznenadivši sam sebe. — »A od naroda
nitko nije bio uza me: jer i njih bih tako tiještio u gnjevu i
gazio u bijesu.« Ta ga je prijetnja uplašila i mislio je kome
to izgovara i zašto. — »I njihova će krv briznuti na moje
halje, i umrljati svu moju odjeću.«
Čitajući, svjestan kako mu koljeno podrhtava uz
tkaninu hlača, Tom je razmišljao i o mnogim drugim
stvarima koje su ga opterećivale, a od kojih nekih do ovog
trenutka nije bio svjestan. Više nije očekivao da će
njegovim umom vladati ono što se oko njega zbiva, čak ni

249
dok zaista radi. U petak je na satu gimnastike shvatio da
već neko vrijeme razmišlja o jednom problemu latinske
gramatike. Jučer je na latinskom s brigom mislio na
majčino zdravlje. A usred francuskog sastava iznenada je
shvatio da više nije zaljubljen u Becky Lederer, usprkos
njihovoj strasnoj prepisci, nego da mu se mnogo više sviña
jedna od kćeri školskog knjigovoñe. Pod pritiscima glavnog
štaba, unutrašnjost njegove glave postala je poput
presjeka vlati podmorske trave, kao ona u laboratoriju za
biologiju. Najprije splet vlakana, svako nosi zasebnu
poruku i obavlja zasebni posao; i k tome plutajući
slobodno oko njih kao nemirno jato nevidljivih ribica, teče
cijela bujica poruka kojima iz nepoznatih razloga vlakna
nisu ni potrebna. Upravo se tako osjećao sada iznutra, dok
je gromko izgovarao svete riječi svojim najdubljim glasom,
a čuo ih samo kao sitan zveket napuklih zvona u nekoj
dalekoj i čvrsto zabravljenoj prostoriji.
— Jer dan osvete je u mom srcu, i svanula je
godina moga iskupljenja — govorio je.
Mislio je o balonima na plin i o Tomu koji radi kod
Lloyda, i o skoroj apokalipsi koja će mu se srušiti na glavu
kad padne na općim uvjetnim ispitima, i o knjigovoñinoj
kćerci kako se vozi na biciklu a vjetar joj je priljubio
bluzicu o prsa. I s bojazni pomišljao hoće li i Carter Major,
vicekapetan Pandasa, pokazati da posjeduje kvalitete
demokratskog voñe pa da on vodi poslijepodnevni hakl.
Samo je jednoj jedinoj misli zabranjivao da se javi, jer
zapravo su sve ostale misli bile njezini surogati. Tu jednu
misao nije mogao podnijeti ni u riječima ni u slici, jer
imala je tako strašnu moć da bi samom mišlju mogla
postati zbiljom.
— Je li fina ta govedina, sinko? — upitao ga je Jack
Brotherhood, nešto kasnije, njemu se činilo — ni

250
dvadesetak sekundi kasnije, za ručkom u hotelu Digby,
kamo su uvijek odlazili.
— Super je, striče Jack, hvala — rekao je Tom.
Inače su jeli u tišini, i pomno je njegovali do kraja ručka.
Brotherhood je ponio svoj »Sunday Telegraph«, Tom neki
fantastični roman koji je čitao već ne znam koji put, jer to
je knjiga u kojoj na kraju sve ispadne kako valja a druge
knjige mogu biti opasne. Nitko bolje od strica Jacka ne
razumije kako čovjeka treba izvaditi iz škole, zaključio je
Tom, dok je jeo i čitao i razmišljao
0 majci. Čak ni njegovu ocu nije bilo tako savršeno
jasno da svaki put sve mora biti isto kao i uvijek, samo
malo i tako ugodno drugačije u nekoj pojedinosti, svaki
put u drugoj. Da dan treba provesti potpuno smireno i bez
žurbe a ipak ga razvući tako da u njega stane puno
različitih stvari. Daje škola jedino mjesto koje bar veći dio
tog dana uopće ne postoji, tako da se ni slučajno ne smije
pojaviti prijedlog da se radi nečega vrate u školu.
Tek na kraju, kad počne odbrojavanje pred
rastanak, treba rekonstruirati postojanje škole, dovoljno
precizno da se povratak čini mogućim i potrebnim.
— Hoćeš još malo?
— Ne, hvala.
— Još jorkširskog pečenja?
— Da, molim. Malo.
Brotherhood je samo podigao obrve i konobar im
smjesta priñe, jer tako su se konobari uvijek odnosili
prema stricu Jacku.
— Je li ti se javljao otac?
Tom nije odmah odgovorio jer naglo su ga zapekle
oči i ostao je bez daha.
— No, no — rekao je Brotherhood i odložio novine
na stol. — Stoje sad to?

251
 — To je zbog one propovijedi — rekao je Tom boreći
se sa suzama. — Ali sad je sve u redu.
— Da znaš da si sjajno čitao tu propovijed. Neka se
tko usudi reći drugačije, slobodno ga tresni da padne na
pod.
— Ali nije to bila propovijed za današnji dan —
objasnio mu je Tom, dašćući u žestokoj borbi da se održi
iznad površine vode. — Trebalo je da okrenem do sljedeće
oznake u knjizi, ali sam zaboravio.
— Pa što ako si pogriješio dan — gotovo je viknuo
Brotherhood, tako žustro da je par za susjednim stolom
kao na komandu okrenuo glave. — Ako je jučerašnja
propovijed valjana neće biti naodmet daje čuju dvaput.
Hajde, popij još jedan ñumbirovac.
Tom je kimnuo glavom, Brotherhood je naručio i
zatim opet dohvatio svoje novine.
— Ionako je vjerojatno prvi put nisu ni razumjeli —
dodao je prezirno.
Ali stvar je bila u tome da Tom nije čitao pogrešnu
propovijed; čitao je onu koju je i trebalo. Sam je to znao, a
sumnjao je da zna i stric Jack. Samo je morao na brzinu
naći nešto zbog čega je razumljivo rasplakati se, nešto
manje teško od ribica što su plivale oko vlati u njegovoj
glavi i misli koju nije htio misliti.
Složili su se da puding neće uzeti, da ne gube od
lijepa vremena.
Sugerloaf Hill je vapnenast brežuljak u nizju
Berkshire Downa, okružen bodljikavom žicom Ministarstva
obrane i upozorenjem da je nezaposlenim ulaz zabranjen, i
vjerojatno u cijelom Tomovu svijetu nije u ovom času bilo
mjesta gdje bi radije bio, osim kod kuće u Plushu, u
vrijeme kad se ovce janje. Ni Lech i skijanje s ocem, ni Beč
i vožnje s majkom: nigdje gdje je ikad bio ili sanjao da će
biti ne postoji ovako skrovito, ovako nevjerojatno

252
povlašteno mjesto kao što je ovaj tajni brežuljak skupa sa
svojom bodljikavom žicom koja čuva od neprijetelja, gdje
Jack Brotherhood i Tom Pym, kum i kumče i najbolji
prijatelji na svijetu, mogu potpuno sami naizmjence
puštati glinene golubove iz lansirnog topa i oboriti ih ili
promašiti iz Tomove 20-kalibarske puške. Prvi put kad su
bili ovdje, Tom nije mogao vjerovati svojoj sreći. — Ali sve
je zaključano, striče Jack — tužno je uzviknuo kad je stric
Jack zaustavio automobil. Do tog je časa to bio jedan od
ljepših dana. A sad je sve pošlo naopako, mislio je. Prema
karti, prošli su nekih deset milja i na njegovu veliku žalost
zaustavili se pred visokim bijelim vratnicama koje su bile
čvrsto zaključane i naredbom nedodirljive. Cijeli danje time
upropašten, mislio je. Poželio je da se odmah vrati u školu,
i da obavi svoje ritualno samokažnjavanje učenjem.
— Onda stani pred vrata i vikni »Sezame, otvori se!«
— poučio ga je stric Jack i sa smiješkom mu pružio ključ
iz džepa. I već sljedećeg trenutka bijela vrata autoriteta
zatvorila su se iza njih, i oni su postali vrlo specijalni ljudi
sa specijalnom dozvolom da budu ovdje na vrhu brijega s
otvorenim prtljažnikom iz kojega je stric Jack izvukao
zarñali lansirni top o kojem je do toga časa mudro šutio. I
sljedeće čega se sjeća bilo je kako je pogodio devet iz seta
od dvadeset golubova, a stric Jack osamnaest, jer stric
Jack gaña najbolje na svijetu, on je najbolji u svemu,
premda je već jako star, a neće nikome popuštati i
pokloniti rezultat, čak ni Tomu. Ako ga Tom ikad pobijedi,
pobijedit će ga u poštenom nadmetanju jer tako žele
obojica, ne treba na to trošiti riječi. I baš to Tom danas želi
više no išta na svijetu: normalan odnos, normalno
natjecanje, uz normalan razgovor, sve ono u čemu je stric
Jack tako briljantan. Jer želi svoje najcrnje misli zatrpati u
duboku jamu gdje ih nitko neće naći i nitko neće ništa
saznati sve dok časno ne padne na slavu Engleskoj.

253
 U prirodi je tek Tom postajao slobodan. Za to stric
Jack nije bio ni na koji način zaslužan. On baš nije volio
da se puno priča, a o intimnim stvarima nipošto. Duševno
je uskrsnuće donio doživljaj dana. Prasak puške, šum
listopadskog vjetra koji je hladio obraze i uvlačio se pod
školski pulover. I iznenada su ga sve te stvari navele da
govori kao muškarac, a ne da cvili pod plahtama i grli
svoje punjene životinje, kako je reagirao na progresivnog
gospodina Cairda. Dolje u riječnoj nizini nije uopće bilo
vjetra, samo umorno jesensko sunce i smeñe lišće na stazi
uz rijeku. Ali ovdje gore, na golom kredastom vrhu vjetar je
hučao poput vlaka kroz tunel, noseći sa sobom i Toma.
Zveketao je, škripao i škrgutao kroz novi metalni toranj
Ministarstva obrane koji je izrastao otkad su posljednji put
bili ovdje.
— Ako pogodimo toranj, prokleti Rusi mogu ući kad
hoće — vikao je stric Jack nadglasavajući vjetar kroz šake
zaobljene u lijevak. — A to ne bismo htjeli, ne? j
— Ne! '
— U redu. Sto onda?
— Ukopati lansirni top do tornja i pucati na drugu
stranu! — radosno je viknuo Tom, i vičući osjetio kako sa
snažnim glasom nestaju i posljednji ostaci briga što mu
muče dušu, i kako mu se ramena opuštaju i vraćaju na
mjesto, i znao je da bi sada, dok vjetar ovako šiba ovaj
pusti brežuljak, svakome mogao reći što god mu padne na
pamet. Stric Jack mu je pustio set od deset golubova i on
ih je oborio osam, s jedanaest patrona, što je njegov
apsolutno najbolji rezultat dosad, pogotovo s obzirom na
jak vjetar. A kad je na Toma došao red da pušta a Jack da
gaña, stric Jack se itekako morao pomučiti da ga sustigne.
Ali sustigao ga je i Tom ga je zbog toga još više volio. On ne
bi volio pobijediti strica Jacka. Svog oca još možda, ali
strica Jacka ne; jer onda mu ne ostaje ništa više. U

254
drugom setu od deset, Tom je bio nešto slabiji, ali nije se
zbog toga optuživao jer već su ga boljele ruke, što svakako
nije njegova krivnja. A stric Jack je ostao postojan kao
klisurina. Čak i dok bi punio pušku, sijeda je glava gledala
naprijed, u susret nadolazećoj meti.
— Četrnaest od osamnaest — vikao je Tom skačući
i skupljajući prazne čahure. — Odličan rezultat! — I zatim,
jednako glasno i veselo: — As mojim tatom je sve kako
treba, zar ne?
— Zašto ne bi bilo? — odgovorio je vikom
Brotherhood.
— Mislim da je bio malo utučen kad me je došao
vidjeti nakon djedova pogreba. Zato sam mislio.
— Nego kakav bi bio nego utučen. Kako bi bilo tebi
da si upravo morao sahraniti roñenog oca?
A sve to vičući u vjetar, obojica. Prigodan razgovor
dok su punili pušku i namještali top za još jednu rundu.
— Stalno je pričao nešto o slobodi — vikao je Tom.
— Da je to nešto što nam nitko ne može pokloniti, da je
moramo steći sami. Moram priznati da mi je bilo i malo
dosadno.
Stric Jack se tako koncentrirao na pušku da Tom
nije bio siguran je li ga uopće čuo. Ili ako ga je i čuo,
zanima li ga.
— Ima potpuno pravo — odgovorio je napokon
Brotherhood, oštro škljocnuvši zaponcem. — Patriotizam je
danas proskribirana riječ.
Tom je ispustio glinenog goluba i gledao kako se
uvija i na tlu raspada u prah, pogoñen savršeno preciznom
rukom strica Jacka.
— Pa nije baš mislio na patriotizam — tumačio je
Tom, mašivši se za još nekoliko patrona.
— Ne?

255
 — Mislim da mi je htio reći da bih, ako sam
nesretan, morao pobjeći. To mi je pisao i u pismu. To je
kao da...
— No, što?
— Kao da od mene traži da učinim nešto što je i on
dok je bio u školi htio ali se nije usudio. Malo čudno,
moram reći.
— Ja ne bih rekao da je čudno. Iskušava te, ništa
drugo. Hoće ti reći da su ti, ako želiš pobjeći, vrata
otvorena. Ja bih baš rekao da to radi da bi ti pokazao kako
ima povjerenja u tebe. Nema boljeg oca od tvoga, Tom.
Tom je pucao i promašio.
— A o kakvom to pismu pričaš? — pitao je
Brotherhood. — Mislio sam daje došao ovamo k tebi.
— Pa došao je. Ali mi je i pisao. Jedno veliko dugo
pismo. Menije to bilo čudno, što mogu — ponovio je, ne
mogavši naći drugu riječ osim svog odnedavno omiljena
pridjeva.
— Pa dobro, bio je slomljen. Sto tu ne valja? Stari
mu je umro, i on je sjeo i napisao pismo svom sinu. Treba
da ti bude drago, da se osjetiš počašćenim... odličan
pogodak, momče. Odličan.
— Hvala — rekao je Tom i ponosno gledao kako
stric Jack upisuje pogodak na listu rezultata. Stric Jack je
uvijek pisao rezultat.
— Ali nije mi to rekao — nespretno je nastavio Tom.
— Nije bio slomljen. Bio je zadovoljan.
— To ti je napisao, je li?
— Rekao mi je daje djed u njemu uništio svu
njegovu prirodnu čovječnost, i da on to meni ne želi
učiniti.
— I to samo potvrñuje daje bio slomljen — rekao je
Brotherhood, ne zbunivši se. — A je li tvoj tata ikad pričao

256
o nekom tajnom skrovištu? Negdje daleko, gdje će napokon
naći svoj teškom mukom stečeni mir i spokoj?
— Nije baš.
— Ali ipak je jedno takvo mjesto imao.
— Pa ne baš.
— Gdje?
— Rekao je da to nikad nikome ne smijem reći.
— Onda i nemoj — čvrsto ga je podržao stric Jack. I
odjednom je, nakon toga, jedna od neizbježnih dužnosti
demokratskog prefekta postalo i da priča o svom ocu.
Gospodin Cairdje kazao daje dužnost privilegiranih da u to
ime žrtvuju ono do čega im je najviše stalo, a Tom je svog
oca volio do granica nepodnošljivog. Osjećao je na sebi
Brotherhoodov pogled i bilo mu je drago stoje u njemu
pobudio toliko zanimanje za sebe, premda mu se činilo da
u tom zanimanju nema odobravanja.
— Ti ga već strašno dugo poznaješ, je 1' da? —
rekao je Tom dok su ulazili u auto.
— Ako trideset i pet godina smatraš dugim.
— Smatram — rekao je Tom, za kojega je i tjedan
bio cijelu vječnost. U automobilu odjednom nije bilo vjetra.
— Pa ako stvarno misliš da je s tatom sve u redu —
rekao je lažnom drskošću namještajući pojas — zašto ga
onda policija traži? Eto, to bih ja volio znati.
***
— Hoćete li nam danas proricati sudbinu, Mary
Lou? — pitao je stric Jack.
— Danas neću, dušo, nisam raspoložena.
— Bar ste vi uvijek raspoloženi — odvratio je stric
Jack, i oboje su se slatko nasmijali, a Tom pocrvenio.
Mary Lou je ciganka, rekao je stric Jack, premda bi
Tom prije rekao daje gusarka. Imala je tustu stražnjicu i
crnu kosu i lažne olovkom ocrtane usnice, kao Frau Bauer
u Beču. Pekla je kolače i servirala čaj s vrhnjem u drvenoj

257
kafeteriji na rubu parka. Tom je zaželio kuhana jaja na
tostu, i jaja su bila kremasta i svježa kao što su jaja u
Plushu. Stric Jack je uzeo lončić čaja i komad njezina
najfinijeg voćnog kolača. Kao daje zaboravio sve što mu je
Tom ispričao, na čemu mu je Tom bio zahvalan, jer malo
ga je boljela glava od svježeg zraka i malo se stidio svojih
misli. Ostalo je još dva sata i osam minuta do časa kad
mora pozvoniti za večernjicu. I baš je razmišljao kako bi
bilo da posluša očev savjet i pobjegne.
— A što te muči u vezi s policijom? — počeo je
Brotherhood lakim tonom, mnogo kasnije, kad je Tom već
odavno bio siguran da ga ili nije čuo ili da je već zaboravio.
— Došli su posjetiti Cairda. Onda je Caird pozvao i
mene.
— Gospodin Caird, sinko — ispravio ga je
Brotherhood savršeno dobronamjerno i otpio obilan gutljaj
čaja. - Kada?
— U petak. Nakon utakmice rugbya. Gospodin
Caird je poslao po mene, a kod njega je sjedio taj neki
čovjek u kišnom ogrtaču, u fotelji gospodina Cairda, i
rekao mi da je on iz Scotland Yarda i da je došao pitati za
oca, i imam li ja slučajno njegovu adresu jer je tata nakon
djedova pogreba očito bio toliko rastresen da je otišao ne
ostavivši adresu i ne rekavši nikome kamo ide.
— Svašta — rekao je Brotherhood nakon duge
stanke.
— Istina. Stvarno svašta.
— Rekao si da ga traži policija.
— Na njega sam mislio.
— Visina?
— Sto sedamdeset.
— Dob?
— Četrdeset.
— Boja kose?

258
 — Kao moja.
— Obrijan?
— Da.
— Oči?
— Smeñe.
Tu su igru često igrali.
— Auto?
— Na stanici je uzeo taksi.
— Kako znaš?
— Dovezao ga je gospodin Mellor. On me vozi na
satove cella, a stajalište mu je na stanici.
— Momče, budi precizan. Došao je dakle autom
gospodina Mellora. Je li ti rekao daje doputovao vlakom?
— Nije.
— I tko onda kaže daje čovjek policajac.
— Gospodin Caird. Kad me predstavio.
— Kako je bio odjeven?
— U odijelo. Sivo.
— Je li ti rekao svoj status i čin?
— Inspektor.
Brotherhood se nasmiješio. Divnim, utješnim,
srdačnim osmijehom.
— Ti ludice mala, to je inspektor iz Foreign Officea.
Neko potrkalo tvog tate. Nije to bio nikakav policajac,
sinko, nego neko piskaralo iz Kadrovskog koje nije imalo
pametnijeg posla. A Caird je sve pobrkao, kao i obično.
Tom bi ga najradije poljubio. Samo što i nije.
Uspravio se i odmah se osjetio bar dva metra višim, i
poželio da zagnjuri lice u gustu tkaninu sportskog
kaputića svog strica Jacka. Naravno da taj čovjek nije bio
iz policije, nema golema stopala i kratko pošišanu kosu
kao što ima svaki policajac, niti je kao svaki policajac
razgovarao tako da te stalno drži na odstojanju premda
silno ljubazno i fino. Sve je u redu — rekao je Tom sam

259
sebi sretan. Stric Jack se pobrinuo da sve bude u redu,
kao što se uvijek pobrine.
Brotherhood mu je pružio maramicu, i Tom je
obrisao oči.
— A što si mu uopće rekao? — pitao je
Brotherhood. I Tom mu je objasnio da ni sam ne zna gdje
mu je otac, da je otac nešto spominjao kako misli nestati
na koji dan u Škotsku prije povratka u Beč. Zbog čega je
nekako ispadalo da je tata nešto kriv, kao da je zločinac ili
još gore. A kad je Tom svom stricu Jacku ispričao sve što
je zapamtio od tog razgovora, pitanja, telefonski broj koji
treba nazvati u slučaju da se tata pojavi Tom nema taj
broj, broj je spremio gospodin Caird — stric Jack je otišao
na telefon u salon Mary Lou i nazvao gospodina Cairda, i
dogovorio produžetak izlaza za Toma do devet sati, s
objašnjenjem da su posrijedi neki obiteljski razlozi o
kojima moraju razgovarati.
— A večernje zvono? — u panici je pitao Tom.
— To će obaviti Carter Major — odgovorio je stric
Jack, jer on razumije sve na svijetu.
Sigurno je telefonirao i u London, jer dugo se nije
vraćao a onda je dao Mary Lou pet funti ekstra, da stavi u
svoju — kako je rekao — božičnu čarapu, na što su se
oboje opet slatko nasmijali, a ovaj put im se pridružio i
Tom.

***

Kako su došli na razgovor o Krfu, Tom poslije ne bi

znao reći, i možda njihov razgovor uopće više nije slijedio
neku liniju; jednostavno su pripovijedali gdje su sve bili i
što su radili od posljednjeg susreta, a taj je bio zaista
davno, još prije ljetnih praznika, prema tome, gomila se
stvari mogla ispričati, ako ti je do priče. A Tomu je bilo,

260
stoljećima nije ovoliko govorio, možda nikad u životu, ali
nije to nimalo neobično, sa stricem Jackom je to lako jer
on posjeduje jednu mješavinu tolerancije i strogosti koja je
za Toma savršen omjer: volio je istovremeno osjetiti i
koliko su strogo čuvane granice strica Jacka i koliko je
toplo i sigurno unutar tih granica.
— Kako napreduješ u pripremi za krizmu? — pitao
ga je Brotherhood.
— Dobro, hvala.
— Odrastao si, Tom. I to moraš shvatiti. U nekoj
drugoj zemlji možda bi već služio u uniformi.
— Znam.
— U učenju još ima problema?
— Malo.
— I još razmišljaš o Sandhurstu?
— Da. U jedinici mojeg ujaka kažu da će me uzeti
ako se pokažem dobrim.
— Znači, valjat će zagrijati stolicu.
— Ja se stvarno trudim.
Stric Jack se nagne prema njemu i glas mu se
utiša.
— Nisam sasvim siguran da bih ti smio reći to što
ću ti reći. Ali reći ću ti, sinko, jer smatram da si dovoljno
zreo da ćeš znati čuvati tajnu. Sto ti misliš?
— Znam ja mnogo tajni koje nikad nikome nisam
odao.
— I tvoj je otac takav čovjek, znaš, ima i on svojih
tajni. Ali mislim da ti to već znaš, je li?
— Kao što ste i vi.
— I velik je čovjek, tvoj otac. Ali o tome on ne smije
govoriti. Za dobro naše domovine.
— I zbog vas.
— Velik je dio njegova života nepoznanica. Za sve
na svijetu, mogli bismo reći.

261
 — Ali mama zna?
— Zna u principu, da. 0 pojedinostima meñutim ne
zna gotovo ništa. Takav nam je posao. I ako si ikad imao
dojam da ti tvoj otac laže, ili da izbjegava odgovor, ili da
ponekad baš ne govori čistu istinu, možeš biti siguran da
tako postupa zbog prirode svog posla i odanosti tom poslu.
Nije to njemu lako. Ali tako mora biti, radi svih nas. Samo
znaj da nije lako držati stvari u tajnosti.
— Je li to i opasno? — upita Tom.
— Može biti. Zato smo mu dali tjelohranitelja. Kao
što su oni momci na motociklu koji su ga pratili po Grčkoj
i uvijek stražarili pred kućom.
— Vidio sam ih! — uzbuñeno poviče Tom.
— Kao što su mršavi muškarci koji mu prilaze na
utakmicama kriketa...
— I njega sam vidio! Nosio je slamnati šešir!
— A ponekad je to što tvoj tata radi takva tajna da
u jednom času naprosto mora nestati. Čak ni
tjelohranitelji ne znaju adresu. Jedino ja znam. Ali sav
ostali svijet ne zna ništa i ništa ne smije saznati. Stoga,
ako ponovno doñe taj inspektor, da razgovara s tobom ili
gospodinom Cairdom, ili ako doñe tko drugi, moraš mu
ispričati sve što znaš i odmah se javiti meni. Ja ću ti
ostaviti jedan specijalni telefonski broj gdje me možeš
nazvati u svako doba, i dogovorit ću se s gospodinom
Cairdom. Tvoj otac zaslužuje svaku vrstu pomoći. I zato
mu moramo pomoći.
— To mi je drago — reče Tom.
— Sad znaš sve. Dakle, to pismo koje ti je poslao.
Dugo pismo koje je stiglo nakon što te posjetio. Je li ti u
njemu možda pisao nešto slično?
— Ne znam. Nisam ga pročitao cijelog. Jako puno je
pisao o Seftonu Boydu, o džepnom nožiću i nekakvom
šaranju po zidu nastavničkog klozeta.

262
 — Tko je SeftonBovd?
— Dečko iz moje škole. Moj prijatelj.
— I prijatelj tvog oca?
— Ne, ali njegov otac mu je bio prijatelj. I njegov
otac je išao u ovu školu.
— I što si učinio s pismom?
Kažnjavao se njime. Svijao ga i presavijao dok nije
dobio čvrst i oštar smotuljak, i nosio ga u džepu hlača,
gdje ga je neprekidno bockao u bedro. Ali Tom to nije
rekao. Samo je ostatke pisma s olakšanjem povjerio stricu
Jacku, koji je obećao da će ga dobro čuvati i sljedeći put o
svemu s njim porazgovarati — ako ikakvo tumačenje bude
potrebno, u što on ne vjeruje.
— Sigurno si sačuvao i omotnicu. Nije sačuvao.
— Znaš li odakle je poslao pismo? Kad ti zatreba, to
je uvijek dobar trag.
— Poštanski žig je bio Reading — reče Tom.
— A datum?
— Utorak — odgovorio je Tom sav nesretan — ali
pismo je možda ubačeno još u ponedjeljak, nakon
zatvaranja pošte. Mislio sam da se u ponedjeljak popodne
vratio u Beč. To jest, ako ipak nije otišao u Škotsku.
Stric Jack kao da ga uopće nije slušao, jer već je
opet započeo razgovor o Grčkoj, započeo je igru koju su
njih dvojica često igrali i zvali je pisanje izvještaja, a tema
je ovaj put bio taj mršav i brkat muškarac koji se tako
naglo pojavio na igralištu za kriket na otoku Krfu.
— Vjerujem da si se zabrinuo, je li, sine? Sigurno si
mislio da tvom ocu ne sprema nikakvo dobro, premda se
ponaša prijateljski. Mislim, ako se zaista tako dobro
poznaju, zašto ga onda tata nije pozvao kući i upoznao s
mamom? Da, jasno mi je da te to moglo zbuniti. I mislio si
kako nije lijepo od tvog tate što vodi i neki tajni život o
kojem mama ne zna ništa.

263
 — Da, to sam mislio — priznao je Tom, zadivljen
kao i uvijek kako stric Jack jednostavno zna sve. — Držao
je tatu pod ruku.
Vratili su se u Digby. U silnoj radosti što je
rasterećen od tako mučnih briga, Tom je otkrio da
ponovno ima apetit, te je upravo naručio odrezak s
krumpirom. Brotherhood je uzeo viski.
— Visina? — Brotherhood je opet počinjao njihovu
specijalnu igru.
— Sto osamdeset.
— Vrlo dobro. Točno šest stopa. Boja kose? Tom je
malo oklijevao.
— Nekako mišja, svijetla, s prugicama — reče
naposljetku.
— Kog bi vraga to trebalo značiti?
— Nosio je slamnati šešir. Nije bilo lako vidjeti
kakva mu je kosa.
— Znam daje nosio šešir. Zato i postavljam to
pitanje. Dakle, boja kose?
— Smeña — na kraju se odlučio Tom. — Smeña,
malo posvijetlila od sunca. I široko čelo, genijalno.
— Kako posvijetlila, rekao si da nosi šešir, kako
sunce može ispod šešira?
— Sivkasto smeña — reče Tom.
— Onda odmah tako reci. Samo dva boda. Vrpca na
šeširu?
— Crvena.
— Ma hajde.
— Zaista je bila crvena.
— Trudi se.
— Bila je! Crvena, crvena crvena!
— Tri boda. Boja brade?
— Nema brade. Ima velike brkove i guste obrve kao
i vi samo što nisu tako čupave, i puno bora oko očiju.

264
 — Tri boda. Stas?
— Zguren i džombast.
— Džombast? Koji ti je to vrag?
— I sav zgurkav. Zgurkavo je more kad je
uznemireno i uzburkano. Džombast zato što kad brzo
hoda, hoda nekako krivo.
— Misliš, šepa.
— Da.
— Onda tako kaži. Kojom nogom?
— Lijevom.
— Još jednom.
— Lijeva.
— Sigurno?
— Lijeva!
— Tri boda. Dob?
— Sedamdeset.
— Ne pričaj gluposti.
— On je starac!
— Sedamdeset godina nema. Nemam ni ja
sedamdeset. Nemam još ni šezdeset. Još malo. Je li stariji
od mene?
— Isto.
— Je li što nosio u ruci?
— Kovčežić. Velik, siv, kao slonova koža. I sav je
žilav i vižljast kao naš gospodin Toombs.
— Tko je Toombs?
— Naš nastavnik gimnastike. Uči nas aikido i
geografiju. On zna ubiti nogama, premda to ne bi smio.
— Dakle, vižljast kao gospodin Toombs, nosi
kovčežić koji kao da je od slonove kože. Dva boda. Drugi
put se potrudi da izbjegneš referenciju na drugi subjekt.
— Što je to?

265
 — Usporedba s gospodinom Toombsom. Ti ga
poznaješ ali ja ne. Nemoj usporeñivati osobu koju ne
poznajem s osobom koju takoñer ne poznajem.
— Ali rekli ste da ga poznajete — primijeti Tom,
uzbuñen stoje strica Jacka uhvatio u laži.
— I poznajem. Pokušao sam te prevariti. Je li imao
auto, taj čovjek?
— Volvo. Unajmio ga je kod gospodina
Kaloumenosa.
— Odakle to znaš?
— Jer ga on svima iznajmljuje. Odlazi dolje u luku i
čeka pa ako netko poželi unajmiti auto, gospodin
Kaloumenos mu da svoj Volvo.
— Boja?
— Zelena. Jedan mu je vjetrobran natučen, ima
registraciju Krfa, na anteni visi lisičji rep i...
— Crvene je boje.
— Zelene!
— Nema bodova — strogo je presudio Brotherhood,
stoje u Tomu izazvalo neobuzdan bijes.
— Zašto nema?!
Brotherhood se vukovski nasmije.
— To nije bio njegov auto, je li tako? Kako uopće
znaš da ga je unajmio baš taj čovjek s brkovima kad su se
u autu vozili neki sasvim drugi tipovi? Izgubio si svaku
objektivnost promatranja, sinko.
— On im je bio šef!
— O tome ti ne možeš ništa znati. Samo nagañaš.
Mogao bi početi i rat, nagañajući takve stvari. Jesi li ikad
upoznao tetu Poppy, sine?
— Nisam, sir.
— Nekog gospodina koji se tako zove? Tom se
zahihoće.
— Nisam, sir.

266
 — Poznato ti je ime Wentworth?
— Nije.
— Baš te ni na što ne podsjeća?
— Ne. Mislio sam da se tako zove grad u Surreyu.
— Odlično, sine. Nikad ne izmišljaj ako ne znaš a
čini ti se da bi morao znati. To je zlatno pravilo.
— Opet ste me samo iskušavali, je 1' da?
— Moguće, moguće. Sto je tata rekao, kad ćete se
opet vidjeti?
— Nije rekao.
— A obično kaže?
— Zapravo ne.
— Znači, nema razloga za paniku.
— Nema, samo da nije tog pisma.
— Zašto da nije pisma?
— Pismo je kao da je on već mrtav.
Glupost. Izmišljaš. Hoćeš da ti kažem još nešto što
ti već naslućuješ? To tajno skrovište kamo je otišao tvoj
otac. To je u redu. Mi znamo za to. Je li ti ostavio adresu?
— Nije.
— Ni ime najbližeg škotskog seoca?
— Nije. Samo je rekao: u Škotskoj. U Škotskoj, na
moru. Negdje gdje može pisati i gdje će ga svi ostaviti na
miru.
— Rekao ti je sve što ti može reći, Tom. Više ne bi
smio. Koliko soba ima?
— Nije mi rekao.
— A tko mu kupuje namirnice?
— Nije mi rekao. Samo da mu je gazdarica super.
Stara gospoña.
— Dobar je on čovjek. I mudar. A ona je dobra
žena. I ona je naša. Prema tome, nemoj se više brinuti ni
za što.
Stric Jack baci pogled na sat.

267
 — Znaš što. Dovrši to jelo i naruči sebi ñumbirovac.
Ja se moram javiti nekom čovjeku zbog psa. —
Nasmiješen, otišao je do vrata na kojima je bio znak za
toalet i telefon. Ako Tom išta zna raditi, zna promatrati.
Mrljice sretnog rumenila na obrazima strica Jacka. Veseo
je i sretan, kao i on, jer sve je u najljepšem redu.

***

Brotherhood je u Lambethu imao ženu i kuću, i

teoretski je mogao otići k njima. Druguje ženu imao u
svojoj kućici u Suffolku, razvedenu doduše, ali ako se javi
u pristojno vrijeme, spremna je da pomogne. Imao je i
kćerku udanu za nekog odvjetnika u Pinneru, ali što se
njih tiče želio im je samo da ih vrag odnese, i taje želja bila
obostrana. Svejedno, primili bi ga jer im je to dužnost. A
postojao je ijedan beskoristan sin koji se grebao oko
kazališta i od toga nekako životario pa ako Brotherhood
osjeti samilost prema njemu, što mu se začudo u
posljednje vrijeme dogañalo, i ako uzmogne podnijeti
smrad i miris trave, što je ponekad i mogao, Adrian će ga
rado smjestiti u hrpu zamašćenih prekrivača koje je
proglasio svojim krevetom za goste. Ali večeras, kao i svake
večeri dok napokon ne obavi svoj razgovor s Pymom, nije
htio nikoga od njih. Draže mu je bilo izbjeglištvo njegova
smrdljiva i skučenog ali sigurnog stančića na Shepherd
Marketu, s očerupanim golubovima što skaču jedni na
druge na oluku i s kurvama u vječnoj smjeni straže duž
pločnika ispod prozora, onako kako su oni činili u ratu.
Periodično bi Firma pokušala da mu otme taj stan ili da
bar stanarinu odbije od plaće. Kancelarijski štakori su ga
mrzili zbog tog stana i govorili daje to njegov jebodrom,
stoje ponekad zaista i bio. Mrzili su ga kad bi zahtijevao da
mu se odobri piće za reprezentaciju i plaća čistačici koju

268
nije imao. Ali Brotherhood je bio tvrñi od svih njih i to su
manje-više svi znali.
— U istražnom su iskopali još detalja o tome kako
češki obavještajci koriste novine — rekla je Kate u jastuk.
— Ali ništa konkluzivno.
Brotherhood otpije dobar gutljaj votke. Bilo je dva u
noći. Ovdje su proveli jedan sat.
— Ne moraš mi ni reći. Veliki špijun probode iglom
slova od kojih valja složiti poruku i novine pošalje poštom
svom masteru. Rečeni master podiže novine prema svjetlu,
i glatko pročita čitav plan Armageddona. Samo im još
nedostaje da preñu na semafore.
Ležala je, bijela i blještava, pokraj njega na uskom
krevetu, četrdesetogodišnja debitatkinja iz dobre škole koja
se ne snalazi u životu. Sivoružičast odsjaj svjetla kroz
tamne zastore sjekao ju je na klasične fragmente. Bedro,
potkoljenica, stožac dojke ili oštra linija boka. Okrenula
mu je leña, jednu nogu malko povila. Vrag je odnio, što
hoće ona od mene, ta tužna i lijepa igračica bridža s Petog
kata, sa svojim mirisom izgubljene ljubavi i svojom
afektiranom karnalnošću? I nakon sedam njezinih godina,
Brotherhood još nije imao pojma. Može biti na obilasku
baza, može biti u zemlji Nedoñiji. Može joj mjesecima ne
pisati, ni riječ razmijeniti s njom. A opet, tek stoje
otpakirao četkicu za zube, ona mu je već u naručju, traži
ga, svojim tužnim, gladnim pogledom. Ima li stotinu
ovakvih — jesmo li mi njezini heroji, piloti borbenih aviona
koji imaju pravo na njezine draži svaki put kad se živi
vrate s uspješno obavljenog borbenog zadatka? Ili sam ja
jedini koji zna zagrijati krv ovom kipu od žene?
— A Boje još pozvao nekog vrhunskog psihijatra na
gozbu — rekla je, razgovijetno i savršeno čistim izgovorom
vokala. — Nekog specijalista za benigne živčane slomove.
Uvalili su mu Pymov dosje i naredili da im složi profil

269
lojalnog Engleza koji je doživio težak stres i dovodi u
neugodnu situaciju druge ljude, osobito Amerikance.
— Još će pozvati i nekog medija — reče
Brotherhood.
— Provjeravali su letove za Bahame, Škotsku i
Irsku. To jest, svuda. Provjerili su brodove, rent-a-car
tvrtke, bog sveti zna što sve nisu probali. Imaju dozvolu za
prisluškivanje svih telefona kojima se koristio i prešutno
dopuštenje da prisluškuju sve. Oduzeli su pravo na
slobodne vikende i dopuste svim šifrantima i prateće ekipe
upozorili da dvadeset i četiri sata budu spremni da uskoče
na dužnost, a ipak još nikome nisu rekli što je zapravo
posrijedi. Naša je kantina kao pogrebni zavod, nitko više ni
s kim ni riječi. Ispitivali su sve, svakoga tko je ikad sjedio
u uredu s njim, ili kupio od njega auto, izbacili su stanare
iz kuće Pvmovih u Dulwichu i pretresli je od vrha do dna, s
izlikom da uništavaju crvotočine. Sad Nigel priča da će
cijelu ekipu prebaciti u neku kuću skrovište u Ulici
Norfolk, dotle je već došlo. Uključujući pomoćno osoblje,
na slučaju radi ekipa od sto pedeset ljudi. Stoje u
diplomatskoj torbi?
— Zašto?
— Tamna sjenka visi nad tom torbom. Pred djecom
jezik za zube. Bo i Nigel ušute čim je netko spomene.
— A novine? — upita Brotherhood, kao da je time
odgovorio na njezino pitanje, a ne ga izbjegao.
— Sve izmanipulirano, kao i obično. Od
komentatora pa do dna liste. Bo je jučer pozvao na ručak
urednika. Već im je napisao i glavne natuknice, za slučaj
da što procuri. Kako glasine samo oslabljuju našu
sigurnost. Spekulacije bez pokrića su naš glavni
unutrašnji neprijatelj. On ima povjerenja i potpuno se
oslanja na ljude s radija i televizije.

270
 — S punih svojih dvjesto kila. A taj lažni policajac?
Tko god da je bio taj što se pojavio kod Toma u školi, nije
familija. Nije iz Firme, i nije iz policije.
— Možda konkurencija. Sigurno je da nas ne bi
pitali za dozvolu.
— Bo živi u stravi da su Amerikanci.
— Da su Amerikanci, došla bi trojica. Bio je to neki
opako drski Čeh. Tako to oni izvode. Tako su i letjeli na
ratnim avionima.
— Tomov direktor škole tvrdi daje to pristojan
gospodin iz više klase, i nema ni tračka od stranog
naglaska. Nije ni došao ni otišao vlakom. Predstavio se kao
inspektor Baring iz Specijalnog odjela. Takav ne postoji.
Vožnja taksijem od stanice do škole i natrag koštala je
dvanaest funti i nije zatražio račun. Zamisli, koji bi
policajac platio račun od dvanaest funti bez potvrde.
Ostavio je lažnu posjetnicu. Sada traže tko ju je štampao,
odakle je papir i valjda i tko je proizveo tiskarsku boju, ali
ne žele pozvati ni policiju, ni konkurenciju, ni vezu.
Postavit će svako božje pitanje kojeg se sjete, uz uvjet da
neće rastjerati konje.
— A broj u Londonu koji je ostavio?
— Lažan.
— Baš da se dobro nasmijem, kad bi mi bilo do
smijeha. A što Bo misli o gospodi s brkovima i torbama za
spise koji na utakmici kriketa drže Pyma za ruku?
— Odbija da zauzme stav. Kaže da bismo, kad
bismo išli provjeravati sve naše prijatelje na utakmicama
kriketa, ostali i bez prijatelja i bez kriketa. Unajmio je
dodatnu ekipu djevojaka da pročešljaju sve o Česima i
poslao depešu stanici u Ateni da pošalje na Krf nekoga tko
bi razgovarao s iznajmljivačem automobila. Sve se svodi na
isto: odgodi koliko možeš i moli Boga i nadaj se da će se
Magnus vratiti kući.

271
 — A ja, kako ja stojim? Negdje u kutu?
— Strahovito se boje da ćeš im razoriti njihov hram.
— Mislio sam daje to već učinio Pym.
— Onda je to možda zločin koji se zarazom prenosi
na dodir. — odgovorila je Kate oštro, kao pčela matica.
Brotherhood je otpio još jedan dugi gutljaj votke.
— Da bar povuku mreže. Da bar jednom učine
jedan normalan potez.
— Neće učiniti ništa što bi moglo uzbuniti
Amerikance. Radije će lagati do groba. »U tri kratke godine
imali smo trojicu velikih izdajica. Još jedan i morat ćemo
priznati daje naša stvar propala.« Tako kaže Bo.
— I tako će se siroti terenci žrtvovati za očuvanje
naših specijalnih odnosa. To mi je drago čuti. Bit će
sigurno i terencima. Razumjet će oni da je to velika stvar.
— Hoće li ga naći?
— Možda.
— To kaži nekom drugom. Ja tebe pitam, Jack.
Hoće li ga naći? Hoćeš li ga ti pronaći?
Odjednom kao daje to postalo najhitnije, najvažnije.
Oduzela mu je čašu iz ruke i otpila ostatak votke dok je on
šutke gledao. Nagnula se preko okvira kreveta i izvukla
cigaretu iz torbice. Dodala mu je kutiju šibica i on joj je
pripalio.
— Boje nanizao cijeli stroj majmuna pred niz
pisaćih mašina — rekao je Brotherhood gledajući je
pažljivo. — Možda jedan od njih ubode nešto naslijepo.
Nisam znao da pušiš, Kate.
— Ne pušim.
— A i piće ti ide dobro, što mi je drago vidjeti. Ne
sjećam se kad si se ovako bacila na votku, siguran sam da
te nisam vidio. Tko te je naučio da tako piješ votku?
— Zašto ne bih?

272
 — Točnije bi bilo pitati: a zašto bi? Htjela bi mi
nešto reći a ne znaš kako, je li? I mislim da mi se to nimalo
neće dopasti. Na trenutak mi se čak učinilo da si ovdje po
zadatku, da me špijuniraš za Boa. A onda sam shvatio, ne,
ona bi mi samo nešto htjela reći. Traži priliku za jednu
malu, intimnu ispovijed.
— On je krivokletnik.
— Tko, draga?
— Magnus.
— A je li, to je? Magnus krivokletnik. A zašto to
misliš?
— Zagrli me, Jack.
— Hoću vraga. — Odmaknuo se od nje i uvidio da
je ono što mu se učinilo arogancijom samo stoičko
prihvaćanje očaja. Oči su joj gledale ravno u njega, na licu
joj je bila ravnodušna tvrdoća.
— »Volim te, Kate« rekao mije. »Izvuci me iz ovoga i
ja ću te oženiti i živjet ćemo sretno i veselo«.
Brotherhood joj je oteo cigaretu i duboko udahnuo
dim.
— »Ostavit ću Mary. Pobjeći ćemo i živjeti vani.
Francuska. Maroko. Svejedno.« Telefonski pozivi s drugog
kraja kugle zemaljske. »Nazvao sam samo da ti kažem da
te volim.« Cvijeće uz koje piše »Volim te.« Dopisnice. Male
poruke, ispresavijane i tutnute u neku sitnicu, i ubačene
ispod vrata, osobno na ruke i samo za moje oči, u
omotnicama na kojima piše Tajni materijal.
»Suviše sam dugo živio po sistemu pa-što. Želim
akciju, Kate. Ti si moj izlaz. Pomozi mi. Volim te. M.«
Brotherhood je i opet čekao.
— »Volim te« — ponovila je. — Stalno je to govorio.
Kao neki ritual u koji želi vjerovati. »Volim te.« Vjerojatno je
mislio, ako to izgovori dovoljno često i dovoljnom broju
ljudi, jednom će i biti tako. A nije. U životu on nije volio

273
nijednu ženu. Mi smo njegov neprijatelj, sve žene. Jack,
dodirni me!
Na svoje iznenañenje, osjetio je kako ga plavi
osjećaj bliskosti. Privukao ju je k sebi i čvrsto privio u
naručaj.
— Zna li Bo štogod o tome? — reče.
Mogao je osjetiti kako mu na leñima izbijaju graške
znoja. Mogao je namirisati Pymovu blizinu u uleknućima
njezina tijela. Naslonila je glavu na njega ali on ju je blago
potresao, da to kaže jasno: Bo ne zna ništa. Ne, Jack. Bo
pojma nema.
— Magnusa ne zanima ništa ako nema sve u
rukama — rekla je. — Mogao me imati kad je htio. Ali to
njemu nije bilo dovoljno. »Čekaj me, Kate. Prerezat ću
konopac i biti slobodan. Kate, ja sam, gdje si?« Pa tu sam,
idiote, inače ti ne bih mogla odgovoriti na telefon. On nema
ljubavnih avantura. On samo ima mnogo života. Za njega
mi živimo na razdvojenim planetima. To su mjesta kamo
svraća dok lebdi svemirom. Znaš koja mu je moja najdraža
fotografija?
— Ne vjerujem da bih znao, Kate — rekao je
Brotherhood.
— Na kojoj sam gola na nekoj plaži u Normandiji.
Pobjegli smo za neki vikend. Okrenuta sam mu leñima,
ulazim u more. Čak nisam ni znala daje ponio aparat.
— Ti si lijepa djevojka, Kate. I ja bih se zagrijao za
takvu fotografiju — rekao je Brotherhood zatežući joj kosu,
da joj vidi lice.
— Volio je tu sliku više nego mene. Tako okrenuta
leñima ja sam bilo tko — njegova djevojka na plaži, njegov
san. U fantazije mu nisam dirala. Jack, moraš me izvući.
— Koliko si duboko ugazila?
— Dovoljno.

274
 — Jesi li ti njemu pisala pisma? Odmahnula je
glavom.
— Činila mu sitne usluge? Izvrdala malo pravila
zbog njega? Kate, bit će bolje da mi kažeš sve. — Čekao je,
osjećao kako pritisak glave o njegova prsa čvrsne. — Čuješ
me? — Kimnula je. — Ja sam mrtav čovjek, Kate. Ali tebi
je preostalo još života. Dovoljno je da ispliva samo da si s
Pymom popila frape od jagoda u hambur-gerašnici dok ste
slučajno čekali isti autobus, obrijat će ti glavu i poslati te
u ekonomat prije nego što stigneš zucnuti. To valjda znaš,
zar ne?
Još jedno kimanje glavom.
— Sto si učinila zbog njega? Ukrala nešto, sitnu
tajnu, je li? Nešto sočno i slatko, ravno Bou s tanjura? —
Odmahnula je. — No recivKate. I mene je prevario. Neću te
baciti meñu lavove. Sto si učinila za njega?
— Postojao je jedan dokument u njegovu osobnom
dosjeu — rekla je.
— I?
— Htio je da ga izvadim. Datum je davan. Vojni
izvještaj o njegovu vojnom roku u Austriji.
— Kad si to učinila?
— Rano. Tada smo bili zajedno oko godinu dana.
Vratio se iz Praga.
— I ti si to učinila. Ukrala dokument iz dosjea?
— Stvar je trivijalna, tako mi je rekao. Bio je mlad.
Još dječak. Zadatak mu je bio da ubaci nekog
nižerangiranog terenca u Čehoslovačku. Prebjeg, mislim.
Zaista, sitnica. Ali u priči je postojala i jedna djevojka,
Sabina, koja je doznala što je posrijedi i htjela se udati za
njega i prebjeći. Nisam baš pažljivo slušala. Samo mi je
rekao, ako itko ide pregledavati njegov dosje, i ako naleti
na tu epizodu, put na Peti kat mu je zatvoren.

275
 — Pa nije ni to baš smak svijeta, ne? Odmahnula je
glavom.
— Taj je terenac imao neko ime, zar ne? — pitao je
Brotherhood.
— Operativno ime Greensleeves.
— Poetično. Sviña mi se. Greensleeves. Kao zelena
polja Engleske. Pravi Englez, taj terenac. Ti si dakle
izvadila dokument iz dosjea i što si s njim učinila? Reci mi,
Kate. Sad je ionako sve vani. Slušam.
— Ukrala sam ga.
— U redu. Ali što si onda s njim učinila?
— To me pitao.
— Kada?
— Nazvao me.
— Kada?
— Prošlog ponedjeljka navečer. Kad je već trebao
biti na putu za Beč.
— U koje vrijeme? No daj, Kate, dobro smo krenuli.
U koje je vrijeme zvao?
— Deset. Kasnije. Deset i pol. Nešto ranije. Gledala
sam vijesti koje idu u deset.
— Koji dio?
— O Libanonu. Bombardiranje. Tripoli ili neko
slično mjesto. Stišala sam televizor čim sam mu čula glas i
bombardiranje se nastavilo, kao u nijemom filmu. »Morao
sam ti čuti, glas, Kate. Zao mi je za sve. Nazvao sam da ti
kažem da mi je žao. Nisam bio zao, Kate. Nije sve bilo
pretvaranje.«
— Nije bilo?
— Da. Nije bilo. Već je počeo iz retrospektive. Nije
bilo. Rekla sam mu, sve je to jer ti je umro otac, bit će
bolje, ne plači. Ne govori kao da si i sam mrtav. Saberi se.
Gdje si? Doći ću k tebi. Rekao je da to nije moguće. Više
ne. I zatim to s dosjeom. Neka slobodno kažem kome hoću

276
što sam učinila, ne moram se više mučiti da ga štitim.
Samo da mu pustim još tjedan dana. »Još jedan tjedan,
Kate. Nije to previše tražiti, nakon toliko godina.« I zatim
imam li još taj papir koji sam mu ukrala. Jesam li ga
uništila, jesam li možda zadržala kopiju?
— I što si ti rekla?
Otišla je u kupaonicu i vratila se s mekom
toaletnom torbicom. Izvukla je iz nje presavijenu četvorinu
smeñeg papira i pružila mu je.
— Jesi li mu dala kopiju?
— Nisam.
— Je li to tražio?
— Nije. Ja to ne bih ni učinila. Mislim daje to znao.
Uzela sam dokument i rekla mu da sam ga uzela i da mi
vjeruje. Mislila sam ga jednog dana vratiti. To je bila veza.
— Gdje je bio u ponedjeljak kad te nazvao?
— Na nekoj govornici.
— Zvao je na tvoj račun?
— Ne, bilo je negdje izbliza. Mislim, četiri kovanice
po pedeset penija. Ali znaš i sam, to ipak ne znači da je u
Londonu. Trajalo je dvadesetak minuta, ali dosta vremena
nije mogao ništa reći.
— Opisi. No daj, stara moja. Samo jedanput moraš
proći kroz ovo, to ti mogu obećati, prema tome učini to
temeljito.
— Rekla sam: Zašto nisi u Beču?
— I što je na to rekao?
— Da više nema sitniša. To je posljednje što mi je
rekao. »Nemam više sitniša.«
— Je li imao neko mjesto kamo te je vodio? Neko
sklonište?
— Ili smo bili u mojem stanu ili odlazili u hotele.
— Koje?

277
 — »Grosvenor« na Victoriji. »Great Eastern« u Ulici
Liverpool. Ima svoje omiljene sobe, s prozorima na
željezničku prugu.
— Daj mi brojeve.
Držeći je tako uza se, doveo ju je do stola i zapisao
dvije brojke, po njezinu diktatu, zatim navukao svoj stari
kućni ogrtač, vezao pojas u čvor oko struka i nasmiješio
se.
— I ja sam ga volio, Kate. Ja sam još veća budala
nego ti. — Ali nije zauzvrat dobio osmijeh. — Je li ti ikad
pričao o nekom mjestu kamo bi mogao od svega skloniti?
Neki san tog tipa? — Natočio joj je još votke i ona je
prihvatila.
— Norveška — rekla je. — Htio je vidjeti seobe
sobova. I mislio me jednog dana povesti.
— Uoš?
— Španjolska. Sjever Španjolske. Govorio je da će
kupiti vilu za nas dvoje.
— Je li ti pričao o svom pisanju?
— Ne mnogo.
— Je li ti rekao gdje bi najviše volio napisati svoju
veliku knjigu?
— U Kanadi. Hibernirat ćemo negdje gdje ima puno
snijega i živjeti na konzervama.
— Uz more? Ništa uz more?
— Ne.
— Je li ti ikada spominjao ime Poppy? Nekoga tko
se tako zove, kao makovi u onoj knjizi?
— Nikad nije spomenuo nijednu svoju ženu. Rekla
sam ti. Mi smo za njega na sasvim odvojenim planetima.
— A osoba po imenu Wentworth? Odmahnula je
glavom.
— «Wentworth je Rickova Nemesis« — citirao je
Brotherhood. — »A moja je Poppy. Obojica smo život uložili

278
u to da pokušamo ispraviti zlo koje smo im nanijeli«. I ti si
čula vrpce. I ti si vidjela stenogram. Wentworth.
— On je lud — reče ona.
— Ostani ovdje — reče on. — Ostani koliko hoćeš.
Vratio se do stola, jednim zamahom ruke pobacao s njega
sve knjige i papire, upalio radnu svjetiljku, sjeo za stol i
pokraj Pymova izgužvanog pisma Tomu s poštanskim
žigom Readinga položio onaj komad smeñeg papira.
Telefonski imenici Londona ležali su na podu pokraj njega.
Izabrao je da prvo pokuša s hotelom »Grosvenor«, na
Victoriji, i zamolio noćnog portira da ga spoji sa sobom čiji
mu je broj rekla Kate. Odgovorio je neki pospani muški
glas.
— Ovdje hotelski detektiv — rekao je Brotherhood.
— Imamo razloga da posumnjamo da je s vama u sobi
neka dama.
— Jasno da jest, jebemu mater. Ovo je dvokrevetna
soba, platio sam za dvije osobe, i taje druga osoba moja
zakonita supruga.
Nije to bio nijedan od glasova kojima se Pym zna
javiti.
Nasmijao se radi nje, nazvao hotel »Great Eastern« i
dobio sličan rezultat. Nazvao je redakciju vijesti na
Independent Television i tražio noćnog urednika.
Predstavio se kao inspektor Markley iz Scotland Yarda, i
rekao da zove po hitnoj stvari: zanima ga točno vrijeme
kad je emitirana vijest o bombardiranju Tripolia u
ponedjeljak navečer, u vijestima u deset. Ostao je na vezi
koliko je trebalo čekati, i dotle nastavio listati Pymovo
pismo. Poštanski žig Reading. Poslano u ponedjeljak kasno
navečer ili utorak ujutro.
— Deset sati, sedamnaest minuta i deset sekundi.
U to te je vrijeme nazvao — rekao je i osvrnuo se da vidi je

279
li sve u redu. Sjedila je podbočena jastukom, zabačene
glave, kao boksač u predahu izmeñu dvije runde.
Nazvao je ekipu koja nadgleda poštanski promet i
dobio službenicu na noćnoj dužnosti. Identificirao se
šifriranom lozinkom Firme i ona je odgovorila sablasnim
»Slušam«, kao da će sada čuti daje upravo izbio treći
svjetski rat.
— Tražim nemoguće, a rok je jučer — rekao je.
— Dat ćemo sve od sebe.
— Hoću da nañete sve pozive u London s javne
govornice u predjelu Readinga izmeñu deset i osamnaest
minuta i deset i dvadeset ijednu minutu u ponedjeljak
navečer. Trajanje razgovora oko dvadeset minuta.
— Nemoguće — odgovorila je spremno.
— Obožavam je — rekao je Kate preko ramena.
Premjestila se, sada je ležala na trbuhu, lica skrivenog u
pregibu lakta.
Spustio je slušalicu, i ozbiljno se posvetio
ukradenim stranicama iz Pvmova osobnog dosjea. Bilo ih
je tri, tri stranice izvučene iz vojnog izvještaja o poručniku
prve klase Magnusu Pymu, pod brojem tim i time, iz
obavještajne jedinice pripojene jedinici terenskog
istraživanja broj 6, sjedište Graz, koja je u bilješci opisana
kao ofenzivna vojna jedinica za skupljanje informacija s
ograničenim dopuštenjem za nadgledanje mjesne mreže
informanata. Dokument datiran 18. srpnja 1951, pisac
nepoznat, relevantni ulomak sa strane označen u Arhivu.
Datum upisa u Pymov osobni dosje: 12. svibnja 1952.
Razlog upisa, Pvmova formalna kandidatura za ovu
službu. Izvadak je iz izvještaja njegova neposrednog
nadreñenog po završetku Pvmova vojnog roka u Grazu,
Austrija: ».... iznimno mlad oficir... ljubazan i omiljen
meñu drugim oficirima... visoku ocjenu svojih sposobnosti
zaslužio vještim voñenjem izvora nazvanog

280
GREENSLEEVES koji je u posljednjih jedanaest mjeseci
ovu jedinicu opskrbio povjerljivim i tajnim informacijama o
sovjetskom rasporedu oružanih snaga u Cehoslovačkoj...«
— Kako si? — javio se Kate. — Slušaj. Nisi učinila
ništa loše. Nikome ovaj papir nije trebao. Nitko s njim nije
ništa pametniji, nitko se nije potrudio da ga protumači.
Okrenuo je drugu stranicu.
»... izmeñu izvora i oficira za njega zaduženog
uspostavljen blizak osobni odnos... Pym je u trenutku
krize pokazao smirenost i autoritet... izvor insistirao da u
kontaktu posreduje isključivo Pym...« Brzo je čitao do
kraja, i zatim se vratio na početak te počeo još jednom,
ovaj put sporije.
— I njegov je neposredno nadreñeni bio lud za njim
— javio se Kate.
— »... izvanredan osjećaj za detalj, sjajno pamćenje«
— čitao je dalje — »... oštroumni izvještaji, često
pisani u sitne noćne sate, nakon sata i sata ispitivanja...
dobar drug i suradnik...«
— Sabina se uopće ne spominje — sa žaljenjem je
rekao Kate. — Uopće ne razumijem kog se vraga tako
uspaničio. Zašto je riskirao svoju vezu s tobom da bi
izvukao neki stari dokument iz mraka povijesti od kojega
ionako može imati samo koristi? Sigurno zbog nečeg što
postoji samo u njegovoj mračnoj glavi. Sto me uopće ne
iznenañuje.
Telefon je zvonio. Podigao je glavu, osvrnuo.se.
Krevet je bio prazan, vrata kupaonice zatvorena. Uplašen,
skočio je na noge i naglo ih otvorio. Stajala je bezopasno
nad umivaonikom, pljuskala lice hladnom vodom. Zatvorio
je vrata i požurio da se javi na telefon. Aparat je bio
tamnozelen i neupotrebljiv bez specijalnog dekodera, s
kromiranom dugmadi. Podigao je slušalicu i javio se
prijeteći:

281
 — Da?
— Jack? Da počnemo. Spreman? Počinjem.
Brotherhood je pritisnuo jedno dugme i čuo kako isti tenor
trilira kroz oluju električnih zvukova.
— Jack, imam nešto što će ti se svidjeti — Jack,
čuješ ti mene? Halo?
— Čujem te, Bo.
— Upravo sam bio na telefonu s Carverom. —
Carver je bio šef Američke stanice u Londonu. — I on tvrdi
da su njegovi ljudi iskopali svježe tragove u vezi s našim
zajedničkim prijateljem. I žele smjesta ponovno propuštiti
kroz sito njegov slučaj. Harry Wexler dolazi ravno iz
Washingtona, da nadgleda fair-play.
— I to je sve?
— Zar ti nije dovoljno?
— A što oni misle, gdje je? — reče Brotherhood.
— Stvar je upravo u tome. Ništa nisu pitali, nisu
uopće zabrinuti. Oni vjeruju da još sreñuje stvari nakon
očeve smrti — objasnio je Brammel, očito vrlo zadovoljan.
— Čak su napomenuli daje ovo izvanredna prilika za
sastanak. Dok je naš prijatelj zauzet osobnim stvarima.
Sve je na svom mjestu, što se tiče njih. Osim tih novih
tragova, naravno. Koji su ne znamo što.
— I osim mreža — reče Brotherhood.
— Hoću da budeš uz mene na tom sastanku, Jack.
Hoću da sjediš kraj mene i nabijaš nam poene, kao što
obično radiš. Hoćeš li?
— Ako mi je nareñeno, učinit ću sve.
Boje djelovao veselo, kao da sprema ludu zabavu.
— Zovem sve koje bismo normalno zvali. Nikoga
nećemo preskočiti, nikoga dodati. Neću da išta bode u oči,
neću da se išta zatalasa dok ga mi još tražimo. Sve ovo
možda još nije prešlo granicu bure u čaši vode. Whitehall
je u to posve siguran. Oni tvrde da je ovo samo nastavak

282
onoga što smo već imali, da se uopće ne radi o nekoj novoj
situaciji. Same bistre glave kod njih u posljednje vrijeme,
nema šta. Neki uopće i nisu u državnoj službi. Sto ti je,
spavaš?
— Ne baš često.
— Nitko ne spava. Moramo se držati zajedno. Nigel
je baš ovog časa preko, u Foreign Officeu.
— Je li? — glasno je rekao Brotherhood i spustio
slušalicu. — Kate?
— Stoje?
— Samo ne diraj moje žilete, čuješ me? Prestari
smo oboje za tako dramatične geste.
Pričekao je trenutak, zatim nazvao Head Office i
tražio noćnog dežurnog.
— Imate kurira?
— Da.
— Ovdje Brotherhood. Potreban mi je dosje iz
ratnog arhiva. Britanske okupacione snage u Austriji,
jedan stari slučaj s terena. Operacija Greensleeves,
vjerovali ili ne. Gdje bi se to moglo naći?
— U ministarstvu obrane, vjerojatno, budući da je
War Office raspušten prije jedno dvije stotine godina.
— Kako se zovete?
— Nicholson.
— E pa Nicholsone, ne priznajem riječ vjerojatno.
Nañite gdje je dosje, donesite ga i nazovite me tek kad
bude na stolu pred vama. Imate kakvu olovku?
— Mislim da nemam. Nigel je izdao upute da svaki
vaš zahtjev treba proslijediti najprije kroz sekretarijat.
Jack, žao mi je.
— Nigel je u Foreign Officeu. To se može provjeriti
kod Boa. A kad smo već kod toga, tražite u ministarstvu
obrane da vam nañu ime zapovjednika obavještajne
jedinice Graz, Austrija, na dan 18. srpnja 1951. I da znate,

283
žuri mi se. Greensleeves, jeste li zapamtili? Možda nemate
sluha.
Spustio je slušalicu, i divlje povukao pred sebe
Pymovo izmučeno pismo Tomu.
— On je kao kućica — rekla je Kate. — Samo treba
pronaći raka samca koji se u nju uvukao. Nemoj ni
pokušati tražiti njegovu osobnu istinu. Istina je ono što
mu mi dajemo od sebe.
— Svakako — rekao je Brotherhood. Izgladio je
ispred^ sebe prazan list papira na kojem će bilježiti dok
čita. Čak i ako ti neko vrijeme ne budem pisao, znaj da u
svakom času mislim na tebe. Sentimentalne gluposti. Ako
ti zatreba pomoć a ne želiš se za pomoć obratiti stricu
Jacku, evo što ćeš učiniti. Nastavio je čitati i ispisivati
Pymove instrukcije sinu, jednu po jednu. Nemoj se mučiti
religioznim stvarima, samo pokušaj vjerovati u Božju
dobrotu.
— Proklet bio! — zaključio je naglas, radi Kate,
bacio olovku, pritisnuo čvrsto sljepoočnice objema
rukama, i u tom se času ponovno javio telefon. Pustio je da
časak zvoni, sabrao se i podigao slušalicu, pogledavši
usput na sat, što mu je bila stalna navika.
— Inače, dosje koji ste tražili otišao je iz
ministarstva prije puno godina — sa zadovoljstvom je
rekao Nicholson.
— Kome?
— Nama. Kažu da imaju napismeno da je predan
nama i da ga mi nikad nismo vratili.
— Kome nama?
— Češkom odjelu. Zahtjev je podnio jedan od naših
službenika u londonskom štabu 1953. godine.
— Koji?
— M. R. P. To bi bio Pym. Da nazovem Beč i pitam
za što mu je to trebalo?

284
 — Pitat ću gaja ujutro — rekao je. — A neposredni
starješina, tko mu je bio?
— Neki major Harrison Membury iz jedinica obuke.
— Odakle?
— Bio je na zamjeni u vojnoj obavještajnoj službi za
period 1950 - 54.
— Blagi bože. Postoji li možda i adresa?
Zapisao ju je, sjetivši se Pymova štosa, koji je
parafraza Clemenceaua: vojni obavještajci imaju isto tako
malo veze s pravom obavještajnom službom kao što vojna
muzika ima s muzikom.
Spustio je slušalicu.
— Nisu čak ni indoktrinirali sirotog kretena koji mu
je bio starješina! — postulirao je glasno Brotherhood, i ovaj
puta zbog Kate.
Vratio se svojoj domaćoj zadaći mnogo zadovoljniji.
Negdje iza Green Parka londonska je ura otkucavala tri.
— Idem — rekla je Kate. Stajala je na vratima,
potpuno odjevena.
Brotherhood je u hipu bio na nogama.
— A ne, ne ideš ti nikamo. Ostat ćeš ovdje dok ne
čujem kako se smiješ.
— Zašto misliš da ću se ubiti? — rekla je. — To ti je
već jednom netko učinio?
— Recimo da bi mi ijednom bilo previše —
odgovorio je.
— Sto je u samozapaljivom kovčežiću? — pitala je,
drugi put te večeri. Ali i taj drugi put, Brotherhood je opet
bio suviše zabavljen nečim drugim da bi odgovorio.

285
8.

Moje pamćenje ovdje postaje selektivno, Jack.

Selektiv-nije nego obično. Pred očima mi je samo on,
pretpostavljam već donekle i tebi. Ali i ti si mi pred očima.
Sve što me ne vodi tebi ili njemu samo žurno promakne
pokraj mene, poput pejzaža u prozoru vlaka. Mogao bih ti
naprimjer vrlo živo prepričati Pymove zabrinjavajuće
rasprave s nesretnim Herr Bertlom u kojima ga je, prema
Rickovim uputama, neprekidno uvjeravao daje sve već
poslano poštom, sve je sreñeno, svi će biti zbrinuti, i k
tome otac samo što se nije odlučio koju će mu svotu
ponuditi da otkupi hotel. Ili, mogli bismo se smijati Pymu,
koji danima i noćima čami u svojoj hotelskoj sobi, kao
talac u zamjenu za brdo od neplaćenih računa dolje na
kasi, vene i sanja o mliječnom tijelu Elene Weber
razlomljenom u mnoštvu odraza, u mnoštvu dražesnih
poza u ogledalima obloženim kabinama za presvlačenje
grada Berna, i kako napada sam sebe što je tako plašljiv, i
prehranjuje se nagomilanim pladnjevima s kontinentalnim
doručkom, i samo uvećava račun čekajući da zazvoni
telefon. Ili, trenutak kad je Rick nestao. Nije nazvao a kad
je Pym pokušao nazvati njega, jedini je odgovor bilo neko
zavijanje, kao da vuk urliče, zapeo na samo jednoj noti.
Kad je potražio Syda, dobio je Meg, a njezin je
savjet bio nešto slično onome što mu je rekla Elena Weber.
— Bolje ti ostani tu gdje jesi, dušo — šaptala je
nekako naglašeno, kao da mu želi reći daje prisluškuju.
— Ovdje je vruće, pravi toplinski udar, mnogi su se
opekli.
— A gdje je Syd?.
— I on se sklonio da se malo ohladi.
Ili ono nedjeljno popodne kad je hotel milosrdno
utihnuo i Pym se, spakiravši ono malo svojih stvari, tiho

286
iskrao niz stubište za poslugu — a srce mu je bilo u
petama — i kroz sporedni izlaz pobjegao u njemu
odjednom postao neprijateljsko mjesto; njegov prvi tajni
bijeg, koji će ostati zapamćen kao najlakši.
Mogao bih ti predložiti da se pozabavim Pymom —
bebom izbjeglicom, premda sam posjedovao sasvim
valjanu britansku putnicu, nikad nisam gladovao i rijetko
mi je nedostajala topla ljudska riječ. Ali ipak je morao
umakati fitilj u vosak za crkvenog svjećara, pometati
crkveni pod Minstera, kotrljati bačve piva za tvorničara
piva i razmatati vreće i vreće tepiha starom Armencu koji
ga je bez prestanka nagovarao da se oženi njegovom kćeri,
a kad bolje promisli, možda to i ne bi ispalo loše: bila je
krasna djevojka i stalno je nešto uzdisala i namještala se
na sofi, ali Pym je bio suviše krepostan da bi joj pristupio.
Sve je to on radio, i još mnogo drugoga. I sve noću, prava
noćna životinjica, uvijek u bijegu, kroz taj krasan
svijećama osvijetljen grad, sa starinskim urama i
zdencima, kaldrmom i arkadama. Pometao je snijeg,
tovario sir, vodio slijepog konja s kolima, poučavao
engleskom nadobudne turističke vodiče. Sve to krijući se,
čekajući kad će ga nanjušiti krvoločni psi Herr Bertla i
kazniti ga po pravdi kako je i zaslužio, premda danas znam
da siroti čovjek nije imao ništa protiv mene, čak i u
nastupu najžešćeg bijesa izbjegavao je da spomene moj
udio u cijeloj toj priči.

»Dragi oče,
Sretan sam ovdje i nemoj se brinuti za mene uopće,
jer Švicarci su jako ljubazan i gostoljubiv narod i predvidjeli
su razne stipendije i druge vrste pomoći za mlade strance
koji silno žele studirati pravo.«

287
 Mogao bih ti opjevati jedan drugi raskošan hotel,
na korak dalje od onog prvog, gdje je Pym izronio kao
noćni konobar i ponovno postao školarac, spavao pod
mrežama isprepletenih cijevi u podrumskoj spavaonici
golemoj poput tvorničke hale, u kojoj se svjetlo nikad nije
gasilo; s kakvom se zahvalnošću vraćao svom malom
željeznom krevetu i zabavljao drugove konobare kao što je
nekad zabavljao pridošlice u školi jer oni, to su mu rekli, i
nisu nego seljačići iz Ticina koji ništa drugo ne žele nego
da se vrate kući. Kako je spremno ustajao na svako zvono,
i namještao uškrobljen prsnik košulje koji ga, premda
stvrdnut od sinoćnje masnoće, nije ni upola stezao koliko
ovratnici kod gospodina Willowa. I kako je raznosio
poslužavnike s pjenušcem i paštetom od jetara tajnovitim
parovima koji bi mu ponekad predložili da ostane s njima,
uz pogled u kojem su se poigravali i Amor i Rokoko. Ali
opet je bio ili suviše krepostan ili suviše neznalica da bi
prihvatio. Njegova je krepost tih dana bila neslomljiva
poput kaveza od bodljikave žice. Žudio je samo kad bi
ostao sam. Sada, dok dopuštam svom pamćenju da samo
brza pokraj tih epizoda punih iskušenja, moje srce hita
prema večeri kad sam upoznao svetačkog gospodina
Ollingera u bifeu čekaonice trećeg razreda na željezničkoj
stanici u Bernu i, putem njegova milosrña, poletio u susret
koji će izmijeniti sav moj život — a bojim se i tvoj, Jack,
tek ćeš shvatiti koliko.
Na sveučilište, i to kako se Pym ondje upisao i
zašto, moje je sjećanje jednako nestrpljivo. Sve je bilo
samo varka. Samo radi varke, kao i obično, i ništa više o
tome nije potrebno reći. Radio je u cirkusu, koji je
pauzirao u zimovalištu, na krpici praznog zemljišta točno
ispod iste te željezničke stanice na kojoj su se tako često
smirivali njegovi koraci nakon opreznih noćnih šetnji.
Valjda su ga privukli slonovi. Slona može oprati svaka

288
budala, to se zna, ali on se iznenadio kad je shvatio da je
zaista teško u kanticu umočiti četku na dvadesetak stopa
dugom dršku, dok jedino svjetlo dolazi kroz pukotine, od
reflektora na vrhu blještavog cirkuskog natpisa. Svakog
dana u zoru, kad je završio posao, kretao bi kući u
prihvatilište Vojske spasa koje je bilo njegov privremeni
Ascot. Svakog dana u zoru, ugledao bi zelenu polukuglu
sveučilišnog krova kako izranja ispred njega u jesenskoj
izmaglici, kao neki ružan mali Rim koji poziva na
preobraćenje. Morao je smisliti način da se uvuče na
sveučilište, jer morio ga je još jedan strah, mnogo gori od
straha pred krvoločnim psima Herr Bertla, naime strah da
će se jednog dana, usprkos privremenom problemu
likvidnosti, na oblaku u obliku Bentleya pojaviti Rick i
odvući ga kući.
Za Ricka je izmišljao maštovito i sa slašću.
Napokon mi je odobrena ona stipendija za strane studente
o kojoj sam ti već pričao. Studiram švicarsko pravo i
njemačko pravo i rimsko pravo. I sva druga prava koja
postoje. Uz to polazim i večernju školu, što je svakako
sigurnije nego da podlegnem kakvom iskušenju i krenem
stranputicom. Hvalio je bogato znanje i obrazovanost
svojih nepostojećih nastavnika i pobožnost sveučilišnih
kapelana. Ali Rickovi su obavještajni sistemi, premda
neuredni, ipak bili impresivno uspješni. Pym je znao da
neće biti siguran dok te svoje izmišljotine malo ne očvrsne.
I tako je jednog jutra smogao hrabrosti i čvrstim korakom
ušao u zgradu sveučilišta. Najprije je slagao o svojem
dotadašnjem obrazovanju a zatim i o godinama života, jer
prvo ne bi bilo moguće bez male korekcije drugoga.
Posljednju od bijelih novčanica E. Weber isplatio je strogo
podšišanom blagajniku, a zauzvrat dobio knjižicu u platno
ukoričenu, sa svojom fotografijom, u kojoj je stajalo daje
legitiman i redovit. U životu nisam bio toliko sretan nad

289
lažnim dokumentom. Za kojega bi Pym bio u stanju
žrtvovati, te je to i učinio, sav svoj imutak — još točno
sedamdeset ijedan franak. Pymov se studij zvao Filozofija
II, i ja još samo u najgrubljim crtama pamtim od čega se
sastojao; Pym se raspitivao za studij prava ali su ga
nekako prešaltali. Više je naučio prevodeći obavijesti
studenata na oglasnoj ploči, koje su ga pozivale na niz
nevjerojatnih susreta i foruma, i vratile u njegov život
tutanj paljbe iz političke artiljerije, toliko je mnogo
vremena prošlo otkad je slušao kako Ollie i gospodin
Cudlove bijesne na bogate, ili Lippsie kako ga upozorava
na ispraznost vlasništva. I ti se sjećaš tih studentskih
foruma, Jack, premda iz drugačijeg aspekta i iz razloga do
kojih ćemo uskoro stići.
Na toj je oglasnoj ploči Pym otkrio i postojanje
anglikanske crkve u Elfenau, diplomatskoj obećanoj
zemlji. I krenuo je, jedva je dočekao, u crkvu, često i po
dvije ili tri nedjelje zaredom. Molio se, zadržavao nakon
službe pred crkvenim vratima, rukovao sa svime što se
micalo, premda toga nije bilo mnogo. Cežnjivo je gledao za
postarijim majkama, zaljubio se u više njih, jeo kolače i pio
beživotan čaj u njihovim kućama dobro ušušurenim
debelim zavjesama, i hipnotizirao ih ekstravagantnim
pričicama o svojem djetinjstvu bez roditelja. Uskoro
izbjeglica u njegovoj duši nije mogao živjeti bez tjedne doze
engleske banalnosti. Engleska crkva sa svojim
diplomatskim obiteljima, što sjede uspravno poput motke,
stari Britanci i sumnjivi anglofili — postali su njegova nova
školska kapelica i sve druge kapelice od kojih je dosad već
pobjegao.
Suprotnost tome bio je bife u čekaonici trećeg
razreda gdje je, kad nije radio, mogao prosjediti cijelu noć i
pušiti, dok mu ne pozlije, teške Disque Bleus, uz jedno
jedino pivo — samo je toliko mogao platiti — i misliti o

290
tome kako je on najizgubljeniji, najnaputovaniji globtroter
kojega je ikad sreo. Danas je taj kolodvor zidovima
ograñeni metropolis apartnih butika i plastičnih restorana,
ali u godinama odmah nakon rata bila je to slabo
osvijetljena edvardijanska poštanska postaja, s punjenim
jelenima na cementnim podnožjima i muralima na kojima
osloboñeni seljaci viju zastave, i stalnim mirisom kobasica
od ovčetine i prženog luka. Bife čekaonice prvog razreda
bio je pun gospode u crnim odijelima i s finim ubrusima
oko vrata, ali treći je razred bio mračan, vonjao na pivo i
balkansko bezakonje, i bio pun pijanaca koji su se drali.
Pymov je najdraži stol bio u kutu, uz obložene zidove, blizu
garderobe, gdje mu je njegova svetica, konobarica po
imenu Elisabeth, davala dvostruke porcije juhe. Bit će daje
taj stol bio najdraži i gospodinu Ollingeru, jer tu bi se on
smjestio čim bi ušao i ljubazno kimnuo najprije Elisabeth,
koja je nosila tradicionalnu haljinu duboka dekoltea i
pregaču na rupice, a zatim i Pymu, i onda prtljajući oko
svog jadnog kovčežića i namještajući neposlušnu kosu,
ljubazno pitao »Da vas ne smetamo?« i zabrinuto i bez
daha čekao odgovor, gladeći starog i žutog psa koji je
beživotno visio na kraju uzice. U takvom obličju, to danas
znam, naš nam Stvoritelj šalje svoje najbolje agente.
Herr Oilinger kao da nije imao godina, ali mislim da
mu je bilo oko pedeset. Lice mu je bilo tijestasto meko i
opušteno, smiješak pun isprika, obrazi prorešetani
rupicama i ovješeni kao staračka stražnjica. Čak i kad bi
se napokon uvjerio da na njegovu stolicu ne polaže pravo
neko više biće, tako bi bojažljivo posadio na nju svoje
okruglasto tijelo da je bilo jasno da očekuje da će ga
svakog trenutka izbaciti netko bolji i zaslužniji.
Samouvjerenošću starog gosta, Pym je pomogao svući
smeñi kišni ogrtač s njegovih ramena što nisu pružala
osobit otpor i raširio ga na vješalicu. Bio je svjestan da su

291
mu hitno potrebni upravo Herr Ollinger i njegov patuljasti
pas. Prolazio je kroz jedan mrtav period života, punih
tjedan dana nije ni s kim prozborio više od dvije riječi.
Nakon ljubazne pomoći, Herr Ollinger se upravo gušio u
navali beznadne zahvalnosti. Sav je zasjao i izjavio daje
Pym njemu neobično drag prijatelj. Dohvatio je primjerak
»Der Bunda« sa stalka za novine i zabio nos u njega.
Došapnuo je psu da bude miran i dobar i bespotrebno ga
potapkao po njušci, premda je pas pokazao upravo
egzemplarnu poslušnost. Ali glavno da je progovorio, što je
Pymu dalo povoda da mu objasni, uvježbanom rečenicom,
da je on nažalost ovdje samo stranac, gospodine, još nisam
sasvim ovladao ovdašnjim dijalektom. Zato vas molim, i
ujedno se ispričavam, da mi se obratite na standardnom
njemačkom. Nakon toga je, i to je naučio, izgovorio svoje
prezime »Pym«, nastoje Herr Ollinger s uzdahom priznao
da se on zove Ollinger, kao daje to ime neka strašna
pokora, a kasnije je predstavio i psa, koji se zvao Herr
Bastl, što je na trenutak Pyma neugodno podsjetilo na
nesretnog Herr Bertla.
— Ali vi tako divno govorite njemački! — oduševio
se Herr Ollinger. — Ja sam mislio da ste Nijemac! Zar je
moguće da niste? — odakle ste onda, ako smijem pitati?
I to je bilo odista vrlo ljubazno od Herr Ollingera jer
nitko pametan, tada, ne bi to što je Pym govorio povezao s
pravim njemačkim. Uglavnom, Pym je Herr 01-lingeru
ispričao svoj život, stoje uostalom jedino i čekao, i osvojio
ga pristojnim raspitivanjem o njegovu životu, i na svaki je
raspoloživ način pred Herr Ollingerom razvio cijelu lepezu
svog profinjenog šarma — što je, kako se kasnije pokazalo,
bio potpuno nepotreban napor, jer Herr Ollinger u
poznanstvima nije bio izbirljiv. On se divio svima, sa svima
suosjećao iz svoga potčinjenog položaja — a nemali je
razlog bilo i to stoje bio pun razumijevanja za sve koji su

292
imali tu strašnu nesreću da ovaj svijet moraju dijeliti s
njim. Herr Ollinger mu je rekao da mu je žena pravi anñeo,
te da ima i tri anñelčića od kćeri, koje su osim toga
izvanredno nadarene za muziku. Herr Ollinger mu je
ispričao daje od oca naslijedio tvornicu u Ostermundigenu,
koja mu samo zadaje teške brige. A doista je sve tako i
bilo, jer u retrospektivi postaje jasno kako je taj siroti
čovjek svakog jutra marljivo ustajao i kretao na posao —
da tu svoju tvornicu još malo dublje pokopa. Herr Ollinger
mu je ispričao da je Herr Bastl kod njih neke tri godine, ali
samo privremeno, jer on još traži pravog vlasnika.
Odgovarajući jednako velikodušno, Pym mu je
prepričavao svoje doživljaje iz blitza, i onu noć kad je bio u
posjetu tetki u Coventryu i kad su bombardirali katedralu;
ona naime stanuje ni stotinjak metara od glavnog portala
katedrale a kuća joj je nekim čudom ipak ostala
netaknuta. Razarajući tako Coventry, sebe je opisao u
jednom vrlo maštovitom tour de force, kako poput
admiralskog sina stoji na prozoru svoje spavaonice, u
noćnoj košulji, i mirno promatra njemačke bombardere što
nalijeću u valovima iznad krova njegove škole, i razmišlja
hoće li možda ovaj put avioni izbaciti padobrance
preodjevene u opatice.
— Ali zar se niste imali kamo skloniti? — kliknuo je
u nevjerici Herr Ollinger. — Ta to je sramota! Ta vi ste još
dijete. Bože moj! Moja će žena poludjeti kad čuje. Ona je iz
Wilderswila — objasnio je, a Herr Bastl je dovršio svoj
perec i prdnuo.
A Pym je nastavljao, gomilao jednu izmišljotinu za
drugom, računajući na švicarsku strast za katastrofama
koju je otkrio i u Herr Ollingeru, raspinjući neutralca u
njemu prizorima iz opake stvarnosti rata.
— Ali bili ste tako mladi — uzvikivao je u gnjevu
Herr Ollinger dok mu je Pym pripovijedao o strogosti vojne

293
obuke koju je prošao u ranoj mladosti u regrutnom centru
roda veze u Bradfordu. — Nikad niste okusili toplinu
roditeljskog gnijezda. A bili ste još dijete.
— No, bogu hvala, nikad nisu došli u priliku da i
nas moraju pozvati — komentirao je Pym nehajno i pozvao
konobaricu da naplati. — Moj je djed poginuo u prvom
ratu, u drugom su mi oca proglasili mrtvim, stoga mislim
daje nekako došlo vrijeme da se i naša obitelj malo poštedi.
Herr Ollinger nije htio ni čuti da Pym plati račun.
Herr Ollinger udiše slobodni zrak Švicarske, rekao je, ali za
tu povlasticu ima zahvaliti bar trima generacijama
Engleza. Pymova kobasica i čaša piva bili su samo mala
stepenica u brzom napredovanju velikodušnosti Herr
Ollingera. Odmah je slijedila ponuda za sobu, i to dokle
god Pym bude tako ljubazan da mu ukazuje tu počast,
sobu u uskoj kućici u Langgasse, koju je Herr Ollinger
naslijedio od majke.

***

Nije to bila velika soba. Zapravo, bila je to vrlo mala

soba. Potkrovna, jedna od tri slične; Pymova je bila u
sredini i samo po sredini dovoljno visoka da može stajati, a
i tada bi stajao ugodnije ako gurne glavu kroz krovni
prozor. Ljeti je dnevno svjetlo trajalo cijelu noć, zimi je
snijeg zamračio sav vanjski svijet. Grijao ga je velik crni
radijator ugrañen u pregradni zid, koji se ložio iz peći na
drva u hodniku. Mogao je birati hoće li se smrzavati ili
kuhati od vrućine, ovisno o raspoloženju. A ipak, Tom,
mislim da nigdje nisam bio zadovoljniji; tek mnogo kasnije,
kad sam našao gospodičnu Dubber. Jednom nam se samo
u životu dogaña da upoznamo zaista sretnu obitelj. Frau
Ollinger je bila visoka, i sva blistava, i bila je topla.
Jednom ju je Pym, na rutinskoj patroli kroz kuću, kroz

294
odškrinuta vrata motrio kako spava; smiješila se i u snu.
Siguran sam da je nasmiješena i umrla. Njen joj se muž
pleo oko nogu kao kakav debeli salonski pas, kvario joj
kućnu ekonomiju, natovario joj svakog sirotana i parazita
na kojeg bi naletio, i obožavao je. Od kćeri, nije se znalo
koja je beznačajnija: sve su svirale poneki instrument, i to
stravično, na užas susjeda, ijedna za drugom poudavale se
za još beznačajnije mladiće muzički još manje nadarene,
koje su Ollingerovi meñutim smatrali divnim i krasnima —
i time ih takvima i učinili. Od jutra do noći dugi se rep
doseljenika, nesnalažljivaca i .neotkrivenih genija vukao
kroz njihovu kuhinju; ljudi su pekli omlete i gasili čikove
na podnom linoleumu. I jao tebi ako si vrata spavaće sobe
ostavio nezaključana, jer Herr 01-lingeru se dogañalo da
sasvim zaboravi da si i ti ovdje — ili bi se, ako treba,
jednostavno uvjerio da ćeš ti večeras sasvim sigurno izaći,
ili bar da ti neće smetati nepoznati gost u tvojoj sobi, bar
dok se čovjek ne snañe. Koliko smo za to plaćali, ne sjećam
se. Koliko smo mogli platiti nije vrijedno spomena, sasvim
sigurno nedovoljno da se od naših priloga izdržava tvornica
u Oster-mundigenu, jer posljednja vijest koju sam čuo o
Herr Ollingeru jest da živi sretno i zadovoljno kao
službenik na šalteru glavnog poštanskog ureda u Bernu, te
da je oduševljen vrlo obrazovanim društvom na radnom
mjestu. Jedino vlasništvo koje mogu povezati s njim, osim
Herr Bastla, jest pornografska kolekcija kojom se, u svojoj
stidljivosti, tješio. Kao i sve što je bilo njegovo, i tu je
kolekciju želio s nekim podijeliti, i priznajem daje kolekcija
bila mnogo otvorenija i poučnija nego Amor i rokoko dama.
Takva je dakle bila kuća u kojoj je Pym savio svoje
kukavičje gnijezdo. I prvi put život mu je bio gotovo
ispunjen. Imao je postelju, imao je obitelj. Bio je zaljubljen
u Elisabeth, konobaricu u bifeu trećeg razreda i razmišljao
o tome da se oženi rano i postane mladi otac. Bio je vezan

295
napetom korespondencijom s Belindom, koja je smatrala
svojom dužnošću da ga redovito informira o Jemiminim
ljubavnim avanturama, »što sigurno čini samo zato što si ti
tako daleko«. Ako Rick i nije baš sasvim umro, bit će daje
mirovao u zimskom snu, jedini je znak života od njega bio
stalan dotok prodika o tome kako valja najbolje iskoristiti
svoje mogućnosti, kako ne popustiti pred iskušenjima
daleko od domovine i upasti u zamku cinisma — što ili on
ili njegova sekretarica nikako da točno napisu. Iz pisama
se jasno vidjelo da su natipkana negdje u žurbi, i nikad iz
istog mjesta nisu stigla dva: »Piši mi na ime Topsie Eaton
kod Firsa, East Grinstead, nema potrebe da na omotnici
pišeš i moje ime«... »Piši na adresu pukovnik Mellow post
restaurant, glavni poštanski ured Huli; gospodin mi čini
uslugu, podiže poštu«... Jednom je prilikom jelovnik
obogatilo rukom pisano pisamce, koje je počinjalo ovako:
»Annie, dušice moja slatka, tvoje mi tijelo znači više
od svih Bogatstava ovog Svijeta.« Rick je sigurno zamijenio
omotnice.
Dakle, prijatelj je jedino stoje Pymu još nedostajalo.
A našao je i to, u podrumu Herr OUingera, jedne subote u
podne, kad je odnio svoje rublje na redovito tjedno pranje.
Vani, na ulici, prvi je sniježak ispratio jesen.
Pym je nosio pun naručaj vlažne odjeće pred licem i
oprezno silazio kamenim stepenicama. Svjetlo u podrumu
bilo je tempirano; svakog časa moglo se dogoditi da se
nañe u mraku i spotakne o Herr Bastla, koji je bojler
smatrao svojim privatnim vlasništvom. Ali svjetlo je ostalo
gorjeti a kad je prošao pokraj prekidača, primijetio je da se
netko dobro dosjetio i učvrstio dugme komadićem šibice,
tankim komadićem izoštrenim nožem. Osjetio je miris
cigare ali Bern nije bio što i Ascot — svatko je ovdje za
malo para mogao pušiti cigare. Kad je ugledao naslonjač, u
sebi ga je odmah objasnio kao još jedan komad otpada koji

296
je Herr Ollinger ostavio kao poklon Herr Rubiju, gospodinu
koji skuplja smeće i koristan otpad i dolazi subotom
kolicima u koja je upregnut konj.
— Zar ne znate da je strancima zabranjeno vješati
rublje u švicarskim podrumima? — javio se neki muški
glas, ne u dijalektu nego na klasičnom visokonjemačkom.
v
— Zao mije, nisam znao — reče Pym. Ogledao se
oko sebe da vidi kome bi se trebao ispričati, i ugledao
nejasan obris nekog mršava čovjeka skvrčena u fotelji, koji
je jednom tankom bijelom rukom pridržavao rub šarenog
pokrivača pod vratom a u drugoj držao knjigu. Nosio je
crnu beretku i duge brkove. Stopala se nisu vidjela, ali
tijelo je djelovalo nekako koščato i pogrešno savijeno,
poput tronožnog stalka koji se dao namjestiti samo napola.
Uz naslonjač je bio oslonjen štap za šetnju Herr Ollingera.
Meñu prstima što su stezali rub pokrivača dimila se kratka
cigara.
— U Švicarskoj je zabranjeno biti siromašan,
zabranjeno je biti stranac, a osobito je strogo zabranjeno
vješati odjeću da se suši. Vi ste član ovog domaćinstva?
— Ja sam prijatelj Herr Ollingera. „
— Njegov prijatelj Englez?
— Zovem se Pym.
Otkrivši brkove kao pogodnu igračku, dugi bijeli
prsti počeli su ih zamišljeno gladiti.
— Lord Pym?
— Samo Magnus Pym.
— Ali ste plemenite krvi.
— Pa, ništa osobito.
— I k tome ratni junak — dopunio je neznanac, uz
zvuk koji bi se u Engleskoj protumačio kao izraz skepse.

297
 Pymu se taj opis nimalo nije dopao. Priča koju je o
sebi ispripovijedao Herr Ollingeru već je bila zaboravljena.
I sad se zaprepastio kad je otkrio da još živi.
— A tko ste vi, ako smijem pitati? — reče Pym. Prsti
nepoznatog čovjeka sada su krenuli na lice, da smire neku
točku na obrazu, dok on valjda malo razmisli što da
izabere iz obilja mogućih varijanti.
— Zovem se Axel, i od prošlog tjedna sam vaš
susjed, tako da po cijelu noć moram slušati kako
škrgućete zubima — rekao je naposljetku, uvlačeći dim
cigare.
— Herr Axel...? — pitao je Pym.
— Herr Axel Axel. Roditelji su mi zaboravili dati i
prezime. — Odložio je knjigu i ispružio tanku ruku da se
pozdravi. — Za Boga miloga — viknuo je namrštivši se kad
ju je Pym stegnuo. — Polako, molim vas. Rat je gotov.
Suviše nesiguran da bi bio miran, Pym je ostavio
svoje vlažno rublje za neki drugi dan i vratio se gore.
— Kako se Axel još zove? — pitao je sutra Herr
Ollingera.
— Možda nema drugog imena — vragolasto je
odgovorio Herr Ollinger. — Možda zato i nema osobnih
dokumenata.
— Je li on student?
— On je pjesnik — ponosito je uzvratio Herr
Ollinger, ali taje kuća bila prepuna pjesnika.
— Pjesme su mu onda sigurno jako duge. Tipka
cijelu noć — rekao je Pym.
— Točno. I to na mojoj pisaćoj mašini — rekao je
Herr Ollinger, i sad je njegov ponos bio potpun.
Moj ga je muž našao u tvornici, ispričala je Frau
Ollinger dok joj je Pym pomogao da očisti povrće za večeru.
To jest, našao ga je Herr Harprecht, noćni čuvar. Axel je
spavao na vrećama u skladištu i Herr Harprecht ga je htio

298
svakako predati policiji budući da nije imao dokumenata,
budući daje stranac i da smrdi, ali moj je muž, hvala bogu,
navrijeme spriječio Herr Harprechta i pozvao Axela na
doručak i odveo ga liječniku jer se pretjerano znoji.
— A odakle je on? — upita Pym.
Frau Ollinger je ovdje postala nekarakteristično
oprezna. - Drüben — rekla je, a drüben je značilo s druge
strane granice, drüben se odnosilo na sve one iracionalne
krpice na karti Evrope koje nisu Švicarska, gdje se ljudi
voze u tenkovima umjesto u pristojnim trolejbusima, a
pregladnjelo stanovništvo odano je nezdravoj navici da
hranu nalazi po smetlištu umjesto da ga lijepo kupuje u
dućanu.
— A kako je ovamo dospio? — pitao je dalje Pym.
— Mislim da je došao pješice — rekla je Frau
Ollinger.
— Ali kako? On je invalid. Mršav je i sav sakat.
— Mi mislimo da je uspio zbog čvrste volje i prijeke,
nužde.
— Je li on Nijemac?
— Postoje razne vrste Nijemaca, Magnus.
— Od koje je vrste Axel?
— Mi to ne pitamo. Možda ne bi trebalo ni da pitate
vi.
— Možete li prepoznati odakle je po govoru?
— Mi ne nagañamo. Što se tiče Axela, najbolje je da
budemo sasvim nerado znali.
— Od čega je tako bolestan?
— Možda je mnogo prepatio u ratu, kao i vi —
nagovijestila je Frau Ollinger, sa smiješkom u kojem je
zapravo bilo i malo previše simpatije i razumijevanja. Zar
vama Axel nije drag? Zar vam smeta tamo gore?
Kako bi mi mogao smetati kad mi se uopće ne
obraća, mislio je Pym. Kad je sve što od njega čujem samo

299
beskrajno kuckanje pisaćeg stroja Herr Ollingera, krik
strasti njegovih prijateljica i poslijepodnevnih posjetiteljki i
šuljanje papuča kad s pomoću štapa Herr Ollingera odlazi
na zahod. Kad je sve što od njega vidim samo hrpa praznih
boca od votke i plavičast oblak dima cigare na hodniku za
blijedim praznim tijelom što nestaje niz stepenice.
— Axel je super — rekao je.
Pym je već odlučio da će taj Božić biti najveseliji u
cijelom njegovom životu, pa je to i bio — unatoč pismu
punom jada i muke od Ricka, koji je opisivao samovitost
jednog malog privatnog hotela u divljinama Škotske, gdje
su i najskromnije od životnih potreba prava »Mana s
Neba«. Mislio je, otkrio sam kasnije, na Gleaneagles.
Badnja je večer. Pym, kao najmlañi u kući, već je upalio
svijeće i pomogao Frau Ollinger da posloži darove ispod
božićne jelke. Cijelog je dana vani bilo prijatno tamno, a
kasno poslijepodne zalepršale su pod uličnim svjetlima
guste teške pahulje, napadajući u usjek tramvajske pruge.
Ollingerove su kćeri stigle sa svojim pratiocima, za njima
bojažljiv bračni par iz Basela nad kojima je takoñer visjela
neka mračna sjenka, već sam zaboravio kakva. Zatim
francuski genij po imenu Jean-Pierre koji je slikao ribe
isključivo iz profila, i isključivo na podlozi u boji sepije.
Nakon njega, preučtiv i pun isprika, gospodin iz Japana po
imenu gospodin San — malo čudno jer kao što sada znam,
već riječ san na japanskom znači gospodin, te je riječ
kojom se nekome učtivo obraća. Gospodin San je radio u
tvornici Herr Ollingera, bio je neka vrst industrijskog
špijuna — što mi se ovako u retrospektivi, moram priznati,
čini vrlo smiješnim, jer da bi Japanci pokušali preoteti
proizvodne metode Herr Ollingera, znači da bi se u
efikasnosti proizvodnje morali vratiti bar jedno desetljeće
unatrag.

300
 Na kraju je niz drvene stepenice polako sišao i Axel,
i svečano ušao u sobu. To je bilo prvi put da ga Pym može
promatrati na miru. Premda savvtužno mršav, lice mu je
po prirodi bilo fino zaobljeno. Čelo visoko, ali kruto klupko
kose što mu je poprijeko palo preko čela činilo ga je
zaobljenijim i tužnijim. Kao daje sam Stvoritelj položio
palac i kažiprst na Axelove sljepoočnice i čitavo mu lice
grubo povukao nadolje, da bi isključio moguću frivolnost.
Najprije povinute teške obrve, pa oči, pa brkovi koji su sad
ličili na iznošenu konjsku potkovu. A ispod svega toga kao
daje živio pravi Axel, oči mu živo sjale kroz sjene,
stradalnik zahvalan stoje preživio nešto što Pymu nije bilo
dopušteno znati. Jedna od kćeri mu je na dar isplela
vrećast kardigan koji je on, poput stole, prebacio preko
upalih ramena.
— Schôn guten Abend, sir Magnus — pozdravio je.
U rukama je nosio slamnat šešir, okrenut naopako, i Pym
u otvoru ugleda paketiće, maštovito umotane — kako to da
mi nikad ne popričamo? Kao da nas dijele kilometri a ne
ciglih dvadeset centimetara zida. Ili vi još sve Nijemce
smatrate neprijateljima? Ali mi smo na istoj strani, vi i ja.
Uskoro ćemo se svi boriti protiv Rusa.
— Valjda — nesigurno je odgovorio Pym.
— Zašto koji put, kad ste osamljeni, ne zakucate na
moja vrata? Možemo popušiti cigaru, posvetiti koji časak
spasu svijeta. Volite li vi brbljati o glupostima?
— Jako.
— Odlično. Onda ćemo brbljati gluposti. — Već je
krenuo da pozdravi gospodina Sana, ali stao je i okrenuo
se. I preko zagrnuta ramena uputio Pymu upitan, gotovo
izazivački pogled, kao da se pita nije li mu možda previše
olako poklonio povjerenje.
— Aber dann können wir doch Freunde sein, sir
Magnus? — Možemo li mi ipak biti prijatelji?

301
 — Ich würde mich freuen — srdačno je odvratio
Pym, prihvaćajući neustrašivo taj pogled — bit ću sretan!
Još su se jednom rukovali, taj drugi put lagodnije. I
u tom se trenutku Axelovo lice razmekšalo u iskričavom
smiješku takve dobrote i radosti daje Pym osjetio toplinu u
srcu, i obećao sam sebi da će slijediti Axela i na kraj
svijeta, i biti uz njega svaki Božić njegova života. Kućna je
zabava počela. Djevojke su svirale božične napjeve i Pym je
pjevao s ostalima što je bolje umio, ubacujući engleske
riječi gdje se nije mogao sjetiti njemačkog teksta. Bilo je i
govora, i nakon njih zdravica svim našim bližnjima i
prijateljima koji nisu ovdje s nama, trenutak u kojem su se
Axelove oči gotovo potpuno sakrile pod teškim kapcima i
on naglo utišao. Ali odmah zatim, kao da želi odagnati
ružne uspomene, živo je ustao i počeo vaditi paketiće iz
šešira, dok se Pym vrzmao oko njega i pomagao mu,
misleći kako Axel ovo radi svakog Božića, bez obzira gdje
se našao. Za kćeri je izradio frulice, i na svaku urezao
monogram. Kako ih je samo uspio izrezbariti tim svojim
nemoćno bijelim rukama? I to tako fino i precizno, i tako
neprimjetno da ga Pym ni kroz sasvim tanku pregradu
uopće nije čuo? Gdje je našao potrebno drvo, boju i
kistove? Za Ollingerove je izradio nešto za što sam kasnije
naučio da je takoñer amblem zatvorskog života, arku od
šibica, s otvorima za brodske prozorčiće iz kojih sa sličica
mašu članovi naše brojne obitelji. Za gospodina Sana i
Jean-Pierrea pripremio je tkanicu, nešto slično onome
stoje davno i Pym otkao za Dorothy, križajući predivo
izmeñu čavala zabijenih uz rub daščice. Za bračni par iz
Basela izradio je oko iz vune šarena uzorka, da ih štiti od
opasnosti i uroka. A za Pyma — i još pamtim kao
kompliment to što me ostavio za kraj — za sir Magnusa je
pripremio očito mnogo puta prelistavan primjerak
Grimmelshausenova Simplicissimusa, uvezanog u staru

302
smećkastu kožu, knjigu za koju Pym nikad nije čuo ali sad
nije mogao dočekati čas da je počne čitati, budući da će
mu poslužiti kao zgodan povod da kucne Axelu na vrata.
Otvorio je knjigu i pročitao posvetu na njemačkom. »Za sir
Magnusa, koji mi nikad neće biti neprijatelj.« A gore u
lijevom uglu, pisano tintom očito mnogo ranije, mlañom
verzijom istog rukopisa: »A. H., Carslbad, August 1939«.
— Gdje je Carlsbad? — upitao je Pym ne
promislivši, i odmah zamijetio nelagodnost oko sebe, kao
daje tragična vijest poznata svima samo je još njemu nisu
htjeli reći jer ga ne smatraju dovoljno zrelim.
— Carlsbad više ne postoji, sir Magnus — ljubazno
je odgovorio Axel. — Kad pročitate Simplicissimusa,
shvatit ćete i zašto.
— A gdje je bio?
— Bio je moj rodni grad.
— Znači da mi poklanjate bogatstvo iz svojih
davnih dana.
— Zar biste radije da vam dam nešto do čega ne
držim nimalo?
A Pym, što je on njemu spremio? Bože, budi
milostiv prema njemu, jer sin jedinac našeg
predsjedavajućeg i glavnog upravitelja nije bio navikao na
ceremonije koje nešto i znače, te nije znao smisliti ništa
bolje od kutije cigara za dragog starog Axela.

***

Zašto Carlsbad više ne postoji — pitao je Pym Herr

Ollingera čim ga je uhvatio nasamo. Herr Ollinger je znao
sve na svijetu osim kako treba upravljati tvornicom.
Carlsbad je bio gradić u Sudetima, objasnio mu je.
Prekrasan gradić s termalnim izvorima, nekad se
obavezno odlazilo onamo na odmor: posjećivali su ga i

303
Brahms i Beethoven, Goethe i Schiller. Najprije je pripadao
Austriji, zatim je to postala Njemačka. Sada je na teritoriju
Cehoslovačke, ima novo ime i sve su Nijemce istjerali.
— Pa kamo onda pripada Axel? — pitao je Pym.
— Mislim samo nama — ozbiljno je odvratio Herr
Ollinger. — I moramo dobro paziti na njega, inače će nam
ga odvesti, to možete biti sigurni.
— Žene mu dolaze u sobu — reče Pym.
Lice Herr OUingera zasjajilo je od zadovoljstva
ružičasto i vragolasto.
— Ja mislim da njemu dolaze sve žene u ovom
gradu — složio se.
Prošlo je nekoliko dana. Trećega je Pym kucnuo na
Axelova vrata i zatekao ga kako puši uz otvoren prozor, a
pred njim, na prozorskoj dasci ležalo je nekoliko teških
rastvorenih knjiga. Sigurno se smrzavao ali kao da mu je
svjež, studeni zrak bio nužan da bi mogao čitati.
— Doñite da se prošećemo — hrabro ga je pozvao
Pym.
— Mojom brzinom?
— Pa mojom ne bismo mogli, zar ne?
— Mojoj konstituciji ne prijaju mjesta gdje je
mnogo ljudi, sir Magnus. Ako ćemo u šetnju, poñimo
nekamo izvan grada.
Posudili au psa i šetali s njim pustom stazom uz
brzi Aare, dok je Herr Bastl piškio u grmlje i natezao se s
njima a Pym sve vrijeme pazio da mu oči budu dobro
otvorene i sumnjivo motrio svakoga tko bi mogao biti
policajac. U tmurnoj riječnoj udolini studen je lebdjela u
zlokobnim oblacima i hladnoća je bila nesmiljena. Axel kao
da to nije primjećivao. Pušio je svoju cigaru i dobacivao
razna pitanja blagim, prijaznim glasom. Ako je ovim
korakom stigao iz Austrije, mislio je Pym, koračajući za
njim sav drhtav od zime, putovao je bar nekoliko godina.

304
 — Kako ste stigli do Berna, sir Magnus?
Napredujući ili u povlačenju? — pitao je Axel.
Kako nikad nije mogao odoljeti iskušenju da nacrta
još koju svoju sliku na čistom komadu papira, Pym se
članovi naše brojne obitelji. Za gospodina Sana i Jean-
Pierrea pripremio je tkanicu, nešto slično onome što je
davno i Pym otkao za Dorothy, križajući predivo izmeñu
čavala zabijenih uz rub daščice. Za bračni par iz Basela
izradio je oko iz vune šarena uzorka, da ih štiti od
opasnosti i uroka. A za Pyma — i još pamtim kao
kompliment to što me ostavio za kraj — za sir Magnusa je
pripremio očito mnogo puta prelistavan primjerak
Grimmelshausenova Simplicissimusa, uvezanog u staru
smećkastu kožu, knjigu za koju Pym nikad nije čuo ali sad
nije mogao dočekati čas da je počne čitati, budući da će
mu poslužiti kao zgodan povod da kucne Axel u na vrata.
Otvorio je knjigu i pročitao posvetu na njemačkom. »Za sir
Magnusa, koji mi nikad neće biti neprijatelj.« A gore u
lijevom uglu, pisano tintom očito mnogo ranije, mlañom
verzijom istog rukopisa: »A. H., Carslbad, August 1939«.
— Gdje je Carlsbad? — upitao je Pym ne
promislivši, i odmah zamijetio nelagodnost oko sebe, kao
da je tragična vijest poznata svima samo je još njemu nisu
htjeli reći jer ga ne smatraju dovoljno zrelim.
— Carlsbad više ne postoji, sir Magnus — ljubazno
je odgovorio Axel. — Kad pročitate Simplicissimusa,
shvatit ćete i zašto.
— A gdje je bio?
— Bio je moj rodni grad.
— Znači da mi poklanjate bogatstvo iz svojih
davnih dana.
— Zar biste radije da vam dam nešto do čega ne
držim nimalo?

305
 A Pym, što je on njemu spremio? Bože, budi
milostiv prema njemu, jer sin jedinac našeg
predsjedavajućeg i glavnog upravitelja nije bio navikao na
ceremonije koje nešto i znače, te nije znao smisliti ništa
bolje od kutije cigara za dragog starog Axela.

***

Zašto Carlsbad više ne postoji — pitao je Pym Herr

Ollingera čim ga je uhvatio nasamo. Herr Ollinger je znao
sve na svijetu osim kako treba upravljati tvornicom.
Carlsbad je bio gradić u Sudetima, objasnio mu je.
Prekrasan gradić s termalnim izvorima, nekad se
obavezno odlazilo onamo na odmor: posjećivali su ga i
Brahms i Beethoven, Goethe i Schiller. Najprije je pripadao
Austriji, zatim je to postala Njemačka. Sada je na teritoriju
Cehoslovačke, ima novo ime i sve su Nijemce istjerali.
— Pa kamo onda pripada Axel? — pitao je Pym.
— Mislim samo nama — ozbiljno je odvratio Herr
Ollinger. — I moramo dobro paziti na njega, inače će nam
ga odvesti, to možete biti sigurni.
— Žene mu dolaze u sobu — reče Pym.
Lice Herr OUingera zasjajilo je od zadovoljstva
ružičasto i vragolasto.
— Ja mislim da njemu dolaze sve žene u ovom
gradu — složio se.
Prošlo je nekoliko dana. Trećega je Pym kucnuo na
Axelova vrata i zatekao ga kako puši uz otvoren prozor, a
pred njim, na prozorskoj dasci ležalo je nekoliko teških
rastvorenih knjiga. Sigurno se smrzavao ali kao da mu je
svjež, studeni zrak bio nužan da bi mogao čitati.
— Doñite da se prošećemo — hrabro ga je pozvao
Pym.
— Mojom brzinom?

306
 — Pa mojom ne bismo mogli, zar ne?
— Mojoj konstituciji ne prijaju mjesta gdje je
mnogo ljudi, sir Ma gnus. Ako ćemo u šetnju, poñimo
nekamo izvan grada.
Posudili au psa i šetali s njim pustom stazom uz
brzi Aare, dok je Herr Bastl piškio u grmlje i natezao se s
njima a Pym sve vrijeme pazio da mu oči budu dobro
otvorene i sumnjivo motrio svakoga tko bi mogao biti
policajac. U tmurnoj riječnoj udolini studen je lebdjela u
zlokobnim oblacima i hladnoća je bila nesmiljena. Axel kao
da to nije primjećivao. Pušio je svoju cigaru i dobacivao
razna pitanja blagim, prijaznim glasom. Ako je ovim
korakom stigao iz Austrije, mislio je Pym, koračajući za
njim sav drhtav od zime, putovao je bar nekoliko godina.
— Kako ste stigli do Berna, sir Magnus?
Napredujući ili u povlačenju? — pitao je Axel.
Kako nikad nije mogao odoljeti iskušenju da nacrta
još koju svoju sliku na čistom komadu papira, Pym se
zdušno bacio na posao. I premda je, po staroj navadi,
uložio dosta truda da stvarnost malo uljepša, dotjerujući
činjenice da bi bile u skladu sa slikom sebe koje se
najčešće držao, neki instinktivan oprez naveo ga je da ovaj
put bude suzdržan. Istina, obdario je sebe jednom
krasnom, plemenitom i ekscentričnom majkom, i istina,
kad je došao red na Ricka, obogatio ga je mnogim
osobinama oko kojih se Rick i trudio u životu ali bez
uspjeha — naprimjer bogatstvom, visokim vojnim
odličjima i dnevnim kontaktima s najvišima u zemlji. Ali u
svemu drugome pokazao se skromnim i štedljivim, i
spremnim da se našali na vlastiti račun, a kad je došao do
pripovijesti o E. Weber, koju do tog časa još nikome nije
povjerio, Axel se toliko smijao daje morao sjesti na klupu i
zapaliti još jednu cigaru da povrati dah, a Pym se smijao
glasno zajedno s njim, sretan što priča ima toliko uspjeha.

307
A kad mu je pokazao i samo pismo, s onim »Ništa zato. E.
Weber te voli zauvijek.« — Axel je kliknuo: — Nochmal! Sir
Magnus, još jednom! Nareñujem vam. I pazi da ovaj put
priča bude drugačija. Jeste li spavali s njom?
— Naravno.
— Koliko puta?
— Četiri, pet.
— Sve u samo jednu noć? Ta vi ste pravi tigar! Je li
bila zahvalna?
— Bila je jako, jako iskusna.
— Više nego Jemima?
— Pa, otprilike isto.
— Više i od pokvarenice Lippsie koja vas je zavela
još u ranom djetinjstvu?
— E pa, znate kako je, Lippsie je kategorija za sebe.
Axel ga veselo lupne o leña.
— Sir Magnus, vi ste pravi princ, to je izvan
sumnje. Tko bi to očekivao? Tako ste mladi a već spavate s
opakim avanturistkinjama i mladim engleskim
aristokratkinjama. Volim te, Magnus, čuješ? Volim sve
engleske aristokrate, ali tebe volim najviše.
Kad su opet krenuli, Axel je morao provući ruku
ispod Pymove, da se osloni, i od toga ga je trenutka bez
stida koristio kao svoj štap za šetnju. I rijetko smo otada
šetali na koji drugi način.
Negdje u toku te večeri pod mostom, Pym i Axel su
pronašli prazan kafe, i Axel je navalio da on plati za dvije
votke iz crne vrećice koju je čuvao na kožnoj uzici oko
vrata. Negdje na ledenom povratku kući složili su se da
moraju početi nadoknañivati obrazovanje koje nikad nisu
dobili, te da sutrašnji dan proglašavaju prvim danom
svijeta, a da će Grimmelshausen biti njihov prvi predmet
izučavanja, jer on naučava da je svijet ludnica koja svakog
časa postaje sve luñom, te da je sve što se čini dobrim

308
gotovo sigurno pogrešno. Složili su se da Axel preuzme na
sebe Pymov njemački te se zarekao da neće stati dok ga ne
bude govorio savršeno. I tako je u jedan dan i jednu večer
Pym postao i Axelova zdrava noga i Axelov intelektualni
sudrug i, premda to nije bilo tako zamišljeno, Axelov
učenik, jer sljedećih je mjeseci Axel Pymu otkrio pravu
njemačku muzu. Ako je Axelovo znanje i bilo veće nego
Pymovo, radoznalost i glad za znanjem nije, a niti energija.
Možda se tako, oživljujući za ovo nevino stvorenje kulturu
svoju domovine, mirio s njezinom nedavnom prošlošću.
A što se Pyma tiče, on je napokon doživio da
vlastitim očima ugleda svu raskoš kraljevstva o kojem je
toliko sanjao. Ali njemačka muza, ni tada ni kasnije, nije
za njega posjedovala neke posebne draži, premda je u
oduševljenju uvijek bio glasan. I da je bila Kineskinja ili
Poljakinja ili Indijanka, njemu bi bilo jednako. Stvar je u
tome daje ona Pymu pružila, prvi put u životu, povod da se
intelektualno može osjetiti gospodinom. I zbog toga će joj
Pym ostati vječno zahvalan. Mameći ga i danju i noću da
prati Axela i njegove istraživačke pohode, darovala mu je
onaj unutrašnji svijet o kojem mu je Lippsie govorila i
obećavala bogatstvo koje će ići s njim kamo god poñe.
Zaista je imala pravo Lippsie, jer kad bi noću krenuo u
skladište u Ostringu, gdje mu je Herr Ollinger našao
ilegalnu noćnu službu kod sebi ravnog filantropa, nije ni
pješačio niti se vozio tramvajem nego je kočijom, u divnom
društvu Mozarta, putovao u Prag. Kad je noću kupao
slonove, hrabro je podnosio poniženja Lenzovih Soldaten.
Kad je sjedio u bifeu trećeg razreda, upućujući Elisabeth
čežnjive poglede, zamišljao je da je mladi Werther, koji
razmišlja kako će se odjenuti za čin samoubojstva. A kad
bi stavio na kup sve svoje nade i razočaranja, mogao je
svoj Werdegang uporediti s godinama mladog Wilhelma
Meistera, i već tada planirao kako će napisati velik

309
autobiografski roman koji će cijelom svijetu pokazati kako
je on, za razliku od Ricka, čovjek plemenit i dobre duše.
Dakako, Jack, i ostalo je sjeme bilo posijano,
dakako da jest: udarna kura Hegela, toliko koliko su u tom
času i jedan i drugi mogli sažvakati, malo Marxa i Engelsa
i drugih opakih medvjeda komunizma — uostalom, rekao
je Axel, rekli smo da svijet počinje današnjim danom.
— Kad bismo kršćanstvo sudili po jadu i nevolji
koje je donijelo ljudskom rodu, tko bi još ostao
kršćaninom? Odbacujemo sve predrasude, sir Magnus.
Vjerujemo u sve točno tako kako piše, odbacit ćemo
eventualno tek poslije. Uostalom, ako se mene pita,
sigurno nisu bili sasvim loši ako ih je Hitler toliko mrzio.
Slijedili su Rousseaua i revolucionare, probijali se
kroz Das Kapital i Anti-Dühring, i sunca je na nekoliko
tjedana sasvim nestalo, premda se kunem da nismo došli
ni do kakvih velikih zaključaka, sjećam se samo kako smo
odahnuli kad smo i to ostavili za sobom. I iskreno
sumnjam u to da je sadržaj Axelovih predavanja imao
ikakve važnosti, važna je bila samo Pymova sreća što ga
Axel uči. Važno je jedino to da je Pym bio sretan od časa
kad bi ustao pa do sitnih sati sljedećeg jutra, i da je, kad
su napokon otišli na spavanje, svaki sa svoje strane
zajedničkog crnog radijatora, da spavaju, kako je govorio
Axel, kao Bog u Francuskoj, Pymov um nastavljao i u snu
svoju istraživalačku avanturu.
— Axel ima Red Smrznutog mesa — ponosno je
povjerio Pym jednog dana Frau Ollinger, režući kruh na
kockice za obiteljski fondue.
Frau Ollinger užasnuta vrisne: — Magnus, kakve
su to sad gluposti?
— Istina je! Tako njemački vojnici zovu ruski orden.
Prijavio se u dobrovoljce još kao gimnazijalac. Otac mu je
mogao naći neko sigurno gnjezdašce u Francuskoj ili

310
Belgiji. Neki zgodan Druckposten, toplo gnijezdo iz kojeg
ne bi morao ni glavu pomoliti. Ali Axel mu to nije dopustio.
Htio je da i sam postane junak, kao i njegovi drugovi iz
razreda.
Frau Ollinger to očito nije bilo drago čuti.
— Ako je tako, šuti o tome gdje se borio — rekla je
ozbiljno. — Axel je ovamo došao da studira, a ne da se
hvali ratnim podvizima. — I žene mu dolaze u sobu —
rekao je Pym. — Dolaze popodne i ušuljaju se gore
stepenicama, i vrište kad on s njima vodi ljubav. — Ako ga
one usrećuju i pomažu mu u studiju, onda su ovdje
dobrodošle. Želiš li možda i ti pozvati svoju strastvenu
Jemimu?
Srdit, Pym je odjurio u svoju sobu i napisao Ricku
dugo pismo o tome kako je prosječni Švicarac u običnim,
svakodnevnim sitnicama često nepošten. »Ponekad mi se
čini daje kod Švicaraca običnu ljudsku dobrotu
nadomjestio zakon — pisao je u grču. — Osobito kad su
posrijedi žene.«
Rick je odmah uzvratio pismom, zagovarajući
krepost:
»Bolje da ostaneš Čist dok ne otkriješ stoje tvoj
Pravi Izbor.«

»Draga Belinda,
Trenutno ovdje stvari stoje malo škakljivo. Neki od
stranih studenata koji žive ovdje u kući malo su pretjerali s
kućnim ženskinjem, pa sam morao intervenirati, inače ništa
ne bih uradio. Možda bi i ti mogla primijeniti metodu čvrste
ruke u vezi s Jem; možda se na kraju pokaže da si joj time
samo učinila dobro djelo.«

***

311
 Došao je i taj dan kad se Axel razbolio. Pym je trčao
kući iz zoološkog vrta, pun smiješnih pričica o svojim
avanturama, i zatekao ga u krevetu, mjestu gdje je najviše
mrzio biti. Majušna soba bila je zagušena teškim dimom
cigare, blijedo lice potamnjelo je pod čekinjama i tamnim
sjenama. Neka se djevojka vrzmala oko njega, ali čim se
Pym pojavio, Axel joj je naredio da ide.
— Što mu je? — pitao je Pym liječnika Herr
Ollingera, navirujući mu se preko ramena ne bi li pročitao
dijagnozu.
— Njemu je to, sir Magnus, da su Britanci junaci
na njega bacili bombu — divlje je skočio Axel na krevetu, s
nekim nepoznatim glasom, grubim poput bodljikave žice.
— Njemu je to, sir Magnus, da su mu zabili pola bombe u
dupe i sad mu je to teško israti van.
Doktor se zakleo ne samo na čuvanje tajne nego i
na šutnju, te je samo prijateljski potapšao Pyma po
ramenu i otišao.
— Možda si baš ti bacao bombe na mene, sir
Magnus. Da se nisi i ti slučajno iskrcao u Normandiji? Da
nisi baš ti bio na čelu invazije.
— Ništa sličnoga nisam učinio — rekao je Pym.
I tako je Pym ponovno postao Axelov zdravi par
nogu, trčao po lijekove i cigare, kuhao mu, i prekapao po
fakultetskim knjižnicama donoseći kući hrpe knjiga da mu
čita naglas.
— Dosta mi je Nietzschea, hvala lijepo, sir Magnus.
Mislim da smo saznali dovoljno o pročišćujućem efektu
nasilja. Kleist nije tako loš, ali ti ga ne čitaš kako treba.
Kleista treba grubo, režeći. On je bio pruski oficir, a ne
engleski heroj. Donesi slikare.
— Koje slikare?

312
 — Apstraktne. Dekadentne. Zidove. Svakoga tko je
bio entartet ili zabranjen. Daj mi malo predaha od tih
luñaka pisaca.
Pym se konzultirao s Frau Ollinger.
— Znači da knjižničara valja pitati što imaju od
autora za koje nacisti nisu marili, Magnus — objasnila mu
je tonom strpljive guvernante.
Knjižničar je bio emigrant koji je napamet znao
Axelove želje. Pym je donio kući Kleea i Noldea, Kokoschku
i Klimta, Kandinskog i Picassa. Poredao je njihove
monografije i kataloge uspravno na policu iznad kamina,
gdje ih je Axel mogao vidjeti i ne pokrećući glavu, okretao
stranice i glasno čitao potpise pod slikama. Kad bi
navratile žene, Axel ih je opet slao van. — Imam koga da se
brine za mene. Čekajte dok ozdravim. — Pym je donio i
Maxa Beckmanna. Sutradan su ipak ponovno ustoličeni
pisci. Pym je pošao po Brechta i Zuckermayera,
Tucholskog i Remarquea. I čitao ih glasno, sate i sate. —
Muzika — zatražio je Axel. Pym je od Herr Ollingera
posudio stari gramofon s ručicom i puštao Axelu
Mendelssohna i Čajkovskog dok nije zaspao. Probudio se u
groznici, znoj mu se slijevao niz tijelo krupnim graškama
kiše dok je on pričao kako izgleda povlačenje kroz dubok
snijeg, kad se slijepac drži za šepavog, i krv se ledi na
otvorenim ranama. Pričao je o bolnici, po dvojica u jedan
krevet a mrtvi odmah na pod. Zatražio je vode. Pym je
pošao po vodu i Axel je prihvatio čašu objema rukama,
stežući je i tresući se. Podigao je čašu polako dok mu se
prsti nisu ukočili, zatim u trzajima spuštao glavu dok mu
usne nisu dodirnule rub čaše. Zatim je stao usrkavati
vodu poput životinje, prolijevao je na sve strane, ali
grozničav pogled nije skretao nego pomno stražario.
Privukao je noge uz prsa i pomokrio se, pa je sjedio drhtav

313
i smežuran u naslonjaču dok je Pym promijenio
krevetninu.
— Koga se bojiš? — ispitivao je opet Pym. — Ovdje
nema nikoga. Sami smo.
— Znači da se bojim tebe. Kakva je to pudlica u
kutu?
— To je Herr Bastl, a Herr Bastl je čau-čau a ne
pudlica.
— Mislio sam daje ñavao.
I tako do dana kad se Pym probudio i ugledao Axela
pokraj svog kreveta, potpuno odjevenog.
— Danas je Goetheov roñendan i već je četiri
popodne — obavijestio ga je vojničkim glasom. — Moramo
ići u grad da slušamo onog idiota Thomasa Manna.
— Ali ti si bolestan.
— Tko god se drži na nogama, nije bolestan. Tko je
bolestan, ne može u pokret i ostavit ćemo ga. Oblači se.
— Je li i Mann bio na listi zabranjenih? — pitao je
Pym navlačeći odjeću.
— Tu čast nije nikad doživio.
— Zašto kažeš da je idiot?
Herr Ollinger mu je posudio kišni ogrtač koji je Axel
bar dvaput mogao omotati oko tijela, a gospodin San širok
crni šešir. Herr Ollinger ih je dovezao sve do vrata svojim
jadnim automobilom, i to puna dva sata ranije, pa su
zauzeli željena mjesta u dnu prije no što se velika dvorana
počela puniti. Kad je predavanje završilo, Axel je odgurao
Pyma iza pozornice i glasno zakucao na vrata garderobe.
Do tog časa Pym nije osobito držao do Thomasa Manna.
Njegovu je prozu smatrao parfimiranom i glomaznom,
premda se zbog Axela trudio iz petnih žila. Ali sada, sada
je pred njim stajao Bog, glavom i bradom, visok i koščat
kao ujak Makepeace.

314
 — Ovaj mladi engleski plemić želi se rukovati s
vama, gospodine — autoritativno ga je obavijestio Axel
ispod široka oboda šešira gospodina Sana. Thomas Mann
je samo gledao u Pyma, pa opet u Axela, tako blijeda i
eterična nakon preležane groznice. Thomas Mann se zatim
mršteći zagledao u dlan svoje desne ruke, kao da se pita
hoće li izdržati teret jednog aristokratskog stiska ruke.
Ispružio je ruku i Pym ju je prihvatio, čekajući da osjeti
kako u njega utječe Mannov genij, kao onaj električni šok
iz igračkice koja se nekad mogla kupiti na željezničkim
postajama — uhvati čvrsto ovu kuglu i moja će te energija
preporoditi. Ništa se nije dogodilo, ali Axel je imao dovoljno
oduševljenja za obojicu.
— Dotakao si ga! Sir Magnus, ti si ga dotakao! Ti si
sada blagoslovljen! Besmrtan!
Sljedeći su tjedan uštedjeli dovoljno da mogu
otputovati u Davos i posjetiti svetište Mannovih bolesnih
duša. Putovali su u zahodu, Pym je stajao a Axel, pod
beretkom, strpljivo sjedio na zahodskoj školjci. Kondukter
je zakucao na vrata i dreknuo — Aile Billette bitte, — na
što je Axel vrisnuo stidljivo i djevojački i gurnuo njihovu
jedinu kartu kroz prorez ispod vrata. Pym je čekao,
pogleda prikovana za sjene kondukterovih nogu. Osjetio je
kako se kondukter saginje, i čuo stenjanje kad se opet
uspravio. Čuo je oštar cak!, kao da su mu se živci
rascijepili, i karta se ponovno pojavila ispod vrata,
probušena. Prijeteće su se sjene odmakle. Tako se ovdje
putuje, s divljenjem je mislio Pym, dok su se šutke
rukovali. Takvim se trikovima i stiže u Švicarsku. U
Davosu je te večeri Axel ispričao Pymu cijeli košmar svog
putovanja od Carlsbada do Berna. Pym je bio toliko
ponosan, toliko se osjetio bogatim zbog tog povjerenja, daje
zaključio kako je Thomas Mann najbolji pisac na svijetu.

315
 »Dragi oče — pisao je slavodobitno čim se vratio na
tavan — ovdje mi je čudesno lijepo, a obuka koju pohañam
prvorazredna. Ali ne mogu ti reči koliko mi nedostaje tvoj
iskusan savjet i koliko sam zahvalan^što si se pokazao
tako mudrim da me na studij pošalješ u Švicarsku. Danas
sam upoznao odvjetnike koji zaista poznaju sve aspekte
života, i siguran sam da će mi biti od pomoći u daljnjem
napredovanju u karijeri.«

»Draga Belinda,
Sada kad sam stao nogom na čvrsto tlo, sve je
mnogo bolje.«

***

A u meñuvremenu, i ti postojiš negdje u toj slici,

dragi stari Jack, zar ne? Jack: drugi ratni heroj, druga
polovina moje glave. Govorim ti tko si bio zato što više ne
mogu očekivati da poznajemo istu osobu. Govorit ću ti što
si bio, što si mi značio i što sam za tebe činio kako sam
najbolje znao, i zašto sam to učinio, opet zato što sumnjam
da bismo ponudili istu interpretaciju dogañaja i osoba.
Jako sumnjam. Za Jacka, Pvmjebio samo još jedno
mladunče od kojeg treba stvoriti agenta, nov regrut u
njegovoj osobnoj vojsci koju je tek okupljao, još
nepripitomljen i svakako posve neuvježban, premda mu je
orma već sasvim glatko klizila niz vrat i premda je već
pokazivao poslušnost i spremnost da trči do iznemoglosti
ne bi li zaslužio svoju kocku šećera. Ti se vjerojatno ne
sjećaš — zašto bi se sjećao? — kako si ga našao i kako mu
prišao. Ti si samo znao daje on upravo tip kakav Firma
voli, kao i ti, kao djelomice i ja. Uskih leña i kukova,
izražava se na finom kraljevskom engleskom, u jezicima se
snalazi pristojno, završio je dobru privatnu školu u

316
pokrajini. Ima iskustva u kolektivnim igrama, podvrgava
se disciplini. Nije nekakva musava spodoba umjetničkih
pretenzija ili, ne daj bože, jedan od onih prekomjerno
intelektualnih. Bistra glava, naš čovjek ukratko. Raspolaže
pristojnim sredstvima za život, ništa pretjerano dakako,
otac mu je neki omanji bogatun — kako je tipično za tebe
da ti se nikad nije dalo provjeriti priču o Ricku. A gdje bi
drugdje i našao taj uzor budućeg čovjeka nego u engleskoj
crkvi, gdje se stijeg svetog Jurja pobjedonosno vijori na
neutralnom švicarskom povjetarcu?
Koliko dugo si pratio Pyma, ne znam. Kladim se da
ne znaš ni ti. Dopalo ti se kako je čitao propovijed, to si
mu rekao, što znači da si ga motrio barem od nešto prije
Božića, jer propovijed je bila na jedan od dana pred
božićne blagdane. Vidjelo se da si iznenañen kad ti je
rekao da studira na sveučilištu, prema tome
pretpostavljam da si se prvi put raspitao prije nego što se
upisao a kasnije informacije nisi osvježio. Baš je na Božić,
nakon rane službe, Pym prvi put stegao tvoju ruku. Trijem
pred crkvom bio je pun kao preopterećen lift, svi su
sklapali kišobrane i javljali se znancima oštrim engleskim
rječicama, a diplomatski podmladak gañao se na ulici
grudama. Pym je bio u svojoj jaknici od E. Weber, a ti,
Jack, ti si bio nedostižna engleska planina od tvida,
dvadeset i četiri godine starosti. S obzirom na rat i mir, tih
sedam godina razlike izmeñu nas bila su cijela generacija,
ili čak dvije. Jednako kao s Axelom, zapravo: obojica ste
imali prednost tih ključnih godina, i još je imate.
Znaš li što si još tog dana nosio osim finog smeñeg
odijela od tvida? Svoju letačku kravatu. Srebrnokrili konji
u propnju i Britanije s krunom na smeñoj podlozi,
čestitam. Nikad mi nisi rekao gdje sije to zaslužio, ali
stvarnost — sada to znam — nije ništa manje impresivna
od onoga što sam ja tada zamišljao: s partizanima u

317
Jugoslaviji i pokretom otpora u Cehoslovačkoj, iza linija
fronta s pustinjskim jedinicama u Africi, čak — ako me
pamćenje ne vara — i na Kreti. Samo inč si viši od mene
ali sjećam se, kao da je jučer bilo, kako je Pymu, dok ti je
stezao ruku, ta kravata bila točno pred licem. Podigao je
glavu, ugledao tvoju kao od stijene odvaljenu bradu i
modre oči — i već tada divlje, čupave obrve — i odmah je
znao da stoji licem u lice pred čovjekom kakav se i od
njega očekivalo da postane u svim tim svojim školama, i
kakav je ponekad, u svojoj mašti, i postao: uspravan, čvrst
Englez, dika i ponos svoje oficirske klase, čovjek koji ostaje
priseban i kad svi oko njega izgube glavu. Zaželio si mu
sretan Božić i kad si rekao kako se zoveš, on je pomislio
daje to neki dobronamjeran štos jer je božični praznik — ti
si čovjek dobre volje a ja ću ti biti brat.*( Brotberbood eng.
bratstvo.)
— Ne, ne, stari moj, zaista se baš tako zovem —
razuvjerio si me u smijehu. — Zar bi jedan pošten čovjek,
a ja to jesam, slagao kako se zove?
Zašto bi lagao zaista, kad si ionako uživao
diplomatsku zaštitu. Pozvao si ga na čašicu sherrya sutra
prije ručka, sutra je prvi dan po Božiću, Boxing Day, i
rekao da bi mu već poslao pozivnicu ali nisi znao adresu,
što je bilo jako mudro od tebe jer naravno da si je znao
savršeno dobro: i adresu, i datum roñenja, stupanj školske
spreme, i sve one druge gluposti za koje mislimo da nas
približuju onima do kojih želimo doći. A onda si učinio
nešto zaista zgodno. Izvadio si iz džepa pozivnicu i na tom
pretrpanom trijemu, gdje su svi vriskali i uzvikivali,
okrenuo Pyma i, koristeći njegova leña kao čvrstu podlogu,
ispisao njegovo ime iznad istočkane crtice i predao mu
pozivnicu: »Kapetan i gospoña Jack Brotherhood mole da
im ukažete čast.« Izbrisao si RSVP da naglasiš kako je

318
stvar dogovorena, i izbrisao ono »Kapetan« da pokažeš
kako smo na ravnoj nozi i stari drugari.
— Ako želite ostati, pozvani ste da nam pomognete
dokrajčiti jučerašnju puricu. Odjeća po volji — dodao si.
Pym je gledao za tobom, kako čvrsta koraka gaziš kroz
kišu, i znao je da si isto tako čvrsto gazio kroz topovsku
paljbu svih onih bojišta gdje si sam i goloruk svladao
neprijatelja, a Pym nije našao pametnijeg posla i
junačkijeg megdana nego da urezuje inicijale Seftona
Boyda na zid nastavničkog zahoda.
Sutradan se pojavio točno u minutu na vratima
tvoje male diplomatske kućice, i dok je pritiskao zvono,
čitao je tvoju pozivnicu umetnutu u okvir pločice za ime.
»Kapetan J. Brotherhood, pomoćnik šefa odjela za putnice,
Britanska ambasada, Bern«. U to si vrijeme bio u braku,
ako se možeš sjetiti, s Felicity. Adrian je imao šest mjeseci.
Pym se satima igrao s njim, da bi ti bio simpatičan, što mu
je uskoro postala navika u odnošenju s manje važnim
članovima tvoga kruga. Ti si ga ispitivao na savršeno
pristojan način, a gdje si ti prekinuo, nastavljala je
Felicity, kao i svaka dobra squaw tajne službe, Bog joj
oprostio:
— Ali imaš li ti uopće ovdje prijatelja, Magnus,
sigurno si strašno osamljen! — uzvikivala je. — A čime se
baviš u slobodno vrijeme, Magnus? I postoji li uopće na
sveučilištu neki zanimljiv društveni život izvan nastave —
pitala je — na primjer neke političke grupe i slično? Ili je i
na sveučilištu život isprazan i pomalo dosadan, kao uopće
u Bernu? — Pyniu Bern uopće nije bio isprazan i dosadan,
ali se zbog Felicity složio da jest... Kronološki, Pymovo
prijateljstvo s Axelom bilo je u tom trenutku staro točno
dvanaest sati, ali nijednog časa nije pomislio na njega — ta
i kako bi, kad se sav unio u svoj zadatak da vas
impresionira?

319
 Sjećam se kako sam te pitao — u kojoj ste se
jedinici borili, sir, očekujući da ćeš reći Fifth Airborne ili
Artists' Rifles a ja pokazati dužno strahopoštovanje.
Umjesto toga si nekako kruto i suzdržano rekao: pješadija.
Sada znam da si u tom času upotrijebio dvostruko lice
diplomatske maske: htio si se skriti ali si isto tako htio da
te Pym i prozre. Htio si da ipak shvati da si ti nešto
posebno, a ne jedan od onih sitnih pametnjakovića i
parazita, kako ih ti zoveš, koje hrani Foreign Office. Pitao
si ga je li stigao obići zemlju i predložio da, kad moraš
nekamo na službeni put autom, poñe s tobom da se malo
razonodi. Tada smo nas dvojica obukli čizme i krenuli da,
kako si rekao, protegnemo noge — a to je značilo oštar
prisilni marš kroz šume Elfenaua. U toku kojega si rekao
Pymu da ti se ne obraća sa »sir« i ne govori ti vi, a kad smo
se vratili, Felicity je već bila nahranila Adriana, i sjedila i
razgovarala s jednim starijim, mrzovoljnim čovjekom.
Predstavio si ga kao Sandya iz ambasade, i Pym je osjetio
da ste vi kolege i daje u hijerarhiji Sandy iznad tebe. Sada
znam daje on tada bio šef stanice a ti njegov drugi čovjek, i
znam daje tom prilikom došao da obavi uobičajeni
zadatak: da procijeni vrijednost tvog otkrića i eventualno ti
da pristanak da robu kupiš. Ali tada je Pym Sandya
jednostavno vidio kao nad-gazdu a tebe kao gazdu kuće,
što je konstrukcija na koju ni ti ne bi imao prigovora.
— A kako vam inače ide njemački? — upitao je
Sandy Pyma nabirući čelo, dok smo sva trojica grickali
Felicityne božične pite. — Malo je teško ovdje pošteno
naučiti njemački, zar ne, svuda se čuje samo taj švicarski
dijalekt.
— Magnus poznaje dosta emigranata na sveučilištu
— objasnio si umjesto mene, upozoravajući na dobre
strane kupljene robe. Sandy se glupavo nasmijao i lupio po
koljenu.

320
 — A je li, što ne kažeš? Mogu misliti kakav se sve
tu svat nañe!
— I sigurno bi nam svašta o njima znao ispričati,
zar ne, Magnus? — rekao si.
— Ako biste bili tako ljubazni... — upitno je rekao
Sandy, još namršten.
— Kako da ne — rekao je Pym.
Sandy ga je vješto natjerao da otkrije sve karte.
Osjetio je daje Pym sklon tome da pred ljudima donosi
nagle odluke, i tu spoznaju iskoristio tla od njega izmami
obećanje prije nego stoje ovaj shvatio što obećava.
— Nemate dakle nekih visoko moralnih skrupula o
nepovredivoj svetosti akademskih studija, ili slično? —
pitao je Sandy.
— Nipošto — smjelo je odvratio Pym — Nipošto, ako
je to za dobrobit moje domovine — i za tu prisegu bio
nagrañen osmijehom od Felicity.
Koju im je verziju sebe Pym predstavio toga dana te
se u nju morao uživjeti nekoliko sljedećih mjeseci, ne
mogu se sjetiti, što znači daje bila neka prilično suzdržana,
bez onih nesmotrensti u priči za koje se često kasnije mora
gorko platiti. Stoje bolje umio, pružio ti je ono za stoje
vjerovao da tražiš. Bio je dovoljno skroman da ne prizna da
novac mora zaraditi, protiv čega vi niste imali ništa protiv,
a već ste znali da radi na crno, kako se ondje govorilo —
ilegalno i noću. Bistar je momak, mislili ste; može
poslužiti; sitna laž mu nije ispod časti. Obiteljski život s
Ollingerovima sveo je na najnužnije, budući daje
nadomjestak za roditelje nagrizao sliku zrelog izbjeglice.
Kad si ga pitao poznaje li ovdašnje djevojke — sjenka
homoseksualnosti, da nije jedan od tih? — Pym je odmah
razumio na što misliš, i potrudio se oko jedne bezopasne
fantazije o talijanskoj ljepotici po imenu Maria, koju je
upoznao u klubu Cosmo i u nju se zagledao, ali samo kao

321
predah, dok nije u mogućnosti da viña svoju stalnu
djevojku Jemimu, koja je u Engleskoj.
— Jemima, i kako još? — pitao si, i Pym je rekao
Sefton Boyd, što je proizvelo čujan uzdah socijalnog
odobravanja. Maria je zaista i postojala i bila zaista lijepa,
ali Pymovo je obožavanje bilo privatno i držao ga za sebe,
jer joj se nikad još nije obratio.
— Cosmo? — rekao si ti. — Mislim da mi taj klub
nije poznat. A tebi, Sandy?
— Ne bih rekao da jest, stari. Zvuči mi nekako
migoljasto.
Pym je objasnio da Cosmo služi kao neka vrst
političkog foruma stranim studentima, i da je Maria ondje
njihov povjerenik, nešto kao blagajnik.
— Kakva je Maria, kakav joj je ten? — pitao je
Sandy.
— Pa, dostaje crna — iskreno je odvratio Pym, a ti i
Felicity i Sandy ste se nasmijali i smijali se kao Mala
Audrey, i Felicity je dobacila da je sada sasvim jasno kakvi
su Magnusovi pogledi u politici. Nakon toga nijedan susret
nije bio potpun dok netko ne bi pitao o tome kakva je
Maria, te bi svi još jednom prasnuli u smijeh zbog tog tako
divnog i zdravog nesporazuma. Već je bila večer kad je Pym
otišao iz tvoje kuće, a za odlazak si mu darovao bocu
scotcha iz duty freea, da ga malo ugrije. Ukupan trošak
Firme na Pyma: valjda negdje oko pet šilinga. Ponudio si
mu da ćeš ga odvesti kući ali on je rekao da voli hodati, i
tako zaslužio još pozitivnih poena. I hodao je, na oblacima.
Poskakivao i glasno se smijao i grlio bocu i sebe; nikad,
nijednom u svojih sedamnaest godina, nije se osjetio tako
blaženim. Samo na taj jedan jedini dan, taj Božić, Bog mu
je poslao dva sveca. Jedan je u bijegu i ne može hodati,
drugi je zgodan i junačan engleski ratnik koji zove na
sherry prvi dan nakon Božića, i u životu u nešto nije

322
posumnjao. Obojici je bio drag, obojici su se svidjeli
njegovi vicevi i njegove imitacije, obojica su se trsila da
ispune prazninu u njegovu srcu. Zauzvrat je on svakome
ponaosob nudio sebe kao osobu za kojom je taj tragao.
Nikad on nije odlučio da će ih uvijek držati zasebno. Bit će
mu kao ljubavnica koja za onaj drugi dom nikad ne pita.
Tako je Pym o tome mislio. Ako je uopće išta mislio.
— Kome si to ukrao, sir Magnus? — pitao je Axel
gramatički savršenim engleskim, radoznalo razgledavajući
etiketu.
— Kapelanu — odvratio je Pym bez časka
oklijevanja. — Sjajan tip. Bivši vojni kapelan. Zapravo,
nisam je ukrao, sam mi ga je poklonio. Nagradna boca za
redovite posjetioce crkve. Kupuju po diplomatskim
cijenama, naravno. Ne plaća se koliko u običnom dućanu.
— A nije ti možda ponudio i cigarete, je li? — upita
Axel.
— Zašto bi?
— Ili tablu čokolade za tvoju sestricu?
— Nemam sestre.
— Dobro. Onda da popijemo.
Jack, sjećaš se naših automobilskih izleta? Polako
počinjem vjerovati da se sjećaš. Jesi li ikad razmišljao o
tome kako su naši prethodnici uspijevali održavati
kontakte s agentima u vrijeme kad još automobili nisu
postojali? Naše prvo zajedničko putovanje nije moglo
ispasti zgodnije. Imao si sastanak u Lausanni. Za taj su ti
posao bila potrebna tri sata. Nisi mi rekao razlog, nisi
rekao za što ti trebaju tri sata u Lausanni, premda bi mi
lako prodao svaku priču pod kapom nebeskom. I opet
sada, s pogledom unatrag, znam da si me namjerno samo
htio upozoriti na tajnost svoga posla, bez obaveza da mi
otkriješ kakav je to posao. Tom prilikom od Pyma nisi
tražio ništa. Gradio si našu intimnost. Najviše što si od

323
mene tražio bilo je kad si dogovorio gdje i kad ćemo se
naći, i dogovorio rezervno mjesto sastanka, da vidiš kako
ću se snaći. — Ako me u tri ne nañeš pred hotelom »Dora«,
budi pred zapadnim zidom glavne pošte u tri i dvadeset. —
Pymu orijentacija istok-zapad nije išla baš najbolje, ali
raspitivao se kod barem šestorice ljudi, dok mu jedan nije
objasnio, te je u tri i dvadeset bio na rezervnom mjestu,
premda je skoro dušu ispustio. Ti si kružio oko trga, i u
drugom krugu — motor je radio bez prestanka — samo
otvorio vrata i Pym je uskočio unutra kao pravi desantni
padobranac, da ti pokaže kako je spretan i sposoban.
— Razgovarao sam sa Sandyem — rekao si kad
smo se, tjedan dana kasnije, vozili prema Genevi. — Htio
bi da mu nešto obaviš. Imaš što protiv?
— Naravno da nemam.
— Kako se snalaziš u prijevodu?
— Kakvom prijevodu?
— Znaš li šutjeti?
— Mislim da znam.
I tako si mu dao njegov prvi dnevni zadatak:
— Povremeno dobivam razne tehničke materijale.
Uglavnom o nekim čudnim švicarskim tvornicama koje
proizvode stvari koje nama nisu osobito po volji. Ružne
stvarčice koje vole eksplodirati — dodao si uz smiješak. —
Nije to baš neka velika tajna, ali u ambasadi radi puno
ljudi iz ovog kraja, pa bismo radije da nam to prevede
netko izvana. Britanac, po mogućnosti. Netko kome
možemo vjerovati. Može?
— Naravno.
— To se i plaća. Ne baš osobito, ali dobit ćeš dosta
da Mariju koji put izvedeš na večeru. Imaš li kakvih vijesti
o Jemimi?
— Jemima je dobro, hvala.

324
 Nikad u životu Pym nije osjetio takav strah. Pružio
si mu omotnicu, spremio ju je u džep, uputio si mu još
jedan izazivački pogled majstora intrige i rekao: Sretno,
stari moj. — Jesi, Jack, jesi! Tako smo tada razgovarali! —
i Pym je krenuo kući, stalno premještajući omotnicu iz
džepa u džep: toliko ju je puta izvadio i opet spremio da su
ljudi mislili daje to valjda neki bankarski blagajnik koji je
opljačkao kasu i pobjegao. A stoje bilo u omotnici? Čekaj,
nemoj ništa reći, reću ću ja tebi: unutra je bilo smeće.
Fotokopirano smeće iz prastarih kataloga oružja. Pymovu
dušu si ti htio, a ne neki bezvezan prijevod. Osim toga,
poslije je tu omotnicu bar još šest puta zagubio u svojem
mansardnom sobičku. Pod krevetom, pod madracom, iza
ogledala, u izbočini dimnjaka. Prevodio je njezin sadržaj u
slobodnim satima za koje čak ni Axel nije znao da postoje.
I za to si ti Pymu platio dvadeset franaka. Samo tehnički
rječnik ga je došao dvadeset i pet, ali znao je da jedan
gospodin takve sitnice i ne spominje, premda su Rickove
novčane doznake, ako bi uopće kad i stigle, uglavnom
donosile razočaranje.
— Navraćaš li u posljednje vrijeme u Cosmo? —
pitao si nehajno dok smo se vozili prema Zurichu, gdje si
se, kako si mi objasnio, išao sastati s nekim čovjekom u
vezi psa. Pym je priznao da ne navraća. Sad kad su sav
njegov kozmos Axel i Jack Brotherhood, što će mu drugi
ljudi?
— Čujem da neki ljudi koji tamo zalaze govore
prilično otvoreno. Ne želim ništa reći protiv Marie, naravno
da ne. Takva mjesta obično privlače široki spektar publike.
I to je demokracija. Svejedno, možda bi bilo dobro da
razgledaš stvar malo bolje — rekao si. — Samo ništa
napadno. Ako oni misle da si ljevičar, pusti ih, neka samo
misle. Ako vidiš da bi im bio draži netko tko se svrstava
desno, taj si. Ako je potrebno, bit ćeš i jedno i drugo. Samo

325
pazi da ne pretjeraš. Ne bi nam bilo drago da imaš
problema sa Švicarcima. Ima li u društvu osim tebe još
koji Britanac?
— Dva Škota, studenti medicine, ali rekli su mi da
dolaze samo zbog ženski.
— Ne bi bilo zgorega da ponekad spomeneš i koje
ime — primijetio si.
To je bio taj razgovor, vidim sad gledajući unazad,
nakon kojega Pym više nije bio Pym. Nego naš čovjek u
klubu Cosmo, ako je stvar delikatna, pazi, nemoj ništa
telefonom. Agent pod brojem tim i tim, rang: polusvjestan,
što je naš dražestan izraz za čovjeka koji, tako, ima nešto
malo pojma o tome što radi i zašto to radi. Imao je
sedamnaest godina taj agent. Ako te hitno zatreba, neka
nazove Felicity i kaže da mu je stric stigao u grad. Ako ti
trebaš njega, nazvat ćeš Ollingerove iz javne govornice i
reći da se zoveš Mac, da si iz Birminghama, i da si ovdje
samo u prolazu. Inače, ostajemo od dogovora do dogovora,
što znači da se svaki put moramo dogovoriti za sljedeći
susret. Plivaj, Magnus, rekao si mu. Upadaj i budi ono što
jesi, krasan i divan kakav jesi, Magnus. Oči i uši drži
uvijek otvorene, pazi na sve što strši, samo za boga miloga,
nemoj da zbog tebe imamo okapanja sa Švicarcima. I da,
ovo ti je alimentacija za sljedeći mjesec. Sandy te lijepo
pozdravlja. Znaš što ću ti reći, Jack: Kako sijemo, tako
ćemo i žeti, pa makar je ljetini trebalo trideset i pet godina
da sazori.
Sekretarica kluba Cosmo bila je jedna plitka
rumunjska rojalistkinja koja se zvala Anka i koja je
bezrazložno plakala na svakom predavanju. Bila je sva
čvornata i gruba i hodala dlanova okrenutih nagore, a kad
ju je Pym zaustavio na hodniku, namrštila mu se, izbečila
zakrvavljene oči i dreknula daje pusti na miru jer je boli

326
glava. Ali Pym je bio na špijunskom zadatku i nije
prihvaćao odbijanje.
— Htio bih pokrenuti Cosmov bilten — objasnio joj
je. — Pa sam mislio da bismo svaku grupu mogli zamoliti
za prilog.
— Cosmo nema nikakvih grupa. Cosmo ne treba
nikakav bilten. Ti si glupan. Pusti me na miru.
Slijedio je Anku do male kancelarije, njezine
jazbine.
— Samo mi je potreban popis članova — rekao je.
— Kad imam popis članova, mogu poslati cirkularno
pismo, da vidim tko bi bio zainteresiran.
— Sto ne doñeš na sljedeći sastanak i pitaš ih sam?
— rekla je Anka, sjela i podnimila glavu rukama, kao da će
joj pozliti.
— Na sastanke ne dolaze svi. A htio bih ispitati
stvar sa svih strana. To je demokratskije.
— Ništa nije demokratično — rekla je Anka. — To je
sve jedna velika iluzija. Ovaj je Englez — glasnoje rekla
sama sebi, kao da to sve objašnjava, izvukla neku ladicu i
počela prekapati po kaosu od papira. — Sto bi jedan
Englez mogao i znati o iluziji? — pitala je nekog svog
privatnog ispovjednika. — Čovjek je lud. — Pružila mu je
jedan ispresavijan i umrljan list papira na kojem je bio
popis imena s adresama. Većinom, pokazalo se kasnije,
pogrešno pisanih.
»Dragi Oče — pisao je Pym uzbuñeno — doživio
sam već nekoliko nevjerojatnih uspjeha, unatoč svojoj
mladosti, i kako mi se čini, Švicarci mi spremaju neku
akademsku titulu.«
»Volim te — pisao je Belindi — i znaj da to još nikad
nikad nikome nisam napisao.«

***

327
 Noć je. Bern živi svoju najmračniju zimu. Grad više
nikad neće ugledati danje svjetlo. Dimljiva smeña magla
valja sev iznad mokrih kamenih kocaka Herrengasse, a
dobri Švicarci poslušno žure, kao rezervisti koje su pozvali
na front. Ali Pym i Jack Brotherhood sjede udobno
smješteni u kutu svog malog restorana — Sandy ovaj put
pozdravlja posebno srdačno, šalje svoje najtoplije čestitke.
Ovo je prvi put da se agent i njegov kontrolor javno i
zajedno pojavljuju u gradu u kojem operiraju. Unaprijed
su, za slučaj kakva neugodnog susreta, dogovorili
maštovito opravdanje. Jack se proglasio sekretarom anglo-
švicarskog kršćanskog udruženja pri ambasadi, te je meñu
njegovim zadacima i to da privuče i studentski elemenat sa
sveučilišta. A nije li sasvim prirodno što se prvo obratio
Magnusu, kojega poznaje iz anglikanske crkve? Radi još
boljeg pokrića, poveo je i krasnu Wendy, djevojku koja radi
u dokumentaciji, ima kosu boje meda i plemenito
porijeklo, i lagano ali vidljivo ispupčenu gornju usnicu, kao
da svaki čas sprema puhnuti u svijeću koja joj je točno
ispod brade. Wendy je jednako naklona obojici muškaraca;
po prirodi je ona sklona spontanim dodirima, svojim
sitnim, nezastrašujućim grudima. Kad je Pym završio
prepričavati svoj veličanstveni poduhvat, Wendy ne može
odoljeti da mu ne položi dlan na obraz i kaže:
— Magnus, bio si tako hrabar, tako hrabar. Mislim,
tako divan. Kako bi Jemima bila ponosna kad bi smjela
čuti za to. Zar ne, Jack? — ali sve to vrlo tiho, prigušenim
šuštavim glasom kojem se i najglasniji moraju naučiti ako
hoće da ih puste s lanca. Uz to se i sasvim priljubila uz
Jacka da mu to prišapne, dodirujući ga kosom.
— Vraški si to dobro obavio — kaže Brotherhood uz
svoj momački, vojnički osmijeh. — I Crkva bi se tobom
trebala ponositi — pridodaje svom u igru upućenom

328
agentu. Nakon toga piju u čast Pymova poduhvata za
dobro crkve.
Vrijeme je za kavu, i Brotherhood iz jednog od
džepova kaputića vadi omotnicu, a iz drugoga naočari
metalnih okvira i polumjesečastih stakala koje njegovu licu
britanskog heroja pridaju neki tajnovit, neupitan autoritet.
Ta omotnica neće biti alimentacija, jer alimentacija uvijek
stiže u bijelim omotnicama bez vodenog žiga, a ne u
ovakvim sivkastosmeñim. Ne predaje je Pymu nego je
otvara sam, neka vide svi koje zanima, te moli Wendy,
posudi mi olovku, dušo, onu tvoju krasnu zlatnu, samo mi
nemoj reći čime si je zaslužila. I Wendy kaže — znaš, Jack,
da ću ti dati sve što imam — i spušta olovku u njegove
skupljene dlanove koji se zatvaraju nad njezinima. List
papira iz omotnice Jack polaže na stol pred sebe.
— Samo da provjerimo neke od ovih adresa — kaže.
— Nema smisla da počnemo slati brošure ako nismo
sasvim sigurni. Dobro?
To »Dobro?« znači: jesi li dešifrirao ovu briljantnu
igru riječi?
Pym kaže da se potpuno slaže i Wendy dugim
noktom nježno kliže niz popis, zaustavljajući se na nekim
od srećkovića čije je ime označeno točkicom ili križićem.
— Samo, čini mi se da su poneki članovi našeg
zbora bili nekako suviše stidljivi kad su posrijedi
pojedinosti o njihovu privatnom životu. Kao da žele sakriti
svaki trag — kaže Brotherhood.
— Pa nisam baš dobro pogledao — kaže Pym.
Brotherhood malo snizi glas.
— To se od tebe nije ni očekivalo. To je naš posao.
— Nigdje nismo mogli naći tvoju ljepoticu Mariju,
nigdje — kaže Wendy, silno razočarana. — Da mi je samo
znati što si joj učinio.
— Nažalost, vratila se u Italiju — kaže Pym.

329
 — Da joj već ne tražiš zamjenu, je li, Magnus,
sunce moje? — kaže Wendy i svi prasnu u smijeh i Pym se
smije najglasnije premda razmišlja kako bi život dao samo
da na čas vidi njezinu dojku.
Brotherhood navodi imena uz koja nedostaju
adrese. Pym mu ni oko jednoga ne zna pomoći, imena ne
može povezati s licima, ne raspolaže sažetim opisom
karaktera. U drugačijim bi okolnostima spremno ovdje
ponešto izmislio ali Brotherhood ima tu vrlo neugodnu
osobinu da zna odgovor i prije no što postavi pitanje i Pym
je toga svjestan. Wendy puni muškarcima čaše a ostatak
dotače sebi. Brotherhood prelazi na adrese uz koje
nedostaju imena.
— A. H. — kaže nehajno. — Je li ti poznato? A. H.
Pym priznaje da nije.
— Zaista sam izostao s dosta sastanaka —
ispričava se. — Trudim se da zagrijem stolicu sad prije
ispita.
Brotherhood se još smije, još je savršeno spokojan.
Zna li da Pym neće polagati nikakve ispite? Pym
primjećuje da mu je Wendy na olovka gotovo nestala u
stegnutoj šaci. Viri samo oštar vrh, poput cijevi pištolja.
— Razmisli malo — nagovara ga Brotherhood. I još
jednom ponavlja, polako i pažljivo, kao lozinku: A. — H.
— Možda su to samo inicijali. A. H. pa slijedi neko
prezime — kaže Pym. — Kao. A. H. Smith. Ili Schmidt. Ima
načina da provjerim, ako to želite. Sve je kod nas otvoreno.
Wendy se ukočila, kao u onoj društvenoj igri kad
moraš stati nepomično čim prestane muzika. Zaledio se i
njezin osmijeh. Wendy barata tim umijećem privatnih
sekretarica da održava prisutnom svoju osobu dok se to
traži, a sada joj nešto govori da ovdje više nije potrebna.
Konobar kupi tanjure. Brotherhoodova šaka pokriva papir,

330
doista sasvim slučajno, ali ipak tako da onaj tko proñe
pokraj stola ne može vidjeti nijedno ime.
— Može li ti pomoći podatak da dotični ili dotična
A. H. takoñer stanuje na stanovitoj adresi u ulici
Lânggasse? Ili bar tako tvrdi. Poštu prima na ime Ollinger.
To je kuća u kojoj i ti stanuješ, zar ne?
— A, mislite na Axela — kaže Pym.
Negdje je kukurikao pijetao, ali Pym ga nije čuo. U
njegovim je ušima šumio vodopad, srce mu se propinjalo
osjećajem pravičnosti i dužnosti. Vratio se u Rickovu
garderobu, pretražuje je jer želi ukrasti i vratiti ljubav koju
je uložio u pogrešnu stvar. Vratio se opet u klozet za
nastavničko osoblje, gdje će nožem osramotiti
najuglednijeg ñaka na školi. Postoje priče koje mu je Axel
otkrio dok je bio u groznici i stezao čašu objema rukama i
svejedno prolijevajući vodu. Postoje priče koje mu je
ispripovijedio u Davosu, kamo su otišli da vide sanatorij
Thomasa Manna. Zatim i mrvice koje je skrpio sam,
pretražujući povremeno za svaki slučaj, Axelovu sobu. I na
kraju, Brotherhoodova lukava metoda da iz njega izvuče
stvari za koje čak nije bio ni svjestan da zna. Axelov se
otac borio s Thalmannovom brigadom u Španjolskoj, rekao
je. Bio je socijaldemokrat starog kova, prema tome, imao je
sreće stoje umro prije no što su ga nacisti stigli uhapsiti.
— Dakle, ljevičar je?
— On je mrtav.
— Mislim na sina.
— Pa ne baš, to mi nije nikad rekao. Svašta čita, ali
čita zato što neke stvari nikad nije stizao. Inače je
neopredijeljen.
Brotherhood je nabrao obrve i olovkom upisao
Thdlmann na svoj popis članova crkvenog zbora. Axelova
je majka bila katolkinja, ali otac mu je pripadao anti-
katoličkom pokretu Los vom Rom, koji je luteranski, pričao

331
je Pym. Majka je izgubila pravo na ispovijed budući da se
udala za protestanta.
— I socijalista — šaptom je Brotherhood podsjetio
Pyma, zapisujući.
U gimnaziji, svi su Axelovi prijatelji željeli postati
piloti i letjeti avionima na Englesku, ali Axela je regrutna
ekipa, koja je obilazila škole, namamila da se prijavi kao
dobrovoljac u vojsku. Poslanje na položaj u Rusiju, gdje je
zarobljen ali je pobjegao, a kad su saveznici izveli invaziju
na Francusku, poslali su ga da se bori u Normandiji, gdje
je ranjen u kičmu i bedro.
— Je li ti ispričao kako je pobjegao Rusima? —
prekine ga Brotherhood.
— Rekao mi je daje hodao.
— Kao stoje hodao do Švicarske — prokomentirao
je Brotherhood uz krut osmijeh, i Pym je počeo uviñati
pravilnost na koju nije mislio dok ga Brotherhood na nju
nije upozorio.
— Koliko je dugo ondje ostao?
— Ne znam. U svakom slučaju, dovoljno dugo da
nauči ruski. U sobi ima i knjiga na ćirilici.
Kad se vratio u Njemačku, odbolovao je zbog rana
ali čim se oporavio dovoljno da može hodati, poslali su ga
da se bori protiv Amerikanaca. Ponovno je ranjen i vraćen
u Carlsbad, gdje je majku zatekao u postelji bolesnu od
žutice, pa ju je ukrcao na kolica, i nju i svu njezinu
imovinu, i odgurao kolica sve do Dresdena, prekrasnog
grada koji su saveznici nedavno sravnili sa zemljom. Odveo
je majku u dio grada gdje su se okupljale izbjeglice iz
Šleske, ali ona je ubrzo umrla tako da je ostao sam. Ovdje
se Pymu već vrtjelo u glavi. Boje na zidu iza
Brotherhopdovih leña stapale su se i opet bježale na sve
strane. Ne, taj koji govori nisam ja. Jesam, ja sam. Jer to
je moja rodoljubna dužnost. Axel, pomozi mi. — No dobro,

332
došli smo do mirnodopskog razdoblja. Godina je četrdeset i
peta. Sto on radi?
— Izlazi iz sovjetske zone.
— Zašto?
— Bojao se da će ga Rusi naći i vratiti u zatvor. Ne
voli Ruse, ne voli zatvor, i ne voli režim koji su komunisti
uveli u Istočnoj Njemačkoj.
— Dosad je priča dobra. I što onda poduzima?
— Spaljuje svoju vojnu knjižicu i kupuje drugu.
— Od koga?
— Od vojnika kojeg je sreo u Carlsbadu. Čovjek je
iz Munchena i dovoljno podsjeća na njega da može proći.
On kaže da 1945. u Njemačkoj ionako nitko nije ličio na
svoju fotografiju.
— A taj vojnik koji mu se tako zgodno našao, kako
to da njemu dokumenti više nisu potrebni?
— On je htio ostati na Istoku.
— Zašto?
— To Axel nije znao.
— Tu mu je priča malo tanka, ne misliš?
— Mislim da jest.
— Idemo dalje.
— Ukrcao se na povratnički vlak za Munchen i sve
je išlo dobro ali tamo su ga dočekali Amerikanci, skinuli s
vlaka, strpali ga u zatvor i tukli.
— Zašto bi tako postupili?
— Zbog isprava. Isprave je kupio od čovjeka kojega
su oni tražili. Ukratko, uletio je ravno u stupicu.
— Osim, dakako, ako to ipak nisu bili njegovi pravi
dokumenti te ih nikad i ni od koga nije kupio — upozorio
ga je opet Brotherhood zapisujući. — Oprosti, momak. Nije
mi namjera da ti razbijam iluzije, ali tako ti je to na ovom
svijetu. Na žalost. Koliko je odsjedio?

333
 — Ne znam. Opet se razbolio pa su ga prebacili u
bolnicu, a on je iz bolnice pobjegao.
— Sklon je bježanju, to moramo priznati. Kažeš
daje ovamo došao pješice?
— Da, pješačio je i švercao se po vlakovima. Jednu
su mu nogu morali kratiti. Nijemci. Kad se vratio iz Rusije.
Zato šepa. To sam morao već prije spomenuti. Tako da
mislim, bez obzira na vlakove, to je pješačenje sigurno
dugo trajalo. Iz Munchena do Austrije, zatim iz Austrije
noću preko švicarske granice. I zatim do Oster-mundigena.
— Sto je to?
— Tako se zove mjesto gdje Herr OUinger ima
tvornicu. — slušao je Pym samoga sebe kako smišlja
isprike. — Znate, on nema nikakve isprave. Svoje je uništio
u Carlsbadu. Amerikanci su zadržali one koje je kupio a
ovdje mu nema tko izdati nove. Uz to je ime iz putnice na
savezničkom popisu traženih osoba. Kaže da bi on rado
sve priznao Amerikancima samo daje znao za što ga to oni
optužuju. Ali nije znao, tako da su ga i dalje tukli.
— I to sam već čuo — tiho je rekao Brotherhood,
opet nešto zapisujući. — A kako on ovdje provodi svoje
dane, Magnus? S kim druguje?
Prekasno, daleko prekasno, neki je glas Pymu
šapnuo da bude oprezan.
— Boji se izaći iz kuće da ga ne bi uhapsila
Fremdenpolizei. Kad mora u grad, posudi neki golemi
šešir. I ne samo zbog Fremdenpolizei. I da neki običan
Švicarac zna tko je i što je, prijavio bi ga. On kaže da su
svi oni takvi. To njima doñe kao nacionalni sport. Da će to
učiniti kao ništa, iz zlobe, i još reći da je to njihova
grañanska dužnost. Ali sve to što vam pričam, samo su
kućnev brbljarije.
— Šteta što nam to ranije nisi rekao.

334
 — Pa kad je sve to nevažno. Nije to nešto što bi vas
zanimalo. Većinu mi je ispričao Herr Ollinger. On svašta
priča.
Vani je stajao Brotherhoodov automobil. Muškarac
i mladić su sjeli u auto, ali Brotherhood se sada raspitivao
o Axelovim političkim stavovima. Pym je rekao da Axel
prezire sve službene stavove. Brotherhood je samo rekao:
— Opisi. Više ništa nije bilježio i u prozorskom mu je
staklu lice bilo vrlo mirno. Pym je rekao daje Axel jednom
izjavio kako je bol vrlo demokratska stvar.
— A čitalačke navike? — pitao je Brotherhood.
— Pa zapravo čita sve. Sve što zbog rata nije stigao.
Mnogo i tipka. Uglavnom noću.
— Što piše?
— Kaže daje to knjiga.
— A što čita?
— Pa, svašta. Kad je bolestan, ja mu posuñujem
knjige iz knjižnice.
— Na svoje ime?
— Da.
— To je malo neobazrivo. A što posuñuješ?
— Sve i svašta.
— Opisi.
Pym je opisivao, i pritom neizbježno nadošao na
Marxa i Engelsa i ostale zle medvjede, a Brotherhood je sva
imena zabilježio i samo upitao ima li taj Duhring i neko
normalno ime.
Brotherhood se raspitivao i o Axelovim navikama.
Pym je rekao da voli cigare i votku a ponekad i kirsch.
Whisky nije spomenuo.
Brotherhood se raspitivao i o Axelovu seksualnom
životu. Zanemarivši na trenutak vlastita ograničenja što se
toga područja tiče, Pym ga je ocijenio kao mješovit.
— Opisi — još je jednom zatražio Brotherhood.

335
 I Pym se potrudio što je bolje umio, premda je o
Axelovoj seksualnosti znao još manje nego o svojoj, samo
da je on očito, za razliku od Pyma, te stvari nekako riješio.
— Ponekad mu u sobu dolaze žene — ublažio je
stvar Pym, kao da je to nešto sasvim normalno, što svi mi
činimo. — Obično neka ljepotica iz Cosma, koja mu nešto
skuha ili uredi sobu. Zove ih svojim Marthama. Isprva sam
mislio daje rekao — martirima.
»Najdraži oče — pisao je te noći Pym, sam i jadan u
svojoj tavanskoj sobici — ja sam dobro, samo mi se u glavi
sve vrti od mnoštva seminara i predavanja koja slušam,
premda kao i uvijek stalno mislim na tebe i čeznem da te
vidim. Dogodilo mi se ipak i nešto neugodno: imao sam
prijatelja koji me baš nedavno teško iznevjerio.«
Kako je sljedećih tjedana Pym volio Axela! Dan,
dva, doduše, nije mu htio ni blizu, toliko ga je mrzio. Mrzio
je sve njegovo, svaki pokret s druge strane peći. On se
prema meni ponaša kao veliki zaštitnik. Ruga se mojem
neznanju, a prema onome u čemu sam jak nema nimalo
respekta. On je jedan arogantan Nijemac, najgore vrste, i
Jack ima sasvim pravo, treba ga držati na oku. Pym je
mrzio i svu njegovu poštu, za Herr Axela kod obitelji
Ollinger. Više nego ikad mrzio je Marthe koje su se poput
pokornih sljedbenika na vršcima prstiju uspinjale do
svetačke izbe velikog mislioca, pa opet natrag, dva sata
kasnije. On je razvratnik. On je izopačen. Samo im hoće
napuniti glavu koječime, baš kao što je htio i meni.
Marljivo je vodio dnevnik svih dogañaja da ga preda
Brotherhoodu kad se sljedeći put sretnu. Osim toga,
mnogo je vremena provodio u bifeu trećeg razreda i, držao
na licu izraz duboke zamišljenosti, dugo, da bi Elisabeth
primijetila. Ali to vježbanje za odvojenost nije dugo trajalo;
spona s Axelom svejedno je svakim danom postajala sve
čvršćom. Otkrio je da može prepoznati u kakvom je

336
raspoloženju njegov prijatelj prema tempu tipkanja: je li
uzbuñen ili ljutit ili umoran. Piše izvještaje o nama,
uvjeravao je sebe, ali neuvjerljivo. Prodao bi svakog
stranog studenta svom njemačkom poslodavcu. On je
nacistički ratni zločinac koji je postao komunistički špijun
u tradiciji svog oca ljevičara.
— A kad ćemo mi to moći pročitati? — pitao ga je
Pym bojažljivo još za onih dana kad su bili bliski.
— Ako ikad dovršim i ako to izdavač ikad tiska.
— Zašto ne mogu odmah sad?
— Zato što ćeš onda ti obrati sav šlag, a meni će
ostati samo ugrušci.
— A o čemu se radi?
— O zagonetkama, sir Magnus, a ako se izgovare
naglas, nitko ih više neće zapisati.
Piše svoju autobiografiju Wilhelma Meistera, s
gnušanjem je mislio Pym. A to je bila moja ideja, a ne
njegova.
Znao je kad Axel ne može zaspati po kresanju
šibica kojima je palio cigaru. Znao je kada ga tijelo
izluñuje. Znao je to po drugačijem ritmu kretanja i
odlučnom vedrom pjevušenju dok je kloparao niz daščani
hodnik da bi satima čučao na njihovu zajedničkom klozetu
sa stopama od porculana. Nakon nekoliko takvih noći,
Pym ga je bio u stanju mrziti i zbog nesposobnosti
da suzdrži nuždu. Sto se ne vrati u bolnicu? »Pjeva svoje
njemačke koračnice« — zapisao je za Brotherhooda u
bilježnicu. »Večeras je u zahodu otpjevao cijelu Horst
Wessel — Lied.« Treće noći, kad je Pym već dugo ležao u
krevetu, iznenada se otvoriše vrata njegove sobe, i evo
Axela, uvijena u kućni haljetak Herr Ollingera.
— No? Jesi li mi napokon oprostio?

337
 — Sto bih ja to imao oprostiti? — uzvratio je Pym,
diskretno tutnuvši svoj tajni dnevnik dogañaja pod
pokrivače.
Axel je ostao stajati na vratima. Haljetak je na
njemu bio komično prevelik. Natopljeni znojem, brkovi su
mu visjeli poput krupnih crnih očnjaka.
— Daj mi malo onog svog popovskog viskija —
rekao je.
Nakon toga, Pym nije mogao pustiti Axela od sebe
dok mu s lica ne izbriše i posljednji tračak sumnje. Tjedni
su prolazili, došlo je proljeće, i Pym je znao da se ništa nije
dogodilo, da on nikad nije izdao Axela, jer da jest, odavno
bi već oni nešto poduzeli. Povremeno bi Brotherhood
postavio još pokoje pitanje, da vidi ima li što novo, ali ta su
pitanja Pymu djelovala rutinski. Jednom je pitao: — Znaš
li hoće li neke večeri izaći? — Ali Pym je tu lako mogao
odgovoriti da u Axelovu životu nema takvih izvjesnosti.
— Onda slušaj, što ga ne bi jednom izveo na neku
zgodnu večeru, na naš račun? — predložio je Brotherhood.
Jedne je večeri Pym i pokušao. Rekao je Axelu da je
njegov otac nenadano dobio napad velikodušnosti, i da bi
baš bilo zgodno da se opet maskiraju i izañu, kao onda
kad su išli da vide Thomasa Manna, ali Axel je samo
odmahnuo glavom, odbio to sa sigurnošću o kojoj se Pym
nije usudio ni pitati. Nakon toga se Pym trudio i mučio za
Axela na svaki način, čas poričući sam sebi da
Brotherhood uopće i postoji na ikoji drugi način osim kao
izmišljotina u njegovoj glavi, čas čestitajući sam sebi stoje
Axel još živ i zdrav, i to zahvaljujući isključivo Pymovoj
preciznoj manipulaciji inače nazaustavljivih sila.
Došli su u sitne predjutarnje sate jednog proljetnog
dana, upravo u vrijeme kad ih i iščekujemo s najviše
straha: kad želimo živjeti dugo i kad se najviše bojimo
smrti. Uskoro će, ako im ne prištedim taj put, na isti način

338
doći i po mene. Ako tako bude, nadam se da ću shvatiti da
je samo tako pravedno i uživati u spoznaji da se život
uvijek ponavlja. Domogli su se nekako ključa kuće i tajne
metode za uklanjanje lanaca na vratima Herr Ollingera,
koji su bili pomalo slični ovima Miss Dubber. Raspored
kuće znali su napamet jer promatrali su je mjesecima,
snimali naše posjetioce, slali nam lažne inkasatore i perače
prozora, zadržavali poštu i prečitavali je i bez sumnje
prisluškivali nemoguće telefonske razgovore Herr Ollingera
s raznim vjerovnicima i dužnicima. Pym je znao da su
trojica, izbrojio je njihove potajne korake Djeda Mraza na
škripavoj najgornjoj stepenici. Zavirili su u zahod i tek
onda se razmjestili pred Axelova vrata. Pym je to znao jer
je čuo kako su vrata zahoda zacviljela i ostala otvorena.
Osim toga, čuo je i zveckanje kad su izvukli ključ iz vrata
zahoda, za slučaj da se zločinac u očaju pokuša ondje
zatvoriti. Ali Pym tu nije mogao ništa poduzeti jednostavno
zato što je on tada već čvrsto spavao i sanjao u svim
ustrašenim posteljama svoga djetinjstva. Sanjao je o
Lippsie i njezinu bratu Aaronu i kako su je on i Aaron
zajedno gurnuli s krova škole gospodina Grimblea. Sanjao
je da pred kućom čekaju ambulantna kola, poput onih
koja su došla u kuću The Glades po Dorothy, i da je Herr
Ollinger pokušao prepriječiti put ljudima koji žure uz
stepenice, a oni mu gustom bujicom riječi na oštrom
švicarskom dijalektu nareñuju da se vrati u svoju sobu i
bude miran. Sanjao je da čuje kako je netko uzviknuo —
Pym, huljo, gdje si ? — negdje iz smjera Axelove sobe i
odmah zatim stravično kratak topot koraka nejednakih
nogu koje se opiru trojici zdravih i krepkih napadača i
mahnito prosvjedovanje Bastla, kojega je jednom Axel
optužio daje njegov faustovski ñavao. Ali kad je napokon
podigao glavu iz udubine jastuka i oslušnuo stvaran svijet,
sve je bilo tiho i u najljepšem redu.

339
 ***

To sam ti zamjerio, Jack, priznajem. Svañao sam se

s tobom doduše, samo u mojoj glavi, nekad žešće nekad
manje žestoko, još godinama pošto sam ušao u Firmu.
Zašto si mu to učinio? Nije bio Englez, nije bio komunist,
nije bio ni ratni zločinac kao što su tvrdili Amerikanci.
Ništa on tebi nije značio. Jedini njegov zločin bili su
siromaštvo, ilegalan boravak i šepavost — plus stanovita
sloboda mišljenja, što je po mnogima upravo ono što mi i
treba da čuvamo i štitimo. Ali ja sam to držao protiv tebe i
žao mi je. Jer sada naravno znam da ti tome ni časak nisi
posvetio. Axel je za tebe bio još jedan predmet prikladan za
tvoju sitnu trgovinu. Ti si ga zapisao i poslao dalje; vratio ti
se u kutiji s ulaznom poštom, gdje je već bio strašan i opak
tip, prema besprijekorno otipkanom Wendynu opisu.
Zapalio si lulu i uživao u plodovima svoga truda i pomislio:
hej, pa Švicarcima bi se ovo moglo dopasti, dobacit ću im
kost, baš da vidim kako će reagirati, a možda dobijem i
pohvalu. Obavio si par telefonskih razgovora, pozvao nekog
službenika švicarske službe sigurnosti, svoj kontakt, na
jedan dug ručak u svoj omiljeni restoran. Uz kavu i čašicu
rakijice pružio si mu anonimnu smeñu omotnicu. Onda si
se sjetio nečeg još boljeg i kopiju poslao svom američkom
kolegi, jer kad već činiš uluge i skupljaš ekstra bodove,
neće ti naodmet biti još jedan. Uostalom, Amerikanci su ti
koji su ga strpali iza brave, premda navodno zbog
pogrešnih informacija.
I ti si tada bio još početnik, zar ne? I ti si se tek
trebao izboriti za bolji položaj. Kao što moramo svi. Zreliji
smo sada, obojica. Oprosti što se ovo sjećanje odužilo, ali
dugo mi je trebalo da zaboravim tu epizodu. Sada mi je sve
jasno. Tako mi i treba, kad sam se usudio potražiti
prijatelja izvan ove službe.

340
 ***

— Gospodine Canterbury! Gospodine Canterbury!

Neki čovjek vas traži!
Pym je već odložio pero. Nije ni pogledao prema
vratima. I prije nego stoje shvatio što radi, skočio je na
noge i u mekim papučama poletio na drugi kraj sobe, gdje
je uza zid bio naslonjen crn, metalnim okvirom pojačan
kovčežić, još zaključan. Čučnuo je pokraj njega, ugurao
ključić vrlo komplicirana profila u prvu bravicu i otkočio
je. Zatim i drugu; u smjeru obrnutom od kazaljke sata,
inače će eksplodirati.
— Kakav čovjek, gospodična? — javio se blagim,
umirujućim glasom, a jedna mu je ruka već bila u
kovčežiću.
— S nekim ormarićem, gospodine Canterbury —
odgovorila je gospodična očito nezadovoljna, kroz
ključanicu. — Nikad prije niste imali ormarić za spise.
Nikad niste ništa imali. I niste zaključavali vrata. Sto vam
je?
Pym se nasmije.
— Ništa mi nije. Običan ormarić za spise. Naručio
sam ga. Koliko ih je?
S kovčežićem u ruci, na vršcima prstiju je prišao
prozoru, priljubio se leñima uza zid i pažljivo provirio kroz
razmaknute zavjese.
— Jedan naravno, pa zar vam nije dosta jedan?
Jedan veliki, zeleni, od metala. Ako vam je to potrebno, što
mi niste rekli? Mogla sam vam dati ormarić gospoñe
Tutton iz sobe dva.
— Mislim, koliko je ljudi došlo?
Bio je već dan. Žuti taksi-kombi čekao je parkiran
ispred kuće, vozač je sjedio za volanom. Pogledao je i

341
ostatak trga. Brzo. Provjeriti sve. Zatim polako. Još jednom
provjeriti sve.
— Što je to važno, koliko ga je ljudi donijelo,
gospodine Canterbury? Zašto da brojimo ljude kad nas
zanima ormarić?
Opustivši se, Pym je vratio kovčežić u kut i
ponovno ga zaključao. U smjeru kazaljke na satu ili će
eksplodirati. Ključeve je vratio u džep. Otvorio je vrata.
— Oprostite, gospodična. Valjda sam malo
zadrijemao.
Gledala ga je kako se spušta niz stubište, zatim
pošla za njim i gledala kako je prvo promotrio dvojicu
muškaraca i tek zatim, sasvim površno, zeleni ormarić za
spise, lagano dodirujući oljuštene krpice boje, gore pa
dolje, isprobavajući ladice.
— Težak je ko sam vrag — rekao je prvi.
— Da mi je znati tko se unutra sakrio — rekao je
drugi.
Gledala je kako vodi do svoje sobe tu dvojicu ljudi i
ormarić izmeñu njih, i zatim ih opet vodi dolje. Gledala je
kako plaća račun gotovinom iz stražnjeg džepa hlača, i još
im daje pet funti da podijele.
— Oprostite, gospodična — rekao je kad je kombi
krenuo. — To su neki stari arhivski materijali Ministarstva
na kojima bih morao malo raditi. Evo. Ovo je za vas.
Pružio joj je reklamnu brošuricu putničke agencije
koju je donio iz sobe. Tekst je bio pun verzalnih slova,
malo profinjena Rickova stila:
»Otkrijte čari Tunisa u Luksuznom Ambijentu
našeg autobusa s Air-conditionom. Stariji su grañani naša
specijalnost. Sjene Istoka na Mediteranu. Neodoljiv šarm.«
Ali gospodična Dubber nije htjela ni dotaknuti
prospekt.

342
 — Toby i ja ne idemo nikamo, gospodine
Canterbury. Jer s nama ne bi otišlo ni to što vas muči. To
mi možete vjerovati.

9.

Brotherhood se okupao, obrijao, porezao, i obukao

odijelo. Slušao je BBC-ove vijesti i kasnije okrenuo na
Deutsche Welle jer dogaña se da se strani novinari
dočepaju priče dok Fleet Street još poslušno šuti. Ali nije
bilo nikakve obavijesti o tome kako je viši službenik
britanske tajne službe nestao bez traga ili se iznenada
pojavio u Moskvi. Pojeo je komadić toasta s marmeladom,
obavio nekoliko telefonskih razgovora, ali vrijeme od šest
do osam sati ujutro za Engleze je mrtvo vrijeme, jedino je
on bio na nogama. Da je neki normalan dan, prošetao bi
kroz park do ureda središnje uprave i priuštio si nekoliko
sati rada za stolom, čitao noćnu žetvu izvještaja i
pripremao se za ritualnu molitvu u Boovu svetištu, svaki
dan u deset sati ujutro.
— No, kako stojimo na našem istočnom frontu u
ovo kišno jutro, Jack? — rekao bi Bo s lažnim
poštovanjem, kad bi došao red na Brotherhooda. Na što bi
uslijedila tišina puna poštovanja, dok veliki Jack
Brotherhood svom šefu referira o rezultatima.
— Conger šalje vrlo zgodan materijal o
prošlogodišnjim trgovinskim rezultatima SEV-a. Poslali
smo u arhiv posebnom pošiljkom. Inače, mrtva sezona.
Naši terenci slave blagdane, a i druga strana.
Ali ovo nije bio normalan dan i Brotherhood više
nije časna starina tajnih operacija, kako ga je Bo u šali
predstavljao delegacijama vatrogasaca iz bratskih
zajedničkih službi. On je najnovija nepoželjna osoba u

343
najnovijem prijetećem skandalu, i kad je zakoračio na
ulicu ispod svog stana, njegov je standardno oprezan
pogled bio još budniji no obično. Bilo je osam i trideset.
Najprije je krenuo prema jugu, kroz Green Park, koračao je
brzo kao i uvijek, možda čak i brže, pa će Nigelovi
promatrači, ako su mu za petama, ili ubrzati galop ili će
morati radiom javiti nekome da krene iz suprotnog smjera
i presretne ga. Prestala je kiša što je padala cijele noći.
Nad ribnjacima i vrbama ovjesila se mlačna, nezdrava
magla. Kad je stigao do Malla, zaustavio je taksi i rekao
vozaču da vozi na Tottenham Court Road. Odavde je opet
malo pješačio i zatim sjeo u drugi taksi, do Kentish Towna.
Cilj mu je bila siva padina s viktorijanskim vilama. U
podnožju su kuće i dalje bile oronule, na prozore zabijen
valoviti lim da se tko ne bi bespravno uselio. Ali više uz
padinu, prostrani i pouzdani obiteljski automobili marke
Volvo i novi tavanski prozori od fina drveta, govorili su da
su i ovaj teritorij sretno osvojile srednje klase: u
padinastim vrtovima kočoperile su se rešetke za penjanje u
živim bojama i napola sagrañeni čamci. Ovdje se
Brotherhood više nije žurio. Polagano se uspinjao uz brijeg
i imao dovoljno vremena da vidi sve; izborio sam se u
životu za ovaj korak, za ovaj osmijeh — kao da je govorio.
Pokraj njega je, na putu za posao, prošla neka zgodna
djevojka i on je s mnogo pažnje pozdravi. Ona mu drsko
uzvrati pogled i namigne, dokazavši mu tako za sva
vremena da nije poslana ovamo kao promatrač. Zastao je
pred brojem osamnaest i, poput perspektivnog kupca,
koraknuo unatrag, zabacio glavu i dobro odmjerio cijelu
kuću. Iz kuhinje u prizemlju dopirao je Bach i miris
doručka. Drvena strelica s brojkom 18a pokazivala je niza
stube u podrum. Uz ograñuje lancem bio vezan muški
bicikl, u izbočenom prozoru erkera visio je poster
Socijaldemokratske partije. Pritisnuo je zvonce. Vrata mu

344
je, otvorila djevojčica u modrom kaputiću. Tek joj je
trinaest, a već se ponaša nadmeno.
— Idem po mamu — rekla je prije no što je stigao
progovoriti i okrenula se naglo, tako da joj je suknja
zalepršala. — Mama, došao je neki čovjek. Tebe traži —
doviknula je i provukla se pokraj njega niz stepenice, te
krenula u svoju finu školu.
— Zdravo, Belinda — javio se Brotherhood. — Ja
sam.
Belinda je već bila izašla iz kuhinje, sad je zastala
na vrhu stepenica za kat, duboko udahnula i povikala
punim plućima prema zatvorenim vratima.
— Paul! Molim te da odmah siñeš. Došao je Jack
Brotherhood. Sigurno nas nešto treba.
Što je manje-više od nje i očekivao, premda nije
očekivao da će se tako derati, jer Belinda je oduvijek bila
sklona tome da u prvi mah bučno odreagira ali kasnije sve
to popravi, na jedan vrlo mio način.

***

Sjeli su u dnevnu sobu s namještajem od jelovine,

u niske fotelje od pruća koje su sa svakim pokretom
škripale kao stare opruge. Nad njima se nepravilno ljuljao
golem luster od bijelog papira. Belinda im je donijela kavu
u velikim šalicama ručne izrade, kavu koju je zasladila
prirodnim šećerom. U kuhinji je još prigušeno svirao njezin
Bach. Belinda je imala tamne oči i stalno bila bijesna zbog
nečega iz svog ranog djetinjstva — i u pedesetoj godini,
njezino lice kao da se u svakom času spremalo za još
jednu žestoku svañu s majkom. Kosu prošaranu
sjedinama skupila je u ozbiljnu pundžicu na zatiljku, a
oko vrata je nosila ogrlicu od nekog zrnja što je njemu
ličilo na muškatni oraščić. Dok je hodala, borila se sa

345
svojim kaftanom kao da ga mrzi. Kad je sjela, raširila je
koljena i neprestance grebla po člancima prstiju jedne
ruke. A ipak, koliko god se željela otresti svoje ljepote
poput identiteta za koji bi najradije da ga svi zaborave,
priprost izgled i ružnoća spadali su s nje kao
neodgovarajuća maska.
— Već su bili ovdje, ako nisi znao, Jack — rekla je.
— I to u deset navečar. Našli smo ih na stepenicama kad
smo se vratili iz vikendice.
— Tko oni?
— Nigel. Lorimer. Još dvojica koju ne poznajem.
Sami muškarci, naravno.
— I što su rekli, zašto su došli? — pitao je
Brotherhood, ali ga Paul prekine.
Na Paula se čovjek nikad ne može ljutiti. On se kroz
oblake dima iz svoje lule smješka tako mirno i mudro, čak
i kad je to što govori bezobraština.
— A što sve ovo skupa znači, Jack? — rekao je
izvadivši lulu iz usta i spuštajući je do pozicije gdje bi
držao mikrofon. — Provjera provjere? To što vi radite nije
ustavno, Jack, to znaš. Čak i u ovoj državi, bojim se da za
ovakvo nešto moraš imati ovlaštenje.
— Tebi to vjerojatno nije poznato, ali Paul je mnogo
pisao o stalnom usponu para-militarnih službi pod vlašću
torijevaca — rekla je Belinda tonom koji je odavao koliko
se trudi da zvuči oštro. — A bilo bi ti poznato kad bi ti koji
put palo napamet da otvoriš »The Guardian«, što se
naravno nikad ne dogaña. Za prošli su mu nastavak
ostavili cijelu stranicu.
— Prema tome, Jack, tko te jebe — rekao je Paul
jednako ugodnim glasom.
Brotherhood se nasmiješi. Paul se nasmiješi. Na
vratima se pojavi staroengleski ovčar i polako odvuče do
Brotherhoodovih nogu.

346
 — Bi li možda zapalio? — reče Paul, koji je uvijek
mislio na želje i potrebe drugih ljudi. — Nažalost, Belinda
zabranjuje cigarete u kući, ali mogu ti ponuditi neku finu
cigaricu, ako baš moraš.
Brotherhood izvuče kutiju svojih smrdljivih cigareta
i zapali.
— Tko te jebe, Paul — odvrati.
Paul je svoj vrhunac doživio rano. Još prije
dvadeset godina pisao je za alternativne kazališne grupe
komade od kojih se mnogo očekivalo. Pisao ih je i sad. Bio
je visok, ali miran, i nimalo sportski tip. Dvaput je, bar
koliko Brotherhood zna, podnio molbu da ga prime u
Firmu. I oba je puta glatko odbijen, čak i bez
Brotherhoodove intervencije.
— Došli su zato što moraju provjeriti Magnusa
budući da ga rasporeñuju na mnogo odgovornije mjesto,
ako baš želiš znati — rekla je Belinda u jednom dahu. — I
požuruju to unapreñenje, da što prije započne na novoj
dužnosti.
— Nigel? — ponovio je Brotherhood u smijehu
nevjerice. — Nigel i Lorimer i još dvojica? Došli da se malo
raspitaju u deset navečer? To što si zatekla pred vratima
pola je glavešina tajnog Whitehalla, draga moja Bel. A ne
neka penzionerska anketna ekipa koja to radi za pola
plaće.
— Namijenili su mu vrlo visok položaj pa i provjeru
izvode ljudi na visokim položajima — odgovorila je Belinda,
porumenjevši do boje purpura.
— I to ti je rekao Nigel?
— E da znaš da jest! — reče Belinda.
— I ti si mu povjerovala?
Ali u meñuvremenu je Paul zaključio da je došao
trenutak da pokaže zube.

347
 — Znaš što, Jack, odjebi — javio se. — Izañi iz
kuće. I to ovog časa. Dušo, uopće mu nemoj odgovarati.
Sve je to toliko teatralno i glupo da ne mogu reći koliko.
Idemo, Jack. Van. Bit će nam drago da svratiš na piće kad
god zaželiš, ako se prije najaviš telefonom. Ali ovo ne
dopuštam. Zao mije. Van.
Već je otvorio vrata i zamahivao krupnim, mekim
šakama kao da vesla kroz vodu, ali ni pas ni Brotherhood
ne pomaknuše se s mjesta.
— Magnusje odmaglio — objasni Brotherhood
Belindi, dok je Paul namještao lice koje znači »mogu ja to i
grublje«. — Nigel i Lorimer su ti prodali stari štos. Magnus
je pobjegao i sakrio se, a oni smišljaju kako da od njega
naprave novog veleizdajnika i prebjega iz zapadnog svijeta.
Alija sam mu šef, prema tome, meni do toga baš nije stalo.
Ja mislim da je malo skrenuo s pravog puta ali da još sve
nije izgubljeno, i želim da ja prvi stignem do njega i prvi s
njim porazgovaram. Sad se obratio Paulu, ali nije se
potrudio čak ni da okrene glavu. Samo ju je malko
podigao, da naznači razliku. — I tvom su uredniku natakli
brnjicu bar na neko vrijeme, Paul, baš kao i svima
drugima. Ali ako ispadne kako bi Nigel htio, za par dana će
se svi tvoji kolege nabacivati zgodnim detaljima iz
Belindina prvog braka po svojim zločestim tračerskim
kolumnama i vrebati pred kućom s foto-aparatom i slikati
svaki put kad pomoliš nos iz kuće. Stoga bi ti bolje bilo da
počneš smišljati što ćeš i kako ćeš. A dok smisliš, donesi
nam još kave i ostavi nas na miru jedan sat.

***

Nasamo. Belinda je bila mnogo otpornija nego pod

pokroviteljskim pogledom svog muža. Lice joj se, premda
usplahireno, pomalo i opustilo. Pogled joj je bio čvrsto

348
prikovan za točku ni metar od oka, kao da želi reći da
možda nije tako dalekovidna kao ostali ljudi, ali da je zato
u nje vjera u ono što vidi još dvostruko jača. Sjedili su za
okruglim stolićem ispod izbočenog prozora, i rebra
plastičnih žaluzina sjekla su Socijaldemokratsku stranku
na sitne trakice.
— Otac mu je umro — reče Brotherhood.
— Znam. Pročitala sam. Nigel mi je rekao. Pitali su
me kako je to moglo djelovati na Magnusa. Pretpostavljam
daje i to bio trik.
Brotherhood je počekao trenutak pa tek onda
odgovorio.
— Ne, nije trik — reče. — Nije to samo trik,
Belinda. Meni se čini da oni zaista vjeruju da ga je očeva
smrt prilično smutila.
— Magnus je uvijek tražio da ga spasim od Ricka. I
ja sam se uvijek trudila. To sam pokušala objasniti i
Nigelu.
— Kako da ga spasiš, Belinda?
— Da mu pomognem da se sakrije. Da ja odgovorim
na telefon. Da kažem da je otputovao u inozemstvo.
Ponekad pomislim daje upravo to razlog stoje Magnus
ušao u Firmu. Kod vas je našao skrovište. Baš kao što se
oženio mnome jer se suviše bojao riskirati s Jemimom.
— Tko je Jemima? — upita Brotherhood gradeći se
da ne zna.
— Nekad je, u školi, bila moja bliska prijateljica. —
Namrštila se. — I previše bliska. — Lice joj omekša i
poprimi melankoličan izraz. — Siroti Rick. Samo sam ga
jednom vidjela. Na našem vjenčanju. Pojavio se nepozvan
usred prijema za goste. Nikad poslije nisam vidjela
Magnusa tako sretna. Inače je on za mene bio samo glas iz
telefonske slušalice. Imao je lijep glas.
— Je li Magnus tada imao i drugih skrovišta?

349
 — Misliš na druge žene, je li? Samo slobodno reci.
Više me ne smeta.
— Ne, mislim na neko mjesto kamo se mogao
sakriti. Samo to. Kućica, negdje u zabiti. Kod nekog starog
drugara. Sto misliš, kamo bi otišao. Belinda? Tko bi ga
primio?
Njene ruke, sada kad je rasplela prste, bile su
elegantne i izražajne.
— Mogao je otići bilo kamo. On je svakog dana bio
nov čovjek. Došao bi kući kao jedna osoba, ja bih se
trudila da se toj osobi prilagodim, a ujutro bi već bio netko
drugi. Misliš da je to zaista učinio, Jack?
— A ti, što misliš?
— Uvijek na pitanje odgovaraš pitanjem. Već sam
zaboravila. I Magnus je to stalno radio. — Čekao je. —
Mogao bi pokušati kod Sefa — reče ona. — Sef se uvijek
pokazao odanim prijateljem.
— Sef?
— Kenneth Sefton Boyd. Jemimin brat. »Za moj
ukus, Sef je malo prebogat«, tako je Magnus govorio. Stoje
značilo da mu se osjeća ravnim.
— Misliš da bi Magnus otišao k njemu?
— Ako mu je zagustilo.
— Ili možda Jemimi? Odmahnula je glavom.
— Zašto ne?
— Kako čujem, u posljednje je vrijeme posve
odustala od muškaraca — rekla je i opet porumenjela. —
Ona je potpuno nepredvidljiva osoba. Oduvijek je to bila.
— Jesi li ikad čula za ime Wentworth? Odmahnula
je glavom, ali još je razmišljala o nečem drugom.
— To je valjda bilo nakon mene — reče.
— Ili Poppy?
— Moja je era završila s Mary. Ako postoji neka
Poppy, to je njezin problem.

350
 — Kad si se posljednji put čula s njim, Belinda?
— To me pitao i Nigel.
— I što si rekla Nigelu?
— Rekla sam da nakon rastave nije bilo potrebe da
se čujemo. Bili smo u braku šest godina. Djece nismo
imali. Sve je to bila jedna velika pogreška. Zašto daje
razvlačimo?
— I to je istina?
— Nije. Slagala sam.
— Sto si mu sakrila?
— Nazvao je. Magnus me nazvao.
— Kada?
— U ponedjeljak navečar. Paul je, hvala bogu, bio
vani. — Zastala je, osluškivala Paulov pisaći stroj, koji je
umirujuće kuckao negdje gore. — Zvučao mi je čudno.
Mislila sam daje pijan. Bilo je kasno.
— U koje vrijeme?
— Negdje oko jedanaest. Lucy je još pisala zadaće.
U pravilu joj ne dopuštam da radi nakon jedanaest, ali
radi probe je rješavala obrazac završnog ispita iz
francuskog. Bio je na javnoj govornici.
— Ubacivao novac?
— Da.
— Gdje?
— Nije mi rekao. Rekao je samo: »Rick je umro. Zao
mi je što nismo imali dijete.«
— I ništa više?
— Rekao je da je uvijek mrzio sam sebe zato što se
mnome oženio. Ali da se sada pomirio sa sobom. Da sad
razumije sam sebe. I da me voli zbog toga što sam se toliko
trudila. I da mi zahvaljuje.
— I ništa više?
— »Hvala. Hvala ti za sve. I molim te, zaboravi sve
stoje bilo ružno.« Zatim je spustio slušalicu.

351
 — Jesi li to rekla Nigelu?
— Zašto me to stalno pitaš? Ja mislim da se to
Nigela ne tiče. Neću mu valjda reći da me nazvao kasno
navečer, daje bio pijan i sentimentalan, a oni baš
razmišljaju kako će mu povjeriti odgovornije dužnosti.
Tako mu i treba kad me prevario.
— Sto te je još Nigel pitao?
— Samo karakterne stvari. Jesam li ikad imala
razloga za sumnju da bi Magnus mogao gajiti simpatije
prema komunistima? Oxford, rekla sam. Nigel je rekao da
o tome znaju sve. Ja sam na to rekla da ionako ne mislim
da studentske političke sklonosti kasnije išta znače. Nigel
se s time složio. Je li se ikad na bilo koji način ponašao
neuračunljivo? Je li nestabilan, alkoholičar, depresivan?
Opet sam rekla da nije. Ne mislim da jedan telefonski
razgovor u pijanom stanju znači da je netko pijanica, ali
čak i daje tako, neću to valjda pričati Magnusovim
kolegama. Imala sam potrebu da ga zaštitim.
— To su mogli pretpostaviti — rekao je
Brotherhood. — Inače, bi li mu ti povjerila taj važan
posao?
— Kakav posao? Rekao si daje ta provjera
izmišljotina. — Reagirala je oštro, prekasno se dosjetivši da
možda i on igra dvostruku igru.
— Mislim, u slučaju da takav posao postoji. Visok
položaj, visok stupanj odgovornosti. Bi li mu ga ti
povjerila?
Nasmiješila se. Vrlo ljupko.
— Pa to sam već učinila, zar ne? Udala sam se za
njega.
— Danas si pametnija. Bi li mu ga danas povjerila?
Grickala je vršak kažiprsta, srdito se mrštila. U
trenutku je znala potpuno promijeniti raspoloženje.

352
Brotherhood je čekao, ali kako se ništa nije dogodilo,
postavio je još jedno pitanje:
— Jesu li te kojim slučajem pitali o vremenu koje je
proveo u Grazu?
— U Grazu? Misliš na njegov vojni rok? Blagi bože,
naravno da tako daleko nisu išli.
Brotherhood je vrtio glavom, kao da želi reći da se
nikad neće navići na gluposti ovog svijeta.
— Oni pokušavaju utvrditi da je sve ovo počelo
upravo u Grazu, Bel — reče. — Izveli su neku svoju
veličanstvenu teoriju o tome kako se upustio u loše
društvo dok je bio na služenju vojnog roka. Sto ti misliš?
— Pričaju gluposti — rekla je.
— Kako to da si tako sigurna?
— Tamo je bio sretan. U Englesku se vratio kao
drugi čovjek. »Sad sam potpun čovjek«, stalno je to govorio.
»Bel, napokon. Našao sam i svoju drugu polovicu.« Ponosio
se time kako je obavio svoje zadatke.
— Je li ti pričao o njima.
— Nije smio. To što je radio bilo je previše tajno i
previše opasno. Samo mi je rekao da bih se ponosila njime
da znam.
— Je li ti spominjao imena operacija u kojima je
sudjelovao?
— Nije.
— Ime nekog svog terenca?
— Ne postavljaj glupa pitanja. Znaš da to ne bi
učinio.
— Je li ti spomenuo tko mu je zapovjednik?
— Rekao je daje taj čovjek sjajan. Ali za Magnusa je
svaki novi čovjek tada bio sjajan.
— Da sad izgovorim Greensleeves, na što bi te to
podsjetilo?
— Tradicionalni engleski napjev.

353
 — Jesi li kad čula za djevojku koja se zove Sabina?
Odmahnula je glavom.
— Rekao mi je da sam mu ja prva — reče.
— A ti si mu povjerovala.
— Kad je i on djevojci prvi, ne može biti sigurna ni
u što.
S Belindom je, sjetio se, ono smirivanje poslije bure
uvijek nešto vrlo lijepo. Možda u njezinim strasnim
nasrtajima i ima nečeg pomalo komičnog, ali u mirnim
predasima mnogo je dostojanstva.
— I tako su Nigel i kompanija otišli sretni —
zaključio je. — A ti?
Lice joj je bilo silueta pred osvijetljenim prozorom.
Čekao je da ga podigne ili okrene prema njemu, ali nije.
— Gdje bi ga ti potražila? — reče. — Da si na
mojem mjestu?
Još se nije ni pomakla ni progovorila.
— Možda negdje uz more? Znaš, imao je on raznih
maštarija. Sve ih je sasjeckao i ispremijesio, i svakome dao
po komadić. Je li i tebi dao tvoju verziju? Škotska?
Kanada? Seoba lososa? Neka ljubazna dama koja ga je
voljna primiti k sebi? Belinda, ja to moram saznati. Zaista
moram.
— Neću više razgovarati s tobom, Jack. Paul ima
pravo. Ja to uopće ne moram.
— Bez obzira na to stoje učinio? Ili možda zato da
ga spasiš?
— Ne vjerujem ti: Osobito kad si ljubazan prema
meni. Ti si ga izmislio, Jack. Sve je radio kako si mu ti
rekao. Tko da bude. Koga da oženi. Koga da napusti. A ako
je učinio neko zlo, onda si ti jednako kriv kao i on. Mene se
bilo lako riješiti — jednostavno mi je vratio ključ od stana i
otišao do advokata. Ali kako da se tebe riješi?
Brotherhood je krenuo prema vratima.

354
 — Ako ga nañeš, reci mu da me više ne naziva.
Jack? — Brotherhood stane. Lice joj je opet bilo blago, i
puno nade. — Je li ikad napisao onu knjigu o kojoj je
stalno pričao?
— Koju to knjigu?
— Veliki autobiografski roman koji će izmijeniti
svijet.
— To je htio?
— »Jednog dana ću se negdje povući, zatvoriti i
ispričati cijelu istinu.« Zašto se moraš zatvoriti? Ispričaj je
sada, rekla sam mu ja. Ali on je očito bio uvjeren da još ne
može. Neću dopustiti Lucy da s'e rano uda. A ni Paul. Dat
ćemo joj pilulu pa neka ima ljubavnike.
— Gdje da će se zatvoriti, Belinda? Opet joj je
svjetlo na licu zgasnulo.
— Ti si ga na to naveo, Jack. Ti i svi vi. Sve bi s
njim bilo u redu samo da nikad nije sreo ljude kakav si ti.

***

Čekaj, rekao je Grant Lederer sam sebi. Oni te svi

mrze. Ti mrziš većinu njih. Budi pametan dečko i čekaj da
doñe red na tebe. Deset je ljudi sjedilo u sobi unutar druge
sobe. Na lažnim zidovima, lažni su prozori gledali na
plastično cvijeće. Iz ovakvih je prostorija, mislio je Lederer,
Amerika izgubila svoje ratove protiv malih smeñih u crnim
pidžamicama. Iz ovakvih će prostorija, mislio je — iz soba
sa zatamnjenim staklima, odsječenim od svega ljudskoga
— Amerika izgubiti sve svoje ratove, osim posljednjeg.
Nekoliko metara dalje od ovih zidova leže mirne i neopasne
diplomatske vode St. John's Wooda. Ali ovdje, unutra, isto
je kao da su u Langleyu ili Sajgonu.
— Harry, sa svim dužnim poštovanjem — gudio je
Mountjoy iz kabineta bez imalo poštovanja — sve te vaše

355
rane indicije savršeno su nam lako mogle biti podmetnute
od strane beskrupulozne opozicije, kao što neki od nas
govore od početka. I je li onda zaista pošteno da ih opet
izvlačimo na stol i natežemo? Ja sam mislio da smo sve to
lijepo raspremili već u kolovozu.
Wexler je zurio u naočari koje je držao objema
rukama. Preteške su mu, pomisli Lederer. Kroz njih sve
vidi suviše jasno. Wexler ih spusti na stol i stane se
češkati stupastim prstima po glavi veterana podšišanoj na
vojničku. Sto te još priječi da počneš? pitao ga je Lederer u
sebi. Prevodiš engleski na engleski. Ili si paraliziran od
zamora nakon dugog leta Concordeom iz Washingtona? Ili
osjećaš strahopoštovanje prema gospodi Englezima koji
nikad neće propustiti priliku da nas podsjete kako su nam
zapravo oni sagradili službu i velikodušno pozvali da
večeramo za njihovim plemenitim stolom? Za Krista boga,
ti si prvi čovjek prve obavještajne službe na svijetu. Ti si
moj šef. Zašto napokon ne ustaneš i kažeš što imaš reći?
Kao da se odazvao Ledererovoj nečujnoj molbi, Wexlerov je
glas opet profunkcionirao, ali sa živošću kojom se
oglašuju, naprimjer, javne vage za mjerenje osobne težine.
— Gospodo — Wexler je ponovno preuzeo riječ,
samo što je to gospodo zazvučalo 'spodo. Spusti, napuni,
nanišani, polako, imaš vremena, mislio je Lederer. — Naša
pozicija, sir Eric — nastavio je Wexler, s nečim što je zaista
neugodno nalikovalo na naklon poštovanja u smjeru viteza
Mountjova — to jest, pozicija naše Agencije u cijeloj ovoj
priči, na ovom zaista važnom sastanku i u ovom trenutku,
jest da mi ovdje raspolažemo stanovitom količinom indicija
iz izvora širokog spektra, s jedne strane, a s druge strane
novim podacima koje smatramo, u smislu naše nelagode,
prilično značajnima. — Navlažio je usne. I ja bih, pomisli
Lederer. A da sam toliko suvišnih riječi izgovorio, na kraju
bih barem pljunuo. — Prema tome, nama se čini da, ovaj,

356
logistika zahtijeva od nas da se, ovaj, vratimo malo
stanovit dio puta unazad i, kad to učinimo, da nove
podatke ubacimo tako da ih svi lijepo možemo razmotriti u
svjetlu onoga što se dogodilo ranije.
Okrenuo se Brammelu i njegovo je izborano, ali
bezazleno lice sijevnulo osmijehom koji je značio ispriku.
— Bo, ako vi imate drugačijih želja, samo izvolite,
recite, pa ćemo vidjeti što možemo učiniti za vas.
— Prijatelju dragi, izaberite put koji vam najbolje
odgovara — ljubazno je otpovrnuo Brammel, stvari koje je
svima govorio cijeli život. I tako se Wexler vratio svom
izvještaju, centrirao najprije mapu na stolu ispred sebe,
zatim je pažljivo nagnuo nadesno, kao da će je osoviti na
krilni zaklopac. A Grant Lederer III, koji je imao osjećaj da
su mu sve unutarnje površine kože buknule u nekom
strašno svrbljivom osipu, pokuša sni ziti svoj puls i
uzavrelu krv i povjerovati u visoku razi^ ove rasprave.
Negdje, umirivao je sam sebe, ne postoji i smisao i tajnost i
sveznajuća obavještajna služba. Jedini je problem u tome
što to postoji samo u raju.
Britanci su na teren izveli svoju uobičajenu
neustrašivu, riječima vještu ekipu. Ingram, sekundant iz
službe sigurnosti, Mountjoy iz kabineta i Dorney iz
ministarstva vanjskih poslova, opušteni u raznim
položajima koji su svi značili nevjericu ili otvoreni prezir.
Promijenio se samo raspored, primijeti Lederer: dok je
Jack Brotherhood dosad simbolično držao mjesto uz
Brammela, danas je ta pozicija dodijeljena Brammelovu
dželatu, Nigelu, a Brotherhood je napredovao do čela stola,
odakle se nadvijao nad svima njima poput stare sijede
ptičurine koja se obara na plijen. S američke strane stola
nije ih bilo više od četvorice. Kako je to tipično, to što u
našim tako »posebnim odnosima«, Britanci brojčano
nadmašuju Amerikance, mislio je Lederer. Na terenu

357
Agencija tuče ove gadove devedeset prema jedan. Ovdje
smo mi meñutim potlačena manjina. Ledereru s desne
strane, Harry Wexler, pročistivši grlo bez osobite žurbe,
napokon se uhvatio ukoštac sa sitnim pojedinostima
onoga stoje uporno nazivao ovaj, trenutnom situacijom.
Ledereru slijeva stoluje Mick Carver, šef londonske
ispostave, razmaženi bostonski milijunaš kojega smatraju
briljantnim, premda Lederer dosad nije otkrio s kojeg
razloga. Niže od njega, vrli Artelli, rasijani matematičar iz
odjela praćenja radio-veza, kojega ovamo kao da su iz
Langleya dovukli za kosu. A izmeñu njih sjedim ja, Grant
Lederer III, mrzak čak i samome sebi, ambiciozan laktaš i
bivši student prava iz South Benda u Indiani, čija je
neumorna energija u interesu vlastitog napredovanja još
jednom okupila sve ove ljude, da bi se dokazalo ono što se
lako moglo dokazati još prije šest mjeseci: naime, da
kompjutori neće izmišljati lažne podatke, da se neće radi
raznih usluga slizati s opozicijom, da neće smišljati klevete
orotiv ljudi na visokim položajima u britanskoj službi, ^ni
jednostavno iskazuju sramotnu istinu, i nemaju ažavanja
za lijep pakung, rasu ili tradiciju, a tu istinu i^ore upravo
Grantu Ledereru III, koji se opet silno 'i da ga svi još više
zamrze.
Dok je Lederer nemoćno slušao kako Wexler muca i
brlja, zaključio je da je on, a ne Wexler, ovdje glavna
opasnost, veliki Harry B. Wexler, čovjek koji je u Langleyu
Bogu desna ruka. O njemu je u »Timeu« izašla velika
reportaža u kojoj je predstavljen kao legendarni američki
avanturist. Koji je meñutim odigrao i vodeću ulogu u
Zaljevu svinja i skrivio neke od većih obavještajnih zajeba
u vijetnamskom ratu. Koji je destabilizirao više
bankrotiranih ekonomija u Srednjoj Americi nego što itko
ovdje može i sanjati, koji je snovao i zavjere kovao s
najboljima i najpametnijima, od mafijaških šefova dalje. A

358
nasuprot njemu je, sitan ambiciozan laktaš. I o čemu
razmišljam? Mislim kako čovjek koji ne može jasno govoriti
ne može jasno ni misliti. Mislim kako je jasnoća
izražavanja sestra logike i da Harry E. Wexler po tom
kriteriju na ramenima nosi praznu kantu, i baš me briga
što je moja budućnost u njegovim rukama.
Ledereru na olakšanje, Wexlerov je glas odjednom
zadobio neku novu samouvjerenost. Zato što je sada čitao
direktno iz Ledererova izvještaja. »U ožujku 1981. prebjeg
ocijenjen kao pouzdan izvor izvijestio je...« operativno ime
Dumbo, automatski se sjeti Lederer, i sam reagirajući kao
kompjuter: nastanio se u Parizu s prostitutkom koju mu je
namakla naša služba. Godinu dana kasnije, prebjegla je
prostitutka. »U svibnju 1981. odjel za analizu radio-veza
izvijestio je...« Lederer pogleda prema Artelliju, s nadom da
će mu presresti pogled, ali Artelli je slušao neke svoje
unutarnje poruke. »Opet u ožujku 1982. izvor informacija
unutar poljske obavještajne službe, u toku razmjene
posjete Moskvi primio je uputu da...« operativno ime
Mustafa, sjeti se Lederer i nehotice se strese: umro je od
pretjeranog mara, išao je pomagati poljskoj službi
sigurnosti u istragama. Prtljajući sasvim blizu
nepopravljiva pada, Wexler je ipak izbacio prvu udarnu
točku tog jutra i nekako uspio da ne pokvari dojam. »A sve
te indicije, gospodo, u svakom slučaju terete na isti način
— objasnio je — naime da se cjelokupnim djelovanjem na
Balkanu jedne zapadnjačke obavještajne službe koju
nećemo imenovati dirigira iz češke obavještajne službe u
Pragu, i da im informacije dotječu ravno pred nosom
anglo-američkih združenih obavještajaca u Washingtonu.«
Nitko na ovo ne skače u zrak. Pukovnik Carruthers
nije smakao monokl i uzviknuo — »Bože blagi, taj
izdajnički tvor!« Jer senzacionalan naboj Wexlerova otkrića

359
star je već šest mjeseci. Cijelo se jato razbježalo a špijuni
neće propjevati.
Lederer je stoga odlučio da sluša ono što Wexler ne
govori. Ne kaže ništa o mojem prekinutom teniskom
treningu. Ništa o mojem ugroženom braku, ništa o mojem
nepostojećem seksualnom životu, mojem totalnom
zanemarivanju djeteta, od onog jutra kad su me odvukli od
svih mojih drugih dužnosti i dodijelili velikom Wexleru kao
roba za sve i sva, i dvadeset i pet sati na dan. »Školovani si
pravnik, znaš češki i imaš češko iskustvo«, obavijestio ga
kadrovski, bez suvišnih objašnjenja. »I što je još važnije,
imaš zaista prljavu maštu. Iskoristi je, Lederer. Od tebe
očekujemo gadarije.« Ništa ne govori o noćima za
kompjutorom, dok mi prsti nisu otupjeli od utipkavanja
hektarai hektara nepovezanih podataka. Zašto sam to
radio? Što me je podsticalo? Draga mama, jednostavno
sam osjetio kako je moj talent dobio krila, i ja sam mu
skočio na leña i pustio da me odnese u susret mojoj
sudbini. Imena i dosjei svih namještenika zapadnjačkih
obavještajnih službi u Washingtonu koji imaju pravo na
informacije o operacijama na češkom terenu, i središnji i
periferni konzumenti: — i čitav taj nemogući sastav
Lederer je ispreskakao i upisao u cigla četiri dana. Imena
svih njihovih konta-kata, pojedinosti svih putovanja i
kretanja, pravilnosti u ponašanju, seksualne i rekreativne
sklonosti: Lederer ih sve lijepo popisuje u manijakalnom
roku od petka do ponedjeljka, dok se Bee moli za nas
oboje. Imena svih Čeških kurira, službenika, legalnih i
ilegalnih putnika koji ulaze i izlaze iz Sjedinjenih Država,
plus zasebno uneseni osobni opisi, za usporedbu s
falsificiranim pasošima. Datumi i pretpostavljena svrha
takvih putovanja, učestalost i trajanje boravka. Lederer
sve to zgotovljuje u tri prekratka dana i noći dok je Bee

360
čvrsto uvjerena da se on ipak ševi s Maisie Morse iz
Kolacioniranja, kojoj dim trave samo što ne izbija na uši.
Ne obazirući se i dalje na te mnoge druge plemenite
žrtve svog potčinjenog službenika, Wexler se upustio u
pogibeljan pasus o tome kako valja »uklopiti naše opće
poznavanje čehoslovačke metodologije s obzirom na
opsluživanje i, ovaj, komunikaciju s njihovim agentima na
terenu«. Slijedi zaprepaštena tišina dok skup sve to u sebi
ne parafrazira u nešto jasnije.
— A, mislite na zanatske trikove, Harry — kaže Bo
Brammel, koji nikad neće propustiti priliku koja mu može
obogatiti reputaciju vicmahera, a mali Nigel što sjedi do
njega pokušava prikriti smijeh gladeći kosu.
— Tako je, sir, bit će da sam na to mislio —
priznaje Wexler, a Lederer na svoje iznenañenje osjeća
kako ga prolazi želja za zijevanjem jer razbarušeni Artelli u
tom uzbudljivom trenutku preuzima riječ.

***

Artelliu ne trebaju bilješke i škrt je na riječima kao

i svaki matematičar. Bez obzira na ime, govori lakim
francuskim akcentom koji krije iza urbanog otezanja
Bronxa.
— Kako su se indicije i dalje množile — kaže —
mojem je odjelu naloženo da ponovno ispita tajne radio-
signale odašiljane s krova češke ambasade u
Washingtonu, te nekih drugih identificiranih čeških
uporišta u Sjedinjenim Državama kroz godinu 1981. i
1982, poimence iz njihova konzulata u San Francisku.
Naši su ljudi preispitali razmake, varijante frekvencije i
moguće zone recepcije. Pregledali su sva ubacivanja u tom
razdoblju, premda ih u vrijeme emitiranja nismo uspjeli
dešifrirati. Izradili su shemu takvih transmisija kako bi se

361
mogle usporediti s kretanjem osoba za koje se sumnjalo da
bi mogle biti upletene.
— Samo čas, molim.
Glavica malog Nigela okreće se kao vjetrokaz kad
zapuše olujni vjetar. Čak i Brammel pokazuje jasne
znakove ljudskog interesa. Iz svog egzila s čela stola, Jack
Brotherhood je uperio kažiprst kalibra O. 45 ravno u
pupak Artelliu. I simptomatično je za Ledererov život pun
paradoksa da bi, od svih ljudi u ovoj prostoriji, služiti želio
jedino Brotherhoodu, da je ikad imao prilike, premda su —
ili možda baš zato — njegovi povremeni pokušaji da se
dodvori svom odabranom heroju uvijek nailazili na hladno
odbijanje.
— Slušajte, Artelli — govori Brotherhood. — Vi ste,
ljudi, malo pretjerali dokazujući da je svaki put kad je Pym
otišao iz Washingtbna, na odmor ili da bi posjetio neki
grad, odreñena serija šifriranih signala iz češke ambasade
bivala prekinuta. I pretpostavljam da ćete sada ponoviti te
tvrdnje.
— Da, ovaj put s dodatnim dokazima — kaže
Artelli, sasvim pristojno.
Brotherhoodov se kažiprst ne miče s nišana. Artelli
drži ruke na stolu.
— S pretpostavkom da ako Pym nije unutar dometa
vašingtonskog odašiljača, Česi nemaju što pričati s njim —
predlaže nastavak Brotherhood.
— Točno.
— A svaki put kad se vrati u grad, javljaju se i oni.
»Zdravo, mi smo tu, dobrodošao kući.« Je li tako?
— Tako je.
— Pogledajte to i s druge strane, molim vas. Da
imate namjeru podvaliti nekom čovjeku, izložiti ga, ne
biste li izabrali upravo taj način?

362
 — Ne, danas ne — staloženo odgovara Artelli. —
Isto tako ni godine 1981-82. Prije deset godina, možda. Ali
danas u osamdesetima, ne.
— Zašto ne?
— Jer bi to bilo glupo. Svi znamo da je standardna
obavještajna praksa da se nastavi odašiljanje signala bez
obzira sluša li to druga strana ili ne. Ja imam osjećaj da
su ono... — Tu zastaje. — Možda bih trebao prepustiti
gospodinu Ledereru da to kaže.
— Ne, ne biste trebali, recite im sami — nareñuje
Wexler i ne podigavši glavu.
Wexlerova grubost nije neočekivana. To je stalna
točka ovih sastanaka, i svi prisutni znaju da na
Ledererovu imenu leži prokletstvo, ako ne i izričiti
embargo. Lederer je njihova Kasandra. Nitko nikad nije
pozvao Kasandru da predsjeda sastanku na kojem se
raspravlja kako da šteta nakon ostvarenja njena zlokobna
proročanstva bude što manja.
Artelli je šahist, i ne žuri s potezom.
— Tehnike komunikacije koje smo dobili u zadatak
da proučimo, bile su zastarjele čak i u vrijeme upotrebe.
To se naprosto osjeća. Miris prošlosti. Osjećaj da je
posrijedi dugotrajna navika, odnos dvaju ljudskih bića,
koji možda traje i godinama.
— No to je sad jedna vrlo decidirana optužba —
uzvikuje Nigel, prilično ljutito, i uspravlja se na stolici prije
no što će se okrenuti svome gospodaru, koji kao da bi htio
istovremeno i kimnuti i odmahnuti glavom. Mountjoy se
takoñer javlja — No, no. — Malobrojni Brammelov klub
obožavatelja javlja se sličnim uzvicima kao da umiruju
dvorišnu živad. Zrak je nabijen neprijaeljstvom, i to je
neprijateljstvo na nacionalnoj osnovi. Brotherhood ne kaže
ništa, samo je pocrvenio. Lederer ne zna je li to primijetio
još netko osim njega. Porumenio je, spustio ruku, i

363
promrmljao — Glupe izmišljotine — a ostatak se izgubio
jer je Artelli zaključio da može nastaviti.
— Naše mnogo važnije otkrićej meñutim tiče se
tipova šifara u tim transmisijama. Čim smo shvatili da je
posrijedi stariji tip sistema, podvrgli smo te transmisije
raznim analitičkim metodama. Kao što, naprimjer, kad
podignete haubu Cadillaca, automatski nećete tražiti parni
stroj. Odlučili smo da poruke pokušamo čitati prema
pretpostavci da su upućene nekom muškarcu ili ženi na
terenu, koji pripada odreñenoj generaciji obuke, i koji ne
može ili se ne usuñuje upotrijebiti moderniju šifrantsku
metodu. Tražili smo jednostavnija rješenja. Osobito smo
pazili na moguće postojanje nenasumičnih tekstova koji
služe kao ključ za premetanje znakova.
Ako itko ovdje razumije što on to priča, to ne
pokazuje, misli Lederer.
— I kako smo to učinili, odmah smo počeli
zamjećivati stanovitu progresiju u strukturi. U ovom
stadiju, sve je to još algebra. Ali tu je. Neki logičan
lingvistički slijed. Moglo bi biti nešto iz Shakespearea. Ili
hotentotska dječja pjesmica. U svakom slučaju, pojavljuje
se obrazac koji se zasniva na nekom kontinuiranu tekstu
koji sadrži takvu analogiju. A taj je analogni tekst u stvari
kodna knjiga za dešifriranje radio-signala. I mi imamo
osjećaj — možda vam to djeluje malo mistično — daje u
ovom slučaju taj analogni tekst... no, nešto poput spone
izmeñu baze i terena. Kao da ima neki svoj ljudski
identitet. Sada nam je još samo potrebna jedna riječ. Po
mogućnosti, premda to nije nužno, prva riječ. Nakon toga
je samo pitanje vremena kad ćemo identificirati i ostatak
teksta. A onda ćemo poruke razotkriti do kraja.
— A kad će to biti? — pita Mountjoy. — Negdje oko
godine 1990, vjerojatno se možemo nadati.
— Možda. A možda već večeras.

364
 Odjednom postaje očevidno da Artelli zna više nego
što govori. Hipotetično je postalo vrlo konkretno.
Brotherhood prvi reagira.
— Zašto baš večeras? — pita. — Zašto ne 1990?
— S tim češkim signalima dogaña se nešto vrlo
čudno — priznaje Artelli sa smiješkom. — Razbacuju se
porukama nasumce i na sve strane. Sinoć je praški radio
pustio u eter skrivenu poruku uklopljenu u izjavu nekog
lažnog profesora koji uopće ne postoji. To je kao poziv
upomoć nekome tko je u poziciji da samo preko radija
prima izgovorenu riječ. Osim toga, stalno i u svako doba
hvatamo panične pozive — naprimjer emitiranje
visokobrzinskih signala odavde, iz vaše češke ambasade u
Londonu. Već četiri dana oni ubacuju visokobrzinske
signale u programe BBC-ove mreže. Kao da se Česima
izgubilo dijete u šumi pa ga dozivaju na sve strane u nadi
da će ih dijete čuti.
I prije no stoje Artelliev glas bez jeke utihnuo,
Brotherhood već govori.
— Naravno da iz Londona idu signali — potvrñuje
nestrpljivo, polažući šaku na stol, kao izazov. — Naravno
da su se Česi uzvrpoljili. Bože moj, koliko vam to puta
moramo ponoviti? Već dvije proklete godine češki se signali
pojavljuju svuda gdje Pym kroči nogom i, dakako,
podudaraju se s njegovim kretanjem. To je radio-
namještaljka. Tako se radiom nekome podvaljuje. Moraš
biti uporan, ponavljati, i čekati da čovjek izgubi živce. Česi
nisu budale. Ali ponekad mislim da mi jesmo.
Jednako staloženo, Artelli se sa smiješkom okreće
Ledereru, kao da kaže: »Da vidimo hoćeš li ih ti
impresionirati.« Na što si Grant Lederer dopušta da se sjeti
ovdje potpuno nevažna prizora svoje žene Bee raspete nad
njim u svoj svojoj goloj ljepoti, kako ga ljubi kao svi anñeli
nebeski istodobno.

365
 — Sir Michael, morat ću početi od drugog kraja —
živahno kaže Lederer, izgovarajući pripremljeno otvaranje
ravno Brammelu. — Morat ću početi od Beča, negdje prije
deset dana, ako nemate ništa protiv, sir, i onda pratiti
povratnu liniju do Washingtona.
Nitko ne gleda prema njemu. Kad već moraš, počni
gdje hoćeš i kako hoćeš, govore mu time, samo da što prije
završiš.
U njemu je oživio neki drugi Lederer i on tu verziju
svoje osobe pozdravlja sa zadovoljstvom. Ja sam lovac na
glave što neprekidno putuje izmeñu Londona,
Washingtona i Beča, stalno na tragu Pymu. Ja sam onaj
Lederer koji, kako je to Bee otrovno izrazila kad smo bili na
sigurnoj udaljenosti od mikrofona, svake večeri liježe s
Pymom i budi se mokar u znoju od sumnje u sebe u
nemogućim jutarnjim satima, i budi opet ujutro kad je
Pym opet na svom mjestu izmeñu nas dvoje: »Doći ću ja
tebi glave, momče, sredit ću ja tebe.« Lederer koji je Pyma
u posljednjih dvanaest mjeseci — od časa kad mu je
njegovo ime žmirnulo s ekrana kompjutora — slijedio
najprije kao apstrakciju, a poslije kao luñaka iste sorte.
Koji je pozirao s njim u kojekakvim lažnim komitetima kao
njegov kolega koji ga iskreno cijeni i poštuje. Koji je
sudjelovao u veselim supijanim izletima s obitelji Pym u
bečkim šumama, i zatim jurio za radni stol i sa svježim se
zanosom bacao na zadatak da uništi ono u čemu je dotad
uživao. Ja sam taj Lederer koji se suviše lako veže za
nekoga i zatim kažnjava ono čime se tako čvrsto vezao;
Lederer koji je zahvalan za svaki slabašan osmijeh i
slučajan pogled odobravanja od velikog Wexlera, moga
gospodara, samo da bi ga čas kasnije izvrgnuo ruglu i
ludiranju, ponižavajući ga u mojoj usijanoj glavi,
kažnjavajući ga kao još jedno moje razočaranje.

366
 Nije važno što sam dvadeset godina mlañi od Pyma.
U Pymu prepoznajem ono što vidim u sebi: duh toliko
zastranio da, čak i dok s djecom igram Čovječe, ne ljuti se,
neprekidno oscilira izmeñu samoubojstva, silovanja i
umorstva. »On je kao ja, Kriste, kako to ne vidite?« —
povikao bi Lederer ovim uspavanim dvorjanima oko stola.
— »Ne kao vi. Kao ja. Mi smo psihopati, obojica.« Ali
Lederer naravno nije viknuo, ni to ni išta drugo. Ne, on
pametno i razumno govori o svom kompjutoru. I o čovjeku
koji se zove Petz, a poznat je i kao Hampel i kao Zaworski,
koji putuje gotovo jednako mnogo kao Lederer i točno
onoliko koliko i Pym, ali se mnogo više od nas dvojice trudi
da zamete svoje tragove.
Ali prvo, istim tim savršeno uravnoteženim i
hladnim glasom, Lederer opisuje situaciju kakva je bila u
kolovozu, kad su se obje strane složile — Lederer upućuje
pogled poštovanja svom junaku Brotherhoodu — da se
slučaj Pym zaključi i istražna komisija raspusti.
— Ali slučaj nije bio zaključen, zar ne? — kaže
Brotherhood, ovaj put se i ne potrudivši da nagovijesti
svoju upadicu. — I dalje ste stražarili oko kuće, a mirno
bih se okladio da ste postavili još koju promatračnicu.
Lederer pogledava Wexlera. Wexler se samo mršti,
pognuta lica, kao da kaže, mene u to ne miješaj. Ali
Lederer nema namjere da uzvrati udarac, i neotesano šuti
čekajući da to učini Wexler.
— Mi smo, Jack, bili odlučnog mišljenja da treba
iskoristiti postojeće izvore — nevoljko počinje Wexler. — Mi
smo se opredijelili za postupno smanjivanje... za
smirivanje koje bismo proveli u fazama i nedramatično.
U općoj tišini, Brammel se hrabro nasmije.
— Dakle, ipak ste nastavili nadzor? To mi hoćete
reći?

367
 — Samo u ograničenom smislu, sasvim ležerno,
minimalno na svim razinama, Bo.
— A ja sam mislio da smo se dogovorili da ćemo
istragu prekinuti svi odjednom, Harry. I mi smo se
pogodbe držali, to vam mogu reći.
— Agencija se opredijelila za to da poštuje duh te
pogodbe, Bo, ali u svjetlu toga što nam se činilo operativno
primjerenim, s obzirom na poznate činjenice i indicije.
— Hvala — kaže Mountjoy i baca olovku na stol kao
čovjek koji je odbio ponuñenu hranu.
Ali ovaj put i Wexler vraća udarac, a on je tome
vješt:
— Mislim, gospodine, daje riječ zahvale vrlo
umjesna ovdje — odvraća, i borbeno prijeñe stegnutom
šakom preko vrha nosa.
Slučaj Hansa Albrechta Petza, nastavlja Lederer,
postoji otprije šest mjeseci, a pojavio se u kontekstu koji
na prvi pogled nije ni na koji način bio vezan za slučaj
Pym. Petz je naprosto jedan od mnogih čeških novinar« koji
se pojavio na savjetovanju Istok-Zapad u Salzburgu, gdje
je bio primijećen od regrutne ekipe kao moguće novo lice.
Postariji čovjek, suzdržan ali inteligentan, vidi detalje iz
putnice. Lederer je pribilježio ime na popis mogućih i javio
u Langley da krenu s rutinskom provjerom. Iz Langleya su
javili »u kartoteci ništa protivno« ali i upozorio da je
neobično što čovjek Petzove dobi i profesije nije i dosad
privukao pažnju. Mjesec dana kasnije, Petz je iskrsnuo u
Linzu, navodno radi reportaže o poljoprivrednom sajmu.
Nije se vucarao po gradu s ostalim novinarima, nije se
pokušao nigdje ugurati, u paviljonima je bio rijetko viñan a
reportažu nije predao nikakvu. Kad je Lederer zatražio od
svojih čitača štampe da pročešljaju češke novine i potraže
sve stoje Petz objavio, njihov je maksimum bio dva ulomka
u listu »Socijalistički seljak«, potpisana inicijalima H. A. P,

368
a tekst je bio o ograničenjima zapadnjačkih teških
traktora. I onda, baš kad je Lederer već bio blizu tome da
ga jednostavno zaboravi, Langley se opet javio s
pouzdanom identifikacijom. Hans Albrecht Petz je osoba
identična stanovitom Alexanderu Hampelu, oficiru češke
obavještajne službe, koji je nedavno bio na savjetovanju
nesvrstanih novinara u Ateni. Petz-Hampelu ne pristupati
bez ovlaštenja. Potpunije informacije slijede.
Slušajući sama sebe kako izgovara to Atena,
Lederer je imao osjećaj daje pritisak zraka u prostoriji
iznenada pao.
— A kada to u Ateni? — nervozno zareza
Brotherhood. — Kako da uopće pratimo ove priče kad
nema nikakvih datuma?
Nigelu je, njegova frizurica iznenada postala silan
problem. Neprekidno zaglañuje i dotjeruje prosijede rožice
iznad uha svojim besprijekornim prstićima, a lice mu se
grči od napora.
Ovdje opet upada Wexler, i na Ledererovo veliko
zadovoljstvo, počeo se oslobañati one plahosti i pretjeranog
respekta.
— Konfederacija u Ateni održavala se od 15. do 18.
srpnja, Jack. Hampel je primijećen samo prvog dana.
Zadržao je sobu u hotelu tri dana, ali nije ondje nijednom
prespavao. Račun je platio gotovinom. Prema grčkoj
dokumentaciji, u Atenu je stigao 14. srpnja a iz zemlje nije
izašao nikada. Najvjerojatnije je izašao s nekom drugom
putnicom. Čini se da je odletio na Krf. Grčki popisi
avionskih putnika su kao i obično pravi kokošinjac, ali
reklo bi se daje odletio na Krf — ponovi. — Mi smo se tada
već prilično zainteresirali za tu osobu.
— Da ne trčimo malo pred rudo? — kaže Brammel,
čiji osjećaj za mjeru nikad nije istančaniji nego u trenutku
krize. — Do sto ñavola, Harry, nije li to ona ista stara igra?

369
Krivica se stvara podudarnostima. Ista stvar kao i ono s
radiom. Da mi hoćemo namjestiti nekome, odlučili bismo
se baš za tu igru. Izabrali bismo nekog starijeg člana
Firme, možda nekoga čiji je sjaj malo potamnio ali ništa
opasno po moral, slali ga van paralelno s kretanjem nekog
sirotana i čekali da druga strana skoči na udicu: Oho, pa
taj čovjek je špijun! I čekali da slučajno nastrada čisteći
pušku. Ništa lakše. No dobro. Hampel dakle prati Pyma
kamo god krene. Ali kakav dokaz imate da je Pym u toj igri
aktivan partner?
— U tom trenutku, sir, još nikakav — priznaje
Lederer lažno ponizno, uskočivši s odgovorom da ne bi
morao Wexler. — Meñutim, u tom času smo mi već uočili
retrospektivnu vezu izmeñu Pyma i Hansa Albrechta Petza.
U vrijeme salcburške konferencije, Pym i supruga su
takoñer bili u Salzburgu, na muzičkom festivalu. Petz je
odsjeo nekih dvjestotinjak metara od hotela gdje su bili
Pymovi.
— Opet ista priča — tvrdoglavo će Brammel. — Sve
je to namještaljka. Smrdi na kilometar. Nigel, što misliš?
— Zaista, prilično oskudno — kaže Nigel.
Opet taj pritisak u zraku. Možda mašine ubijaju
kisik kao što prigušuju svaki zvuk, misli Lederer.
— Ako nemate ništa protiv, možemo li čuti kojeg ste
datuma dobili obavještenje o Ateni? — pita Brotherhood
koji se još drži teme vremena i datuma.
— Prije deset dana, sir — kaže Lederer.
— Niste baš požurili da nam javite, zar ne? U bijesu
Wexler mnogo lakše nalazi riječi:
— E pa znaš, Jack, sasvim je razumljivo što nismo
žurili s tim da navalimo na vas s još jednom serijom pukih
kompjutorskih podudarnosti. — Pa se okrene Ledereru,
svom janjičaru. — Što još čekaš, kog vraga?

370
 Vratimo se deset dana unatrag. Lederer sjedi
zgrčen u prostoriji za komunikacije u bečkom uredu. Noć
je, i on je te večeri ljubazno morao otkloniti dva poziva na
koktel i jedan za večeru, ispričavajući se lakim napadom
gripe. Telefonirao je Bee, da bi čula koliko je uzbuñen i
zamalo potrčao k njoj da joj odmah sve ispriča, jer ionako
joj je uvijek ispripovijedao sve a ponekad, kad posao nije
išao ne znam kako sjajno, i više nego sve, da bi održao
lijepu sliku. Ali pametno odlučuje da ovo zadrži za sebe. I
premda šu mu prsti već ukočeni u člancima, od same
napetosti, on i dalje tipka. Najprije poziva svježe zapise o
Pymovim kretanjima, putovanjima u Beč i iz Beča, te
ustanovljuje, bez imalo iznenañenja, daje u Salzburgu i u
Linzu boravio točno istog onog dana kad i Petz, alias
Hampel.
— I u Linzu? — oštro ga prekida Brotherhood.
— Da, sir.
— Kamo ste ga vi, pretpostavljam, pratili, unatoč
našem dogovoru?
— Ne, sir, nismo pratili Magnusa u Linz. Moja je
supruga nazvala Mary Pym. Bee je tu informaciju izvukla u
toku sasvim nevinog razgovora, prijateljskog ženskog
ćaskanja o sasvim drugoj temi, gospodine Brotherhood.
— Možda uopće nije bio u Linzu. Možda je samo tu
priču prodao ženi.
Lederer se sav usplahirio priznajući daje to svakako
moguće i blago napominjući da to meñutim uopće nije
važno, sir, s obzirom na hitnu poruku iz Langleya iste te
večeri, koju sada glasno čita okupljenim vrhunskim
umovima anglo-američke obavještajne prakse:
— Informacija je stigla na moj stol pet minuta
nakon otkrića veze u Linzu, sir. Citiram: »Petz-Hampel je
takoñer osoba identična stanovitom Jerzyu Zaworskom,
roñenom u Carlsbadu 1925, zapadnonjemačkom novinaru

371
češkog porijekla, koji je devet puta legalno ušao u
Sjedinjene Države u razdoblju 1981. i 1982. godine.«
— Savršeno — prigušeno komentira Brammel.
— Datumi roñenja su, dakako, u ovakvim
slučajevima, približni — neustrašivo nastavlja Lederer. —
Prema našim iskustvima, postoji tendencija da se u lažnoj
putnici pridoda godina do dvije života.
Informacija tek stoje stigla na njegov stol,
pripovijeda Lederer, i on već utipkava datume kretanja
Herr Zaworskog u Americi. I tu se, priča Lederer, premda
mnogo jednostavnijim rječnikom, jednim pritiskom na
tipku sve poklopilo, kontinenti se približili, tri novinara u
dobi na izmaku pedesetih godina postali su jedna osoba;
češki špijun neutvrñene životne dobi, a Grant Lederer Ilije,
zahvaljujući besprijekornoj zvučnoj izolaciji prostorije za
telekomunikacije mogao kliknuti »Haleluja« i »Bee, volim
te!«
— U svakom američkom gradu koji je Petz-Hampel-
Zaworski posjetio 1981. i 1982. boravio je Pym istih
datuma — intonira optužbu Lederer. — Na te je dane
spomenuta tajna transmisija signala s krova češke
ambasade bivala prekinuta, iz razloga, kako mi to
procjenjujemo, stoje u to vrijeme dolazilo do osobnog
susreta terenskog agenta i njegova kontrolora koji ga je
došao obići. Stoga su u tim razdobljima i poruke unutar
radioprograma bile nepotrebne.
— Prekrasno — kaže Brammel. — Rado bih vidio
tog češkog obavještajca koji je smislio cijelu ovu igru, ja
bih mu dodijelio svog osobnog Oskara istog časa.
Pažljivo i diskretno, Mick Carver na stol nježno
polaže kovčežić iz kojega vadi snop fascikala.
— Ovo je profil kojim zasad barata Langley o
dotičnom Petz-Hampel-Zaworskom, navodnom Pymovu
kontroloru — objašnjava strpljivo, poput trgovca koji će

372
sve učiniti da dokaže prednosti nove tehnologije nekome
tko je starom sasvim zadovoljan. — U najskorije vrijeme
očekujemo nove pojedinosti, možda čak večeras. Bo, kad
će se Magnus vratiti u Beč, ako nam to možete reći?
Brammel je, poput svih ostalih, zadubljen u svoju
mapu, dakle posve je prirodno što ne može odgovoriti istog
časa.
— Vjerojatno kad mu mi kažemo da se vrati — kaže
napokon nehajno okrećući na sljedeću stranicu. — Prije
neće, to je sigurno. Kao što ste sami rekli, smrt njegova
oca došla nam je u pravi čas. Kako sam čuo, iza čovjeka je
ostao kaos. Magnus će imati mnogo posla.
— Gdje je on sada? — pita Wexler. Brammel
pogleda na sat.
— Negdje na večeri, rekao bih. I nama je polako
vrijeme, zar ne?
— Gdje stanuje? — ne predaje se Wexler. Brammel
se nasmiješi.
— Harry, niste valjda mislili da ću vam to reći. U
vlastitoj zemlji mi imamo i neka prava, znate, a vaši dečki
su dosad već više puta bili i malo prerevni.
Ali Wexleru je upornost jača strana.
— Posljednje što smo o njemu čuli jest da se na
londonskom aerodromu prijavio za let u Beč. Prema našim
informacijama, on je svoje pravne obaveze u Londonu
uredio i spremao se za povratak. I što se onda dogodilo?
Nigel je sklopio ruke. Polaže ih, stisnutih šaka, na
stol da pokaže daje preuzeo riječ i da će svoje reći, i da
uopće više nije važno je li velik ili malen.
— Niste ga valjda i ovdje pratili? To bi zaista
prevršilo svaku mjeru.
Wexler se samo počeše po bradi. Izraz pokajnički ali
i zadovoljan što nije poražen. Okreće se opet Brammelu.

373
 — Bo, mi to ne možemo ispustiti iz ruku. Ako je sve
ovo djelo Ceha, to je najluña, najsavršenija varka za koju
sam ikad čuo.
— Pymje savršen obavještajac — uzvraća Brammel.
— On je Česima već trideset godina trn u oku. I vrijedan je
svakog truda.
— Bo, vi morate pozvati Pyma i morate ga ispitati,
da bi nam svima bilo jasno. Ako to ne učinite, mi ćemo ovu
stvar navlačiti i razvlačiti dok svi skupa za ovim stolom ne
posijedimo od muke a neki već budu i pokojni. Taj se
čovjek poigrava i našim tajnama, ne samo vašima. I mi
smo spremili cijeli niz vrlo oštrih pitanja za njega i vrsnu
ekipu ljudi obučenih da ta pitanja znalački postave.
— Harry, dajem vam riječ, kad situacija bude zrela,
i vama i vašim ljudima bit će na raspolaganju koliko god
budete htjeli.
— Možda je taj trenutak već došao — kaže Wexler,
isturivši bradu. — Možda bismo i mi trebali biti tu kad
propjeva. Željezo se kuje dok je vruće.
— A možda biste mogli imati povjerenja u našu
procjenu da biste s time trebali pričekati — slatkasto
preuzima Nigel i upućuje Wexleru vrlo umirujući pogled
iznad svojih naočala za čitanje.
U meñuvremenu, Lederer se bori s vrlo neobičnim
impulsom. Osjeća kako ga obuzima i kako mu se ne može
oduprijeti, kao da je posrijedi nagon za povraćanjem. U
svojem stalno obnavljajućem krugu kompromisa i
dvostrukosti, on osjeća potrebu da eksternalizira svoju
tajnu vezu s Magnusom. Da potvrdi svoj monopol na
razumijevanje tog čovjeka i podvuče osobnu prirodu ovog
svog trijumfa. Da ostane u središtu, a ne da ga opet
izguraju na stražnje klupe, odakle se jedva probio
naprijed.

374
 — Sir, vi ste spomenuli Pymova oca — izleti mu
napokon, a obratio se direktno Brammelu. — Sir, ja o tom
njegovu ocu dosta znam. I ja imam oca koji mu je na
stanovit način sličan, razlika je samo u stupnju. Moj je
otac sitan advokat i prevarant, poštenje mu baš nije
najjača strana. Ne, daje pošten čovjek, zaista se ne bi
moglo reći. Ali Pymov otac, on je bio totalni lopov. Teški
prevarant. Naši su psihijatri sastavili zaista nezgodan
profil te osobe. Je li vam poznato daje Richard T. Pym, dok
je bio u New Yorku, poslovao ne jednom nego cijelim
carstvom lažnih tvrtki? Da je posuñivao novac od ljudi za
koje to nikad ne biste povjerovali, zaista velikih ljudi?
Mislim, uglednika. U svemu tome postoji jedna konstanta
kontrolirane nestabilnosti. Mi o tome imamo izvještaj. —
Pretjerao je, ali nije se mogao zaustaviti. — Mislim, Isuse
Bože, je li vama poznato daje Magnus na nevjerojatan
način pokušao pristupiti mojoj roñenoj ženi? Ja mu to ne
mogu zamjeriti. Ona je lijepa žena. Ali hoću reći, tom
čovjeku doista svašta može pasti na pamet. Na svašta će
se polakomiti. Ta njegova engleska hladnokrvnost čista je
laž.
Nije ovo prvi put daje Lederer javno počinio
samoubojstvo. Nitko ga ne čuje, nitko ne uzvikuje: »Zaista?
Ta što ne kažete?« A kad se napokon javio Brammel, glas
mu je hladan kao stoje milostinja siromahu, i kao svaka
milostinja stiže prekasno.
— No da, ja nisam nikad ni mislio nešto drugo nego
da su svi poslovni ljudi prevaranti, a ti, Harry? Siguran
sam da svi dijelimo to uvjerenje. — Pogledava sve za
stolom, sve osim Lederera, i opisuje krug do Wexlera. —
Harry, da vi i ja ostanemo još jedan sat i zajedno
pogledamo što ćemo, može? Ako nas očekuje malo
agresivnija istraga, uvjeren sam da bismo unaprijed mogli
dogovoriti neka opća polazišta. Nigel, ti bi mogao ostati da

375
paziš na fair-play. A što se ostalih tiče — pogled mu se
zaustavlja na Brotherhoodu, poklanja mu posebno
povjerljiv osmijeh. — No, preostaje nam samo da kažemo:
vidjet ćemo se još. Odlazit ćete po dvojica, je li tako, kad
završimo s čitanjem? Nipošto svi odjednom, to bi moglo
ustrašiti domoroce. Hvala vam.
Brammel odlazi, Wexler ga hrabro slijedi, kao
čovjek koji je rekao stoje imao i baš ga briga tko će to sve
čuti. Nigel je pričekao dok svi nisu izašli a zatim, manirom
preuzetnog pogrebnika, žuri oko stola i bratski obgrljuje
Brotherhoodova ramena. — Jack — šapće — dobar plan,
odlična provedba. Zaista smo ih zauzdali. Još samo jednu
riječ nasamo, podalje od mikrofona, može?

***

Bilo je rano poslijepodne. Sigurna kuća koju su

odabrali za sastanak bila je vila pseudo-regentskog stila s
rešetkom na prozorima, kakve se viñaju na draguljarskim
izlozima. Nad pošljunčanim prilazom kući povijala se
magla; Lederer je vrebao ispred ulaza poput ubojice,
čekajući da Brotherhoodova golema sjena ispuni
osvijetljeni trijem. Mountjoy i Dorney proñoše pokraj njega
bez riječi. Carver, koji je prošao u pratnji Artellia i
famoznog kovčežića, bio je mnogo izravniji.
— Lederer, ja sam primoran da ovdje živim. Nadam
se da će ovaj put ispasti nešto od ovoga, a ako ne, da će te
poslati nekamo u vražju mater.
Gade, odgovori mu u sebi Lederer.
Napokon se pojavio i Brotherhood, došaptavajući se
s Nigelom. Lederer ih je promatrao ljubomorno. Nigel se
zatim okrene i vrati u kuću. Brotherhood krene naprijed.
— Gospodine Brotherhood? Sir? Jack? To sam ja.
Lederer.

376
 Brotherhood se polako zaustavljao. Bio je u svom
uobičajenom tamnom ogrtaču za kišu sa šalom oko vratari
zapalio je jednu od onih svojih žutih cigareta.
— Sto hoćete?
— Jack. Želim vam reći, što god se dogodilo, što
god da je učinio ili nije učinio, žao mi je što je posrijedi on i
žao mi je što ste posrijedi vi.
— Vjerojatno ionako nije učinio ništa. Koliko ga ja
poznajem, vjerojatno je regrutirao nekog s druge strane a
da nikome ništa nije rekao. Ja mislim da bi priča trebala
glasiti točno obrnuto.
— I on bi to učinio? Magnus bi to učinio? Sam
odigrao cijelu partiju i nikome ni riječi? Isuse, to je bomba!
Da meni tako nešto padne na pamet, ovi u Langleyu bi me
oderali kao mačku.
Nepozvan, nastavio je hodati uz Brotherhooda. Na
ulazu u dvorište stajao je policajac. Prošli su pokraj
kasarni kraljevske konjičke artiljerije. S vježbališta se čulo
kloparanje konjskih kopita, ali konji se od magle nisu
vidjeli. Brotherhood je koračao brzo. Lederer je imao
poteškoća da održi korak.
— Zaista mi nije lako, Jack — prizna Lederer. —
Kao da nitko ne razumije kako je bilo meni, kako je to kad
to moraš učiniti prijatelju. I ne samo zbog Magnusa. Tu su
Bee i Mary, i djeca, i sve to. Becky i Tom su već pravi
dečko i cura. Svi smo zbog ovoga morali dobro promisliti i
o sebi i o svemu. Ima jedna birtija ovdje. Mogu li vas
pozvati na piće?
— Žao mi je, moram se sastati s jednim čovjekom
radi psa.
— Mogu li vas onda nekamo odbaciti? Tu iza ugla
mi je auto sa šoferom.
— Radije ću pješke, ako nemate ništa protiv.

377
 — Magnus mi je puno pričao o vama, Jack.
Vjerojatno je time prekršio razna pravila, ali takvo je naše
prijateljstvo. Dijelili smo sve, zaista. To je bilo jedno veliko,
silno prijateljstvo. I to je ono najluñe u svemu ovom. Sto je
posrijedi bio baš onako, veliki, važan odnos. I ja u to
vjerujem. Vjerujem u anglosaksonsko savezništvo,
atlantski pakt, cijelu tu priču. Sjećate se kako ste vi i
Magnus provalili u onu kuću u Varšavi?
— Na žalost, ne sjećam se.
— Ma dajte, Jack. Sve znam. Kako ste ga spustili
kroz otvor na krovu. Kao u Bibliji. A na stepenicama pred
kućom ostavili ste hrpu lažnih poljskih policajaca u
slučaju da se žrtva nenadano vrati kući. On je govorio da
ste mu vi kao otac. Znate kako vas je jednom opisao?
»Grant, znaš što — kaže on meni. Jack je jedini veliki
šampion u toj igri koja je jedina velika igra.« Razumijete li
kako mi je? Znate što ja mislim? Ja mislim, da je ikad
ispalo nešto od tog pisanja, s Magnusom bi danas bilo sve
u redu. U njemu se jednostavno nakupilo previše stvari. I
mora nekako izaći van. — Malo je užurbano disao izmeñu
riječi, ali uporno je nastavljao; naprosto to mora raščistiti s
Brotherhoodom. — Znate, gospodine, u posljednje vrijeme
sam baš mnogo čitao o kreativnosti zločinačkog uma.
— A sad je on i zločinac?
— Molim vas. Da vam ponovim što sam pročitao. —
Stigli su do raskršća i čekali da se upali zeleno. — »Kakva
je moralna razlika izmeñu totalno anarhičnog kriminaliteta
umjetnika, koja endemski postoji u svim sjajnim
kreativnim osobama, i umjetnosti kriminala?«
— Nažalost, ne bih znao reći. Previše učenih riječi.
Zao mije.
— K vragu, Jack, mislio je reći da smo i mi lopovi,
samo imamo dozvolu da se tim zanatom bavimo. To sam
vam htio reći. A što je naš zanat? Hoćete da vam kažem što

378
je naš zanat? Da sve što je pogano u našem karakteru
stavimo u službu države. Mislim, zašto da ja sad
promijenim mišljenje o Magnusu samo zato što su mu se
stvari malo pobrkale u glavi? Ne mogu ja to. Magnus je isti
onaj čovjek s kojim sam proveo tako divne trenutke. I ja
sam isti taj čovjek koji je proveo divne trenutke s
Magnusom. Ništa se nije izmijenilo, samo se dogodilo da
smo se našli na suprotnim stranama mreže. Znate da smo
jednom razgovarali i o bijegu? Kamo bismo se sklonili ako
nam ikada doñe do grla? Ako moramo ostaviti i ženu i
djecu i posao, i naprosto ispariti? Eto, tako smo bliski bili,
Jack. Doslovno smo zajedno smišljali i ono o čemu se
pomisliti ne smije. Stvarno. Bili smo nevjerojatno bliski.
Hodali su duž St. John's Wood High Streeta, prema
Regent's Parku. Brotherhoodov se korak ubrzao.
— I što je on rekao, kamo bi on? — naglo upita
Brotherhood. — Natrag u Washington? U Moskvu?
— Kući. Rekao je da oduvijek za njega postoji samo
jedno jedino mjesto na svijetu. Dom. Mislim, to vam je
dokaz. Taj čovjek voli svoju domovinu, gospodine
Brotherhood. Magnus nije odmetnik.
— Nisam znao da ima neki dom — reče
Brotherhood. — Cijelo djetinjstvo se seljakao, tako je
uvijek govorio.
— Njegov dom, to je jedan gradić uz more u
Walesu. Gradić s ružnom viktorijanskom crkvom. I vrlo
strogom gazdaricom koja u deset zaključava. I jednom,
uskoro, Magnus će se zaključati u sobu na katu i pisati i
pisati dok ne ispiše svih dvanaest svezaka Pymova
pandana Proustu.
Brotherhood možda uopće nije ni čuo. Koračao je
još brže.

379
 — Njegov dom, to je rekonstruirano djetinjstvo,
gospodine Brotherhood. Ako je bijeg ponovno nalaženje
sebe, zahtijeva i ponovno roñenje.
— Tu glupost ste vi smislili, ili on?
— I on i ja zajedno. Razgovarali smo o tome, i o
mnogim, mnogim drugim stvarima. Znate zašto se toliko
mnogo prebjega vraća? I s tim smo raščistili. To je uvijek
vraćanje u maternicu pa onda opet van. Jeste li možda
primijetili kod tih prebjega, jer svoj toj bandi luñaka jedna
je stvar zajednička, a ta jedna zajednička osobina jest da
su svi oni nezreli. Oprostite na izrazu, ali oni zapravo žele
doslovno jebati vlastitu mater.
— Taj gradić uz more, ima li neko ime?
— Molim?
— Taj njegov velški raj. Kako se zove?
— To mi nikad nije rekao. Samo da je blizu zamka
gdje je odrastao uz majku, u predjelu gdje su samo velika
dobra, gdje su on i njegova majka odlazili u lov, i na
božične plesove gdje se svi ponašaju demokratično i
normalno se druže sa slugama.
— Jeste li u praksi ikad naišli na Čehe koji bi se
koristili starim izdanjima novina? — upita Brotherhood.
Zbunjen načas promjenom kursa, Lederer je morao
zastati i razmisliti.
— Moj kolega ima takav slučaj — reče Brotherhood.
— Pa me to pitao. Ima tog nekog češkog agenta koji uvijek
nešto traži po novinama od prošlog tjedna prije nego izañe
van. Sto će mu to?
— Sad ću vam reći što će mu to. To je standardna
praksa — odgovorio je Lederer, pribirući se. — Stara stvar,
standardno pouzdana. I mi smo imali takvog agenta,
dvostrukog. Česi su ga danima učili kako da umota
razvijeni film u novine. Noću ga vodili po ulicama, tjerali

380
da nañe pogodan mračni kut. Jadniku su zamalo prsti
otpali od hladnoće. Bilo je dvadeset ispod nule.
— Stare brojeve novina, rekao sam — reče
Brotherhood.
— Da, jasno. Postoje dva načina. Ili prema danu u
mjesecu, ili prema danu u tjednu. Dan u mjesecu, to je
prava muka: treba nabubati napamet trideset i jednu
standardnu poruku. Ako je osamnaesti u mjesecu, to znači
»Čekaj me iza toalete za gospodu u Brnu u devet i trideset i
pazi da ne zakasniš.« Ako je datum šesti, to znači: »Sto je,
dovraga, s mojom mjesečnom doznakom?« — tu se
zahihotao, ostao bez daha, ali Brotherhood nije prihvatio
smijeh. — Isto se postupa i po sistemu dana u tjednu,
samo u skraćenoj verziji.
— Hvala, reću ću mu — reče Brotherhood, i tek je
tu napokon stao.
— Sir, ne znam što bi mi bila veća čast nego da
večeras večerate sa mnom — naglo reče Lederer, očajan i
spreman da na svaki način izbori Brotherhoodov oproštaj.
— Mojim je otkrićima na jednog od vaših ljudi bačena
ljaga, ali vi shvaćate da mi je to bila dužnost.
Kad bih znao kako da odijelim službeno od
privatnoga, bio bih sretan čovjek. Jack?
Taksi je već usporavao pred njima.
— Stoje?
— Biste li mogli poručiti nešto Magnusu u moje
ime, samo da mu prénesete jednu prijateljsku poruku?
— Kakvu?
— Recite mu, kad sve ovo završi... bilo gdje, i bilo
kada ako se opet sretnemo... u meni će i dalje imati
prijatelja.
Kimnuvši, Brotherhood uskoči u taksi i auto krene
prije nego stoje Lederer čuo odredište.

381
 Sljedeći Ledererov korak morao bi ostati zapisan u
povijesti — ako ne u široj povijesti ovog slučaja, onda
barem u njegovoj osobnoj povijesti, historijatu brojnih
njegovih ogorčenja zbog toga što sve vidi savršenije i
jasnije od drugih a opet svaki put doživi da ga odbace kao
zlogukog proroka koji nikome ne treba. Lederer se probio
do govornice s namjerom da nazove Carvera, i ustanovio
da u džepu nema engleskog sitniša. Morao se odvesti do
»Mulberv Armsa«, progurati do šanka i naručiti pivo do
kojeg mu uopće nije bilo da bi se domogao nešto sitniša.
Zatim se vratio do govornice, ustanovio da ne radi, i
potrčao cestom tražeći svog službenog vozača koji je,
vidjevši da Lederer odlazi pješice s Brotherhoodom
zaključio da mu njegove usluge više neće biti potrebne, te
se vratio u Battersea, gdje je živio s prijateljem. Bilo je
devet kad je napokon našao Carvera u američkoj
ambasadi, gdje je upravo sastavljao telegrafski izvještaj o
dogañajima toga dana.
— Lažu! — po vi kao je Lederer.
— Tko laže?
— Ti jebeni Englezi! Pym je pobjegao. Pojma
nemaju gdje je. Zamolio sam Brotherhooda da mu preda
jednu osobnu poruku, a on je samo nešto prtljao da mi ne
bi morao priznati. Pym je ispario na londonskom
aerodromu i oni ga sad traže isto kao i mi. Oni češki
signali preko radija nisu varka. Englezi ga traže, mi ga
tražimo. I Česi su se dali u potragu. Slušaj me!
Carver je već i do tada slušao. Pa je slušao i dalje.
Ponovio je s Ledererom tok razgovora s Brotherhoodom i
zaključio daje cijeli taj razgovor bio teška pogreška i daje
Lederer prekoračio svoja ovlaštenja. Nije mu to i rekao ali
registrirao jest, te je kasnije te večeri poslao još jedan
telegram kadrovskom odjelu Agencije i zatražio da bilješku
ulože u Ledererov dosje. Morao je priznati da je moguće da

382
je Lederer doista nabasao na istinu, premda na način koji
je apsolutno pogrešan, te je i to registrirao. Tako se na
jednostavan način istovremeno i ogradio i dobro udesio
mrskog nametljivca. Nije loše ispalo.
Britanci ne igraju pošteno — odao je tajnu nekim
ljudima na vrhu s kojima je bio blizak. — Morat ću dobro
pripaziti.

***

Kabinet direktora škole mirisao je na boce sa

smrtonosnom tekućinom. Gospodin Caird, premda
protivnik nasilja, strastveno je skupljao leptire. Naš
utemeljitelj G. F. Grible mrgodno je s portreta gledao na
naslonjače od raspucane kože. U jednome je sjedio Tom.
Brotherhood je sjedio njemu nasuprot. Tom je gledao
fotografiju Petza-Hampela — Zaworskog, iz dosjea
sastavljenog u Langleyu. Brotherhood je gledao Toma.
Gospodin Caird se još ranije rukovao s Brotherhoodom i
ostavio ih nasamo.
— Je li to onaj stoje šetao s tvojim tatom oko
igrališta za kriket na Krfu? — upita Brotherhood
gledajućiga.
— Jest, sir.
— Znači nisi mnogo promašio u opisu.
— Nisam, sir.
— Mislio sam da će ti biti drago.
— I jest.
— Na fotografiji ne šepa, prema tome ne djeluje
nekako »klampavo«. Je li stiglo kakvo pismo od tate? Je li
zvao?
— Nije, sir.
— A ti, jesi li pisao njemu?
— Nisam znao kamo da pismo pošaljem.

383
 — Možeš ga predati meni.
Tom je podvukao ruku pod pulover i izvukao
zalijepljenu omotnicu na kojoj nije bilo ni imena ni adrese.
Brotherhood preuzme pismo, a i fotografiju.
— Onaj se inspektor nije vraćao da te gnjavi, je li?
— Nije, sir.
— Je li bio tko drugi?
— Pa i ne.
— Kakav je to odgovor?
— Čudno mi je što ste i vi večeras došli.
— Zašto?
— Moram se spremiti za matematiku — reče Tom.
— A to mi je najgore.
— Znači, jedva čekaš da se vratiš poslu. — Izvadio
je izgužvano Pvmovo pismo iz džepa i predao ga Tomu,
pruživši ruku iznad dubokog ponora. — Mislio sam da bi i
ovo rado zadržao. Lijepo je to pismo. Treba da se ponosiš
ocem.
— Hvala.
— U pismu tvoj tata spominje nekog strica Syda.
Tko je to? »Ako te ikad iznevjeri sreća« piše tvoj tata »ili ti
zatreba topli obrok i malo smijeha, ili udobna postelja za
jednu noć, ne zaboravi na svog strica Syda.« Ima li taj
njegov stric Syd i neko normalno ime?
— Syd Lemon, sir.
— A gdje živi?
— U Surbitonu, sir. Pokraj željezničke pruge.
— Stariji čovjek, je li? Ili mlañi?
— On se brinuo za tatu kad je bio mali. Bio je
prijatelj mojeg djeda. Imao je i ženu Meg, ali ona je umrla.
Obojica ustadoše.
— S tatom je i dalje sve u redu? — reče Tom.
Brotherhoodu se ukrutiše ramena.

384
 — Ti ima da poñeš svojoj majci, čuješ li me? Samo
svojoj majci ili meni. I nikome drugome. Mislim, ako ti se
ikad što dogodi. — Iz džepića na kaputu izvukao je neku
staru kutijicu presvučenu kožom. — Donio sam ti nešto.
Tom otvori kutiju. Unutra je bila medalja s vrpcom
— tamnocrvenom, s uskim tamnomodrim prugama
s obje strane.
— Za što ste dobili ovo odlikovanje? — upita Tom.
— Jer se ničeg nisam bojao ni u mrklom mraku. —
Negdje se oglasi zvono. — Sad idi i dovrši posao — reče
Brotherhood.

***

Noć je bila odvratna. Naleti kiše slijevali su se niz

prednja stakla i Brotherhood se oprezno kretao uskom
cestom. Auto koji je vozio bio je frizirani Ford iz voznog
prrka Firme; dosta je da samo malo prenaglo nagazi gas i
auto će odletjeti u obodnu živicu. Magnus Pym, mislio je
Brotherhood, izdajica i češki špijun. Ako znam ja, zašto ne
bi znali i oni? Koliko im puta, kojim sve riječima treba
ponoviti istinu da bi napokon nešto i poduzeli? Iz kiše je
naglo izronila neka gostionica. Skrenuo je u dvorište,
parkirao i popio viski prije no što je pošao do telefona.
Samo me ti nazovi na privatan broj, stari, srdačno je
napomenuo Nigel.
— Čovjek na fotografiji je naš prijatelj s Krfa. U to
nema sumnje — obavijestio ga je Brotherhood.
— Siguran si?
— Siguran sam. I dečko je siguran. A ja sam
siguran da je on siguran. Kad ćeš napokon izdati nalog za
evakuaciju?

385
 Prigušen pljesak kad je Nigel zaklonio slušalicu
dlanom. Samo mikrofon, naravno. Gornji je kraj,
vjerojatno, ostavio otvorenim.
— Želim da se svi terenci sklone, Nigel. Izvuci ih.
Reci Bou da je vrijeme da digne glavu iz pijeska i izda
potrebne naloge.
Duga šutnja.
— Startamo u 05 sati ujutro — javi se Nigel. Sad se
vrati u London i malo odspavaj. — Spustio je slušalicu.
London je bio prema istoku. Brotherhood je krenuo
prema jugu, prateći putokaze za Reading. U svakoj
operaciji postoji jedna crta kao granica. Iznad crte je ono
dopušteno, ono što moraš. Ali tek kad kreneš ispod crte,
znaš da ćeš posao obaviti.
Na pismu koje je dobio Tom bio je poštanski žig
Readinga, ponavljao je u sebi. Otposlano u ponedjeljak
navečer ili u utorak rano ujutro.
Nazvao me u ponedjeljak navečer, rekla je Kate.
Nazvao me u ponedjeljak navečer, rekla je Belinda.
Stanica Reading je bila duga niska zgrada od
crvene cigle, poput konjušnice, u dnu ružnog, napirlitanog
trga. Na plakatu u staklenom ormariću bio je izvješen
raspored polazaka autobusa za Heathrow i dolazaka iz tog
smjera. Točno tako, mislio je, to si ti učinio. I ja bih na
tvom mjestu. Na Heathrowu si izveo svoju malu varku
raspitujući se o avionima za Škotsku, a onda uskočio u
autobus za Reading, i zatim jednim dugim kružnim
pogledom opisao cijeli trg dok ti se pogled nije zaustavio na
kiosku gdje se prodaju karte. Polako je prišao kiosku.
Prodavač je u zapučku nosio malen kotač od metala.
Brotherhood položi novčanicu od pet funti na okretnu
posudu.
— Molim vas ako imate sitno, za telefon.

386
 — Zao mi je, drugar. Ne može — odgovori prodavač
i nastavi čitati novine.
— A u ponedjeljak navečer je moglo, je li? — Na to
se glava naglo podiže.
Brotherhoodova je službena propusnica bila zelena,
s crvenom crtom dijagonalno preko fotografije. Na poleñini
je upozorenje nalazniku da nañenu propusnicu preda u
Ministarstvo obrane. Prodavač je pogledao jednu pa drugu
stranu i onda je vratio.
— Takvu još nisam vidio — reče.
— Visok čovjek — reče Brotherhood. — Nosio je crn
kovčežić za spise. Vjerojatno i crnu kravatu. Prijazan
nastup, ugodan sugovornik. Tražio je sitniš za više
telefonskih razgovora. Sjećate se?
Prodavač nestane i umjesto njega se začas pojavi
zdepast Indijac umornih, vizionarskih očiju.
— Vi ste bili u smjeni u ponedjeljak navečer? —
upita Brotherhood.
— Da, sir, ja sam čovjek koji je ovdje radio u
ponedjeljak navečer — odgovorio je teško i polako, kao da
želi naglasiti kako on nije više taj isti čovjek.
— Jedan vrlo uglañen gospodin s crnom kravatom.
— Znam, znam. Kolega me upoznao sa svim
detaljima.
— Koliko ste mu sitniša dali?
— Točno pet funti. Koliko je tražio, toliko je i dobio.
— U kakvim apoenima?
— Isključivo po pedeset penija. Nije namjeravao
telefonirati u grad, samo van. Ja sam ga o tome pitao i
njegovi su odgovori bili sasvim konzistentni. Mislim, što je
tu strašno? Sto tu može biti tako opako?
— Kako vam je platio?
— Koliko se sjećam, dao mi je novčanicu od deset
funti. Ne mogu biti savršeno siguran, ali moje mi

387
nesavršeno sjećanje kaže daje tako bilo: daje iz novčanika
izvadio novčanicu od deset funti, i to popratio riječima
»Izvolite «.
— Je li od tih deset funti platio i za kartu?
— Tu nema ničeg problematičnog. Cijena
željezničke karte za drugi razred do Londona iznosi točno
četiri funte i trideset penija. Dao sam mu deset novčića od
pedeset penija a ostalo u sitnijem novcu. No, imate li
možda još koje pitanje? Iskreno se nadam da nemate.
Policija, ah, policija, policija. Kažu da će ti postaviti jedno
pitanje, a navale bar sa stotinu.
— Je li to ovaj čovjek? — reče Brotherhood. U ruci
mu je bila vjenčana fotografija Pyma i Mary.
— Pa to ste vi. Tu u pozadini. Rekao bih da ste bili
kum. To je posve sigurno, da je ovo službena istraga?
Fotografija je, priznat ćete, u ovim okolnostima malo
čudna.
— Je li to ovaj čovjek ili nije?
— No, pa recimo da neću kazati da nije.
Pym bi ga savršeno skinuo, mislio je Brotherhood.
Skinuo bi taj način govora do posljednjeg detalja. Stajao je
uz brklju na ulazu u peron i proučavao raspored odlazaka
sa stanice Reading nakon jedanaest navečer, radnog dana.
Mogao si otići bilo kamo, samo u London sigurno nisi
otišao, jer za London si kupio kartu. Imao si vremena.
Vremena za svoje cendravo pismo Tomu. Tvoj je avion
uzletio s Heathrowa u osam i četrdeset, samo ti u njemu
nisi bio. Najkasnije dakle do osam ti si već odlučio na koju
ćeš stranu. Negdje oko osam i petnaest, prema svjedočenju
šalterskog službenika na aerodromu, još si izvodio svoju
malu predstavu oko aviona za Škotsku. Nakon toga si
potrčao na autobus za Reading, spustio obod šešira i
oprostio se s aerodromom brzo i neupadljivo, kako to samo
ti znaš.

388
 Brotherhood se vrati pred vozni red autobusa. Ima
vremena, podsjeti se. Recimo da si uhvatio onaj što s
Heathrowa polazi u osam i trideset. Izmeñu devet i
petnaest i deset i pol, barem desetak vlakova stiže i odlazi
sa stanice Reading, ali ti nisi bio ni u jednom od njih. Ti si
pisao Tomu. Odakle? Vratio se na trg. U onoj krčmi s
neonskim osvjetljenjem. U zalogajnici s ribicama i
krumpirićima. U kafeteriji koja radi cijelu noć i u kojoj se
okupljaju prostitutke. Negdje na ovom prljavom trgu ti si
sjeo i ispisivao Tomu upute o tome kako da postupi kad
doñe smak svijeta.
Telefonska govornica je bila na ulazu u stanicu,
pod jarkim svjetlom, koje bi valjda trebalo zastrašiti
moguće vandale. Pod je bio prepun smrskana stakla i
papirnatih čašica. Odvratna siva boja gotovo se nije vidjela
pod grafitima i raznim ljubavnim obećanjima. Ali uprkos
svemu, bio je to dobar telefon. Možeš se ovdje u miru
opraštati, cijeli ti je trg na oku. U obližnji zid bio je
ugrañen poštanski sandučić. Ovdje si dakle ubacio pismo
u kojem je pisalo: što god da se dogodi, znaj, ja te volim.
Nakon čega si otputovao u Wales. Ili u Škotsku. Ili si
skočio malo do Norveške, da izbliza pratiš seobe sobova. Ili
si se prokrijumčario do Kanade, odlučan da živiš u divljini,
od konzervirane hrane. Ili si učinio nešto što je i sve to
istovremeno i nije ništa od toga, u nekoj sobi na katu, s
pogledom na crkvu i more.
Brotherhood je stigao u svoj stan na Shepherd
Marketu, ali posao još nije bio završen. Službeni kontakt
Firme u policiji bio je detektiv nadglednik Bellows u
Scotland Yardu. Brotherhood okrene njegov kućni broj.
— Imate li mi što reći o onom uglañenom
gospodinu kojeg sam vam jutros spominjao? — upita i na
svoje olakšanje zaključi da u Bellowovu glasu, dok mu je

389
iščitavao pojedinosti, nema nimalo rezerve. Brotherhood je
sve zapisivao.
— Možete li mi sutra pomoći s još jednim?
— Sa zadovoljstvom.
— Prezime mu je Lemon. Ime Syd ili Sydney. Stariji
čovjek, udovac, živi u Surbitonu, blizu željezničke pruge-
Nevoljko, Brotherhood je naposljetku telefonirao u
Head Office i upitao za Nigela iz Sekretarijata. Pomalo
kasno, i pred prijetnjom instinkta mnogo nižeg reda,
shvatio je da mora stati uz ostale. Kao stoje stao uz njih
ovog poslijepodneva kad se prijekorno oborio na
Amerikance. Kao što se uvijek na kraju priklonio, ne zato
što je rob druženja nego zato što vjeruje da zajednička
borba ima smisla, i iznad svega i bez obzira na sve, vjeruje
u zajedništvo. Slušao je obilje atmosferskih zvukova dok
su tražili Nigela. Prešli su odmah na šifriranu liniju .v
— Stoje? — grubo je upitao Nigel.
— Ona knjiga o kojoj je govorio Artelli. Analogan
tekst, tako je to nazvao.
— Dakle to je već bilo zaista komično. Bo ima
namjeru o tome razgovarati na najvišem nivou.
— Reci im da pokušaju s Grimmelshausenovim
Simplicissimusom. To je zasad tek neki moj predosjećaj.
Samo neka svakako potraže neko ranije izdanje.
Duga šutnja. Razni šumovi i zvukovi. Čovjek je u
kadi, pomisli Brotherhood. Ili u krevetu s nekom ženom, ili
s kim to on već radi.
— Kako se to uopće piše? — umorno se javi Nigel.

10.

I opet je Pyma, dok je osluškivao mnoštvo glasova u

svojoj glavi, obuzimala željezna vedrina. Biti Kralj,

390
ponavljao je sebi. Blagonaklono gledati to dijete, to dijete
koje sam ja. Imati ljubavi i za njegove želje i njegove
nauspjehe, i blagosti za njegovu bezazlenost.

***

Ako je ikada u Pymovu životu postojalo savršeno

razdoblje, vrijeme kad su sve verzije njegove osobe bile
jednako vrijedne i skladne i obećavale mu da više nikada
ničega neće biti željan, onda su to sigurno njegovi prvi
semestri na sveučilištu Oxford, kamo ga je Rick poslao u
smislu nužnosti koraka koji ga vode do trenutka kad će
biti imenovan predsjednikom vrhovnog suda i time
osigurati sebi mjesto meñu najvišima u ovoj zemlji. Odnos
izmeñu dvojice starih drugara nikad nije bio bolji nego u to
vrijeme. Nakon Axelova odlaska, u tih nekoliko posljednjih,
samotnih mjeseci u Bernu, njihova je korespondencija
doživjela silan procvat. Budući da je Frau Ollinger još
jedva i govorila s njim, a Herr Ollinger bio sve više zauzet
problemima u Ostermundigenu, Pym je ulicama grada
šetao sam, kao stoje i u početku. Ali noću, sada kada je zid
pokraj njega šutio, pisao je duga i intimna pisma Belindi i
svojoj jedinoj sigurnoj luci, svom sidru, Ricku. Nadahnuti
novim namjerama, Rickovi su odgovori poprimili neku
iznenadnu stilsku ljepotu i bogatstvo. Prestala su stizati
suha, službena pisma iz krajeva daleko od Engleske.
Listovni je papir bio čvršći, stabilniji, i počeo se dičiti sve
sjajnijim zaglavljima. Prvo mu se iz Cardiffa javila
Kompanija Richarda T. Pyma, obavještavajući ga da su
zlokobni oblaci što donose nesreću jednom zasvagda
nestali s obzorja, brigom Providnosti o kojoj mogu reći
samo da je nešto najljepše i dobru čovjeku dobar drug.
Mjesec dana kasnije, Pym & Partners, imovinsko—
financijsko poduzetništvo iz Cheltenhama, obavještavalo

391
ga je da su poduzete stanovite mjere u smislu Pymove
budućnosti, čija bi svrha imala biti da on nikada više
ničega neće biti željan. Sasvim nedavno, tiskanica
kraljevske elegancije sa zadovoljstvom je obavještavala
cijenjenu stranku da nakon Ujedinjenja, povoljnog za sve
partne- ' re, sve upite koji se odnose na navedene tvrtke
odsada valja uputiti na adresu Pym & Trajni Zajednički
Fond Vlasništva (Nassau) adresa Park Lane W.
Jack Brotherhood i Wendy su mu priredili za
oproštaj večeru s fondueom na račun Firme; došao je i
Sandy, a Jack je Pymu poklonio dvije boce viskija i izrazio
nadu da će im se putevi još koji put sresti. Herr Ollinger ga
je ispratio do željezničkog kolodvora, gdje su popili svoju
posljednju kavu. Frau Ollinger je ostala kod kuće.
Posluživala ih je Elisabeth, ali bila je zaokupljena nekim
svojim mislima. Vidjelo se da joj je trbuščić već lijepo
nabubrio, premda nije nosila prsten. Dok je vlak izlazio iz
stanice, Pym je bacio još jedan pogled na cirkus i paviljon
sa slonovima, i gore, prema sveučilištu i njegovoj zelenoj
kupoli, i dok je stigao u Basel, već je bio siguran da su u
propast Berna mnogi prsti umiješani. Axel je bio ilegalna
osoba, i Švicarci su ga prijavili. Prava je sreća što sam se
bar ja izvukao. Stojeći u hodniku negdje južno pred
Parizom, ugledao je suze na svom licu u prozoru i zakleo
se da nikada više neće biti špijun. Na stanici Victoria
čekao ga je gospodin Cudlove, s novim Bentleyem.
— Kako da vas sada zovemo, Sir? Doktore?
Profesore?
— Magnus će biti sasvim dovoljno — dobrodušno je
odvratio Pym dok su se čvrsto rukovali. — Kako je Ollie?
Nova Reichskanzlei na Park Laneu bila je pravi
spomenik stabilnosti i prosperitetu. Poprsje TP-a vratilo se
gdje mu je mjesto. Pravni zbornici, staklena vrata i nov
džokej u vedroj uniformi Pymovih, namigivali su mu i

392
uvjeravali da je ovo sad sigurno i zauvijek, dok je na
kožom presvučenim jastucima sofe čakao da ga neka
ljepotica uvede u državne odaje.
— Naš predsjednik je spreman da vas primi,
gospodine Magnus.
Pali su jedan drugome u čvrst medvjeñi zagrljaj, na
trenutak obojica previše ispunjeni ponosom da bi uopće i
riječ mogli izustiti. Rick je tapšao Pyma, štipao mu obraze i
brisao suze. Različitim interfonima, gospodin Muspole,
Perce i Syd pozvani su da prisustvuju povratku heroja.
Gospodin Muspole je dovukao snop službenih dokumenata
i Rick je najzgodnije pojedinosti pročitao naglas. Pym je
imenovan doživotnim Meñunarodnim Pravnim Savjetnikom
te mu je dodijeljena godišnja plaća od pet stotina funti,
kao nadoknada i uz uvjet da neće raditi ni za koju drugu
tvrtku. Na taj način se tvrtka pobrinula za njegov studij
prava na Oxfordu; nikad on više ničega neće biti željan.
Jedna je druga ljepotica donijela pjenušac. To kao da joj je
ovdje bio jedini posao. Svi su ispili zdravicu u čast
najnovijeg namještenika tvrtke.
— No, Titch, da te čujemo, kako bi se reklo
naprimjer... — uzbuñeno je vriskao Syd, i Pym bi mu
ispunio želju te rekao neku besmislicu na njemačkom.
Otac i sin se potom još jednom snažno zagrliše, Rick se
opet rasplače i stane žaliti što bi on sve postigao u životu
da je imao takve prednosti. Iste večeri, u kući u
Amershamu koju su zvali The Furlong, još su jednom
proslavili njegov povratak, ovaj put u intimnom društvu od
preko dvije stotine starih prijatelja, od kojih je Pym tek
jednog-dvojicu već vidio, a meñu uzvanicima su bili i šefovi
nekoliko vodećih svjetskih korporacija, glavne zvijezde
scene i filma i nekolicina slavnih odvjetnika koji su ga
jedan po jedan odveli u stranu i tvrdili da su oni zaslužni
stoje Pymu nañeno mjesto na Oxfordu. Kad je zabava

393
završila, Pym je dugo ležao budan u svom krevetu s
baldahinom i osluškivao skupocjeno zatvaranje vrata na
automobilima.
— Fino si obavio taj posao u Švicarskoj, sine —
oglasio se Rick iz mraka, gdje je očito već neko vrijeme
šutke stajao. — Bila je to teška bitka, i ti si je časno
izborio. Tvoj je uspjeh zamijećen. Je li večera bila fina?
— Bila je zaista dobra.
— Mnogi su mi ljudi rekli »Rickie«, rekli su, »Rickie,
moraš vratiti tog mladića. Ti će stranci od njega načiniti
posljednju kurvu.« A znaš što sam im ja rekao?
— Što si im rekao?
— Rekao sam im da ja u tebe imam povjerenja.
Imaš li ti povjerenja u mene, sine?
— Masu.
— Sto misliš o ovoj kući?
— Prekrasna je — odgovori Pym.
— Tvoja je. Upisana na tvoje ime. Kupio sam je od
vojvode od Devonshirea.
— Hvala, mnogo hvala.
— I nitko ti je nikada neće oduzeti, sine. Imao ti
dvadeset godina, imao ti pedeset, dom će uvijek biti ondje
gdje je tvoj stari otac. Jesi li stigao razgovarati s Maxiem
Moureom?
— Ne vjerujem.
— On je postigao odlučujući gol za »Arsenal« protiv
»Spursa«. Ma znaš, sjećaš se. Naravno da si razgovarao s
njim. A kako ti se čini Blottsie?
— Koji je Blottsie?
— G. W. Blott. Jedno od najslavnijih imena u
svijetu trgovine živežnim namirnicama na malo. Čovjek
veličanstvenog digniteta. Postat će on još i lord jednog
dana, vidjet ćeš. Kao i ti. A kako ti se čini Sylvia?

394
 Pym se jedva sjetio gojazne, sredovječne ženice
odjevene u modro, s aristokratskim smiješkom koji je,
opet, mogao biti i posljedica pjenušca.
— Zgodna je — reče oprezno.
Rick je žedno zgrabio tu riječ, kao daje baš za njom
uzaludno tragao cijeli život.
— Zgodna. Točno tako, ako se išta za nju može reći,
može se reći daje zgodna. Vraški zgodna i fina žena, s dva
prvoklasna bivša supruga.
— Zaista je vrlo privlačna, čak i za nekoga mojih
godina.
— Da se nisi tamo možda vezao za neku ženu? Ako
i jesi, nema te stvari na svijetu koju zajednički nećemo
riješiti.
— Tu i tamo pokoja avantura. Ništa ozbiljno.
— Sine, nikad se nijedna žena neće ispriječiti
izmeñu nas dvojice. Kad te djevojke po Oxfordu saznaju
tko ti !e otac, nasrnut će na tebe kao čopor krvožednih
vukova. Obećaj mi da ćeš ostati čist.
— Obećavam.
— I da ćeš studirati pravo kao da ti je to jedino u
životu? Za to si i plaćen, zapamti.
— Obećavam.
— No, onda dobro.
Pozamašna težina Rickova tijela spustila se pokraj
njega, kao da se gnijezdi neka mačka stokilašica. Privukao
je Pymovo lice k sebi dok im obrazi nisu ostali priljubljeni
jedan uz drugi, isprepletenih čekinjica. Prsti su mu
napipali mesnatiji dio Pymovih prsa pod pidžamom, i stali
ga stiskati. Plakao je. Plakao je i Pym, misleći na Axela.
Sutradan je Pym požurio u koledž, navodeći kao
opravdanje što odlazi puna dva tjedna ranije cijeli niz
neodložnih razloga. Otklonivši ponudu gospodina
Cudlovea, otputovao je autobusom, i u sve većem čuñenju

395
gledao kako promiču bujna brda i obrana kukuruzišta
svjetlucava pod toplim jesenskim suncem. Autobus je
prolazio kroz gradiće i sela, cestama obrubljenim
crvenkastim krošnjama bukava i treptavim gustišom, a
onda je polako zlatasti kamen Oxforda stao smjenjivati
crvenu ciglu Buckinghamshirea, brda su splasnula i
gradski tornjići suknuli u nebo obliveno zgusnutim
sunčevim zrakama kasnog poslijepodneva. Sišao je s
autobusa, zahvalio vozaču, i krenuo nasumce kroz
tajnovite ulice, raspitujući se na svakom uglu,
zaboravljajući upute, opet pitajući, potpuno spokojan.
Pokraj njega su na biciklima promicale djevojke u širokim
zvonolikim suknjama. Profesori u širokim haljama što ih je
nadimao vjetar pridržavali su svoje četvrtaste sveučilišne
kape da ih vjetar ne odnese, brojne su ga knjižare mamile
kao kuće užitka. Sve je vrijeme vukao svoj kovčeg, ali bio
mu je lagan poput pera. Vratar njegova koledža uputi ga
na peto stubište, preko puta kapele Quad. Popeo se uz
zavojite drvene stepenice, i ugledao svoje ime ispisano na
vratima od stare hrastovine, M. R. Pym. Gurnuo je pred
sobom druga vrata i zatvorio prva. Napipao je prekidač za
svjetlo i zatvorio i druga vrata, ostavivši time za sobom sav
svoj dosadašnji život. Unutar ovih zidova ja sam siguran.
Nitko me neće naći, nitko od mene neće ništa tražiti.
Spotakao se o kutiju punu teških pravnih knjiga. Vaza s
orhidejama zaželjela mu je uspjeh »S Božjom pomoći, i
pozdravom od tvog najboljeg drugara«. Narudžbenica sa
zaglavljem Harrodsa teretila je narudžbu cvijeća na ime
najnovijeg konzorcija familije Pym.
Sveučilište je u to doba bilo prilično
konvencionalno mjesto, Tom. Ti bi se slatko nasmijao da
vidiš kako smo se oblačili, kako smo govorili i s čime smo
se morali mučiti, premda smo smatrani najsretnijim
mladim ljudima na kugli zemaljskoj. Navečer su nas

396
zaključavali i puštali van tek ujutro. Dopuštali su nam
djevojke za čaj, ali ne i za večeru i bože sačuvaj za
doručak. Redari koledža istovremeno su bili i aktivni
dekanovi špijuni te su cinkarili za svaki prekršaj. Naši su
očevi izborili pobjedu u ratu — ili bar očevi većine nas — i
budući da ih nismo mogli nadmašiti, preostalo nam je
samo da ih u svemu oponašamo. Neki meñu nama su već
odslužili vojni rok. A i mi ostali smo se oblačili kao oficiri,
nadajući se da ćemo kao takvi i proći. Kad je stigao prvi
ček, Pym je kupio tamnomodar kaputić s mjedenim
pucetima, a drugime par konjičkih hlača i modru kravatu
s uzorkom kruna, koja je emanirala patriotski žar. Nakon
toga je nastupio moratorij, budući daje za treći ček trebalo
čekati punih mjesec dana da se ustanovi pokriće. Pym je
laštio svoje smeñe cipele, nosio rupčić u džepiću, i kosu
dotjerivao kao pravi gospodin. A kad ga je Sefton Boyd,
koji je u studiju bio godinu dana ispred njega, počeo
pozivati na gozbe u klub Gridiron, mjesto meñu nama
mladićima u zvijezde kovano, Pym je u vještom izražavanju
stao napredovati tako krupnim koracima da je ubrzo počeo
govoriti kao da je tu roñen, niže od sebe pravilno nazivati
Carlekima, sebi ravne Dečkima, za loše je stvari, kako se
tada tražilo, govorio da su grozne kao Harry, za sve
vulgarno da je pogano, a za dobro daje sasvim pristojno.
— Gdje si samo našao tu Vincentovu kravatu, ako
smijem pitati? — upitao ga je jednog dana Sefton Boyd
sasvim blagonaklono dok su se vukli Broadom da u pubu
Trinitya odigraju partijicu s nekim Carlekima. — Nisam
znao da si u slobodno vrijeme letio.
Pym mu odvrati da mu se kravata vrlo dopala čim
ju je ugledao u izlogu dućana braće Hali u Hign Streetu.
— No dobro, ali na tvojem mjestu ja bih je na neko
vrijeme spremio na led. Uvijek je možeš ponovno staviti
ako te izaberu. — Nehajno je položio ruku na Pvmovo

397
rame. — A kad si već počeo s dobrim odlukama, reci svom
posilnom da ti na taj kaputić prišije neke obične gumbe.
Osim ako ti nije osobito stalo do toga da te ljudi smatraju
pretendentom na mañarsko prijestolje. Jasno?
I opet je Pym srdačno prihvaćao sve, volio sve,
svakim se djelićem snage naprezao da bude odličan.
Pristupio je svakom društvu, platio više upisnina nego što
je i bilo klubova, postao tajnik za svoj koledž u svakom od
društava, od filatelista do prijatelja eutanazije. Pisao je
senzibilne članke za sveučilišne časopise, pripremao teren
uvaženim gostima, dočekivao ih na željezničkoj stanici,
vodio ih na večeru na društveni račun i pratio do praznih
predavaonica. Igrao je za svoj koledž ragbi i kriket, veslao
u osmercu, opijao se u baru svog koledža i naizmjence
bespoštednim cinizmom napadao društvo i nepopustljive
Britance, ili ih branio — ovisno o tome s kim razgovara. S
novim se žarom posvetio njemačkoj muzi, i jedva daje na
trenutak ustuknuo kad je otkrio da je u Oxfordu ona
nekih pet stotina godina starija nego u Bernu, i da se sve
zapisano u vrijeme koliko seže ljudsko pamćenje
jednostavno smatra nesolidnim. Ali brzo je nadvladao svoje
početno razočaranje. To je prava kvaliteta, tako je to sebi
objasnio. Akademski nivo. Nije prošlo mnogo i on je već bio
duboko utonuo u probrane tekstove srednjovjekovnih
minstrela istom onom energijom kojom se svojedobno,
ranije u životu, posvetio Thomasu Mannu. Na kraju prvog
semestra već je bio pravi zagrijani student srednje — i
starog visokonjemačkog. Na kraju drugog svog semestra,
već je znao recitirati Hildebrandslied i citirati gotički
prijevod Biblije biskupa Ulfile, na veliko zadovoljstvo svoje
skromne svite u školskom baru. Oko sredine trećeg
semestra, već je slobodno lebdio parnasovskim poljanama
komparativne i putativne filologije, prostorima na kojima je
oduvijek okušavala sreću kreativna mladost. A kad se

398
iznenada, i nakratko, našao u pogibeljnim modernizmima
sedamnaestog stoljeća, sa zadovoljstvom je mogao
izvijestiti, u dvadeset stranica napadaja na onog
skorojevića Grimmelshausena, da je pjesnik sam uništio
svoje djelo pučkim moraliziranjem a svoju pouzdanost
okaljao time što se u tridesetogodišnjem ratu borio na obje
strane. Za kraj je sačuvao najoštriji prijekor, ustvrdivši da
Grimmelshausenova opsjednutost lažnim imenima dovodi
u sumnju čak i samo njegovo autorstvo.
Ostat ću ovdje zauvijek, odlučio je. Postat ću
nastavnik i idol svojim učenicima. Kao potvrdu te ambicije,
odnjegovao je lagano zamuckivanje te blag smiješak
askete, te noći i noći prosjedio za radnim stolom uz šalicu
Nescafea koji mu je pomagao da ostane budan. Kad bi se
zabijelio dan, odteturao bi niz stepenice neobrijan, kako bi
svi jasno mogli vidjeti duboke bore umora na njegovu
revnosnom licu. I baš se jednog takvog jutra lijepo
iznenadio našavši pred vratima sanduk biranog portskog
vina, uz pisamce profesora s prava, Regiusa.

»Dragi gospodine Pym,

Jučer je iz trgovine Harrods stigla ova pošiljka koju
vam šaljem, uz vrlo lijepo pismo vašeg oca, kojime vas
preporuča meni kao vašem nastavniku. Premda mi nije
običaj da odbijem tako velikodušan dar i lijep čin pažnje,
vjerujem da je pravi adresat moj kolega sa studija
suvremenih jezika, budući da sam od vašeg tutora doznao
da studirate njemački.«

Pola toga dana Pym nije znao kamo da se djene.

Podigao je ovratnik visoko da se sakrije, i jadan i nikakav
vrludao oko Christ Church Meadowsa, nije otišao na
konzultacije iz straha da će ga uhapsiti te je neprekidno
pisao pisma Belindi, koja je kao neplaćena tajnica radila

399
za neko dobrotvorno društvo u Londonu. Poslijepodne je
prosjedio u mračnom kinu. Navečer, još uvijek očajan,
odvukao je svoj teret grijeha u Balliol, odlučan da Sefton
Boydu ispriča sve. Ali na putuje smislio bolju verziju.
— Neki debeli bogatun iz Mertona me po svaku
cijenu hoće dobiti u krevet — lamatao je i žestio se kao
svaki pravi i zdrav mladi muškarac, stoje dobro putem
uvježbao. — Naručio je kod Harrya veći sanduk porta,
valjda me misli time kupiti.
Ako je Sefton Boyd i posumnjao u tu priču, barem
to nije ničime pokazao. Zajedno su odvukli ratni plijen u
klub Gridiron, gdje su u samo jednom zasjedanju njih
šestorica popili cijeli sanduk, nazdravljajući Pymovoj
nevinosti sve do jutra. Nekoliko dana kasnije, Pym je
izabran za člana. Kad je semestar završio i počeli praznici,
našao je posao kao prodavač sagova u nekom dućanu u
Watfordu. Upisao se na ljetni tečaj za buduće odvjetnike,
rekao je Ricku. Isti su se takvi seminari svakih praznika
održavali i u Švicarskoj, i on ih je redovito pohañao. Rick
mu je odgovorio s pet stranica prodika i upozorenja protiv
intelektualaca koji su svi redom topla braća, i s čekom na
pedeset funti koji je ovaj put imao pokriće.

***

Ljetni je semestar bio u potpunosti posvećen

ženama. Pym još nikada nije bio toliko zaljubljiv. Zaklinjao
se na vječnu ljubav svakoj djevojci koju je dospio upoznati,
toliko je žurio da preduhitri ono za stoje bio uvjeren da
može biti samo loše mišljenje o njemu. U malim intimnim
kafeima, na klupama u parku, ili na šetnjama uz rijeku
Isis za prekrasnih poslijepodneva, Pym ih je držao za ruku
i zavirivao u njihove zbunjene oči i govorio im sve, sve o
čemu je cijeli život sanjao da će sam od nekoga čuti. Ako

400
se danas uz neku nije osjećao ugodno, obećavao je sam
sebi da će mu sutra, s drugom, biti mnogo bolje, jer žene
njegovih godina i njegove inteligencije bile su mu nešto
posve novo i strano, i u strahu je odmah gubio
koncentraciju ako se ne bi odmah postavile u podreñeni
položaj. Ako mu ni s jednom nije bilo ugodno, sjeo bi i
napisao pismo Belindi, a ona nijednom nije propustila da
mu odgovori. U udvaranju se nikad nije ponavljao; jer on
nipošto nije bio cinik. Jednoj je pričao o svojim željama da
se vrati na švicarsku kazališnu scenu, gdje je, premda
prebjeg, postigao velik uspjeh. Mora naučiti njemački i
poći s njim, uvjeravao ju je; glumit će uvijek zajedno.
Drugoj je sebe prikazao kao pjesnika ništavila i opisao
kako je neumorno proganjan i naposljetku mučen kad je
dopao šaka opakoj švicarskoj policiji.
— A ja sam živjela u uvjerenju da su oni sasvim
neutralni, i strašno human narod! — uzviknula je
djevojka, ustravljena njegovim pričama o batinanju koje je
morao izdržati prije no što su ga odvukli do granice s
Austrijom.
— Ne, ako si drugačiji, nisu — mračno odgovori
Pym.
— Nisu, ako odbiješ da se pokoriš buržoaskim
normama. Tamo u Švicarskoj poštuju samo dvije
zapovijedi: ne budi siromašan i ne budi stranac. A ja sam
bio ijedno i drugo.
— Zaista si čuda proživio — rekla je djevojka. —
Fantastično. A meni se nikad nije dogodilo ništa.
Trećoj je oslikao lijep portret romanopisca koji se
dosta napatio u životu; romane tek treba odnijeti svom
izdavaču, zasada još čekaju u starom ormariću za spise,
kod kuće.
Jednoga se dana pojavila Jemima. Majka ju je
poslala na Oxford, u birotehničku školu, gdje može naučiti

401
tipkati i izlaziti na ples. Imala je duge noge i napet izraz
lica, kao što imaju ljudi koji uvijek nekamo kasne. I bila je
ljepša nego ikada.
— Volim te — rekao joj je Pym, nudeći joj kriškice
voćnog kolača u svojoj sobi. — Gdje god bio, kakve god da
sam muke podnosio, u svakom sam času volio samo tebe.
— A kakve si ti to muke morao podnositi? — upita
Jemima.
Za Jemimu mu je bilo potrebno nešto ekstra.
Odgovorom je zaprepastio čak i samog sebe. Kasnije je
zaključio da je takav odgovor naprosto čučao u njemu i
čekao pravu priliku, te ga je izgovorio i prije no što je
shvatio što čini.
— Sve te muke bile su za dobrobit i sreću Engleske
— rekao je. — Imao sam sreću što sam uopće ostao
živ. Ali ako išta odam, ubit će me.
— A zašto bi te ubili?
— Jer je to tajna. A ja sam se zakleo da je nikome
neću odati.
— A zašto onda hoćeš reći meni?
— Zato što te volim. Strašne sam stvari radio
ljudima, morao sam. Ti ne možeš zamisliti kako je to,
živjeti sam s teretom svojih tajni.
Slušajući kako govori, Pym se sjetio nečega što mu
je Axel rekao malo prije kraja: Nema tog života koji se neće
vratiti.
Kad se sljedeći put našao s Jemimom, pripovijedao
joj je o hrabroj djevojci s kojom je surañivao u svom
strahovito tajnom radu. Predložak su mu bile one mutne
ratne fotografije ljepotica s medaljama kralja Georgea
kojima su odlikovane za to što su ih svakog tjedna
padobranom izbacivali na francusko tlo.
— Zvala se Wendy. Išli smo zajedno na tajne misije
u Rusiju. Postali smo pravi ortaci.

402
 — Jesi li je?
— Nije to bio takav odnos. Nego profesionalan.
Napokon je nešto fasciniralo Jemimu.
— Sto, znači da je bila prostitutka?
— Naravno da nije. Bila je tajni agent kao i ja.
— Jesi li to kada radio s kurvom?
— Nisam.
— Kenneth jest. S dvije. Po jedna sa svake strane.
Koje strane?, pitao se Pym, bijesan i pun prezira.
Meni, heroju iz svijeta tajni, ona priča o seksu! U
očaju je sjeo i ispisao Belindi dvanaest stranica o svojoj
platonskoj ljubavi prema njoj, ali kad je stigao odgovor, već
je bio zaboravio kontekst u kojem je obznanio svoje
osjećaje. Ponekad je Jemima dolazila i bez poziva,
nenašminkana i kose samo zataknute iza uha. Ležala bi
na krevetu i čitala Jane Austen podupirući knjigu na
trbuščiću, te mahala golim nogama ili naprosto zijevala.
— Možeš mi gurnuti ruku pod suknju ako hoćeš —
rekla je.
— Hvala, nije potrebno — rekao je Pym.
Previše pristojan mladić da bi je dalje uznemiravao,
sjeo je podalje na stolicu i stao čitati Priručnik iz stare
visokonjemačke književnosti dok ona nakraju nije izvela
neku grimasu i otišla. Neko ga vrijeme nakon tog dogañaja
nije posjećivala. Neprekidno je nalijetao na nju u kinima,
kojih je bilo sedam, tako da je u tjedan dana zgodno
mogao obići sve predstave. Svaki put je bila s drugim
čovjekom a jednom, u stilu svog brata, s dvojicom. Negdje
u to vrijeme u posjetu joj je došla Belinda, ali je rekla
Pymu da mu se neće približavati jer to ne bi bilo pošteno
prema Jem. Pvmova potreba da impresionira Jemimu
poprimila je sve fantastičnije razmjere. Obroke je jeo sam i
stalno djelovao namučeno, ali nje ni blizu. Jedne je večeri,
kad je prolazio pokraj ograde od opeke namjerno zabio

403
šaku u zid i zaderao kožu na člancima prstiju da je
prokrvarila, zatim požurio do njezina skupa stana u ulici
Merton, gdje ju je zatekao kako suši dugu kosu pred
električnom peći.
— S kim si se to tukao? — pitala je čisteći mu ranu
jodom.
— Ne mogu ti ništa reći. Od nekih stvari čovjek
nikad ne može pobjeći.
Izvrnula je pećicu i polegla na tlo, stavila toast da
se prži i nastavila četkati kosu vireći izmeñu pramenova.
— Da sam ja muškarac — rekla je — nikad ne bih
gubila snagu i energiju na tučnjavu. Ne bih nikad igrala
ragbi, ne bi boksala, ne bih špijunirala. Čak ni jahala
konje. Svu svoju snagu štedjela bih za jebanje, samo za to
i ništa drugo.
I tu se Pym oprostio, opet ojañen nad frivolnošću
ljudi koji ne razumiju daje njegov život posvećen višem,
plemenitom cilju.
»Draga Bel,
Zar zaista ne možeš ništa učiniti za Jemimu?
Naprosto ne mogu mirno gledati kako propada.«

***

Je li Pym znao da time kuša Boga? Ja to danas,

dakako, znam; danas, u ovoj vjetrovitoj noći pokraj mora,
dok se mučim da sve to ispišem, toliko godina kasnije.
Nego koga bi provocirao izmišljanjem tih glupih pričica
nego samog svog Tvorca? Pym je izazivao sudbinu, isto
tako sigurno kao da joj se imenom obraćao i zaklinjao u
molitvama, i Bog ga je uslišio kao što Bog to često čini.
Pvmova izmaštana verzija sebe vrebala je isturena poput
mamca koje ni oku nebeskom ne može promaći, i već je, ni
24 sata kasnije, božanski odgovor ležao u njegovu pretincu

404
za pisma u vratarevoj sobici, u subotu ujutro prije
doručka, kad je sišao da vidi tko ga danas voli. Ah! Pismo!
Pismo plave boje! Da nije možda od Jemime — ili od
kreposne Belinde, Jemimine prijateljice? Je li možda od
Lalage — ili Polly, ili Prudence ili Anne? Nijedan od tih
odgovora, Jack, nije bio točan. Odgovor je, kao i mnoštvo
drugih zlokobnih stvari, stigao od tebe. Pisao si Pymu iz
Omana, posljednja adresa Meñunarodni izviñački odredi
Oman, premda je marka bila prava pravcata britanski
plava a žig Whitehall, jer je u Englesku pismo stiglo
diplomatskom poštom.
»Dragi moj Magnuse,
Kao što vidiš iz zaglavlja pisma, odrekao sam se
bernskog obilja na račun mnogo oskudnijih obroka, ali je
život ovdje sasvim sigurno uzbudljiviji! Zasad sam
dodijeljen ovdašnjoj vojnoj misiji. Još tu i tamo obavim koji
poslić za crkvu, i moram ti povjeriti da ovi Arapi znaju
pjevati sasvim lijepo. Ovo moje pismo ima dvije namjene:
1) Želim ti poželjeti sve najbolje na studiju i još
jednom naglasiti koliko mi je stalo do tvog napretka i
uspjeha.
2) Želim ti reći da sam tvoje ime spomenuo ljudima
iz naše bratske crkve u starom kraju, jer su, kako čujem,
malo kratki upravo u tenorima tvojih glasovnih
mogućnosti. Prema tome, ako se slučajno dogodi da ti se
javi čovjek koji se zove Rob Gaunt i predstavi se kao moj
prijatelj, nadam se da ćeš prihvatiti njegov poziv na ručak
meni na zadovoljstvo, i pobrinuti se da to izvede dobro! On
je inače potpukovnik, nominalno artiljerije.«
Pym nije morao dugo čekati, premda mu se svaka
minuta otegla poput godine. Sljedećeg utorka, kad se
vratio s kolokvija iz teorije ablauta, našao je i drugu
omotnicu. Ova je bila smeña i izuzetno debela, omotnica
kakvu kasnije nikad nije viñao. Cijela je površina bila

405
ispresijecana finim tankim linijama, tako daje djelovala
kao naborani karton, premda je papir bio sjajan i gladak.
Na poleñini nije bilo grba, ni adrese pošiljaoca. Cak je i
proizvoñač omotnice ostao anoniman. Ali Pymovo su ime i
adresa bili besprijekorno otipkani na stroju, marka
savršeno centrirana a kad se, u sigurnosti svoje sobe,
pozabavio preklopom, otkrio je da je omotnica slijepljena
gumastim ljepilom, koje je mirisalo na kisele bombončiće i
razdvajalo se u ljepljivim končicima, kao guma za
žvakanje. U omotnici je bio samo jedan list debela bijelog
papira, za kojega se ne bi moglo reći daje bio samo brižno
presa vinut nego upravo izglačan. Rastvorivši ga, veliki je
špijun prvo zamijetio da nema nikakva vodena žiga. Slova
na pisaćem stroju bila su krupna, razmak velik, kao da je
pisano nekome slabijeg vida, margine savršeno uredne.

Pretinac 777 War Office / Ministarstvo rata

Whitehall S. W. 1

Dragi Pym,
Naš zajednički prijatelj Jack mi je krasnih stvari
ispričao o vama i meni bi zaista bilo zadovoljstvo da vas
upoznam, budući da vjerujem da biste nam mogli pomoći u
nekim značajnim pitanjima od zajedničkog interesa. Na
nesreću, trenutno je moja satnica prenatrpana, a uz to ću,
kad vi primite ovo pismo, već biti u inozemstvu. Stoga sam
mislio da biste u meñuvremenu kao privremenu mjeru
prihvatili da porazgovarate s mojim kolegom, koji će biti u
vašoj blizini sljedećeg ponedjeljka. Ako ste raspoloženi,
mogli biste autobusom poći u Burford i naći se s njim za
šankom »Monmouth Armsa« malo prije podneva. Radi lakšeg
prepoznavanja, on će ponijeti Rider Haggardov Allan
Quater-main, a predlažem da vi ponesete »Financial Times«,
budući daje zbog ružičaste boje lako raspoznatljiv. Moj

406
kolega se zove Michael i, kao i Jack, uostalom, borio se u
ratu s velikim zaslugama. Uopće ne sumnjam da ćete se vas
dvojica krasno složiti.
S najboljim željama, vaš
R. Gaunt
(potpukovnik Kraljevske artiljerije, u mirovini)

Sljedeća je dva dana Pym potpuno zapustio rad.

Lutao je zabačenim ulicama grada, neprekidno se osvrćući
da vidi slijedi li ga tko. Kupio je rasklopiv nož i vježbao
bacanje zabijajući u deblo sve dok oštrica nije pukla.
Napisao je oporuku i poslao je Belindi. U svoju je sobu
ulazio nakon opsežna provjeravanja, nikad ne bi krenuo ni
dolje ni gore stepenicama a da najprije ne oslušne nema li
kakvih neobičnih zvukova. Kamo da sakrije ta tajna
pisma? Bila su mu suviše dragocjena da ih baci. Sjetivši se
daje to negdje pročitao, izrezao je sredinu u tek kupljenom
primjerku Klugeova Etimološkog rječnika i time im riješio
sigurno skrovište. Od togje trenutka iskasapljeni Kluge bio
prvi predmet na koji je bacio pogled kad se vraćao iz svojih
juriša. Da ne bi privukao pažnju kupnjom »Financial
Timesa«, pješačio je sve do Littlemorea ali u seoskoj pošti
za te novine nisu nikad ni čuli. Kad se vratio u Oxford, sve
je već bilo zatvoreno. Nakon besane noći, u zoru je izveo
prepad na zajedničku učionicu prve godine prije no što su
ljudi ustali, i s polica ukrao neki stari broj.
Radnih dana su u Burford prije podne vozila dva
autobusa; ali ako sjedne na drugi, ostaje mu samo
dvadesetak minuta da nañe »Monmouth Arms«, pa je ipak
krenuo prvime, stigao u devet i četrnaest i ustanovio da ga
je autobus iskrcao točno pred vrata gostionice. U tom
stanju pretjeranog opreza, čak je i krupna slova natpisa na
gostionici doživio kao grub prekršaj protiv nacionalne
sigurnosti, te je pokraj gostionice prošao okrenuvši lice na

407
drugu stranu. Preostatak se prijepodneva sporo vukao na
olovnim nogama. Do jedanaest sati mu je bilježnica već
bila krcata ispisanim brojevima svakog parkiranog
automobila u Burfordu, te obilnim bilješkama o sumnjivim
prolaznicima. U dvije minute do dvanaest, kad je već
poslušno sjedio za šankom »Monmouth Armsa«, uhvati ga
panika. Je li ušao u »Monmouth Arms« ili u »Golden
Pheasant«? Da nije pukovnik Gaunt ipak rekao »Winter's
Tale«? U grotlu Pymovih misli te su se mogućnosti stopile
u sjajnu i užasavajuću slitinu. Izašao je u dvorište pred
krčmom i krišom provjerio natpis pa požurio u dvorišni
toalet za gospodu da hladnom vodom umije lice. Pred
pisoarom, čuo je zvuk vjetra i pokraj sebe ugledao krupnu
figuru čovjeka u tamnomodru kišnom ogrtaču. Tijelo mu je
bilo zabačeno unazad i malo nakrivljeno u stranu, pogled
uprt u nebo. U trenutku strave Pym se uplaši da su
čovjeka ovdje ubili; ali postupno je shvatio da je ta fizički
mučna poza bila zadana teškim zahtjevom da čovjek obavi
nuždu ne ispuštajući odeblju knjigu pod miškom. Budući
da nije mogao obaviti posao zbog kojeg je došao, Pym je
zakopčao šlic, požurio u gostionicu i, položivši svoj
»Financial Times« na šank, naručio bitter.
— Može odmah dva, molim vas — obratio se
šankeru neki vedar glas. — Cičica je danas ustao. Kako ste
vi? Da sjednemo onamo u kut? Ne zaboravite novine.
Neću ti prepričavati naše ljubavno udvaranje, Jack.
Kad dvoje ljudi odluči da će u krevet, to što se izmeñu njih
zbiva prije samog dogañaja više je pitanje forme nego
sadržaja. A i ne sjećam se točno kakva smo sve opravdanja
smišljali, jer Michael je suzdržan čovjek, čovjek koji je život
uglavnom proveo na moru, i njegovi su rijetki odbljesci
filozofije izlazili naglo poput dimnih oblaka iz brodskog
dimnjaka, dok je žustro otirao usta kariranom
maramicom.

408
 — Netko uvijek mora i do grla u mulj, stari moj —
na vatru se uzvraća vatrom, nema drugog načina ako ne
želimo da nam ti prokletnici preotmu i to malo čvrsta tla
pod nogama — a ja to, hvala lijepo, ne želim. — Ta je
posljednja rečenica bila nervozom popraćena i s mnogo
truda suzdržana objava plamteće osobne vjere, koju je
odmah ugasio potegavši dobar gutljaj pive. Michael je bio
prvi u nizu tvojih surogata, Jack, zato će nam on poslužiti
kao primjer za sve ostale. Nakon Michaela, ako se dobro
sjećam, došao je David, nakon Davida neki Alan, a one
dalje nakon Alana već sam zaboravio. Za Pyma su svi oni
bili savršeni i bez mane. A ako bi u njima naslutio nešto
nesavršeno, odmah je to sebi protumačio kao vraški
prepredenu varku. Danas naravno znam što su ti jadnici
zapravo bili: članovi one brojne, rasute obitelji britanskih
neradnih klasa kojima kao da je pravom po roñenju
zadano da se kreću izmeñu raznih tajnih službi,
automobilskih klubova i bogatih privatnih dobrotvornih
institucija. Nisu oni nipošto loši. Nisu ni nečasni. Nisu ni
glupi. Ali oni su ljudi koji su prijetnju svojoj klasi
poistovjetili s prijetnjom Engleskoj, i nikad se nisu
dovoljno odmakli od sebe da bi shvatili da razlika ipak
postoji. Skromni ljudi, praktični, koji su uredno
ispunjavali obračune putnih troškova i podizali plaću, i
impresionirali svoje agente novajlije kad bi otkrili kakva se
stručnost i poznavanje krije ispod plitka čavrljanja. A ipak
su, potajno i u dubini duše, i oni bili ovisni o onim istim
iluzijama od kojih je tada živio i Pym. Njima su ti isti mladi
agenti jednako trebali. Jer oni su bili nemirni i zabrinuti
ljudi, oko kojih se širi stalni vonj ručkova s društvom u
pubu i partije squasha u klubu, ljudi koji se iz navike
ogledavaju dok plaćaju račun, kao da se pitaju je li
moguće da zaista ne postoji neki ljepši život. A Pym se,
kako je predavan iz ruke u ruku, iz petnih žila trudio da ih

409
sluša i ugodi im. On je u njih vjerovao: volio je kad ih može
oraspoložiti nekom od duhovitih pričica iz svojih sve
bogatijih zaliha. Mnogo se trudio da im priredi štogod
lijepa, da ih razveseli, da im razvedri dan. A kad bi došlo
vrijeme rastanku, za svakog je brižno sačuvao neku
ključnu informaciju, kao popudbinu, daje odnesu kući,
svojim roditeljima, a ako bi trebalo — onda bije makar
izmislio.
— Kako je pukovnik? — nepažljivo je upitao Pym
jednog dana, prekasno se prisjetivši da je službeno Michael
još samo zamjena za pukovnika Gaunta.
— To nije pitanje koje bih ja ikada ikome postavio,
stari moj — rekao je Michael i, na Pvmovo iznenañenje,
stao puckati prstima kao da poziva psa.
Je li Rob Gaunt uopće postojao? Pym ga nikada
nije vidio a kasnije, kad je bio u boljoj poziciji da se
raspita, nije mogao naći nikoga tko bi potvrdio da je za
njega ikad i čuo.

***

Sada su smeñe omotnice stizale često i u velikim

količinama, često i po dvije ili tri na tjedan. Vratar je već
toliko navikao na njih da ih je samo gurnuo u Pymov
pretinac i ne pročitavši ime ili adresu, i Pym je uskoro
morao izdubiti sredinu u još jednom rječniku. Svaki put su
u omotnici bile upute, a poneki put i manje svote novca za
koji su Michaeli govorili da su njegov teškim laganjem
stečen novac. Mnogo je bolja stvar bio Pymov džeparac za
operativne troškove, koji je neprekidno održavan na
nevjerojatno visokih dvadeset funti: da bi izveo sekretara
Hegelijanskog društva oxfordskog sveučilišta, sedam i
devet penija... prilog akcijiMir u Koreji, pet šilinga... boca
sherrya za drugarski susret Društva za kulturnu razmjenu

410
sa SSSR-om, četrnaest šilinga... autobusna karta do
Cambridgea za prijateljski posjet članovima kembridžske
sekcije, plus izlazak, jedna funta petnaest šilinga i devet
penija. Ispočetka Pym novac potražuje bojažljivo i sa
stidom, boji se da tim zahtjevima kuša strpljenje svojih
gospodara. Pukovnik će bez po muke naći nekoga tko mu
je jeftiniji, nekog bogatijeg, nekoga tko zna da gospoda
nikad ne odaju koliko je što koštalo. Ali polako je počeo
shvaćati da stvar stoji sasvim obrnuto, da zahtjevi za
nadoknadom u njegovih gospodara ne izazivaju
nezadovoljstvo nego upravo zadovoljstvo, jer ih shvaćaju
kao dokaz njegove marljivosti.
»Dragi moj prijatelju — pisao je Michael, poštujući
vlastito pravilo da imena valja izbjegavati, za slučaj de se
neprijatelj dočepa korespondencije — Ovo jedanaesto je
odgovor na vaše osmo, hvala, stiglo je sigurno u moje ruke,
pravi biser, kao i obično. Bio sam toliko slobodan da vašu
ocjenu posljednjeg korala klanova proslijedim našem
gospodaru i gospodinu, i odavno nisam vidio da se taj
dragi starac nečemu tako slatko smije, vjerojatno od onog
dana kad se njegovoj tetki lijeva sisa ukliještila u znate već
što. Informativno i briljantno, dragi gospodine, i znajte da
je i naš časni starac primijetio i sam komentirao vaš trud i
marljivost. A sada prelazimo na uobičajeni meni.
1) Jeste li posve sigurni da se prezime našeg
uvaženog blagajnika klana piše sa Z a ne sa S? U knjizi
sudnjeg dana postoji jedan Abraham S, matematičar, u
posljednje vrijeme zaposlen u matematičkoj srednjoj školi,
koji odgovara opisu, ali nikakvog mu Z u imenu nema.
(Premda je dakako uvijek moguće da gospodin njegovih
nacionalnih boja ime piše na dva načina...) Ne mučite se,
kao što reče Biskup, ali ako vam se posreći pa slučajno
doznate, javite nam točan odgovor...

411
 2) Molim vas da vaš tako profinjen sluh osluhne i to
što se priča da naša plemenita škotska braća spremaju
delegaciju za sarajevski festival omladine u srpnju. Vrh je
sve više ozlojeñen načinom na koji stanovita gospoda
postupaju, prihvaćaju značajna državna sredstva samo da
bi ih u inozemstvu rasipala smijući se u lice toj istoj
državi.
3) Sto se tiče uglednog vokalnog umjetnika sa
Sveučilišta Leeds koji je trenutno u posjeti i namjerava se
našem klanu obratiti predavanjem prvog ožujka, molim
vas da obratite pažnju na njegovu vjernu ljubu Magdalenu
(Bože nas blagoslovi), koju bije glas da je jednako
muzikalna kao i njezin čovjek, samo stoje, iz znanstvenih
razloga, vrlo suzdržana te rijetko javno nastupa. Unaprijed
se radujemo svakoj mogućoj primjedbi...«

***

Zašto je to Pym činio, Tom? U početku bijaše čin.

Ne motiv, i nipošto ne riječ. Bio je to njegov izbor. Njegov
život. Nitko ga nije tjerao. U svakom je času, ili barem je
na početku u svakom času mogao kriknuti NE! i sam sebe
iznenaditi. A nije to nikad. Još je deset generacija prošlo
kroz sveučilište prije no što je napokon bacio ručnik u
ring, a tada su već svi potezi bili povučeni, zauvijek. Kako
je mogao odbaciti svoju slobodu i životnu sreću, pitat ćete,
svoje zgodno lice i dobro raspoloženje i plemenito srce, baš
u trenutku kad je napokon došao u sredinu gdje se to
cijeni? Kako se umjesto toga mogao slizati s bandom
mračnjaka i nesretnika njemu strana porijekla i
mentaliteta, kako im se mogao nametati, uvijek
nasmiješen i uvijek spreman za uslugu — jer, vjeruj mi, u
životu sveučilišne ljevice nije više bilo nimalo sjaja, Berlin i
Koreja su s time raskrstili zauvijek — samo zato da bi ih

412
jednom mogao izdati? Kako je mogao čitave noći prosjediti
u nekim zabačenim sobičcima, meñu mrzovoljnim
djevojčicama iz provincije koje su se samo mrštile i
naručivale svinjske kotlete i upisivale višu ekonomsku, da
bi im tumačio svoj svjetonazor koji je tek putem
napabirčio, od prilike do prilike, kako se mogao tako
mučiti, uništavati se jeftinim cigaretama, vatreno zastupati
ideju daje sve što se u životu smatra lijepim i zabavnim
zapravo sramno i prokleto? Kako je uopće mogao još
jednom ponoviti priču s ocem Murgom, kako je mogao opet
otvoriti dušu i prinijeti im kao žrtvu svoje buržoasko
porijeklo da bi ga oni oštro osudili, kako se mogao toliko
ponižavati, uživati u njihovim osudama a ne nalazeći
odrješenje — i uvijek nakon toga odmah skakao na drugu
pliticu vage, natrpavajući je bujicom grozničavih izvještaja
o tome što se te noći dogañalo? Trebao bih znati odgovor.
Jer ja sam bio taj koji to čini i tjera druge da čine, u čemu
sam uvijek bio uvjerljiv. Dakle, zašto sve to? Radi
Engleske. Zato da slobodni ljudi noću mirno spavaju, dok
ih na svoj grub način čuvaju tajne straže. Radi ljubavi. Da
bih bio dobar drug, dobar vojnik.
Ime Abiea Zieglera, pisalo se ono sa Z ili S,
kočoperilo se tada, vjeruj, krupnim slovima na svakom
ljevičarskom posteru ili pamfletu svakog ljevičarskog
kružoka na sveučilištu. Abie je bio lud za seksom,
osobnom reklamom i lulom, ispod metar i pol visine.
Jedina mu je ambicija u životu bila da se proslavi, i
prorijeñenu je ljevicu vidio kao siguran i brz način da to
postigne. Postojalo je bar deset bezopasnih načina kako su
Michael i njegovi ljudi o Abieu mogli doznati što god se
sjete, ali ne, oni su htjeli Pyma. Veliki je špijun bio
spreman da otpješači čak do Manchestera, samo zato da u
telefonskoj knjizi potraži prezime Siegler ili Ziegler, takvim
se on žarom upuštao u svoje tajne zadatke. Nije to izdaja,

413
govorio je sam sebi u trenucima kad je bio samo Michaelov
čovjek — netko to mora činiti. Ova kreštava banda, ove
žene i muškarci sa šalovima u bojama svog koledža i
čudnim regionalnim dijalektima, koji me u poruzi zovu
svojim buržujskim prijateljem, moji su sunarodnici ali žele
ugroziti temelje našeg društvenog poretka.
Za dobro svoje domovine, ili kako je to Pym već sebi
objasnio, on je adresirao omotnice i pritom pamtio adrese,
na javnim mitinzima održavao red, marširao u mlitavim
protestnim povorkama, i kasnije marno zapisivao tko je
sve sudjelovao. Za dobro svoje domovine, prihvaćao je
svaki zadatak zbog kojega bi mogao biti pohvaljen. Za
dobro svoje domovine, ili za ljubav raznih Michaela,
prostajao je noći na uličnom uglu i nudio nečitljive
marksističke pamflete prolaznicima koji su mu odvraćali
neka se radije pokupi na spavanje. A onda preostale
primjerke bacio u kanalizaciju i u partijsku kašicu priložio
vlastiti novac, jer nije imao obraza da i za taj trošak zatraži
naknadu od Michaela. I ako bi se ponekad i dogodilo,
kasno noću, dok bi pisao svoje iscrpne izvještaje o
budućim revolucionarima, ako bi se ponekad i dogodilo da
odjednom iz mraka pred njim iskrsne Axelova sablast i
neki mu glas uz uho šaptom ponovi Axelov krik: Pym,
huljo, gdje si!, Pym bi ga lako otjerao, logikom koja je bila
kombinacija Michaelove i njegove pameti: Čak i ako si
meni bio prijatelj, bio si neprijatelj moje domovine. Bio si
nečist. Nisi imao dokumente. Zao mije.

***

— Kog se vraga stalno petljaš s tim crvenima —

nehajno ga je pitao jednog dana Sefton Boyd i zijevnuo, ne
podižući lice iz trave. Dovezli su se njegovim sportskim
automobilom do Godstowa da ovdje ručaju, i sada su ležali

414
na livadi iznad ustave. — Netko mi je rekao da te vidio u
grupi Cole. I da si ih ugnjavio nekom bezveznom
govorancijom o bezumlju rata. Kog ti vraga doñe ta grupa
Cole?
— To je diskusijski klub koji vodi G. D. H. Cole.
Izučava put u socijalizam.
— Pederi?
— Koliko je meni poznato, nisu.
— Bolje ti izučavaj neke druge putove. I ja sam
vidio tvoje ime na nekom plakatu. Sekretar svog koledža za
socijalistički klub. Mislim, Kriste, tebe smo, ako si
zaboravio, nešto kao primili u Grid. .
— Volim vidjeti stvar sa svih strana — reče Pym.
— Ta stvar nema raznih strana. To ćeš eventualno
naći samo kod nas. Oni su svi na jednoj strani. Progutali
su već pola Evrope, to je banda apsolutnih kenjatora. Pazi
što ti kažem.
— Držim se uz njih za dobro svoje domovine — reče
Pym. — To je moj tajni zadatak.
— Ma svašta — reče Sefton Boyd.
— Ne, istina je. Svakog tjedna dobijem nove
instrukcije iz Londona. Radim za tajnu službu.
— Da, kao što si u Grimbleovoj školi bio u
njemačkoj armiji — podsjeti Sefton Boyd. — Kao što si kod
Willowa bio ni više ni manje nego Himmlerova tetka. Kao
što si jebao staru Willowicu i kao što je tvoj otac prenosio
tajne poruke za Winstona Churchilla.
Došao je i taj dan, o kojem se dugo govorilo i često
ga odlagalo, kad je Michael poveo Pyma kući, da upozna
njegovu obitelj.
— Prvoklasan materijal — upozorio ga je Michael u
pismenoj pripremi za susret s gospoñom. — Pamet oštra
kao britva. Nemilosrdna.

415
 Gospoña Michael je meñutim bila proždrljiva,
ocvala ženica u visoko prorezanoj suknji i duboko izrezanoj
bluzi koja je otkrivala neprimamljiva prsa. Dok je njezin
muž dovršavao neke stvari u svojoj radionici gdje, vidjelo
se, uglavnom i živi, Pym je nevjesto miješao jorkširski
puding i izvlačio se iz njezinih zagrljaja, dok nije ugrabio
prvu povoljnu priliku i povukao se s djecom na tratinu
pred kućom. Kad je počeo pljusak, ugurao ih je sve u
dnevnu sobu i okružio se njima kao živim bedemom,
gurajući amo-tamo razne njihove igračke na kotačićima.
— Magnus, koji su inicijali u imenu vašeg oca? —
upitala je naglo i odlučno gospoña Michael s vrata. Sjećam
se još njezina tona, mrgodna i prijekorna, kao da sam joj
upravo pojeo posljednji kolač, a ne odbio da skočim gore
do spavaće sobe.
— R. T. — odgovorio Pym.
Dovukla je za sobom debele nedjeljne novine, koje
je sigurno čitala u kuhinji.
— E pa ovdje piše daje neki R. T. Pym istaknut kao
kandidat liberala za grofoviju Gulworth North. O njemu
kažu da je filantrop i posrednik u prodaji nekretninama.
Vjerojatno ne postoje dva čovjeka istog imena, ne?
Pym preuzme novine.
— Ne — složi se gledajući Rickov slavan portret s
crvenim seterom. — Sigurno ne postoje.
— Baš si nam mogao i reći. Mislim, ja znam da ste
vi strašno bogata familija i superiorni i sve to, ali ovako
nešto je za ljude kao što smo mi vrlo uzbudljiv dogañaj.
Bolestan od zebnje i iščekivanja, Pym se vratio u
Oxford i silom natjerao da pročita, ili barem da preleti kroz
četiri posljednja Rickova pisma, koja je neotvorena bacio u
ladicu, gdje je ležao Axelov Grimmelshausen i ostali
neplaćeni računi.

416
 ***

U toplom kućnom haljetku od kamelhara, pedeset i

trogodišnji Pym je počeo drhturiti od hladnoće. Počelo je
nenadano, kao što mu se češće dogañalo, groznica bez
temperature. Pisao je sve vrijeme koliko je bio budan, a
budan je bio, sudeći po izrasloj bradi, prilično dugo. Počeo
je drhtureći i uskoro se sav tresao, kako je to obično i išlo.
To je groznica koja koči vratne mišiće i steže unutrašnju
stranu butina. Počeo je i kihati. Prvi put je kihanje trajalo
dugo i bilo spekulativno, drugi put je kihnuo kao da
odgovara na paljbu. Bore se za mene, pomisli: dobri i zli su
u meni opet počeli revolveraški obračun. Apciha: Bože,
smiluj se mojoj duši. Apciha!:
Bože oprosti mu jer nije znao što čini. Ustavši,
držao je dlan na ustima a drugom rukom pojačao vatru na
plinskoj peći. Obgrlivši se rukama, krenuo je u robijašku
šetnju duž obodnice sobe, a na svakom su mu koraku
koljena klecala. Od kuta tepiha gospodične Dubber
otpočeo je odbrojavati deset stopa, okrenuo nadesno i
otkoračao još osam. Tu je stao i pogledao pravokutnik koji
je izmjerio. Kako je to Rick mogao izdržati, pitao se. Ili
Axel? Podigao je i raširio ruke, usporeñujući koliko može
dosegnuti u širinu sobe. — Isuse bože — prošapta — ja to
ne bih podnio.
Podigao je s poda metalom pojačan kovčežić za
spise koji još nije otvorio, odnio ga do peći i sjeo,
namrštena čela, gledajući u plamen. Sve se više tresao.
Rick je morao umrijeti kad sam ga ubio. Izgovorio je te
riječi naglas, da čuje kako zvuče: »Trebalo je da umreš kad
sam te ubio.« Vratio se za stol i opet dohvatio pero. Svakim
ispisanim retkom udaljavam se po korak od onoga što
ostaje iza mene. Možeš to učiniti samo jednom, i onda ćeš
umrijeti. Pisao je brzo. Pišući, opet se počeo smiješiti.

417
Ljubav je ono što uvijek možeš izdati, mislio je. Izdaja je
moguća samo ako ljubiš.

***

I Mary se molila. Klečala je na svojoj školskoj

pregačici, očiju skrivenih duboko u noćnoj tami ispod
raširenih dlanova, i molila se da kad podigne glavu ne
bude više u školi, nego u njihovoj maloj saksonskoj crkvici
u Plushu koja pripada imanju, gdje joj slijeva i zdesna
zaštitnički kleče otac i brat, a pukovnik velečasni vikar
visokoanglikanske crkve izderava se s propovjedaonice,
izvikuje zapovijed za paljbu i klopara kandilom kao da
gongom poziva na ručak u oficirskoj menzi. Ili da kleči
pokraj svog kreveta, u svojoj sobi, u noćnoj košulji, kose
uredno iščetkane, stražnjice pravilno odignute od peta, i
moli se da je više ne tjeraju da se vrati u školu. Ali koliko
se god molila, koliko god preklinjala, znala je da neće
ugledati ništa drugo nego ono što jest: anglikansku crkvu
u Beču, kamo ja inače dolazim svake srijede na prvu misu,
jednako kao i uobičajena grupica društveno mobilnih
kršćana koje predvodi gospoña britanskog ambasadora i
supruga američkog ministra, uz podršku Caroline
Lumsden, Bee Lederer i ovećeg kontingenta Holanñanki,
Norvežanki i njima sličnih iz susjedne njemačke
ambasade. Fergus i Georgie su se lijepo smjestili u klupicu
iza mojih leña, glavom im se vjerojatno motaju svakakve
misli samo ne pobožne, i nisam ja ni u kakvoj školi. Tom je
u školi i nije Bog nego Magnus sveprisutan i sveznajući i
nevidljiv, ne Bog nego Magnus drži sve konce naših
sudbina u svojim rukama. Pa onda Magnuse, huljo, ako je
u tebi ostalo još zrnce ljubavi za istinu, molim te budi tako
dobar i svrni malo pogled sa svog visokog nebeskog svoda i
savjetuj me, ti u svojoj beskrajnoj dobroti i mudrosti — bar

418
ovaj put bez laži, bez uzmicanja i ukrašavanja — kog vraga
da radim s tvojim starim prijateljem s igrališta za kriket na
Krfu, koji sjedi a ne moli u istom redu kao i ja, odmah s
druge strane prolaza, na strani gdje inače sjedi rodbina
mladenke i zaista je mršav, i sav poguren, i ima prosijede
brkove i uska ramena, točno kako ga je opisao Tom, do
posljednjeg detalja, do fine paučinaste mreže borica od
smijeha oko očiju i sivog kišnog ogrtača koji mu obavija
preuska ramena poput kućnog šala. Jer ovo nije prvi put
da se uz mene pojavljuje tvoj sivi anñeo, a nije ni drugi.
Treći je u ova dva dana i dosad najmaštovitiji, i svaki put
kad ništa ne poduzmem osjećam da mi se primakao korak
bliže, i ako se uskoro na pojaviš i ne kažeš mi što da činim,
lako je moguće da ćeš nas jednom zateći u krevetu jer
uostalom, kako si mi sam tumačio u Berlinu, nema boljeg
načina da se čovjek oslobodi napetosti i poništi socijalne
prepreke.
Giles Marriott, engleski kapelan, upravo je pozivao
sve ljude čista srca i ponizne duše da u vjeri pristupe bliže.
Mary ustane, poravna suknju i stupi u prolaz izmeñu
klupa. Ispred nje su bili Caroline Lumsden i suprug, ali
etički kodeks pobožnosti zahtijevao je da se pozdrave tek
poslije svetog sakramenta. Georgie i Fergus ostadoše
mirno na svojoj klupici, očito su suviše držali do sebe da bi
radi bolje mimikrije žrtvovali i svoj agnosticizam. Premda,
vjerojatnije je da jednostavno ne znaju što bi, pomisli
Mary. Sklopivši ruke pod bradom, opet je u molitvi
pognula glavu. O Bože, O Magnuse, O Jack, recite mi što
da radim! Stoji ni pola metra iza mene, osjećam ustajali
miris cigare. Tom je i to spomenuo. Na aerodromu,
naknadno se sjetio i te sitnice. — Pušio je male cigare,
mama, iste kao one tatine kad se odvikavao od cigareta. —
I zaista šepa kroz prored iza njenih leña. Kao što je
došepao ustavši s klupe. Iza Mary je već desetak ljudi,

419
uključujući ambasadoricu, njezinu pristavu kćerku i jato
Amerikanaca. Ali šepav čovjek je šepav čovjek i dobre su
kršćanske duše redom zastale, nasmiješile se i propustile
ga naprijed, i sad joj je odmah za leñima, zahvaljujući
njihovu kršćanskom milosrñu. I svaki put kad se red
pomakne za korak bliže oltaru, on odšepesa taj korak za
mnom, tako intimno, kao da me intimno ćušnuo po
stražnjici. U životu Mary nije vidjela tako drsko, podmuklo,
besramno šepanje. Pogled živahnih očiju uprt je u njezin
zatiljak, jasno ga osjeća. Osjeća da joj vrat gori, da joj lice
postaje vrelo kako se približava čas da primi božansku
hranu. Pred ogradom ispred oltara Jenny Forbes, supruga
šefa administracije, klecnula je i vratila se na svoje mjesto.
I lijepo je to izvela, s obzirom na to što izvodi po gradu s
novim dežurnim u političkom odjelu. Mary požuri korak
naprijed i klekne na njezino mjesto. Skini mi se s leña,
sakati, ostani s druge strane. S druge je strane sakati i
ostao, ali prekasno, glava joj je već tutnjala od riječi koje je
dospio tiho šapnuti. — Mogu vam pomoći da ga nañete.
Poslat ću vam poruku.
Unisono, kao u koralu, u Marynoj su glavi
odjekivala pitanja. Kako će poslati? Kakvu poruku? Kojom
će je uputiti kako da izvede svoj izdajnički čin? Kojom će
joj objasniti zašto jučer, kad je izašla s meñunarodnog
domjenka diplomatskih supruga nije uprla u njega
optužujući prst kad joj se usudio nasmiješiti s druge
strane ulice? Zašto nije krikaula — Uhapsite ga! — Georgie
i Fergusu koji su je čekali u parkiranom automobilu ni
deset metara dalje od kolnog ulaza iz kojeg je istrčao —
lako i živahno, pa koji još šepavac tako hoda? Ili kad se
odjednom pojavio ni pet metara od nje u Swabovu
supermarketu?
Giles Marriott ju je gledao u čudu, jer već joj je
drugi put pružio tijelo Kristovo radi njezina spasa

420
žrtvovano. Mary požuri da postavi ruke kako su je naučili
odmalena, desna iznad lijeve, u obliku križa. On joj položi
hostiju na dlan. Podigla ju je do usta i osjetila kako se
lijepi za usne, i ostaje ležati kao komad papira na suhom
jeziku. Ne, nisam te dostojna, mislila je nesretna čekajući
da joj se prinese kalež. Istina je. Nisam dostojna da
pristupim Tvojem stolu, a ni bilo čijem drugome. Svaki
trenutak u kojem oklijevam da ga prijavim trenutak je
bliže krajnjoj izdaji. On me iskušava i ja osluškujem svim
svojim snagama taj glas. On me vuče k sebi i ja pristajem,
i još kažem: da, molim te. Kažem mu »Evo me, pristupam k
tebi za dobro Magnusa i našeg djeteta.« Kažem mu »Evo
me, pristupam k tebi ako si ti svjetlo, pa makar i zlo,
mračno svjetlo. Jer ja neko svjetlo moram naći, bilo kakvo
svjetlo, sići ću s uma u ovom mraku. Pristupam k tebi jer
ti si druga polovina Magnusova, i stoga druga polovina
moja.«
Vraćajući se prema svom sjedalu, srela je pogled
Bee Lederer. Razmijeniše pobožan osmijeh.

11.

Nigdje i nikad nije bilo takvih parlamentarnih

izbora, Tom, nije zapamćeno nešto slično. Rañamo se,
ženimo, razvodimo, umiremo. I negdje na tome putu, ako
nam se pruži prilika, dogodi se da postanemo liberalni
kandidat starodrevnog ribarskog i tkalačkog izbornog
okruga Gulvvorth North, smještena u zabačenim
močvarnim nizinama istočne Engleske, u slabo
osvijetljenim poslijeratnim godinama, mnogo prije no što je
televizija zamijenila diskusije u mjesnom klubu, onda kad
su komunikacije bile na takvom stupnju razvoja da je
čovjek lako mogao zadobiti posve nov karakter ako se

421
makne već i nekih stopedeset i sedam milja sjeveroistočno
od Londona. A ako već nismo imali tu sreću da nas osobno
istaknu kao kandidata, najmanje što možemo učiniti jest
da ostavimo sve, od kriptokomunizma do nekonzumiranih
seksualnih istraživanja, da zaboravimo na kasnu poeziju
Minnesangera, i požurimo da budemo uz svoga oca u času
njegova najvećeg iskušenja, da drhturimo od zime na
ledenim stepenicama i čekamo, da svojim šarmom
osvojimo glasove starih tetkica točno onako kako nas je on
naučio, i da se lijepo pobrinemo za njih pa makar nam to
bilo posljednje u životu, da cijelom svijetu pomoću
megafona obznanimo kako je on pravi drug i prijatelj, i da
uz njega više nikada neće biti ničeg željni, da obećamo
sami sebi, i da u to obećanje vjerujemo, da ćemo čim proñe
dan izbora odbaciti sve ostale živote i zauzeti svoje mjesto
u njedrima radničke klase, kojoj "oduvijek i pripadamo,
dušom i porijeklom, što uostalom dokazuje i naša tajna
povijest pobornika radničkih ciljeva u toku formativnih
studentskih godina.
Bila je ciča zima kad je Pym stigao, i još vlada ta
ista ciča zima, jer ja se nikad odande nisam vratio, nisam
se usudio vratiti. Još uvijek onaj isti snijeg prekriva
močvare i baruštine, i sleñuje donkihotovske vjetrenjače,
mrtve i nepomične pod pepeljastim flamanskim nebom.
Isti gradići šiljati od crkvenih tornjića vise s
horizonta nad morem, brojgelovska lica našeg izbornog
tijela rumena su kao što su bila i prije tri desetljeća.
Povorka našeg kandidata, koju predvodi strasni liberal,
gospodin Cudlove i njegov dragocjeni teret, još se čeka da
donese blagovijest, još je negdje na putu izmeñu kredaste
školske učionice i dvorane što se grije na parafin, kliže se
na sleñenim seoskim putovima i psuje, dok se naš
kandidat, duboko zamišljen, krijepi s malo vlage, a Silvia i
major Maxwell Cavendish prigušeno se svañaju nad

422
poljskom kartom. Ja tu našu kampanju pamtim kao
turneju teatra političkog apsurda; u ovom času ona se
kroz snijeg i močvare probija prema dvorani gradske kuće
samog Gulwortha — unajmljene usprkos savjetima svih
onih koji su tvrdili daje nikad nećemo ispuniti, ali mi to
jesmo — hitamo na zaista posljednji, konačni nastup
našeg kandidata. I onda, odjednom, komedija prestaje.
Maske i zvonca dvorskih luda sa zveketom padaju na pod
u trenutku kad nam Bog, u obliku jednog jedinog
jednostavnog pitanja, podnosi račun za svu našu
razuzdanost.

***

Materijalni dokazi, Tom. Činjenice.

Evo Rickove rozete od žute svile koju je izabrao za
tu svoju veličanstvenu večer. Izradio ju je isti zlosretni
krojač koji je šio i odjeću za naše džokeje. Ovdje su ti
središnje dvije stranice iz »Gulworth Mercurva«, izdanja od
sljedećeg dana. Pročitaj sam. KANDIDAT BRANI SVOJU
ČAST, POZIVA GRAðANE GULWORTHA DA MU SAMI
SUDE. Vidiš sliku govorničkog podija, s osvijetljenim
orguljama i zavojitim stepenicama? Nedostaje nam još
samo Makepeace Watermaster. Vidiš li svog djeda, Tom,
stoji na sredini pozornice i žmirka pred blještavim
snopovima svjetla iz reflektora, i vidiš li svog oca koji
bojažljivo izviruje iza njegovih leña, s uvojkom na čelu?
Čuješ li kako se grmljavina pobožnih riječi velikog sveca
valja prema stropu dvorane, čuješ li? Pym zna napamet
Rickov govor od riječi do riječi, zna svaku riječ, svaku
gestu, svaki predah. Rick o sebi govori kao o poštenom
trgovcu koji je spreman staviti u službu ovom izbornom
tijelu svoj život »koliko me dobri Bog poštedi i koliko god vi,
u vašoj mudrosti, procijenite da sam vam potreban«; za

423
točno pet sekundi, snažno će zamahnuti lijevom rukom i
jednim potezom odrubiti glave svim nevjernicima. Prsti su
mu skupljeni i lagano povijeni, kao i uvijek. Uvjerava nas
da je on ponizan kršćanin i otac i pošten čovjek, i da je
spreman sve učiniti da spasi Gulworth North od dvije
teške hereze, visokotorijevske i niskosocijalističke, premda
ih je u svom bezalkoholnom uzbuñenju ponekad u stanju i
pobrkati. On mrzi pretjerivanja svake vrsti. Ona njega
naprosto fizički bole. A sada: za vas sretna vijest. Možete je
naslutiti u snazi vjere koja odjekuje u njegovu glasu.
Postane li Rick zastupnik u parlamentu za ovu grofoviju,
Gulworth North će doživjeti renesansu o kakvoj nije mogao
ni sanjati. Zamrla trgovina haringama ustat će sa svoje
samrtne postelje i skočiti na noge junačke. Tekstilna
industrija, koja sada propada, donijet će ovoj zemlji med i
mlijeko. Farme će biti osloboñene socijalističke birokracije
koja ih samo sputava i postat će uzor cijelom svijetu.
Porušene pruge i kanali čudesno će se izbaviti iz svih
zamki industrijske revolucije. Ulicama će poteći likvidnost.
Starcima će njihova životna ušteñevina biti zaštićena od
grabeži državne konfiskacije, mladići će biti pošteñeni
besramne prisilne regrutacije. Odbacit ćemo porezni
sistem po kojem valja plaćati koliko si zaradio, a tako i sve
druge nepravde navedene u manifestu liberalne stranke,
koji je Rick pročitao djelomično, ali u njega vjeruje
potpuno.
Tako je to išlo, ali ovo je posljednji nastup i Rick je
za večeras spremio nešto zaista posebno. Hrabro okreće
leña glasačima i obraća se svojim vjernim pratiocima, koji
u hijerarhijskom redu stoje iza njega na tribini. Sprema se
da nam izrazi svoju zahvalnost. Pazi sad.
— Prije svega, mojoj dragoj Sylviji, bez koje ništa ne
bih postigao — hvala ti, Sylvia, hvala! Da čujem aplauz za
moju kraljicu, moju Sylviu! — Glasači oduševljeno

424
prihvaćaju. Sylvia im upućuje graciozan osmijeh, zbog
kojega i jest ovdje. Pym očekuje da će sada on biti prozvan,
ali nije. U Rickovim modrim očima večeras je nesalomljivi
čelik, sav je obasjan unutrašnjim žarom. Bombastičnost
traži više glasa i ostavlja manje daha.
Rečenice su kraće, ali naš ih šampion odlučno
slaže jednu za drugom. Zahvaljuje predsjedniku ogranka
liberalne stranke za Gulworth i njegovoj krasnoj i
šarmantnoj supruzi — Marjory, draga moja, ne budite tako
stidljivi, gdje ste se sakrili? Zahvaljuje našem jadnom
agentu stranke, jednom nevjerniku po imenu Donald iza
kojega slijedi i neko nezapamtljivo prezime, vidi potpis pod
fotografijom, koji se, otkad se dvorska svita pojavila na
njegovu teritoriju, povukao u osamu gdje bez svjedoka
samo puše od bijesa, i tek je večeras učinio iznimku.
Zahvaljuje zatim gospoñi koja se brine oko prijevoza, i za
koju gospodin Muspole tvrdi da ju je kušao u prostoriji za
biljar, i gospoñici, ne sjećam se više kako se zove, koja se
uvijek brižno starala da vam kandidat nikad ne zakasni na
randevu — smijeh — premda Morrie Washington tvrdi da
se čovjek nje treba Čuvati i ne dati se nizaboga nagovoriti
da sjedneš s njom na stražnje sjedalo. Zatim prelazi na
»sve ove druge plemenite i vjerne pomoćnike«. Morrie i Syd
se u posljednjem redu cerekaju kao par okorjelih ubojica,
gospodin Muspole i major Maxwell Cavendish izabiru
radije namršteno i ozbiljno lice. Sve se to na fotografiji vidi,
Tom, pa pogledaj sam. Odmah do Morriea kočoperi se
supijani radiokomičar čiju je ocvalu reputaciju Rick
prisvojio da osnaži našu kampanju, kao što je posljednjih
tjedana dovukao i cijelu seriju maloumnih igrača kriketa i
vlasnika hotelskih lanaca ali plemenita porijekla, i
kojekakvih drugih takozvanih slavnih ličnosti liberalnog
pokreta — dovukao ih i vodio kroz grad u povorci kao
robijaše, te ih odmah kad su odslužili svoje i bar se

425
nakratko pokazali korisnim članovima društva, vraćao u
London.
Sad još jednom obrati pažnju na Magnusa, koji
sjedi zdesna svome stvoritelju. Rick naposljetku stiže i do
njega, i svaka gromka riječ koju mu upućuje otkriva
poznavanje tajni i prijekor.
— On vam sam ništa ne bi rekao, pa ću morati ja.
Suviše je skroman. Ovaj moj sin je jedan od najodličnijih
studenata prava koje je ova zemlja ikad vidjela, i ne samo
ova zemlja. On bi vam govor mogao održati bar na pet
jezika, i u svakome bi se iskazao kao bolji govornik od
mene. — Smijeh. Uzvici nevjerice, ma nije moguće da je
bolji... — Ali to ga nije smetalo da se žrtvuje za svoga oca.
Otkad je počela ova kampanja, on ulaže toliko truda i
napora da već spada s nogu. Magnus, bio si mi pravi drug,
sine, i najbolji i najiskreniji prijatelj svom starom ocu.
Živio mi!
Ali silna galama i ovacije nisu rastjerali Pvmove
tjeskobne misli. U samotnoj zbilji Pvmovoj, dok je slušao
kako Rick nastavlja, srce mu lupa u stravi dok automatski
križa prijeñene klišeje govora i očekuje eksploziju koja će
za sva vremena uništiti i kandidata i njegov drzak popis
samih varki i laži. Eksploziju koja će raznijeti drveni strop
i ukrasne grede visoko u modro noćno nebo. Eksploziju
koja će progutati čak i zvijezde koje su ključna slika u
veličanstvenom finalu Rickova govora.
— Reći ću vam ljudi — uzvikuje Rick, gradeći sliku
o svojoj skromnosti — kao što su rekli meni, mnogo puta,
na ulici bi me zaustavili, uhvatili za ruku i pitali: Rick,
kažu oni, a što je taj liberalizam osim zgodnog paketa
ideala? Ideale ne možeš jesti, Rick, kažu oni. Za ideale
nećeš dobiti šalicu čaja ni krasan, pravi engleski janjeći
kotlet, dragi moj Rick. Ne možeš idealima napuniti kućnu
kašicu. Ne možeš idealima poslati sina na studij. Ne možeš

426
ga poslati u svijet, da traži svoj put, da bude vrijedan i
marljiv i zasluži svoje mjesto u najvišim pravosudnim
ustanovama u ovoj zemlji, a za popudbinu mu dati samo
ideale. Prema tome, kažu oni, kakvog smisla u ovom
našem modernom svijetu ima stranka koja nudi samo
ideale? — Ovdje Rickov glas naglo zamire. Ruka, do toga
časa tako živahna, pruža se dlanom nadolje, kao da će
pomilovati glavicu nevidljiva djeteta. — A ja im, dobri ljudi
Gulwortha, odgovaram kao što ću sad odgovoriti vama. —
Ista ruka poleti gore, put neba i Pym, u svom bolesnom
strahu, vidi kako utvara Makepeacea Watermastera skače
sa svoje propovjedaonice i oblijeće cijelu gradsku vijećnicu
ostavljajući za sobom mliječni trag. — Evo što ću vam
odgovoriti. Ideali su poput zvijezda. Dohvatiti ih ne možeš,
ali koliko smo bogatiji njihovom prisutnošću!
Rick nikad nije bio bolji, nikad strastveniji, nikad
iskreniji. Aplauz se diže poput razbješnjela mora,
najvjerniji se dižu s njim. I Pym ustaje s vjernima, plješće
najglasnije od svih, Rick plače. Pym je na rubu. Ovi dobri
ljudi su napokon dobili svog Mesiju, liberali Gulvvortha
Northa, stado koje je predugo bilo bez svoga pastira; od
rata ovdje nije bilo liberalnog kandidata. Odmah do Ricka,
predsjednik ovdašnje liberalne stranke lupa svojim
seljačkim ručerdama i prtlja nešto Ricku u uho. Za
Rickovim leñima, cijela svita se povodi za Pvmovim
primjerom, svi ustaju, plješću, uzvikuju »Živio Gulworth,
živio Rick«. Kao da su ga prenuli i opomenuli gdje je, Rick
se okreće k njima i širokim pokretom ruke, gestom
preuzetom iz varijetea kojih se nagledao u životu,
predstavlja narodu svoju svitu, uz riječi: — To dugujete
njima, ne meni. — Ali i ovaj put se modar pogled
zaustavlja na Pymu i taj pogled govori: Judo, oceubojico,
ubio si svog najboljeg prijatelja. Ili se bar Pymu tako čini.

427
 Jer upravo u tom trenutku, upravo tada kad su svi
poustajali i vikali i pljeskali, eksplodirala je bomba koju je
podmetnuo Pym: u trenutku dok je Rick leñima okrenut
neprijatelju, a licem Pymu i voljenim svojim pomoćnicima,
sigurno već i spreman, mislim, da povede neku bodru,
svima znanu pjesmu, ne »Pod arkadama«, naravno, to bi za
ovu priliku bilo suviše svjetovno, ali nešto poput »Naprijed,
vojsko kršćanska« što bi sjelo prvorazredno. Ali u tom se
času cijela galama ruši naglo shrvana teškom bolešću i
umire nam tu pred očima, a gradsku vijećnicu ispunja
ledena tišina jer je netko otvorio vrata i pustio unutra
anñele osvete što nasrću iz prošlosti.
Netko nepoznat je rekao nešto, netko ispod korske
galerije, gdje su sjedišta za gospodu novinare. Isprva, zbog
loše akustike, do nas dopire samo nespokojan ton glasa
koji govori, ali i taj je glas dovoljno subverzivan. Osoba
koja se javila pokušava još jednom, ovaj put glasnije. Nije
još to zapravo osoba, samo neka luda žena, s onom
brzavom, pjevnom irskom intonacijom koja muškarce
instinktivno odbija, koja odaje barem jednako o svojoj
nemoći kao i o temi koju je htjela saopćiti. Neki Čovjek
viče: »Šuti, ženo« pa »Tišina!« i još »Što se dereš, beštijo« i
tu Pym prepoznaje od porto vina razularen glas majora
Blekinsopa. Major je slobodni trgovac i ruralni fašist, s
desnog krila našeg pokreta kojega se pomalo stidimo. Ali
škripavi irski glas ne odustaje, poput vrata koja neće
prestati škripati, ni ako ih dobro trésnete, ni pažljivo
nauljite. Vjerojatno neka dosadna domaćica. No dobro,
napokon ju je netko ušutkao. Opet major — evo, to je
njegova célica i žuta službena rozeta. Obraća joj se,
zamisli, s »Draga moja gospoño«, i vlastoručno gura prema
vratima. Ali sprečava ga sloboda štampe. Novinarčići se
užurbano naginju preko ograde galerije i dovikuju »Kako se
zovete, gospoñice?«, čak i »Viknite mu još jednom, da vas

428
čuje«. Major Blenkinsop nije više ni gentleman ni službena
osoba, nego nasilnik s društvenim pokrićem više klase,
ščepao je vrištavu Irkinju i može s njom što hoće. Sada
druge žene viču »Ostavite je!« i »Miči ruke s nje, svinjo
prljava.« Netko je viknuo i »Gade bogatunski!«.
A onda je i čujemo, onda je i vidimo, i jedno i drugo
sasvim jasno. Malena je i srdita u crnom, obudovjela
goropadnica. Nosi plosnat šeširić. S ruba mu visi komadić
crnog vela, pocijepan postrance ili njezinom ili kojom
drugom rukom. Tipičnom perverzijom gomile, sada je svi
žele čuti. I ona ponovno započinje sa svojim pitanjem,
možda već i treći put. Govori skamenjeno otvorenih usta, i
možda se čak smiješi, ali Pym zna da to nije osmijeh nego
grimasa mržnje, toliko silne da je naprosto ne može
zadržati u sebi. Govori svaku riječ točno kako je naučila
napamet, riječ po riječ u istom poretku koji je pažljivo
smislila. Formulacija je jasna.
— Molim vas, željela bih da mi odgovorite — je li
istina — molim da budete ljubazni — je li istina da je
liberalni kandidat za Parlament za okrug Gulworth North
— odslužio zatvorsku kaznu zbog krañe i prijevare. Hvala
vam na pažnji.
Rickovo lice je i dalje okrenuto Pymu, njezine mu se
strelice zabijaju u leña i Rickove se modre oči šire od bola,
ali pogled mu je i dalje nepomičan — točno kao i prije pet
dana, kad je ležeći u ledenoj kupki prekriženih nogu i
otvorenih očiju, rekao samo »Mene nije dovoljno ubiti, stari
moj sine.«
Tom, vratimo se deset dana unazad. Pym je dojurio
iz Oxforda uzbuñen i ustreptala srca, odlučivši da kao
pravi zaštitnik nacije svoju varijabilnu težinu položi na
stranu demokratskog procesa i usput se malo provede na
snijegu. Izborna je kampanja u punom jeku, ali vlakovi
koji bi trebali voziti do Gulwortha u Norwichu naprosto

429
nestaju. Vikend je, a Bog je presudio da se naknadni izbori
kandidata za engleski parlament održavaju četvrtkom,
premda je vjerojatno odavno već zaboravio zašto baš
četvrtkom. Večer je; naš kandidat je sa svojom kohortom
negdje za poslom. Ali kad se Pym s torbom u ruci, pojavio
na impozantnom kolodvoru Norwich, iza ograde ga već
čeka vjerni Syd Lemon, sa službenim automobilom
oblijepljenim raznim pymovskim porukama i simbolima,
čeka da ga odveze na glavni dogañaj te večeri, na miting
zakazan za devet sati u seocetu Little Chedworth gdje su,
kaže Syd, posljednjeg misionara koji se usudio onamo zaci
pojeli uz čaj. Kroz prozor automobila ne vidi se ništa jer su
na njima plakati s natpisom PYM ČOVJEK ZA NAROD. U
dnu plakata je i portret Rickove plemenite glave — koju je,
kao što sada znam, vrlo vjerojatno ipak prodao
medicinskoj znanosti. Žicom je za krov pričvršćen megafon
veći valjda i od brodskog topa. Svijetli pun mjesec. Snijeg
je prekrio šume i polja, oko njih je raj iz djetinjstva.
— Idemo u St. Moritz — kaže Pym kad ga je Syd
ponudio čuvenom Meginom pitom s mesom, i Syd se
nasmije i razbaruši mu kosu. Syd nije osobito pažljiv
vozač, ali seoske su cestice prazne a snijeg milostiv. Ponio
je pljoskicu punu viskija. Otpijaju velike gutljaje dok auto
meandrira izmeñu pod snijegom povijenih obodnih živica.
Tako okrijepljen, Syd podnosi kratki izvještaj Pymu o
trenutnom stanju na bojnom polju.
— Mi se zalažemo za slobodu vjeroispovijesti, plus
toga smo ludi za poticanjem stambenog vlasništva i dičimo
se parolom »Sve kao što jest, samo s manje birokracije«.
— To smo oduvijek i bili — kaže Pym, a Syd mu
udari koks, za svaki slučaj, ako je«to slučajno drskost.
— Loše mišljenje imamo o nevičnom
visokotorijevstvu u svim njegovim oblicima...

430
 — Nepravičnom valjda — ispravlja ga Pym, i još
malo otpije iz pljoske.
— Naš se kandidat ponosi svojom prošlošću
engleskog rodoljuba i čovjeka odanog crkvi, on je pobornik
čisto engleskog tržišta, borio se za ovu zemlju, i uvjeren je
daje za Britaniju jedini pravi put u budućnost liberalizam.
Obrazovao se na sveučilištu od kojeg nema boljeg, u školi
života, i u životu nije okusio ni kapljicu žestokog pića kao
ni ti, pazi da se ne zaboraviš. — Tu mu je oteo pljosku i
potegnuo dug, pravi trezvenjački gutljaj.
— Ali, hoće li dobiti izbore? — upita Pym.
— Slušaj. Da si došao ovamo s nešto gotovine na
dan kad je tvoj otac istakao namjeru da se kandidira,
mogao bi se kladiti u omjeru pedeset prema jedan. Kad
smo mu se pridružili ja i lord Muspole, već je bio na
dvadeset pet prema jedan, i nas dvojica smo uložili tonu
para. Jutro nakon adopcije ne bi mogao dobiti bolji omjer
od deset prema jedan. Sad je omjer devet na dva, i dalje je
u padu, i mogu se, ako hoćeš, kladiti s tobom za neki
sitniš da će na dan izbora omjer biti jednak. Pa me onda
pitaj hoće li pobijediti.
— A kakva mu je konkurencija?
— Nema konkurencije. Momak koji se utrkuje za
laburiste je neki učiteljčić, Skot iz Glasgovva. S riñom
bradicom. Sitan. Izgleda kao miš koji izviruje iz goleme
crvene medvjeñe pozadine. Stari Muspole je neki dan
poslao neke dečke da unesu malo veselja na njegov miting.
Obukao ih lijepo u kiltove i dao im navijačke čegrtaljke i
poslao da ruže po ulicama do jutra. Gulworth ne voli
divljaštvo, Titch. Nisu lijepo gledali pijane prijatelje
kandidata laburista koji su u tri ujutro revali »Mala Nellie
iz Glena« i to na stepenicama pred crkvom.
Automobil graciozno klizi prema vjetrenjači. Syd ga
ispravlja i nastavljaju put.

431
 — A torijevac?
— Torijevac je sve što jedan torijevski kandidat i
treba da bude. Savršeni gentleman, umirovljeni sahib koji
se morao vratiti iz daleke Indije, jedan dan u tjednu rinta u
svojoj londonskoj kancelariji, ide u lov, uroñenicima dijeli
šarene ogrlice i želi ponovo uvesti inkvizitorske metode i za
prvi prekršaj. Njegova žena zubima presijeca vrpcu na
vrtnim svečanostima.
— Ali kakav je sastav naših tradicionalnih birača?
— pita Pym, sjetivši se termina iz svoje povijesne čitanke.
— Bogomoljci su svi redom uz njega, zatim masoni,
pa i stare tetkice. S trezvenjacima je stvar čista kao suza, a
tako i s društvom za borbu protiv hazardnih igara i bit će
tako samo ako netko slučajno ne zaviri u naše knjige, i ja
bih ti bio jako zahvalan da nikome ne spominješ naše
niškoristi, Titch; privremeno smo ih poslali na ispašu.
Ostatak se koleba. Dosadašnji njihov zastupnik u
parlamentu je bio neki crveni, ali je umro. Na posljednjim
izborima je dobio većinu od pet tisuća glasova u izravnoj
trci s torijevcem, ali što je bilo s torijevcem, zna se.
Ukupno glasačko tijelo je brojalo trideset i pet tisuća, ali
otada je još pet tisuća maloljetnih delinkvenata dobilo
pravo glasa, a dvije tisuće gerijatrijskih slučajeva preselilo
je u neki ljepši život. Farmeri su nam gadni, ribari gladni,
a hoi polloi ne znaju gdje im je dupe a gdje glava.
Syd je upalio žaruljicu i pustio auto da se sam
snalazi te posegnuo iza sebe na stražnje sjedište i izvukao
krasnu žute—crnu brošuru s Rickovom fotografijom na
naslovnoj stranici. Okružen nečijim vjernim španijelima,
Rick pred kaminom koji mi ne djeluje poznato čita neku
knjigu — što u životu nije učinio. »Biračima Gulvrorth
Northa« piše ispod fotografije. Papir je, usprkos oskudici
teških vremena, papir visokog sjaja.

432
 — Osim toga, velika nam je podrška duh sir
Codpiece Makevratera, V. C. — dodaje Syd s posebnim
zadovoljstvom. U što se možete i sami uvjeriti pogledate li
posljednju stranicu.
Pym tako i učini i ugleda okvir koji ga je podsjetio
na švicarske osmrtnice:
JOŠ JEDNA POJEDINOST
Vaš kandidat ponosno priznaje da sve svoje
političko nadahnuće duguje prijatelju iz djetinjstva i
mudrom mentoru, sir Makepeaceu Watermasteru, članu
parlamenta i svjetski poznatom liberalu i kršćaninu, koji
ga je čvrstom ali i pravičnom rukom, nakon prerane smrti
Oca, vodio kroz premnoga mladenačka iskušenja do
današnjeg uglednog položaja koji mu omogućuje
svakodnevne kontakte s najvišima u ovoj Zemlji.
Sir Makepeace potječe iz bogoštovne obitelji,
samoprijegorne i časne; bijaše govornik bez premca bez
čijeg plemenitog Nadahnuća, može se mirno reći, Vaš
Kandidat nikad ne bi nadošao na to da se predstavi
narodu i prepusti sudu naroda Gulvvorth Northa, kraja
koji već doživljava kao svoj Dom te ću se ako me izaberete
prvom sljedećom prilikom ovdje stalno nastaniti na nekom
većem posjedu. Vaš se Kandidat želi posvetiti vašim
Interesima istim onim marom i skromnošću koja je krasila
sir Makepeacea, koji je do groba zastupao moralno pravo
čovjeka na vlasništvo, slobodnu trgovinu i pošten odnos
prema ženama.
Vaš budući ponizni sluga,
Richard T. Pym.
— Ti znaš znanje, Titch. Kako ti se čini? — upitao
je Syd bolno iskreno.
— Prekrasno — rekao je Pym.
— Naravno daje prekrasno — kaže Syd.

433
 Prema njima klizi selo, zatim i crkveni toranj. Čim
su ušli u glavnu ulicu, žuti ih transparent upozorava da će
se večeras ovdje narodu obratiti naš Liberalni Kandidat.
Napušteni vozni pogon čine nekoliko starih Land Rovera i
Austinovih sedmica, već zatrpanih snijegom. Potegavši
posljednji put iz boce, Syd pažljivo namješta razdjeljak
pred ogledalcem. Pym primjećuje daje odjeven s
ozbiljnošću na koju u njega nije navikao. Ledeni zrak vonja
na kravlju balegu i more. Pred njima se prema nebu diže
starinska vijećnica Little Chedwortha na vodi. Syd mu
pruža pepermint, pa zajedno ulaze.

***

Predsjednik grofovijskog ogranka govori već neko

vrijeme, ali samo prvom redu sjedala, a mi otraga ne
čujemo ništa. Ostatak okupljenog slušateljstva bulji u
stropne grede ili u postere našeg jedinog pravog
predstavnika naroda: Rick stoji pokraj napoleonskog stola,
za leñima mu police i police pravnih knjiga; Rick u
tvorničkom krugu, prvi i posljednji put u životu, pije čaj s
njima koji su sol zemlje; Rick kao sir Francis Drake,
pogleda uprtog u maglom zavijenu armadu Gulwortha,
flotu barčica što isplovljava na haringe; Rick, agrikulturni
gospodin s lulom u ustima, znalački procjenjuje govedo.
Predsjedniku okružnog ogranka slijeva, pod girlandama od
žute tkanine, službene boje kampanje, sjedi gospoña koja
se bavi administracijom okružnog komiteta. S desne
njegove strane je niz praznih stolica, koje očekuju
Kandidata i njegovu pratnju. Periodično, jer predsjednik ne
posustaje, Pym uhvati pokoju frazu, naprimjer »Veliko zlo
prisilne regrutacije« ili »prokletstvo velikih monopola« — ili,
što je još gore, pokajničku poštapalicu poput »kao što sam
maloprije rekao«. I dva puta, kako se devet sati pretvorilo u

434
devet i pol pa zatim i u deset i deset, šekspirovski glasnik
starina došepao je iz predvorja, cupkajući usnu resicu, da
bi nam drhtavim glasom saopćio kako je Kandidat na
putu, da večeras ima mnogo ovakvih susreta, i da ga je
zadržao snijeg. I baš kad smo već odbacili svaku nadu,
ulazi gospodin Muspole u pratnji majora Maxwella
Cavendisha, obojica su kruti i dostojanstveni poput
crkvenih poslužitelja u strogim sivim odijelima. Ukorak
dvojica muškaraca marširaju kroz prolaz izmeñu redova i
uspinju se na govornički podij, i dok se Muspole rukuje s
predsjednikom i gospoñom, major je već izvukao iz
kovčežića snop papira s bilješkama za večerašnji govor i
položio ih na stol. I premda je Pym do kraja kampanje
odslušao ništa manje nego dvadeset i jedan govor, u
razdoblju izmeñu te večeri i večeri uoči konačnih izbora u
gradskoj vijećnici, nijedan jedini put nije primijetio da se
Rick poslužio tim majorovim bilješkama, čak ni pokazao
da zna za njih. I tako je postupno zaključio da to i nisu
bilješke za govor, nego scenski rekvizit koji treba da nas
zabavi do konačnog, pravog nastupa.
— Sto je to Maxie učinio sa svojim brkovima? —
uzbuñenim šaptom pita Pym Syda, koji je na to s trzajem
poskočio na stolici jer je malko zadrijemao. — Založio ih?
— Ako je Pym očekivao da će mu Syd uzvratiti šalom,
grdno se prevario.
— Brkovi su ocijenjeni kao nedoličan ukras, eto što
je učinio — kratko odvraća Syd. Tog trenutka Pym ugleda
kako mu je lice obasjala čista ljubav, jer u tom je trenutku
ušao Rick.
Redoslijed ulaza nije se nikad mijenjao, kao ni
raspored dužnosti. Nakon Muspolea i majora po redu su
ulazili Perce Loft i siroti Morrie Washington, koji već
pomalo ima tegoba s jetrom. Perce ulazi prvi i pridržava
otvorena vrata. Ulazi Morrie i ponekad, kao večeras,

435
njegova pojava potakne malo aplauza jer neupućeni
povjeruju daje to Rick, što uostalom nije nimalo čudno
budući da Morrie, premda za trećinu niži od Ricka, troši
veći dio života i sav svoj novac na trud da postigne totalnu
identifikaciju sa svojim idolom. Ako je Rick kupio nov
kaput od kamelhara, Morrie trči u dućan i kupuje dva ista.
Ako je Rick obuo dvobojne cipele, obukao ih je i Morrie
odjeven kao i ostala svita, u crkvenu sivu boju. Ricka radi,
uspio je čak ublažiti tragove pića na licu. Ulazi, dakle,
zauzima svoje mjesto nasuprot Perceu i zavrti svoju rozetu
da provjeri okreće li se kako treba. Sada i Morrie i Perce
izvijaju vrat i okreću se u smjeru iz kojeg su došli da bi,
kao što želi sva prisutna publika, bili prvi koji će ugledati
svog junaka. I vidi! Plješću! I vidi! I mi plješćemo! — i ulazi
Rick, korakom oštrim poput udarca biča, jer mi državnici
nemamo vremena za bacanje, i stoga ni sada dok prolazi
proredom izmeñu sjedala ne prekida razgovor s najvišima
u ovoj zemlji. Tko je to s njim, sir Laurence Olivier? Meni
nekako više liči na Buda Flanagana. Ali nije nijedan ni
drugi, kao što ćemo uskoro čuti. Nije to nitko drugi nego
veliki Bertie Tergenza, glavom i bradom, čovjek-ptica i
popularna zvijezda radija, uvjereni liberal cijelog života. Na
tribini, Muspole i major predstavljaju predsjedniku druge
ugledne uzvanike i vode ih do njihovih mjesta. Naposljetku
stiže i taj trenutak zbog kojeg smo se ovdje i okupili, kad
svi sjede a stoji još samo onaj koji stoji i na fotografijama
kojima je okružen. Syd se naginje naprijed, sluša očima.
Naš Kandidat počinje govor.
Strogo odmjeren, nipošto impresivan uvod. Dobra
vam večer i hvala što ste se okupili u ovolikom broju ove
studene zimske večeri. Oprostite što ste me toliko čekali.
Odmah jedna šala za prisutne tetkice: rekli su mi da me i
moja majka morala čekati punih tjedan dana. Tetkice se
smiju, kao što je šalom i predviñeno. Ali jedno vam mogu

436
obećati, narode Gulworth Northa: nikad više nećete morati
Čekati svog novog poslanika u
Parlamentu! Još malo smijeha i nešto aplauza
vjernih sljedbenika, i kandidat može prijeći na nešto oštriji
ton.
— Dame i gospodo, ostavili ste svoj topao dom ove
tako negostoljubive večeri iz samo jednog razloga. Zbog
toga što vam je stalo do vaše domovine. I to je ono što nas
veže: i menije stalo do moje domovine. Zato stoje politika
narod. Narod koji ima hrabrosti i srca da kaže što želi, za
sebe i za sve ostale. Narod koji ima vjere i hrabrosti da
Adolfa Hitlera pošalje kamo i spada. Narod koji je sol
zemlje, i u to ni časa ne valja sumnjati. Engleski narod,
narod čvrstog korijenja, koji je zabrinut za svoju zemlju, i
u stalnoj potrazi za čovjekom koji će ispuniti njihova
htijenja.
Pym se ogleda po skromnoj dvorani; nema lica koje
se nije podiglo prema govorniku, kao cvijet suncu. Jedno
ipak nije, lice neke sitne žene pod šeširićem s velom, koja
sjedi pogurena kao sjena same sebe, lica skrivena pod
crnom koprenom. U žalosti je, zaključuje Pym, i odmah
ćuti sažaljenje. Došla je večeras ovamo da bi malo izašla i
vidjela ljude. Sirotica. Na podiju, Rick tumači stoje
liberalizam onima koji ne vladaju precizno razlikama meñu
trima glavnim strankama. Liberalizam nije dogma nego
način života, kaže on. To je vjera u temeljnu dobrotu
čovjeka, bez obzira na njegovu boju, rasu ili vjeroispovijest,
u duhu zajedništva i sloge. Budući da je time na
jednostavan način obuhvatio i fine detalje stranačke
politike, može preći na mnogo solidniji teren, središnji dio
govora, čija je tema on sam. Govori o svom skromnom
podrijetlu i o tome kako je majka zaplakala kad je čula
njegovu zakletvu da će nastaviti stopama velikog sir
Makepeacea. Sve bih dao daje meñu vama, dobri ljudi,

437
večeras i moj otac. Ruka se podiže i pokazuje visoko gore
prema stropnim gredama, kao da nišani avion, ali Bog je to
što im Rick želi pokazati.
— I dopustite, glasači Little Chedwortha, da vam
povjerim nešto. Da nije tog stanovitog bića tamo gore, koje
je uza me danju i noću, i kao pravi partner nadzire svaki
moj potez — samo se vi smijte ako hoćete, radije ću biti
predmet poruge nego da postanem žrtvom cinizma i
bezbožništva koji haraju ovom zemljom — dakle bez
pomoći i podrške stanovite osobe, a svi vi znate na koga
mislim, o da, znate! — ne bih nikad bio ovdje gdje sam
danas, pred vama, narode Gulvvorth Northa, kojemu
nudim, i u tome ne bih mogao biti ponizniji nego što
jesam, kojem nudim — sebe.
Govori o svom poznavanja inozemnog tržišta,
ponosi se time što je uvijek znao prodati britanske
proizvode strancima koji nikad neće ni shvatiti koliko nam
duguju. Zatim mu se ruka ponovno podiže prema nama,
kao izazov. Jer on je Britanac, Britanac do srži, i svejedno
mu je tko što o tome misli. Jer nema tog problema koji naš
običan, britanski zdrav razum ne bi riješio. — To sigurno
— odobrava Syd poluglasno. A ako znamo za nekog boljeg,
nekoga kome bismo s više sigurnosti povjerili ovu
plemenitu dužnost, slobodno mu to recimo. Ako su nam
bliže klasne predrasude onih pederčića visokotorijevaca
koji misle da su roñenjem stekli sva prava na svijetu, a
zapravo žive od toga što narodu piju krv, ako tako mislimo,
neka slobodno ustanemo i bez oklijevanja i bez straha
kažemo da smo za njih, pa neka se zna, za sva vremena.
Nitko ne ustaje, nitko ništa ne govori. Ako bismo,
meñutim, radije predali ovu našu domovinu u ruke
marksista i komunista ili bandama sindikata koji su očito
zapeli da ovu zemlju bace na koljena — a da se
razumijemo, upravo za to traže podršku laburistički

438
kandidati — onda moramo imati hrabrosti da to kažemo
na svjetlu i u lice glasačima Little Chedvvortha, a ne da
šapćemo po mračnim zakucima kao podli zavjerenici. I
opet nitko ne ustaje, nitko ništa ne govori, premda se i
Rick i svi s podija ogledavaju po prostoriji, da se možda
nije pomakla koja nitkovska ruka ili podiglo koje
bezbožničko lice.
— A sad slijedi ono najljepše — zaljubljeno šapće
Syd i zatvara oči, da zadovoljstvo bude potpuno, kad Rick
započinje svoj dug uspon prema zvijezdama, koje, kao i
liberalne ideale, ne možemo doduše nikad doseći ali koliko
smo samo bogatiji njihovom prisutnošću.
Još jednom se Pym ogledava po dvorani. Nema lica
koje nije ozareno ljubavlju prema Ricku, osim one jadnice
pod koprenom. Radi ovoga sam i ja došao, uzbuñeno misli
Pym. Demokracija je kad svog oca podijeliš s cijelim
svijetom. Aplauz tihne, ali Pym nastavlja pljeskati i onda
naglo shvati daje ostao jedini. Učinilo mu se da čuje svoje
ime izgovoreno naglas, i s iznenañenjem shvaća da je već
ustao. Lica se okreću njemu, previše lica. Neka se smiješe.
Sagnuo se da opet sjedne, ali Syd ga poduhvaća pod
mišku i uspravlja na noge. Govori predsjednik okružnog
ogranka i ovaj put je neoprezno sasvim razgovijetan.
— Čujem daje večeraš meñu nama i već slavan a
još tako mlad šin našeg gandidata, naš Maggus, koji je
prekinuo studije prava na Oxfordu da bi pomogao ocu u
ovoj sjajnoj izbornoj kampanji — govori on. — I siguran
sam da čemo švi i njega rado čuti, Maggus, ako nam
učinite čast. Maggus? Gdje je dotični?
— Ovdje šefe! — viče Syd. — Ne, ne ja. On je.
Ako se Pym i opire, nije toga svjestan. Onesvijestio
sam se. Doživio sam tešku nesreću. Tresnula me Sydova
pljoska i izgubio sam svijest. Mnoštvo se razmiče, snažne
ga ruke nose na pozornicu, sva su lelujava glasačka lica

439
okrenuta njemu. Pym se uspinje, Rick ga dočekuje čvrstim
medvjeñim zagrljajem, predsjednik okružnog ogranka
pričvršćuje mu žutu rozetu za rever. Dok Pym govori u
njega je uprto na tisuće pogleda, no dobro, možda ne baš
na tisuće, ali najmanje šezdeset lica bodri ga smiješkom
nakon prvih njegovih riječi.
— Vjerujem da se svi vi pitate — počinje Pym
mnogo prije no što je smislio što će reći. — Vjerujem da se
mnogi meñu vama večeras, čak i nakon ovog krasnog
govora koji smo čuli, pitaju kakav je zapravo čovjek moj
otac.
I pitaju se. Vidi im to na licu. Od njega oni očekuju
da potvrdi njihova iščekivanja i Magnus, mladi pravnik s
Oxforda, ne trepnuvši udovoljava njihovim željama. Ricka
radi, Engleske radi, i radi malo dobrog provoda. Dok
govori, kao i uvijek on vjeruje u svaku svoju riječ. Ricka
oslikava onako kako je to naznačio već sam Rick, ali s
pouzdanošću nježnog sina i pravnog stručnjaka koji zna
naći pravu riječ i ničega se ne straši. Ricka opisuje kao
najiskrenijeg prijatelja takozvanom običnom čovjeku — A
nitko to ne zna bolje od mene, jer on je meni bio
najiskreniji prijatelj svih ovih dvadeset ili više godina. —
Opisuje ga kao rijetku dostižnu zvijezdu na zvjezdanom
nebu svog djetinjstva, što neumorno sjaji nad njim kao
uzor skromnosti i plemenitosti. Kroz glavu razgaljenu
sadržajem pljoske muva se slika pjevača Wolframa von
Eschenbacha i Pym razmišlja ne bi li im prikazao Ricka
kao pjesnika-vojnika koji kroz viteške bitke i dvoboje hita
prema pobjedi za boje Little Chedwortha. Ali oprez ga
zaustavlja. Umjesto toga, opisuje utjecaj našeg sveca
zaštitnika TP-a — koji se nesmanjen nastavio i još dugo
pošto je stari vojnik odvojevao svoju posljednju bitku — I
to kako je kad god smo se morali seliti — mali trenutak
nespokoja, je li to smio spomenuti? — prva stvar koju

440
bismo postavili u novoj kući bio je portret TP-a na zidu.
Govori o svom ocu obdarenom osjećajem za pravdu i
poštenje. Sin u oca kakav je Rick, pita se on, kako sam
mogao i pomisliti na neki drugi poziv nego pravni? Okreće
se Sylviji, koja se šćućurila pokraj Ricka, sa zečjim krznom
oko vrata i skamenjenim osmijehom. Zagrcnuvši se od
uzbuñenja, zahvaljuje joj stoje preuzela težak teret
materinstva kad ga moja draga sirota majka nije više
mogla nositi. I onda je, jednako naglo kao što je i počelo,
sve gotovo, i Pym žuri za Rickom kroz prolaz prema
vratima, otirući dlanovima suze i rukujući se usput s
ljudima koji pozdravljaju Ricka. Stiže do vrata i okreće se
da se oprosti još jednim maglovitim pogledom od
prisutnih. I ovaj put vidi onu ženu pod šeširićem s
koprenom, sjedi sama. Uhvatio je načas iskru njezina
pogleda pod maskom i učini mu se da je taj pogled
zlokoban i pun neodobravanja, usamljen meñu svim ovim
pogledima divljenja. Polet mu je ustuknuo pred osjećajem
krivnje i straha. Ona sada više nije neka bezimena
udovica, ona je Lippsie ustala od mrtvih. Ona je E. Weber,
ona je Dorothy. Sve sam ih ja prevario. Ona je povjerenik
oxfordske komunističke partije, poslali su je ovamo da
špijunira moju izdaju i prevaru. Poslali su je moji Michaeli.
— Kakav sam bio, sine?
— Fantastičan!
— I ti, sine. Bože dragi, ako doživim i stotu, neću
doživjeti trenutak većeg ponosa. Tko ti je radio frizuru?
Dugo ga već nitko nije frizirao, ali Pym ne odgovara
na primjedbu. Prolaze izmeñu automobila na parkiralištu s
prilično poteškoća jer Rick je stegnuo Pyma u spasilačkom
medvjeñem zagrljaju, te jedva napreduju pod krivim
kutem, kao dva nakrivo obješena balonera. Gospodin
Cudlove stoji i pridržava otvorena vrata Bentleya, prosuzio
suzama ponosa starog učitelja.

441
 — Divno, gospodine Magnus — kaže. — Kao da je
oživio duh samog Karla Marxa, sir. Nikad nećemo
zaboraviti ovaj dan.
Pym mu rastreseno zahvaljuje. Kao što se to često
dogaña na vrhuncu lažnog trijumfa, mučijja neodreñeni
osjećaj da se primiče čas Božje osvete. Sto sam joj ja
skrivio? pita se neprekidno. Ja sam mlad i dobro govorim i
Rickov sam sin. Nosim svoje novo još neplaćeno odijelo
šivano po mjeri kod krojačke firme Hali Brothers. Zašto me
ne voli kao svi ostali? I misli, poput svih umjetnika otkad
je svijeta, samo na onaj jedan jedini lik u publici koji mu
nije pljeskao.

***

Sljedeća je subota, približava se ponoć. Izborna

groznica se primiče vrhuncu. Za nekoliko časaka nastupit
će noć uoči glasanja manje tri dana. Za Pymov prozor
prilijepljen je novi poster na kojem piše »U ČETVRTAK STE
MU I VI POTREBNI«. Žuti transparent s istom porukom
razapet je na konopcu preko ulice, do zalagaonice
prekoputa. A Pym potpuno odjeven i nasmijan leži na
krevetu, u glavi mu nema nijedne misli koja bi se odnosila
na kampanju. Trenutno on boravi u raju, s djevojkom po
imenu Judy, kćerkom farmera liberala koji ju nam je
posudio da bi opčarala stare tetkice, a raj je kabina njezina
parkiranog kamioneta na putu za Little Kimble. Na
usnama mu je dodir Judyne kože, u nosnicama miris
njezine kose. A kad dlanovima pokrije oči, zna da su to oni
isti dlanovi koji su nedavno, prvi put u ljudskoj povijesti,
obujmili mlade djevojačke grudi. Njegova je soba na prvom
katu oronule kuće na uglu ulice koja se zove Kuća odmora
za trezvenjaka gospoñe Searle, premda bi se i odmor i
trezvenjaštvo teško našli na popisu stvari koje se ovdje

442
nude. Gostionice su se zatvorile, povici i uzdasi pokupili su
se u neki drugi dio grada. Iz uličice iza kuće vrišti neki
ženski glas — Mattie, imaš koji krevet za nas? Ja sam,
Tessie. Ma daj, stara vještice, smrznut ćemo se. — Otvara
se neki prozor na gornjim katovima i muljavi glas gospoñe
Searle upućuje Tessie da svoju mušteriju odvede iza
autobusne čekaonice. — Sto ti misliš, kakva je ovo kuća,
Tess? — napadaje — Prljava kuća za blud? Sto si ti
mislila? Mi smo sada glavni štab izborne kampanje
liberalnog kandidata, a dragi stari Mattie Searle, naš
gazda, uvjereni je liberal cijeli svoj život, premda to do prije
mjesec dana nije znao.
Lagano, pazeći da se ne razbudi sasvim od svojih
erotskih sanjarija, Pym na vršcima prstiju prilazi prozoru i
naviruje se ukoso dolje u hotelsko dvorište. Na jednoj je
strani kuhinja. Na drugoj blagovaonica za goste, sada
inače prostorije komiteta kampanje. U osvijetljenim
prozorima Pym raspoznaje pognute sijede glave gospoña
Alcock i Catermole, naših neumornih pomoćnica, koje
ustrajno zatvaraju i lijepe posljednje omotnice za danas.
Vraća se u krevet. Čekaj, misli. Neće ostati na
nogama cijelu noć. Nikad ne ostanu. Pobjeda, naime, na
jednom polju mami ga da se okuša i na drugom. Budući
da je sutra sabat, Naš Kandidat je trupama dopustio
odmor te će se zadovoljiti samo pobožnim prisustvom u
najbolje posjećenim baptističkim crkvama, gdje ima
namjeru održati propovijed o jednostavnosti i smislenosti
zdravog života. Sutra u osam sati Pym će stajati na
autobusnoj stanici gdje će ga pokupiti Judy u očevu
kamionetu u kojem će biti i sanjke koje joj je lovočuvar
načinio kad je imala deset godina. Ona dobro poznaje
brijeg, poznaje i prostranu sušu pokraj brijega, i meñu
njima postoji sporazum da će negdje oko deset i trideset,
ovisno o tome koliko će se dugo sanjkati, Judy Barker

443
odvesti Magnusa Pyma u tu sušu i učiniti ga svojim
punovažnim, konzumiranim ljubavnikom.
A u meñuvremenu Pyma očekuje neka druga
padina niz koju se valja nekako spustiti, na sanjkama ili
turu. Iza komitetskih prostorija je stubište koje vodi u
podrum, a u podrumu — Pym ga je vidio — stoji onaj
okrzani zeleni čelični ormar za kojim čezne tri četvrtine
svog života i kojega je i prečesto uzalud pokušavao otvoriti.
U Pymovoj lisnici pod jastukom krije se sjekač od plavog
čelika pomoću kojega su ga Michaeli naučili kako će
razvaliti jednostavnije brave. U Pymovu umu, podgrijanom
stranim ambicijama, vlada mirno uvjerenje da je čovjek
koji je tako superiorno izborio pristup Judynim grudima
svakako sposoban i da razvali utvrdu koja čuva sve
Rickove tajne.
Ponovno je prekrio oči dlanovima, da bi još jednom
proživio svaki čudesan trenutak tog divnog dana. Kao i
obično, iz sna su ga probudili Syd i gospodin Muspole, koji
su tog jutra odlučili da ga probude luckastim doskočicama
i prostotama, dovikujući kroz zatvorena vrata sobe.
— No daj, Magnus, pusti ga malo na miru. Od toga
se može oslijepiti, znaš.
— Ili će ti otpasti, dušo, ako ga ne pustiš da raste u
miru. Pa će ti ga doktor morati pričvrstiti zihericom. I što
će onda Judy reći?
Uz rani doručak, major Maxwell Cavendish oštrim
glasom izvikuje radni raspored za tu subotu. Pamfleti su
svoje obavili, objašnjava. Sada ih se može dobiti samo
megafonima, megafon na megafon, plus frontalni napad od
vrata do vrata.
— Znaju da smo tu. Znaju da su nam namjere
ozbiljne. Znaju da raspolažemo najboljim kandidatom i
najboljim političkim programom. Sada se moramo
pomučiti da dobijemo svaki pojedini individualni glas.

444
Krenimo od jednog do drugog, odvući ćemo ih na izbore
čistom snagom volje. Zahvaljujem.
Slijedi detaljni plan. Syd preuzima megafon broj
jedan i dvije dame — smijeh — i kreće na teren u onu
baruštinu iza hipodroma gdje ima puno cigoša — i cigoši
imaju pravo glasa kao i svi ostali. Čuju se povici »Kad si
već tamo, uloži petaka na Princa Magnusa«. — Gospodin
Muspole i još jedna dama, preuzet će megafon broj dva i u
devet sati doći pred vijećnicu po majora Blenkinsopa i
onog nesretnika od našeg agenta. Magnus će opet preuzeti
Judy Barker i obići s njom Little Kimble i pet okolnih sela.
— Mogao bi obići malo i Judy kad si već tamo —
kaže Morrie Washington. Sala, premda briljantna, izaziva
samo simbolički smijeh. Dvorska svita je nesigurna u
pogledu Judy. Nepovjerljiva je prema njezinoj mirnoći i
ogorčena na njezin zahtjev da ona bude maskota ekipe.
Barkerica nije onako dobra djevojčica i pionirka kao što
smo mislili. Ali Pym ovih dana manje nego ikad mari za
mišljenje dvorske svite. Ne obazire se na njihovo peckanje
i, u času kad komitetske prostorije ostaju nečuvane, tiho
silazi stepenicama u podrum, te Michaelov sjekač uvlači u
bravu iskrzanog zelenog čeličnog ormara za spise. Jedan
krak će zadržati oprugu, drugim će okrenuti kućište.
Brava se otvara. Našao sam se licem u lice s čudom, i to
čudo sam ja. Još ću se ja ovamo vratiti. Žurno zaključavši
ormarić, trči uza stepenice i ni minutu pošto se uvjerio da
je sposoban uzdići se do otkrivenja svih životnih tajni,
nevješt i nevin stoji na pragu hotela upravo u času kad
Judy zaustavlja kamionet, na čijem krovu je magafon
učvršćen čvrstim konopom. Ona se smiješi ali ne govori
ništa. Ovo im je treće jutro što su zajedno, ali prvi put je s
njima bila još jedna gospoña. Svejedno je Pym nekoliko
puta uspio da se rukom očeše o Judynu dok je mijenjala
brzinu ili mu dodavala mikrofon, a kad su se rastajali da

445
odu na ručak i kad ju je pokušao poljubiti u obraz, hrabro
mu je skrenula pravac poljupca prema usnama, uhvativši
ga dugom rukom za zatiljak. Ona je visoka, sunčana
djevojka svijetle kože i agrikulturnog glasa. Ima duga usta
i živahne oči ispod ozbiljnih naočala.
— Glasajte za Pyma, čovjeka iz naroda — urla Pym
u megafon dok se voze kroz predgraña Gulwortha prema
selima. Sasvim otvoreno drži Judy za ruku, najprije u
njezinu krilu a sada, na njezin poticaj, u svojemu. —
Spasite Gulworth od pokore stranačke politike. — Zatim
recitira limerick o gospodinu Lakinu, kandidatu
konzervativaca, koji je ispjevao veliki pjesnik Morrie
Washington, i za koji se major zaklinje da im posvuda
donosi glasove.
Ima jedan stari lopov, zove se Lakin služi se svim i
svačim opakim ali ako misli da će i Rickiea Pyma srediti
njima grdno se vara bedasti Lakin.
Ispruživši ruku preko njega, Judy isključi napravu.
— Mislim da je tvoj otac zaista drzak čovjek — kaže
veselo kad je grad ostao za njima. — Pa što on misli, tko
smo mi? Glupi idioti?
Skrenuvši automobilom na praznu obilaznicu, Judy
je ugasila motor, otkopčala dugmad na kaputiću a zatim i
na bluzici. A ondje gdje je Pym očekivao da će biti više
prepreka, otkriva samo njezine malene i savršene grudi,
bradavica ukrućenih od hladnoće. Gleda ga ponosnim
pogledom i polaže mu ruke na njih.
Cijeli taj dan Pym hoda u oblacima svjetla. Judy se
morala vratiti na farmu da pomogne ocu oko mužnje, pa
ga je ostavila pred gostionicom na putu za Norwich, gdje se
dogovorio sa Sydom i Morriem i gospodinom Muspoleom,
da diskretno drmnu malo vlage na neutralnom terenu,
daleko izvan granica glasačkog okruga. Sada kad je
konačni dan izbora tako blizu, društvo je obuzelo veselje

446
kakvo pokazuju djeca pred kraj polugodišta; do zatvaranja
su se uspjeli održati ravno i na nogama, a onda su se sva
četvorica natrpala u Sydov auto i pjevala »Pod arkadama«
u megafon sve do granice, gdje su se uozbiljili, namjestili
pobožna lica i obukli sakoe. Rano navečer, Pym je otišao
na Rickovu posljednju rundu uputa svom štabu. Ni Henry
V. uoči bitke kod Agincourta ne bi se bolje držao. Sada,
kad im predstoji još samo odlučujući udarac, nema
uzmicanja. Sjetite se Hitlera. Sada valja čvrsto uhvatiti
palicu i ne ispuštati je do pobjede, sada im valja stegnuti
zube, skvrčiti se, Bogu se pomoliti i bičem je natjerati da
finišira do cilja. Dok im u glavi odzvanjaju te riječi
ohrabrenja, ekipa hita prema automobilima. Sada je već
Pymov govor punopravan dio večernjeg programa. Glasači
ga vole, a unutar dvorske svite ima status zvijezde. U
Bentleyu, dva šampiona se mogu mirno rukovati i
razmijeniti mišljenje uz čašicu mlakog pjenušca koji im
pomaže da im proñe vrijeme izmeñu dvije pobjedonosne
bitke.
— Opet je bila ona mračna žena — kaže Pym. —
Mislim da svuda ide za nama.
— Koja to žena, sine? — pita Rick.
— Ne znam. Nosi koprenu.
A u nekoj točki usred svih tih pritisaka i aktivnosti
Pym je uspio izvesti i najopasniji pothvat u svojoj
dosadašnjoj seksualnoj karijeri. Otkrivši u Ribsdaleu, na
drugoj strani grada, apoteku koja radi cijelu noć, odvezao
se onamo tramvajem, vrludao uličicama da bi provjerio ne
mota li mu se tko iza leña i zatim hrabro ušao u apoteku i
stao pred tezgu te zatražio paketić s tri kontraceptivne
navlake od starog bezbožnika koji ga nije ni uhapsio niti
upitao je li oženjen. Trofej čeka spreman, namiguje mu iz
svog ljubičasto-bijelog omotića u skrovištu izdubenom u
snopu letaka »Glasajte za Pyma«, a on se na to namigivanje

447
ne obazire nego još jednom na vršcima prstiju odlazi do
prozora i naginje se.
Komitetske prostorije su u mraku. Pokret. * * *
Put je čist, ali Pym je suviše iskusan borac da bi
krenuo ravno na cilj. Vrijeme koje ćeš potrošiti na izviñanje
nikad nemoj smatrati izgubljenim vremenom, govorio je
Jack Brotherhood... Polako ću utrti put do srca
neprijateljskog teritorija i osvojiti ga. Počeo je već u
predvorju, gdje se gradio da čita dnevni raspored. Prizemlje
djeluje napušteno. Mattieva je prljava kancelarija prazna,
na ulaznim je vratima lanac. Polako kreće u uspon. Dvoja
vrata dalje od njegove sobe, na prvom katu, rezidencijalni
je salon. Pym otvori vrata i nasmiješi se. Syd Lemon i
Morrie Washington igraju biljar učetvoro s dvojicom dragih
starih prijatelja Mattiea Searlea koji djeluju kao
konjokradice ali mogli bi biti i ovcokradice. Syd ima šešir.
Dvije ljepotice iz ovdašnjih izvora mažu štapove kredom i
dijele utjehu. Raspoloženje je napeto.
— Sto igrate? — pita Pym, kao da se nada da će ga
pozvati da im se pridruži.
— Polo — kaže Syd. — Briši, Titch, i ne postavljaj
glupa pitanja.
— Mislim, na koliko rundi.
— Na pobjedu u devet — odgovori Morrie
Washington.
Syd je promašio i opsovao i Pym zatvara vrata. Sto
se njih tiče, može biti miran. Odavde nema opasnosti još
barem jedan sat. Nastavlja patroliranje. Kat više,
atmosfera je još napetija, kao što je uostalom u svakoj
tajnoj kući. Ovdje je i mirna prostorija, gdje posebno
pozvani posjetioci mogu predahnuti, izuti cipele i pridružiti
se prijateljskoj partiji pokera s Našim Kandidatom i
njegovim biranim krugom. Pym ulazi bez kucanja. Za
stolom pretrpanim novcem i čašama za konjak, Rick i

448
Perce Loft napeto licitiraju s Mattiem Searleom. Ulog su
bonovi za benzin, koji su meñu dvorskom svitom na cijeni
kao najpouzdanija valuta. Mattie povisuje Ricku i Rick
plaća da vidi što ima. Rick zatim strpljivo gleda kako
Mattie grabi cijeli ulog.
— Čujem da ste ti i pukovnik Barker jutros imali
mali okršaj kod Little Kimblea, sine moj stari.
Zaboravio sam već zašto je Rick Judy uvijek zvao
pukovnikom. Ali čini mi se daje to imalo neke veze s
nekom slavnom lezbijkom iz nekog sudskog slučaja. No
svejedno zašto ju je tako zvao, Pymu to u svakom slučaju
nije bilo drago čuti.
— Dečko ih je natjerao da mu ljube zemlju pod
nogama, Rickie — potvrñuje Perce Loft.
— A on je ljubio nešto drugo, ako se mene pita —
kaže Rick i svi se smiju jer je vic smislio Rick.
Pym se sagnuo radi redovitog medvjeñeg zagrljaja
za laku noć, i čuo kako mu Rick njuši obraz, na kojem se
zadržao miris Judy.
— Dobro je, sine, samo misli na izbore — kaže i
potapše ga po obrazu, kao upozorenje.
Dalje niz hodnik je propagandni odjel Morriea
Washingtona, koji istovremeno funkcionira i kao centar za
širenje dezinformacija. Uza zidove su naslagani sanduci
viskija i najlon-čarapa, koji ovdje očekuju čas kad će
utabati put do srca i posljednjih još nenaklonjenih
glasača. Baš od ovoga stola krenule su neosnovane glasine
o tome kako je torijevski kandidat pristašica sir Oswalda
Mosleya te kako je laburistički kandidat malo isu više
naklonjen svojim učenicima. Obivši lako bravu svojim
sjekačem, Pym pretura po ladicama. Jedan bankovni
izvod, jedan snop igraćih karata s nepristojnim slikama na
poleñini. Bankovni izvod glasi na ime gospodina Morrisa
Wurzheimera, i obavještava ga da je gospodin u minusu za

449
stotinu i dvadeset funti. Igraće karte bi bile fascinantne da
ih u meñuvremenu Judyna stvarnost nije učinila
beznačajnima. Postoje sve za sobom uredno pozaključavao,
Pym kreće stepenicama i na posljednji kat, zastaje na pola
puta i sluša kako gospodin Muspole šapće u telefon.
Najgornji je kat svetište. Kombinacija izolirane sobe za
razgovore, šifrantske sobe i operativnog centra. U dnu
hodnika je ulaz u državni stan našeg kandidata, u koji se
nije uspio probiti čak ni Pym, jer Sylvia sada provodi sve
više i više sati u krevetu, s glavoboljom ili sa željom da se
sprži do lijepe smećkaste boje dobre pečenke pod
čudotvornom ručnom svjetiljkom koju je kupila od
gospodina Muspolea. Ne može se uvući jer nije siguran da
će stići pobjeći. Iza susjednih je vrata takozvani Komitet za
akciju, gdje se skupljaju izdašna financijska sredstva i
podrška, i gdje se trguje obećanjima. Kakvim obećanjima,
još mi je prilično nejasno, premda je Syd jednom
spomenuo plan da se stara luka zalije betonom i pretvori u
parkiralište, na zadovoljstvo mnogih moćnih i utjecajnih
grañevinskih poduzetnika.
Gospodin Muspole naglo spušta slušalicu.
Bešumno se Pym istog čaša okrene na petama i sprema na
razumno i uredno povlačenje niz stepenice. Od bijega ga
spašava ponovno telefon; sada je gospodin Muspole
nekoga nazvao. Razgovara s nekom damom, nježno je
ispituje, nježno uzvraća odgovorima. Muspole bi tako
satima. To su njegova sitna zadovoljstva.
Pym je pričekao dok mu se glas nije ustalio u miran
tok riječi i zatim se vratio u prizemlje. Tama komitetskih
prostorija miriše na čaj i deodorant. Vrata na dvorište
zaključana su iznutra. Pym pažljivo okreće ključ i sprema
ga u džep. Stepenice za podrum smrde po mački. Uz
rubove su naslagane kutije. Pipajući put pred sobom,
budući da ne želi upaliti svjetlo koje bi se moglo opaziti s

450
dvorišta, Pym doživljava mentalnu reprizu onog dana u
Bernu kad je odnio vlažno rublje niz kamene stepenice u
podrum i prestrašio se spotakavši se preko Herr Bastia. I
zaista, kao i onda, nespretno je prekoračio preko
posljednje stepenice. Posrnuo je, lupio o podrumska vrata i
gurnuo ih od sebe tražeći oslonac objema rukama tako da
su se širom otvorila zaškripavši na šarkama. Sila udarca
ubacila je tijelo u nezaključan podrum, koji je, iznenadi se,
osvijetljen blijedim svjetlom. U svjetlu Pym raspoznaje
zeleni čelični ormarić za spise i ispred njega žensku priliku
kako, s nečim poput dlijeta u ruci, ispituje bravice pod
slabašnim snopom svjetiljke skinute s bicikla. Oči su joj,
sada okrenute njemu, mračne i otrovna pogleda. Očito ne
osjeća ni trunke krivnje. Ija se još i danas čudim kako mu
odmah nije palo na pamet da je to ona ista žena, isti onaj
pogled, ista ona napeta i prijekorna mirnoća, isto ono lice
koje ga je kroz koprenu motrilo nakon njegova trijumfa na
izbornoj govornici Little Chedwortha, i pratilo otada na još
desetak sličnih sastanaka. I dok je pita kako se zove, Pym
shvaća da već zna njezino ime, premda nije vidovit. Žena je
u dugoj starinskoj suknji, možda još majčinoj. Ima čvrsto,
oštro lice i mladu a već sijedu kosu. Pogled joj je
uznemirujuće izravan i jasan, čak i u ovom polumraku.
— Zovem se Peggy Wentworth — odgovara ona
drsko, grubim irskim naglaskom. — Da ti ponovim slovo
po slovo, Magnus? Peggy je skraćeno od Margaret, je li ti
sad poznatije? Tvoj otac, gospodin Richard Thomas Pym,
ubio je mog muža Johna, a kao daje i mene ubio. Pa
makar mi trebao za to cijeli život, koji je ionako samo
polagana smrt, ja ću tražiti dokaz daje počinio taj zločin i
zločinca poslati na sud.
Opazivši da se prema njima kreće neko treptavo
svjetlo, Pym se naglo okreće. Na vratima stoji Mattie
Searle, ramena su mu ogrnuta pokrivačem. Glava mu je

451
nakrivljena u stranu, osluškuje zdravim uhom žmirkajući
najprije prema Pymu a onda i prema Peggy iznad okvira
naočala. Koliko je čuo? Pym to ne može znati. Ali u panici,
mozak mu radi plodno i brzo.
— Ovo je Emma iz Oxforda, Mattie — hrabro kaže.
— Emma, ovo je gospodin Searle, vlasnik ovog hotela.
— Drago mi je — mirno uzvraća Peggy.
— Emma i ja igramo u školskoj predstavi idućeg
mjeseca. Došla je k meni u Gulworth da malo vježbamo.
Mislili smo da ovdje dolje nećemo nikome biti na putu.
— A da — kaže Mattie. Pogled mu šeta od Peggy do
Pyma i natrag, pogled u kojem se spoznanje istine izruguje
Pymovim lažima. Osluškuju kako lijeno vuče noge uza
stube.

***

Ne bih ti više mogao točno reći, Tome, što mu je

gdje ispričala. Jedina njegova misao pošto su izašli iz
hotela bila je bijeg; uskočili su u autobus i vozili se dokle
je god išao, a išao je do najstarijeg i najruševnijeg kutka
dokova koje možeš zamisliti: razrovana skladišta s
prozorima kroz koje se vidio mjesec, nepomične dizalice što
su poput vješala izranjale ravno iz mora. Ovdje se
utaborila grupica pokretnih brusača noževa, sigurno su
radili noću a spavali danju, jer se sjećam kako su se
njihova romska lica njihala nad kotačem dok su gazili
pedale na strojevima i sjećam se iskri što su se rojile
prema djeci koja ih gledaju. Sjećam se djevojaka
muškaračkih mišića, kako su mahale košarama za ribe i
dovikivale prostote jedna drugoj, i ribara kako prolaze
izmeñu njih u svojim nepromočivim kabanicama, suviše
važni da bi ih zanimalo bilo što drugo osim njih samih. Sa
zahvalnošću se sjećam svakog djelića sekunde u kojem bih

452
začuo neki drugi glas ili opazio neko drugo lice ispred
prozorčića tamnice u koju me stjerala svojim neumornim
monologom.
Na štandu s čajem uz rivu, dok su stajali i drhturili
od hladnoće meñu tom gomilom nevoljnika, Peggy je
ispripovijedala Pymu kako je Rick ukrao njezinu farmu.
Počela je priču čim su ušli u autobus, pa neka čuje tko
hoće, i natavljala bez zareza i bez točke, a Pym je znao da
je sve to istina, sva ta strahota, premda se često dogañalo
da zbog otrova njezina glasa nešto u njemu pohita da
brani i zaštiti Ricka. Pješačili su da se malo ugriju ali ona
ni na trenutak nije prestala. I kad joj je naručio grah i jaje
pred barakom Pomorske misije koja je imala ime Rover,
ona je samo govorila i govorila šireći laktove i komadajući
toast i pomažući se žličicom za čaj da bi pokupila sav
umak. I tu, pred tim Roverom, ispričala je Pymu o velikoj
Rickovoj fondaciji koja je progutala devet tisuća funti
osiguranja koje su njezinu mužu Johnu isplatili kad je pao
u mlatilo i izgubio obje noge ispod koljena i sve prste na
jednoj ruci. Dok mu je to pričala, pokazala mu je dokle su
ga morali amputirati na svojim mršavim nogama i ne
pogledavši što pokazuje, i Pym je opet osjetio koliko je time
opsjednuta i opet se prestravio. Jedan jedini glas koji ti
nikad nisam imitirao, Tome, to je taj Peggyn irski koji
vješto prelazi u Rickove crkvene kadence dok ponavlja
njegova slatka obećanja: dvanaest i pol posto plus profit,
draga moja, godinu za godinom, i dokle god je dragi stari
John živ ničega više neće biti željan, a ostat će i za tebe
jednog dana kad njega više ne bude, i još će vam preteći,
draga moja, da stavite nešto na stranu i uštedite za tog
svog prvorazrednog momčića, kad pode na studij te se
počne baviti pravom baš kao što će i moj sin, te su se ptice
u istom gnijezdu ispilile. To što mi je pripovijedala bilo je
kao pripovijest od Thomasa Hardya, prepuna neočekivanih

453
katastrofa koje im šalje rasrñeni Bog kojem kao da je
jedino stalo da smisli što više nesreća. A i ona sama bila je
poput Hardyevih junakinja: zgurena pod vlastitom
opsesijom, žena kojoj je ostalo još samo da misli na
vlastitu sudbinu.
John Wentworth je, osim stoje bio žrtva prevare,
bio i teška budala, objasnila mu je, zreo da ga na brzinu
ubere prvi slatkorječivac kojem se nañe na putu. I u grob
je otišao uvjeren daje Rick njegov spasitelj i pravi prijatelj.
Farma mu je bila staro imanje u Cornwallu s imenom
Tamar Rose, gdje se za svako zrno žita trebalo rvati s
vjetrom što puše s mora. Naslijedio ju je od pametnijeg
oca, a od njega ju je trebao naslijediti Alistair, njihov sin
jedinac. Kad je John umro, nije za njim ostalo ni novčića.
Sve prepisano na razne strane, svaka božja stvar
opterećena kreditom do guše, Magnus — rekla je Peggy
pokazujući na svom vratu, umrljanim nožem, dokle su bili
u dugovima. Pričala mu je kako je Rick posjetio Johna u
bolnici brzo nakon nesreće, kako mu je donosio cvijeće i
čokoladne bombonijere i pjenušac — i Pym je pred sobom
ugledao košaricu crnoberzi-janskog voća pokraj svog
bolničkog kreveta kad se probudio nakon operacije. Sjetio
se kako se Rick plemenito brinuo za bolesne i nemoćne, i
kako mu je sam u tome pomagao u ratnim godinama
njihove velike krusade. Sjetio se Lippsiena plača kad je
Ricku rekla daje lopof, i sjetio se Rickovih pisama Lippsie
u kojima joj obećava da nikada više ničega neće biti željna.
— A meni besplatnu kartu za vlak — priča Peggy —
da bih ga mogla posjetiti u bolnici Truro. A poslije toga me
tvoj otac vozi kući, Magnus, ništa njemu nije teško, samo
da se dočepa našeg novca. — Dokumenti koje je tjerao
Johna da potpiše, Magnus, uvijek uredno ovjereni
potpisima svjedoka, najzgodnijih bolničarki. Tvoj je otac za
Johna uvijek imao vremena i strpljenja, uvijek mu

454
objašnjavao što nije razumio, koliko god je puta trebalo, ali
John ga ionako ne sluša, John je zaluñen čovjek koji sve
vjeruje i ne želi misliti. Ovdje je spopada napad bijesa.
— A ja ustajem u četiri ujutro da pomuzem krave i
padam s nogu u ponoć, zaspim nad računima! — viče ona
i prema njima se pospano okreću glave s drugih stolova.
— A onaj moj glupan od muža leži u toplom krevetu
u bolnici Truro i sve što imamo, meni iza leña, prepisuje
drugome a tvoj otac sjedi i sjedi uz njegov bolnički krevet i
izigrava sveca. Da, Magnuse! Moj Alastair nema ni par
cipela u kojima bi pošao u školu, a ti živiš kao bubreg u
loju, Magnuse, ideš u finu školu i nosiš finu odjeću, Bog ti
pomogao! — Jer, pokazuje se naravno, nakon Johnove
smrti, daje iz razloga koje nitko nije mogao predvidjeti fond
za odštetu pretrpio doduše sasvim privremen problem
likvidnosti te da ne može isplatiti onih dvanaest i pol posto
plus profit. I da se ne može refundirati ni uloženi kapital.
Ali da iz te neugodne situacije postoji izlaz, jer je John
Wentworth mudro iz opreza baš malo prije smrti, založio i
farmu i zemlju i stoku, i valjda mu je malo falilo da založi i
ženu i sina, tako da oni ipak ničega neće biti željni. A
kredit koji je na to podigao, povjerio je svom dragom
starom prijatelju Ricku. Koji je bio tako pažljiv daje doveo
vrlo uglednog odvjetnika, zove se Loft, odvukao ga čak iz
Londona, samo da bi sirotom Johnu, već na samrti,
obrazložio sve implikacije te mudre odluke. A John je sa
svoje strane, kao i obično svima na sreću i zadovoljstvo,
napisao jedno specijalno dugo pismo, vlastoručno, u kojem
potvrñuje svima koje to zanima da je odluku donio pri
zdravoj pameti i pri punoj svijesti te da ni u jednom
trenutku nije bio izložen pritisku niti podlegao mogućem
utjecaju svog kućnog sveca i njegova odvjetnika, ni u
posljednjim trenucima svog samrtnog hropca. A sve to u
slučaju da Peggy, ili možda Alaistaru, ne bi kasnije palo na

455
pamet da budu tako bezobrazni i ospore dokument na
sudu ili da slučajno pokušaju povratiti njegovih devet
tisuća funti, ili na bilo koji drugi način pokazati da ne
vjeruju u Rickovu tako nesebičnu skrb za Johnovu
propast.
— Kad se sve to dogodilo? — pita Pym.
Govori mu datume, kaže mu točno dan u tjednu i
točan sat u danu. Iz torbice izvlači snop pisama s
Perceovim potpisom, u kojima se žali stoje »naš
predsjedavajući, gospodin R. T. Pym nažalost nedostupan,
budući da je odsutan na neograničeno vrijeme, po
neodložnom zadatku nacionalne važnosti«, a nju umiruje i
kaže da se upravo i u ovom času »dokumenti koji se tiču
posjedništva nad imanjem Tamar Rose razmatraju s
obzirom na mogućnost da se u okviru ovlaštenja doñe do
odreñene veće sume u vašu korist.« I gleda ga tim svojim
luñački hladnim pogledom dok on čita pod svjetlom ulične
svjetiljke, stiskajući se uz njega na polomljenoj klupi.
Oduzima mu pisma i s mnogo ljubavi ih vraća u omotnice,
pažljivo ih presavijajući. Nastavlja govoriti, i Pym poželi da
začepi uši ili da joj stavi ruku na usta. Poželi da ustane i
potrči prema lukobranu i baci se u more. Poželi da urla
ovako bez glasa. Ali ništa od toga nije učinio, samo ju je
molio, molim vas, preklinjem vas, molim vas budite tako
ljubazni i nemojte mi ništa više pričati.
— A zašto ne, molit ću lijepo?
— Ne želim to slušati. To se mene više ne tiče.
Opljačkao vas je, i menije to dovoljno. Ostalo nije važno —
kaže Pym.
Peggy ne odustaje. Bičuje svoja irska leña zbog
svoje irske krivnje, a Pymova joj je nazočnost izlika da to
može činiti. Govori neprekidno, to je bujica riječi. Ovo je
najviše i čekala da mu ispriča.

456
 — A zašto kad je ionako već sve moje njegovo? Kad
sam mu ionako već dopala šaka, isto je kao da sam već
legla u onaj njegov fini krevet s volančićima i ogledalima —
to je Rickova spavaća soba u ulici Chester što mu opisuje
— kad je već ionako u njegovim rukama i moj život i moja
smrt, kad sam ostala jadna i sama, glupo i nesposobno
žensko samo na svijetu, s boležljivim sinčićem za koga se
valja brinuti, i propalom farmom za koju se valja krviti, i
nemam nikoga nego onog svog mutavog nadglednika da
poželi dobar dan bar jednom u tjednu?
— Dovoljno mi je što znam da se o vas ogriješio —
ne odustaje Pym. — Molim vas, Peggy. Ovo je suviše
intimno.
— Kad vidim da je njemu kao ništa dopremiti me u
London lijepo, prvim razredom, poslati karte unaprijed, sve
je to njemu kao ništa, i to odmah istog časa čim se vratio
sa svog neodložnog zadatka nacionalne važnosti, zato što
se boji da ću mu na vrat natrpati advokate
— pa kad je tako, što ću nego poći? Kad žena nije
osjetila muškarca dvije godine i više, i kad jedino njezine
oči gledaju to tijelo žene, u ogledalu, kako vene iz dana u
dan, kad je tako, onda ideš kad te zovu!
— Da, sigurno je tako. Siguran sam daje bilo
razloga.
— kaže Pym. — Molim vas, nemojte mi više ništa
reći. Ona opet imitira Ricka.
— »Peggy, da riješimo mi tu stvar jednom zauvijek,
dušo moja. Neću da meñu nama bude zle krvi kad ništa
drugo nisam želio nego da se lijepo pobrinem za tebe, da
nikad više ničega ne budeš željna.« Onda je jasno da ideš
kad te zovu! — Glas joj odjekuje na pustom trgu i vani,
iznad mora. — Bože moj, i te kako ideš. Spremiš lijepo
kovčeg, povedeš svog dečka i zaključaš za sobom vrata,
ideš jer to je prilika da dobiješ svoj novac i malo pravde za

457
sebe. I te kako ideš, spremiš se za najveću bitku u svom
životu, misliš skočit ćeš mu za vrat istog časa. Ostaviš i
svoj vešeraj i svoje suñe i svoje krave, i sav taj život bez
prebijene pare na koji te je on prisilio. Kažeš svom glupom
nadgledniku da pripazi kuću dok te nema, jer ja i Alastair,
mi ćemo u London. A kad doñeš u London, umjesto oštre
poslovne rasprave s gospodinom Percyem Loftom i
prokletnikom gospodinom Muspoleom i cijelom tom
bandom, čovjek te povede u kupovinu, kupi ti krasnu robu
u Bond Streetu i pazi te kao princezu, vozi te limuzinama i
vodi u restorane i kupuje svilu i kadifu — no, dobro,
misliš, za svañu uvijek ima vremena, zar ne?
— Ne — kaže Pym. — Nema. Ili odmah ili nikad.
— Ako je on kriv što se toliko godina valjaš u blatu,
onda imaš pravo da dobiješ nešto zauzvrat, neka vrati,
neka plati za sav taj jad i bijedu, platit će on za svaku paru
koju ti je oteo. — Opet nastavlja Rickovim glasom.
— »Uvijek sam te gledao, Peggy, znaš ti to. Dobra si
ti djevojka, najbolja. Uvijek mi se sviñao taj tvoj ljupki irski
smiješak, a ne bih mogao reći da je to jedino što sam
zamijetio.« No dobro, neka mu bude, i za sina mi je
spremio nešto lijepo. Vodi ga na utakmicu gdje sjedimo
gore u specijalnoj loži kao bogovi, sve sami lordovi i fina
gospoda oko nas, a nakon toga na večeru kod Qaglina, on
je pravi čovjek iz naroda, sve će za narod učiniti, tamo nas
čeka torta, metar u promjeru, na kojoj je čak i ime moga
sina ispisano, da si samo vidio Alastairu lice kad ju je
ugledao. A sutra idemo kod specijalista u Harlev Street da
mu posluša taj njegov kašalj, i nakon toga zlatni sat za
momčića, nagradu što je bio tako dobar, s inicijalima i
posvetom »Dragom i dobrom mladiću od RTP-a«. Kad bolje
pomislim, sat je jako sličan ovome što ga ti sad nosiš — je
li i ovaj zlatan? I tako, kad ti čovjek sve to učini, a bio je
takva hulja prema tebi, tako, nakon nekoliko takvih dana

458
moraš priznati da na svijetu ima i mnogo gorih hulja.
Većina mi ne bi dobacila ni okrajak svoje zemljice a kamoli
cijelu tortu metar u promjeru kod Quaglina, nakon čega je
još našao nekoga da dječaka odvede na spavanje, tako da
odrasli slobodno mogu u noćni klub, da se malo razonode
— pa zašto ne, ako mu se oduvijek sviñam? Nema te žene
koja zbog takvih stvari ne bi odgodila svoju pravdu na
dan-dva, pa zašto onda ne bih i ja?
Govori kao da Pym više nije ovdje, i to je točno.
Oglušila ga je, ali ipak je još čuje. Kao što je ja i u ovom
trenutku čujem, tu beskrajnu, smrtonosnu bujicu
propasti. Ona govori napuštenoj stočnoj tržnici, razvaljenih
ograda i zaustavljena sata, ali Pym je oglupio i otupio i
nestao, bilo kamo, samo da više nije ovdje. Vratio se u
Kuću viška u svojem internatu, sluša povišen Rickov glas i
Lippsie kako plače, ne može spavati od njih. Vratio se u
Dorothyn krevet u kuću The Glades gdje se nasmrt
dosañuje, naslonio se glavom na njezino rame i bulji u
bijelo nebo kroz prozor, po čitav dan. Vratio se na svoj
tavan, negdje u Švicarskoj, misli i misli i ne razumije kako
je zaboga mogao ubiti prijatelja da udovolji neprijatelju.
A ona vlastitim ludilom opisuje Rickovu ludost.
Njezin je glas tugaljiv i zanovijeta, i on ga bezumno mrzi.
Kako se taj čovjek samo znao hvaliti. Taj ni na noge još
nije stao a već je naučio lagati. Kako je bio ljubavnik Lady
Mountbatten a ona ga je uvjeravala daje bolji od Noela
Cowarda. Kako su ga htjeli imenovati ambasadorom u
Parizu ali je on ponudu otklonio, nema on strpljenja za te
pederčiće. Pa onda ta priča o glupom zelenom ormariću za
spise u kojem su sve njegove prljave tajne, zamisli samo
kako mora biti lud čovjek koji sam plete omču o koju će ga
objesiti! Kako ju je u spavaćici i bosih nogu odveo do
ormarića, evo, pogledaj sama, dijete moje. Povijest, tako je
to nazvao. Svako dobro i svako zlo stoje ikad učinio. Ovdje

459
su svi dokazi daje nevin — njegovo ñavolsko opravdanje.
Jer kad mu budu sudili, kao što će nam suditi svima, sve
će, sve iz tog glupog ormarića na vagu, i dobro i zlo, pa da
vidimo tko je on zapravo bio, on, anñeo meñu anñelima
dok se mi siroti griješnici tu dolje na zemlji krvimo i
gladujemo za njegovu slavu. A sve je on to ovdje skupio i
sastavio da bi prevario i samog Svemogućeg u odsudnom
času, eto to ti je ukratko on — zamisli samo tu drskost,
zamisli kakav je to čovjek, a još i prokleti baptist!
Pym je pita kako je znala gdje će naći ormarić.
— Vidjela sam kad su dovezli tu glupu ormarčinu
— kaže ona. — Držala sam stražu pred Searleovim hotelom
od prvog dana izborne kampanje. Onaj peder od Cudlovea
ga je sam dovezao specijalno svojom limuzinom, zamisli
koliko je samo to koštalo. Onaj gad od Lofta mu je
pomogao da ga unesu u podrum, to je valjda prvi put da je
malo uprljao ručice. Rick se očito nije usudio ostaviti
ormarić u Londonu tako dugo. Moram ga suočiti s
dokazima, Magnus — ponavlja ona, dok je u svjetlu zore
prati prema njezinoj bijednoj sobici u pansionu, njezin je
glas plačan i ustrajan poput mašine koju više nitko ne
može zaustaviti. — Ako je u tom ormaru dokaz, kao što mi
je on rekao da jest, naći ću ga i baciti mu ga u lice, kunem
se da hoću. Dobro, istina je da sam primila koju sitnu
paru od njega. Ali što znači novac kad je moju ljubav
izdao? Sto znači taj novac kad on slobodno i kao gospodin
šeće ulicom a moj siroti John trune pod zemljom? Kad mu
se ljudi klanjaju i plješću mu, živio nam, dragi naš Rickie?
Kadvon misli i samo nebo prevariti, kupiti svoj put u raj?
Sto drugo može učiniti sirota prevarena žrtva kao što sam
ja, ja koja sam mu dopustila da radi sa mnom što hoće i
zbog toga će mi se duša u paklu peći, što drugo mogu nego
ispraviti to i učiniti svima uslugu i pokazati svijetu kakav
je to ñavao? Gdje je taj dokaz? To meni treba.

460
 — Prestanite, molim vas — kaže Pym. — Znam što
želite.
— Gdje je tu pravda? Ako je on tamo drži, uzet ću i
ja malo, hvala. Ja u ruci nemam ništa nego nekoliko
pisama od Percea Lofta, kojima samo odugovlači i što
drugo u njima piše, ništa. To ti je, kažem ti, kao da bi
kišnu kap nožem htio pribiti na zid.
— Sad se smirite, molim vas — kaže Pym. — Molim
vas.
— Otišla sam do onog glupog Lakina, torijevca. Pola
dana sam ga morala čekati, ali sam ga dočekala. — »Rick
Pym je lopov« — rekla sam mu. A što ima čovjek od toga da
to kaže torijevcu kad su oni svi i sami lopovi? Rekla sam i
laburistima, a oni meni samo »Stoje konkretno učinio?« I
da će se raspitati, hvala, ali što ta glupa nevinašca mogu
otkriti?

***

Mattie Searle mete dvorište. Pymu njegova pomnost

ništa ne znači. Pym se drži kao čovjek od autoriteta, hoda
istim onim korakom koji ga je uspio provesti do Lippsiena
bicikla i pokraj dežurnog policajca, sve do Kuće viška. Ja
sam osoba od autoriteta i ovlašten za ovo što činim. Ja
sam Britanac. Budite ljubazni i maknite mi se s puta.
— Zaboravio sam nešto u podrumu — kaže
nehajno.
— Aha — kaže Mattie.
Glas Peggy Wentworth, oštar i neumoran poput
pile, urezuje mu se u dušu. Kakve je jezovite odjeke
probudio u njemu? U kojoj to od praznih kuća njegova
djetinjstva taj glas cvili i zavija. Zašto je podnosio tako
kukavno njegovu grebajuću upornost? Ona je Lippsie
ustala od mrtvih, napokon progovorila iz svog groba. Ona

461
je svijet u mojoj glavi koji sav odzvanja od kriještanja. Ona
je grijeh za koji se nikad neću iskupiti. Gurni glavu u
umivaonik, Pym. Uhvati se za slavine i slušaj dok ti
objašnjavam kako nema te kazne kojom bismo te mogli
dovoljno kazniti. Bacite ga na goli kruh i vodu, sinje isti
otac. Zašto mokriš u krevetu, sine moj stari? Zar si
zaboravio da te čeka tisuću funti u gotovu isplativo na
kraju prve tvoje potpuno suhe godine? Upalio je svjetla u
komitetskoj prostoriji, otvorio vrata prema podrumskim
stepenicama, bučno se spušta u podrum. Kutije od
kartona. Razna roba. Izobilje da nadoknadi svaku
oskudicu. Michaelov sjekač stupa u prve bojne redove, i
mnogo će bolje obaviti zadatak nego švicarski džepni nožić.
Otvorio je bravicu zelenog ormarića i izvukao prvu ladicu,
obasjava ga blago toplo svjetlo.
Lippshitz, kršteno ime Anna, samo dva sveska.
Lippsie, eto sam napokon došao i do tebe, razmišlja mirno.
Kratak ti je bio život, nije li? Nema sad vremena, ostani
gdje jesi i budi mirna, a ja ću se vratiti po tebe.
Watermaster Dorothy, veza bračna, samo jedan svezak. Pa
i brak je bio kratak, čekaj me i ti, Dot, sada moram
najprije pohoditi neke druge duhove. Zatvara prvu ladicu i
izvlači drugu. Rick, huljo, gdje si? Bankrot, čitava je druga
ladica puna bankrota. Otvara treću. Blizina konačnog
otkrića žari čitavim njegovim tijelom: kapcima, površinom
kože na leñima i u struku. Ali prsti su mu laki, brzi i
okretni. Za ovo sam ja roñen, ako sam ikada i roñen. Ja
sam detektiv u službi Božjoj, i moje je da se pobrinem za
sve. Wentworth, pola tuceta papira, povezanih pasicom s
Rickovim rukopisom. Najjasnije je Pym upamtio datum na
Muspoleovu pismu u kojem žali što je Rick nažalost
odsutan po zadatku nacionalne važnosti. Sjeća se pada, i
Rickova duga zdravstvenog oporavka, dok su se on i
Dorothy znojili i mučili izdržavajući kaznu u svojoj tamnici

462
The Glades. Rick, huljo, a gdje si ti bio? Ma daj, sine moj
stari, pa nismo li mi stare drugarčine? Još čas i čut ću
lavež Herr Bastla.
Izvlači i posljednju ladicu i nalazi dosje Kralj protiv
Pyma 1938, tri debela fascikla, i pokraj toga Kralj protiv
Pyma 1944, samo jedan svezak. Izvlači prvi iz kupa od
1938, vraća ga i uzima posljednji. Okreće na posljednju
stranicu u dosjeu i čita sučev završni rezime, presudu,
izrečenu kaznu, pravorijek, odluku da zatvorenik smjesta
bude upućen na odsluženje kazne. U savršeno mirnoj
ekstazi, vraća se na početak i počinje još jednom. Nije u to
doba bilo nikakvih kamera. Ni kopiranja, ni snimanja na
vrpcu. Imaš samo ono što možeš vidjeti i čuti, upamtiti i
ukrasti. Čita puni sat. Ura negdje odbije osam, ali njemu
to ne znači ništa. Ja činim ono što mi je poziv. Božanska
usluga na djelu. A vama ženama zaista nije ni do čega
stalo nego da nas skršite.
Mattie i dalje mete dvorište, ali crte lica su mu sada
zamagljene i nejasne.
— Pa, jesi li našao? — kaže Mattie.
— Na kraju ipak jesam, hvala.
— Tako ti je to — kaže Mattie.
Stiže do spavaonice, okreće ključ u bravi, uzima
stolicu i sjeda za toaletni stolić, počinje pisati — iz
memorije ravno sve na papir, ni časka ne oklijeva, ne
razmišlja o stilu. Začuje kucanje na vratima, najprije
bojažljivo, pa glasnije. Zatim mek i pesimističan poziv
»Magnus?« a zatim stopala polako silaze niz stubište. Ali
Pym je sada u srcu stvari, žene su mu odbojne, čak je i
Judy za njegovu sudbinu posve irelevantna. Čuje kako
kucka potpeticama preko dvorišta, čuje kamionet koji se
udaljava, najprije sporo, zatim naglo mnogo većom
brzinom. Nema je više, pa što. Dobro je se i riješio.

463
 »Draga Peggy — piše — nadam se da će ti priloženo
pomoći. «
»Draga Belinda — piše — moram priznati da sam
zaista bio fasciniran ovim pogledom izbliza na demokratski
proces na djelu. Ono što se isprva čovjeku može učiniti
grubim sredstvom, na kraju se pokaže vrlo osjetljivom
ravnotežom elemenata raznih vrsta. Rado bih da se vidimo
čim se vratim u London.«
»Dragi Oče — piše — danas je nedjelja i za četiri
dana ćemo znati i našu i tvoju sudbinu. Ali ipak bih ti
sada želio reći koliko poštovanja osjećam za hrabrost i
srčanost kojom si vodio svoju gorljivu kampanju.«

***

Na tribini, Rick se nije ni pomakao. Njegov pogled,

hitar i oštar poput noža i dalje miruje na Pymu. Usprkos
svemu, djeluje smireno. Očito to što se dogaña iza njegovih
leña ne smatra nečime s čime ne bi znao izaći na kraj. U
ovom je času on zaokupljen samo svojim sinom, kojega
motri opasnom pažnjom. Te je večeri stavio svoju srebrnu
državničku kravatu, obukao ručno šivenu svilenu košulju
krem boje s dvostrukim orukavljem i krasnom, krupnom
dugmadi od Aspreya, s inicijalima RTP. Ošišao se ranije u
toku dana, i Pym još osjeća miris brijačkog losiona dok
otac i sin stoje i gledaju se. U jednom trenutku Rickov
pogled skrene prema Muspoleu; Pym je kasnije bio siguran
da mu je Muspole odvratio kimanjem glave, što je bio neki
signal. U dvorani je tišina bila apsolutna. Nije se moglo
čuti ni kašljucanje, ni škripa stolica, čak ni iz grupe starih
tetkica koje je Rick, kao i uvijek, smjestio u prvi red, gdje
će ga podsjećati na njegovu dragu majku i voljena oca koji
je na ovoj turneji umro raznim junačkim smrtima.

464
 Napokon se Rick okrene i zakorači prema publici
onim u plemenitoj dužnosti smjernim korakom časnog
grañanina Pyma, koji ga je tako često vodio u neku osobito
krupnu laž. Došao je do stola, ali još se nije zaustavio.
Krenuo je rukom prema mikrofonu i isključio ga: neka se
izmeñu nas ne ispriječi nikakva umjetna naprava. Nastavio
je hodati do ruba pozornice, do točke gdje se stiže zavojitim
stepenicama. Stegao je čeljust, izbacio pogled van, u
dvoranu, u lica, dopustivši da mu se na trenutak omakne
izraz duševne patnje i nemira u potrazi za pravom riječju.
Negdje na putu od Pyma prema publici, raskopčao je
kaputić. Evo, ovamo udrite, kao daje time rekao. Ovamo,
ovdje mi je srce. Napokon je Rick i progovorio. Tonom
višim od uobičajenog. Poslušajte taj glas, to ga u grlu guši
emocija.
— Peggy, molim te, hoćeš li biti tako dobra i
ponoviti pitanje? Samo vrlo glasno, dušo, da te svi čuju.
Peggy Wentworth je učinila što je zamoljena. Ali
sada na Rickov poziv, kao njegov gost a ne više kao tužilac.
— Hvala, Peggy. — Zatim je zamolio da joj se nañe
stolica, kako bi sjela kao i svi ostali. Stolicu je donio
glavom major Blenkinsop. Peggy je sjela na tu stolicu u
prolazu izmeñu redova, poslušno, poput osramoćena
djeteta, koje je prešlo granicu i sad još čeka da neke istine
u ovoj kući napokon izbiju na vidjelo. Tako se to činilo
Pymu, i tako ja o tome mislim i danas, jer dugo sam
vjerovao da sve stoje Rick te večeri poduzeo bilo je davno
prije planirano i pripremljeno. I da su joj na glavu natakli
magareće uši najslabijeg ñaka u razredu, ne bi se
iznenadio. Vjerujem da su odavno primijetili da ih Peggy
progoni, i da je Rick spremio svoju obranu mnogo prije no
što je ona bila spremna, kao što je uostalom uvijek i činio.
Muspoleovi ljudi su je mogli ukloniti s puta dok ne proñe
ova večer. Major Blenkinsop je mogao dobiti uputu da

465
njezina prisutnost u ovoj dvorani večeras nije poželjna.
Dvorska svita je raspolagala s bar desetak prokušanih
načina da kritične večeri izbjegne tu izludjelu i sirotu
ucjenjivačicu. A ipak Rick nije posegnuo ni za jednim. Kao
i uvijek, želio je to suočenje. Želio je da mu sude i da ga
proglase savršeno nevinim.
— Dame i gospodo. Ova se gospoña zove gospoña
Peggy Wentworth. Udovica je koju poznajem i kojoj se
trudim pomoći već dugi niz godina, udovica prema kojoj je
život bio okrutan i nepravedan, a ona za svoju nesreću
krivi mene. Nadam se da ćete nakon ovog sastanka imati
strpljenja i saslušati sve što vam Peggy želi reći, da ćete na
svaki dostupan način udovoljiti njezinim željama, i
pokazati razumijevanje. Pa sami, u svojoj mudrosti,
prosudite što je istina. Nadam se da ćete biti milostivi i
prema Peggy i prema meni; sjetite se da je svima nama
teško trpjeti životne nedaće bez prigovora i oduprijeti se
želji da u nekoga uperimo prst jer nam netko mora biti
kriv.
Ruke je držao za leñima. Stopala su mu bila čvrsto
priljubljena.
— Dame i gospodo, moja draga starav prijateljica
Peggy Wentworth ima potpuno pravo. — Čak ni Pym, koji
je mislio da poznaje sve instrumente u Rickovu orkestru,
nije ga nikad čuo da nešto priznaje toliko jednostavno i
neposredno, tako čisto od svake retorike. — Prije mnogo
godina, dame i gospodo, u mojoj mladosti, u vrijeme kad
sam se ogledavao oko sebe gledajući što da počnem sa
svojim životom — kao što smo svi nekad, dame i gospodo,
bili mladi i željni i spremni da skratimo dug put prečicom
— našao sam se u situaciji uredskog potrkala koji je
posudio nekoliko poštanskih maraka iz ladice ali su ga
uhvatili prije no što ih je stigao pošteno vratiti. Bio je to
moj prvi prekršaj. I moja je majka, poput Peggy

466
Wentworth, bila udovica. Imao sam divnog oca kojega je
teško bilo nadmašiti, i same sestre u obitelji. Odgovornost
koja mi je pala na leña, to priznajem, i odvela me onkraj
granice onoga što Pravda, koja je mudra i slijepa, smatra
dobrim i pravičnim. Pravda me morala kazniti, jer sam
zaslužio. I ja sam svoju kaznu pošteno platio. Kao što ću
plaćati za to čitav svoj život.
Brada se isturila, čvrste se ruke rastavile i jedna
poletjela prema starim tetkicama u prvom redu, dok je
glasom i pogledom prodirao daleko u mračnu dubinu
dvorane.
— Prijatelji moji i Peggy, draga prijateljice, jer i tebe
još brojim meñu prijatelje, moji dragi i vjerni prijatelji iz
Gulworth Northa, meñu vama večeras vidim i mlada lica,
djevojke i mladiće koji su još dovoljno mladi da će se
zaletjeti i postupiti nagonski. A vidim i zrele ljude, ljude sa
životnim iskustvom, čija su djeca i unuci krenuli u svijet
tjerani istim tim nagonom, da se okušaju pa pogriješe ako
treba, ali i isprave svoju pogrešku. I upravo vama,
zrelijima, iskusnim ljudima, upućujem jedno pitanje. Kad
bi netko od tih mladića, vaših sinova, vaših unuka, ili
recimo ovaj moj sin koji sjedi iza mene, i koji će marljivim
učenjem zaslužiti jednu od najvećih nagrada u studiju
prava koje u ovoj zemlji postoje — kad bi netko od njih
pogriješio i zatim platio sve što društvo od njega traži pa se
vratio kući i rekao »Majko, vratio sam se« ili »Oče, vratio
sam se« — tko će mu zalupiti vrata pred nosom?
Ustali su. Počeše izvikivati njegovo ime. »Rickie —
dobri stari Rickie — Rickie, mi glasamo za tebe«. Poustaše i
oni iza njega na govornici, i Pym je kroz suze gledao kako
su se Syd i Morrie zagrlili. Ovaj put Rick kao da uopće nije
zamijetio da mu plješću. Ogledao se teatralno oko sebe,
tražeći gdje je Pym, i dozivajući ga »Magnuse, sine, gdje si,
sine moj?«, premda je savršeno dobro morao znati gdje je.

467
Zatim je izveo scenu kao da ga je napokon našao, zgrabio
ga za ruku, podigao je visoko i povukao ga naprijed,
zamalo ga odigavši od tla, te ga predstavio ovoj razdraganoj
publici kao jedinog istinskog heroja, vičući — On je taj, to
je on. — Vjerujem daje time mislio: evo, on je taj razmetni
sin koji se pokajao, platio koliko je trebalo i vratio se kući
— premda nikad u to neću biti siguran zbog silne buke.
Možda je rekao i samo »Ovo je moj sin«, ali Pym se ionako
više nije mogao susprezati. Nikad nije volio Ricka kao u
tom času. Gušio se u suzama i pljeskao, stiskao umjesto
svih njih Ricku ruku objema svojim šakama, grlio ga i
tapšao po leñima i uvjeravao ga daje on njegov jedini pravi
drug i prijatelj.
I dok je to radio, učinilo mu se da ga iz sredine
mnoštva motri Judyno blijedo lice i krupne blijede oči iza
ozbiljnih naočala. Potreban sam ocu, objasnio bi joj.
Zaboravio sam gdje je autobusna stanica. Izgubio sam tvoj
broj. Učinio sam to za dobrobit svoje domovine. Bentley
čeka pred stubištem, uz vrata stoji Cudlove. Odlazeći, na
sjedalu pokraj Ricka, Pymu se učini da čuje kako ga Judy
zove: »Pym, huljo, gdje si?«

***

Svanulo je. Neobrijan, Pym je sjedio za pisaćim

stolom; nije želio svjetlo dana. Podbočen, čitao je
posljednju ispisanu stranicu. Ništa nemoj promijeniti. Ne
gledaj ni natrag ni naprijed. Dano ti je da to učiniš samo
jednom, a onda moraš umrijeti. Progonila ga je mučna
slika raznih žena u životu koje ga zaludu čekaju na svakoj
autobusnoj stanici duž linije njegova kaotičnog životnog
puta. Brzo je ustao, smiješao Nescafe i popio ga dok je
kava još bila prevruća. Zatim je dohvatio spajalicu i
flomaster i marljivo se bacio na posao — ja sam ovdje

468
samo bilježnik i ništa drugo — povezujući spajalicom
izreske i označujući mjesta za bilješke kojima se poziva na
druge izvore.
Izvaci iz «Gulworth Mercurya« i »Evening Stara« koji
izvještavaju o borbenosti našeg liberalnog kandidata na
večernjem obraćanju biračima u gradskoj vijećnici uoči
izbora. Iz liberalnih razloga, novinar je izbjegao da prenese
optužbe koje je iznijela Peggy Wentworth, te govori samo
kako se kandidat pribrano i srčano branio od osobnih
napada. Dokument pod brojem 21a. Prokleta spajalica ne
radi. Na ovom morskom zraku sve zarña.
Izrezak iz londonskog »Timesa«, s rezultatima izbora
poslanika za parlament iz okruga Gulworth North:
McKechnie (laburisti) 17. 970 Lakin (konzervat.) 15.
711 Pym (lib.) 6. 404
Polupismeni uvod pobjedu pripisuje »loše
kalkuliranim intervencijama« liberala. Dokument pod
brojem 22a.
Izvadak iz »Gazette«, glasila sveučilišta Oxford,
kojim se cijeli svijet koji s nestrpljenjem iščekuje tu vijest,
obavještava da je Magnus Richard Pym diplomirao s
odličnom ocjenom, te stekao završnu svjedodžbu prvog
akademskog stupnja na odsjeku suvremenih jezika. Ni
spomena o noćnim satima mudro uloženim u proučavanje
testova s prijašnjih ispita, ni o neformalnom obilasku
ladica u radnom stolu svog mentora, uz pomoć uvijek
korisna Michaelova čeličnog sjekača. Dokument pod
brojem 23a.
Ali dokument zapravo još nije zaveden pod brojem,
jer dok je označavao ovaj izrezak, Pym je naglo prekinuo
posao, položio ga pred sebe i zagleda se u nj; na licu mu je
bio samo izraz gañenja.
Rick je znao. Taj je gad znao sve. Podbočivši bradu,
Pym se vratio u Gulworth, nešto kasnije one iste kobne

469
večeri. Otac i sin se voze u Bentleyu, koji je njima najdraže
mjesto na svijetu. Gradska vijećnica je ostala iza njih, pred
njima je pansion i zdravljak gospoñe Searle. Buka
razdraganog mnoštva još im huči u glavi. Mora proći još
dvadeset i četiri sata do trenutka kad će svijetu napokon
biti saopćeno ime pobjedničkog kandidata, ali Rick već
zna. Jer njemu se ondje sudilo za cijeli njegov život i njemu
se na kraju aplaudiralo.
— Reći ću ti nešto, sine moj stari — progovara
svojim najnježnijim, najljubaznijim glasom. Ulična svjetla
koja promiču pokraj njih pale i gase njegovo mudro lice, te
se čini kao da taj trenutak trijumfa traje u beskraj. —
Nikad nemoj lagati, sine. Ja sam im rekao istinu. I Bog me
čuo. Kao što čuje uvijek.
— Bilo je fantastično — kaže Pym. — Da li bi mi
mogao malo pustiti ruku, molim te.
— Nijedan Pym u povijesti nije bio lažac, sine.
— Znam — kaže Pym i sam povlači ruku.
— Zašto mi nisi došao i rekao, sine? Zašto nisi
rekao »Oče« ili »Rickie«, ako ti je to bliže, dovoljno si
odrastao da me i tako zoveš, »ja više ne studiram pravo.
Učim jezike jer želim govoriti strane jezike. Jer želim izaći
u svijet, kao što je i moj najbolji prijatelj, jer želim da se
moj glas čuje i razumije svugdje gdje je ljudi, bez obzira na
boju kože, rasu ili vjeroispovijest.« Jer znaš što bih ti
odgovorio da si došao i povjerio se svom starom ocu?
Pym je suviše bijesan, i mrtav je, posve mu je
svejedno.
— Ti bi se ponio super, sigurno — kaže.
— Rekao bih ti: »Sine, odrastao si čovjek. Sam
odlučuješ o svom životu. Tvoj stari otac još samo čuva gol
liniju dok Magnus puca na gol, a Bog je sudac.« Zgrabio je
Pyma za ruku, zamalo mu slomio prste. — Nemoj bježati
od mene, sine moj stari. Ne ljutim seja na tebe. Pa nismo li

470
nas dvojica stari drugari? I nije onda red da se šuljamo na
prstima i pretražujemo džepove jedan drugome, da
obijamo ladice, da se povjeravamo sirotim zalutalim
ženicama u hotelskim podrumima. Mi njegujemo otvorenu
igru. Sve karte na stol, pa što bude. A sad obrisi te svoje
suzice i zagrli svog starog drugara.
Svilenim rupčićem s izvezenim monogramom veliki
državnik blago otire Pymu suze bijesa i nemoći.
— Bi li za večeru pojeo jedan dobar engleski
odrezak, sine?
— Baš i nisam gladan.
— Stari Mattie sprema za nas odreske s lukom.
Možeš pozvati i Judy ako hoćeš. Poslije ćemo odigrati
partiju karata. To će je sigurno razonoditi.
Podigavši glavu, Pym je ponovno dograbio flomaster
i vratio se poslu.
Izvadak iz dnevnog reda sastanka Ogranka
komunističke partije oxfordskog sveučilišta, u kojem se sa
žaljenjem rastajemo od našeg druga M. Pyma, neumornog
borca za naše ciljeve. Bratske zahvale na njegovu trudu i
uloženu naporu. Dokument pod brojem 24a.
Mučno pismo od blagajnika Pymova koledža s
priloženim čekom za bespoštedan posljednji semestar, s
naznakom VRATITI POTPISNIKU ČEKA. Slično pismo i
čekovi od gospode Blackwell, Parker (trgovina knjigama) i
Braće Hali (krojačka radnja), dokumenti zavedeni pod
brojem 24c.
Mučno pismo od direktora Pymove banke u kojem
se sa žaljenjem javlja daje po primitku čeka isplaćenog na
ime korisnika Pyma s računa Magnus Dynamic & Astral
Company Limited (Bahami), a na iznos od dvije stotine i
pedeset funti isti primoran vratiti; vidi dokumente pod
brojem 24 c.

471
 Isječak iz londonske »Gazette«, s datumom 29. 3.
1951, u kojem se imenuje odgovorni ovrhovoditelj nakon
još jednog proglašenja bankrota sa strane RTP-a i u ime
osamdeset i tri pridružene tvrtke.
Pismo od šefa javnog tužilaštva u kojem se Pym
poziva na razgovor što će se obaviti naznačenog datuma da
bi razjasnio svoje veze s gore navedenim tvrtkama. Pod
brojem 36a.
Vojni poziv koji Pymu nudi utočište. Prihvaćen
objeručke.

***

— Samo da malo posjedim uz vas, gospodična —

rekao je Pym i lagano gurnuo kuhinjska vrata.
Ali njezina je stolica bila prazna, a vatra u kaminu
ugašena. Nije bila večer, kao stoje mislio, nego zora.

12.

Bila je ista ta zora. Isto vrijeme, minus deset

minuta. Trenutak kad je Brotherhood ležao budan i sam u
bijednom stanu koji je postao njegovom ćelijom samicom,
ležao i gledao prikaze iz svoje prošlosti na nemirnom
londonskom nebu. To je sportska igra za otvoreno, ali
igraju je u zatvorenom prostoru ljudi koji nisu svjesni da
su budni. Koliko je puta tako sjedio, u gumenim čamcima,
na arktički ledenim bregovima, pritišćući na uši slušalice,
rukama nespretnim u debelim krznenim rukavicama, da bi
uhvatio neki šapat koji znači da negdje još ipak ima
života? Ovdje, u sobi za komunikacije, na najvišem katu
Head Officea nije bilo slušalica, nije bilo ledenih vjetrova
na temperaturi ispod nule, koji režu kroz promočenu

472
odjeću i lede prste šifrantu, nije bilo bicikldinama koji neki
jadnik mora okretati i okretati dok mu noge ne otpadnu.
Ni antene koja će ti se srušiti na glavu upravo onda kad ti
je najpotrebnija. Ni kovčega dvije tone teškog koji moraš
zakopati u zemlju tvrdu kao kamen, a Huni ti već dašću za
vratom. Ovdje imamo zvučno izolirane sivozelene pregratke
gdje je prašina uvijek pobrisana, apartne radne svjetiljke i
blistavu dugmad. I pojačala, i precizne skale tunera. I
komande kojima se sasvim može poništiti buka na liniji. I
udobne fotelje za gospodsko društvo koje se ovdje okuplja,
da bi imali na što položiti svoje skupocjene stražnjice. I
neki neobjašnjiv zračni pritisak koji stvara žmarce pod
kosom dok motriš zelene brojčice što se kroz svoje
zatvoreničko okno smjenjuju brzo, kao što su protekle
godine kasnijeg njegova života: sad imam četrdeset, sad
već četrdeset i pet, sad sedamdeset, a sad mi još samo
deset minuta preostaje do smrti.
Još osam minuta.
Frankel nastavlja naricaljku.
— Jučer u sedam sati po lokalnom vremenu,
stanica u Gdanjsku šalje dva svoja čovjeka da poprave
telegrafski stup u dnu ulice gdje stanuje Marrvman.
Njegova je kuća u slijepoj ulici. Drugog izlaza nema.
Svakog dana normalno odlazi na posao automobilom, izlazi
iz kuće u sedam i dvadeset. Ali jučer pred kućom nema
auta. Svaki je dan parkiran pred kućom. Jučer nije. S
mjesta gdje rade, dečki vide vrata kuće. Vrata su sve
vrijeme zatvorena. Ni Marryman ni itko drugi nije kroz ta
vrata ni ušao ni izašao. Na prozorima u prizemlju navučeni
su zastori, nema svjetla, nema svježih tragova na prilazu
kući. Merrymanov dobar prijatelj je neki arhitekt.
Marryman ponekad svrati da popije kavu s njim prije
posla. Arhitekt nije naš, nije na popisu pouzdanih.
— Wenzel — kaže Brotherhood.

473
 — Tako je, arhitekt se zove Wenzel. Jedan od one
dvojice nazivlje gospodina Wenzela i kaže mu da se
Marrymanu teško razboljela majka. »Gdje da ga nañem,
moram mu to reći?« pita. Gospodin Wenzel kaže da pokuša
u laboratoriju, pita je li opasno bolesna. Dečko kaže da bi
mogla i umrijeti, i da Merryman mora požuriti k njoj.
»Predajte mu poruku«, kaže dečko. »Recite mu molim vas
da Maximilian kaže da što prije ode do majke.« Maximilian,
to je šifra koja znači daje sve gotovo. Maximilian znači
pusti sve i bježi, sklanjaj se odavde kako god znaš i umiješ,
nema uobičajene procedure, pokupi se i bježi. Taj je dečko
snalažljiv. Čim je završio razgovor s gospodinom
Wenzelom, zove laboratorij gdje radi Merryman. »Ovdje
gospodin Maximilian. Gdje je Merryman? Hitno ga trebam.
Recite mu da ga Maximilian hitno traži, majka mu je
bolesna.« "Merryman danas nije došao na posao«, kažu
mu, »Merryman je na nekom sastanku u Varšavi.«
Brotherhood je već imao primjedbu.
— To oni nikad ne bi rekli — javio se promuklo. —
Laboratorij ne daje podatke o kretanju svog osoblja. To je
postrojenje državna tajna, za boga miloga. Netko se s
nama igra.
— Točno, Jack. Upravo sam tako i ja reagirao. Da
nastavim?
Nekoliko se glava okrenulo da vidi gdje se u dnu
sobe krije Brotherhood.
— Kad je veza s Marrymanom zakazala, poslali smo
instrukcije Varšavi da se direktno obrati Voltaireu —
nastavio je Frankel. Sad je zastao. — Voltaire je bolestan.
Brotherhoodu se omakne smijeh.
— Voltaire? Taj nikad u životu nije bio bolestan.
— Jack, u ministarstvu kažu daje bolestan. Pojeo je
neke lude gljive, odvezen je u bolnicu. Bolestan, u svakom
slučaju. To je službena verzija. Svi govore isto.

474
 — Daje službeno, u to nema sumnje.
— Jack, a što da radim? Reci mi, što bi ti učinio a
što ja većv nisam? Onda dobro? To je totalna pomrčina,
Jack. Šutnja, svugdje samo šutnja. Sve linije prekinute.
Kao daje pala bomba.
— Rekao si da ćeš i dalje ubacivati materijal u
poštanske sandučiće — reče Brotherhood.
— Jučer smo ubacivali za Merrvmana. Novac i
instrukcije. Ubacili smo.
— I što se dogodilo?
Na povišenom podiju dva mladića sa slušalicama
pretraživala su skale. Nikad oni neće znati kako je nama
nekad bilo, pomisli Brotherhood. I u grob će otići vjerujući
daje život nešto što se dobije uredno upakirano. Ispod njih
su sjedili Brammel i Nigel, kao producenti predstave na
generalnoj probi. Iza njih još desetak sjenki na koje
Brotherhood jedva daje i pomislio. Prepoznao je Lorimera,
šefa operativnog. Ugledao je Kate l pomislio, hvala bogu,
još je živa. Na rubu pozornice, Frankel je pogrebničkim
glasom nabrajao najnoviju seriju neuspjeha. Njegov
srednjoevropski engleski ovaj put je bilo još teže razumjeti.
— Jučer u devet i dvadeset po lokalnom vremenu,
glavni agent praške stanice nazvao je kući agenta
Watchmana iz telefonske govornice — prepričavao je. —
Broj je zauzet. Nazvao je još pet puta unutar dva eata, s
raznih točaka u gradu. Uvijek zauzeto. Zatim pokušava
nazvati Congera. Ne odgovara. Svi su nestali, nikoga ne
može naći. U podne stanica šalje neku djevojku u kantinu
gdje svakodnevno ruča Congerova kći. Congerova kći je
prisebna djevojčica, i mogla bi znati gdje joj je otac. Naša
kurirkaje šesnaestogodišnjakinja, sitna i neustrašiva.
Vrzma se po kantini puna dva sata, provjerava sve stolove,
i rep pred blagajnom. Congerove kćeri nema pa nema.
Traži u knjizi dolazaka na tvorničkoj porti, portiru

475
objašnjava da joj je Congerova kći cimerica i daje mora
naći. Djeluje tako bezazleno da joj sve dopuštaju.
Congerova kći se nije upisala, a nema je ni na popisu
bolesnih. Nestala je.
U napetoj atmosferi, nitko ni s kim ne govori. Svi
govore samo sebi. Prostorija se i dalje puni. Koliko je ljudi
minimum da se pristojno sahrani jedna špijunska mreža?
— mislio je Brotherhood.
— Eno još sve leži tamo netaknuto. I novac i
instrukcije, onda znaš koliko mu je stalo. Novi osobni
dokumenti, karte, što god hoćeš. Congeru smo se pokušali
javiti s dva vizualna signala, jedan znači »javi se«, drugi
»evakuacija«. Prvi je zavjesa na prvom katu, drugi svjetlo u
podrumskom prozoru. Točno, Jack? Je li u skladu s
dogovorenim postupkom?
— Jest.
— Dobro. Znači, on ne odgovara. Ne zove, ne piše,
ne bježi.
Pet punih minuta nije bilo nikakva zvuka, samo
znakovi čekanja: šištanje zraka u mekim jastucima
stolaca, paljenje šibica i upaljača, gumeno škripav korak
mladića. Kate vime prema Brotherhoodu i on joj uzvrati
ohrabrujućim osmijehom. Progovori i Bo. — A mi mislimo
na tebe, Jack — ali Brotherhood mu ne odgovori a on na
Boa sigurno nije mislio. Odnekud se začuje zvono. S podija
se javi jedan od mladića — Conger, sir, točno na vrijeme —
i stane pritiskati neku dugmad. Iznad glave mu je žmirkalo
bijelo svjetlo reflektora. Drugi je odmah ostavio svoje
komande. Nitko nije zapljeskao, nitko nije skočio na noge i
sretno uzviknuo »Zivi su!«
— Congerov operater je poslao signal da su
spremni za emitiranje, Bo — s olakšanjem je rekao
Frankel. Za njegovim leñima, dječaci su automatizirano
nastavili rad, gluhi za sve osim glasova u slušalicama.

476
 — Sad ćemo poslati prvu poruku. Sve je na vrpci,
ništa nije zapisano. Tako radi i Conger. Ubrzanom
Morseovom abecedom, obostrano. Poruka obično traje
minutu i pol do dvije. Za premotavanje i dekodiranje treba
još pet... Vidite? Ovo znači: »Spremni smo za prijem.
Govori« — to znači ova poruka. Sad se opet javlja Conger.
Pratite crveno svjetlo s lijeve strane, molim. Kad gori, on
govori — sad je završio.
- Nije baš dugo trajalo, zar ne? — polako reče
Lorimer, nikome posebno. Lorimer je već doživio ovakvih
pokapanja agenata.
— Sada čekamo dekodiranje — objavi Frankel
svojoj publici, možda suviše vedro. — Tri minute, najviše
pet. Taman da popušimo po cigaretu, dobro? Sad svi
možemo biti mirni. Conger je živ i zdrav.
Momci su premjestili kolutove vrpce, i podešavali
instrumente.
— Budimo sretni stoje živ — rekla je Kate i nekoliko
se glava naglo okrenulo, iznenañeno tim neuobičajenim
iskazivanjem emocija, nezamislivim za gospoñu s petog
kata.
Vrpca je tekla s jednog koluta na drugi. Na
trenutak su čuli neritmično kuckanje Morseove abecede. I
zatim je sve stalo.
— Hej — tiho se javi Lorimer.
— Premotajte još jednom — reče Brotherhood.
— Sto se dogodilo? — upita Kate.
Momci su premotali vrpcu na početak i još jednom
pritisli dugme. Morse je potekao pa utihnuo, kao i prvi
put.
— Da nije neka tehnička smetnja s druge strane?
— upita Lorimer.

477
 — Sigurno — javi se Frankel. — Možda se poluga
zakočila, možda je naletio na gadne smetnje u ionosferi.
Sad će se on javiti, samo čas. Nema problema.
Viši od dva mladića je skinuo slušalice.
— Ako nemate ništa protiv, da sada dekodiramo,
gospodine Frankel? — upita. — Ako ima problema,
ponekad to objasne u poruci.
Budući da mu je Frankel odobrio kimanjem glave,
prebacio je kolut na ureñaj u dnu pulta. Printer je odmah
zaštektao i stao otkucavati. Nigel i Lorimer žurno krenuše
prema podiju. Printer ubrzo stane. Nigel je autoritativno
istrgnuo papir i izravnao ga da bi Lorimer i on mogli
pročitati print. Ali Brotherhood je već krupnim koracima
grabio prema njima. Popevši se na povišenje, oteo je papir
iz njihovih ruku bez otpora.
— Jack, nemoj — šapnula je Kate.
— Što nemoj?! — Brotherhood je iznenada izgubio
strpljenje. — Nemoj se brinuti za svoje agente? Što nemoj,
molim te lijepo?
— Frankel, recite im da isprintaju još jednom,
molim vas — ljubazno je zamolio Nigel. — Onda ćemo moći
pogledati svi, bez guranja.
Brotherhood je držao svoj primjerak i čitao. Nigel i
Lorimer su se poslušno razmjestili oko njega i virili mu
preko ramena.
— Rutinski izvještaj, Bo — objasnio je Nigel i počeo
čitati naglas. — Najavljena dužina izvještaja: tri stotine i
sedam skupina znakova. Stvarna dužina: dosad četrdeset i
jedna skupina. Predmet: premještanje sovjetskih raketnih
baza u planinama sjeverno od Plzena. Pod-izvor: Mirabeau,
izvještaj zaprimljen prije deset dana. Mirabeau kao izvor
navodi svog prijatelja u sovjetskoj armiji, tajno ime Leo —
Leo nam je već davao dobrih stvari, koliko se sjećam.
Poruka glasi ovako: Podizvor Talleyrand potvrñuje: prazni

478
nosači malog tereta odlaze — tu se poruka prekida usred
rečenice. Očito je krivo tipkalo. Osim ako je, kao što ste vi
rekli, signal zapeo u smetnjama.
Frankel je već izdavao upute višem mladiću.
— Javi: »Signal prekinut«. Odmah. Reci neka sve
ponove. Reci da ćemo, ako se ne mogu javiti odmah, čekati
dok ne budu mogli. Reci da želimo da se jave svi članovi
mreže. Imaš dogovorene fraze za sve to ili da ti ja nešto
skiciram?
— Reci im sve — naredio je Brotherhood vrlo
glasno.
— I prestanite cmizdriti. Nikom se ništa nije
dogodilo.
— Zabio je ruke u džepove svog kišnog ogrtača. Već
je bio na pola puta od podija, gdje su Nigel i Lorimer još
stajali kao par dječačića iz crkvenog zbora koji se spremaju
zapjevati iz istog papira s notama. Brammel je stoički
uspravno sjedio u publici. Kate je gledala u njega, nipošto
stoički.
— Možeš im reći da tražiš javljanje svih agenata ili
da ponove svoju poruku, možeš im reći da sve prekinu,
možeš im reći da se slobodno bace u Wislu. Sasvim je
svejedno — reče Brotherhood.
— Jadan čovjek — šapne Nigel Lorimeru. — Ipak
su to njegovi agenti. Teško mu je.
— Nisu moji agenti i nisu to nikad ni bili. Slobodno
ih uzmite, s mojim blagoslovom. — Ogledao se, tražeći
nekoga tko ovdje još ima trezvenu glavu. — Frankel. Za
boga miloga. Lorimer. Ako ova služba uhvati nečijeg
agenta, ako se nama to još uopće može i posrećiti, što će
učiniti? Ako čovjek pristane i ako se dogovorimo, poslat
ćemo ga natrag. Ako neće, bacit ćemo ga u tamnicu. Ili se
danas možda postupa drugačije? Nisam više siguran.
— Da, i? — posprdno upita Nigel.

479
 — Ako odlučimo da ga vratimo u igru i da radi za
nas, učinit ćemo to stoje moguće brže i prirodnije. Zašto?
Da bi suprotna strana povjerovala daje sve isto kao i prije.
Potrudit ćemo se da to izvedemo besprijekorno. Nećemo
mu sakriti auto, nećemo mu zaključati kuću. Nećemo
pustiti da on ili njegova kći nestanu kao da ih nikad nije ni
bilo. Nećemo zaobilaziti stalne poštanske sandučiće, ni
izmišljati glupave priče o tome kako se netko najeo ludih
gljiva. Nećemo oteti radio-šifrante usred transmisije.
Dapače, to je posljednje, zaista posljednje što bismo
učinili. Osim u jednom slučaju.
— Uopće te ne razumijem, Jack, staro momče —
rekao je Nigel, kojega je Brotherhood dosljedno ignorirao.
— I da budem iskren, ne vjerujem da te ovdje itko
razumije. Znam da si zabrinut i tužan, to je prirodno u
ovoj situaciji, pa si se malo zaboravio i upustio u
metafiziku, da tako kažem.
— Osim u kojem slučaju, Jack? — upita Frankel.
— Osim u slučaju da želimo da druga strana shvati
da im zatvaramo mrežu.
— Ali kakve koristi od toga? — iskreno se začudi
Frankel. — Objasni nam, Jack. Molim te.
— Objasnit će nam neki drugi put — reče Nigel.
— Zato što prokleta mreža nikad nije ni postojala.
Ta je prokleta mreža bila njihovo vlasništvo od prvog dana.
Oni su pisali scenarij, oni su plaćali glumce. Oni su kupili
Pyma a malo je nedostajalo da kupe i mene. Oni bu u
rukama držali i sve vas. Samo što vi to još niste Bhvatili.
— Pa zašto se onda uopće javljaju? — primijeti
Frankel. — Zašto bi nam poslali taj lažni prekinuti signal?
Zašto bi prikrivali da smo sve agente izgubili?
Brotherhood se nasmiješi. Ne ljubazno, ne
dobronamjerno ili s razumijevanjem. Ali okrenuo se
Frankelu i nasmiješio se.

480
 — Zato, stari moj, što bi htjeli da pomislimo da su
oni našli Pyma. A nisu ga našli — reče. — To im je još
jedina laž koju nam mogu prodati. Zato što bi htjeli da
odustanemo od potrage i odemo lijepo kući na čaj. Zato što
bi htjeli da ga nañu sami. To je glavna današnja vijest, i to
je dobra vijest. Pym je još u bijegu i oni ga traže isto tako
očajnički kao i mi.
Gledali su ga kad se okrenuo i polako krenuo
izmeñu stolica, te smaknuo reze s tapeciranih vrata. Siroti
stari Jack, govorili su jedan drugome pogledima dok su se
u dvorani palila svjetla: ovo je bilo njegovo životno djelo.
Izgubio je cijelu mrežu terenaca i naprosto to ne zna
prihvatiti. Užasno je tužno gledati ga tako potučenog. Očito
je samo Frankelu bilo žao stoje otišao.
— Jesi li već javio da ponove poruku? — reče Nigel.
— Pitam, jesi li im rekao da ponove.
— Sad ću — reče Frankel.
— Tako valja — s odobravanjem se javi Bo, negdje
iz vlasničke lože.
U hodniku, Brotherhood je zastao da pripali
cigaretu. Vrata se za njim otvoriše i opet zatvoriše. Bila je
to Kate.
— Ne mogu više — reče — to je ludilo.
— Može biti još samo luñe — odsiječe Brotherhood,
bijesan kao i maloprije. — Ovo je bila samo najava.

***

Opet je bila večer. Mary je proživjela još jedan dan;

nije se pristojno i decentno bacila kroz prozor s najvišeg
kata, a nije ni histerično škrabala prostote po zidovima
blagovaonice. Sjedila je na krevetu, još sasvim prolazno
trijezna, i gledala čas u knjigu čas u telefon. Iz telefona je
izlazila žica više i vodila do sive kutije, gdje je valjda i

481
prestajala. Toga u moje vrijeme nije bilo, pomisli. Ne bih se
snašla s tim modernim napravicama. Natočila je
pozamašan gutljaj viskija i čašu odložila na stol pokraj
lakta, te tako prekinula raspravu koju je vodila sa samom
sobom već punih deset minuta. Eto ti, vrag te i «Iuio. Ako
želiš piće, evo ti ga. Ako ne želiš, pusti tu rasu na miru.
Bila je potpuno odjevena. Navodno ju je jako boljela glava,
ta glavobolja je bila laž da bi mogla pobjeći od neizdržljivog
društva Fergusa i Georgie, koji su se prema njoj počeli
ponašati usrdno i s poštovanjem, kao tamničari prije no
što odvedu žrtvu na stratište.
— Jeste li za partiju scrabblea, Mary? Sto, niste
baš raspoloženi? Ništa zato. Nego, ona vaša pita s mesom
y> pravi specijalitet, je li Georgie? Nisam takve pite okusio
valjda otkad mi je baka umrla. Možda zato što se najprije
zamrzne? Nekako kao da sazri i dobije pravu aromu, zar
ne, kad se najprije zamrzne?
U jedanaest sati, kad joj je u glavi još samo vrištalo
od muke, pustila ih je na pranje pred spavanje i došla
ovamo gore u sobu, gdje ju je čekala knjiga i pisamce uz
nju. Neravno obrezan kruti papir. Sa srebrnim rubom, moj
srebrni pir. U omotnici izvan formata. Kerubin zločesta
lišća puše u trubu u gornjem lijevom uglu.
Draga Mary,
Tako mi je žao zbog nezgode što je zadesila M. Ovo
sam jutros kupila vrlo povoljno, pa sam pomislila bi li bila
tako ljubazna da mi je lijepo uvezeš, kao i obično, u punoj
koži, s platnom, naslov zlatnim verzalom izmeñu prve i
druge spojnice na hrptu. Rekla bih da je papir na
unutrašnjoj strani korice lijepljen naknadno, neću imati
ništa protiv ako ga jednostavno skineš. Ni Granta nema,
tako da znam kako ti je. Možeš li mi to dogotoviti što prije,
to je iznenañenje za njega. Nadoknada kao i obično! Voli te
tvoja Bee

482
 Pazeći da joj ruka ostane dovoljno daleko od viskija
a fdava prazna od misli na stanovitog brkatog fantoma,
Mary se sa svim svojim stečenim znanjem usredotočila na
poruku. Ovaj rukopis nije rukopis Bee Lederer. Pi-Hino je
falsifikat i k tome, za upućeno oko, jadan falsifikat. Autor
se, doduše potrudio da imitira Beeina tako američki ravna
i krupna slova, ali potpuno je vidljiv njemački utjecaj, u
oštrim slovima i redovima i slovu t koje piše bez repića. Bi
li bila tako ljubazna? — mislila )<¦. Koji bi to Amerikanac
napisao? Osim toga, i po pravopisu se vidi da nije pisala
Bee. Svako ije i je točno i na mjestu; Bee to ne bi pogodila
ni u ludilu. U njezinim pismima Mary u Grčku, na sličnom
ovakvom listovnom papiru, bilo je tako rijetkog obiteljskog
blaga kao što je naprimjer lijepota i pijesma. A što se tiče
onog »kao i obično, u punoj koži« Mary je dosad za Bee
uvezala samo tri knjige i Bee nijedan od ta tri puta pojma
nije imala kako bi to trebalo izgledati, ona samo zna da te
knjige na Grantovoj polici izgledaju krasno, točno kao u
starim bibliotekama po engleskim ladanjskim kućama.
Puna koža, s platnom, točno mjesto za naslov na hrptu:
time joj pravi autor pisma nešto poručuje, a pravi autor
nije Bee. A to da Bee sumnja kako unutrašnja strana
korica nije originalan papir — to je tek glupost, jer nema ni
mjesec dana da je Bee pitala Mary gdje samo kupuje te
zgodničke tapete koje lijepi unutar korica?
Poruka je pisana tako loše, zaključila je Mary, tako
nimalo nije nalik na Bee, da je to možda i namjerno:
dovoljno sličnosti da je zavarala Fergusa kad ju je popodne
preuzeo od dostavljača ali i s dovoljno jasnim razlikama da
bi to Mary odmah shvatila kao signal da pisamce znači
nešto sasvim drugo.
Nešto, naprimjer, na stoje već upozorena.
Odmah je pročitala o čemu se radi, od trenutka kad
je otvorila vrata dostavljaču što je stigao kamionetom, dok

483
se Fergus kao idiot skrivao iza vrata garderobnog ormara u
predsoblju s golemom nožinom u ruci, za slučaj da je
dostavljač zapravo neki prerušeni Rus — što je, kad bolje
promisli, možda zaista i bio, jer Bee u životu nije platila
takvu dostavljačku uslugu. Bee bi joj knjigu donijela
sama, svratila kad odveze Becky u školu, zazvonila bi i
jujuhnula kroz otvor za pisma. Bee bi je, naprimjer, uvalila
Mary u utorak, na sastanku Meñunarodnog društva
supruga, da sama odvuče tu prokletu stvar kući kako zna i
umije.
— Mary, neće vam smetati da pročitam pismo? —
rekao je Fergus. — To je rutinski pregled, ali znate kakvi
su naši u Londonu. Bee. To bi bila gospoña Lederer,
supruga onog američkog gospodina.
— Tako je, to bi bila ona — potvrdila je Mary.
— Pa, knjiga je zaista krasna, moram reći. I na
engleskom. Djeluje vrlo staro, zaista. — Listao je knjigu
uvježbanim prstima, zastajao kod oznaka olovkom, poneke
stranice podizao prema svjetlu.
— Iz 1698 — rekla je Mary i pokazala mu rimsku
brojku.
— Bože moj, vi to znate i čitati.
— Možete li mi je sada, molim lijepo, vratiti?
Starinska ura u predvorju odbijala je ponoć. Fergus i
Georgie sada bez sumnje leže u blaženom zagrljaju.
Ovih beskrajno dugih dana zatočeništva, Mary je pratila
kako njihova veza čvrsne. Večeras, kad je sišla na večeru,
na Georginu licu je bio onaj sjaj po kojem se nepogrešivo
prepoznaje da se dotična osoba još do prije koju minutu
slatko ševila. Za godinu dana njih će dvoje postati običan
uredan bračni par iz onih sporednih odjela koji su
rasadište nižih klasa: nadgledanje, postavljanje mikrofona,
raščišćavanje terena, kontrola pošte. Još godinu dana,
koliko im treba da skupe dovoljno prekovremenog i malo

484
popune zbir radnih sati ukupno provedenih na terenu,
uplatit će kredit za kuću negdje u East Sheenu, izroditi
dvoje djece i postati mogući kandidati za sufinanciranje
školovanja, koje Firma uplaćuje djeci svojih zaslužnih
radnika. Ljubomorna sam i drska, pomisli Mary bez
kajanja. Sto se toga tiče, ne bih imala ništa protiv da i ja
provedem koji sat s Fergusom. Podigla je slušalicu i
pričekala.
— Koga zovete, Mary — istog časa se javio Fergusov
glas.
Sto god da mu se dogañalo u ljubavnom životu,
mora Be priznati daje Fergus bio zaista budan i svjež kad
je trebalo upasti u Maryne telefonske razgovore.
— Osjećam se malo usamljenom — odgovorila je
Mary. — Rado bih razgovarala s Bee Lederer. Imate li "to
protiv?
— Magnus je još u Londonu. Zadržao se.
— Znam gdje je. Znam cijelu priču. Ja sam
odrastao ovjek.
— Redovito Vam se javlja telefonom, lijepo ste se
narazgovarali s njim, i vraća se za dan-dva. U središnjoj
upravi su ga malo zadržali radi opširnijeg izvještaja, kad je
već u gradu. I to je sve.
— Fergus, sve je u redu, ja odlično vladam riječima.
— Biste li je i u normalnim okolnostima zvali ovako
kasno?
— Kad su i Magnus i Grant na putu, to je
normalno.
Mary je čula klik i zatim signal otvorene linije.
Okrenula je broj, i istog je časa počela Beeina tužaljka.
Dobila je i tu prokletu menstruaciju, no ovaj put je stvarno
počelo gadno: grčevi, nadutost, što god hoćeš. Uvijek je
tako hvata zimi, i nepogrešivo svaki put kad je Grant na
putu i nema nikog da joj pomogne. Hihotanje. — Uf,

485
sranje, Mary moram ti reći da mi ono zaista nedostaje. Sto
to znači, da sam u duši kurva?
— Dobila sam krasno dugo pismo od Toma — rekla
je Mary. Laž. Dobila je pismo i pismo je bilo dugo, ali u
njemu nije bilo ničeg krasnog. U njemu je bio samo
izvještaj o tome kako je fantastičnu nedjelju Tom proveo sa
stricem Jackom, i Mary se od toga sva koža naježila.
Bee je na to izjavila da Becky toliko obožava Toma
da je to već nepristojno.
— Možeš zamisliti što će se dogoditi kad ta djeca
malo porastu i otkriju famoznu la difference.
Da, mogu zamisliti, pomisli Mary. Zamrzit će se kao
psi. Bee joj je ponovila cijeli svoj dan. Ma k vragu, potratila
sam cijeli dan, rekla je Bee. Imala je dogovorenu partiju
squasha s Cathie Krane iz kanadske ambasade, ali su se
sporazumjele da ipak popiju samo kavu, zbog Beeina
stanja. Zatim za ručak salata u klubu, i Isuse Kriste,
stvarno je već vrijeme da netko nauči te proklete
Austrijance kako se radi normalna salata. A popodne još
jedna dosadna rasprodaja u Ambasadi, po sistemu svatko
donese ponešto i ponešto kupi, a ukupan je prihod
namijenjen pomoći kontrašima u Nikaragvi a molim te
koga je još briga za nekakve kontraše u Nikaragvi?
— Mogla bi sutra u grad da si kupiš nešto lijepo —
predloži joj Mary. — Neku haljinu, kakav antikvitet, tako
nešto.
— Ma slušaj, ne mogu se ni pomaknuti. Znaš što
mi je priredila ona mala svinja? Odvezao je usput do
aerodroma Audi na servis. Valjda misli, ako nemam auto,
ne mogu ni izaći s nekim.
— Sad bih morala prekinuti — reče Mary. — Imam
osjećaj daje danas opet dan za jedan od tih Magnusovih
telefonskih razgovora usred noći, a bit će vraga ako čuje da
je broj zauzet.

486
 — Aha, a kako je on? — upita Bee čudnim glasom.
— Kako je sve to podnio? Još plače ili se pomirio s
istinom? Stvarno se može reći da bi neki muškarci zaista
doslovno najradije kastrirali svojeg oca. Da samo čuješ
Gran ta kako priča o svome.
— Ne znam, to ću znati tek kad se vrati — reče
Mary. — Prije odlaska je jedva koju riječ progovorio sa
mnom.
— Tako se povukao u sebe, a? Da se bar Grant
tako odnosi prema tim stvarima.
— U prvi čas ga je to zaista pogodilo — priznala je
ary. — Cini mi se daje sada mnogo bolje. — Jedva da
spustila slušalicu, a telefon se odmah oglasio kućnim
signalom.
— Zašto niste spomenuli onu divnu knjigu koju
vam je poslala? — optužio ju je Fergus. — Mislio sam daje
zato zovete.
— Rekla sam vam zastoje zovem. Zvala sam je zato
sto sam se osjetila samom. Bee Lederer mi šalje najmanje
petnaest knjiga na tjedan. Zašto bih razgovarala s njom o
nekoj knjizi samo vama na zadovoljstvo?
— Oprostite, Mary, nisam tako mislio.
— Kad knjigu nije spomenula ona, zašto bih je
spominjala ja? Ionako mi je u pismu rekla sve što treba. —
Previše se bunim, pomisli, i opsova u sebi. Time ću mu
samo uvaliti u glavu kojekakva pitanja. — Slušajte,
Fergus. Umorna sam i bijesna toliko da bih grizla oko
Bebe. Ostavite me na miru i vratite se onome što vama
oboma najbolje leži.
Sad je u miru dohvatila knjigu. Ništa, ništa na
ovom Svijetu, ne bi tako autentično govorilo o pošiljaocu.
De arte Graphica. Umjetnost Slike, autor C.A. duFresnoy,
B bilješkama. Prevedeno na engleski, uključujući i izvorni
predgovor u kojem se raspravlja o paraleli izmeñu

487
slikarstva i poezije. Predgovor je pisao gospodin Dryden.
Ispila je dokraja viski. To je ona ista knjiga. Nema sumnje.
Ista ona knjiga koju mi je Magnus donio u Berlinu, dok
sam još pripadala Jacku. Popeo se s knjigom u ruci uz
naše zavojito stubište. Pokucao na čelična vrata odsjeka
Specijalne dostave, što je bio naziv našeg tajnog pogona,
stežući pod miškom istu ovu knjigu. — Mary, otvorite! —
Bilo je to prije nego što smo postali ljubavnici. Prije nego
me počeo zvati Mabs. — Čujte, zamolio bih vas za jednu
hitnu uslugu. Možete li umetnuti CD ispod ovitka? Bit će
jedan standardan list šifrantskog papira. I možete li mi to
dovršiti do večeras? — Ja sam zatim izvela predstavu kao
da ga ne razumijem, jer to smo počeli odmah, koketirati.
Pravila sam se da nikad nisam čula što je CD, osim kao
tablica na diplomatskim automobilima, što je Magnusu
dalo priliku da mi sasvim ozbiljnim glasom objasni da CD
znači kodni obrazac i da mu je Jack Brotherhood rekao da
mu to nitko neće bolje obaviti od Mary. — Imamo jednu
knjižaru koju koristimo kao poštanski sandučić —
objasnio joj je Magnus. — Jedan od mojih agenata je lud
za antikvarnim knjigama. — Voditelji obično nisu tako
velikodušno odavali pojedinosti o svojim operacijama.
I ja sam skinula unutrašnji papir ovitka, sjećala se
sada nježno opipavajući korice. Sastrugala sam komadić
kartona s korica, gotovo do kože kojom je knjiga bila
uvezana. Drugi ljudi bi jednostavno skinuli svu kojm i pod
korice ušli s naslovne stranice. Ali naša Mary ne. Naša
Mary želi da za Magnusa sve bude savršeno. Sljedećeg
dana završili smo na večeri. Dan nakon toga, završili smo
u krevetu. Ujutro sam ispričala Jacku što se dogodilo, i on
je bio ljubazan i velikodušan i rekao da smo imali sreću, i
da će se on povući i dopustiti nam da pokušamo, ako ja to
želim. A ja sam rekla da želim i rekla sam Jacku, sva
sretna, kako je nevjerojatno stoje Magnusa i mene zbližila

488
baš ta knjiga, De Arte Graphica, usporedba izmeñu
slikarstva i poezije, zaista nevjerojatno s obzirom na to da
sam ja luda za slikarstvom a Magnus silno željan da
napokon napiše svoj životni roman.
— Kamo ćete, Mary? — upitao je Fergus, stvorivši
se ispred nje na hodniku. Knjiga joj je bila u ruci. Pokazala
mu je.
— Ne mogu spavati. Idem dolje u podrum, idem se
malo poigrati s ovim. A sad se lijepo vratite svojoj dragoj
djevojci a mene pustite na miru.
Zatvorila je za sobom vrata podruma i požurila do
radne klupe. Za koji čas će Georgie upasti sa šalicom čaja
za mene, da provjeri nisam li možda pobjegla ili prerezala
vene. Napunila je zdjelicu toplom vodom, namočila krpicu i
bacila se na posao natapajući papir unutarnje strane
korica. Pisac one poruke znao je dobro o čemu govori. Na
knjizi te starosti izvorno bi bilo upotrijebljeno ljepilo
životinjskog porijekla, koje bi se u meñuvremenu
kristaliziralo. Kad je Mary izvodila ovakvu operaciju za
Magnusa, takoñer je uzela ljepilo životinjskog porijekla. Ali
ovdje je novi papir nalijepljen tutkalom od brašna, koje je
odmah reagiralo na vodu. Blago je pritiskala mokrom
tkaninom. Obično bi uzela bugačicu i nešto za pritiskanje.
Papir se odlijepio. Karton je ostao netaknut. Uhvatila je
skalpel i pažljivo oštricom stala odjeljivati karton uz
rubove. Ako je hrbat od konopca, gotova sam. Za hrpte
vezane konopom koristio se zaista čvrst konop, preostaci
brodskog konopa. Ukrućen, upleten i vrlo čvrst. Da se kroz
tako nešto probije, potrebni su sati i sati. Ali strah je bio
bezrazložan. Nastavila je grepsti skalpelom i odjednom
ugledala Sifrantski list, položen s unutarnje strane kože,
točno na mjestu gdje ga je uložila i ona u Magnusovu
knjigu. Osim što su na ovom listu bila krupna slova a ne
skupine znamenki. Ova je šifrirana poruka počinjala s

489
»Draga Mary«. Brzo ju je strpala u njedra, ponovno
uhvatila Hkalpel i krenula da skine i ostatak papira, kao
da namjerava knjigu ponovo uvezati, u punoj koži, baš
kako je zaželjela Bee.
— Morala sam doći da vidim kako to radite —
objasnila je Georgie sjedajući pokraj nje. — Znate, Mary,
moram i ja naći neki sličan hobi. Ništa nemam da se malo
opustim.
— Jadni vi — rekla je Mary.

***

Bila je noć i Brotherhood je bio ljut. Premda je bio

sam na ulici i daleko od Firme i izvan njihova vidokruga,
premda ga je čekao posao i akcija koja će ga opustiti, bio je
ipak ljut. Ta ljutina se polako skupljala dva dana.
Jutrošnji ispad zbog terenskih agenata nije nipošto bio
početak. Bijes je tinjao od jučer, potpaljen je poput
eksploziva s dugim fitiljem, dok je odlazio iz prostorije za
sjednice u St. John's Woodu, pošto je morao postati i
krivokletnik da bi se Brammelu spasila glava. Bijes je
ostao prisutan i postojan, poput vjerna prijatelja, i kad se
našao s Tomom i za sve vrijeme izleta na stanicu Reading:
»Pym je prekršio moralni zakon. Sam se učinio
odmetnikom.« — Bijes je dostigao eksplozivni stupanj u
telekomunikacijskoj sobi jutros, i postajao sve užareniji
svakim besmislenim sastankom i svakim izgubljenim
satom. Iz svoje pozicije bivše osobe, koju napola žale ali
krive potpuno, Brotherhood je pratio kako mu se vlastiti
argumenti okreću protiv njega i gledao kako se, pred
njegovim očima, sve ono što je govorio u obranu Pymu
sada koristi i pretvara u politiku institucionalne inercije.
— Ali Jack, sve su to samo labave indicije, i sam si
to rekao — revao je Brammel, koji ni u što nije ulagao

490
toliko snage kao kad želi dokazati da plus i plus daju
minus. — »Ako bilo koji slijed nasumce odabranih
podataka pustiš kroz kompjutor, svaka ti se veza čini
mogućom, a većina njih i vrlo vjerojatnom« — čije su to
riječi, molim lijepo? Namjerno citiram tebe, Jack. Tada
smo te svi poslušali, sjećaš se? Bože dragi, to stvarno
nisam očekivao, da ću morati braniti Pyma od tebe!
— Pogriješio sam — reče Brotherhood.
— Tko kaže? Samo ti to tvrdiš, Pym je dakle držao
kobnu knjigu čeških šifri u dimnjaku, pa što — stao je
nabrajati Brammel. — I posjeduje foto-aparat za koji
nismo znali, s dodatkom za snimanje dokumenata ili što
već ono ima. Pa što. Bože dragi, Jack, pa sjeti se samo
koliko je tebi raznih takvih naprava prošlo kroz ruke, a sve
radi potrebe tvog uobičajenog zadatka kontrole agenata.
Zlatne šipke, fotoaparati, mikro leće, kodni obrasci, bog
sam zna što. Imao si ih valjda toliko da bi mogao otvoriti
dućan. U redu, prihvaćam daje sve to trebao prijaviti. Ja
cijeli slučaj vidim kao slučaj policijskog detektiva koji se
našao u situaciji da od jednog od svojih doušnika pokupi
gomilu informacija. To jest, previše informacija odjednom,
pa je višak pohranio u ladicu — to jest u dimnjak — da
sakrije od grabežljivih roñaka, i jednog su ga dana otkrili.
Ali to ne znači da je lopov. To samo znači da je vrlo
uspješan policajac, koji se ponaša malo bahato ili je u
najgorem slučaju bio vrlo nesmotren.
— Nije on bio nesmotren — reče Brotherhood. —
On nije tip koji će riskirati.
— Nije možda bio, ali sada jest. Čovjek je doživio
nervni slom, očito je daje potpuno izvan sebe, sakrio se
negdje, i kao i obično šalje poziv upomoć — tumačio je
Brammel, upravo svetačkom strpljivošću. — Možda je
posrijedi i kakva djevojka, koliko gaja poznajem. Ionako
ćemo ubrzo saznati. Pogledajmo još jednom cijeli scenarij,

491
Jack. Otac mu umire. On je, tako, umjetnički tip, oduvijek
je želio napisati taj svoj roman, slikati, kipariti, otići
povremeno na dulji odmor, ne znam što sve ne. Osim toga,
uhvatile su ga te krizne godine, menopauza. Predugo živi
pod teškim oblakom sumnje. Pa je li onda čudno što mu je
lupilo u glavu. Ako mene pitaš, bilo bi čudno da nije. No
dobro, ja mu to nisam spreman tek tako oprostiti. I
svakako ću zahtijevati da mi se kaže zašto je odnio taj
samozapaljivi kovčežić, premda mi ti kažeš daje već
poznavao sve stoje unutra a većinu materijala i sam
ispisao, pa onda što uopće ima od toga? Osim toga, ako ga
nañemo, moguće je da ću ga na neko vrijeme povući s
terena. Ali još uvijek ne vidim dovoljno opravdanja da
dignem opću hajku na njega. Da poñenft ministru i kažem
»E tako, otkrili smo još jednoga«. A najmanje da to priznam
Amerikancima. (M ići će istog časa kvragu naš ugovor o
razmjeni. Otići će istog časa kvragu udruživanje
informacija i privatna telefonska veza s Langlevem, koja
nam često znači mnogo više od normalnih diplomatskih
veza. Pa zar ti onda očekuješ od mene da riskiram sve to,
iako mi sami još nismo sigurni?
— Bo misli da bi ti već jednom morao prekinuti sa
solo igrom — rekao je Nigel kad su se našli s druge strane
Brammelovih vrata, sa služinske strane. — I moram ti reći
da se slažem. Od ovog trenutka nema više terenskih
ispitivanja bez mog osobnog ovlaštenja. Od tebe se očekuje
da budeš spreman i čekaš naš poziv a sam da ne
poduzimaš ništa. Je li to jasno?
Jasno je, jasno, mislio je Brotherhood, motreći
kuću sa suprotne strane ulice. Jasno je daje mir i spokoj
moje starosti opasno ugrožen. Pokušao se sjetiti koji je to
lik iz mitologije proklet da pozivi dovoljno dugo da bi
doživio posljedice svoje nespretne odluke. Kuća je bila u
najboljoj od brojnih prekrasnih kanalskih uličica u

492
Chelsea, smještena u dnu izdužena vrta, samo dijelom
vidljiva iznad vrha vrtne ograde. Njezina plemenita
ruševnost odavala je stanovitu dekadenciju, oljuštena
žbuka odisala je tajnovitom čeznutljivošću. Brotherhood je
nekoliko puta prošao pokraj kuće, provjeravajući prozore
na katu, motreći siluete okolnih grañevina u potrazi za
kakvim crkvenim tornjem, jer Pymove mentalne
supstitucije postale su u njegovoj glavi zbiljske poput
povjerljivih špijunskih informacija. Na četvrtom je katu
prozor spavaonice bio osvijetljen i zastrt zavjesom. Ugledao
je kako je iza prozora promakla neka prilika, ali prebrzo i
predaleko da bi raspoznao je li žena ili muškarac.
Još se jednom osvrnuo na obje strane ceste.
Uvučenu u udubljenje stupa, našao je mjedenu pločicu sa
zvonom. Pritisnuo je i stao čekati, ali nije dugo. Gurnuo je
vrtna vrata, vrata zaškripaše i rastvoriše se, on uñe u vrt i
zatvori ih za sobom. Vrt je bio pomno čuvan komadić
engleskog ladanja, s tri strane okružen visokim zidom.
Ništa ga od okoliša nije zastiralo. Buka prometa zagonetno
je istog časa nestala. Prilazna staza kući, popločana
kamenom, bila je sklizava zbog nepometena lišća. Dom,
ponavljao je u sebi. Dom negdje u Škotskoj, dom negdje u
Walesu. Dom negdje na obali mora. Dom — prozor na katu
i pogled na crkveni zvonik. Dom — aristokratska majka
koja ga vodi u posjet u krasne velike gospodske kuće.
Prošao je pokraj kipa žene u draperiji, jedne dojke nage,
izložene jesenskoj noći. Dom — niz koncentriranih
fantazija, koncentriranih oko istine koja je svima
zajedničko središte. Tko je to rekao, on ili Pym? Dom —
obećanje ženama koje nije volio. Kućna su se vrata otvorila
baš kad je stigao do njih. Mladi je sluga gledao kako
prilazi. Njegov majmunski lakejski kaputić bio je krojen
poput vojničke odore. Za njegovim leñima, u kontrastu s

493
tamnim tapetama blistala su ogledala u rastočenim
okvirima i gorio svijećnjak.
— S njim živi dečko, neki Stegwold — izvijestio ga je
nndzornik Bellows iz bratskog odjela policije. — Da si malo
stariji i zreliji, možda bih ti pročitao popis njegovih zlodjela
i kazni.
— Sinko, je li sir Kenneth kod kuće? — prijazno je
zapitao Brotherhood otirući cipele pred vratima i stresajući
kišne kapi s ogrtača.
— Kako da ja to znam? Sto da kažem, tko je?
— Gospodin Marlow, sinko, a želim s njim samo
deset minuta nasamo, radi razgovora o stvari koja se tiče
obojice.
— Odakle? — upita dečko.
— Iz njegova izbornog okruga, sinko — odgovori
Brotherhood, jednako prijazno.
Dečko potrči uza stube. Brotherhoodov pogled je
obišao cijelo predvorje. Šeširi, luckasti. Topao kožuh za
vožnju kočijom pozelenio od starosti. Jedan gardijski
polucilinder, isto tako star. Vojnička kapa s oznakom
(¦oldstream. Žara od modra porculana, natrpana
prastarim štapovima za golf, štapovima za šetnju i
neupotrebljivim teniskim reketima opuštene mreže. Dečko
je sitnim korakom već silazio niza stube, vukao dlanom po
ogradi, ne odolijevajući iskušenju da svoj silazak urini
dojmljivim prizorom.
Primit će vas odmah, gospodine Marlow — reče.
Na zidu uz stubište nizali su se portreti grubih lica.
11 blagovaonici su na stolu bila postavljena dva jedaća
mjesta ali bi ta količina srebrnine poslužila za cijeli
banket. Vrč vina, hladni mesni naresci i plata sireva čekali
su na ploči bifea uza zid. Tek kad je ugledao nekoliko
prljavih tanjura, Brotherhood je shvatio daje objed već
završen. Knjižnica je vonjala na vlagu i parati uska

494
isparenja iz peći. Duž tri je zida tekla galerija. Malustradi
je nedostajalo pola stupica. Peć je ugurana u kamin, a
ispred kamina je bila stajaća vješalica za odjeću na kojoj
su se sušile čarape i podgaće. Pred vješalicom je stajao sir
Kenneth Šefton Boyd. Bio je odjeven u baršunasti
smoking, košulju otkopčana ovratnika i stare satenske
papuče s izblijedjelim monogramom vezenim zlatom. Bio je
zdepast i debele šije, s nejednakim jastučićima mesa oko
čeljusti i pod očima. Usta su mu bila izvinuta u stranu,
kao da su tako ostala nakon udarca šakom. Tom je
izvinutom stranom i govorio, druga je mirovala.
— Marlow?
— Dobar dan, kako ste — reče Brotherhood.
— Što želite?
— Želio bih razgovarati s vama u četiri oka, sir, ako
je moguće.
— Iz policije?
— Ne baš policije, sir, nešto slično.
Pružio je legitimaciju sir Kennethu. Potvrñujemo da
je nosilac ove legitimacije ovlašten za istragu koja se tiče
nacionalne sigurnosti. Radi provjere, izvolite nazvati
Scotland Yard, kućni taj i taj. Taj kućni je bio telefon u
odjelu nadzornika Bellowsa, koji je znao sva
Brotherhoodova radna imena. Potpuno neimpresioniran,
sir Kenneth mu vrati legitimaciju.
— Dakle, vi ste špijun.
— Neke vrste, moglo bi se reći. Da.
— Želite li kakvo piće? Pivo? Scotch? Što ćete
popiti?
— Vrlo rado ću popiti scotch, sir, kad već nudite.
— Steggie, scotch — reče sir Kenneth. — Donesi
mu scotch, dobro? S ledom? Sodom? Kako volite svoj
scotch?
— S malo vode bih rado.

495
 — Dobro. Donesi mu vode. Donesi mu cijeli vrč.
Ostavi na stolu. Tamo, pokraj poslužavnika. Tako da si
može sam natočiti, a ti možeš ići. A kad si već kod toga,
napuni i moju čašu. Hoćete li sjesti, Marlow? Ovdje,
dobro?
— Mislio sam da idemo u »Albion« — reče Steggie
već na vratima.
— Sad ne mogu. Moram razgovarati s ovim
čovjekom.
Brotherhood je sjeo. Sir Kenneth je sjeo njemu
nasuprot; pogled mu je bio žućkast i nerazgovorljiv.
Brotherhood je u životu vidio i mrtvace življa pogleda.
Ruke su mu klonule u krilo, a jedna se neprekidno trzala
uvis, kao riba na suhom. Na stolu izmeñu njih ležala je
tabla za backgammon, s figurama zaustavljenim usred
bitke. S kime je igrao? mislio je Brotherhood. Tko je s
njime večerao? Tko s njime slušao muziku? Tko je zagrijao
ovu stolicu na kojoj sjedim?
— Iznenadili ste se ovom posjetu, sir — reče
Brotherhood.
— Mene nije lako iznenaditi, stari moj.
— Je li već tko dolazio, možda s malo čudnim
pitanjima? Neka gospoda stranci? Amerikanci?
— Nitko, koliko je meni poznato. Zašto bi itko
dolazio?
— Čuo sam da cijela jedna ekipa naših ljudi za
provjeru kruži okolo. Pa sam mislio, možda je netko već
Hvratio i ovamo. Pokušao sam to ustanoviti u uredu prije
nego sam krenuo ovamo, ali na žalost nismo koordinirani,
sve je to krenulo tako brzo.
— Što to?
— Pa, sir, čini se da je vaš stari prijatelj iz škole,
gospodin Magnus Pym, nestao. Zato se raspitujemo kod

496
svakoga tko bi mogao znati nešto o tome gdje je. Izmeñu
ostalih, prirodno, došli smo i k vama.
Pogled sir Kennetha poleti prema vratima.
— Nešto vas ondje smeta, sir? — upita
Brotherhood. Sir Kenneth je ustao, prišao vratima i otvorio
ih
Airom. Brotherhood začuje topot koraka na
stubištu ali prekasno da bi vidio tko je, premda je toliko
žurio da pogleda daje sir Kennetha čak malo gurnuo u
stranu.
— Steggie, idi ti sam u »Albion« — povikao je sir
Kenneth praznom stubištu. — Poñi odmah. Ja ću doći
kasnije. Neću da to sluša — rekao je Brotherhoodu
zatvorivši vrata za sobom. — Ako nešto ne zna, ne može
inu ni naškoditi.
— S obzirom da mi je poznat njegov dosje, ne mogu
vam zamjeriti — reče Brotherhood. — Ako nemate ništa
protiv, sad kad smo već ustali, pogledao bih malo na kat.
— Imam protiv, i te kako. I molim vas da me ne
dodirujete, toliko privlačan muškarac ipak niste. Nalog
imate?
— Nemam.
Vrativši se u svoj položaj na stolici, sir Kenneth je
izvukao upotrijebljenu čačkalicu iz džepa smokinga i
prihvatio se čišćenja nokata njenim rascvjetanim vrškom.
— Onda ga drugi put ponesite — poučio je
Brotherhooda. — Donesite nalog pa ću vas možda pustiti
gore. A možda i neću.
— Je li ovdje? — reče Brotherhood.
— Tko?
— Pym.
— Ne znam. Nisam čuo. Tko vam je taj Pym?
Brotherhood je još stajao. Bio je neprirodno blijed, i trebao

497
mu je trenutak pauze da umiri glas prije no što je opet
progovorio.
— Predložit ću vam jedan sporazum. Sir Kenneth ni
sada ništa nije čuo.
— Predajte ga. Idite vi sami gore. Ili ga pozovite
odavde. Ili što drugo, postupite kako ste se dogovorili. I
predajte ga meni. Zauzvrat, ja ću paziti da se vaše ime ne
povezuje s ovim slučajem, čak ni Steggie. Alternativa je,
znate i sami, »Baronet i parlamentarni zastupnik skrivao
bjegunca, svog starog školskog druga«. Osim toga, postoji i
ozbiljna mogućnost da budete optuženi za suučesništvo.
Koliko Steggie ima godina?
— Dovoljno.
— A koliko je imao kad je došao k vama?
— Pogledajte u ovaj vaš dosje. Ja to ne znam.
— Pym je i meni prijatelj. Mnogo gori od mene doći
će da ga potraže i ovdje. Pitajte njega. Ako se slaže, slažem
se i ja. Pazit ću da vaše ime ostane čisto. Samo ga
prepustite meni, i nikad više nećete čuti ni za mene ni za
Pyma, ni vi, ni Steggie.
— Meni se čini da vi time možete izgubiti mnogo
više nego ja — reče sir Kenneth, provjeravajući rezultate
manikiranja.
— Sumnjam.
— Dakako, pitanje je što nam još uopće preostaje.
Ono što nemaš, ne možeš ni izgubiti. Ono do čega ti nije
stalo, neće ti ni nedostajati. Ono što nije tvoje, ne možeš ni
prodati.
— Pym očito može — reče Brotherhood. — kako
stvari stoje, očito da on prodaje državne tajne koje nisu
njegove.
Sir Kenneth se i dalje divio svojim noktima.
— Prodaje za novac?
— Vrlo vjerojatno.

498
 Sir Kenneth odmahne glavom.
— Do novca njemu nikad nije bilo stalo. Do ljubavi
je njemu bilo, i ni do čega drugoga. Nije znao gdje bi je
našao. Tužan mali lakrdijaš, zapravo. Jako se trudio,
previše.
— A u meñuvremenu šeće negdje po Engleskoj s
hrpom dokumenata koji uopće nisu njegovi, a vi i ja smo
navodno dobri Englezi i rodoljubi.
— Mnogima se dogodi da učine nešto što ne treba.
Tada je prijatelj i potreban.
— Spominjao vas je u pismu svom sinu. Jeste li to
tnali? Neka stara pričica o džepnom nožu. Sjeća li vas to
na nešto?
— Ako vas baš zanima, da.
— Tko je Poppy?
— Dama mi nije poznata.
— Ili možda gospodin?
— Daj bože, ali nije mi poznato.
— Wentworth?
— Nikad bio. Mrzim to mjesto. Kakve veze ima sad
Wentworth?
— Navodno se u Austriji zbližio s nekom Sabinom.
Je ' je ikad spominjao?
— Ne, koliko se ja sjećam. Pym se zbližio s mnogim
djevojkama. I nije baš imao neke koristi od toga.
— Telefonirao je, zar ne? Nazvao u ponedjeljak
navečer, iz javne govornice.
Neočekivanom hitrinom, sir Kenneth je podigao
ruku i huknuo od veselja.
— Izvan sebe! — potvrdio je, vrlo glasno — potpuno
izbezumljen! Nisam ga čuo tako izbezumljenog još od
Oxforda, od one noći kad smo nas šestorica popili cijeli
¦anduk porta koji je poslao njegov otac. On je doduše
lagao da mu je sanduk poslao neki bogati stari peder s

499
Mertona, uopće ne znam kako mu je to moglo pasti na
pamet. Na Mertonu tada nije bilo nikakvih pedera. Bar ne
bogatih. Svi smo bili na Trinityu.

***

Bila je prošla ponoć. Vrativši se u zatočeništvo svog

ana na Shepherd Marketu, s golubovima na izboju pred
prozorom, Brotherhood je natočio još jednu votku i u čašu
dodao narančina soka iz tetrapaka. Kaput je odbacio na
krevet, izvadio džepni kazetofon i položio ga pred sebe na
stol. Slušao je vrpcu i brzo bilježio.
— .... U pravilu ne odlazim u Wiltshire dok
parlament zasjeda, ali u nedjelju je mojoj dragoj ženi bio
roñendan i sin nam je doputovao iz škole tako da sam ipak
otišao da obavim i tu dužnost, mislio sam ostati dan-dva
da vidim što se zbiva u mom izbornom okrugu, i tako...
Pritisnuo je dugme koje okreće vrpcu naprijed.
—... U pravilu se u Wiltshireu nikad na telefon ne
javljam ja, ali bio je ponedjeljak navečer kad ona uvijek
igra bridge, ja sam baš bio u biblioteci i igrao
backgammon, pa sam mislio kad je zazvonio telefon, bolje
da se ja javim, da ne prekida partiju. Bilo je sigurno
najmanje jedanaest i pol, ali partije bridgea uvijek potraju
cijelu noć. Javio se muški glas. Neki od njenih prijatelja,
pomislio sam prvo. Prilično je drsko zvati u ovo doba noći.
— »Halo? Sef? Sef, ti si?« »Tko je to«? pitam ja. »Ja
sam. Magnus. Otac mi je umro. Došao sam da ga
pokopam.« I ja sam, naravno, pomislio, jadni stari Magnus.
Nikom nije lako kad mu otac umre — piće je u redu?
Hoćete još vode? Uzmite sami.
Brotherhood sad sluša kako mu zahvaljuje i kako
stolica škripi dok se naginje prema vrču s vodom. Zatim
poplava, to on toči vodu.

500
 — »Kako je Jem?« pita on. Jemima je moja sestra.
Bilo je nekoć nešto izmeñu njih dvoje, ali nije od toga ništa
ispalo. Ona se udala za nekog cvjećara. Nešto nevjerojatno.
Čovjek gaji cvijeće, na golemom komadu zemlje, skroz duž
ceste za Basingstoke. Drži i ploču sa svojim imenom na
cesti. Njoj to očito ne smeta. A i nije da se baš često viñaju.
Ima nešto problema navigacijskog tipa naša Jem. Isto kao i
ja.
Još malo naprijed.
—... sav nikakav. Nisam znao plače li on to ili se
smije. Jadnik, mislio sam. Napio se da utopi tugu. Pa i ja
bih na njegovu mjestu. Kad odjednom, on počne pričati o
našoj školi. Mislim, Kriste Bože, išli smo bar u dvije-tri
škole skupa, i poslije na Oxford, više puta smo skupa
proveli praznike, a on sad meni priča o nečem što se
dogodilo prije četrdeset godina, i to telefonom, usred noći,
meni kuća puna ljudi, a on mi baš sada mora priznati
kako je on bio taj koji je u klozetu za nastavnike urezao
moje inicijale u zid, zbog čega sam ja dobio batine.
»Oprosti što sam urezao tvoje inicijale, Sef.« No dobro.
Učinio je što je učinio. Urezao mi ime. Pa što. Nisam nikad
ni sumnjao daje netko drugi. Naime, sve krivo napravio.
Drugo se od njega i ne može očekivati Znate kako se
zanitao? Ta budala je stavila crticu 'zmedu S i B. a mi se
ne pišemo s crticom. Ja sam tarom Grimbleu, direktoru,
odmah rekao »Pa zašto bih ja sam pogrešno napisao.
Provjerite u popisu učenika « Ništa to njemu nije značilo,
izmlatio me. Tako to Ide, znate. Nema pravde. Baš mu i
nisam nešto silno zamjerio. Tad su se batine dobivale
stalno. Osim toga, istina je, nije da sam se uvijek lijepo
držao prema njemu. Stalno sam ga zafrkavao zbog familije.
Otac mu je I no lopov, znate. Zamalo da i moju tetku
dovede do ruba propasti. A pokušao se uvaliti i mojoj
majci. I nju je on mislio srediti u svom krevetu, ali ta je za

501
njega bila prepametna. Nešto je trtljao da će skupa
izgraditi novi aerodrom negdje u Škotskoj. Ljude je već
uvjerio, sad još samo treba kupiti zemljište, isposlovati
formalnu dozvolu. čuda će zaraditi. Imam roñaka koji
posjeduje (Kila Argvlla. Pitao sam ga za to. Izmišljotina,
cijela ta priča. Nevjerojatno. Jednom sam duže ostao kod
njih. I' Ascotu, to je bio pravi bordel. Kuća puna lopova
svake vrste, a Magnus ih sve uredno oslovljava
»gospodine«. Otac mu je jednom pokušao ući i u
parlament. Šteta što nije uspio. Bar bih imao zgodno
društvo... .loš malo naprijed.
... stalno ubacivao kovanice. Pitao sam ga gdje si,
rekao je u Londonu, ali morao me zvati iz govornice, jer jni
prate. Ja sam na to rekao: »Čije si inicijale ovaj put
urezao?« Mislim, šalio sam se, ali on ionako nije shvatio.
Bilo mi je žao zbog njegova starog, znate. I stoje i tko
jadan. Uvijek je bio sklon drami. Dosadno mu je u životu
ako nema nekog užasnog problema oko kojeg će se morati
pomučiti. Tom bi se čovjeku mogle uvaliti i egipatske
piramide, samo mu reci da žalosno propadaju u nepovrat.
Rekao sam mu, daj mi broj telefona s kojeg zoveš, pa ću ja
tebe nazvati. Na stoje on odvratio da me je sigurno netko
uputio da to kažem. Rekoh, »No svašta, što pričaš
gluposti? Znam kako ti je, pola mojih prijatelja je
pobjeglo.« Onda je rekao da mu je otac umro i da sad prvi
put zaista razmišlja o svojem životu. On je takav. Uvijek u
dubinu. Onda je opet zapeo o tim inicijalima. »Sef, zaista
mi je žao«. Ja mu kažem »No pa što, stari moj, što pričaš,
bilo mi je jasno da si ti, ali ne mislim da se cijeli život
moramo duriti zbog neke sitne podlosti. Trebaš novaca?
Negdje da prespavaš? Imam tu na imanju jednu kućicu.«
»Sef zaista mi je žao. Zaista žao.« Ja kažem, »Samo reci
kako da ti pomognem i pomoći ću ti. Moj broj možeš naći u
londonskom imeniku, ako ti ikako mogu pomoći, samo se

502
javi.« Mislim, k vragu, već smo bar dvadeset minuta bili na
telefonu. Spustio sam slušalicu kad, ni pola sata kasnije,
evo njega opet. »Halo, Sef? Opet ja.« Jean je sad već bila
prilično srdita. Mislila je da je to Steggie, da mi opet pravi
neke scene. »Sef, moram razgovarati s tobom. Slušaj me.«
Znate kako je, kad ti je stari prijatelj u govnima, čovjek mu
ne može spustiti slušalicu.
Brotherhood je slušao kako zidna ura sir Kennetha
odbija dvanaest. Bilježio je jako brzo. Koncentrirane
fantazije, ponavljao je u sebi, koje se koncentrično šire oko
jedne istine u središtu. Došao je do ulomka koji je sve
vrijeme čekao.
—... rekao je da radi za tajnu službu. Mene to nije
iznenadilo, tko danas ne radi za tajnu službu... Rekao je
da radi za tog nekog Engleza, zove se Brotherhood. Da
budem sasvim iskren, nisam ga baš pažljivo slušao. Dakle,
postoji taj Brotherhood a postoji ijedan drugi. Rekao mi je
da radi i za jednog i za drugog. Da su mu oni nešto kao
očevi. Da ga oni drže na životu. Na što sam mu ja rekao,
pa što onda izvodiš, ako te oni drže na životu, onda se njih
i drži. A on mi je rekao da mora napisati knjigu o njima, da
stvar jednom izvede na čistac. Koju stvar? Bog sveti zna.
Da će pisati i Brotherhoodu i tom drugom čovjeku, a onda
se povući u svoje tajno skrovište i učiniti ono što zna da
mora učiniti.
Sad se čulo kako ga je Brotherhood strpljivo,
šaptom zamolio za razjašnjenje.
— ... no dobro, moguće je da sam pomiješao. Možda
je rekao da će se prvo negdje skloniti i odatle im pisati
obojici. Kažem, nisam baš pažljivo slušao. Pijanci su meni
gnjavaža. Kad sam i sam pijanac.
Opet Brotherhoodov šapat. Duga šutnja.
Još jednom, Brotherhoodov šapat. Sir Kennethov
glas, vrlo nejasno:

503
 — Rekao je da je njegov čovjek.
— Tko je čiji čovjek?
— Pym toga drugoga. Ne Brotherhoodov, nego
njegov. Toga drugoga. Daje njega osakatio za sva vremena.
Bio je izvan sebe, kažem vam.
Opet Brotherhood, ne predaje se lako.
— ... taj čovjek ima neko ime?
— Mislim da nije rekao. Ili nisam zapamtio. Zao mi
je. Ne, nisam zapamtio.
— A skrovište? Gdje mu je skrovište?
— Nije rekao. Njegova stvar.
Brotherhood je pustio da se vrpca i dalje vrti. Cijela
lavina zvukova dok Sefton Boyd pali cigaretu. Topovska
grmljavina kućnih vrata koja se najprije bučno otvaraju pa
zatvaraju, znak da se Steggie vratio kući zle volje.
Brotherhood i sir Kenneth stoje pod stubištem.
— Kako, molim? — kaže sir Kenneth vrlo glasno.
— Pitam, što vi mislite, gdje bi mogao biti — reče
Brotherhood.
— Pa negdje gore na katu, stari moj. Sami ste to
rt'kli.
Brotherhood još vidi kako se podbuhlo lice sir
Kennctha primaklo sasvim blizu njegova, s onim svojim
mlaznim smiješkom.
— Pokažite nalog pa ćete pogledati. A možda i
nećete«. Vidjet ćemo.
Brotherhood sluša kako mu koraci odzvanjaju niz
atube. Čuje kako je stigao u predvorje i kako se njegovim
teškim koracima sada pridružuju Steggievi, mnogo
laganiji. Čuje kako ga Steggie uvrijeñeno ispraća s laku
noć« i zveket lanaca na vratima dok ih otključava. I zatim
prigušen Steggiev krik kad ga je Brotherhood ščepao i
izvukao iz kuće, pritisnuvši mu ruku na usta, drugom ga
zgrabivši za šiju. Zatim mukao zvuk kad mu je glavom

504
nekoliko puta udario o gipsani stupić na dražesnom
trijemu sir Kennethove kuće, a zatim i svoj glas, tih i
sasvim blizu Steggieva uha.
— Ovo ti nije prvi put, je li, da te ovako stisnu uza
zid?
Cvilež je jedini odgovor.
— Tko još živi u ovoj kući, sinko?
— Nitko.
— A tko je večeras ispred prozora hodao gore-dolje?
— Ja.
— Zašto?
— To je moja soba!
— Mislio sam da vas dvojica dijelite bračnu
postelju.
— Ja imam svoju sobu! Imam i ja pravo na svoj
život, isto kao i on.
— I nikog drugog u kući nema?
— Nikoga.
— I nikoga nije bilo cijeli ovaj tjedan?
— Nije! Već sam vam rekao. Hej, stani!
— Sto je? — kaže Brotherhood, već na pola staze
prema izlazu iz vrta.
— Nemam ključa. Kako da uñem?
Tresak. Brotherhood je za sobom zatvorio vrtna
vrata.
Telefonirao je Kate. Nitko ne odgovara.
Telefonirao je svojoj ženi. Nitko ne odgovara.
Telefonirao je na stanicu Paddington i ispisao
vrijeme polaska i usputne stanice noćnog vlaka sa
spavaćim kolima od Paddingtona do Penzancea, via
Reading.
Jedan je sat pokušavao zaspati, a onda se vratio za
pisaći stol, izvukao dosje skupljen u Langlevu i još jednom
stao proučavati izjedeno lice gospodina Petza-Hampela-

505
Zavvorskog, mogućeg Pvmova kontrolora, posljednji put
viñen na Krfu. »... Pravo ime nepoznato.....sumnja se daje
godine 1961. kao član čehoslovačke arheološke ekipe
posjetio Egipat (pod imenom Petz)... Sumnja se da je
godine 1966. služio pri čehoslovačkoj vojnoj misiji u
Istočnom Berlinu (pod imenom Ilampel)... Visina sto
osamdeset centimetara, pogrgrbljen, lagano šepa na lijevu
nogu.
Postoji dakle taj Brotherhood i postoji taj drugi —
rekao je Sefton Boyd. — Njemu su oni nešto kao očevi.
Hrkao je daje on njegov čovjek.
Sam si kriv — rekla je Belinda. — Ti si ga izmislio.
Zurio je u fotografiju. Spušteni kapci. Brkovi spuštenih
vršaka. Iskričav pogled. Prikriven slavenski smiješak. Tko
si ti? I kako to da si mi poznat premda te u tivotu nisam
vidio?

***

Grant Lederer još nikad nije imao tako visok status

u svijetu i nikad se prije nije osjećao tako punim i
smislenim ljudskim bićem. Ima pravde! U to je bio uvjeren
i savršeno miran u svom trijumfu. Moji su gospodari, mora
se reći, zaista dostojni svog položaja i autoriteta. U ime
plemenite svrhe, iskušavali su me i zaključili da sam
vrijedan povjerene mi dužnosti. Svuda oko njega
zapečaćena operativna soba na šestom katu američke
ambasade na Grosvenor Squareu punila se ljudima za koje
nije znao ni da postoje. Stizali su s raznih strana l^mdon
Stationa, a ipak je svaki od njih, čim bi ušao, upravo
prema njemu uputio pogled koji je značio svijest " bratstvu
i bliskosti. Teško da bi se igdje drugdje na sličnom mjestu
okupilo toliko pravih Amerikanaca, pomislio je. Agencija ih

506
zaista zna izabrati. Jedva da su seli, već je Wexler počeo
govoriti.
Došlo je vrijeme da slučaj zaokružimo — počeo je
mračno čim su se vrata zatvorila i zaključala. — Ljudi, i ivo
je Gary. Gary vodi grupu SISURP. A došao je ovamo da
nam referira o vrlo značajnom preokretu u slučaju Pym, te
da s nama prodiskutira daljnji tok akcije.
SISURP je, kao stoje Lederer nedavno naučio,
akronim za Službu nadgledanja i informacija, Južna
Evropa. Gary je tipičan čovjek iz Kentuckya — visok,
razbacan, rado se šali, Lederer je već izgradio silno
poštovanje prema njemu. Do njega je sjeo añutant, s
hrpom jiapira pred sobom, ali Gary nije trebao pomoć
papira. Sumnjiva osoba koju smo pratili, počeo je hrabro,
zove *' I'etz-Hampel-Zaworski, u ovim krugovima kraće
poznat kao PHZ. Ekipa SISURP-a počela ga je pratiti u
utorak, u deset i dvanaest minuta ujutro, kad je izašao iz
čehoslovačke ambasade u Beču. Lederer je očarano slušao
kako Gary iznosi detalj za detaljem iz jednog dana PHZ-ova
života. Gdje je PHZ popio kavu. Gdje je PHZ išao na zahod.
Knjižare u kojima je PHZ razgledao knjige. S kime je PHZ
ručao. I gdje. Sto je jeo. Kako PHZ šepa. Njegov smiješak,
uvijek u pritaji. Njegov šarm, osobito u ženskom društvu.
Njegove cigare, gdje je zapalio, gdje ih je kupio. Njegova
lakoća u druženju s ljudima, njegovo očito neznanje da ga
prati i nadgleda terenska ekipa koja broji osamnaest ljudi.
Dvije situacije kad se PHZ »vrlo vješto ali možda i slučajno«
našao u blizini gospoñe Mary Pym. U jednoj od tih prilika
zapaženo je i potvrñeno da je ostvaren kontakt pogledom,
pričao je Gary. U drugoj prilici, nadgledanje je bilo nužno
ograničeno prisutnošću para Britanaca za koje
pretpostavljaju da su stalni pratioci gospoñe Pym. I tako
sve do posljednjeg, ključnog trenutka cijele operacije i
vrhunca čitave dosadašnje sjajne karijere i besprijekornog

507
braka Granta Lederera, kad su se jutros u osam sati po
lokalnom vremenu u anglikanskoj crkvi u Beču našli na
okupu svi sudionici predstave — tri člana Garyeve ekipe
negdje u stražnjim crkvenim klupama, a ostalih dvanaest
na pozicijama oko crkve — mobilne ekipe, naravno, jer ovo
je zemlja diplomacije gdje se na promatračke bunkere ne
gleda blagim okom — a PHZ i Mary Pym sjeli su u isti red,
samo sa suprotne strane prolaza izmeñu klupa. Sada je
trenutak da riječ preuzme Lederer. Gary mu uputi pogled
iščekivanja.
— Grant, mislim da biste priču sada trebali
nastaviti vi. Mi smo rekli što smo imali — rekao je pomalo
osorno, ali očito sa simpatijom.
Kad su se glave za stolom radoznalo okrenule
prema njemu, Lederer je osjetio kako ga toplina njihova
zanimanja uznosi do neslućenih visina. Počeo je govoriti
odmah. Počeo je skromno.
— Mislim, ja cijelu tu stvar vidim kao isključivo
Beeinu zaslugu a ne moju. Bee je gospoña Lederer —
objasnio je postarijem muškarcu nasuprot sebi, a zatim
prekasno shvatio daje to Cerver, šef londonske ispostave
Agencije, koji nikad nije bio njegov obožavalac. — Ona je
prezbiterijanka. I roditelji su joj bili prezbiterilitnci.
Meñutim, gospoña Lederer je u posljednje vrijeme našla
načina da tip duhovnosti u kojoj je odrasla pomiri h
organiziranim oblikom vjerskog obreda te otada redovi to
odlazi u Kristovu anglikansku crkvu u Beču, poznatu kao
englesku crkvu, i stvarno, taje crkvica nešto nevjerojatno
slatko, nešto vrlo seksi. Sto mislite, Gary? Puna
kerubinčića, anñelčića, više izgleda kao neki crkveni
budoar nego prava crkva. Znate, Mick, ako je netko u
ovom poduhvatu zaslužio da mu se ime odštampa
krupnim slovima, onda je to svakako Bee — dodao |e, još
nekako nespreman da napokon započne pravu priču.

508
 Ostatak je išao brže. Na kraju je upravo Bee a ne
službena terenska ekipa uspjela da se ubaci odmah iza l'I
IZa kad su, najprije Mary pa zatim i on, stali u red vjernika
koji će primiti sveti sakrament. I Bee je bila ta koja je sa
razdaljine od najviše metar i pol vidjela kako
PHZ nagnuo naprijed i šapnuo nešto, napokon
prave pravcate riječi, Mary u uho, i ona je bila ta koja je
vidjela kako se Mary prvo nagnula malo unatrag da bi ga
bolje nila i zatim nastavila sa svetim obredom, kao da se
ništa nije dogodilo.
— Mislim, dakle, moja je žena, koja mi je pomagala
u toku cijele ove duge operacije, postala i svjedokom
njihova stvarnog kontakta. Odmahivao je glavom kao ¦ la
se i sam čudi toj nevjerojatnoj sretnoj okolnosti. — I -tog
časa kad je završila služba božja, Bee je odjurila u naš
stan da mi telefonira ovamo u ambasadu i opiše mi cijeli
taj nevjerojatan dogañaj, pri čemu se poslužila našom
kućnom šifrom, koju smo i smislili upravo radi mogućnosti
takvog slučaja. Mislim, Bee uopće nije ni znala da je u
crkvi i ekipa Agencije. Ona je otišla u crkvu zato što je išla
Mary, kao i uvijek. A ipak je pretekla, sama i goloruka,
cijelu ekipu SISURP-a za cijelih šest sati, ili više. Harry —
nastavio je Lederer ostavši pomalo bez daha, i odabravši
pogledom Wexlera za glavnu publiku poenti koja stiže —
jedino što mi ostaje da žalim jest da gospoña Lederer nikad
nije učila čitati s usana.
Aplauz Lederer i nije očekivao. Nije u prirodi ovog
skupa. Pregnantnu tišinu doživio je kao mnogo
primjereniju pohvalu.
Prvi ju je prekinuo Artelli, kriptograf.
— Ovamo, u ambasadu — ponovio je, Sto i nije bilo
pitanje.
— Pardon? — reče Lederer.

509
 — Supruga vas je nazvala ovamo u ambasadu? Iz
Beča. Odmah nakon dogañaja u crkvi? S otvorene linije u
vašem stanu?
— Tako je, sir, i ja sam vijest odmah odnio gore,
gospodinu Wexleru. Čekala ga je na stolu u devet sati.
— Devet i pol — reče Wexler.
— A kojom se to šifrom poslužila vaša žena, molim
lijepo? — pitao je Artelli zapisujući.
Lederer je bio samo sretan što i to može ispričati.
— Zapravo je vrlo jednostavno. Za šifru su nam
poslužila imena Beeinih tetaka i stričeva. Uvijek smo
govorili da je psihološki profil Mary Pym jako sličan
Beeinoj tetki Edie. Od toga smo krenuli. »Znaš što je tetka
Edie jutros izvela u crkvi? ...« Bee je vrlo oprezna u tim
stvarima.
— Hvala — reče Artelli.
Sljedeći je progovorio Carver, a njegovo pitanje nije
zvučalo nimalo prijateljski.
— Znači li to da je vaša supruga upoznata s ovom
operacijom, Grant? Ja sam mislio da je slučaj Pym za
supruge isključen. Harry, nismo li prije nekog vremena
tako odlučili?
— Da, u strogom smislu supruge su isključene —
prijaznim je glasom prihvatio Lederer. — Meñutim, budući
da se gospoña Lederer pokazala kao sjajna podrška na
terenu, bilo bi pomalo iluzorno očekivati da neće shvatiti
koje su prirode naše sumnje u vezi Pymovih. Ili bar
Magnusa. A mogao bih dodati i to daje Bee oduvijek bila
uvjerena da ćemo, ako posegnemo malo dublje, otkriti da i
Mary Pym u svemu igra neku ulogu, koju vrlo dobro i
oprezno krije. Mary je za to roñena.
Opet Carver.

510
 — Je li gospoña Lederer upoznata i s postojanjem
PHZ-a? On bi mogao biti i krupna zvjerka. Vjerujem da joj
je barem to ostalo nepoznato.
Ništa Lederer nije mogao učiniti da spriječi
rumenilo što mu je oblilo obraze, ni novu nategnutost u
glasu:
- Gospoña Lederer je u vezi ovog dogañaja postupila
Htinktivno. Ako vi, Carver, mislite da je zbog toga zaslužila
kaznu, kaznite najprije mene. Opet Artelli, s tim svojim
sporim francusko-englekim.
- Koja je bila vaša kućna šifra za PHZ-a?
— Stric Bobby — prebrzo odvrati Lederer.
- Ako je imao već i ime, teško bismo mogli govoriti
pukom instinktu, Grant — mirno ga upozori Carver.
- Stric Bobby podrazumijeva dogovor. Kako ste se
logli dogovoriti ako joj niste pričali o Petzu-
Hampeluavvorskom?
Wexler je u tom času ponovno preuzeo voñenje
sastanka.
- No dobro, dobro — zarežao je nezadovoljno. — O
tome ćemo kasnije. U meñuvremenu, što se dalje dogodilo?
Ekipa SISURP-a se podijelila i nastavila pratiti dvoje. PHZ-
a i Mary. Točno, Gary? Stalno su im na tragu.
— Upravo sam naručio nove snage — reče Gary. —
Sutra u ovo vrijeme trebao bih raspolagati s dva
kompletirana nova tima.
— Sljedeće je pitanje koga ćemo vraga reći
Britancima, kada i na koji način — reče Wexler.
— Cini mi se da smo im već rekli — reče Artelli,
l«)lako podigavši pogled prema Ledereru. — Osim, dakako,
ako su Britanci iznenada odustali od prisluškivanja
telefona u američkoj ambasadi, u što duboko sumnjam.

***

511
 Pravde ima, ali je lako može i nestati, kao stoje
Grant lederer otkrio još prije jutra. Odjednom je otkriveno
da mu je zdravlje opasno narušeno, te će se njegovi
diplomatski poslovi u Beču zaključiti u njegovoj
odsutnosti. A supruga Lederer ne samo što nije dobila
čestitke o ojima je Lederer snatrio, nego joj je nareñeno da
se mjesta vrati s njim u Langley u državi Virginiji.
— Lederer voli stvari napuhavati preko mjere —
zapisao je jedan od kućnih psihijatara sve brojnije ekipe
agencijskih stručnjaka. — Stoga se preporučuje rad i
djelovanje u manje histeričnoj situaciji.
Od liječnika preporučen radni mir napokon je za
Granta Lederera pronañen u odjelu statistike, i taj ga je
mir doveo na rub ludila.

13.

Zidni je ormar za spise stajao u sredini Pymove

sobe, poput isluženog poljskog topa, nekoć ponosa svoje
jedinice. Krom se ljuštio s ručki, od neke noge u teškoj 'i
zini, ili od pada, u jednom je kutu ostao ulubljen pa bi i na
najlakši dodir zadrhtao i zaljuljao se. Ogrebotine su rt«-
rñom produbile u ružne rane, rña se raširila oko otvora za
vijke i ispod boje, nadižući je u smradnim či revima. Pym
je koračao oko predmeta sa strahopoštovanjem i mržnjom
divljaka. Ovo je došlo iz raja. I suñeno mu je da se u raj i
vrati. Trebalo je da ga gurnem u |H'ć krematorija, da ga
može pokazati svome stvoritelju, kao stoje i namjeravao.
Četiri pregrade pune dokaza o nevinosti, evanñelje po
svetom Ricku. Sad si moj. Pobijedio sam te. Dokazi su
sada u mojoj ruci. Ako ne vjeruješ, pogledaj gdje je ključ,
na mojem privjesku.

512
 Šutnuo je ormar i slušao lagano lupkanje kad su se
fascikli poslušno postrojili na njegovu komandu.

***

Treba da ti pišem o suñenicama koje je putem

sretao, lom. Puni će se mjesec zakrvaviti i sova oglasiti
onim vojim zvukom što plaši tako neprirodno kad se snuje
l«idlo umorstvo. Ali Pym je sada za sve gluh i slijep. On )¦•
sada potporučnik Magnus Pym, putuje regrutskim vlakom
kroz okupiranu Austriju, ulazi u zemlju kroz isti onaj
pogranični gradić gdje je davno, davno, u I'vinovu mnogo
nezrelijem životu, fiktivni ćup sa zlatnicima E. Weber
čekao da ga podigne gospodin Lapadi. On je rimski osvajač
koji će prvi put zaslužiti pohvalu i ¦lavu. On je otporan na
ljudsku slabost i zamke vlastite midbine, kao što možete
zaključiti pogledate li njegov odlučan izraz vojničke
apstinencije kojim reagira na obnažene grudi seljanki
barbarki što žanju žito na sunčanim poljima. Pripreme su
protekle spokojno, poput ongleske nedjelje na ladanju,
premda Pym nikad nije tražio poštede. Vrhunske engleske
privilegije — fine manire i slaba naobrazba — nikad mu još
nisu tako išle naruku. Pokazalo se da mu čak i njegove
mračne političke sklonosti na Oxfordu idu u prilog.
— Ako te vojaci pitaju jesi li ili si barem nekad bio
član klana, mirno ih pogledaj ili ravno u oči i reci nikad,
nikad — posavjetovao ga je posljednji u nizu Michaela, uz
krepak sportski ručak pokraj bazena u Lansdowneu, gdje
su gledali kako čista tijela djevojčica iz predgraña migolje
kroz dezinficiranu vodu.
— Vojaci? — upitao je Pym.
— Naša raspojasana vojska. War Office. Svima im
je glava od drva. Firma je za tebe stvar sredila direktno.
Reci im neka gledaju svoja posla a tebe da ne diraju.

513
 — Puno hvala.
Te iste večeri, sav ozaren nakon najbolje od devet
partija squasha, Pym je bio odveden članu službe na vrlo
visokom položaju, u jednostavan, lako zaboravljiv ured
nedaleko od Rickove posljednje Reichskanzlei. Je li to
pukovnik Gaunt, koji mu se prvi obratio? Ne, netko na još
višem položaju, rekoše mu. I ništa ne pitaj.
— Željeli bismo vam zahvaliti — rekao je član na
vrlo visokom položaju.
— Bilo mi je zadovoljstvo, stvarno — rekao je Pym.
— Gañanje to posao, družiti se s takvim ljudima.
Ali netko uvijek mora.
— Pa i nije bilo tako strašno, sir.
— Slušajte. Ime vam ostaje na našoj listi. Ništa vam
ne mogu obećati, sad su u modi izborne komisije. Osim
toga, odnedavna pripadate onim momcima s druge strane
parka a pravilo je kojega poštujemo da u tuñim vodama ne
lovimo. Svejedno, ako ikad zaključite da bi vam više
odgovaralo braniti domovinu kod kuće nego se po svijetu
igrati Mate Hari, samo nam javite.
— Hoću, sir. Hvala.
Taj član na vrlo visokom položaju bio je svjež i
smećkast i ni po čemu upadljiv, kao i one njegove
omotnice. Držao se mrgodno, kao neki seoski fiškal, što je i
bio prije no što se odazvao domovinskom pozivu. Sad se
nagnuo preko stola s upitnim smiješkom.
— Ne morate mi odgovoriti ako ne želite. Ali moram
vas pitati. Kako ste uopće upali u to društvo?
— Komunista?
— Ne, ne, ne. Mislim na našu bratsku službu.
— U Bernu, sir. Gdje sam studirao.
— U Švicarskoj — odvratio je velikan, utvrdivši
poziciju na geografskoj karti u svojoj glavi.
— Da, sir.

514
 — Moja žena i ja smo jednom bili na skijanju blizu
Herna. Neko seoce, zove se Murren. Britanci su glavni,
tako da u cijelom mjestu nema automobila. Prilično nam
se dopalo. A što ste radili za njih?
— Uglavnom isto što i za vas, sir. Jedino stoje
zadatak obično bio nešto opasniji.
— U kojem smislu?
— Pa tamo se čovjek osjeća nezaštićenim. Oči u oči
s protivnikom, da tako kažem.
— A ja sam stekao dojam daje ondje neobično
mirno. No, neka vam je sa srećom, Pym. I čuvajte se tih
momaka. Dobri su ali s njima nikad ne znate na čemu ste.
I mi smo dobri ali ipak još držimo do časti. U tome je
razlika.
— Sjajan je — rekao je Pym svom vodiču. — Pravi
se da je sasvim običan, normalan čovjek ali prozre te istog
časa.
Oduševljenje ga je još držalo i kad se nakon
nekoliko dana, s kovčegom u ruci, pojavio u stražarnici
svoje jedinice osnovne vojne obuke, gdje je dva mjeseca
uživao u bogatim plodovima svoga dotadašnjeg odgoja i
obrazovanja. Dok su rudari iz Walesa i koljači iz
Glastfovva, zaboravivši na stid, cmizdrili za svojim
majkama, bez dozvole brisali iz kasarne i završavali u
zatvoru, Pym je spavao čvrstim snom i nije plakao ni za
kim. .Još mnogo prije no stoje buñenje izvuklo njegove
drugove iz kreveta, uz kletve i prvu jutarnju cigaretu, on je
već ulaštio čizme i uglačao kopču na remenu i znak na
kapi, uredio krevet i unutrašnjost ormarića te bio sasvim
spreman, ako nekome padne napamet, da se istu-Aira
hladnom vodom, još jednom obuče i pročita dnevnu
molitvu s gospodinom Willowom prije odvratnog doručka.
Na vježbalištu i nogometnom igralištu je upravo blistao.

515
Nije se bojao kad su vikali na njega i nije ni očekivao da će
se poštovati logika autoriteta.
— Gdje je topnik Pym? — dreknuo je jednog dana
pukovnik, usred predavanja o bitci kod Corunne, i naglo
podigao glavu kao daje to rekao netko drugi. Zatim su svi
narednici prisutni u učionici redom izvikivali Pvmovo ime
dok nije ustao.
— Ti si Pym?
— Jesam, sir!
— Javi se nakon predavanja.
— Razumijem!
Komanda jedinice je bila na drugoj strani
vježbališta. Pym je paradnim korakom otišao onamo i
salutirao. Pukovnikov je añutant izašao iz prostorije.
— Voljno, Pym. Sjedni.
Pukovnik je govorio polako i pažljivo, s vojničkim
nepovjerenjem u riječi. Imao je meke brkove boje meda, i
bistar pogled bespomoćno glupih ljudi.
— Stanovite su mi osobe nagovijestile da bi, kad
dobiješ čin, bilo preporučljivo da te pošaljemo u jednu
specijalnu jedinicu radi specijalne obuke.
— Razumijem.
— Od mene se sada očekuje da podnesem izvještaj
o tebi.
— Razumijem, sir.
— Marljiv si. Nisi ciničan. Nisu te, Pym, iskvarile
mirnodopske tekovine blagostanja. Ti si mladić kakav je
ovoj zemlji i potreban.
— Hvala, sir.
— Pym.
— Da, sir.
— Ako tom tvom društvu ikad zatreba jedan
umirovljeni pukovnik u prilično dobroj formi, i onim nečim
u sebi, nadam se da ćeš se sjetiti i mene. Znam ponešto

516
francuski. Jahanje mi ide dobro. Razumijem se u vina.
Reci im.
— Hoću, sir. Hvala, sir.
Budući da pamćenjem baš nije bio osobito obdaren,
pukovnik je imao navadu da se ponovno prihvati nekog
razgovora kao da je nešto novo i sasvim nepoznato.
— Pym.
— Da, sir.
— Pričekaj pravi trenutak. Bez žurbe. Na to oni ne
gledaju dobro. Budi pažljiv. Shvati to kao nareñenje.
— Hoću, sir.
— Moje ime znaš?
— Znam, sir.
— Da čujem.
I Pym ga je ponovio, slovo po slovo.
— Ako žele, ja ću ga rado promijeniti. Čujem da si
opet bio prvi, Pym.
— Da, sir.
— Samo nastavi tako.
Večerima, dok bi sjedio s tim osamljenim
muškarcima, uvijek na uslugu spreman Pym pomagao im
je diktirajući ljubavna pisma njihovim djevojkama. Kome je
problem bila fizička strana pisanja, on je uskakao kao
osobni sekretar, zapisivao po diktatu i dodavao
personalizirane izraze nježnosti i ljubavi, prema
specifičnim potrebama. Ponekad, zagrijan vlastitom
retorikom, i sam bi se raspjevao, liričnim stilom jednog
Blundena ili Sassoona:
»Najdraža Belinda,
Ne mogu ti reći kakvu toplinu i običnu ljudsku
dobrotu čovjek nalazi meñu drugovima iz radničke klase.
Jučer — to je bilo veliko uzbuñenje — jučer smo odvezli
naše topove od dvadeset i pet funti na udaljeno strelište
pokraj jednog engleskog mjesta na svoje prvo gañanje;

517
utovarili smo sve na motorna vozilajoš prije zore a na
odredište stigli tek oko jedanaest. Rebrasta sjedala na
topovima od 15000 težine smišljena su tako da čovjeku
naprosto moraju polomiti kičmu na više mjesta. Jastuka
nismo imali a za jelo, samo ono što nam daju radi željeza.
A ipak su momci zviždali i pjevali cijelim putem, u dobrom
raspoloženju, na vježbi se pokazali izvanrednim i opet
izdržali cijeli put do kasarne, možda uz malo gunñanja, ali
samo u šali. Čast mi je što znam da pripadam meñu te
ljude i ozbiljno razmišljam o tome da odbijem čin.«
Meñutim, kad je čin postao aktualan, Pym je našao
u »obi odlučnosti i prihvatio ga, kao što nam pokazuju
orogeni brežuljci smeñeg konca kojim su na zelenom
suknu njegove uniforme izvezene oznake čina, po jedna na
svako rame — čije postojanje on potajno provjerava svaki
put kad vlak uñe u tunel. Gole grudi seljančica prve su mu
nakon davnih izbornih dana. Kako uz prugu izroni nova
dolina, on napreže oči kako bi prijekornim pogledom
obuhvatio što više njih, i rijetko ostaje razočaran.
— Najprije ćemo vas poslati u Beč — protumačio
mu je zapovjednik prihvatnog centra obavještajaca. — Da
se malo snañete prije nego vas bacimo na teren.
— Hvala, sir, zvuči idealno — rekao je Pym.

***

Austrija je tada, Tom, bila zemlja sasvim drugačija

od ove koju smo upoznali i zavoljeli, a Beč je bio podijeljen
grad, kao i Berlin, kao i tvoj otac. Nekoliko godina kasnije,
na sveopće i trajno iznenañenje, diplomati su se usuglasili
da nema smisla gubiti vrijeme na tu sporednu sirotinjsku
predstavu kad imaju Njemačku oko koje se mogu
pohvatati, pa su okupacione snage potpisale sporazum i
vratile se kući, što je ujedno i jedino postignuće britanskog

518
Foreign Officea otkad ja znam za sebe. Ali u Pvmovo je
vrijeme ta sirotinjska predstava još bila u punom jeku.
Američke su prijestolnice bili Salzburg i Linz, francuska
Innsbruck, britanske Graz i Klagenfurt, a svaka je sila još
dobila i po komad Beča, s tim daje središte grada ostalo
pod zajedničkom četverostranom kontrolom. Za Božić su
nam Rusi slali drvene bačvice kavijara a mi njima puding
od šljiva, i kad je Pym stigao, još se u smijehu
pripovijedalo kako je jedan kaplar iz Argvllsa, kad su vojsci
servirali kavijar kao uvertiru u večeru, prosvjedovao
dežurnom oficiru jer da mu džem smrdi po ribi. Mozak
britanskog dijela Beča bila je jedna prostrana vila koju su
zvali Div. Int, divizijska intendantura, i ondje je
potporučnik Pym dobio svoje prve zadatke, koji su se
sastojali od iščitavanja izvještaja o kretanju svega i
svačega — od sovjetskih pokretnih perionica do mañarske
konjice, te obilježavanja istih kretanja raznobojnim
čavlićima na zidnoj karti. Najuzbudljivija zemljopisna karta
bila je karta sovjetske zone, koja je počinjala ni dvadeset
minuta vožnje autom od njegova radnog mjesta. Samo da
baci pogled na te granice bilo je dovoljno da se sav naježi
od napetosti i osjećaja opasnosti. Dogañalo se, kad je bio
umoran ili bi se naprosto zaboravio, da mu pogled sklizne
malo gore, prema zapadnom vrhu Cehoslovačke, do mjesta
po imenu Karlovy Vary, nekadašnjeg Carlsbada, ljupkog
kupališnog gradića iz osamnaestog stoljeća, kamo su
nekad rado zalazili naprimjer Brahms i Beethoven.
Dakako, budući da ga s tim mjestom nije vezalo ništa
osobno, njegov je interes bio sasvim historičarske prirode.
Čudan je život vodio tih prvih mjeseci, jer znao je
da mu budućnost nije u Beču; ponekad, u trenucima kad
ti proradi mašta, čini mi se daje i sam grad jedva čekao da
ga se riješi i izloži krućim zakonima prirode. Previše niska
položaja da bi ga oficiri uzeli ozbiljno a protokolom

519
spriječen da se druži s nižima od sebe, suviše siromašan
da bi bančio u šminkerskim restoranima i noćnim
klubovima, Pym se kretao izmeñu hotelske sobe koju su
mu dodijelili i svojih zemljopisnih karata, slično kao što se
nekoć, dok je još bio ilegalan, kretao gradom Bernom. I
priznat ću sada, premda tada ne bih ni pod koju cijenu, da
je više puta osluškujući kako Bečani čavrljaju onom
svojom lakrdijom od njemačkog po pločnicima, ili možda
kad bi zašao u neko od mnoštva novih malih kazališta što
su nicala po podrumima i bombardiranim kućama, osjetio
nostalgičnu bol čežnje i poželio da, kad okrene glavu,
ugleda pokraj sebe prijatelja kako sepa za njim. Ali
takvoga nikad nije ni poznavao, zar ne; to se samo budi
moja njemačka duša, objasnio je sam sebi, Nijemcima je
priroñen osjećaj nepotpunosti. Neke druge noći, veliki tajni
agent krenuo bi u izviñanje kroz sovjetski sektor, skriven
ispod zelenog tirolskog šešira koji je kupio upravo za tu
svrhu, i promatrao ispod oboda snažne ruske stražare s
njihovim polu mašinskim puškama ispred sovjetskog
štaba, pa u razmacima od dvadeset jardi duž cijele ulice.
Ako ga je t kogod i upitao što tu traži, čim bi pokazao svoju
vojnu propusnicu, tatarsko bi se lice vojnika ozarilo
prijateljskim smiješkom prepoznavanja, čizme od meke
kože koraknule unatrag a ruka u sivoj kožnoj rukavici
poletjela uvis u pozdrav.
— Englezi dobri.
— I Rusi su dobri — u smijehu bi prihvatio Pym. —
Rusi su jako dobri, stvarno.
— Kamarad!
— Tovariš. Kamarad — odgovorio je veliki
internacionalac. Ponudio bi im cigaretu, prihvatio njihovu.
Zapalio bi obje svojim upaljačem benzincem velikog
plamena, kupljenog od jednoga od brojnih crnoberzijanaca
što su trgovali unutar Div. Inta. Pustio bi da plamen dobro

520
osvijetli i lice stražara i vlastito. I već bi Pym, dobra duša,
bio na pola puta premda nasreću jezikom nije raspolagao
da im prizna kako je doduše istina da je on špijunirao
komuniste u Oxfordu, te ih špijunira i sada u Beču, ali je
u duši on ipak komunist i više bi dao za snjegove i žitna
polja Rusije nego što bi ikad za muzički ormarić s barom ili
kotač ruleta u Ascotu.
A ponekad, vrlo kasno noću, kad bi se vraćao preko
praznih trgova u svoju samostanski skučenu spavaonicu s
vojničkim aparatom za gašenje požara i Rickovom
fotografijom, zastao bi i žedno srkao čist noćni zrak, i
gledao niz kaldrmom popločanu ulicu obavijenu maglicom
i povjerovao bi da to Lippsie korača prema njemu, od
jednog do drugog kruga svjetla, sa svojim izbjegličkim
rupcem na glavi i kartonskim kovčegom. I tada bi joj se
nasmiješio a sebi srdačno čestitao što zna, bez obzira na
trenutno prebivalište, živjeti u svijetu koji postoji u
njegovoj glavi.
Bio je u Beču tri mjeseca kad ga je Marlene
zamolila za zaštitu. Marlene je bila prevodilac za češki i u
tim krugovima čuvena ljepotica.
— Vi ste gospodin Pym? — pitala je jedne večeri, s
krasnom civilnom pristojnošću kad se on spustio
veličanstvenim stubištem na repu birane grupice visokih
oficira. Nosila je prevelik kišni ogrtač, stegnut u struku, i
rogati šeširić.
Pym joj prizna da jest.
— Hoćete li prošetati do hotela »Wichsel«? Pym joj
prizna da to čini svake večeri.
— Dopuštate da prošetam s vama, molim vas,
jednom? Jučer me je jedan htio silovati. Hoćete li me
otpratiti do vrata? Nisam na smetnju?
Ubrzo je neustrašivi Pym pratio Marlene do njezinih
vrata svake večeri i svakog je jutra pred istima dočekivao.

521
Njegov je dan postao protjecanje vremena izmeñu ta dva
topla interludija. Ali kad ju je primivši plaću izveo na
večeru, pozvan je na raport kod pješadijskog kapetana,
izbezumljenog od bijesa, koji je bio zadužen za brigu nad
pridošlicama.
— Ti si prljava izdajica i svinja, čuješ me?
— Da, sir.
— Niže ljudstvo Div. Inta ne smije se, ponavljam ne
smije u javnosti intimizirati s civilnim osobljem. Barem
dok ne odvale odreñeni rok službe, mnogo više nego što si
odslužio ti. Čuješ ti mene?
— Da, sir.
— Znaš stoje govno?
— Da, sir.
— Ne, ne znaš ti ništa. Govno, Pym, govno je oficir
čija je kravata svjetlije smeñe nijanse od košulje. Jesi li u
posljednje vrijeme pogledao koji put svoju kravatu?
— Jesam, sir.
— A košulju?
— Jesam, sir.
— Usporedi, Pym. I upitaj sam sebe kakav si ti to
mladi oficir. A što se te žene tiče, ona još nije dobila
prolaznu ocjenu.
Sve je to dio obuke, mislio je Pym i promijenio
kravatu. Moram se naučiti da bih znao biti čvrst na
terenu. Ipak, bio je zabrinut jer Marlene ga je ispitivala o
svemu i svačemu, i sad je žalio što joj je odgovarao tako
iskreno.
Nedugo nakon toga, nasreću je zaključeno daje
Pym imao dovoljno vremena da se prilagodi. Prije odlaska,
još je jednom pozvan kapetanu. On mu je pokazao dvije
fotografije.
Na jednoj je bio zgodan mladić mekih usana, na
drugoj podbuhli pijanac prezriva izraza.

522
 — Ako igdje ugledaš ovu dvojicu, informaciju
smjesta moraš dojaviti svom starješini, jesi li me čuo?
— Tko su ti ljudi?
— Nitko ti još nije objasnio da nemaš pravo na
pitanja? Ako ne nañeš oficira višeg po činu, uhapsi ih sam.
— Kako?
— Imaš autoritet, upotrijebi ga. Budi ljubazan ali
odlučan. Snañi se. Reci »Uhapšeni ste«, i predaj ih prvom
višem oficiru.
Nekoliko dana kasnije, iz »Daily Expressa«, Pym je
saznao da se dvojica zovu Guy Burgess i Donald Maclean, i
da su službenici britanskog Foreign Servicea. Još ih je
nekoliko tjedana svuda tražio, ali našao ih nije nikad,
budući da su već prebjegli u Moskvu.
Prema tome, reci mi, Tome, tko je kriv? Je li to
Pymova sjetna duša smislila ili ipak Božji uvrnut smisao
za šalu da mu prije svakog pada u pakao mora dopasti i
komadić raja? Rekao sam ti, u vezi Ollingerovih iz Berna,
da nam je samo jednom u životu dano da upoznamo zaista
sretnu obitelj ali zaboravio sam na majora Harrisona
Memburya, bivšeg šefa britanske knjižnice u Nairobiju i
nekadašnjeg oficira u jedinicama za osnovnu obuku, koji
je nekim prekrasnim kapricom vojne logike zalutao meñu
bandite terenske sigurnosti. Zaboravio sam njegovu
prekrasnu ženu i mnoštvo njegovih ružnih kćeri koje su
sve bile buduće gospoñice Ollinger, samo što nisu svirale
nego držale jarce ijedno razuzdano svinjče, koje je pravilo
rusvaj po vojnom imanju, na užas administrativnog oficira
garnizona koji nije mogao poduzeti ništa, jer Membury je iz
Obavještajnog i automatski zaštićen imunitetom. I
zaboravio sam na terensku jedinicu broj 6, u Grazu,
ružičastu baroknu vilu u klancu izmeñu šumovitih
brežuljaka, oko kilometar od ruba grada. Do kuće su vodili
snopovi telefonskih kablova, antene su nagrñivale krov

523
ukrašen tornjićima. Imanje je bilo ograñeno visokom
ogradom sa stražarskom kućicom uz ulaz, i dičilo se
poslužiteljem iz oficirske menze, Wolfgangom, mladićem
plave kose i nemirna oka, koji bi isti čas poletio niz
stepenice u svježe izglačanom bijelom kaputiću da ti
pomogne izaći iz džipa. Ali najljepša je stvar od svega, bar
kad bi se pitalo Memburya, bilo jezero; on ga je marljivo
poribljavao jer bio je lud za ribom, i popriličan dio naših
doznaka iz državne blagajne trošio je na eksperimentiranje
s rijetkim vrstama pastrve. Zamisli, Tom, jednog srdačnog
i krupnog čovjeka, orijaša ali bez imalo fizičke snage, s
elegantnim gestama invalida. Uvijek snena oka i
ponašanja. Ako sam kad upoznao pravog civila, on je taj,
civil do srži, do mekih jagodica prstiju, a ipak kad god mi
je pred očima njegova slika, uvijek je u uniformi i
iznošenim čizmama od antilopa i pletenim remenom koji bi
uvijek zapeo ili iznad ili ispod trbuha, vidim ga kako stoji u
vrtlogu vilinskih konjica na rubu svog voljenog jezera, u
vrelini sparnog poslijepodneva — upravo takav je prizor
Pym ugledao kad se javio na dužnost i čekao gledajući ga
kako u vodu gura nešto poput mrežice kakvom se love
račići i pristojno stišanim glasom proklinje grabežljive
štuke.
— O bogo moj. Vi ste Pym. No fino, drago mi je što
ste došli. Slušajte, da vam kažem, namjera mi je da
uklonim sve raslinje, pregrabljam dno, pa da vidimo
jednom na čemu smo. Sto vi o tome mislite?
— Mislim da vam je ideja izvrsna, sir — reče Pym.
— Drago mije. Jeste li oženjeni?
— Nisam, sir.
— Odlično. Znači da ćete za vikende biti slobodni.
I uvijek, iz nepoznata razloga, mislim o njemu kao
jednome od dva brata, premda se ne sjećam da sam ikad
čuo da zaista negdje ima brata. Kućno osoblje sastojalo se

524
od narednika kojega se jedva sjećam i vozača koji se zvao
Kaufmann, bio roñeni Londončanin i posjedovao diplomu
ekonomskog fakulteta u Cambridgeu. Zamjenik
zapovjednika bio je mlad bankar ružičastih obraza koji se
zvao poručnik McLaird i uskoro se vraćao u svoj poslovni
City. U podrumima su marljivi vanjski službenici
Austrijanci prisluškivali telefone, nad vodenom parom
otvarali zapečaćena pisma i njihov sadržaj nepročitan,
ubacivali u niz vojničkih kanti za smeće koje je gradska
vlast Graza praznila točno u isto vrijeme jednom na tjedan,
jer Memburyju je to bila najgroznija mora i strah da će ih
jednom neki vandal i ribomrzac isprazniti u jezero. U
prizemlju su bile njegove konjušnice s biranim grlima
ovdašnjih prevoditeljica, od sasvim materinskog tipa do
vrlo zamamnih, a Membury im se, kad bi se uopće sjetio
da postoje, svima redom beskrajno divio. I naposljetku,
ovdje je još bila i njegova žena Hannah, slikarica drveća, a
Hannah je, kako to često biva u žena vrlo krupnih
muškaraca, bila sitna i tanka poput osice. Hannah mi je
omilila slikarstvo, i najradije je se sjećam kako sjedi pred
štafelajem u bijeloj haljini duboka izreza, dok se djevojčice
uz vrisku kotrljaju niz travnat nasip a Membury i ja u
kupaćim gaćicama stojimo u mutnoj smeñoj vodi i radimo.
Čak ni danas je ne mogu zamisliti kao majku svim onim
silnim kćerima.
Preostali Pymov život ne bi mu mogao biti više po
volji. Od robe je raspolagao viskijem iz vojne opskrbe, boca
po sedam šilinga, i cigaretama po cijeni od dvanaest
šilinga za sto komada. Mogao ih je trampiti ili, ako mu je
draže, bez problema zamijeniti za lokalnu valutu, premda
se u tim pitanjima najpouzdanije bilo osloniti na usluge
starog Rittmeistera, Mañara koji je po cijeli dan sjedio u
arhivu, čitao tajne dosjee i upućivao nježne poglede
Wolfgangu, baš kao što je gospodin Cudlove volio

525
promatrati Olliea. Sve je to Pymu bilo blisko i poznato, i
sve mu je to upravo u takvom obliku bilo potrebno da
odavde nastavi živjeti svoje neiživljeno ortodoksno
djetinjstvo. Nedjeljom je pratio Memburyeve na misu, a za
ručkom zavirivao Hannah u dekolte. Membury je genij,
oduševljavao se Pym i svoj pisaći stol smjestio u prolaznu
sobu iz koje se ulazilo u carstvo velikana. Membury je
renesansni čovjek, svestran, ali se dogodilo da postane
špijun. Nekoliko tjedana kasnije, Pym je počeo dobivati
dopise na svoje ime. Još nekoliko tjedana kasnije, dobio je
i drugi čvarak koji mu je Wolfgang prišio na rame, jer
Membury je izjavio da samo jedan djeluje smiješno.
I dobio je vlastite terenske agente.
— Ovo je Pepi — objasnio mu je McLaird uz
zagonetan smiješak, u toku diskretne večerice izvan grada.
— Pepi se borio protiv crvenih na strani Nijemaca a sad se
protiv njih bori na našoj strani. I pravi je antikomunistički
fanatik, je li, Pepi? Zato on sjeda na svoj motocikl, odlazi u
sovjetsku zonu i ruskim vojnicima prodaje pornografske
fotografije. Četiri stotine komada cigareta Players Medium
na mjesec. Isplata naknadna.
— Ovo je Elsa — rekao je McLaird predstavljajući
mu neprivlačnu korušku domaćicu s četvero djece, u grill-
roomu restorana Blue Rose. — Njezin prijatelj drži kafe u
St. Pöltenu. Šalje joj registarski broj i oznaku ruskih
kamiona koji prolaze ispred njegova prozora. Je li tako,
Elsa? A to joj javlja tajnim šiframa na poleñini ljubavnih
pisama. Tri kilograma srednje pržene kave na mjesec.
Isplata naknadna.
Sličnih je bilo desetak i Pym se odmah bacio na
posao, da im pomogne, da ih hrabri i podstiče. Danas kad
ih s radošću propuštam kroz svoje pamćenje, znam da se
nijednom špijunskom majstoru nije dogodilo da mu
iznenada natovare grupu tako izrazitih niškoristi. Ali Pym

526
je u njima vidio najbolje zamislive kurire, i odlučio da će se
lijepo pobrinuti za njih, pa makar mu to bilo posljednje u
životu.
A za kraj sam ostavio Sabinu, Jack, koja je kao i
njezina bečka prijateljica Marlene bila prevoditeljica, i kao i
Marlena, najljepša djevojka na svijetu, sišla ravno sa
stranica Amora i rokoko dame. Bila je sitna poput K.
Weber, širokih, fluidnih bedara i napeta pozorna pogleda.
Njezine su se grudi i zim^ i ljeti prsile visoko i snažno i,
poput guzova, probijale se i kroz najgrublju radnu odjeću,
zahtijevajući Pymovu punu pažnju. Lice joj je bilo kao u
mračnog slavenskog vilenjaka, puno tuge i praznovjerja ali
sposobno i za iznenadan smiješak topline, i da je Lippsie
mogla birati inkarnaciju i vratiti se u dvadeset i treću
godinu, mirno je mogla izabrati lik Sabine.
— Marlene kaže da si ti fin — optužujući je
dobacila Pymu dok su se truckali u džipu kaplara
Kaufmanna, i pritom se uopće nije trudila da sakrije svoje
rokoko noge.
— To ne valja? — upita Pym.
— Bez brige — odgovorila je prijeteći, te su nastavili
put prema logorima. Sabina je osim njemačkog govorila i
češki i hrvatsko-srpski. U slobodno je vrijeme studirala
ekonomiju na sveučilištu u Grazu, što je bila tema stalnih
razgovora s kaplarom Kaufmannom.
— Vi vjerujete u mješovitu agrarnu privredu,
Kaufmann, da?
— Ništa ja tu ne vjerujem.
— Vi ste kejnezijanac?
— Ne bih za to dao ni prebite pare — odgovorio joj
je Kaufmann.
Tako je manje-više tekao njihov razgovor, dok je
Pym neumorno tražio povod da slučajno u prolazu dodirne

527
njezino bijelo rame, ili vrebao priliku da joj se suknja
rastvori bar za stupanj više u pravcu sjevera.
U ono vrijeme su cilj takvih izleta bili logori. Već pet
godina su se u Austriju slijevale izbjeglice iz istočne
Evrope, prodirući kroz svaku malo veću rupicu u ogradi od
bodljikave žice: ilegalno prelazili granice u ukradenim
automobilima i kamionima, preko minskih polja, viseći
izmeñu kotača vlaka. Vukli su svoja upala lica, svoju
ostriganu djecu, svoje nesnalažljive starce i svoje oštre pse,
i sve svoje buduće Lippsie, dovukli se ovamo gdje su ih
stjerali u tor i ispitivali i krojili sudbine tisućama njihovih
života dok oni igraju šah na drvenim kovčezima i pokazuju
jedan drugome fotografije ljudi koje više nikad neće vidjeti.
Stizali su iz Mañarske i Rumunjske, iz Poljske,
Cehoslovačke i Jugoslavije, poneki i iz Rusije, i svi su se
nadali daje ovo samo postaja na putu za Kanadu, ili
Australiju, ili Palestinu. Dospjeli su ovamo raznim
krivudavim stranputicama, a često i iz takvih razloga. Bili
su liječnici, znanstvenici, zidari. Bili su šoferi, lopovi,
akrobati, izdavači, silovatelji i arhitekti. Svi su oni
promicali ispred Pyma dok se vozio džipom od logora do
logora, s kaplarom Kaufmannom i Sabinom, ispitivao ih,
procjenjivao i zapisivao, i zatim s lovinom žurio natrag
Memburyu.
Isprva je njegova osjetljivost bila izazvana tolikom
patnjom i teško je prikrivao koliko se brine za svakoga s
kim bi porazgovarao: da, gledat ću da stignete do
Montreala pa makar me to stajalo života; da, javit ću vašoj
majci u Canberru da ste sretno stigli. Ispočetka se Pym
stidio što sam ništa nije prepatio. Svatko s kirnje
razgovaro doživio je više u jedan dan nego on u cijelom
svom mladom životu, i zbog toga ih je mrzio. Bilo ih je koji
su prelazili granice od najmlañih dana. Drugi su o smrti i
mučenjima govorili tako mirno da se užasnuo njihove

528
bezobzirnosti, ali njegovo je neodobravanje u njima
zapalilo iskru gnjeva te su mu uzvratili ruganjem. Ali,
vrijedni se Pym na to nije obazirao — imao je svoga posla i
svoga zapovjednika kojega je valjalo zadovoljiti, i
raspolagao sredstvima da to postigne: brz i okretan um.
Bilo je dovoljno da se sjeti sebe i odmah je znao piše li
netko samo po marginama sjećanja, preskačući glavninu
teksta. Umio je, održavajući neobavezan razgovor,
sugovornika vrlo dobro promotriti, i znao kako valja
tumačiti signale. Ako je netko upravo opisivao noćni prelaz
kroz brdski prijevoj, Pym je prtio s njim, vukao težak
Lippsiein kovčeg i drhturio pod ledenim planinskim
zrakom što reže kroz iznošen stari kaput. Kad bi netko od
njih rekao očitu laž, Pym bi poduzeo brzu usporedbu
mogućih verzija istine uz pomoć svog mentalnog kompasa.
Množila su se pitanja i on je, kao mlad i nadobudan
odvjetnik, brzo naučio da ih formulira kao optužbu.
— Odakle ste došli? Koje ste vojne snage putem
vidjeli? Kakve su im boje bile oznake na epoletama? U
čemu su se vozili, kakvim oružjem raspolažu? Kojim ste se
putem kretali, na koje ste straže, prepreke, pse, žice,
minska polja nailazili? U kakvim ste cipelama hodali?
Kako to da je bez problema prošla i vaša majka, vaša baka,
ako je planinski prijevoj tako strm kao što tvrdile? Kako to
da ste uspjeli dovući dva kovčega i dvoje male djece i to
bez pomoći supruge koja je u visokom stupnju trudnoće?
Nije li ipak bliže istini da su vas jMislodavci iz njemačke
tajne policije dovezli do granice, |«ikazali vam kako ćete
prijeći i zaželjeli sretan put? Niste li vi ipak špijun, a ako
jeste, ne biste li možda radije špijunirali za nas? Ili ste
običan kriminalac, u kojem slučaju bi vam sigurno bilo
draže da pristanete na špijuniranje nego da vas austrijska
policija vrati preko granice?

529
 Tako je Pym crpio primjere iz vlastitih života da bi
razotkrio njihove a Sabina je, sa svojim namrštenim licem i
tmurnim raspoloženjem i povremenim blistavim
osmijesima, bila glas njegovih pitanja. Ponekad je čekao da
mu prevede na njemački, dobivši tako prednost da ono što
ga zanima čuje dva puta.
— Gdje si naučio tu glupu igru? — upitala ga je
oštro jedne večeri, dok su plesali u Hotelu VViesler, pred
neodobravajućim pogledom vojničkih supruga.
Pym se nasmije. Na pragu muške zrelosti, u ovom
času kad osjeća toplinu Sabinina bedra uz svoje, kome je
on što dužan? Stoga je izmislio još jednu priču, specijalno
za nju, o lukavom Nijemcu kojega je poznavao u (>xfordu i
za kojeg se ispostavilo daje špijun.
— Na čudan smo se način nadmudrivali — priznao
je, slažući priču iz fragmenata netom izmišljenih
uspomena. — On je bio majstor za sve trikove a ja sam na
početku bio bezazlen kao beba, ništa nisam znao, vjerovao
sam mu svaku riječ. Polako je to naše nadmudrivanje
postalo ravnopravno.
— Bio je komunist?
— Pokazalo se poslije da jest. On se naravno trudio
da to sakrije, ali ako si ga dobro pritisnuo, vidjelo se.
— Bio je homoseksalac? — upitala je Sabina s
uvijek spremnom optužbom i upitno se zagledala u njegove
oči.
— Koliko sam ja mogao vidjeti, nije. Dolazile su mu
čete žena.
— Spavao je samo sa ženama iz vojske?
— Mislim, toliko ih je mnogo imao. To je metafora.
— Ja mislim da je to radio zato da sakrije da je
homoseksalac. To je normalno.
Sabina je o vlastitu životu govorila kao da govori o
nekome koga mrzi i prezire. Onaj njezin glupi otac Mañar

530
strijeljan je na granici. Majka, glupača jedna, umrla je u
Pragu u pokušaju da rodi dijete svom ništavnom
ljubavniku. Stariji brat je pravi idiot, studira u Stuttgartu
za liječnika. Ujaci su bili teški pijanice, a strijeljali su ih
nacisti i komunisti.
— Hoćeš da te učim češki u subotu? — upitala ga
je jedne večeri, još strože nego obično, dok su se vozili
kući, sve troje na prednjem sjedalu.
— Bilo bi mi zaista drago — odgovorio je Pym,
stežući joj potajice ruku. — To me sve više zanima.
— Mislim da ćemo i voditi ljubav. Vidjet ćemo —
zaključila je ozbiljno, a Kaufmann zamalo da završi u
jarku.
Stigla je i subota, i ni Rickova sjena ni Pvmovi
strahovi nisu ga mogli spriječiti da se pojavi pred njezinim
vratima. Pozvonio je, i začuo korak mnogo lakši od njezina
uobičajenog, praktičnog hoda. Ugledao je kako ga svijetle
točkice njezinih očiju motre kroz prorez na vratima, i dao
sve od sebe da joj se nasmiješi sigurno i pouzdano. Ponio
je viskija iz vojnog spremišta dovoljno da utopi vjekovni
osjećaj grijeha i krivnje, ali Sabina se nije osjećala krivom i
kad je otvorila vrata, našla se pred njim posve gola. Bez
riječi je stajao i stezao u ruci torbicu. Kao kroz maglicu
gledao je kako ponovno namješta lance na vrata, preuzima
torbicu iz njegovih In'životnih ruku, odlaže je na komodu i
vadi sadržaj. Dan je bio topao, ali ona je upalila peć i
raspremila krevet.
— Imao si mnogo žena, Magnus? — pitala je. — U
četama, kao tvoj zločesti prijatelj?
— Ne vjerujem — rekao je Pym.
— Ti si homoseksalac kao svi Englezi?
— To zaista nisam.
Povela ga je do kreveta. Posjela ga je i otkopčala mu
košulju. Ozbiljno i mirno, kao Lippsie kad je htjela još

531
nešto ubaciti u kamionet s rubljem pred kućom. Otkopčala
je i sve ostalo, i odjeću mu uredno položila preko Ht olice.
Zatim ga je polegla na leña i raprostrla se nad njim.
— Nisam znao — glasno reče Pym.
— Molim?
Htio je nešto reći, ali previše bi trebalo objašnjavati
a prevodilac mu je već zauzet drugim poslom. A mislio je
reći: nisam znao, uza svu tu čežnju ja do ovog trenutka
nisam znao za čime čeznem. Mislio je reći: sad znam
letjeti, sad znam plivati i naprijed i nazad, i u stranu, i na
glavi ako treba. Mislio je reći: ja sam sada cijelo i napokon
postajem muškarac.

***

Blago poslijepodne jednog petka u vili, šest dana

kasnije. U vrtu pod prozorima goleme Memburveve
kancelarije, Rittmeister u kožnim hlačama pomaže
Wolfgangu da oljušti grašak. Memburv sjedi za pisaćim
stolom, uniforma mu je raskopčana do struka, i piše nacrt
upitnika za koćare koji namjerava u stotinama primjeraka
razdijeliti po glavnim ribolovnim flotama. Već su tjedni
prošli otkad je čvrsto odlučio da će pratiti zimske seobe
morske pastrve i zatražio od jedinica punu suradnju.
— Dobio sam prilično zanimljiv ali nezgodan
prijedlog, sir — oprezno je počeo Pym. — Od nekoga tko
tvrdi da ga je za to ovlastio potencijalni prebjeg.
— O, pa to je vrlo interesantno, Magnus — ljubazno
je odgovorio Membury, primoravši se da za trenutak ostavi
svoje preokupacije. — Samo se nadam da nije opet
mañarski graničar. Rekao bih da ih je meni pomalo dosta.
A i Beču, sigurno.
Beč je postajao sve veća briga Memburyu, kao i
Membury Beču. Pym je pročitao svu zaista mučnu

532
korespondenciju koju je Membury uvijek i u svakom času
držao na sigurnom, zaključanu u najgornjoj lijevoj ladici
svog nepouzdanog pisaćeg stola. Bilo je već pitanje dana
kad će ovamo stići zapovjednik pješadijskih jedinica
osobno, i preuzeti komandu.
— Nije Mañar, sir — reče Pym. — Čeh je. Služi u
štabu južne komande, stacioniranom pokraj Praga.
Membury nagne krupnu glavu u stranu, kao da bi
istresao vodu iz uha.
— No, to je već nešto — primijeti još u sumnji. —
Div Int bi dala život za malo pravog materijala o Južnoj
Češkoj. Uopće o Češkoj, da budemo iskreni. Amerikanci
očito misle da tu oni drže isključivi monopol. Netko mi je
rekao nešto u tom smislu telefonom nekidan, već sam
zaboravio tko.
Telefonska linija za Graz prolazila je kroz sovjetsku
zonu. Svake večeri su slušali ruske tehničare, kako pijano
urlaju kozačke pjesme.
— Prema mojim obavještenjima, on je narednik,
radi u njihovoj arhivi i nezadovoljan je cijelom situacijom
— nastavio je Pym. — Sutra navečer namjerava izaći kroz
Sovjetsku zonu. Ako se ne pojavimo na pregovorima,
uputit će se Amerikancima.
— Da nisi slučajno doznao za njega od
Rittmeistera, Pym? — nervozno upita Membury.
Vještinom starosjedioca, Pym je sigurno kročio na
nesiguran teren. Ne, Rittmeister s tim nema ništa, umirio
je Memburya. To na telefonu nije bio Rittmeisterov glas.
Glas koji mu je ponudio informaciju djelovao je mnogo
mlañe i odlučnije.
Membury je ostao zbunjen.
— No!
— Ne biste li mi to ipak malo pobliže objasnili? I
Pym je objasnio.

533
 Bila je sasvim obična večer, četvrtak, počeo je.
Otišao j* u kino, gledao »Liebe 47«, i na povratku
razmišljao dn li da skoči u »Weisses Ross« na pivo.
-- Mislim da »Weisses Ross« ne poznajem.
— Obična gostionica, sir, zaista ništa posebno, ali
mjesto gdje se skupljaju emigranti, a sjedi se za dugim
upojenim stolovima. Dakle, tek što sam sjeo, doslovno, kad
evo konobara jer da me zovu na telefon. »Herr lA'ittnant,
für Sie«. Budući da me tamo već poznaju pomalo, nisam se
iznenadio.
— Vrlo dobro — odvrati Membury, impresioniran.
— Neki muški glas, govorio je čistim
visokonjemačkim. »Herr Pym. Imam za vas važnu poruku.
Ako me posl ušate i postupite kako kažem, nećete ostati
razočarani. Imate li uza se papir i olovku? Imao sam, te mi
je on počeo polako diktirati. Provjerili smo jesam li sve
točno zapisao i on je prekinuo vezu a da nisam stigao
pitati ni s kim razgovaram.
Sada Pym izvadi taj komadić papira iz džepa
istrgnut iz priručnog dnevnika.
— Ali ako se to dogodilo sinoć, zašto mi niste ranije
Tekli? — prigovori mu Membury, prihvativši papir.
— Bili ste na sastanku zajedničkog obavještajnog
komiteta.
— O da, točno, bio sam. I tražio je baš vas.
Poimence
- ponosno ponovi Membury gledajući u papir. —
Samo poručnika Pyma i nikog drugoga. Vrlo laskavo,
moram priznati. — Počeškao se po klempavom uhu. — Ali
slušajte me, otvorite dobro oči i uši — upozorio ga je
Strogo i s blagošću oca koji djetetu ništa ne može odbiti.
— I nemojte se previše približiti granici, da vas ne
odvuku na drugu stranu.

534
 Dakako, nije to bilo prvi put u ovih nekoliko
posljednjih mjeseci da Pymu naleti informacija o mogućem
prebjegu, a nije bio ni šesti; ali prvi put mu je to u uho
šapnula posve gola prevoditeljica za češki u mjesečinom
osvijetljenom voćnjaku. Ni tjedan dana ranije, Pym i
Membury su prosjedili cijelu noć u koruškoj nizini
čekajući kapetana rumunjske obavještajne službe i
njegovu ljubavnicu, koji su trebali prebjeći ukradenim
avionom, navodno punim neprocjenjivih vojnih tajni.
Memburv je zatražio od austrijske policije da zabrani
pristup na to područje, Pym je uredno ispaljivao
raznobojne granate u prazno nebo, kao što se od njih
zatražilo u tajnim porukama. Ali svanula je i zora a avion
se nije pojavio.
— I što ćemo sad? — cendrao je Membury, sasvim
razumljivo iritiran, dok su sjedili u džipu dršćući od
hladnoće. — Da prinesemo žrtvu, nekog jarca? Naš
Rittmeister je zaista mogao biti malo precizniji. Ispali smo
budale.
Tjedan dana prije toga, obukli su radi mimikrije
tradicionalne kapute od zelene čojice i otišli u neku
udaljenu gostionicu uz zonsku granicu, da potraže nekog
Heimkehrera iz sovjetskog rudnika urana, koji se ovdje
očekivao svakog časa. Kako su otvorili vrata, u baru je
zamro svaki razgovor, i puna prostorija seljaka zinula je i
zurila u njih.
— Biljar — zapovjedio je Membury za njega
rijetkom snalažljivošću, pokrivši usta rukom. — Vidim da
imaju stol. Zaigrat ćemo koju partiju. Da ne stršimo ovako.
Ne skinuvši zelenu pelerinu, Membury se nagnuo
nad stol za udarac, ali ga je omeo zveket teškog metala što
je udario o popločani pod odmah negdje uz njega. Svrnuvši
pogled, Pym ugleda kako do krupne noge njegova
zapovjednika leži njegov službeni revolver kalibra 0. 38.

535
Sagnuo se i zgrabio ga u trenu, u životu nije bio brži. Ali
ipak nedovoljno brz da spriječi pravi stampedo prema
vratima kad su seljaci poletjeli van u mrak a gazda se
zaključao u podrum.

***

— Smijem li se ja sad vratiti, sir? — upita

Kaufmann.
— Znate, nisam vam ja pravi vojnik. Ja sam obična
kukavica.
— Ne, ne smiješ — reče Pym. — I budi tih.
Suša je bila na osami, baš kao što je Sabina rekla,
usred posve ravna polja oivičena tisovinom. Do kućice je
vodila žuta staza, otraga se naziralo jezero. Iza jezera
brežuljak a na tom brežuljku, dok se mračilo, usamljena je
stražarnica nadzirala dolinu.
— Obući ćeš grañansku odjeću i auto parkirati na
raskršću za Klein Brandorf — šaptala je Sabina u njejtove
butine dok ga je ljubila, milovala i uskrsavala. Voćnjak je
bio ograñen zidom od cigala, i u njemu je živjela obitelj
krupnih smeñih zečeva. — Ostavit ćeš upaljena poziciona
svjetla. Ako ga prevariš, ako poveli oš nekoga za zaštitu,
neće se pojaviti. Ostat će u šumi i bit će jako ljut na tebe.
— Volim te.
— Ima ondje jedan kamen, bijelo obojen. Tamo
mora ostati Kaufmann. Ako Kaufmann preñe taj bijeli
kamen, neće se pojaviti, ostat će u šumi.
— Zašto ne možeš i ti sa mnom?
— On to ne želi. Želi samo Pyma. Možda je
homoseksualac.
— Hvala — reče Pym.
Pred njima je sada sjajio bijeli kamen.
— Ti ostaješ ovdje — naredi Pym.

536
 — Zašto? — reče Kaufmann.
Večernja je izmaglica u pramenovima polegla po
poIju. Površina jezera mreškala se kad bi iskočila koja
riba. Kako je sunce palo nisko, tise su dugim sjenama
presijecale zlatnu livadu. Ispiljeni trupci ležali su
naslagani uz vrata kućice, prozore su krasili sandučići s
geranijama. Pym je mislio na Sabinu. Zagrljaj njezinih
bodara, široke poljane njezinih leña.
— To što ću ti sada reći nisam nikad rekla Englezu.
U Pragu imam mlañeg brata koji se zove Jan. Ako to kažeš
Memburyu, on će me odmah otpustiti. Britanci no
dopuštaju da imamo članove uže obitelji u nekoj
komunističkoj zemlji. Razumiješ? — Da, Sabina,
razumijem te. Ja sam vidio mjesečinu na tvojim dojkama, t
voj je sok na mojim usnama, lijepi mi trepavice. I ja te
razumijem. — Slušaj. Brat mi je poslao tu poruku za tebe.
Za Pyma i nikog drugog. On ti vjeruje zbog mene i zato što
sam mu ó tebi ispričala lijepe stvari. On ima prijatelja koji
hoće van. Taj je njegov prijatelj jako nadaren čovjek, sjajan
čovjek, sa samog vrha. On će ti dati puno ruskih tajni. Ali
prvo moraš smisliti neku priču za Momburya, moraš
objasniti odakle ti informacija. Ti to znaš. Ti možeš
izmisliti priča koliko hoćeš. Moraš sad izmisliti jednu za
mog brata i njegova prijatelja. — Da,
Sabina, ja znam izmišljati priče. Za tebe i za tvog
voljenog brata mogao bih lako izmisliti i milijun priča. Daj
mi neku olovku, Sabina. Gdje si ostavila moju odjeću?
Samo mi istrgni list papira iz bloka i ja ću bez problema
smisliti priču o nekom neznancu koji mi je telefonirao u
»Weisses Ross« i ponudio mi nešto što naprosto nisam
mogao odbiti.
Pym je otkopčao pelerinu.

537
 — Uvijek potezi pištolj ukoso preko tijela — učio ga
je instruktor gañanja na malom vježbalištu u Sussexu,
gdje su ga poučili kako će se boriti protiv komunizma.
— Tako ćeš se lakše zaštititi ako neprijatelj opali
prvi.
— Pym nije bio siguran je li to baš mudar savjet.
Stigao je do vrata. Bila su zatvorena. Obišao je kućicu,
tražeći neku rupu kroz koju bi provirio unutra.
— Vidjet ćeš, njegove informacije su dobre — rekla
je Sabina. — Postat ćeš u Beču jako slavan čovjek, i
Membury isto. Dobre informacije iz Cehoslovačke su u Div.
Intu prava rijetkost. Uglavnom dolaze od Amerikanaca, što
automatski znači da su korumpirane.
Sunce je zašlo i mrak se brzo zgušnjavao. S druge
obale jezera, Pym začuje štektanje lisice. Iza kućice je bio
kokošinjac, i slama je u njemu bila svježa i čista.
Kokošinjac na ničijoj zemlji, pomisli on veselo. Jaja bez
državljanstva. Kokoši nadigoše vratove prema njemu i
nakostriješiše perje. S jezera je uzletjela siva čaplja i
poletjela prema brežuljcima. Vratio se pred kuću.
— Kaufmann?
— Sir?
Meñu njima je bilo stotinu metara razdaljine, ali
glasovima su bili blizu, kao ljubavnici u večernjoj tišini.
— Jesi li to ti zakašljao?
— Nisam, sir.
— I nemoj.
— Možda sam malo stenjao, sir.
— Pazi dobro, ali ne približavaj se nipošto dok te ne
pozovem.
— Sir, ako je ikako moguće, ja bih ovog časa
dezertirao. Radije ću da mi sude, nego ovo, stvarno. Ja
sam tu sigurna meta. Živa meta. Kao da nisam uopće
čovjek.

538
 — Vježbaj tablicu množenja ili nešto slično.
— Ne mogu. I to sam već probao. Ništa mi ne dolazi
na pamet.
Pym je podigao rezu na vratima, ušao u kuću i
osjetio miris cigare i konja. St. Moritz, pomisli, i zavrti mu
se u glavi. Kućica je iznutra bila duboka i lijepa, najednom
kraju uzdignuta kao na starom brodu. Na tom je uzdigli
uću stajao stol a na stolu, na Pymovo iznenañenje, gorjela
je uljanica. Uz svjetlo se stao diviti starinskim gredama i
krovu.
— Čekaj ga unutra pa će doći — rekla je Sabina. —
( )n hoće prvo vidjeti da si ti ušao. Prijatelj mog brata je
jako oprezan čovjek. Kao i većina Čeha, on je jako pametan
i jako oprezan.
Za stolom su bile i dvije drvene stolice širokih
naslona i pred njima porazbacani časopisi, kao u čekaonici
zubarske ordinacije. Ovdje dakle farmer vodi svoje
knjigovodstvo. U dnu prostorije opazi grubo izdjelane
ljestve što vode na tavan. Vodit ću te ovamo svakog
vikenda. Donijet ćemo vina i sira i kruha, i pokrivače ako
Nx-ka, a ti obuci onu svoju široku suknju i ništa pod
suknjom. Popeo se do pola visine ljestava i pogledao gore.
Čvrst pod, sijeno suho, ni traga štakorima. Kra-Ntio mjesto
za rokoko rustičnog stila. Vratio se u prizemlje i krenuo
prema uzvišenju i svjetlu, s namjerom da iji ti ne u jednu
od onih stolica i pričeka.
Moraš biti strpljiv i čekati cijelu noć ako treba —
rekla je Sabina. — Jako je opasno sada prelaziti granicu.
Sad će kraj ljeta i svi koji su nesigurni htjeli bi preko prije
nego se zatvore granice. Zato ima puno straža i špijuna.
Izmeñu dva odvodna kanala bila je staza od
kamena. Korak mu je muklo odjekivao pod krovom.
Iznenada jeka stane. S jekom stane i korak. Na čelu stola
sjedila je mršava prilika. Nagnuo se naprijed, u pozi koja

539
nešto znaći. U jednoj mu je ruci bila cigara u drugoj
automatski pištolj. Njegov je pogled, kao i cijev
automatika, bio uperen u Pyma.
Samo nastavi prema meni, sir Magnus — upozorio
ih je Axel glasom u kojem je bilo sasvim razumljive ¦ i a po
t osti. — Ruke uvis i nemoj mi se molim te igrati
neustrašivog kauboja ili možda ratnog heroja. Ni ti ni ja ne
spadamo u klasu ubojica. Lijepo ćemo odložiti svoje
pištolje i popričati. Budi pametan. Molim te.

***

Samo bi naš Stvoritelj umio, Tom, i samo uz

svesrdnu našu pomoć, opisati sve one misli i emocije što
su se u trenutku sjurile u Pymovu sirotu glavu. Njegova je
prva reakcija, siguran sam, bila nevjerica. U ovih
posljednjih nekoliko godina toliko je puta sreo Axela i ovo
nije ništa drugo nego još jedan primjer tog fenomena. Axel
ga je motrio dok spava, Axela je ugledao kako mu stoji uz
krevet, odjeven i s beretkom na glavi i kaže: »Idemo baciti
još jedan pogled na Thomasa Manna«. Axel se rugao
njegovoj privrženosti starovisokonjemačkom i prigovarao
mu stoje spreman tako olako pokloniti odanost svakome
tko mu se nañe na putu: komunistima u Oxfordu, svim
ženama, Jackovima i Michaelovima, i Ricku. — Ti si teška
budala, sir Magnus — rekao mu je jednom, kad se Pym
vratio u svoj tavanski sobičak nakon osobito mučne noći
balansiranja izmeñu raznih djevojaka i društvenih
suprotnosti. — Vjeruješ da ćeš se ti, ako sve oko sebe
razdijeliš, lako provući izmeñu. — Axel je šepao uz njega
nasipom uz rijeku Isis i bio svjedokom kad je namjerno
ostrugao šaku o zid da bi impresionirao Jemimu. Dok su
trajali okružni izbori, ne bi mogao ni nabrojiti koliko je
puta bijelo Axelovo lice zablistalo meñu publikom i koliko

540
je puta čuo kako mu njegove duge, mirne ruke sarkastično
plješću. Budući da mu je Axel bio toliko prisutan u
savjesti, Pym je bio posve uvjeren da uopće ne postoji. I
zbog te je sigurnosti sasvim razumljivo što je sljedeća
njegova reakcija kad je ugledao Axela, bio žestoki gnjev što
se netko tako temeljito zaboravljen, netko tko je doslovno, i
svejedno iz kojih razloga, protjeran daleko od granica
Pymova kraljevstva, drznuo pojaviti ovdje kao da stvarno
postoji, kao da stvarno sjedi, puši i smiješi se i još mi
prijeti pištoljem — meni, Pymu, za metak neprobojnom,
seksualno iskusnom članu britanskih okupacionih klasa,
obdarenih nadprirodnim moćima. A nakon toga, naravno,
sklon paradoksu kao i uvijek, Pym je bio još razdraganiji,
još sretniji i još ganutiji što vidi Axela, i razveselio se kao
što se nikome nije razveselio još od i inog dana kad je Rick
izronio iza uličnog ugla, na biciklu i pjevajući »Pod
arkadama«.
Pym je zakoračio a onda i potrčao prema Axelu.
Ruke držao visoko iznad glave, kao što mu je Axel i
naredio. Nestrpljivo je čekao da mu Axel izvuče vojnički
pištolj .'. pasa i s poštovanjem ga položi uz vlastiti, na
suprotni kraj stola. I tada je naposljetku spustio ruke,
samo i to da bi ih odmah ovio Axelu oko vrata. Ne sjećam
se da su se ikad prije tako zagrlili, a ni ikad poslije. Ali
inače tu večer pamtim kao posljednju njihovu večer
lednostavnog, djetinjastog sentimenta, kao posljednji dan
Berna, grlili su se i smijali tako zagrljeni, srdačno kako to
samo Slaveni znaju, pa se odmicali da vide kakve su
tragove ostavile ove godine razdvojenosti. I sudeći prema
onovremenim fotografijama, i upamćenoj slici iz ogledala,
koje je tada još imalo vrlo važnu ulogu u dnevnim
razmišljanjima mladog časnika, Axel je ugledao tipično, još
neformirano anglo-saksonsko lice zgodna, plavokosog
mladića koji se još simpatično trudi da se prikaže starijim i

541
iskusnijim, dok je Pym na Axelovu licu odmah zapazio
neko otvrdnuće, neko ispraznuće — zadobilo je oblik koji
ostaje zauvijek. Axel ré ovako izgledati dok živi. Život je
rekao i svoju posljednju riječ. Zadobio je muževno i
humano lice kakvo I« - i zaslužio. Sve stoje na tom licu bilo
blago iščezlo je, ostala je samo napeta čvrstoća i
samopouzdanje. Kosa inu se povukla sa sljepoočnica ali je
nekako očvrsnula. Meñu crnima su se pojavile sijede vlasi,
a frizura je |K)stala praktična i dosta vojnička. Klaunovski
brkovi, i klaunovske čupave obrve sada su bile nekako
tužne. Ali iskričave tamne oči, što su izvirivale ispod teških
kapaka, bile su živahne kao i uvijek, i pratile kako svaka
pojedinost oko njih produbljuje ovaj trenutak spoznaje.
— Odlično izgledate, sir Magnus! — razdragano je
zaključio Axel ne ispuštajući ga iz zagrljaja. — Postao si
krasan momak. Bože! Stavit ćemo te na bijelog konja i
darovati ti cijelu Indiju.
— Ali tko si ti? — vikao je Pym jednako uzbuñen. —
( idje si ti? I što radiš ovdje? I što sad ja da radim, da te
uhapsim?
— Možda ću ja uhapsiti tebe. Možda sam te već i
uhapsio. Ti si taj koji je podigao ruke uvis, to si zaboravio?
Slušaj. Ovo ovdje je ničija zemlja. Možemo se hapsiti
meñusobno, ako hoćeš.
— Uhapšeni ste — reče Pym.
— I vi — reče Axel. — Kako je Sabina?
— Odlično — odgovori Pym i nasmije se.
— Ona ništa ne zna, jasno? Samo ono što joj je
rekao brat. Ti ćeš je i dalje štititi?
— Obećavam, hoću — reče Pym.
Kratka pauza, Axel kao da rukama prekriva uši.
— Ništa mi nemojte obećavati, sir Magnus. Samo
bez obećanja, molim.

542
 Za namučenog prebjega, Axel je stigao u sasvim
dobrom stanju, zapazi Pym. Na čizmama mu nije bilo
tragova blata, odjeća mu je uredno izglačana i djeluje
službeno. Pustivši Pyma iz zagrljaja, dohvatio je svoj
kovčežić, bacio ga na stol i iz njega izvukao par čaša i bocu
votke. Zatim i kisele krastavce, kobasice i crni kruh po
kakav je Pyma uvijek slao u Bernu. Nazdraviše jedan
drugome ozbiljno i svečano, kako ga je Axel i naučio da se
nazdravlja. Ponovno napuniše čaše i opet ispiše zdravice,
svakome po jednu. I koliko ja znam, do rastanka su
dokrajčili cijelu bocu, jer pamtim da ju je Axel praznu
hitnuo u jezero, čime je rasrdio tisuće liski. Ali čak i da je
popio cijeli sanduk takvih boca, alkohol na njega ne bi
djelovao, jer su Pymovi osjećaji bili intenzivniji. I kad su
već počeli razgovarati, Pym je još potajice žmirkao prema
kutovima prostorije da provjeri je li sve još onako kako je
bilo posljednji put, toliko je naime u trenucima ova kućica
bila posve ista kao i bernska, čak je i isti blag vjetrić
pirkao kroz krovne prozore. A kad je u daljini ponovno
začuo štektanje lisice, povjerovao je da to Bastl laje na
praznim drvenim stepenicama, onog jutra kad su otišli.
Samo što su, kao što sam rekao, ti sentimentalni dani
zauvijek prošli. Magnus ih je ubio i uništio; ovo je bio
početak zrelosti njihova prijateljstva.
M«'ñu starim je prijateljima, Tome, uobičajeno da,
kad lučajno nalete jedan na drugoga, neposredan razlog
Ovom susretu ostave za kraj. U uvodu će radije prepriavati
što se dogañalo ovih godina, što na neki način pravdava i
razgovor o onome zbog čega su se sreli. Tako su učinili i
Pym i Axel, premda ćeš ti shvatiti, jer u ti putovi Pymove
duše već poznati, da je razgovor vodio on a ne Axel, izmeñu
ostaloga i zato što je i sebi kao i Axelu morao pokazati daje
on u vezi te osjetljive sitnice, Axelova nestanka, posve

543
bezgrešan. I izveo je to dobro. U to je vrijeme on bio vrlo
vješt izvoñač.
— Stvarno, Axel, to nikad nisam doživio, da netko
uno tako nestane iz mog života — korio ga je dok je rezao
kobasicu, mazao kruh maslacem i, uopće, kao svaki dobar
glumac pazio da mu ruke budu zaposlene. — Večer prije si
još bio tamo, lijepo si legao na počinak, malo smo popili i
poželjeli laku noć. Ujutro ti ja pokucam o zid. Nitko ne
odgovara. Odem ja dolje i naletim na sirotu staru Frau
Ollinger, koja plače kao tužna godina. — Gdje je Axel?
Došli su po našeg Axela! Došla Fremdenpolizei i odvukli su
ga niz stubište, jedan je k i šutnuo Bastla! — Ja sam
valjda spavao mrtvim nom kad nisam čuo tu larmu.
Axel je na to reagirao svojim starim toplim
osmijehom.
— Eh kad bismo znali kakvim snom spavaju mrtvi
— reče.
— Bilo je kao na karminama, vukli smo se po kući,
očekivali valjda da ćeš se vratiti. Herr Ollinger je
telefonirao na sve strane, ali dakako od toga ništa nije bilo.
Frau O. se sjetila da joj brat radi u nekom ministarstvu, ali
ni od njega ništa. Na kraju sam ja izgubio živce, mislio
sam pa što, ne mogu mi ništa, i sam sam otišao na
Fremdenpolizei. Lijepo, s pasošem u ruci. »Moj je prijatelj
nestao. Bili su neki ljudi i odvukli ga iz kuće jutros u zoru,
rekli su da su vaši. Gdje je on?« Priznajem, malo sam ja i
lupio o stol, ali opet ništa. Onda su me dva gospodina,
opake neke njuške u kišnim mantilima, odvela u pokrajnju
prostoriju i rekli da će se i meni dogoditi isto ako ih još
budem gnjavio.
— Vrlo hrabro, sir Magnus — reče Axel. Bijela se
ruka pružila prema Pymu da ga lagano, iz zahvalnosti,
potapše po ramenu.

544
 — Ne, nije to bilo hrabro. Nisam ja hrabar. Mislim,
ja sam uvijek imao kamo otići. Ja sam bio Britanac i imao
sam neka prava.
— Naravno. I poznavao si ljude u Ambasadi. I to je
istina.
— A oni su mi i pomogli. Mislim, barem su se
potrudili. Kad sam na kraju pošao k njima.
— A jesi?
— Naravno da jesam. Mnogo kasnije, naravno.
Nikako ne odmah. To je bilo nešto kao posljednji izlaz. Ali
oni su se bar potrudili. I tako, vratio sam se u Lânggasse,
gdje smo svi — stvarno, već smo te pokopali. Bilo je
užasno. Frau O. se zatvorila u tvoju sobu plačući, mislila
je srediti stvari koje su ostale za tobom ali ih nije mogla
gledati. A stvari baš i nije bilo mnogo. Fremden-polizei je
očito odnijela većinu tvojih papira. Ja sam odnio knjige u
knjižnicu. Vratio gramofonske ploče. Odjeću smo složili u
podrum. I onda nam ništa nije više preostalo. Samo smo
se smucali po kući, kao da je bomba pala — zamisli, u
Švicarskoj da se dogodi ovako nešto... — svi su se čudili.
Smrtni slučaj u kući.
Axel se nasmije.
— Jako lijepo od tebe što si me barem oplakao.
Hvala ti, sir Magnus. Jeste li priredili i zadušnicu?
— Kako kad nismo imali ni leš ni znali gdje si. Frau
O. je samo bilo na pameti kako da nañe krivca. Ona je bila
uvjerena da te netko prijavio.
— I što je mislila, tko je?
— Na sve je sumnjala. Susjede. Okolne trgovce.
Možda netko iz Cosma. Ili neka od Marthi.
— Koju je izabrala?
Pym spremno odabere najljepšu, i namršti se.
— Kao da se prisjećam neke dugonoge plavuše koja
je studirala engleski.

545
 — Isabella? Isabella da me prijavila? — u nevjerici
se smješkao Axel. — Ali, Magnus, ona je bila zaljubljena u
mene. Zašto bi me prijavila?
— Možda baš zato — hrabro prihvati Pym. — Znaš,
svratila je nekoliko dana pošto si nestao. Pitala za tebe.
Ja sam joj ispričao što se dogodilo. Plakala je i
vrištala i govorila da će se ubiti. Ali kad sam Frau 0.
spomenuo da je bila, ona je samo rekla: Znala sam daje
Isabella. Bila je ljubomorna na druge njegove ljubavnice i
zato ga je prijavila.
— A što si ti mislio?
— Meni se to ipak činilo malo pretjeranim, ali i
ostala rješenja, pa onda zašto ne. Možda je to stvarno bila
Isabella. Ja sam ponekad i mislio da je ona malo luda, da
ti pravo kažem. I mogu zamisliti da bi iz ljubomore bila
sposobna svašta učiniti — impulzivno, naravno — i onda
poslije uvjeravati samu sebe da to uopće i nije p>činila. To
je tipično, zar ne, za ljude koji pate od ljubomore?
Axel je pričekao s odgovorom. Za jednog prebjega
koji mora izboriti za povoljnije uvjete, pomisli Pym, Axel
zaista neobično miran i opušten.
— Ne bih znao, sir Magnus. Ponekad osjećam da mi
nedostaje tvoja mašta. Imaš li još koju teoriju?
— Zapravo nemam. Mnogo je mogućih razloga.
U tišini noći, Axel je ponovno napunio njihove čaše
smiješeći se zadovoljno.
— Čini mi se da ste svi vi o tome razmišljali mnogo
više nego ja sam — prizna mu. — I zaista sam dirnut tom
brigom. — Podigao je dlanove i raširio ruke, kao pravi
Slaven. — Slušaj. Sto se tu ima razmišljati. Bio sam ondje
ilegalno. Bio sam beskućnik i lutalica. Nisam imao novaca,
nisam imao isprave. Bjegunac. Prema tome, kad su me
otkrili, izbacili su me. Tako se postupa s ilegalcima. Svaka
će riba kad-tad progutati udicu. Izdajica dobiti metak u

546
glavu. A izbjeglicu će baciti preko granice. I nemoj se toliko
mrštiti. Sve je to bilo davno. I baš me briga tko me je
potkazao! Pijmo za bolje sutra!
— Za bolje sutra — prihvati Pym pa ispiše zdravicu.
Hej, a stoje bilo s tvojom velikom knjigom? — upita
Pym da sakrije euforiju zbog oproštaja grijeha. Axel
se nasmije još glasnije.
— Sto je bilo? 0 Bože, svašta je bilo! Četiri stotine
stranica besmrtnog filozofiranja, sir Magnus. Možeš
zamisliti kako je bilo Fremdenpolizei koja se kroz sve to
morala probijati.
— To znači da su je oni uzeli? Ukrali? Pa to je
nečuveno!
— Možda nisam bio baš pristojan prema dobrom i
pravičnom švicarskom burgheru.
— Ali onda si sjeo i ponovno sve napisao? Smijeh
više ništa nije moglo ušutkati.
— Sto, da je opet napišem? Pa drugi put bi bila još
duplo gora. Najbolje da i nju zakopamo s Axelom H. A ti,
imaš li još Simplicissimusa? Da ga nisi prodao?
— Naravno da nisam.
Nastupila je pauza. Axel se nasmiješi Pymu. Pym se
nasmiješi gledajući u svoje ruke, a zatim podigne pogled
prema Axelu.
— I evo nas opet zajedno — reče Pym.
— Da.
— Ja sam poručnik Pym a ti si Janov prijatelj
špijun.
— Da — reče Axel, smiješeći se.

***

Kad je tako, prema vlastitoj ocjeni, vrlo mudro

izbjegao tu jedinu nelagodnost koja se mogla nepovratno

547
ispriječiti izmeñu njih, grabežljiva se zvijer u obavještajcu
Pymu sada stala vješto prikradati mnogo umjesnijem
pitanju koje ga je najviše i zanimalo, o tome što se s
Axelom dogañalo nakon izručenja, i kako je dospio ovamo
— a usput se Pym nadao otkriti i kakve su mu karte i što
će u licitaži zatražiti kao nagradu za to što se odlučio za
Britance a ne za Amerikance ili, ne daj bože Francuze.
Isprva nije u tome nailazio na neugodnih prepreka i
suzdržanosti, jer Axel je očito, besumnje svjestan Pymova
autoriteta u ovoj situaciji, pristao na pasivnu ulogu. Isto
tako, Pymu nije moglo promaći da njegov prijatelj kad
priča svoju povijest, odmah poprima onu, njemu već tako
dobro poznatu, skrušenost beskućnika pred sugovornikom
koji mu je u svemu superiorniji. Ukratko, Švicarci su ga
protjerali preko njemačke granice, pričao je — i da mu
olakša posao, rekao točno ime graničnog prijelaza za slučaj
da ga Pym poželi provjeriti. Predali su ga
zapadnonjemačkoj policiji koja ga je, nakon ritualnog
batinanja, predala dalje Amerikancima koji su ga naravno
opet tukli — najprije zato što je pobjegao, zatim zato što se
vratio i na kraju dakako zato stoje opasan ratni zločinac —
koji on doduše nije ali čiji je identitet na svoju nesreću
kupovinom dokumenata poprimio. Amerikanci su ga st
rpali u zatvor dok ne podignu novu optužnicu, za što <u
doveli nove svjedoke koji su pak bili suviše ustrašeni da ga
ne bi prepoznali kad se to od njih zatražilo, tako li- već
dogovoren datum suñenja, a Axel još nije našao nikoga tko
bi za njega garantirao ili barem potvrdio da |i' on Axel iz
Carlsbada a nipošto nacistički monstrum. I što je bilo još
gore, budući da su im dokazi nekako kopnili — dodao je
Axel uz skrušen smiješak — sve im je važnijim postajalo
njegovo priznanje, te su ga dakako t ukli sve više i više ne
bi li priznanje iznudili. Meñutim, do suñenja nije nikad ni
došlo. Ratni zločini, čak i fiktivni, polako su izašli iz mode,

548
i tako su ga jednog dana Amerikanci strpali u vlak i
predali ga Česima koji su ga naravno, jer što bi oni bili
lošiji od drugih, opet tukli, zato stoje bio njemački vojnik u
ratu i zato stoje nakon rata bio američki zarobljenik.
— A onda su me jednog dana prestali tući i pustili
me rekao je nasmijavši se opet i raširivši ruke. — Za što,
rekao bih, imam zahvaliti svom dragom mrtvom ocu. Ti se
možda sjećaš tog velikog socijalista koji se borio u
Thâlmannovoj španjolskoj brigadi?
— Sjećam se, naravno — reče Pym, i pomisli
gledajući Axela kako živo gestikulira rukama i kako mu
tamne oči živahno sijevaju, da je Axel sasvim odbacio
Nijemca u sebi, i zauvijek odlučio da ostane Slaven. — I
takovsam ja postao aristokrat — nastavio je. — U novoj
Čehoslovačkoj, ja sam odjednom postao sir Axel. Stari su
socijalisti obožavali mog oca. A ovi novi su svi išli sa mnom
u školu, a sada su već bili na položajima u partijskom
aparatu. »Zašto tucete našeg sir Axela?« pitali su moje
tamničare. »On ima pameti u glavi, prestanite ga tući i
pustite ga kući. Dobro, istina je da se borio na strani
Hitlera. I zbog toga se iskreno kaje. Ali sada će se on boriti
za nas, je li, Axele« »Naravno«, rekao sam ja, »kako da ne.« I
tako su me poslali na univerzitet.
— A što si studirao? — zadivljeno upita Pym. —
Thomasa Manna? Nietzschea?
— Nešto mnogo bolje. Studirao sam kako osigurati
sebi položaj uz pomoć partije. Kako se uspeti na položaj u
Savezu omladine. Kako blistati po komitetima. Kako
sprovesti čistke po fakultetima i meñu studentima, kako se
popeti do vrha preko leña prijatelja i reputacije oca. Koga
treba nogom u dupe a kome guzicu treba poljubiti. Gdje se
može pričati koliko hoćeš a gdje treba držati jezik za
zubima. Možda bi bilo bolje da sam to naučio ranije.

549
 Osjećajući da je blizu srži stvari, Pym je razmišljao
ne bi li morao početi bilježiti, ali odluči da neće prekidati
tok Axelove priče.
— Nekidan je netko bio toliko drzak da me nazvao
titoistom — nastavio je Axel. — Nakon 1949, to je
posljednja moda u uvredama. — Pym pomisli bi li to
mogao biti razlog stoje Axel pobjegao.
— I znaš što sam ja učinio?
— Što?
— Potkazao sam ga.
— Ne valjda! A što si im rekao?
— Ne znam više. Nešto gadno. Nije važno što kažeš,
važno je kome kažeš. To bi morao znati. Jer ti si, čujem,
veliki špijun. Sir Magnus iz britanske tajne službe.
Čestitam. Kako je našem kaplaru Kaufmannu tamo vani?
Možda da mu odneseš nešto?
— Za njega ću se pobrinuti poslije, hvala. Nastala je
tišina dok su obojica, svaki na svoj način, uživali u ovoj
maloj demonstraciji oficirskog autoriteta. Zatim su ispili
još jednu zdravicu, smješkajući se i vrteći glavom zbog
ovog nenadanog sretnog susreta. Ali u sebi je Pym bio
mnogo nemirniji no što se vidjelo. Imao je neki osjećaj da
mu pravila izmiču iz ruku, da se rasplinjuju u mnoštvo
finijih nijansi.
— I, čime si se bavio u posljednje vrijeme? — upita
Pym, u pokušaju da nastavi maloprijašnji uspon. — Kako
se jedan narednik iz generalštaba južne komande našao u
sovjetskoj zoni Austrije, i kako je došlo do toga da želi
prebjeći?
Axel je upravo palio novu-cigaru, pa je Pym s
odgovorom morao pričekati.
— Što bi ovdje radio narednik, ne znam. U mojoj
jedinici su samo majstori špijunskog zanata. Kao i ti, sir

550
 Magnus, i ja sam veliki špijun. U posljednje vrijeme
je to struka koja se najviše isplati. I dobro smo učinili kad
Hino se za nju odlučili.
Osjetivši nenadano potrebu da dotjera svoj vanjski
izgled, Pym je zagladio kosu zamišljenom kretnjom, koju je
odskora uvježbavao.
— Ali ti ipak stojiš iza prijedloga da preñeš k nama,
dakako, ako ti ponudimo odgovarajuće uvjete? — upitao je
ljubazno, napregnuto.
Na tu besmislicu Axel je samo odmahnuo rukom.
— Ja sam svoje isplatio, isto kao i ti. Pa što ako ova
zemlja nije savršena, ipak je to moja domovina. I
posljednju sam granicu ostavio za sobom. Sad sam tu, pa
oni neka se snañu sa mnom kako znaju.
Pym je osjećao daje negdje nešto opasno napuklo.
— Pa što onda radiš ovdje, ako smijem pitati, ako
uopće nisi mislio prebjeći?
— Čuo sam vijesti o tebi. Veliki špijun poručnik
Pym iz. Div. Inta, posljednje boravište Graz. Lingvist.
Junak. Ljubavnik. Oduševljavala me pomisao da me ti
špijuniraš. A ja da špijuniram tebe. Prekrasno, kao da uno
se vratili na svoj stari tavan, gdje nas dijeli samo tanka
zidna pregrada — kuc! kuc! i već smo skupa. Moram ga
naći, mislio sam. Moramo se vidjeti, popiti piće. Možda
zajednički ipak možemo ispraviti ovaj svijet, kao što smo
nekad željeli.
Tako dakle — reče Pym. — No krasno.
Možda zajedno smislimo nešto bolje, mislio sam.
Dvije glave su pametnije od jedne. Mi smo razumni ljudi.
Možda je njemu već dosta ratova. Menijest. Umolili smo se,
dojadilo nam je da se igramo heroja. Dobrih ljudi na ovom
svijetu nema mnogo, tako sam mislio. I uostalom, koliko
ima ljudi koji su se rukovali s Thoma-ii un Mannom?

551
 Nitko, samo ja — reče Pym i nasmije se iskreno, p.i
opet nazdraviše.
Ja ti mnogo dugujem, sir Magnus. Bio si tako
velikodušan i pažljiv. Nitko prema meni nije bio tako
dobar. Ja sam vikao na tebe, psovao, proklinjao te. A ti? Ti
si mi držao glavu dok povraćam. Kuhao mi čaj, prao ine i
čistio, donosio mi knjige — stalno trči u knjižnicu i iz
knjižnice — čitao mi cijele noći. Ja sam tom čovjeku veliki
dužnik, mislio sam. I dugujem mu pomoć. Ako mu mogu
pomoći da napreduje koji korak u karijeri, vratit ću svoj
dug. Učinit ću nešto za njega ma koliko to meni moglo
naškoditi. Ako mu mogu pomoći da stekne neki utjecajan
položaj u svijetu, to je tako rijetko, i to je već dobro. I za
svijet i za njega. Danas dobar čovjek teško može steći neki
dobar položaj. I tako, odigrat ću svoju malu prevaru samo
da ga vidim. Da mu stisnem ruku. I da mu kažem, hvala
ti, sir Magnus. I odnijet ću mu nešto na dar, nešto čime
mogu vratiti dug i pomoći mu, mislio sam. Jer ja tog
čovjeka zaista volim. Slušaš ti mene?
Ovaj put nije donio slamnati šešir pun paketića u
šarenim omotima, nego je iz kovčežića izvukao mapu i
pružio je Pymu preko stola.
— Dobio si veliku stvar, sir Magnus — ponosno
izjavi kad je Pym rastvorio korice. — Mnogo je trebalo
špijunirati da ti ovo složim. Mnogo špijuniranja i mnogo
rizika. Ali ništa zato. To je sigurno bolja literatura i od
Grimmelshausena. Ali ako ikad doznaju što sam učinio,
drugi put ti na poklon mogu donijeti i svoju glavu.
Pym je zatvorio oči, opet ih otvorio, i opet je to bila
ta ista noć u toj istoj suši.
— Ja sam mali i debeli češki narednik koji je lud za
votkom — počeo je Axel objašnjavati, dok Pym kao u snu
okreće stranice dragocjena dara. — Ja sam dobri vojak

552
Švejk. Jesmo li to čitali? Zovem se Pavel. Čuješ me. Moje je
ime Pavel.
— Naravno da smo čitali. Divna knjiga. Axel, je li
ovo pravi materijal? Nije neka zafrkancija?
— Misliš da bi Pavel stavio život na kocku radi
zafrkancije? On ima ženu koja ga tuče, djecu koja ga mrze,
ruske gazde koji s njim postupaju gore nego sa psom.
Slušaš ti mene?
Da, Pym ga sluša. Ali i čita istovremeno.
— Tvoj dobar prijatelj Axel H. uopće ne postoji. I
večeras ga uopće nisi vidio. U Bernu, jako davno, to da,
upoznao si jednog bolesnog njemačkog vojnika koji je pisao
neku veliku knjigu i stvarno, možda se zvao Axel, uli što
ako se tako zvao? Taj je Axel nestao. Neki nitkov ga je
potkazao, ti uopće ne znaš što se dogodilo s njim. A
večeras si se sastao s debelim narednikom Pavelom iz
češke vojne obavještajne službe koji ništa ne jede bez
češnjaka, voli žene i voli prevariti svog nadreñenog, (lovori
češki i njemački, a Rusi ga iskorištavaju kao |x>trkalo jer
Austrijancima ne vjeruju. Tjedan dana ga drže u svom
štabu u Wiener Neustadtu gdje im služi kao kurir i
prevodilac, a onda ga pošalju na zonsku granicu, gdje se
smrzava uhodeći sitne špijune. Onda opet na tjedan dana
natrag u kasarnu u južnoj Cehoslovačkoj gdje se Rusi opet
igraju s njim kako im padne napamet. — Axel lupa Pyma
po ramenu. Razumiješ? Sad pazi. Ovo je kopija njegove
vojne knjižice. Pogledaj je, sir Magnus. Koncentriraj se.
Donio ju je da ti pokaže, jer ne očekuje da će mu itko
povjerovati ako nema Unterlagen. Sjećaš se što su
Unterlagen? Dokumenti? Ono što ja u Bernu nisam imao.
To ponesi sa sobom. Pokaži Memburyu.
Protiv volje Pym podiže pogled s teksta koji je čitao,
tek toliko da registrira snopić sjajnog papira koji Axel
ponosno pokazuje. Fotokopije su tada bile velika stvar:

553
fotografije na ploči, povezane u blok uzicom kroz rupice sa
strane. Axel ih gura Pymu u ruku i uspijeva ga otrgnuti od
štiva toliko da bar pogleda portret donosioca: praseće,
neuredno obrijano lice niskog debeljka, nadutih očiju i
mesnatih usana.
— Ovo sam ja, sir Magnus — kaže Axel i udari
Pyma u rame prilično snažno, da mu privuče pažnju, točno
kako je to radio u Bernu. — Molim te da ga pogledaš.
Lakom, primitivan tip. Stalno prdi, češe se po glavi, krade
komandantu iz kokošinjca. Ali on mrzi to što mu je
domovinu zaposjela banda smrdljivih Rusa, koji pijani
teturaju po praškim ulicama i govore mu daje glupi mali
Ceh, i mrzi to što ga kad se sjete bace u Austriju gdje ga
muče i navlače pijani Kozaci. Zato je on i hrabar čovjek,
razumiješ? On je hrabra, sitna, krvožedna kukavica.
Pym je još jednom prestao čitati, ovaj put da bi
uložio birokratski prigovor kojeg će se nešto kasnije
postidjeti.
— Baš lijepo od tebe što si izmislio tog krasnog
juna-., Axel, ali što da ja s njim radim? — tumači umorno.
— Od mene se očekuje da im izručim prebjega a ne
vojnu knjižicu. U Grazu očekuju da im dovedem živu
osobu. A nemam koga, ne?
— Idiote! — krikne Axel, kao da je potpuno izgubio
živce nad Pymovom nesnalažljivošću. — Glupo englesko
derište! Zar nisi nikad čuo da postoje i prebjezi koji ostanu
gdje su i bili? Pavel jest prebjeg! On je prebjegao k vama ali
ostat će gdje jest. Za tri tjedna ćeš se opet ovdje sresti s
njim i donijet će ti još materijala. I tako će prebjeći ne
samo jedanput nego, ako budeš pametan, i dvadeset puta,
i stotinu puta. On je sitan uredski obavještajac, kurir i
potrkalo, terenac najnižeg ranga koji čisti za drugima,
šifrant i podvodač. Zar ne razumiješ što to znači? Znači da
će ti donositi more divnih informacija. Ima prijatelja u

554
pograničnoj jedinici i oni mu pomažu da preñe granicu.
Sljedeći put kad se vidimo već ćeš imati za njega upite iz
Beča. I naći ćeš se u središtu fantastične živosti: — »Pavel,
možeš li mi to nabaviti? Pavel, što ovo znači?« — Ako
prema njemu budeš pristojan, ako mu doneseš pokoji lijep
darak, možda će odgovoriti na tvoja pitanja.
— I to ćeš biti ti? S tobom ću se susretati?
— Susretat ćeš se s Pa velom.
— A hoćeš li ti biti Pavel?
— Sir Magnus. Slušaj me. — Odgurnuvši kovčežić
koji ih dijeli, Axel spušta čašu do Pymove i vuče stolicu
toliko blizu da mu se rame našlo sasvim uz Pymovo a usta
uz Pymovo uho.
— Jesi li siguran da me slušaš pažljivo? Jako, jako
pažljivo?
— Naravno da slušam.
— Jer ja mislim da si ti tako nevjerojatno glup daje
najbolje da se uopće i ne upuštaš u ovu igru. Slušaj me.
— Pym se cereka, točno onako kako se nekad
cerekao dok mu je Axel objašnjavao da je tutlek, Trottel,
zato što ne razumije Kanta. — Ovo što će Axel za tebe
večeras učiniti, to se više ne može povući. Ja sam za ovo
stavio glavu na kocku. Kao što ti je Sabina dala svog brata,
Axel ti sada daje Axela. Razumiješ? Ili si previše bedast da
bi vidio da je odsad moja budućnost u tvojim rukama?
— Alija to ne želim, Axel. Taj bih dar radije vratio.
— Prekasno. Ukrao sam ove dokumente, prešao
sam granicu, ti si ih vidio, znaš što u njima piše.
Pandorina kutija se više nikad ne može zatvoriti. A ni tvoj
dragi major Membury, ni one tvoje špijunske veličine u
Div. Int. — nitko se nikada nije dočepao ovako dragocjenih
m formacija. Čuješ li ti što ti govorim?
Pym kima glavom, odmahuje glavom. Pym se mršti,
smije se, na svaki način se trudi da ostavi dojam kako je

555
vrijedan i dostojan povjerenja koje Axel traži od čuvara
svoje sudbine.
— Zauzvrat, ima jedna stvar u koju se moraš
zakleti. 1 'rije sam rekao da mi ne smiješ ništa obećavati.
Sad ti kažem da ipak moraš. Meni, Axelu, meni moraš
obećati da ćeš mi biti vjeran. Narednik Pavel, to je sasvim
ii ruga stvar. Sto se narednika Pavela tiče, njega možeš
izdati i varati kako god hoćeš, i on je uostalom varka. Ali ja
Axel — ja, ovaj Axel koji sjedi preko puta tebe — (>ogleda
ga — ja ne postojim. Ni za Memburya, ni za Sabinu, čak ni
za tebe. I kad si sam i kad ti je dosadno i kad naprosto
moraš nekoga impresionirati, nekoga kupiti ili prodati, ja
nikad neću biti figura u toj igri. I ako ti ovi tvoji budu
prijetili, čak i ako te budu mučili, li ćeš poricati. I ako te
pribiju na križ, makar i za (M-deset godina, hoćeš li lagati
radi mene? Odgovori mi.
Pym uza sve to ima vremena da razmišlja koliko je
neobično što sada, postoje sam sebi toliko dugo nijekao da
Axel uopće postoji, to mora i njemu obećati. I kako je
zaista neobično i velika rijetkost što mu je pružena još
jedna prilika da dokaže svoju odanost pošto je tako
sramno pao na prvom ispitu.
— Hoću — kaže Pym.
— Što hoćeš?
— Čuvat ću te kao tajnu. Zaključat ću te u svoje
pamćenje i ključić dati tebi.
— Zauvijek. A isto tako i Sabinina brata Jana.
— Zauvijek. Isto tako i Jana. To što si ti meni dao,
to je cijeli sovjetski ratni raspored za Čehoslovačku —
govori Pym kao u transu. — Ako je materijal autentičan.
Malo je već zastario, ali vi Britanci barem znate
cijeniti starine. Vaše karte koje držite u Beču i Grazu još
su starije. A i nisu baš sasvim autentične. Membury ti je
drag?

556
 — Mislim. Zašto?
— I meni. I ti se sad zanimaš za ribe? Pomažeš mu
da poribi jezero?
— Povremeno. Da.
— To je vrlo častan posao. Radi to. Pomozi mu.
Jadanje ovo svijet, sir Magnus. Nekoliko sretnih ribica i bit
će to bolji svijet.
Bilo je već šest ujutro kad je Pym izašao iz kućice.
Kaufmann se odavno spremio za spavanje, udobno se
smjestivši u džipu. Pym je izdaleka vidio kako mu čizme
vire iznad vozačkog stakla. Zajedno su Pym i Axel došli do
bijelog kamena, Axel ga je primio podruku kao nekad dok
su šetali pokraj Aarea. Kad su stali pokraj kamena, Axel se
sagne, ubere cvijet maka i pruži ga Pymu.
— Postojiš samo jedan ti i samo jedan ja, sir
Magnus. I nikad neće postojati drugi. Ti si čuvar našeg
prijateljstva. Pozdravi mi Sabinu. Reci da joj narednik
Pavel šalje specijalan poljubac i zahvaljuje na pomoći.
***
Čovjeka koji raspolaže cijenjenim izvorom
informacija svi poštuju i lijepo ga goste, otkrio je Pym u
nekoliko sljedećih tjedana. Oficiri vrlo visokog ranga dolaze
iz Beča u posjet i vode ga na večeru tek toliko da ga
dodirnu i osjete veličanstvenu auru njegova veličanstvenog
dostignuća. S njima je uvijek i Membury, smije se i
saginje, veliki Cezar nad svojim malim Antonijem, češka
uho, sanja o ribama i uvijek se smiješi sasvim pogrešnim
ljudima. I drugi oficiri, ne tako visokog čina ali ipak
solidna položaja, preko noći su promijenili svoje mišljenje
o Pymu i šalju mu čarobna pisamca meñuzonskom
diplomatskom poštom.
»Marlene vas pozdravlja i žali što ste morali
otputovati iz Beča prije no što se stigla pozdraviti s vama.
Neko vrijeme je bilo izgleda da baš ja postanem vaš

557
neposredno nadreñeni ali sudbina je htjela drugačije. M. i
ja se nadamo da ćemo se zaručiti čim dobijemo pristanak
War Officea«. Pym je postao kult za odabrane, koji se
sastoji od samo jednog čovjeka, i poznavati ga smatralo se
čašću:
— Taj vaš Pym izvodi nevjerojatne stvari. Daje po
mome, odavno bismo mu dali i treći čvarak, pa što ako nije
profesionalac.
— Da ste samo čuli što kažu ovi u Londonu,
izvijestit će o tome na najvišem nivou.
Po nalogu iz Londona, ni manje ni više, narednik
l'avel dobiva operativno ime Greensleeves a Pym pohvalu
za zasluge. Zamamne su češke prevoditeljice silno ponosne
i svoje zadovoljstvo pokazuju na vrlo prefinjen način.
— Nikad mi ne smiješ pričati što je bilo, takva su
pravila — govori mu Sabina pošto ga je gotovo nasmrt
ugrizla svojim tužnim dubokim usnama.
— Neću.
— Je li zgodan, taj Janov prijatelj? Je li lijep? Kao
ti? .Ja bih ga odmah zavoljela, je li?
— Visok i lijep i jako pametan.
— Je li seksi?
— Jako seksi.
— Homoseksalac kao ti?
— Totalni.
Taj ju je opis, na neki samo njoj poznat način,
umirio.
— Dobar si ti čovjek, Magnus — govori mu. — I
dobro ni učinio što štitiš tog čovjeka, kao i mog brata.
Došao je i dan kad će se narednik Pavel pojaviti po
drugi put. Kao stoje Axel i predvidio, u Beču su pripremili
pravu žetvu pitanja koja razrañuju prvi ponuñeni
materijal. Pym ih je donio sva stenografski zapisana u
bilježnici. Donio je i sendviče s dimljenim lososom i

558
izvrstan Sancerre od Memburya. Donio je cigarete i kavu i
čokoladice punjene pepermintom iz vojnih skladišta, i
uopće sve za što su gastronomski stručnjaci u Div. Intu
mislili da će prijati trbuščiću hrabrog prebjega koji je ostao
na mjestu. Dok su jeli dimljeni losos i pili vot ku, raščistili
su s najvažnijim točkama iz pitanja.
— No, a što ovaj put imaš za mene? — vedro je
zapitao Pym kad su u tome došli do prirodnog predaha.
— Ništa — spokojno je odgovorio Axel i natočio si
još votke. — Neka se najprije malo razgladne. Imat će bolji
apetit.
— Pavel ima krizu, muči ga grižnja savjesti —
raportirao je sutradan Pym Memburyu, prema Axelovim
uputama. — Ima problema sa ženom a kći mu spava s
jednim nitkovom, ruskim oficirom, svaki put kad Pavela
pošalju u Austriju. Nisam ga htio mučiti. Rekao sam mu
da smo mi uvijek tu da mu pomognemo i da može imati
povjerenja u nas, i da ga nećemo sada još i mi mučiti.
Siguran sam da će nam zbog toga biti zahvalan. Ali ipak
sam mu postavio sva pitanja o koncentriranim oružanim
snagama istočno od Praga, i to ga je zainteresiralo.
Kao gost je ovdje sjedio i pukovnik iz Beča.
— I što je rekao? — upita sada pukovnik, pošto je
napeto pratio Pymovu priču.
— Kaže da misli da nešto čuvaju.
— A što bi to moglo biti?
— Neko oružje. Možda rakete.
— Drži se ti njega — posavjetova ga pukovnik, a
Membury je napuhao obraze i uopće se držao kao ponosan
novopečeni otac.
U trećem je susretu izvor Greensleeves riješio
zagonetku koncentracije oružanih snaga i k tome izašao s
kompletnim brojkama o ukupnim zrakoplovnim snagama
Sovjeta u Cehoslovačkoj, zaključno sa stanjem od prošlog

559
studenog. Ili bar otprilike kompletnim. U svakom slučaju,
Beč je bio zadivljen, i London je odobrio isplatu u obliku
dvaju manjih sipki zlata, i uz uvjet da se iz razloga tajnosti
izvora s njih najprije uklone žigovi britanskog državnog
trezora. Tako se narednik Pavel napokon pokazao u
pravom svjetlu, kao pohlepan čovjek lakom na zlato, te je
svima odlanulo.
I tako je nekoliko mjeseci Pym trčkarao izmeñu
Axela i Memburya, poput sluge dvaju gospodara. Membury
je razmišljao ne bi li morao i sam osobno upoznati
Greensleevesa: Beč naime smatra da ne bi bilo zgorega.
Pym mu je odmah pokušao organizirati sastanak ali se
vratio s tužnom viješću da izvor želi komunicirati isključivo
s Pymom. Membury se s time pomirio. Uostalom, bila je
rasplodna sezona pastrvi. Beč je pozvao Pyma u goste i
mazio ga večerama. Pukovnici, zračni asovi i mornarički
časnici natjecali su se tko će ga prije primiti. Ali Axel je sve
to vrijeme, kao što će se pokazati, ostao jedini njegov
vlasnik i jedino pravo društvo.
— Sir Magnus — šaptao je Axel jedne noći. —
Dogodilo se nešto strašno. — Iz njegova je smiješka nestalo
vedrine. U pogledu mu je opet bio onaj divlji strah
progonjenih, oči su mu upale duboko u tamne kolobare.
I'ym je i ovaj put donio biranih delikatesa iz vojnih zaliha,
ali Axel ih nije ni pogledao. — Moraš mi pomoći, sir
Magnus — rekao je, a pogled mu je ustrašeno bježao
prema vratima kućice. — Ti si mi jedina nada. Pomozi mi,
tako ti boga. Znaš li ti uopće što oni rade ovakvima kakav
sam ja? Nemoj me tako gledati! Smisli nešto što ceš mi
dati u zamjenu! Sada si ti na redu.
I ja se još nisam maknuo iz te kućice, Tom. Živim
ondje već punih trideset i više godina. Tapetama obložen
Ht rop gospodične Dubber nestaje i otkriva stare grede i
Hišmiše što glavačke vise s krova. Osjećam miris njegove

560
(ugare, sjedim pred njim i gledam u duplje njegovih imMju
što su uz stolnu svjetiljku još tamnije, a on šapuće I'vinovo
ime kao nekad nemoćni bolesnik: donesi mi muzike da
slušam, slike da gledam, donesi mi kruha, donesi mi tajne.
Ali u njegovu glasu ne čuje se samosažaljenje, ni poniznost
ni isprika.
Tome Axel nikad nije bio sklon. On zahtijeva.
Njegov Klas može biti i blag ali nije time ništa manje
snažan.
On je svoj čovjek, kao i uvijek. On je Axel, a svi smo
mi njegovi dužnici. On je taj koji je bježao preko granica i
kojeg su tukli. O sebi ne mislim uopće. Ni sada, kao što
nisam ni tada.
— Počeli su hapsiti moje prijatelje, čuješ me?
Dvojicu iz naše grupe u Pragu jučer ujutro su izvukli iz
kreveta. Treći je nestao na putu za posao. Morao sam im
reći za nas dvojicu. Nije bilo drugog načina.
Potrajalo je trenutak dok je puno značenje tih riječi
prodrlo do Pymova zabrinuta shvaćanja situacije. Ali čak i
tada je u njegovu glasu ostalo nerazumijevanja:
Za nas dvojicu? Misliš mene? Axel, što si im rekao?
Kume si rekao, Axel?
— Nikakvih detalja. U principu. I ništa loše. Nisam
rekao kako se zoveš. Sve je u redu, samo je sada malo
kompliciranije, trebat će više paziti. Ja sam bio lukaviji od
svih ostalih. Na kraju možda ispadne da je tako i bolje.
— Ali što si im rekao za nas dvojicu?
— Ništa. Slušaj. Moja je situacija drugačija. Ti
ostali, to su ljudi koji rade u tvornicama, na fakultetu, oni
nemaju izlaza. Kad ih muče, priznaju istinu i zbog te istine
izgube glavu. Alija ne, ja sam veliki špijun, ja sam na
dobrom položaju, kao i ti. — »Naravno«, kažem ja njima,
»naravno da prelazim granicu. Pa to mi je posao. Da
skupljam tajne informacije, zar ste zaboravili?« Glumim

561
indignaciju, zahtijevam da razgovaram sa svojim
neposredno nadreñenim. A on nije loš, taj moj starješina.
Nije baš sto posto pokvaren, možda šezdeset posto. Ali i on
mrzi Ruse. »Našao sam izdajicu kod Britanaca i kultiviram
ga, objasnim ja njemu. Krupna zvjerka. Vojni oficir za
vezu. To sam dosad krio od svih pa i od vas zato što i u
našoj organizaciji ima mnogo titoista. Skinite mi tajnu
policiju s vrata i uživat ćete zajedno sa mnom u plodovima
moga rada kad ga malo pritisnem.«
Pym je posve izgubio volju da govori. Ne pita ni što
mu je starješina odgovorio, ni koliko je stvaran Axelov život
usporediv s izmišljenim životom izmišljenog narednika
Pavela. Svuda u njemu stanice odumiru velikom brzinom,
u glavi, u slabinama, u koštanoj moždini. Nježne ljubavne
misli o Sabini sada su mu daleke kao uspomene iz
djetinjstva. Postoje još samo Pym i Axel i sva nesreća ovog
svijeta. Naočigled se pretvara u starca. Na njega se spušta
teško vjekovno neznanje.
— Kaže da mu moram donijeti dokaz — ponavlja
Axel po drugi put.
— Dokaz? — mrmlja Pym. — Kakav dokaz? Kakav
dokaz? Ne razumijem te.
— Tajnu informaciju. — Axel prstom češka palac,
točno kako je nekoć običavala E. Weber. — Nešto stvarno.
Gotov proizvod. Vrijednost. Nešto što bi mi britanski
izdajica kakav si ti morao dati ako ga počnem ucjenjivati.
Ne kažem da sad baš moraš istrčati s materijalom o
atomskoj bombi koju spremate u tajnosti, ali nešto
pristojno mi moraš naći. Nešto dovoljno dobro da ga
ušutkamo. Nikakvo smeće ne dolazi u obzir, razumiješ?
Ima i on svoje nadreñene. — Axel se i tu smiješi, premda to
nije osmijeh kojeg se sjećam s radošću. — Uvijek postoji^
netko tko je na ljestvici iznad nas, je li, Hir Magnus? Čak i
kad već povjeruješ da si na samom vrhu. Kad si na vrhu,

562
evo njih odmah ispod tebe, drže ti m- za noge i vuku te
dolje. Tako je to u našem sistemu.
»Nikakvih izmišljotina«, kaže on meni. »Sto god da
tni doneseš, očekujem stanovitu kvalitetu. Onda ćemo st
var možda srediti.« Sir Magnus, morat ćeš krasti zbog
mene. Ako ti je draga moja sloboda, ukradi mi nešto
vrijedno.
— Izgledate kao da ste vidjeli sablast — primijeti
kaplar Kaufmann kad se Pym vratio do džipa.
— Boli me želudac — kaže Pym.
Ali dok je stigao u Graz, već se oporavio. Život je i
ibaveza, razmišlja on. Stvar je samo u tome da točno
procijeniš koji je vjerovnik najglasniji i najopasniji. Živjeti
znači plaćati dugove. Živjeti znači pobrinuti se za ljude do
kojih ti je stalo, pa makar ti to bilo posljednje u životu.
Te je noći ulicama Graza lutalo bar pet-šest
rekonstruiranih Pymova, Tom, i nijednoga od njih seja
danas ne I)ih postidio, ili okrenuo glavu kad mi se pojavi
na pragu kao sin razmetni koji je platio društvu što mu je
dužan i vratio se kući — kad bi sada zakucao na vrata
gospodične Dubber i rekao Evo me, oče, vratio sam se. I
vjerujem da nije bilo noći u njegovu životu kad je manje
mislio na sebe a više o svojim obavezama prema drugima
od te noći dok je patrolirao svojim gradom-kraljevinom pod
sjenama ruševnih habsburških slavoluka, zastavši jednom
pred krošnjatom kapijom Memburyjeva prostranog
bračnog doma, drugi put pred vratima neprivlačne
zgradurine u kojoj je stanovala Sabina, dok je kovao
planove i zavaravao ih toplim obećanjima.
— Nemojte se vi ništa brinuti — govorio je
Memburyju u duši. — Ostat ćete pošteñeni poniženja, vaše
će se jezero i dalje bogatiti ribljim fondom i vi ćete ostati na
svom položaju dokle god vam je do njega stalo. Najviši u

563
ovoj zemlji i dalje će vas poštovati kao genija odgovornog za
operaciju Greensleeves.
— Tvoje su tajne sigurne u mojim rukama —
šaptao je Sabininu neosvijetljenom prozoru. — Tvoje
namještenje kod Britanaca, tvoj herojski brat Jan, tvoje
visoko mišljenje o ljubavniku Pymu, sve je to potpuno
sigurno. I ja ću bdjeti nad tvojim tajnama kao što sada
bdijem nad tvojim mekim, toplim tijelom što spava
nemirnim snom.
Ništa nije odlučivao jer ni u što nije sumnjao.
Samotni je križar napokon spoznao što je njegova misija,
vješti će se špijun pobrinuti za sve detalje, vjerni privrženik
nikad više neće izdati prijatelja radi bijedne zablude da to
čini u slavu nacije. Na koga se odnose njegove ljubavi,
njegove dužnosti i vjernosti, nikad mu još nije bilo tako
jasno. Axel, ja sam tvoj dužnik. Zajedno ćemo mi izmijeniti
ovaj svijet. Donosit ću ti darove kao što si ti donosio meni.
I nikad te više neću poslati u logor. Ako je koji čas i
porazmislio o drugim varijantama, bilo je to samo zato da
ih odlučno odbaci kao pogibeljne. U ovih je posljednjih
nekoliko mjeseci inventivni Pym narednika Pavela izgradio
kao ličnost kojoj se dive i štuju je po tajnim hodnicima
Graza, Beča i Whitehalla. Pod njegovim majstorskim
kistom, naprasita češka junačina, oficirčić koji voli piće i
žene i sklon je donkihotskim ispadima hrabrosti, postao je
već legenda. A čak i da odluči i po drugi put iznevjeriti
Axelovo povjerenje, kako da ode Memburyu i kaže: Sir,
narednik Pavel uopće ne postoji. Izvor Greensleeves je
zapravo moj prijatelj Axel, koji sad traži da mu uzvratimo
vrijednim britanskim vojnim tajnama. Memburyu bi se
samo raširile te njegove blage oči, bezazleno lice bi se
izgubilo u tuzi i očaju. Njegovo povjerenje u Pyma bi
nestalo, a s njim i vlastita reputacija: na stup s
Memburyem, bacite ga van; Membury, njegova žena i sve

564
njegove kćeri, van s njima! A bilo bi još samo gore kad bi
se Pym pokušao izvući kompromisom, tako da stvarnu
Axelovu dilemu pripiše fiktivnom naredniku Pavelu. I tu je
doduše scenu u mašti odigrao: Sir, primijećeno je da
narednik Pavel često prelazi granicu; priznao je češkoj
policiji da se sastaje s britanskim agentom; prema tome,
morali bismo mu povjeriti neku sitnicu, da bi mu priča
bila uvjerljiva. Div. Int. nije bila ovlaštena da vodi
dvostruke agente. Graz još manje. Čak i održavanje
stalnog kontakta s prebjegom koji ostaje u mjestu l)i loje
na rubu dopuštenog. Jedino zbog njegova inzistiranja da
kontaktira isključivo i osobno s Pymom London već odavno
nije preuzeo izvor Greensleeves, i već se na sve strane
ozbiljno kalkuliralo tko da preuzme Pavela kad Pym
dosluži vojni rok. Dovesti Axela ili narednika Pavela u
poziciju dvostrukog agenta pokrenulo bi cijelu seriju
neposrednih posljedica, sve jednu goru od druge:
Membury bi sigurno izgubio operaciju Greensleeves i
morao je predati Londonu; Pymov nasljednik bi čitavu
prevaru otkrio u dvije minute; Axel bi još jednom bio izdan
i izgubio i svoju posljednju šansu za opstanak; obitelj
Membury bi prognali u Sibir.
Ne, Tom. Dok je Pym te nezaboravne noći šetao
gradom pod sjajnim plastom nedostižnih ideala, i u čistoj
se svojoj duši klonio misli na Sabinin krevet, nije se mučio
biranjem izmeñu grandioznih rješenja. I nije ispitivao svoju
besmrtnu dušu u očekivanju čina koji bi čistunci nazvali
izdajničkim. Nije razmišljao o tome da će sutra svanuti
dan njegova neopozivog čina — dan od kojega za Pyma više
nema nade, dan kad će se roditi t voj otac. Gledao je kako
pred njim zori dan ljepote i harmonije. Dan kad će se staro
zlo ispraviti, kad će se sudbina svih za koje je odgovoran
napokon naći u njegovim rukama, kad će njegovi tajni
birači pasti na koljena i zahvaliti i Pymu i njegovu

565
Stvoritelju što je došao na ovaj svijet da se pobrine za njih
kako se i pristoji. Radovao se, sjajio od sreće. Dobra volja i
povjerenje u sebe ispunjali su ga srčanošću. Tajni je križar
položio sablju na oltar i pripremio se da pošalje šifriranu
bratsku poruku Bogu svih ratnika.
— Axel, preñi k nama — molio ga je Pym. —
Pustimo narednika Pavela na miru. Ti možeš doći sa
mnom kao običan prebjeg. Ja ću se brinuti za tebe.
Pobrinut ću se tla dobiješ sve što ti treba. Obećavam ti.
Ali Axel nije samo odlučan nego i neustrašiv.
- Nemoj tražiti od mene da izdam svoje prijatelje,
Bir Magnus. Ja sam jedini koji ih može spasiti. Zar ti
nisam rekao da sam prešao i svoju posljednju granicu?
Pomogneš li mi, bit će to naša zajednička,
veličanstvena pobjeda. Budi ovdje u srijedu u isto vrijeme.

***

S radnim kovčežićem u rukama, Pym hita stubama

prema najvišem katu vile i otključava vrata svoga ureda.
Ništa neobično, ja sam ranoranilac, to je svima poznato.
Pym je ranoranilac, Pym je marljiv mladić, Pym je već
svašta dospio obaviti dok smo mi još pri jutarnjem
brijanju. Memburyev ured od njegova dijele velika vrata.
Pym ih otvara i ulazi. I pritom njegov osjećaj
samozadovoljstva postaje upravo nepodnošljiv: vrtoglava
mješavina odlučnosti, pravičnosti i olakšanja. Ovo je moj
blagoslov. Memburyev metalni stol nešto je sasvim drugo
od teško osvojivog stola u Reichkenzlei. Metalna je stražnja
ploča već stara, a Pymov švicarski džepni nožić već dobro
poznaje njezina četiri vijka. U trećoj ladici odozgo, s lijeve
strane, Membury čuva najvažniju referentnu literaturu:
trajne naloge za svoju jedinicu, SMEðE RIBE CIJELOG
SVIJETA, telefonski imenik, JEZERA I VODENI PUTOVI

566
AUSTRIJE, ratni raspored vojne obavještajne službe u
Londonu, popis vodećih akvarija i tlocrt Div. Int., u Beču,
na kojem su označeni svi odjeli i njihove funkcije, samo
bez imena. Pym poseže u ladicu. To nije pljačka. To nije
osveta. Ovaj put u oplati neće ostati nikakvi inicijali. Moja
ruka nije ovdje da udari nego da pomiluje. Mape, fascikli,
priručnici. Kodne knjige s naznakom »PAZI! VOJNA
TAJNA« koje Pym nikad nije vidio. Moja je ruka ovdje da
posudi, ne da ukrade. Otvorio je kovčežić i izvukao vojni
foto-aparat Agfa, s lancem za mjerenje, stopu dugim,
pričvršćenim za kućište ispod objektiva. To je isti aparat
kojim se služi kad Axel donese materijal koji će morati
fotografirati na licu mjesta. Izvlači objektiv i odlaže aparat
spreman na stol. Za ovo sam ja roñen, misli, i nije mu prvi
put. U početku bijaše špijun.
Iz fascikla na kojem je prekrižen naslov Kralježnjaci
bira papir na kojem je ratni raspored Divizijske inten-
dature. Axelu je sve to ionako poznato, pravda se.
Svejedno, i na vrhu i na dnu stranice impresivni su žigovi
VOJNA TAJNA i distribucijski biljeg koji jamči
autentičnost. Ako ti je draga moja sloboda, donesi mi
nešto vrijedno. Fotografira papir jedanput, pa još jedanput
ali ostaje mu samo osjećaj antiklimaksa. Film ima trideset
i šest kvadrata. Zašto da cjepidlačim, zašto da mu
donesem samo dvije fotografije? Ovo je prilika da učinim
nešto za naše uzajamno razumijevanje, Axel, ti zaista
zaslužuješ nešto bolje. Sjeti se nedavnog redovitog
izvještaja War Officea o sovjetskoj oružanoj prijetnji. Ako
pročitaju to, znači da su pročitali sve. Izvještaj je u
najgornjoj ladici, pokraj Priručnika vodenih sisavaca, i
počinje sažetkom zaključaka. Fotografira stranicu po
stranicu; taman mu je sve stalo na film. Axel, uspio sam!
Slobodni smo! Ispravit ćemo nas dvojica ovaj svijet, točno
kako si rekao: Mi smo grañani zemlje koja ne pripada

567
nijednoj strani — stvorili smo vlastitu državu čije
stanovništvo broji samo nas dvojicu. — Sir Magnus, obećaj
da mi više nikad nećeš donijeti nešto toliko dobro - rekao
je Axel kad su se sljedeći put sreli. — Inače će me
unaprijediti u generalski čin i više se nećemo moći viñati.
»Dragi oče, — pisao je Pym na adresu hotela
Majestic u Karachiu, gdje je prema njegovim
informacijama trenutno Rick boravio na oporavku —
zahvaljujem ti na tvojim dvama pismima. Jako mi je drago
što se tako lijepo slažeš s Aga Khanom. Mislim da bi i tebi
bilo drago kad bi vidio da i ja ovdje lijepo napredujem.«

14.

Kad je Mary Pym u svojoj šesnaestoj godini

zaključila daje vrijeme da izgubi nevinost, izvela je cijelu
predstavu i uvjerila školsku bolničarku kako pati od
prebolne adolescentske menstruacije te je ona nije pustila
na hokej nego je strpala u krevet. Mary je ležala u školskoj
klinici i zurila u zid čekajući da ura odbije tri sata, kad će
bolničarka biti slobodna puna dva sata, do pet. Pričekala
je još točno pet minuta, mjereći vrijeme na svom ručnom
satu koji je dobila na krizmu, zadržala dah trideset
sekundi, čime se uvijek ispomagala kad je trebalo skupiti
hrabrost, i zatim na vršcima prstiju išuljala kroz sporedni
izlaz, niz kamene stube, pokraj školske kuhinje i praonice
rublja, preko komadića sasušene tratine u staru sušu za
grnčariju gdje je vrtlarski pomoćnik već pripremio
provizornu postelju od starih vreća i krevetskih pokrivača.
Rezultati su bili mnogo spektakularniji no što se usuñivala
zamišljati, ali kao najljepše je zapamtila ne toliko sam čin
koliko očekivanje što mu je prethodilo: to kako je hrabro
legla na ležaj i skupila suknju oko struka, svjesna da je

568
sada kad je odlučila više ništa neće spriječiti da ostvari
svoj naum; i divan osjećaj slobode kad je vlastitom voljom
prešla granicu i zakoračila u svijet grijeha.
Isti je takav osjećaj imala i sada, dok je smjerno
sjedila u srednjem redu publike u namještajem pretrpanu
salonu Caroline Lumsden, u kojem ne bi znala odabrati
što joj je odvratnije — tajlandski stolići, ili kičasti kineski
crteži, ili polica zatrpana buddhama serijske proizvodnje —
i slušala kako se Caroline trudi da govori kao kraljica dok
piskavim glasom ponavlja najvažnije zaključke posljednjeg
sastanka bečkog ogranka Udruženja diplomatskih
supruga, kao najdosadniju litaniju. Napravit ću to i gotovo,
odlučila je Mary i sada, mnogo godina kasnije, sasvim
hladno. A ako ne bude išlo, naći ću neki drugi način, i opet
ću to učiniti. Pogleda kroz prozor. U iznajmljenom
Mercedesu s druge strane ulice, sjedili su Georgie i Fergus,
priljubljenih glava, kao ljubavnici-turisti koji marno
proučavaju plan grada, a zapravo motre na vrata i njezina
Rovera parkiranog pred Carolininom kućom. Izaći ću na
stražnja vrata. Ako je funkcioniralo tada, ne znam zašto ne
bi i sad.
— Dakle, jednoglasno smo zaključili — pjevuckala
je Caroline, tužno kimajući i naglašavajući pojedine riječi
da je izvještaj koji su sačinili inspektori Foreign Of fi cea o
troškovima života u ovom području i pogrešan i
nepravedan, te da smjesta valja osnovati naš komitet za
financije čiji će rad, na naše zadovoljstvo, voditi gospoña
McCormick — što je dočekano mrmljanjem punim
uvažavanja. Ruth McCormick je supruga atašea za
ekonomiju i trgovinu te se smatra genijem za financijske
stvari. To da se po gradu ševi s nizozemskim vojnim
atašeom, to se ne spominje. — Naš će potkomitet
pripremiti stajališta o svim našim primjedbama i nakon
toga predati pismeni prigovor našem udruženju u

569
Londonu, koje će ga uobičajenim kanalima proslijediti
osobno šefu inspektorata. Blaga kišica pljeska u sopranu,
četrnaest pari nježnih ženskih ruku, uključujući i Maryne.
Sjajno, Caroline, sjajno. U nekom drugom životu ti ćeš se
roditi kao darovit mladi diplomat a tvoj će muž ostati doma
i truditi se da imitira tvoj neponovljivi stil.
Caroline je prešla na točku razno. - Sljedećeg
ponedjeljka, naš redoviti tjedni transantlantski ručak kod
Manzia. Naći ćemo se točno u dvanaest i trideset, i molim
da ne kasnite, četiri stotine (dinga po osobi, u gotovini
molim, čime su plaćene i dvije čaše vina uz ručak, i molim
vas da ne kasnite jer (ino zaista teškom mukom nagovorile
Herr Manzia da nam rezervira posebnu prostoriju. —
Stanka. Reci, glupačo, požurivala ju je Mary. Ali Carolina
nije žurila. Ima vremena. Čekaj. — A u petak, za točno
tjedan dana, Marjory de Weewer će održati jedno zaista
posebno zanimljivo predavanje, u ovoj istoj prostoriji, o
aerobiku, na temelju svojih vrlo uspješnih iskustava u
radu s miješanim tečajem u Sudanu, gdje joj je suprug
služio kao prvi sekretar. Je li, Marjory?
— Zapravo je on služio za sve — zagrmila je Marjory
iz prvog reda. — Amabasadora smo viñali jedva tri mjeseca
u godini dana. Brianu naravno nisu platili sve stoje radio,
ali naposljetku nije to ni tako važno. Glavno daje on časno
obavio posao.
Za boga miloga!, gubila je strpljenje Mary. Reci već
jednom! Ali zaboravila je da je na dnevnom redu još ostao
glupi muž Penny Sharlow, koji se napokon dočepao nekog
odlikovanja.
— I sigurna sam da bismo sve od srca čestitale
Penny na njezinu dugogodišnjem razumijevanju i podršci,
jer da nije bilo nje, sigurna sam da James ne bi tako lako
postigao to što je postigao.

570
 To bi očito trebalo protumačiti kao šalu, jer
nekoliko je glasova reagiralo histeričnim smijehom, koji je
Caroline ušutkala tužnim pogledom, negdje u daljinu. I
napokon je došao red i da progovori svojim službenim
glasom saučešća.
— Još nešto na kraju. Draga naša Mary, reći ću
svima budući da ti nisi imala ništa protiv da spomenem —
Mary tu skrušeno obori pogled — sigurna sam da govorim
u svačije ime kad kažem da nam je svima bilo žao kad smo
čuli za smrt tvog svekra. Znamo da je to Magnusa teško
pogodilo, i nadamo se da će se uskoro oporaviti od svoje
boli, i vratiti nam se vedar i raspoložen, kakvoga
poznajemo i volimo.
Mrmor sućuti. Mary odvraća šaptom, zahvaljuje na
razne strane, lagano se povivši naprijed, ništa napadno,
ništa previše. Osjeća napetu tišinu dok oni čekaju da
podigne glavu. Ali nije je podigla. Počela se tresti i s
čuñenjem je ugledala kako joj na stisnute šake kaplju
prave suze. Zagrcnula se, zajecala i kroz tešku zavjesu
svoje boli čula kako je gospoña Simpson, supruga
načelnika Arhiva, tješi i poziva — »Doñite, dušo« — i
osjetila kako ju je oko ramena obujmila njezina ogromna
ruka. Još je jednom zajecala, oslobodila se zagrljaja
gospoñe Simpson i hrabro uspravila, pokazavši im svima
lice umrljano od plača: plakala je stvarnim suzama,
plakala zbog Toma, plakala zbog Magnusa, plakala zbog
toga što je razdjevičena u staroj suši za grnčariju i sigurno
ostala trudna. Dopustila je ipak daje gospoña Simpson
poduhvati pod ruku, odmahnula glavom i prošaptala —
Sve je u redu, ništa mi nije. — Već je bila u hodniku kad je
za sobom začula korak Caroline Lumsden.
— Ne, hvala ti lijepo... Ne, nema potrebe da
legnem... samo ću malo prošetati u vrtu... Možeš mi
donijeti kaput, molim te? Plavi, s ovratnikom od umjetna

571
krzna... Radije bih malo ostala sama, ako te ne smeta...
Tako si ljubazna, hvala ti. O Bože, osjećam da ću se opet
rasplakati.
Našla se u vrtu iza kuće Lumsdenovih, i krenula
vrtnom stazom, tužno pogurena sve dok se kuća nije
sakrila iza drveća. Sada je požurila. Sve je stvar vježbe,
mirno je zaključila vješto otvorivši vrtna vratašca: samo
dobro uvježban čovjek postupa mirno. Požuri prema
autobusnoj stanici. Autobus vozi svakih četrnaest minuta.
Provjerila je unaprijed.

***

- Kako je to lijepo od njih — uzviknula je gospoña

Membury s velikim zadovoljstvom, i nadopunila
Brotherhoodovu čašu do vrha domaćim vinom od bazgina
cvijeta. — Ja to smatram zaista razumnim i dalekovidnim
pothvatom. A ne bih nikad očekivala da će netko u War
Officeu imati toliko pameti. A ti, Harrison, što ti kažeš na
to? Nije on gluh — objasnila je Brotherhoodu dok su čekali
odgovor. — Samo sporo misli. Dragi, hoćeš li ti napokon
nešto reći?
Harrison Membury im se pridružio, ostavio je
potočić n dnu vrta gdje je rezao šipražje, i još je sada u
rukama držao velike škare za grmlje. Bio je krupan i
uspravan, i u svojoj sedamdesetoj je djelovao poput
dječaka, nezrelih ružičastih obraza i svilene sijede kose.
Sjeo je za uiprotan kraj stola i nakon kriške domaćeg
kolača otpijuo čaj iz goleme keramičke šalice na kojoj je
pisalo IUKDICA. Kreće se, primijeti Brotherhood, točno
dvostruko manjom brzinom nego njegova žena i govori
dvostruko tiše.

572
 — Pa ne znam — progovorio je kad su svi već
zaboravili što je bilo pitanje. — Nañe se ondje i pametnih
momaka. Tu i tamo.
— A da ga pitate bilo što o ribama, odgovorit će kao
iz puške — rekla je gospoña Membury i odletjela u drugi
kut sobe i izmeñu sabranih djela Evelyna Waugha izvukla
albume s fotografijama. — Kako tvoje pastrve, Harrison?
— Dobro su — nasmiješi se Memburv.
— Mi ih ne smijemo jesti, znate. To smije samo
štuka. Stvarno vas zanimaju moje fotografije? Mislim, hoće
li to biti ilustrirana povijest? Ne, bolje mi nemojte reći.
Znači da će biti dvostruko skuplja. Pisalo je tako u
Observeru. Slike udvostručuju cijenu knjige. Ali ja mislim
daje knjiga time i dvostruko zanimljivija. Osobito
biografije. Ja ne podnosim kad u biografskoj knjizi ne
mogu vidjeti kako su izgledali ljudi o kojima se piše.
Harrisona to ne smeta. On je mentalni tip. Ja sam
vizualni. A vi?
— Mislim da sam bliže vama — sa smiješkom je
odvratio Brotherhood, bacajući mamac.
Selo u kojem su živjeli bilo je jedno od onih
poluurbaniziranih georgijanskih naselja uz granice grada
Batha, koje su za svoj egzil odabrale boljestojeće obitelji
engleskih katolika. Njihova je kuća bila u dijelu koji je već
prelazio u selo, majušna vila od pješčanika i uzak, strm vrt
što se spuštao do rijeke, a sjedili su u kojekakvim
stvarčicama zatrpanoj kuhinji, na starinskim stolicama
izrezbarena naslona, okruženi svježe opranim rubljem i
koještarijama bar prividno vjerskog sadržaja: raspucan
keramički medaljon Djevice Marije iz Lourdesa; natruo
drveni križ zataknut iza električnog kotlića; mobil s
anñelima što se okreće na propuhu, koji je izradila dječja
ruka; fotografije Rinalda Knoxa. Dok su razgovarali,
musavi su unuci ulazili u kuhinju i buljili u njih dok

573
visoke majke ne bi došle i istjerale ih van. Kućanstvo očito
u stalnom i tolerantnom stanju nereda, u kojem se osjeća
istinsko i ugodno postojanje vjere. Kroz maglicu koja
uvijek pokriva Bath probijalo se jarko jutarnje sunce. Čuo
se zvuk vode koja sporo kaplje kroz odvodni kanal.
— Vi ste s nekog fakulteta? — odjednom upita
Memburv sa svog udaljenog kraja stola.
— Dragi, pa rekla sam ti. Gospodin je povjesničar.
— Pa, točnije bi bilo reći isluženi vojnik koji se sad
bavi poviješću — odvrati Brotherhood. — Imao sam sreće
što sam uopće dobio taj posao. Da mi to nije upalo, samo
bih prodavao zjake.
— A kad će to, molim vas, izaći? — vedro je
povikala spoña Membury, kao da su svi ovdje gluhi. —
Morate mi javiti mjesecima unaprijed, da me gospoña
Lanyon upiše na popis. Tristram, nemoj me potezati.
Dolazi nam ovamo bibliobus, znate. Magda, dušo, reci
nešto Tristramu, silom hoće istrgnuti stranicu, a to je
poviest. Dolazi jednom na tjedan i to je prava blagodat, ako
vas ne smeta što se mora malo čekati na knjigu. Ovo je,
vidite, Harrisonova vila. Tu mu je bila kancelarija, i tu su
bili svi koji su radili za njega. Glavnina je kuće iz 1680,
ovo je krilo nadograñeno mnogo kasnije. Negdje u
devetnaestom, u svakom slučaju. Ovo je jezero. Bilo !e
prazno kad smo došli a on ga je lijepo poribio. Gestapo !e
bacio granatu u jezero, sve su ribe pobili. To i liči na njih.
Svinje.
— Kako kažu moji nadreñeni, zasad se to planira
kao interna literatura — stao je objašnjavati Brotherhood.
— A zatim će se pročišćena verzija ponuditi tržištu.
— Da niste vi neko njuškalo koje je poslao MRD? —
reče gospoña Membury. — Ne, nemoguće. Vi ste Marlow,
lijepo ste mi rekli. No, u svakom slučaju, želim vam reći da

574
je to plemenita namjera. Pametno je to, naći bude i
razgovarati s njima prije nego odvale papke.
— S kime ste služili? — upita Membury.
— Recimo da me je bilo svuda — gradi se
zagonetnim Brotherhood, natačući naočale za čitanje.
— Evo ga — reče gospoña Membury, sićušnim
prstom upirući u točku na grupnoj fotografiji. — To je on.
To je mladić za kojeg se raspitujete. Magnus. U posluje bio
briljantan. A ovo je stari Rittmeister, sunce naše, divan je
bio. Harrison, kako se zvao onaj konobar iz menze — onaj
koji se trebao zarediti pa je odustao?
— Zaboravio sam — reče Membury.
— A tko su ove djevojke? — s blagim smiješkom
upita Brotherhood.
— Oh, dragoviću moj, bilo je tu svakakvih
nevaljalica. Ne znaš koja je bila luckastija. Na kraju bi ili
zatrudnjele, ili pobjegle s nekim apsolutno neprikladnim
mangupom i prerezale žile. Da je u to vrijeme postojala
kontrola rañanja, mogla sam otvoriti kliniku, uvijek bi bilo
pacijentica. Danas kontrola rañanja postoji i naše djevojke
uzimaju pilulu, ali ipak slučajno ostanu trudne.
— One su nam prevodile — rekao je Membury
utiskujući duhan u lulu.
— Je li neka od prevoditeljica sudjelovala i u
operaciji Greensleeves? — reče Brotherhood.
— Nije bilo potrebno — odgovori Membury. —
Čovjek je govorio njemački. Pym ga je vodio samostalno.
— Potpuno samostalno?
— Solo. Greensleeves je htio tako i nikako
drugačije. Zašto o tome ne razgovarate s Pymom?
— Ali tko ga je preuzeo kad je Pymu istekao vojni
rok?
— Ja — ponosito reče Membury, otresajući vlažne
krpice duhana s prsa svog sramotno neuglednog pulovera.

575
 Ništa neće tako efikasno uvesti malo reda u
nevezan razgovor od službene bilježnice. Jednu je takvu
sasvim namjerno Brotherhood postavio meñu krš zaostao
na stolu od nekoliko posljednjih obiteljskih obroka i
razigravajući krupne prste desne ruke kao uvod koji
upozorava daje ovo što sada počinje ipak malo više
službeno, Brotherhood je iz džepa izvukao pero, sa svom
ceremonijalnošću seoskog policajca koji se zatekao na
poprištu nekog izvanrednog dogañaja. Unuci su
privremeno odstranjeni. Iz sobe na katu čulo se kako se
netko trudi da na ksilofonu odsvira nešto što bi koliko-
toliko zvučalo religiozno.
— Sad bismo prvo zapisali najvažnije stvari, a
kasnije ih možemo dopuniti pojedinostima koje ste
zapamtili — reče Brotherhood.
— Jako pametno — ozbiljno prihvati gospoña
Membury. — Harrison, dragi, sada slušaj.
— Na nesreću, kao što sam vam već rekao,
glavnina je izvornog materijala o izvoru Greensleeves
uništena, nestala ili samo zagubljena, čime odgovornost
preživjelih svjedoka postaje još značajnija. To ste u ovom
slučaju vi. Počnimo.
Neko je vrijeme nakon tog zastrašujućeg
upozorenja vladala relativna ozbiljnost; Membury se
neočekivano precizno prisjećao datuma i sadržaja
najvažnijih postignuća u operaciji Greensleeves i uloge
koju je u svemu tome odigrao poručnik Magnus Pym iz
obavještajne službe. Brotherhood je marljivo zapisivao i
rijetko ga morao prekidati, zastajući samo da ovlaži palac i
okrene novu stranicu.
— Harrison, dušo, nemoj tako sporo — upadala bi
povremeno gospoña Membury. — Marlow nema cijeli dan
na bacanje. — Dušo, Marlow se mora vratiti u London. On
je čovjek, nije riba.

576
 Ali Membury je svejednako plivao svojim tempom;
opisivao je sovjetska vojna postrojenja u južnoj
Cehoslovačkoj, vrlo kompliciranu proceduru dobave malih
zlatnih sipki iz ratne blagajne VVhitehalla, na kojima je
Greensleeves inzistirao kao jedinom prihvatljivom obliku
plaćanja, prepričavao je svoju stalnu borbu sa šefovima iz
Div. Int. koji bi, da nije bilo njega, pretjerano zahtijevali od
njegova najomiljenijeg agenta. I Brotherhood je, premda je
u džepu kaputića ponovno funkcionirao njegov mali
kazetofon, sve to uredno i pred njihovim očima zapisivao,
datumi u lijevom stupcu, odgovarajući tekst od sredine
stranice nadesno.
— Greensleeves nikad nije radio i pod nekim
drugim imenom, zar ne? — nehajno je upitao ne podižući
pogled s papira. — Ponekad se izvoru nadjene novo ime,
zato što je dotadašnje otkriveno, ili samo kao
predostrožnost.
— Harrison, razmisli — poticala ga je gospoña
Membury. Membury izvadi lulu iz usta.
— Možda izvor Wentworth? — upita Brotherhood
okrećući novu stranicu.
Membury je vrlo siguran odmahnuo glavom.
— Osim toga je postojao i neki izvor... —
Brotherhood je malo zastao, kao da mu je načas pobjeglo
ime koje traži — Serena, čini mi se... Ne, ne nije Serena
nego Sabina. Izvor Sabina, središte operacije Beč. Ili Graz?
Možda ipak Graz, ali prije nego što ste došli vi. Tako se
nekad često radilo, uzelo bi se ime suprotnog spola.
Nekada omiljeni trik, zavaravanje tragova. Tako su mi
barem pričali.
— Sabina? — uzvikne gospoña Membury. — Ne
valjda naša Sabina?
— Njega zanimaju agenti, draga — čvrsto odvrati
Membury, reagiravši znatno žustrije nego što bi se od

577
njega očekivalo. — A naša Sabina je bila prevoditeljica a ne
agentica. To je nešto sasvim drugo.
— E pa ta naša Sabina je bila apsolutno...
— Ona nije bila nikakav izvor informacija —
odlučno je presiječe Membury. — Molim te, ne lupaj
koješta... Poppy.
— Molim? — reče Brotherhood.
— Magnus je htio da ga nazovemo Poppy. I zaista
smo ga neko vrijeme tako zvali. Izvor Poppy. Meni se
prilično sviñalo. Ali je onda došao Dan veterana i neka je
budala u Londonu zaključila da se tim imenom vrijeñaju
pali borci, jer je mak plemenit cvijet koji nas sjeća na
junake, a ne na izdajnike. Tipično za to društvo. Vjerojatno
su magarca i unaprijedili što se sjetio. Totalna glupost. Bio
sam bijesan, i Magnus isto. »Ali naš Poppy je isto junak«,
bunio se. I meni je bilo drago. Dobar je to dečko bio.
— Tako, sad smo nekako postavili kostur priče —
zaključi Brotherhood, listajući stranicu unazad. — Sad bi
još valjalo da ga malo popunimo. Hoćemo li? — Počeo je
čitati natuknice koje je unaprijed pripremio i zapisao na
prvu stranicu bilježnice. — Konkretne ličnosti, no pomalo
dolazimo i na to. Koliko su vojnici koji su ondje samo
služili vojni rok bili od koristi redovnom funkcioniranju
obavještajne službe? Na to ćemo tek doći. I što je bivalo s
njima po isteku vojnog roka? Jesu li se u kasnijem,
civilnom životu bavili nečim što bi za našu temu bilo
takoñer zanimljivo? Možda imate pregled nad time što je
dalje bilo s njima, a ako nemate, ništa zato, to je naša
briga.
— No da, stvarno, što se dogodilo s Magnusom? —
zamislila se gospoña Membury. — Harrisonu je bilo jako
krivo što nam nikad ne piše. I meni. Nije nam javio čak ni
je li prešao na katolicizam. A bio je vrlo blizu. Samo ga je
još malo trebalo hrabriti. Kod Harrisona je to trajalo

578
godinama. Siroti D'Arcy se zaista namučio, puno
razgovarao s njim prije nego se odlučio, je li, dušo?
Memburyu se lula ugasila i sada je razočarana lica
gledao u praznu udubinu.
— Nikad ja baš nisam bio lud za njim — objasnio je
kao da mu je neugodno. — Nisam imao bogzna kakvo
mišljenje o njemu.
— Dušo, ma kakve su to gluposti! Ti si Magnusa
obožavao. Potpuno si ga posvojio, kao sina. Pa znaš i sam.
— 0, to nema sumnje, Magnus je bio krasan
mladić. Ne govorim ja o njemu. Ali taj drugi. Naš izvor. Taj
Greensleeves. Da budem iskren, ja sam tu odmah
nanjušio neku prevaru. Ništa nisam rekao, očito nije imalo
smisla. Div. Int i London su vrištali od sreće i bacali kape
u zrak, pa što se onda ja imam žaliti?
— Glupost — odlučno je rekla gospoña Membury.
— Marlow, nemojte ga uopće slušati. Dušo, opet si
skroman preko svake mjere. Ti si bio ključna točka cijele
te operacije, znaš da jesi. Marlow mora znati sve kako je
bilo, to što on piše je povijest, dušo, povijest. Pisat će i
0 tebi. Ne smiješ mu sada sve pokvariti. Je li tako,
Marlow? Danas je to opća moda. Po svemu se pljuje.
Menije od toga već zlo. Sjetite se samo što su napravili od
sirotog kapetana Scotta na televiziji. Moj tata je poznavao
Scotta. I bio je to divan čovjek.
Membury je nastavio kao da nije ni progovorila.
— Svi u Beču upravo sjaje od zadovoljstva, kao
dječačići. Bučan aplauz iz War Officea. Pa kad su tako
sretni i zadovoljni, što da im kvarim, što da im otimam
koku koja nosi zlatna jaja. Je li tako? Naš mladi Magnus
kao veliki meštar cijele te ceremonije. Nisam mu htio
pokvariti radost, to je razumljivo.
— A odlazio je i na vjeronauk — pohvalno je
napomenula gospoña Membury. — Harrison je dogovorio s

579
ocem Moynihanom da ga podučava dvaput na tjedan. I uz
to je Magnus stigao igrati kriket za garnizon. I učiti češki.
Ne znam kako je sve to stizao.
— Vrlo zanimljivo. Učio je češki? Možda zato što je
vodio češki izvor?
— Ne nego zato što je Sabina bacila oko na njega,
vještica mala — rekla je gospoña Membury, a ovaj put joj
je muž čak i upao u riječ.
— Sve što je donosio nekako je bilo prenapadno —
nastavio je kao da ga nisu ni prekinuli. — Znate, kad vam
na stol donesu neko jelo: izgleda divno, ali kad probate
prvi zalogaj, nije baš nešto. Tako se to meni Činilo — Tu se
malo nasmijao. — Isto vam je sa štukom. Krasna riba, ali
nema tu mesa, same kosti. I tako. Doñe dakle izvještaj, ti
ga pogledaš, moraš reći: — no ovo je zaista izvrsno, i zaista
tako misliš. Ali kad pogledaš bolje... stvar je prilično
dosadna. Da, baš dosadna, jer sve mi to zapravo već
znamo... Da, to što piše je sasvim pouzdano, čak i mi to
već znamo... Da, to što piše je vrlo moguće, ali provjeriti ne
možemo, jer u toj regiji nemamo ništa na raspolaganju.
Nisam htio ništa reći, ali vjerujem da su Česi sve vrijeme
igrali dvostruku igru. I vjerujem daje to razlog zašto se
Greensleeves više nije pojavljivao kad se Magnus vratio u
Englesku. Nije bio baš siguran da će moći tako lako
prevariti nekog starijeg i iskusnijeg. Mislim, mene. Ali eto,
ja sam samo stara luda koja luduje za ribama, je li,
Hannah? To ona meni govori. Stara luda koja luduje za
ribama.
To im se oboma toliko svidjelo da su se veselo
nasmijali, tako da se Brotherhood morao smijati s njima i
s pitanjem pričekati dok ga Memburv opet nije jasno čuo.
— Hoćete reći da se vi s Greensleevesom nikad
niste sastali? Niste se vidjeli? Oprostite, gospodine — vrtio
je glavom vraćajući se unazad kroz bilježnicu — ali niste li

580
mi maloprije rekli da ste nakon Pvmova odlaska izvor
Greensleeves preuzeli vi?
— Jesam.
— A sad mi kažete da ga nikad niste upoznali.
— Savršeno točno. I nisam. Iznevjerio me, ostavio
da ga zaludu čekam pred oltarom, je li, Hannah? Ona me
je natjerala da obučem svoje najbolje odijelo, spremila sve
te besmislice, specijalitete koje on kao voli — sam Bog zna
kad je to počelo — ali on se uopće nije pojavio.
— Harrison se sigurno zabunio u danu — prasnula
je u smijeh gospoña Memburv. — To je strašno kako on
nema osjećaj za vrijeme, je li, dušo? On nikada nije prošao
obuku za Obavještajnu službu, znate. Bio je bibliotekar u
Nairobiu. I to vrlo dobar bibliotekar. A onda je na brodu
upoznao nekog čovjeka i upetljao se.
— Pa sam se i ispetljao — veselo potvrdi Memburv.
— Kaufmann je išao sa mnom. Vozač, on je uvijek vozio i
Magnusa. Vrlo drag mladić. Mjesto sastanka i put
poznavao je kao svoj dlan. I nisam se zabunio u danu,
draga. Datum je bio točan, znam da jest. Čitavu noć sam
prosjedio u praznoj kućici. Ni poruke, ni ništa. Mi inače
nismo imali načina da stupimo u kontakt s njim.
Probao sam malo nešto od te njegove glupe hrane.
Popio nešto, to me je malo udobrovoljilo. I onda sam se
vratio kući. Sljedeće noći opet isto, i sljedeće takoñer.
Očekivao sam da će biti neke poruke, možda telefonski
poziv. Kao prvi put. Apsolutno ništa. Nikad više nismo Čuli
za njega. Naravno, trebalo je da obavimo formalnu
primopredaju dok je Pym još bio ondje, ali Greensleeves
nije dopustio. Primadona, znate, takvi su vam svi agenti.
Jedan po jedan. To je pravilo od kojeg ne odstupaju. —
Misleći na nešto drugo, Membury otpije malo iz
Brotherhoodove čaše. — U Beču su bili bijesni. Za sve su
okrivili mene. Ja sam im doduše rekao da on ionako nije

581
bio tako vrijedan kako se činilo, ali nije da mi je pomoglo.
— Još se jednom slatko nasmijao. — Mislim da sam zbog
toga dobio otkaz, samo mi nisu htjeli priznati. Nisu mi to
rekli, ali potpuno sam siguran daje velikim dijelom to bio
razlog.
Gospoña Membury im je pripravila rižoto s
tunjevinom jer je bio petak, i naduvak s trešnjama, koji je
Memburyu zabranila da takne. Kad su ručali, svi su pošli
do rijeke gdje su ona i Brotherhood stajali i gledali kako
Membury energično siječe trsku. Preko rijeke su bile
napete mreže i tanke žice. Izmeñu kaveza za uzgoj ribe,
jedan je stari čamac trunuo vezan sidrom. Sunce jo,
osloboñeno maglice, jarko sjalo.
— Pričajte mi o toj vještici Sabini — nagovarao ju je
Brotherhood sada kad ih muž nije mogao čuti.
Gospoña Membury je jedva dočekala. Lisica, prava
lisica, ponovila je.
— Kako je spazila Magnusa, već je počela maštati o
britanskom pasošu, i zaista savršenom britanskom
suprugu i o tome kako će se spasiti za cijeli život i riješiti
svih briga. Ali drago mi je što vam mogu reći da se Magnus
nije dao nadmudriti. Izgleda da ju je ostavio. Nije nam to
nikad rekao, ali tako smo mi to protumačili. Danas je još
tu s nama u Grazu, a sutra je više nigdje nema.
— A kamo je otišla? — upita Brotherhood.
— Nazad kući, u Cehoslovačku, tako je barem
rekla. Podvijena repa, može se reći. Ostavila je Harrisonu
pisamce u kojem mu je objasnila da čezne za domom i da
se želi vratiti svom bivšem mladiću, usprkos neljudskom
režimu koji ondje vlada. Kao što lako možete zamisliti, to
se Londonu baš nije svidjelo. I teško daje Harrisonu zbog
toga porasla cijena. Rekli su da je to morao predvidjeti i
nešto poduzeti.

582
 — Baš bi me zanimalo što je dalje bilo s njom —
naglas je razmišljao Brotherhood, u stilu pravog
historičara. — Sjećate li se možda kako se preživala?
— Harrison! Kako je Sabini bilo prezime?
Iznenañujućom je brzinom odgovor odjeknuo iznad vode.
— Kordt. Kordt. Sabina Kordt. Jako lijepa djevojka.
Dražesna.
— Marlow pita stoje dalje bilo s njom.
— Tko će to znati. Posljednje što smo o njoj čuli jest
da je promijenila ime i zaposlila se u nekom od čeških
ministarstava. Neki prebjeg nam je rekao da je lako
moguće daje cijelo to vrijeme radila za njih.
Gospoña Membury nije bila toliko iznenañena
koliko joj je bilo drago što se eto pokazuje daje imala
pravo.
— Eto, vidite vi to! Pedeset smo godina u braku,
trideset i ne znam koliko godina je prošlo otkad smo se
vratili iz Austrije, a on meni nikad nije rekao čak ni to da
je otišla u Cehoslovačku i na kraju se zaposlila u
ministarstvu! Mislim da je i Harrison imao nešto s njom,
ako baš hoćete istinu. Praktički svi drugi jesu. No, sad je
bar izvjesno da je bila špijun, zar ne? To je sasvim očito.
Nikad je ne bi primili natrag da je cijelo vrijeme nisu držali
na lancu, oni su inače neumoljivi u osveti. Prema tome,
sreća što je se Magnus riješio, zar ne? Sigurno nećete
ostati na čaju?
— Samo bih rado ponio koju od tih starih
fotografija — reče Brotherhood. — Naravno, u knjizi ćemo
ih potpisati kao vaše.
Mary je tu tehniku jako dobro poznavala. U Berlinu
je bar desetak puta vidjela kako se njome služi Jack
Brotherhood, i često mu u tome pomagala. U logorima za
obuku to su nazivali papirnatom utrkom: tako se priprema
susret s nekime kome ne vjeruješ. Jedino je različito to što

583
je danas objekt operacije Mary, a pisac bilješke, čovjek koji
u nju nema povjerenja, ostao je anoniman:
Posjedujem informaciju koja bi i vas i mene mogla
odvesti na trag Magnusu. Molim vas da postupite na
slijedeći način. Bilo kojeg dana prijepodne, izmeñu deset i
dvanaest sati, sjedit ćete u predvorju hotela Ambassador.
Bilo kojeg dana poslijepodne izmeñu dva i šest, pit ćete
kavu u Cafe Mozart. Bilo kojeg dana navečer, izmeñu devet
i ponoći, u salonu hotela Sacher. Po vas će doći gospodin
Konig.
Kafe Mozart je bio poluprazan. Mary je sjela za stol
u sredini, gdje će je lako opaziti, i naručila kavu i konjak.
Pratili su kako dolazim i sad provjeravaju da me tko ne
prati. Sagnuvši se nad svoj rokovnik kao da nešto
provjerava, krišom je pogledala ljude oko sebe i fijakere i
velike izletničke kočije parkirane na trgu pred visokim
izlozima kavane, tražeći znak koji bije upozorio na zasjedu.
Čovjeku ovakve savjesti sve je sumnjivo, pomisli: počevši
od one dvije opatice što usredotočeno čitaju izvještaj o
cijenama na burzi izvješen u izlogu banke, pa do grupice
mladih fijakerista s polucilindrima koji topću nogama i
promatraju prolaznice. U uglu kafea, neki je debeli bečki
gospodin pokazivao izrazito zanimanje za nju. Trebalo je
da stavim šešir, pomisli. Ovako baš ne djelujem kao
uvažena gospoña. Ustala je, otišla do stolića na kojem su
bile izložene novine i bez razmišljanja dohvatila »Die
Presse«. Sad ću ih saviti u tuljac i izaći na ulicu u
čarapama, pomisli budalasto i otvori stranicu s kino-
repertoarom.
- Frau Pym?
Ženski glas, ženska njedra. Žensko pristojno
nasmiješeno lice. Bila je to djevojka s blagajne.
— Da — nasmiješi se i Mary.

584
 U ruci je za leñima držala omotnicu adresiranu na
»Frau Pym« običnom olovkom. — Ovo je za vas ostavio Herr
Konig. Ispričava se.
Mary joj da pedeset šilinga i otvori omotnicu.
Molim vas da platite račun i odmah izañete iz
kafea, skrenete desno u Meysedergasse, i držite se desnog
pločnika. Kad doñete do pješačke zone, skrenite lijevo i
držite se lijeve strane ulice, hodajte polako i razgledajte
izloge.
Htjela bi na zahod ali nije to učinila da on ne bi
pomislio kako je dolje netko čeka. Pismo je spremila u
torbicu, ispila dokraja kavu i s računom pošla do blagajne
gdje joj se djevojka opet nasmiješila.
— Svi su muškarci isti — rekla je djevojka kad je
na plitici zazvučao metalan novac.
— Meni kažete — reče Mary. I obje se nasmijaše.
Dok je izlazila iz kafea, ulazio je jedan mladi par i ona je
imala osjećaj da su prerušeni Amerikanci. Ali uostalom,
mnogi Austrijanci i nisu ništa drugo. Skrenula je desno i
odmah ušla u Meyedergasse. Dvije su opatice još stajale
pred bankovnim izvještajem. Koračala je desnom stranom
pločnika. Bilo je dvadeset minuta nakon tri, a sastanak
Udruženja supruga sigurno će završiti najkasnije u pet,
kako bi stigle kući na vrijeme da se presvuku u večernje
haljine nagih ramena uz koje se nose male večernje torbice
od perli i tako opremljene krenu na večernji stočni sajam.
Ali i ako sve odu prije no što se ona vrati, ako samo Maryn
auto ostane pred kućom Lumsdenovih, još uvijek Georgie i
Fergus mogu pomisliti da je ostala da u miru popije piće s
Caroline. Ako se uspijem vratiti do tričetvrt šest, još ima
šanse, tako je računala. Zastala je pred izlogom sa
ženskim rubljem i otkrila da zaista sa zanimanjem
razgleda par crnih gaćica kakve nose prostitutke. Tko
uopće kupuje takve stvari? Bee Lederer, kladila bih se.

585
Nadala se samo da će se uskoro nešto dogoditi, prije no što
iz dućana izañe gospoña ambasadorica ruku punih
paketića, ili prije no što je jedan od mnogih lutajućih
muškaraca ne pokupi s ceste.
— Frau Pym? Šalje me Herr Konig. Molim vas da
brzo poñete sa mnom.
Djevojka je bila zgodna i loše odjevena, i vrlo
nervozna. Dok je koračala iza nje, Mary se živo sjeti Praga,
kad je pošla da posjeti nekog slikara čije djelo vlastima nije
bilo po volji. Pokrajnja je ulica u jednom času bila prepuna
ljudi s torbama, onda opet posve prazna. Sva su Maryna
osjetila bila napeta. Osjećala je mirise iz delikatesne
radnje, vonj studeni i duhana. Pogledala je usput u jednu
vežu i prepoznala gospodina iz kafea Mozart. Djevojka je
zaokrenula najprije lijevo, pa desno, pa opet lijevo. Gdje
sam to ja? Stupili su na popločan trg. To je
Karntnerstrasse. Nije. Neki je mladi hipi fotografirao Mary i
silom joj pokušao ugurati posjetnicu. Samo ga je
odgurnula od sebe. Crveni medvjed od plastike širom
otvorenih usta u koja se primaju dobrovoljni prilozi.
Azijska popgrupa pjeva Beatlese. S druge strane trga je bio
prolaz za automobile a njima bliže čekao je smeñi Peugeot
s nekim muškarcem za volanom. Kako su se približile,
otvorio je stražnja vrata. Djevojka ih prihvati i reče —
Uñite, molim vas. — Mary uñe, djevojka odmah za njom.
Sigurno smo negdje na Ringu, mislila je. Ali to je neki dio
Ringa za koji nisam ni znala. Vidjela je kako za njima
kreće crni Mercedes. Georgie i Fergus, pomisli, premda je
znala da je to nemoguće. Vozač njihova automobila
pogleda na jednu pa na drugu stranu i zatim krene ravno
po sredini zabranjenog prolaza — tup! to su doskočili
prednji kotači, tup! upravo si mi slomio kralježnicu. Oko
njih su trube digle uzbunu, djevojka u strahu pogleda kroz
stražnji prozor. Uletjeli su u neku pokrajnju ulicu, projurili

586
preko nekog trga i sve do Opere, gdje su se zaustavili.
Vrata se s Maryne strane otvoriše. Djevojka joj naloži da
izañe. Mary još nije pravo ni stala na pločnik, a u
automobilu je na njezinu mjestu već sjedila neka druga
žena, i auto je odjurio dalje velikom brzinom. Tako brzu i
vještu zamjenu Mary još nije nikad vidjela. I dalje je za
njim vozio neki crni Mercedes, ali nekako joj se činilo da
nije onaj isti. Dalje ju je vodio uredan i plahovit mladić,
uveo je kroz široki otvor veže u dvorište.
— Mary, poñite liftom, molim vas — rekao je mladić
evropsko-američkim jezikom i pružio joj listić papira.
Molim vas, stan broj šest. Budite sami. Jeste li
zapamtili?
— Šest — ponovi Mary. On se nasmiješi.
— Dogaña nam se svima da smo tako preplašeni da
ništa ne možemo zapamtiti.
— Da, tako je — odgovori ona. Krenula je prema
vratima, a on se nasmiješio i domahnuo joj. Otvorila je
stubišna vrata i ugledala kako je čeka staro dizalo
rastvorenih vrata, i stari podvornik koji se takoñer
smiješio. Svi su te lijepe manire naučili u istoj školi,
pomisli. Ušla je u lift i rekla poslužitelju »Na šesti, molim
vas« — i podvornik je pusti da krene. Kad su vrata kliznula
dolje, nestala je i slika mladića koji je još stajao u dvorištu
i još se smiješio, i dvije lijepo odjevene djevojke koje su
stajale iza njega i provjeravale nešto na nekom papiriću.
Na ovom papiriću u njezinoj ruci pisalo je samo »Šest, Herr
Konig«. Čudno je to, pomisli ona i ubaci ceduljicu u
torbicu. Sa mnom je upravo obrnuto. Kad sam uplašena,
nema te stvari koju ću zaboraviti. Kao naprimjer broj
tablica. Kao naprimjer broj tablica drugog mercedesa koji
je vozio iza nas. Kao parfem Opium kojim se namirisala
djevojka, i koji je njoj Magnus uporno donosio kad god je

587
putovao avionom. Kao debeo zlatan pečatnjak s crvenom
kamejom na mladićevoj lijevoj ruci.
Vrata stana broj šest bila su otvorena. Pokraj
vratiju je na mjedenoj pločici stajalo Interhansa Austria
AG. Ušla je, i vrata se za njom zatvoriše. Još jedna
djevojka, ali ova nije bila zgodna. Krupna, namrštena
djevojka debela slavenskog lica i odbojna, antipartijskog
držanja. Namršteno joj je kimnula da nastavi dalje. Ušla je
u zamračen salon gdje nikoga nije opazila. Iz njega su
vodila još jedna vrata, takoñer otvorena. Namještaj je bio
starobečki, k tome lažan. Lažne antikne komode i ulja
promicala su pokraj nje kad je krenula kroz sobu. Lažne
zidne svjetiljke pružale su se prema njoj sa zidova
oblijepljenim lažnim carskim tapetama. Tako u hodu,
doživjela je reprizu erotiziranog iščekivanja, koje je osjetila
na sastanku Udruženja supruga. Naredit će mi da se
skinem, i ja ću se poslušno skinuti. Uhvatit će me za ruku
i odvesti do bračne postelje i gledati kako me siluju njegovi
sluge. Ali u sljedećoj prostoriji nije bilo kreveta s
baldahinom, i to je bio salon, s pisaćim stolom i dvije
fotelje i snopom starih brojeva »Voguea« na niskom stoliću.
Inače je soba bila prazna. Srdito, Mary se naglo okrene s
namjerom da odbrusi nešto bezobrazno onoj djevojčuri
široka lica. Alije iznenada ugledala njega. Stajao je na
vratima i pušio cigaru, i na jedan trenutak ona je s
Čuñenjem pomislila kako ne osjeća njezin miris, ali na
neki natprirodan način znala je da je ništa u vezi tog
čovjeka više ne može iznenaditi. Već slijedeći trenutak,
aroma dima stigla je do nje i ona je već stezala njegovu
mlitavu ruku, kao da se upravo tako pozdravljaju svaki
put kad se potpuno odjeveni krišom sastaju po bečkim
stanovima.

588
 — Vi ste vrlo hrabra žena — reče on. — Očekuju li
vas brzo nazad, ili kako ste to uredili? Kako vam možemo
pomoći i olakšati vam život?
Da, upravo tako, mislila je s olakšanjem koje je bilo
apsurdno. Prvo što ćeš pitati svog agenta jest koliko
vremena ima. Drugo je pitanje je li mu potrebna pomoć.
Magnus je u dobrim rukama. Ali to je znala i ranije.
— Gdje je on? — upita.
Njegov je autoritet bio takav da je mogao priznati i
neuspjeh.
— Kad bismo samo znali, oboje bismo bili sretni! —
kimnuo je kao daje njezino pitanje zapravo bilo uzvik u
trenutku očaja, i dugom joj tankom rukom pokazao na
koju stolicu želi da sjedne. Eto, pomisli ona. Mi smo
jednaki i u jednakoj smo situaciji, a opet zapovijedaš ti.
Nije ni čudno što se i Tom zaljubio u tebe na prvi
pogled.
Sjeli su sučelice, ona na divan ukrašen gajtanima,
on u naslonjač ukrašen gajtanima. Djevojka je donijela
pladanj s bocom votke i kiselim krastavcima i crnim
kruhom i pritom pokazivala upravo opsceno obožavanje,
toliko je treptala i uzdisala. Jedna od njegovih Marthi,
pomisli Mary; tako je Magnus nazivao svoje sekretarice u
stanici. Natočio je piće u dvije čaše, pažljivo pridržavajući
jednu pa drugu čašu. Podigao je čašu da joj nazdravi i
zatim ispio gledajući je povrh ruba. Tako to radi i Magnus,
pomisli. I sad vidim od koga je naučio.
— Je li telefonirao? — upita on.
— Nije. I ne može.
— Naravno da ne može — sa razumijevanjem
potvrdi. — Prisluškuju vam telefon i on to zna. Je li vam
pisao?
Odmahnula je glavom.

589
 — To je pametno. Svuda ga traže. I već se zaista
ljute na njega.
— Avi?
— Kako da se ljutim kad mu toliko toga dugujem?
U posljednjoj poruci meni upućenoj rekao je da me više ne
želi vidjeti. Ja sam sada slobodan, zbogom. Osjetio sam
iskrenu ljubomoru. Kakvu je to slobodu otkrio koju ne bi
mogao podijeliti s nama?
— I menije rekao istu stvar, to daje sada slobodan.
A mislim da je rekao tako i nekim drugim ljudima. I Tomu.
Zašto razgovaram s tobom kao da smo stari
ljubavnici? Kakva sam ja to kurva kad s odjećom
odbacujem i svoju vjernost? Kad bi je sada uhvatio za
ruku, dopustila bi mu. Kad bije privukao k sebi...
— Trebao je preći k meni kad sam mu predložio —
nastavio je istim tonom, zamišljenim i s blagim filozofskim
žaljenjem. — »Gotovo je, sir Magnus«, rekao sam. Tako
gaja zovem. Oprostite.
— Na Krfu. — reče ona.
— Na Krfu, u Ateni, svugdje gdje smo mogli
razgovarati. »Doñi sa mnom. Mi smo passć, i ti i ja. Vrijeme
je došlo da se mi starci povučemo s terena i prepustimo ga
slijedećoj ubojitoj generaciji.« On to nije mogao prihvatiti.
»Zar želiš završiti kao oni stari glumci koje na kraju
moraju doslovno odvući s pozornice?« govorio sam mu. Nije
me htio slušati. Toliko je bio uvjeren da će se provući.
— Zamalo i jest. Možda ga zaista nisu otkrili. On je
bar vjerovao da nisu.
— Brotherhood se samo izborio za malu odgodu, to
je sve. Nitko ne može zaustaviti lavinu, pa ni Jack. Osim
toga, i Jack je sada na strani progonitelja. To je prirodno:
nigdje tolika bijesa kao u iznevjerena zaštitnika.
On je Magnusu podario njegov stil, pomislila je s
još jednim otkrićem. Taj stil oko kojega se toliko trudio u

590
svom romanu. On ga je naučio kako da se osjeća
nedodirljivim za ljudske slabosti, naučio ga božanskom
smiješku nad samim sobom kojim se čuva od morbidnosti.
Naučio ga je svim onim stvarima koje žene tako zahvalno
poprimaju, samo što je Magnus muškarac.
— Taj je njegov otac, čini mi se, bio prava
zagonetka — rekao je i zapalio novu cigaru. — Sto vi o
svemu tome mislite?
— Ne znam. Nisam ga nikad ni upoznala. A vi?
— Mnogo puta. U Švicarskoj, gdje je Magnus
studirao, njegov je otac bio slavan kapetan britanske
mornarice, koji je dostojanstveno potonuo sa svojim
brodom.
Nasmijala se. O nebesa, smilujte mi se, ja se zaista
smijem šalama ovog čovjeka. Sada i ja otkrivam taj stil.
— Da. A sljedeće što sam čuo o njemu jest da je bio
veliki financijski mag. Tako vješt da su njegovi pipci sezali
do svake bankarske kuće u Evropi. Naime, nekim čudom
se spasio nakon potonuća broda.
— O Bože moj — reče ona. I opet se nasmije,
katarktično, nekontrolirano.
— Budući da sam u to vrijeme još bio Nijemac,
prirodno je što sam osjetio veliko olakšanje. Dotada me
mučilo grizodušje što smo mu potopili oca. Što vi mislite,
stoje to u vašem mužu da se svi pred njim osjećamo
krivcima?
— To je njegova snaga — odvratila je bez
razmišljanja i potegla dug gutljaj votke. Drhtala je, i obrazi
su joj ne zažarili. On ju je promatrao potpuno mirno,
pomažući joj time da vrati ravnotežu.
— Vi ste njegov drugi život — rekla je.
— Uvijek je govorio da sam mu najstariji prijatelj.
Ako vi znate da to nije istina, nemojte mi razbijati iluzije.

591
 Vraćala joj se. Glava. Soba se razbistrila i ustalila,
a i njezina glava.
— Koliko ja znam, taje pozicija rezervirana za
nekoga tko se zove Poppy — reče.
— Gdje ste čuli to ime?
— Ime je iz knjige koju on piše. »Poppy, moj
najdraži i najstariji prijatelj«.
— I to je sve.
— 0 ne. Ima još mnogo. Poppy je tema bar svake
pete stranice. Poppy ovo, Poppy ono. Kad su otkrili
fotoaparat i knjižicu sa šiframa, uz njih su našli i sušene
makove, kao spomen.
Nadala se da će ga time uznemiriti, ali odgovor je
bio mimo zadovoljan osmijeh.
— To mi laska. Poppy je vrlo zgodan operativni
pseudonim koje mi je nadjenuo prije mnogo godina. Veći
dio naših života, ja sam bio za njega Poppy.
Nekako je ipak uspjela ostati na nogama i boriti se
dalje.
— Pa što bi onda on to bio? — upita oštro. —
Komunist? Nemoguće. To bi bilo preglupo.
Raširio je duge ruke. Nasmiješio se, nemoćno,
pokazujući joj otvoreno da ni on ne razumije. On je
jednostavno neranjiv.
— Mnogo puta sam sam sebi postavio to pitanje.
Meñutim, s druge strane, tko još danas vjeruje u vječni
brak? On traga. Nije li to dovoljno? On traga, i mislim da u
ovoj profesiji više od čovjeka i ne treba očekivati. Možete li
zamisliti život s nekim zadrtim ideologom? Moj stric je bio
luteranski pastor. Bio nam je svima nasmrt dosadan.
Skupljala je snagu. Ne osjeća više toliki bijes. Više
zgañenost.
— Sto je Magnus radio za vas? — upita.

592
 — Špijunirao. Selektivno, istina je. Ali jednako
izdajnički. A često i vrlo energično — nešto što ćete vi
sigurno razumjeti. Kad je u životu sretan, vjeruje u Boga i
svima želi da osjete sreću duhovnosti. Kad je nesretan,
duri se i ne želi u crkvu. Mi koji s njime radimo naprosto
se tome moramo prilagoditi.
Ništa se strašnoga zapravo nije dogodilo. Ostala je
uspravna i na nogama, popila čašicu votke s ovim
neznancem. A on je upravo izrekao cijelu presudu, mislila
je mirno, kao da prati suñenje nekome koga ne poznaje.
Magnus je mrtav. Mary je mrtva. I njihov brak je mrtav.
Tom je siroče, a otac mu je bio izdajnik. I nikome ništa.
— Alija s njim ne radim — odgovori mu posve
mirno. On kao da nije opazio tu iznenadnu hladnoću u
njezinu glasu.
— Dopustite da vam se malo razotkrijem. Vaš muž
je meni zaista drag.
I treba da ti bude drag, pomisli ona. Ipak je radi
tebe žrtvovao sve nas.
— Osim toga, ja mu mnogo dugujem — nastavio je.
— I što god poželi, dok je živ, ja ću mu to pružiti. Ima
mnogo razloga da se pouzda u mene a ne u Jacka
Brotherhooda i njegovu službu.
E nema, pomisli ona. Apsolutno nema.
— Nešto ste rekli? — upita on. Tužno se nasmiješila
i odmahnula.
— Brotherhood želi uhvatiti vašeg muža i kazniti
ga. .Ja želim upravo suprotno. Ja ga želim naći i nagraditi.
Sto god nam dopusti da mu damo, mi ćemo mu dati. —
Povukao je dim cigare.
Lažeš, mislila je ona. Zaveo si mi muža a tvrdiš da
si prijatelj i njemu i meni.
— I vi poznajete naš zanat, Mary. Nema potrebe da
vam tumačim kako je čovjek u njegovu položaju vrlo

593
tražena roba. Da budem sasvim iskren, ako ga izgubimo,
mi gubimo nedopustivo mnogo. Posljednje što bismo željeli
jest da ostatak svog vrlo korisnog života beskorisno
prosjedi u engleskom zatvoru, i otkriva im stoje sve radio
ovih trideset i više godina. Isto tako, nije nam osobito stalo
do toga da dovrši tu svoju knjigu.
Tebi je stalo, tebi nije stalo, mislila je. A mi?
— Mnogo bi nam bilo draže kad bi odlučio da u
svom zasluženom miru uživa kod nas; dobit će pohvale,
odlikovanja, ako obitelj bude željela može mu se pridružiti;
da živi negdje gdje mu se uvijek možemo obratiti za pomoć.
Ne mogu vam jamčiti da ćemo mu dopustiti da i dalje vodi
dvostruki život na koji je navikao, ali u svakom drugom
pogledu učinit ćemo sve da udovoljimo njegovim željama.
— On vas više ne želi. Je li tako? Zato se on krije.
Potegnuo je nekoliko dimova, mašući rukom ispred sebe
da je dim ne bi smetao. Ali smetao ju je. Dok je živa,
izazivat će u njoj osjećaj stida i odvratnosti i optuživati je.
Opet je počeo govoriti. Razumno.
— Da budem iskren, ja više ne znam što ću. Učinio
sam sve što je u mojoj moći da Brotherhooda i ekipu
odvratim s pravog traga, da do vašeg muža stignem prvi.
Ali nemam ideju gdje bi on mogao biti, i osjećam se kao
teška budala.
— A što se dogodilo ljudima koje je on izdao? —
upita ona.
— Magnus? O, pa on mrzi prolijevanje krvi. To je
uvijek napominjao.
— Što pak nikad nije bila prepreka da se krv ipak
prolije.
Opet mala stanka, kao da ga te stvari i sasvim
privatno teško bole.

594
 —. Imate pravo — složi se. — Izabrao je doista
okrutan poziv. Ali bojim se da je za sve nas prekasno da
razmišljamo o vlastitom moralu.
— Za neke od nas je to nešto sasvim novo —
odvrati ona. Ali to ga nije pogodilo. — Zašto ste me uopće
pozvali ovamo?
Pogledi su im se sreli i ona opazi kako mu je lice
potpuno drugačije nego maločas, premda se izraz nije
izmijenio, stoje ponekad otkrivala i na Magnusovu licu.
— Prije no što ste došli ovamo, zamišljao sam da
ćete vaš sin i vi možda poželjeti da počnete nov život u
Cehoslovačkoj, u kojem slučaju bi Magnus najvjerojatnije
osjetio želju da vam se pridruži. — Pokazao joj je kovčežić
uz nogu. — Donio sam vam čak i pasoše i sve te
besmislice. Zaista glupo. Sad kad sam vas upoznao, znam
da niste od tog materijala. Ipak, svejedno smatram
mogućim da je vama poznato gdje je, i da ste uspjeli, jer vi
ste vrlo sposobna žena, da to nikome ne kažete. Nemojte
misliti da će mu biti lakše s njegovim progoniteljima nego
sa mnom. Prema tome, ako vam je poznato, mislim da
biste mi trebali reći.
— Ja ne znam gdje je — reče ona. I zatvori usta da
ne bi pridodala: a i da znam, ti si posljednji čovjek na
ovom svijetu kojemu bih to rekla.
— Ali imate neku teoriju o tome. Imate neku ideju.
To je, sasvim sigurno, jedino o čemu mislite dan i noć
otkad je otišao. »Magnus, gdje si« — to je vaša jedina
misao, nije li tako?
— Ne znam. Vi o njemu znate više nego ja. Osjećala
je da počinje mrziti tu njegovu blagost. Tu naviku da svaki
put prije no što progovori razmisli časak, kao da
procjenjuje može li se ona snaći sa sljedećim njegovim
pitanjem.

595
 — Je li vam ikad pričao o ženi koja se zove Lippsie?
— upita je.
— Nije.
— Umrla je kad je još bio malen. Bila je Židovka.
Svu obitelj i sve prijatelje ubili su joj Nijemci. Ona je nešto
kao posvojila Magnusa, on joj je valjda bio podrška u
životu. A onda je odustala i ubila se. Razlozi su, kao što je
to kod Magnusa tako često, magloviti. Ipak, zajedno dijete
je to bio neobičan primjer. Magnus je bio veliki imitator,
imitira uvijek, čak i kad toga nije svjestan. Meni se
ponekad zaista čini da je on sav sastavljen od drugih ljudi.
— Nikad mi o njoj nije pričao — ponovi ona
tvrdoglavo.
Lice mu se ozarilo. U časku, kao i Magnusu.
— Ali, Mary, nemojte mi reći da nemate osjećaj daje
negdje gdje se netko brine za njega. Ja sam u to siguran.
Koliko ja o njemu znam, mislim da su ga uvijek privlačili
ljudi a ne ideje. On mrzi biti sam, jer je njegov svijet tada
prazan. Dakle, tko bi se sada mogao brinuti za njega?
Pokušajmo zajedno domisliti koga bi odabrao — i molim
vas, razumijete da uopće ne mislim na žene. Mislim na
prijatelje.
Poravnala je suknju, pogledom potražila kaput.
— Naći ću sama taksi — reče. — Ne morate zvati
telefonom. Na uglu je stajalište. Vidjela sam kad sam
dolazila ovamo.
— Možda njegova majka? Ona bi bila pogodna
osoba. Ostala je zuriti u njega, na trenutak nije vjerovala
tome što čuje.
— Nema tako davno da mi je prvi put pričao o
svojoj majci — objasni on. — Rekao mi je da ju je opet
počeo posjećivati. Iznenadio me. I polaskao mi tim
priznanjem, da budem iskren. Našao ju je nakon mnogo
vremena i smjestio je u neku kuću. Viña lije često?

596
 Pomislila je da sanja. A ipak, trenutno joj se vratila
sva opreznost i preuzela komandu. Magnus uopće nema
majke, ti idiote. Majka mu je umrla, a i inače ju je jedva
poznavao, i uopće mu nije stalo do nje. Jedina stvar na
koju bi se u vezi njega mogla zakleti i pred posljednjim
sudom, jest da Magnus Pym nije i nije nikad bio odrastao
sin nekoj ženi. Unatoč zadovoljstvu, Mary je ostala hladne
glave. Nije ga počela vrijeñati, nije mu se počela rugati, nije
se čak ni glasno nasmijala 8 olakšanjem stoje otkrila da
Magnus eto laže i svojem najstarijem i najdražem prijatelju
jednako precizno kao kad laže svojoj ženi, svojem djetetu i
svojoj domovini. Odgovorila mu je razumno i pametno, kao
svaki dobar Apijun.
— Da, svakako, drago mu je da poneki put može
malo popričati s njom — povjerila mu je. Dohvatila je
torbicu i zavirila unutra, kao da provjerava ima li dovoljno
za taksi.
— Zar onda nije moguće daje otišao u Devon i ostao
s njom? Živi u Devonu, i tako je sretna što je na kraju ipak
negdje na morskom zraku. A Magnus se toliko ponosi što
joj je to uspio urediti. Stalno mi je pričao o tome kako su
divne njihove šetnje plažom. Kako je nedjeljom vodi u
crkvu, kako pazi na njezin vrt. Možda se i u ovom trenutku
bavi nečim tako bezazlenim?
— To je bilo prvo mjesto gdje su ga potražili, kod
majke — slagala je Mary i zatvorila torbicu. — Sirota
starica se izbezumila od straha. Kako da vas nañem ako
vas zatrebam? Da ubacim novine preko zida?
Ustala je. Ustao je i on, premda ne s takvom
lakoćom. Osmijeh je još bio na svom mjestu, pogled mu je
i dalje bio i mudar i tužan i radostan, stil na kojem mu je
Magnus toliko zavidio.
— Ne vjerujem da ću vam zatrebati, Mary. I možda
zaista imate pravo kad kažete da me ni Magnus više ne

597
želi. Glavno je da nekoga još prihvaća. Ako ga iskreno
volimo, neka nam to bude jedina briga. Ima toliko načina
da se čovjek osveti cijelom svijetu. Literatura ponekad
naprosto nije dovoljna.
Promjena u tonu na trenutak ju je zaustavila u
žurbi da što prije ode odavde.
— Naći će on načina — odgovorila mu je nehajno.
— Uvijek je na kraju tako.
— Toga seja i bojim.
Zajedno su pošli prema izlaznim vratima, polako,
jer on šepa. Pozvao joj je dizalo i razmaknuo rešetke na
ulazu. Ušla je. Posljednja njegova slika bila je kroz rešetke:
samo ju je gledao. U tom času osjetila je da joj opet postaje
drag i uplašila se nasmrt.

***

Isplanirala je što će učiniti. Pasoš ima, kreditnu

karticu ima. Zato je onda zavirila u torbicu, da provjeri.
Isplanirala je sve zato što se istim tim planom koristila na
vježbanju zadataka po manjim engleskim gradićima i
kasnije, nešto modificiranim, u Berlinu. U svijetu običnih
smrtnika padao je sumrak. U dvorištu su dva svećenika
tiho razgovarala, priljubljenih glava, dok su im se iza leña
ljuljale molitvene krunice. Ulica je bila krcata šetačima koji
su izašli u kupovinu. Stotinu ljudi bije ovdje moglo
neopazice pratiti, a kad je sebi počela prebrojavati
mogućnosti, stotina se činila i najvjerojatnijom brojkom.
Zamislila ih je sve u dugoj procesiji: Nigel kao meštar
ceremonije, Georgie i Fergus kao njegovi pobočnici, zatim
mali Lederer kao predvodnik zbite grupe za kojom jure
gomile čeških špijuna. I na kraju, daleko na horizontu,
jadni stari Jack, nemoćan bez konja, jedva se još vuče za
svima njima.

598
 Odabrala je hotel »Imperial«, čiju je pompu Magnus
volio.
— Bojim se da prtljage nemam, ali trebala bih sobu
za jednu noć — rekla je srebrnokosom recepcionaru i
pružila mu kreditnu karticu a on je, jer ju je odmah
prepoznao, upitao: — Kako vaš suprug, madame?
Hotelski poslužitelj ju je otpratio do prekrasne sobe
na prvom katu. Soba 121, za koju pitaju svi gosti, pomisli;
ista ona soba u koju sam ga dovela na njegov roñendan,
da ga proslavimo večerom i ljubavnom noći. Ta uspomena
u njoj nije izazvala nikakav osjećaj. Telefonirala je dolje,
dobila istog recepcionara i zamolila ga da joj rezervira
kartu za jutarnji let u London. — Naravno, Frau Pym. —
Dimna zavjesa, sjetila se. Dimnom zavjesom smo nazivali
ovakve varke. Sjedila je na krevetu i osluškivala kako po
hodnicima tihnu koraci kad se približilo vrijeme večere.
Dvostruka vrata, dvanaest stopa visoka. Eckenbrecherova
slika »Večer na Bosporu«. — Voljet ću te dok oboje ne
postanemo za to prestari — rekao je tada, a glava mu je
ležala upravo na ovom istom jastuku. — A onda ću te
voljeti i dalje. — Oglasi se telefon. Zvali su s recepcije da
kažu kako se još može dobiti samo klub-klasa. U redu,
uzmite klub, rekla je Mary. Skinula je cipele i držeći ih u
ruci tiho otvorila vrata i provirila na hodnik. Ako mi se
učini da me prate, ostavit ću cipele pred vratima, kao za
čišćenje. Zamor i prigušena muzika iz bara. Miris oštrog
umaka iz blagovaonice. Riba. Ovdje poslužuju tako divnu
ribu. Izašla je na odmorište stubišta, čekala, ali nije došao
nitko. Mramorni kipovi. Portret plemića s dugim zulufima.
Natakla je cipele, popela se kat više, pozvala dizalo i
spustila se do prizemlja, te izašla u pokrajnjem hodniku
koji se s recepcije ne vidi. Odavde je mračan prolaz vodio u
stražnje krilo hotela. Krenula je prema vratima za
poslužitelje na suprotnom kraju prolaza. Vrata su bila

599
pritvorena. Gurnula ih je pred sobom, već namjestivši
osmijeh isprike. Ondje je postariji konobar dovršavao lijepo
postavljen stol za privatnu večeru. Za njegovim su leñima
bila još jedna otvorena vrata, koja vode na ulicu. Vedro
pozdravivši konobara s guten Abend, Mary je žurno izašla
na svjež zrak i odmah zaustavila taksi. — Wienerwald —
rekla je vozaču — Wienerwald. — i čula kako ponavlja
odredište u mikrofon radio-stanice. Ništa ih nije pratilo.
Kad su stigli do Ringa, dala mu je sto šilinga, iskočila iz
auta na pješačkom prijelazu, sjela u drugi taksi i odvezla
se do aerodroma, gdje je sjedila i čitala u ženskom zahodu
još pun sat, do posljednjeg leta za Frankfurt.
Ranije te iste večeri.
Kuća je bila jedna u paru kuća povezanih
zajedničkim zidom, stražnjom stranom okrenuta prema
željezničkom nasipu, točno kako ju je opisao Tom. Još je
jednom Brotherhood dobro promotrio kuću i okoliš prije no
što je krenuo prema njoj. Cesta je bila ravna poput
željezničke pruge, i kao da je jednako daleko tekla. Na
horizontu nije bilo ničega, samo je na zapadu tonulo
sunce. Ista cesta, isti nasip s telegrafskim stupovima i
rezervoarom za vodu, isto golemo nebo Brotherhoodova
divljeg djetinjstva, samo što se na onom njegovom nebu
uvijek širio bijeli oblak ostao za parnim vlakovima što su
kroz papratišta kloparali prema Norwichu. Sve su ove kuće
bile savršeno iste, i dok ih je tako promatrao njihova mu je
simetrija bila lijepa, premda nije razumio zašto. Ovaj
poredak je kao sam život, p"omisli. Ovaj niz malih
engleskih bjesova ono je za što sam vjerovao da čuvam.
Fina sjedokosa gospoda u urednom poretku. Broj 75 je
drvenu ogradu zamijenio ogradom od kovana željeza s
kitnjastim natpisom »Eldorado«.
Broj 77 je vrtnu stazu zalio betonom po kojem su
posute morske školjke. Broj 81 je zaželio biti ljepši u

600
rustikalnoj tikovini. A broj 79, kojem se Brotherhood sada
primicao, dičio se Union Jackom što je lepršao na vitkom
bijelom stupu postavljenom tik do ulaza na njegov teritorij.
U šljunku kratke prilazne staze do kuće urezali su se
tragovi nekog teškoteretnog vozila. Uz ulašteno zvonce na
vratima bio je ugrañen zvučnik interfona. ' Brotherhood je
pritisnuo zvono i počekao. Odgovorilo mu je najprije
krčanje naprave a zatim hripav muški glas.
— Tko si i kog vraga hoćeš?
— Jeste li vi gospodin Lemon? — upita
Brotherhood u mikrofon.
— Pa što ako jesam? — reče glas.
— Ja se zovem Marlow i želio bih razgovarati s
vama koju riječ o jednoj osobnoj stvari.
— Znam ja dvije takve riječi i obje su prikladne.
Gubi se.
Mrežasta zavjesa na izbočenom prozoru rastvorila
se dovoljno da Brotherhood ugleda kako ga iz mraka motri
tamno i sjajno, sitno i vrlo naborano lice.
— Pokušajmo onda na drugi način — nastavi
Brotherhood blaže, i dalje se obraćajući mikrofonu. — Ja
sam prijatelj Magnusa Pyma.
Još malo krčanja s druge strane ureñaja, kao da
glas skuplja snagu.
— Pa što odmah ne kažeš? Uñi, popit ćemo čašicu
vlage.
Syd Lemon je postao malen, zdepast starčić, sav u
smeñem, poput zeca. Smeñu kosu, bez ijedne sijede vlasi,
dijelio je po sredini oštar razdjeljak. Na smeñoj kravati
konjske su glave sumnjičavo virile prema njegovu srcu. Bio
je odjeven u smeñ kućni haljetak i uredno izglačane smeñe
hlače, a ulašteni vrhovi smeñih cipela sjali su kao koks. Iz
gustog labirinta suncem urezanih bora dva sjajna
životinjska oka blistala su jasna i živa, premda je do daha

601
dolazio s mukom. U hodu se pomagao štapom od trnjine s
gumenom kapicom na vrhu, i njihao mršava bedra poput
suknje, da ga zamah povuče naprijed.
— Kad sljedeći put pritisneš moje zvono, samo reci
da si Englez i to će biti dosta — poučio ga je i poveo kroz
uzano, besprijekorno uredno predsoblje. Na zidovima je
Brotherhood vidio fotografije trkaćih konja, i mlañeg Syda
Lemona napirlitanog za Ascot. — Nakon toga mi izvoli
jasno reći što hoćeš i po što si došao, a ja ću ti opet
odgovoriti da se gubiš — završio je i prasnuo u smijeh, i
zatim se nespretno okrenuo na štapu da bi namignuo
Brotherhoodu i pokazao mu da se samo šali.
— Pa, kako je naš mladi gospodin? — upita Syd.
— U odličnoj formi, hvala — reče Brotherhood. Bez
riječi upozorenja, Syd se naglo srušio na stolicu visokog
naslona, zatim se oprezno nagnuo naprijed oslonjen na
štap, poput nemoćne carice majke, dok nije našao
najpovoljniji kut koji će mu donijeti najmanje boli.
Brotherhood je vidio tamne podočnjake i tanku koprenu
znoja na čelu.
— Morat ćete nam vi učiniti čast, šefe, danas nisam
baš najbolje — reče. — Tamo je u kutu. Samo podignite
poklopac. Ja ću kap viskija, to je dobro za zdravlje, a vi
kako izvolite.
Debeo tepih kestenjastosmeñe boje pokrivao je pod
od zida do zida. Nad opekom popločanim kaminom visio je
živopisan švicarski pejzaž, a do kamina je stajao bar,
ormarić od bogato izrezbarene orahovine. Kad je
Brotherhood podigao poklopac, zasvirala je muzička
naprava, očito ono stoje Syd i želio.
— Znate tu pjesmu, je li — reče Syd. — Slušajte.
Spustite opet poklopac — tako — sad ga dignite. Evo sad
će.
— »Pod lukovima« — nasmiješi se Brotherhood.

602
 — »Pod lukovima«, dakako. To mi je dao njegov
tata. Syd, kaže on meni jednog dana, trenutno nemam
novaca da ti kupim zlatan sat, a mirovinu ti nažalost još
ne možemo srediti, zahvaljujući sasvim privremenom
problemu s likvidnošću. Ali vidiš, ovaj komadić namještaja
nam je mnogo radosti nosio svih ovih godina, a i vrijedio bi
lijepu paricu, pa te molim da to primiš kao mali darak od
mene. I tako smo doveli kamion, Meg i ja, i požurili da ga
odnesemo da ga se prije ne* bi dočepali sudski pljenitelji,
jer morate znati da iza njih ništa ne ostaje. To je bilo prije
pet godina. Kupio je kod
I farrodsa šest ovakvih istih, kao dar svojim
najvažnijim kontaktima. Jedan mu je još bio ostao. I nikad
nije tražio da mu ga vratim, nikad. Svira li još, Syd?, pitao
bi me često. Stara violina zna još itekako dobro zasvirati,
znaš. A i ja bih ih mogao još lijepo iznenaditi. Sto je točno.
Gdje je on, nijedna brava nije sigurna, znate. I tako je
ostalo, do kraja. Na sprovod nisam mogao. Bio sam
indisponiran. Kako je to prošlo?
— Čuo sam daje bilo vrlo lijepo — reče
Brotherhood.
— I treba tako. Drago mi je. Ostavio je on nešto za
sobom. Nije on bio bilo tko, to morate znati. Taj se čovjek u
životu narukovao s najvišima u ovoj zemlji. I vojvodu od
Edinburgha je on zvao samo po imenu, Philip. Jesu li
pisali o njemu kad je umro? Pogledao sam u nekoliko
novina, ali nisam našao ne znam što. Mislio sam, čuvaju
valjda to kao veliku vijest za nedjelju. Meñutim, kad je
Fleet Street posrijedi, čovjek nikad ne zna na čemu je. Da
sam bio pri zdravlju, sam bih otišao onamo i ponudio im
nešto para, onda bi sigurno napisali. Da niste vi iz policije,
gospodine?
Brotherhood se nasmije.

603
 — Nemojte se smijati. Meni izgledate kao žandar.
Ja sam odsjedio zbog njega, znate. I ne samo ja, dosta je
nas odsjedilo. Lemon, kaže on meni jednog dana, a uvijek
me je zvao samo prezimenom kad se spremao da mi kaže
nešto zaista gadno, stvarno ne znaš što mu je to značilo —
Lemon, ako me išta može udesiti, udesit će me to stoje na
dokumentima moj potpis. A vidi: ako ja zaniječem da sam
to ja potpisao, a ti priznaš da si krivotvorio moj potpis,
onda mi ne mogu ništa, je li tako? Pa, kažem ja njemu,
tebi ne mogu ali meni mogu svašta. Vidjet ću ja zbog toga
svoga boga. Sjedit ću dok ne osijedim, tako sam mu rekao.
A ipak sam to učinio. Ne znam zašto. Rekao je da će mi
kad izañem dati pedeset tisuća. Znao sam da neće. Sto ja
znam, tako je to valjda s prijateljstvima. I vidiš, ovakav
ormarić za piće danas ne možeš dobiti^ni za čisto zlato.
Tako ti je to. Pa da mu nazdravimo. Živio mi ti.
— Živio — reče Brotherhood i ispije čašu. Syd ga je
pratio s odobravanjem.
— No, ako nisi žandar, što si onda? Jedan od onih
pederčića, njegovih prijatelja iz Foreign Officea. Meni ne
izgledaš kao pederčić. Prije bih rekao boksač, ako kao što
kažeš nisi žandar. Jesi li se kada bavio time, ha? Boksom?
Mi smo imali sjedala uz sami ring, svaki put. Bili smo u
publici i one večeri kad je Joe Baksi ispratio starog Brucea
Woodcocka. Morali smo se poslije okupati, toliko je krvi
špricalo. I odemo mi kasnije u klub Albany, a tamo, eto ti
Joea, kao da ništa nije bilo, oko njega same ljepotice. I
Rickie mu kaže — Što si toliko čekao, dužio iz runde u
rundu? Rick je uvijek znao naći pravu riječ. A Joe njemu
kaže — Rickie, nisam mogao pa to ti je. Nisam imao srca.
Svaki put kad sam ga udario, on je tako zastenjao, tako
teško, naprosto nisam imao srca da mu zadam pravi
udarac, pa to ti je.

604
 Premda ga je i dalje slušao, Brotherhood je ipak
pustio da mu pažnju privuče duboko utisnut trag sada
odsutnog komada namještaja u kutu sobe. Oblik
četvorine, veličina oko dvije na dvije stope, težina toliko da
je prorezala meko tkanje tepiha sve do platnene podloge-
— Je li i Magnus bio s vama te večeri? — upita
nehajno, delikatno okrećući razgovor na temu zbog koje je
došao.
— Magnus je za to bio premlad, gospodine —
odlučno odvrati Syd. — Premlad i prenježan. O, poveo bi
Rickie i njega, ali Meg je rekla ne. Ostavite ga vi samo sa
mnom, rekla je. Vi dečki samo idite, zabavite se. Ali Titch
će ostati sa mnom pa ćemo nas dvoje u kino, i baš ćemo
provesti lijepu večer. A kad Meg nešto kaže, onda tu više
nema razgovora, možda samo prvi put i nikad više. Da mi
nije bilo nje, ja bih danas ostao bez igdje ičega. Dao bih
mu sve što sam imao, sve do posljednje pare. Ali Meg je
uvijek stavljala nešto na stranu. Znala je ona dobro kakav
je njezin Syd. A znala je i kakav je Rickie — možda malo i
predobro, palo bi to meni koji put na pamet. Ali čovjek joj
ne može zamjeriti. On je bio pravi vrag, znaš. Svi smo bili
takvi, ali Titchov je otac bio meñu nama najgori. Dugo mi
je trebalo da to shvatim. A ipak, evo da se sada vrati, opet
bi sve bilo isto kao prošli put. — Nasmijao se, premda mu
je to očito zbog boli bilo teško. — Radili bismo sve isto što
.smo radili, vjerojatno još i gore stvari. Siguran sam. A što,
Titch je nešto zaglavio?
— Ne, zašto? — reče Brotherhood i podigne
napokon pogled s poda u kutu sobe.
— Ja sam tebe pitao. Ti si žandar, ne ja. Kakvo ti je
lice, mogu te lako zamisliti kao upravitelja zatvora. Ne bih
smio uopće razgovarati s tobom. Ja to znam osjetiti.
Doñem ja tako jedan dan u kancelariju. Audlev Street.
Mount Street. Chester Street. Old Burlington. Conduit.

605
Park Lane. Uvijek samo najbolje adrese. I, sve je kao i
uvijek. Sve fino i uredno. Sekretarica na svom mjestu,
sjedi za svojim stolom lijepa kao Mona Lisa. Dobro jutro,
gospodine Lemon. Dobro jutro, dušo. Ali znam ja odmah
da nešto ne valja. Na licu joj vidim. Čujem i ono što nije
rekla. Oho, kažem ja sebi. Žandari. Došli da malo obiñu
Rickieja. Bježi, Syd, trk na stražnja vrata. I nikad nisam
promašio. Ni jedan jedini put. Pa i kad su mi opet odrezali
dvanaest mjeseci bezuvjetno, ipak sam odmah znao što se
zbiva.
— I kad ste ga posljednji put vidjeli?
— Prije par godina. Ima možda i više. Otkad nema
Meg, više mi nije dolazio. Ne znam zašto. Čovjek bi mislio
da će tek tada svraćati češće, ali ne. Ne voli on to. Ne voli
valjda da ljudi oko njega umiru. Kao što nije volio ljude bez
novaca i bez nade. Jednom se kandidirao i za parlament,
znaš. I dobio bi izbore da je počeo bar tjedan dana ranije.
Ista je stvar bila i s njegovim konjima. Uvijek bi u finiš
krenuli prekasno. Telefonirao mi jest, to da. Uh, što taj voli
telefon. Nije sretan dok mu taj vrag ne zvoni bez
prestanka.
— Mislio sam na Magnusa — strpljivo je pričekao
Brotherhood. — Na Titcha.
— Nisam ni sumnjao — reče Syd. Zakašljao se.
Čaša s viskijem stajala je sve vrijeme na stoliću pred njim,
ali nije je ni taknuo premda mu je bila nadohvat ruke. On
više uopće i ne pije, pomisli Brotherhood. Piće je ovdje
samo za ukras, stvar časti. Kašalj je prestao ali ga je
ostavio bez daha.
— Magnus je bio ovdje da vas posjeti — reče
Brotherhood.
— Je li? Nisam primijetio. A kad je to bio ovdje?
— Svratio je usput, kad je išao posjetiti Toma.
Nakon pogreba.

606
 — Je li? A kako je to svratio?
— Došao je autom. Posjedio malo s vama. Pričali
ste o lijepim vremenima. Njemu je bilo jako drago što vas
je obišao. Poslije je to ispričao malom Tomu. Baš sam se
slatko napričao sa Sydom, rekao mu je. Kao u stara dobra
vremena. Bio je jako sretan, svima je to htio reći.
— I tebi je rekao?
— Rekao je Tomu.
— Ali tebi nije. Ne bi ti inače dolazio ovamo. Odmah
sam ja to znao. Ne mogu seja prevariti. Ako te žandari
nešto pitaju, pitaju zato što ne znaju. Prema tome, nemoj
im ništa reći. Ako te pitaju ono što već znaju, znači da te
žele uhvatiti u laži. Prema tome, opet im nemoj ništa reći.
Govorio sam ja to i Rickieu, ali on me nije htio slušati.
Takvi su masoni. Kad je mogao mnogo govoriti, on se
osjećao imunim. Tako su ga obično i uhvatili, sigurno bar
devet od deset slučajeva. Govorio je i govorio dok nije
nadrapao. — On sam je govorio gotovo bez stanke. —
Slušaj ti mene, šefe. Nagodit ćemo se mi već nekako. Ti mi
reci što bi ti htio a ja ću ti opet reći da se gubiš. Sto veliš?
Uslijedila je duga stanka, ali osmijeh strpljenja na
Brotherhoodovu licu ostao je neumoran.
— Nešto bih vas rado pitao. Zašto Union Jack pred
vašom kućom? — krenuo je sugestivno. — Znači li vam
nešto ili ga držite samo kao velik ukrasni cvijet za svoj vrt?
— Ne, nego kao strašilo da otjera strance i žandare.
Kao da će izvući obiteljsku fotografiju, Brotherhood je
izvadio svoju zelenu legitimaciju, istu koju je pokazao
Sefton Boydu. Syd je iz džepa izvukao naočari i pročitao je
i sprijeda i straga. Iza kuće je uz grmljavinu projurio vlak,
ali on kao da ga nije čuo.
— To je neka varka? — upita naposljetku.
— Ja sam u istom poslu kao i ta zastava — reče
Brotherhood. — Ako to smatrate varkom.

607
 — Moguće. Sve je moguće.
— Vi ste bili u Osmoj armiji, zar ne? Čujem da ste
kod Alameina zaslužili i medalju. Je li i to bila varka?
— Možda.
— Magnus Pym je upao u neke probleme — reče
Brotherhood. — I da vam budem posve iskren, jer ja s
ljudima obično razgovaram iskreno, reklo bi se da je
privremeno nestao.
Svdovo se malo lice skupilo. Disao je teško i
ubrzano.
— A tko ga je nestao? Ti? Ili, da se nije uvalio s
Muspoleovom bandom? Je li?
— Tko je Muspole?
— Rickiev prijatelj. On je poznavao svakakav svijet.
— Možda su ga oteli, možda se sam sakrio. Igrao je
vrlo opasnu igru s nekim zaista opasnim strancima.
— Strancima, veliš? Eh, taj zna parlati koji god
hoćeš jezik, je li?
— Radio je na tajnom zadatku. Za svoju domovinu.
I za mene.
— E onda je obična budala — razljutio se Syd,
izvukao savršeno izglačanu maramicu iz džepa i otro
zasjajeno lice. — A za takve ja razumijevanja nemam. Meg
je to u njemu vidjela. Taj će mali okrenuti na zlo, vidjet
ćeš, govorila mije. Taj će se još spetljati s policijom, pazi
što ti kažem. Roñeni lopov.
— Ne petlja se s policijom, ali život mu je u stalnoj
opasnosti — reče Brotherhood.
— To ti kažeš. Možda u to i vjeruješ, tko će te znati.
Ali griješiš. Nikad ničim nije bio zadovoljan taj mali. Ni
sam Bog njemu nije bio dovoljno dobar. Pitaj Meg. Ne
možešje pitati. Nje više nema. Mudrica je to bila, moja
Meg. Žensko, ali više je pameti imala nego ti i ja i još pola
svijeta zajedno. Igrao je dvostruku igru, pa što bude. Znam

608
ja, ne moraš mi reći. Meg je uvijek govorila da će tako
završiti.
— Kakvim vam se činio kad je došao k vama?
— Zdrav. Meni su svi zdravi. Sav rumen u
obrazima. Uvijek znam kad nešto hoće. Sarmira, kao i otac
mu. Rekao sam mu, malo tuge za mrtvim ocem ti ne bi
loše stajalo. A on ni da čuje. Služba božja je bila lijepa,
Syd, priča on meni. Jako bi ti se svidjelo da si vidio.
Odmah me počeo muljati, vidiš. Natiskali su se kao
sardine, kaže on meni, i opet je crkva bila premala za sve
koji su htjeli ući. Izmišljaš, kažem ja njemu. Ma stajali su
vani na trgu, Syd, i u koloni duž cijele ulice. Skupilo se bar
tisuću ljudi. Da su se Irci sjetili i podmetnuli bombu, ova
zemlja bi ostala bez svojih najsjajnijih ljudi. Je li došao i
Philip, pitam ja. Naravno daje došao, kaže on. A nije, jasno
da nije, inače bi to bilo po svim novinama i na televiziji. No
dobro, priznajem, mogao je doći inkognito. Čujem da se
danas uglavnom tako radi, zbog Iraca. Imao je on jednog
prijatelja, znaš. Kennie Boyd. Majka mu je bila fina dama.
A Rick je imao neku pričicu s njegovom tetkom. Možda je
otišao mladom Kennieu. To je sasvim moguće.
Brotherhood odmahne glavom.
— Onda Belindi? Ona je prema njemu uvijek bila
dobra, premda je on nju napucao. Belindi je uvijek mogao
otići.
Brotherhood opet odmahne glavom.
— Stvarno, tisuću ljudi, ni manje ni više — gunñao
je Syd. — Vjerovnika, to možda. Ali da bi mu tisuću ljudi
došlo na ispraćaj, to je nemoguće. Nije Rick takav da bi
čovjek za njime žalio. Dapače, da ti kažem pravo, čovjek
malo i odahne što ga više nema. Pogledaš u novčanik i
zahvališ Meg što ti je nešto malo i ostalo. To ja Titchu
nisam rekao. Ne bi bilo pravo. A je li Philip zaista došao?
Jeste li što čuli?

609
 — To je laž — reče Brotherhood. Syd je bio šokiran.
— No, to je stvarno ružno, tako nešto reći. Tako se
govori samo na policiji. Magnus je htio malo muljati,
recimo to tako, isto kao što me muljao njegov otac.
— Zašto? — reče Brotherhood. Syd ga nije čuo.
— Sto je htio? — nastavi Brotherhood. — Zašto se
toliko trudio, stoje htio od vas?
Syd se dao na glumatanje. Mrštio se. Skupio
usnice. Obrisao vrh svog smeñeg nosa.
— Jer je htio učiniti nešto za mene. To je bar jasno,
ne? — odgovorio je suviše glasno. — Ugoditi starcu. Idem
starom Sydu da mu kažem koju lijepu riječ. Da mu bude
malo ljepše u životu. To je htio. O, mi smo uvijek bili
prijatelji. Pravi prijatelji. Često sam mu ja bio jedini otac. A
Meg nevjerojatno dobra majka. — Možda je pod stare dane
postao nevješt laganju? A možda nikad i nije bio vješt. —
Htio je samo malo popričati, ništa više. Malo utjehe je htio,
uvijek se na kraju sve svodi na to. Utješi me, pa ću ja
utješiti tebe. Jako je volio Meg, znaš. Čak i kad ga je
prozrela. Zna on biti odan, to mu moram priznati.
— Tko je Wentworth? — upita Brotherhood. Sydovo
se lice naglo zatvorilo, čvrsto kao vrata zatvora.
— Tko je tko, stari moj?
— Wentworth.
— Ne. Ne, mislim da mi nije poznato. Mislim da ne
poznajem nikakvog Wentwortha. Možda samo istoimeni
grad. Zašto pitaš, taj Wentworth mu je nešto skrivio?
— Sabina. Je li ikad spominjao neku Sabinu?
— Tako se zove trkaće grlo, zar ne? Nije li prošle
godine jedan od favorita za Gold Cup bila Princeza Sabina?
— Tko je Poppy?
— Slušaj. Znači da se Magnus opet petlja s
ljepoticama? Ništa čudno. Inače ne bi bio pravi sin svojega
oca.

610
 — Po što je došao?
— Rekao sam ti. Malo utjehe. — Ali u tom je času,
okrutnim magnetizmom, Sydov pogled kliznuo prema
mjestu gdje je nekad stajao komad namještaja i zatim se,
suviše bezobrazan u obrani, vratio na Brotherhooda.
— Tako je to — rekao je Syd.
— Mogu vas nešto pitati? — reče Brotherhood. —
Sto je stajalo u tom kutu?
— Gdje?
— Ondje.
— Ništa.
— Namještaj? Drage uspomene?
— Ništa.
— Nešto što ste prodali a pripadalo je vašoj ženi?
— Meg? Ne bih prodao ništa njezino ni da umirem
od gladi. _
— Sto je ostavilo ta udubljenja?
— Koja udubljenja?
— Ovdje kamo vam pokazujem. Udubljenja u
tepihu. Stoje tu bilo?v
— Duhovi. Sto se to vas tiče?
— Sto se to tiče Magnusa?
— Ništa. Rekao sam vam, ništa. I nemoj mi stalno
ponavljati isto. To me ljuti.
— Gdje je to sad?
— Nema više. Otišlo. Nije to ništa. Brotherhood je
ostavio Syda sjediti i požurio uskim stubištem, preskačući
po dvije stepenice. Našao se pred kupaonicom. Zavirio je
unutra i zatim ušao u veliku spavaću sobu slijeva. Veći dio
sobe zauzimao je ružičast divan s ukrasnim resama.
Pogledao je pod divan, zavukao ruku ispod jastučića,
podigao ih i pogledao pod njima. Rastvorio je vrata
garderobnog ormara i gurnuo u stranu niz kaputa od
kamelhara i skupocjenih ženskih haljina. Ništa. S druge

611
strane odmorišta bila je još jedna spavaća soba, ali ni u
njoj nije bilo teškog predmeta veličine dvije na dvije stope,
samo gomila vrlo lijepih putnih kovčega od bijele kože.
Vratio se u prizemlje, pretražio blagovaonicu i kuhinju i na
kraju, s prozora na dvorište, malen vrt stoje završavao
pred željezničkim nasipom. U dvorištu nije bilo ni garaže ni
drvarnice. Vratio se u salon. Upravo je prolazio još jedan
vlak. Pričekao je da proñe i buka i tek onda progovorio.
Syd je sjedio u svojoj stolici napeto nagnut naprijed. Šake
su mu stezale štap, a na njima pasivno ležala brada.
— A oni tragovi guma na stazi — počeo je
Brotherhood. — I to su učinili duhovi?
Progovori i Syd. Usne su mu bile čvrsto stisnute,
svaka riječ kao da ga je boljela.
— Slušaj ti, policajac. Možeš mi dati časnu
pionirsku riječ da je ovo za dobro njegove domovine?
— Da.
— I da je to što je učinio, a što ne vjerujem i ništa o
tome ne želim znati, protiv domovine ili bi to moglo biti?
— Moglo bi biti. Nama je sada najpreče da ga
nañemo.
— I neka te vrag odnese ako si mi slagao?
— Neka me vrag odnese.
— I hoće, policajac. Jer ja tog malog volim a protiv
svoje domovine nikad nisam zgriješio. Došao je da me
smulja, istina je. Htio je ormar za spise. Stari zeleni
ormarić za spise koji mi je Rick ostavio na čuvanje kad je
krenuo na putovanje. Rick je mrtav, sada papire možeš
prepustiti meni. I budi bez brige. Tako mi je rekao. Pravno
to tako treba. Papiri sad pripadaju meni. Ja sam njegov
nasljednik. Tako je rekao.
— Kakvi papiri?
— Sav očev život. Svi njegovi dugovi. Njegove tajne,
moglo bi se reći. Rickie ih je uvijek čuvao u tom ormariću.

612
Tu je držao zapisano sve što nam duguje. I jednog će nam
dana svima vratiti dug, lijepo se pobrinuti za nas, tako da
više ničega nećemo biti željni. Ja sam prvo rekao ne. Dok
je Rick bio živ, uvijek bih mu rekao ne, i nisam vidio
razloga da tako ne postupim i sada. On je mrtav, odgovorio
sam mu. Pusti ga da počiva u miru. Nitko nije imao boljeg
prijatelja no što si ti imao u vlastitom ocu, i ti to znaš,
prema tome ne postavljaj glupa pitanja nego idi i živi svoj
život, odgovorio sam mu. U tom ormariću ima raznih zala.
Went worth je jedna od tih stvari. Ostala imena za koja si
pitao ne poznajem. Možda su i oni unutra.
— Možda.
— Ali on je bio tvrdoglav pa sam mu na kraju rekao
na, uzmi i nosi. Da je Meg ovdje, ne bi on to nikad
iskamčio, pa neka je pravni nasljednik koliko god hoće, ali
Meg više nema. Nisam mu mogao odbiti, da ti pravo
kažem. Nikad mu ništa nisam mogao odbiti, kao ni ocu
mu. Pričao mi je da će napisati knjigu. Ni to mi nije drago.
Tvoj tata nikad nije vjerovao u knjige, Titch, rekao sam
mu. I ti to dobro znaš. On je učio u najboljoj školi, u školi
života. Ali Titch me nije htio slušati. Kad bi za nešto zapeo,
nikad me nije slušao. U redu onda, rekao sam. Uzmi to i
nosi. Možda ćeš ga tako skinuti s vrata. Strpaj tu vražju
stvar u auto i nestani, rekao sam mu, još ću pozvati
velikog Micka tu iz susjedne kuće da ti ga pomogne podići.
Ni to nije htio. Ne mogu ovim autom, kaže on, ormarić ide
na jedno mjesto a auto na drugo. U redu, kažem ja, onda
ga pusti tu gdje jest i prestani o tome.
— Je li još nešto ostavio ovdje?
— Nije.
— Je li imao uza se kakav kovčežić?
— Neki pederasti, s kraljičinim grbom i dvije
bravice.
— Koliko je dugo ostao?

613
 — Koliko mu je trebalo da me smulja. Sat, pola
sata, odakle da ja to znam? Nije htio čak ni sjesti. Nije
mogao. Stalno je hodao amo-tamo, s tom svojom crnom
kravatom, nasmijan. I stalno izvirivao kroz prozor. Pri-
znaj, kažem ja njemu, priznaj mi koju si to banku
opljačkao pa da znam povući svoju ušteñevinu. Nekad bi
se takvoj šali nasmijao. Sada nije, samo se neprekidno
smješkao. No znate kako je, pogreb djeluje na svakog
čovjeka, samo na svakog drugačije. Svejedno, bilo bi mi
lakše bez tog njegova smješkanja.
— I zatim je otišao. S ormarićem?
— Dakako da nije. Pa valjda je poslao kamion.
— Jasno daje poslao — reče Brotherhood
proklinjući vlastitu glupost.
Sjedio je blizu Sydu i svoju je čašu viskija odložio
pokraj njegove na indijski stolić od tučene mjedi, koji je
Syd održavao tako sjajno uglačanim da je sijao poput
sunca na istoku. Syd je sada govorio vrlo nevoljko, i glas
mu je gotovo zamro.
— Koliko ih je došlo?
— Dva tipa.
— Jeste li im ponudili čaj?
— Jasno da jesam.
— I vidjeli ste kamion?
— Jasno da jesam. Pa čekao sam ih, ne? To je ovdje
kod nas veliki dogañaj, dolazak kamiona.
— Koje tvrtke?
— Ne znam. Ništa nije pisalo. Običan kamion.
Vjerojatnije iznajmljen.
— Koje boje?
— Zelene.
— Iznajmljen od koga? s
— Odakle da ja to znam?
— Jeste li što potpisali?

614
 — Ja? Ti si lud. Popili su ljudi čaj, utovarili stvar i
zbrisali.
— Kamo su ga vozili?
— Pa valjda na spremište.
— Gdje je to spremište?
— U Canterburyu.
— Sigurni ste?
— Jasno da sam siguran. Canterbury. Pošiljka na
kojoj piše Canterbury. Gunñali su da je teret težak. Uvijek
gunñaju, misle da ćete im tako više dati.
— Nisu spominjali daje pošiljka na ime Pym?
— Samo Canterbury. Rekao sam vam.
— Jesu li uopće spominjali kakvo ime?
— Samo Lemon. Pozvoniti kod Lemon, preuzeti
pošiljku na kojoj piše Canterbury. Ja sam taj Lemon.
— Jeste li vidjeli broj tablica?
— O da, kako da ne. Još sam ga i zapisao. Mislim,
to mi je omiljeni hobi, zapisivanje brojeva kamiona.
Brotherhood se primorao da se nasmiješi. - Možete
li se bar sjetiti koji je bio tip kamiona? — upita. — Nekih
posebnih oznaka, nekih detalja?
Pitanje je bilo posve bezazleno, i bezazleno
postavljeno. Sam Brotherhood je od njega malo očekivao.
Pitanje je bilo od one vrste koja, ako se pitanje ne postavi,
jednu prazninu ostavlja, nepopunjenom, a postavljeno ne
donosi koristi; dio obavezne priručne prtljage u
inkvizitorskom poslu. A ipak je to bilo posljednje pitanje
koje je Brotherhood postavio Sydu te već zamiruće
jesenske večeri, i zapravo posljednje u njegovoj kratkoj i
očajničkoj potrazi za Magnusom Pymom, jer nakon toga
bavio sc još samo odgovorima. I ipak je Syd mrtvo hladno
odbio da na pitanje odgovori. Zaustio je da nešto kaže, ali
predomislio se i zvučno stisnuo usta. Brada se odvojila od
šaka, glava mu se podigla, zatim se postepeno podiglo

615
cijelo njegovo maleno tijelo, bolno ali strogo podiglo se sa
stolice, kao da ga je neka daleka truba pozvala da
posljednji put stane u stroj. Ispravio je leña, štap privukao
uz nogu.
— Nevću da taj mali leži u zatvoru — rekao je
promuklo. — Čujete vi mene? I neću ja biti taj koji će
pomoći da ga tamo strpate. Njegov je otac odležao u
zatvoru. Ja sam odležao u zatvoru. I ne želim da i taj mali
završi u zatvoru. To me ljuti. Nemam ja ništa protiv tebe,
policajac, ali sada se gubi.

***

Gotovo je, mislio je Brotherhood mirno gledajući u

lica za pretrpanim konferencijskim stolom u Brammelovu
apartmanu na petom katu. Ovo je moja posljednja večera s
vama. Uskoro ću kroz ova vrata izaći sam, ja sin starog
lovočuvara, a i meni je već šezdeseta. Desetak pari ruku
ležalo je pod usmjerenim stropnim svjetlima poput leševa
što čekaju identifikaciju. Njemu slijeva, iz znaj, kažem ja
njemu, priznaj mi koju si to banku opljačkao pa da znam
povući svoju ušteñevinu. Nekad bi se takvoj šali nasmijao.
Sada nije, samo se neprekidno smješkao. No znate kako je,
pogreb djeluje na svakog čovjeka, samo na svakog
drugačije. Svejedno, bilo bi mi lakše bez tog njegova
smješkanja.
— I zatim je otišao. S ormarićem?
— Dakako da nije. Pa valjda je poslao kamion.
— Jasno daje poslao — reče Brotherhood
proklinjući vlastitu glupost.
Sjedio je blizu Sydu i svoju je čašu viskija odložio
pokraj njegove na indijski stolić od tučene mjedi, koji je
Syd održavao tako sjajno uglačanim da je sijao poput

616
sunca na istoku. Syd je sada govorio vrlo nevoljko, i glas
mu je gotovo zamro.
— Koliko ih je došlo?
— Dva tipa.
— Jeste li im ponudili čaj?
— Jasno da jesam.
— I vidjeli ste kamion?
— Jasno da jesam. Pa čekao sam ih, ne? To je ovdje
kod nas veliki dogañaj, dolazak kamiona.
— Koje tvrtke?
— Ne znam. Ništa nije pisalo. Običan kamion.
Vjerojatnije iznajmljen.
— Koje boje?
— Zelene.
— Iznajmljen od koga? **
— Odakle da ja to znam?
— Jeste li što potpisali?
— Ja? Ti si lud. Popili su ljudi čaj, utovarili stvar i
zbrisali.
— Kamo su ga vozili?
— Pa valjda na spremište.
— Gdje je to spremište?
— U Canterburyu.
— Sigurni ste?
— Jasno da sam siguran. Canterbury. Pošiljka na
kojoj piše Canterbury. Gunñali su da je teret težak. Uvijek
gunñaju, misle da ćete im tako više dati.
— Nisu spominjali daje pošiljka na ime Pym?
— Samo Canterbury. Rekao sam vam.
— Jesu li uopće spominjali kakvo ime?
— Samo Lemon. Pozvoniti kod Lemon, preuzeti
pošiljku na kojoj piše Canterbury. Ja sam taj Lemon.
— Jeste li vidjeli broj tablica?

617
 — O da, kako da ne. Još sam ga i zapisao. Mislim,
to mi je omiljeni hobi, zapisivanje brojeva kamiona.
Brotherhood se primorao da se nasmiješi.
— Možete li se bar sjetiti koji je bio tip kamiona? —
upita. — Nekih posebnih oznaka, nekih detalja?
Pitanje je bilo posve bezazleno, i bezazleno
postavljeno. Sam Brotherhood je od njega malo očekivao.
Pitanje je bilo od one vrste koja, ako se pitanje ne postavi,
jednu prazninu ostavlja, nepopunjenom, a postavljeno ne
donosi koristi; dio obavezne priručne prtljage u
inkvizitorskom poslu. A ipak je to bilo posljednje pitanje
koje je Brotherhood postavio Sydu te već zamiruće
jesenske večeri, i zapravo posljednje u njegovoj kratkoj i
očajničkoj potrazi za Magnusom Pymom, jer nakon toga
bavio se još samo odgovorima. I ipak je Syd mrtvo hladno
odbio da na pitanje odgovori. Zaustio je da nešto kaže, ali
predomislio se i zvučno stisnuo usta. Brada se odvojila od
šaka, glava mu se podigla, zatim se postepeno podiglo
cijelo njegovo maleno tijelo, bolno ali strogo podiglo se sa
stolice, kao da ga je neka daleka truba |x)zvala da
posljednji put stane u stroj. Ispravio je leña, štap privukao
uz nogu.
— Neću da taj mali leži u zatvoru — rekao je
promuklo. — Čujete vi mene? I neću ja biti taj koji će
pomoći da ga tamo strpate. Njegov je otac odležao u
zatvoru. Ja Ham odležao u zatvoru. I ne želim da i taj mali
završi u zatvoru. To me ljuti. Nemam ja ništa protiv tebe,
policajac, ali sada se gubi.

***

Gotovo je, mislio je Brotherhood mirno gledajući u

lica za pretrpanim konferencijskim stolom u Brammelovu
apartmanu na petom katu. Ovo je moja posljednja večera s

618
vama. Uskoro ću kroz ova vrata izaći sam, ja sin Htarog
lovočuvara, a i menije već šezdeseta. Desetak pari ruku
ležalo je pod usmjerenim stropnim svjetlima poput leševa
što čekaju identifikaciju. Njemu slijeva, iz po mjeri šivena
kamgarna virile su usahle ruke predstavnika Foreign
Officea, Dorneya. S obiteljskim lavovima u ponosnoj pozi
na zlatnoj dugmadi. Do Dorneya su mirovali besprijekorni
prsti njegova gospodara Brammela, čijem podrijetlu iz
srednjeg Surreya ne treba isticanja. Do Boa je sjedio
Mountjoy iz kabineta. I zatim svi ostali. U svom
narastajućem otuñenju Brotherhood je teško te ruke
povezivao s glasovima. Premda to večeras više nije ni
važno, jer večeras su svi oni jedan glas ijedna mrtva ruka.
Oni su zajedno cjelina za koju sam ja nekoć vjerovao daje
više od zbira svojih dijelova, mislio je. Ja sam doživio i
roñenje mlažnjaka i atomske bombe i kompjutora, i
početak propadanja britanskih institucija. Samo jedno
nam je još ostalo da uklonimo: sebe. Pljesnjiv ponoćni zrak
vonjao je na trulež. Nigel je čitao osmrtnicu.
— Čekali su pred kućom Lumsdenovih do šest i
dvanaest, zatim telefonirali u kuću iz govornice nešto niže
niz ulicu. Gospoña Lumsden je odgovorila da ona i njezina
služavka upravo traže gospoñu Pym. Mary je pošla da se
prošeće u vrtu iza kuće i nije se vratila. Nema je već više
od sata. U vrtu nema nikoga. Lumsden je u Rezidenciji.
Navodno ga je ambasador hitno pozvao.
— Nadam se da nitko neće ni pokušati okriviti
Lumsdenove — reče Corney.
— Uvjeren sam da neće — reče Brotherhood.
— Nije ostavila poruku, nikome ni riječi — nastavio
je Nigel. — Cijeli dan je bila zamišljena i zabrinuta, ali to je
prirodno. Provjerili smo avionske linije i ustanovili da je
rezervirala kartu do Londona za sutrašnji let British

619
Airwaysom, klub klasa. Kao adresu je navela hotel
»Imperial«, Beč.
— Za današnji let — ispravi ga netko i Brotherhood
ugleda kako je Nigelov zlatni sat oštro bljesnuo prema
njemu.
— U redu, za jutrošnji let — napeto prihvati Nigel.
— Kad smo nazvali »Imperial« nije bila u sobi, a kad smo
po drugi put pokušali nešto ustanoviti na aerodromu,
saznali smo da je iskoristila standby kartu za posljednji
sinoćnji Lufthansin let za Frankfurt. Nažalost, do te smo
informacije došli tek pošto je avion sletio na odredište u
Frankfurtu.
Preveslala vas je, pomisli Brotherhood sa
zadovoljstvom stoje graničilo s ponosom. Dobra je ona
djevojčica i razumije se u igru.
— Kakva šteta što za frankfurtski let niste saznali
kad ste prvi put bili na aerodromu — drznuo se neki
nevjernik s dna stola.
— Šteta, dakako — odsiječe Nigel. — Ali da ste
slušali pažljivije, zapamtili biste da sam rekao kako je
imala standby kartu. Dakle, službena lista putnika na
kojoj je bilo i njezino ime bila je popunjena doslovno tek u
trenutku polijetanja.
— Meni to ipak djeluje neuredno — reče Mountjoy.
— A stoje s neslužbenom listom putnika?
Ne, mislio je Brotherhood. Nije to neuredno.
Neuredno podrazumijeva postojanje reda. A ovo je inercija,
normalno stanje. Nekoć sjajna služba postala je
nepokretan hibrid — pola činovnik, pola razbojnik — i
argumentima jednoga koristi se da negira drugoga.
— I dakle, gdje je ona sada? — upita netko.
— Ne znamo — odgovori Nigel sa zadovoljstvom. —
I osim da zamolimo Nijemce — i usput dakako i
Amerikance — da pretraže sve frankfurtske hotele, što mi

620
se najblaže rečeno čini pretjeranim, ne vidim što bismo
više mogli poduzeti. Ili što smo mogli poduzeti. Da budem
iskren.
— Jack? — upita Brammel.
Brotherhood je slušao kako se neka starija verzija
njegova glasa tiho povlači u mraku:
— Bog sveti zna — rekao je. — Najvjerojatnije već
sjedi u Pragu.
Opet Nigel.
— Koliko mi znamo, ona ništa nije zgriješila. I ne
možemo je držati u zatvorenom protiv njezine volje, znate.
Ona je slobodan grañanin. I ako joj se njezin sin sutra
poželi pridružiti, mi tu nemamo što intervenirati.
Mountjoy je sada preuzeo da glasno formulira ono
što ih je brinulo otprije.
— Ja mislim da je prijepis telefonskog razgovora s
američkom ambasadom nešto što nas je zaista trebalo
zabrinuti. Ta Ledererica koja sjedi u Beču i telefonira
mužu u londonsku ambasadu i viče nešto o dvoje ljudi u
crkvi koji su razmijenili poruke. U našoj crkvi. Gdje je
Mary doista i bila. Zar nismo mogli iz toga izvući neke
zaključke?
Nigel ga je dočekao spreman s pat-odgovorom:
— Nažalost, tek dosta poslije nego što se dogañaj
zbio. Naime, stoje savršeno razumljivo, prislušna ekipa u
tom razgovoru nije vidjela ništa osobito dramatično, te
nam je prijepis dostavila dvadeset i četiri sata poslije
dogañaja. Informacija zbog koje bismo možda meñutim
zaista bili u stanju pripravnosti — naime, daje moguće da
je Mary zamijećena kako izlazi iz češkog skrovišta, iz kuće
u kojoj je ranije znao boraviti taj Petz i tako dalje — taje
informacija stoga stigla do nas prije prijepisa razgovora. A
zaista nas nitko ne može optužiti što nismo požurili i trčali
pred rudo. Zar ne?

621
 Kao da nitko nije znao može li ili ne može.
Mountjoy je zatim rekao daje vrijeme za jedan
cjelovit pogled na situaciju. Dorney je zatim rekao da bi
sada zaista morali odlučiti hoće li pozvati policiju i
razaslati okružnicu s Pymovom fotografijom, pa neka sve
ide k vragu. Na to se Brammel naglo vratio u život.
— Ako to učinimo, možemo odmah staviti lokot na
dućan — reče. — A već smo tako blizu. Već je sasvim
vruće, zar ne, Jack?
— Nažalost, mislim da nije — reče Brotherhood.
— Ma jasno da jest!
— Sve su to samo nagañanja. Još uvijek
nagañanja. Moram pronaći taj kamion za prijevoz
namještaja. Sto nije nimalo jednostavan posao. On se
vjerojatno poslužio posrednicima i usputnim adresama.
Policija se u takve postupke razumije. Mi nemamo pojma.
Znamo da se koristi imenom Canterbury. Ili barem tako
mislimo. Zbog toga što su dosad sva njegova operativna
imena bila imena gradova; to je njemu nešto kao tik.
Pukovnik Manchester, gospodin Huli, gospodin Gulworth.
S druge strane, moguće je da su ormar za spise zaista
otpremili u Canterbury i daje on u Canterburyu. Ili da su
ga otpremili u Canterbury a da on u Canterburyu nije.
Moramo pronaći mali trg pokraj mora i kuću u kojoj živi
žena koju on navodno jako voli. A ne živi u Škotskoj ni u
Walesu, zbog toga što on kaže daje ondje. Mi nismo u
poziciji da pročešljamo sve primorske gradiće u
Ujedinjenom Kraljevstvu. Ali policija jest.
— On je lud — oglasi se neki duh.
— Tako je, on je lud. Vara nas već trideset godina a
mi to dosad nismo opazili. Prema tome, možemo zaključiti
da se kad hoće može praviti savršeno normalnim, i daje
majstor svog zanata. Ima li ovdje nekoga tko bi mu bio
bliži od mene?

622
 Vrata se otvoriše i zatvoriše. Pred njima je stajala
Kate, s punim naručjem crvenih prugastih fascikala. Bila
je blijeda i vrlo mirna, poput mjesečarke. Po jedan fascikl
je položila pred svakog gosta.
— Ovo je upravo stiglo iz odjela za radio-vezu —
objasnila je, ali samo Bou. Usporedili su Simplicissimus
kao mogući kod s češkim radio-signalima. Rezultat je
pozitivan.

***

U sedam ujutro londonske su ulice bile prazne ali

Brotherhood je njima koračao kao da su pune ljudi,
uspravan meñu slabima i posrnulima, sam sa svojim
dostojanstvom u gomili. Osamljeni mu je policajac poželio
dobro jutro. Brotherhood je tip čovjeka kojeg policajci
redovito pozdravljaju. Hvala, odzdravio mu je u sebi, i
nastavio još odlučnijim korakom. Svoj ste osmijeh upravo
poklonili čovjeku koji je prijateljevao sa sutrašnjim
najnovijim veleizdajnikom — čovjeku koji je odbacivao
svaku optužbu protiv njega dok slučaj nije postao nerješiv,
i zatim odbacivao svaku obranu kad je slučaj postao
nesnošljiv. Kako to da ga odjednom razumijem?, čudio se
svojoj popustljivosti. Odakle u mojoj duši, jer u pameti je
ipak nema, mrvičak naklonosti za čovjeka koji je sav svoj
život, moje uspjehe poništavao u neuspjehe? Ja sam ga na
to natjerao, i ja sad za to moram platiti.
Ti si sam za sve kriv, rekla je Belinda. A kako to da
još ne osjeća bol premda mu ruka prorešetana mecima
beživotno visi?
On je u Pragu, mislio je. Ta luñačka potjera koju
Česi izvode nekoliko posljednjih dana samo je zavodnički
ples kojim su nam htjeli odvratiti pogled dok ga ne izvuku

623
na sigurno. Mary nikad ne bi pošla tamo da je Magnus već
ne čeka. Mary nikad ne bi pošla tamo ni inače.
Ili bi? Ili ipak ne bi? Ne zna i ne vjeruje nikome tko
kaže da zna. Ona da će ostaviti svoj Plush i svoju
engleskost? I to zbog Magnusa?
Nikad to ona ne bi učinila.
Zbog Magnusa bi učinila.
Njoj je prvi Tom.
Ostat će.
Povest će Toma sa sobom. Želim ženu.
Na uglu Half Moon Streeta bila je kavanica koja
radi cijelu noć; u neko drugo rano jutro Brotherhood bi
ovdje možda zastao, dopustio umornim kurvama da
navlače njegova psa a zauzvrat bi on navlačio njih,
počastio ih kavom i malo nasmijavao, jer on voli njihov
zanat i njihovu smionost, i tu njihovu posebnu mješavinu
životne mudrosti i gluposti. Ali pas je sada mrtav a tako i,
bar na neko vrijeme, njegova sklonost smijehu. Otključao
je vrata i pošao ravno prema bifeu gdje je bilo votke.
Natočio je pola visoke čaše mlačne votke i ispio je u
jednom gutljaju. Pustio je vodu da teče u kadu, upalio svoj
tranzistorski prijemnik i ponio ga u kupaonicu. Vijesti su
nabrajale nesreće na svim stranama svijeta, ali ništa o
britanskom diplomatskom paru koji se nenadano pojavio u
Pragu. Ali ako Česi i odluče da danas objave stvar, učinit
će to tek u podne, najbolje vrijeme da stigne za večernje
televizijske emisije i u sutrašnje novine, računao je. Počeo
se brijati. Telefon stane zvoniti. To je Nigel, reći će mi našli
smo ga, pa čovjek sve vrijeme sjedi u svom klubu. To je
dežurni službenik, reći će mi da praško ministarstvo
vanjskih poslova saziva podnevnu konferenciju za strane
dopisnike. To je Steggie, reći će mi da on voli samo snažne
muškarce.

624
 Isključio je radio, nag otišao u dnevnu sobu,
zgrabio slušalicu i javio se: — Da? — čuo jedan metalni
otkucaj i zatim ništa. Čvrsto je stisnuo usnice opominjući
se da ne smije govoriti. Molio je u sebi. Zaista molio. Kaži,
molio je. Reci nešto. I odmah čuo: tri kratka otkucaja
kovanicom ili turpijicom za nokte po membrani slušalice.
Praška procedura. Okrećući se ne bi li našao štogod
metalno, ugledao je na pisaćem stolu svoje nalivpero i
uspio ga dohvatiti ne spuštajući slušalicu. Kucnuo je
jednom u odgovor: Slušam. Dva otkucaja, zatim još tri:
Ostani gdje jesi, značila je ta poruka. Imam informaciju za
tebe. Perom je otkucao još četiri puta, čuo odgovor od dva
otkucaja i zatim je slušalica spuštena. Polako je provukao
prste kroz kratko potšišanu kosu. Odnio je votku na pisaći
stol, sjeo i pokrio lice dlanovima. Samo ostani živ, molio je
i dalje. To sejavlja mreža. To je Pym, sve želi ispraviti.
Samo budi pametan a ja ću biti ovdje, kao što tražiš. Bit
ću ovdje i čekati tvoju sljedeću poruku. Nazovi me tek kad
budeš sasvim spreman.
Telefon vrisne još jednom. Žurno je dograbio
slušalicu, ali bio je to samo Nigel. Pymov opis i fotografija
razaslani su svim policijskim stanicama u zemlji, pričao je.
Firma se prebacuje samo na operativne telefonske linije.
Boje zapovjedio da se direktna veza s VVhitehallom
isključi. Novinari već kucaju na vrata. Zašto mi sve to
priča, razmišljao je Brotherhood. Je li usamljen ili mi želi
pružiti priliku da sam kažem kako sam upravo primio
čudan poziv od nekog agenta koji se poslužio praškom
procedurom. Zove zbog čudnog poziva, zaključio je.
— Upravo mi je telefonirao neki šaljivčina, i to
češkim tajnim znakom — reče. — Dao sam mu znak da
govori, ali ništa nije rekao. Bog sveti zna stoje htio.
— Dobro, ako što bude od toga, smjesta se javi.
Pazi, samo operativne linije.

625
 — Rekao si mi — odvrati Brotherhood.
Opet čekanje. Opet razmišljanje o svakom agentu
terencu koji se uspio provući. Samo polako, nemoj žuriti.
Svaki tvoj potez mora biti promišljen i siguran. Ne
paničari. Ne bježi. Pažljivo odaberi govornicu s koje ćeš <e
javiti. Začuje kucanje na vratima. To je neki prokleti ulični
preprodavač. Ne, to je vijest da se Kate ipak ubila. To je
ona budala, onaj mladi Arapin iz stana ispod koji je
uvjeren da mu sa stropa curi iz moje kupaonice. Navukao
je kućni ogrtač, otvorio vrata, i ugledao Mary. Uvukao ju je
u hodnik i zalupio vratima. Stoje pritom onjećao, nije više
znao. Olakšanje ili bijes, kajanje ili mržnju. Ošamario ju je,
ošamario ju je još jednom i da je bio bilo koji drugi dan,
odveo bi je ravno u krevet.
— Postoji jedan gradić, zove se Farleigh Abbott i
blizu je Exetera — rekla je.
— I što s tim?
— Magnus mu je rekao daje svoju majku smjestio u
neku kuću uz more, u Devonu.
— Rekao kome?
— Poppvu. Cehu, svom kontroloru. Zajedno su
studirali u Bernu. On misli da se Magnus namjerava ubiti.
Odjednom mi je postalo jasno. To je u samozapaljivom
kovčežiću, zar ne? Njegov službeni pištolj. Zar ne?
— Kako znaš da je baš Farleigh Abbott?
— Jer je rekao da mu je majka u Devonu. Nema on
nikakve majke. Jedino njegovo mjesto u Devonu je
Farleigh Abbott. »Kad sam nekoć odlazio u Devon«, pričao
mije. »Volio bih da praznike provedemo u Devonu.« I uvijek
je spominjao samo Farleigh Abbott. Nikad nismo otišli, i on
ga je prestao spominjati. Kad bi ga Rick posjetio u školi,
tamo ga je vodio. Biciklima su odlazili na piknik na plažu.
To je jedno od njegovih idealnih mjesta. I sada je ondje s
nekom ženom. Znam da jest.

626
15.

Zamisli, Tom, s kakvom je srećom u svojem

mladom srcu sjajan obavještajni oficir i ljubavnik proslavio
kraj svojih dviju godina odanog službovanja zastavi u
dalekoj Austriji, i spremio se na povratak kući u civilnu
Englesku. Rastanak sa Sabinom nije bio tako bolan kao to
se bojao, jer kako se bližio posljednji dan, ona je čela hiniti
tipičnu slavensku indiferentnost prema njemu i njegovu
odlasku.
— Ja ću biti sretna žena, Magnus. Tvoje engleske
ženice me više neće gledati poprijeko. Bit ću ekonomist i
slobodna žena, a ne više kurtizana jednog frivolnog
vojnika. — Nitko još Pymu nije rekao da je frivolan. Čak se
pobrinula da sama ode prije njega, da bi izbjegla IkjI
rastanka. Tako je hrabra, mislio je Pym. Njegov rastanak s
Axelom, premda pod mračnom sjenkom glasina o novim
čistkama, ispao je jednako spokojno i konačno.
— Sir Magnus, bez obzira na to što mi se još može
dogoditi, znaj da smo zajedno izveli veliku stvar — rekao je
kad su, u večernjem svjetlu, stajali sučelice pred sušom
koja je Pymu postala drugi dom. — I nemoj nikad
zaboraviti da si mi dužan dvije stotine dolara.
— Neću nikada — rekao je Pym.
Krenuo je na dug povratak do džipa narednika
Kaufmanna. Okrenuo se da još jednom mahne, ali Axel je
već ostao u šumi.
Tih dvije stotine dolara bile su uspomena na sve
Izrazitiju bliskost u ovim posljednjim mjesecima njihova
druženja.
Moj otac opet traži novaca — rekao je Pym jedne
večeri, dok su fotografirali kodnu knjigu koju je posudio iz
Memburyeva ormarića s opremom za kriket. — U Murini
mu policija prijeti hapšenjem.

627
 — Onda mu ih pošalji — odgovorio je Axel
premotavajuci film u aparatu. Spustio je film u džep i
izvadio vi. — Koliko traži?
— Koliko god da traži, ja te novce nemam. Ja sam
samo podoficir s trinaest šilinga na dan, a ne milijunaš.
Axela priča kao da više nije zanimala, te su se
prihvatili teme narednika Pavela. Axel je rekao da je došlo
vrijeme da smisle još jednu kriznu situaciju u Pavelovu
životu.
— Trebamo neku dobru krizu — odlučno je ponovio
Axel. — Beč se već suviše navikao na njega, a mogu ti reći
da mi baš nije osobito drag ton njihovih pitanja za sljedeći
put.
Pym je Memburya našao za njegovim pisaćim
stolom. Poslijepodnevno je sunce obasjavalo polovinu
njegove prijateljske glave nagnute nad knjigom o ribama.
— Greensleves je zatražio dodatak, dvije stotine
dolara u gotovini — rekao mu je.
— Ali dragi moj mladiću, ovog mjeseca smo mu
isplatili već krasnu svoticu! Za što bi mu uopće trebalo
dvije stotine dolara?
— Mora svojoj kćeri platiti pobačaj. Liječnik
prihvaća samo američke dolare, a stvar već postaje
hitnom.
— Ali djevojčici je jedva četrnaest godina! Pa tko je
taj nečovjek? Trebalo bi s njim u zatvor.
— Onaj ruski kapetan iz štaba.
— Svinja. Krajnja svinja.
— I Pavel je rimokatolik, znate — podsjeti ga Pym.
— Priznajem, ne baš najbolji. Ali nije to ni njemu lako.
Sljedeće je večeri Pym na stolu u suši izbrojao dvije
stotine dolara. Axel ih gurne natrag pred njega.
— Za tvojeg oca — reče. — Posuñujem ti taj novac.

628
 — Ne mogu ga primiti. To je novac za operativne
izdatke.
— Više nije. Sada je vlasništvo narednika Pavela. —
Ali Pym još nije pokupio novac. — A narednik Pavel ti ga
želi posuditi, kao prijatelju — rekao je Axel i otrgnuo iz
bilježnice list papira. — Evo, napiši mi priznanicu. Potpiši
pa ću te jednog dana natjerati da mi novac vratiš.
Pym je otišao čista srca, uvjeren da će i Graz i sve
njegove odgovornosti, kao nekoć Bern, prestati postojati
čim uñe u prvi tunel.
Kad je došao položiti oružje u regrutni centar
obavještajnih jedinica u Sussexu, demobilizacijski oficir
mu je pružio sljedeće OSOBNO I STROGO POVJERLJIVO
pismo:
Državno udruženje za prekomorska istraživanja p.
p. 777, Foreign Office, London, S. W. 1

Dragi Pym,
Naši zajednički prijatelji u Austriji spomenuli su mi
vaše ime rekavši da biste možda bili zainteresirani i za
trajnije zaposlenje. Ako je tako, bit će mi drago ako mi se
pridružite za ručak i neobavezan razgovor u Travellers
Clubu u petak, 19. ovog mjeseca u 12, 45.
sir Alwyn Leith, C. M. G.

Nekoliko je dana neka zagonetna slabost priječila

Pyma da odgovori na pismo. Meni su potrebni novi vidici,
govorio je sam sebi. Dobri su to ljudi, ali imaju svojih
granica. Kad se jednog jutra osjetio nešto jačim, napisao je
pismo u kojem žali što ne može pozitivno od govoriti
budući da razmišlja o tome da se posveti Crkvi.

***

629
 Uvijek ti preostaje Shell, Magnus — rekla je
Belindina majka, koja se zaista zdušno brinula za Pymovu
budućnost. — Belindin ujak radi u Shellu, je li, dušo?
— Ali on se želi posvetiti nečem vrijednom, mama
— i kJgovorila je Belinda i lupila nogom o pod tako da je
stolić postavljen za doručak zazveketao.
— Bilo bi i vrijeme da se netko toga prihvati — javio
ho i Belindin otac iza svojeg »Telegrapha« ali mu je iz nekog
nepoznata razloga to bilo vrlo smiješno te se nastavio
smijati pokazujući rijetke zube i Belinda je, razjarena,
odjurila u vrt.
Mnogo zanimljiviji takmac za Pymove usluge bio je
Kenneth Sefton Boyd, koji je upravo dobio nasljedstvo te je
predlagao Pymu da zajedno otvore noćni klub. Zatajivši to
obavještenje Belindi, koja je imala svoje uišljenje i o
noćnim klubovima i o Sefton Boydima, 'vni je objasnio da
ga je njegova stara škola zamolila da dude i nešto im
pomogne, te otputovao na obiteljsko imanje u Škotsku,
gdje ga je na željezničkoj stanici dočekala Jemima. Vozila
je onaj isti Land Rover iz kojeg mu je plazila jezik dok su
bili djeca. Sad je bila ljepša nego ikada.
— Kako je bilo u Austriji? — pitala je dok su veselo
poskakivali kroz purpuran brdovit kraj prema
monstruoznom viktorijanskom dvorcu.
— Super — odgovori Pym.
— Što, samo si boksao i igrao rugby?
— Zapravo, ne baš samo to — priznao je Pym.
Jemima mu pokloni pogled zakašnjelog interesa. Sefton
Boydi su živjeli u svijetu bez roditelja. Večeru im je
poslužio sluga koji je na njihovo ponašanje gledao mrka
oka. Poslije su igrali backgammon dok se Jemima nije
umorila. Pymova je soba bila velika poput nogometnog
igrališta, i upravo tako hladna. Laka sna, probudio se i
ugledao ispred sebe crvenu iskru svjetla kako poput

630
krijesnice žmirka prema njemu kroz mrak. Iskra se zatim
spustila i posve nestala. Blijedi je obris izronio uz njega.
Osjetio je miris cigareta i zubne paste, osjetio kako se golo
Jemimino tijelo nježno namješta oko njegova i kako
Jemimine usne nalaze njegove.
— Nećeš nam zamjeriti ako te u petak izbacimo? —
pitala je Jemima sljedećeg jutra, dok su sve troje u krevetu
jeli doručak koji je donio Sefton Boyd. — Ne bismo to inače
učinili, ali Mark dolazi na vikend.
— Tko je Mark? — upi tao je Pym.
— Netko za koga bih se ja zapravo trebala udati —
odgovori Jemima. — Ja bih se najradije udala za Kennetha
da mogu, ali on je u tim stvarima tako konvencionalan.

***

Odrekavši se žena za sva vremena, Pym je pisao

Britanskom savjetu nudeći im svoje usluge u širenju
kulture meñu primitivnim narodima, i direktoru svoje
bivše škole Willowu, nudeći mu svoje usluge kao
nastavnika njemačkog jezika. — »Nedostaje mi školska
disciplina i osjećam snažnu potrebu da se odužim svojoj
školi sve od onog nesretnog dogañaja kad moj otac nije
uspio platiti školarinu«. Pisao je i Murgu, najavivši se za
jedan duži boravak, premda je ipak bio toliko pametan da
bar datume ostavi otvorenim. Pisao je i katolicima u Farm
Street, sa željom da nastavi učenje vjeronauka započeto u
Grazu. Pisao je engleskoj školi u Zenevi i američkoj školi u
Heidelbergu, a zatim i BBC-u, sve to u naletu
samoprijegora. Pisao je u Inns of Court, raspitujući se o
mogućnosti da nastavi studij prava. Kad se tako okružio
obiljem mogućnosti, ispunio je golem upitnik u kojem je
iscrpno opisivao svoj briljantan život do ovog trenutka,
poslao ga u oxfordski ured za profesionalnu orijentaciju, te

631
i sam pošao za njim u potrazi za novim mogućnostima.
Jutro je bilo sunčano, a staro ga je njegovo sveučilište
ganulo bezbrižnim uspomenama na dane koje je ovdje
proveo kao komunistički doušnik. Njegov se sugovornik
ponašao hirovito, da ne kažem sasvim luckasto. Odjednom
bi gurnuo naočari sasvim na vrh nosa. Ili ih zatakao meñu
prosijede kovrče, ženstvenim pokretom vozača trkaćeg
automobila. Ponudio je Pyma sherrvem i položio mu ruku
na stražnjicu kad ga je htio uputiti prema visokom prozoru
što je gledao na niz radničkih kućica.
— Sto mislite o prljavom tvorničkom životu? —
pitao je
— Tvornica mi sasvim odgovara — reče Pym.
— Ali da se hranite s ostalim radnicima. To vam se
isto sviña?
— Ja zapravo nisam osobito klasno osjetljiv, sir.
— Krasno. I biti stalno u blatu do lakata, i to vam
se i viña?
Pym mu odgovori da ni protiv blata zapravo nema
ništa, ali sugovornik ga je već vodio prema drugom
prozoru, koji je gledao na tornjiće i tratinu.
— Na raspolaganju imam neko bijedno
bibliotekarsko mjesto u British Museumu, i nešto kao
mjesto trećeg pisarskog pomoćnika u Donjem domu, stoje
proleterska verzija Doma lordova. Imam tu i tamo ponešto
u Keniji, Malaji i u Sudanu. U Indiji sam nemoćan, to su
mi oduzeli. Volite li vi inozemstvo ili ga mrzite?
Pym reče daje inozemstvo super, daje on studirao u
Hernu. Njegov se sugovornik malo zbunio:
— Mislio sam da ste studirali ovdje kod nas.
— I ovdje, da — reče Pym.
— A tako. A kako se snalazite u opasnosti?
— Zapravo volim opasnost.

632
 — Jadni mladiću, nemojte neprekidno govoriti
»zapravo«. I spremni ste pokloniti svoju bezuvjetnu odanost
svakome tko je dovoljno nesmotren da vas zaposli?
— Jesam.
— I spremni ste voljeti svoju domovinu u dobru i u
zlu, tako vam Boga i torijevske stranke?
— I to — odgovori Pym u smijehu.
— I vjerujete da roditi se Britancem znači izvući
glavni zgoditak na životnoj lutriji?
— Da, iskreno rečeno, i u to vjerujem.
— Onda budite špijun — predloži njegov
sugovornik i iz ladice pisaćeg stola izvuče još jedan upitnik
te ga pruži Pymu. — Jack Brotherhood vas srdačno
pozdravlja i pita zašto mu se zaboga niste javili i zašto
niste htjeli ručati s njegovim vrbovateljem koji je inače
tako zgodan čovjek.
Mogao bih ti, Tom, ispisati cijele eseje o slatkoj
strasti uvodnih ispitivanja. Od svih umijeća prisvajanja
koje je Pym svladao i u toku života usavršio, uvodni
interview ostaje na prvom mjestu. Tada nas još nisu
dočekivali trikcikll iz Foreign Officea, kako ih tvoj stric
Jack naziva. Meñu onima koji su nas tada ispitivali nije
bilo nijednoga koji i sam nije bio grañanin tajnog svijeta,
blagoslovljen ničime načetim, bezazlenim uvjerenjem u
svoju nadmoć. Rat je bio najviše što su se približili
životnom iskustvu, a mir su smatrali njegovim
produžetkom, samo u drugačijim okolnostima. A ipak u
odnosu na svijet izvan njihove glave, njihovi su životi bili
tako bez kušnje, tako dječji i krhki u svojoj jednostavnosti,
tako sebi okrenuti u svojim vezama, da su im bile potrebne
kolone posrednika izmeñu njih i svijeta za koji su iskreno
vjerovali da ga paze i štite. Pym je sjedio pred njima
smiren, promišljen, odlučan, skroman. Pym je crte svoje
ličnosti oblikovao u razne kalupe: jednom bi pokazao

633
uvažavanje, drugi put strahopoštovanje, treći put gorljiv
žar, ili strast za istinom, ili produhovljenu vedrinu. Kad bi
čuo kako njegovi učitelji o njemu misle sve najljepše,
pokazao bi koliko je ugodno iznenañen, a kad bi čuo da ga
i vojska izrazito cijeni, muški suzdržan ponos. Umjereno se
hvalio i umjereno skanjivao. Točno je znao razlučiti prave
vjernike od poluvjernika, i nije imao mira dok ih sve nije
okupio u klub obožavatelja Pyma, s plaćenim doživotnim
Članstvom.
— Molim vas, Pym, pričajte nam o svom ocu —
zamolio ga je jednom čovjek povijenih brkova koji su ga
neugodno podsjećali na Axela. — Rekao bih daje vodio
prilično šarolik život.
Pym se skrušeno nasmiješio, osluškujući kojom je
to intonacijom izgovoreno. Samo načas je bolno zastao, i
zatim sve spremno okrenuo na šalu.
— Ponekad, nažalost, i previše šarolik, sir —
odgovorio je, a točnost odgovora odmah je potvrñena
zdravim muškim smijehom. — Da budem iskren, ne
viñamo se često. I dalje smo u prijateljskim odnosima, ali
draže mi je da se držim podalje. Moram tako, zapravo.
— Da. No dobro, svakako nećemo vas smatrati
odgovornim za očinske grijehe. Je li tako? — tolerantno je
zaključio isti ispitivač. — Zanimate nas vi a ne vaš otac.
Koliko su znali o Ricku, koliko ih je uopće
zanimalo? Čak i danas o tome mogu samo nagañati jer
pitanje se više nikad nije postavilo i siguran sam da je u
formalnom smislu zaboravljeno čim je Pym prihvaćen.
Pravi engleski gospodin, uostalom, ne prepoznaje se po
podrijetlu nego po odgoju i obrazovanju. Vjerojatno je da
su povremeno pročitali ponešto o nekom živopisnijem
Rickovu kolapsu, pri čemu im se možda i oteo ironičan
smiješak. Vjerojatno je da su tu i tamo doznali ponešto od
svojih kontakata iz svijeta trgovine. Ali ja imam osjećaj da

634
mi je Rick išao samo u prilog. Jedna crta zdravog
kriminaliteta u mladosti novopečenog špijuna ne može
zapravo škoditi, razmišljali su oni. Odrastao je u pravoj
školi života, govorili su, i od toga može imati samo koristi.
Posljednje pitanje u tom razgovoru, i Pymov
odgovor na njega, zapamtio sam za sva vremena. Pitanje je
I »ostavio vojnik, ovdje u grañanskom odijelu od tvida.
— Sad me slušajte, mladiću — zatražio je punu
pažnju kimajući uz to svojom bukoličkom glavom. — Vi ste
već pomalo stručnjak za Čehe. Znate nešto jezika,
poznajete te ljude. Kakvo je vaše mišljenje o ovim čistkama
i hapšenjima? Brine li vas to?
— Mislim da su čistke zaista užasne, sir. Ali to se
moglo očekivati — odgovorio je Pym ozbiljno, upirući
pogled prema nekoj dalekoj, nedostižnoj zvijezdi.
— Kako to očekivati? — strogo je nastavio vojnik,
kao da se očekivati nikad ne smije ništa.
— Njihov sistem je potpuno pogrešan. Zasniva se
na rodovskom ureñenju i može opstati samo primjenom
sile.
— Da, da. To je točno. Dakle, što biste vi poduzeli?
Poduzeli, kažem.
— U kojem smislu, sir?
— Ako prijeñete k nama, dakako. Kao član ove
službe. Govoriti znaju svi. Ali mi djelujemo.
Nije bilo potrebe da razmišlja. Njegova je
nepatvorena iskrenost već spontano progovorila:
— Prihvatio bih njihovu igru, sir. Zavadio ih
meñusobno. Sirio glasine, lažno optuživao, posijao
sumnju. Čovjek je čovjeku vuk.
— Znači, neće vas smetati što će u policijskim
čistkama u zatvor dospjeti i posve nevini ljudi? Niste li
malo previše okrutni? I malo nemoralni?

635
 — Ne, ako je to način da se skrati vijek sistemu.
Ne, sir, mislim da nisam. Osim toga, moram nažalost reći
da ja nisam toliko uvjeren da su ti ljudi baš posve nevini.
U životu, kaže Proust, uvijek na kraju izaberemo
ono u čemu smo osrednji, a ne ono u čemu smo najbolji. U
čemu bi Pym bio najbolji, nikada neću znati. On je
prihvatio Firminu ponudu. Jednako je tako jednog dana
otvorio »Times« i mirno, kao da se to njega ne tiče, pročitao
obavijest o svojim zarukama s Belindom. Tako, sad sam
zbrinut, mislio je. Pola je dobila Firma a pola Belinda, i ja
više nikada ničega neću biti željan.

***

Skreni sada pogled na Pymovo prvo veliko

vjenčanje, Tom. Sve se to odvijalo uglavnom bez njegova
sudjelovanja, u posljednjim mjesecima obuke, a samo
vjenčanje palo je u predahu izmeñu bešumnog ubijanja i
trodnevnog seminara pod nazivom »Upoznaj svoga
neprijatelja« koji je vodio žustar mladi nastavnik iz
londonske
School of Economics. Zamisli koliko je Pym uživao
u ovim zaista neočekivanim pripremama za brak. Kako V
sve to bilo zabavno. Taj lakomislen osjećaj nestvarnog.
Naganjao je Buchanove utvare kroz pustopoljine Argylla.
Vozikao se u gumenim čamcima, uvježbavao noćno
iskrcavanje na pješčanim žalima, nakon čega bi ga u
napuštenom neprijateljskom gnijezdu čekala šalica tople
čokolade. Padao je iz aviona, umakao pero u nevidljivu
tintu, učio Morseovu abecedu i na pretpotopnim
obavještenjima vježbao slanje radio-signala u oštar škotski
zrak. Gledao je kako malen avion u niskom letu klizi kroz
noć, ni stotinu stopa iznad njegove glave i izbacuje sanduk
pun oblutaka koji su ovdje igrali zalihu hrane i materijala.

636
Sudjelovao je u tajnim igrama Žandara i lopova po
edinburškim ulicama, fotografirao nedužne grañane bez
njihova znanja, pucao pravim mecima u nenadane mete u
scenografiji koja imitira salon u nečijem domu, i zarivao
bodež pod ošit zaljuljane vreće pune pijeska, i sve to — u
ime Engleske i našeg kralja Harrya. U mirnim predasima
slali su ga u gospodski Bath, da dotjeruje svoj češki do
nogu vremešne dame koja se zvala Frau Kohl i živjela u
jednoj od kuća u polumjesečastom nizu potamnjela sjaja.
Uz čaj i preprženo pecivo, Frau Kohl mu je pokazivala
albume sa svojim slikama iz djetinjstva u Carlsbadu, koji
se danas zove Karlovy Vary.
— Ali vi tako dobro poznajete Karlovy Vary,
gospodine Sanderstead! — uzviknula bi gospoña kad bi
Pym opet paradirao svojim znanjem. — Bili ste ondje, da?
— Ne — rekao je Pym. — Ali bio je moj prijatelj.
Zatim opet natrag u bazni logor, negdje u Škotskoj, gdje ga
je opet čekala crvena nit koju je sada otkrivao utkanu u
svemu novom što bi naučio. A nije to samo fizičko nasilje,
to je oskvrnuće istine, prijateljstva, ako zatreba čak i same
časti; sve ćemo žrtvovati interesima naše majke Engleske.
Mi smo nesretnici spremni da na sebe preuzmu sav prljav
posao, kako bi duše čišće od naših mogle noću mirno
spavati. Pym je dakako takvo rasuñivanje čuo već i ranije,
od Michaela, ali ga je sada opet morao slušati od svojih
poslodavaca koji su redovito hodočastili iz Londona da bi
neiskusan podmladak podučili kako da se čuva opakih
stranaca s kojima će se jednog dana morati stalno
susretati. Sjećaš li se svojeg posjeta, Jack? Za nas je to
bila veličanstvena večer, nešto prije Božića: dolazi nam
veliki Brotherhood glavom i bradom! Dočekali smo te u
dvorani ukrašenoj korijandolima. Sjedio si za stolom
upravnog osoblja u dvorani gdje se primaju odličnici, dok
smo mi, podmladak, krivili vratove ne bi li bar načas

637
ugledali jednog od najvećih majstora u povijesti ove igre.
Nakon večere smo se okupili oko tebe u polukrug, stežući
u rukama čašicu porta kupljenog iz državne blagajne, i
slušali priče o tvojim dogodovštinama, te sretni i zadovoljni
pošli na spavanje i sanjali kako ćemo jednog dana biti isti
kao ti, iako nažalost nismo doživjeli rat, ali se za njega
zdušno spremamo. Sjećaš li se kako si se ujutro, prije
odlaska, javio Pymu i zatekao ga u brijanju, da mu čestitaš
na dosadašnjem trudu i zalaganju?
— I djevojku kojom se namjeravaš vjenčati odabrao
si kako treba — rekao si.
— Zar je vi poznajete, sir? — pitao je Pym.
— Samo sam o njoj čuo lijepe stvari — odgovorio si
zadovoljno.
I zatim otišao, znajući da si po Pymu prosuo još
malo svoje zvjezdane prašine. I jesi, Jack. Zaista jesi. Samo
što kod Pyma ono što je bilo gore, jednom mora doći dolje,
a nije baš bio oduševljen otkrićem daje predstojeći brak
već dobio Firmin blagoslov premda njegov još nije. v
— Cime se vi to dakle bavite, mladiću? Nisam baš
sasvim razumio — pitao je Belindin otac, a nije mu bilo
prvi put, usred rasprava o tome koga da pozovu a koga ne.
— Radim u jezičkom institutu koji financira vlada
— odgovorio je Pym, u skladu sa šturim uputama koje mu
je zacrtala Firma. — Bavimo se akademskom razmjenom
izmeñu više zemalja, te organiziramo jezične tečajeve.
— Meni to više liči na tajnu službu — odvratio je
Belindin otac uz onaj svoj čudnovat, promukao smijeh koji
kao daje govorio da uvijek zna više nego što treba.
Svojoj je budućoj bračnoj družici meñutim Pym
ispričao sve što zna o svom poslu, a i više. Pokazao joj je
kako joj samo jednim udarcem može slomiti grkljan, i kako
bi joj lako mogao, samo pomoću dva prsta, izbiti oči. I
kako bi ona mogla zdrobiti sitne kosti stopala napasniku

638
koji joj dosañuje pod stolom. Ispričao je sve što ga čini
tajnim herojem Engleske, koji je spreman da sam i goloruk
krene na cijeli svijet.
— I koliko si onda ljudi ubio? — mračno je pitala
Belinda, zanemarivši na trenutak žrtve koje je samo
osakatio.
— To ti ne smijem reći — odgovorio je Pym i
odrešito stežući čeljust okrenuo glavu na drugu stranu,
prema divljim prostranstvima svoje dužnosti.
— Onda nemoj — rekla je Belinda. — I pazi da
ništa ne kažeš tati, jer će on sve ispričati mami.
»Draga Jemima — pisao je Pym kad je slučajno
ugrabio priliku tjedan dana prije sudbonosnog dogañaja —
Tako je neobično što ćemo se oboje vjenčati u razmaku od
samo mjesec dana. Cesto se pitam nismo li ipak pogriješili.
Dojadio mi je posao kojim se bavim, željan sam promjene.
Volim te. Magnus«
Pym je željno iščekivao poštu i neumorno nadzirao
lustopoljine oko logora za obuku ne bi li negdje na
lorizontu ugledao kako mu njezin Land Rover hita ipomoć.
Ali ništa nije stiglo, i večer uoči vjenčanja opet bio sam,
opet je sam šetao noćnim ulicama Londona i glumio da ga
podsjećaju na Karlovy Vary.
|A kakav je to mladoženja, bio, Tom! I kakvo se tu
Ivjenčanje slavilo! Svećenici prvorazredno pobožni, kra-
Itna velika crkva čuvena po svojoj trajnosti i dosadaš-
Jnjiin uspjesima, odmjereno primanje za goste u hotelu
Bayswater mračnom poput grobnice, gdje je usred sve te
vreve naš vitez na bijelom konju vodio briljantnu
konverzaciju s okrunjenim glavama bogatih predgraña.
Ničije ime nije zaboravio, bio je iscrpan i informativan u
vezi teme svog rada u jezičkom institutu koji financira
vlada, i uz to je Belindi upućivao duge, nježne poglede. I
sve je teklo savršeno do trenutka kad je netko iznenada

639
zaustavio vrpcu, ugasio sve glasove pa tako i njegov, i kad
su se lica njegove publike neobjašnjivo okrenula na drugu
stranu, tražeći uzrok tog općeg prekida. Odjednom se vrata
u dnu dvorane, dosad čvrsto zaključana, širom rastvoriše
nečijom nevidljivom rukom. I Pym je odmah znao, znao je
po preciznosti kojom je odabran pravi trenutak, i po šutnji
koja je nastala, i po tome kako su se svi stali razmicati
premda se još ništa nije pojavilo, znao je da je opet netko
protrljao čarobnu svjetiljku. Uñoše dvojica konobara,
dostojanstveno, kako to može jamčiti samo dobra
napojnica, noseći poslužavnike s neotvorenim bocama
šampanjca i pladnjeva dimljena lososa, premda Belindina
majka uopće nije naručila dimljeni losos i premda je izdala
nalog da se šampanjac ne poslužuje prije zdravice sretnim
mladencima. Nakon toga je sve išlo po ustaljenom redu,
uvježbanom na guhvorthskim izborima: najprije je ušao
gospodin Muspole, a za njim mršav čovjek s razdjeljkom
oštrim poput britve; stali su uz dovratak, svaki sa svoje
strane, a izmeñu njih je iznenada prohujao Rick, u punoj
opremi za Ascot, naginjući se unazad, srdačno šireći ruke i
smiješeći se na sve strane.
— Sine moj stari, budi mi zdravo! Sto, više ne
prepoznaješ svog starog drugara? Dečki, ovo je moja
runda! Gdje je ta tvoja nevjestica? Pa to je prava ljepotica!
Tako valja, sine! Doñi, dušo, poljubi svog starog svekra.
Bogami, ima tu mesa, sine. Gdje sije samo krio sve ove
godine?
Nakon toga je, s po jednim pod svakom rukom,
Rick otpratio mladi par u dvorište pred hotelom gdje je,
svima na putu, stajao sasvim nov Jaguar, u žutoj boji
liberala, s bijelim svadbenim vrpcama što su lepršale i
buketom bar kilometar dugih gardenija iz Harrodsa na
suvozačevu sjedalu, i gospodinom Cudloveom za volanom,
s karanfilom u zapučku.

640
 — Jesi li kad vidio takav, ha, sine? Znaš li ti uopće
stoje to? To je vjenčani dar tvog starog oca i znaj da ti ga
nitko ne može oduzeti dok god sam ja na životu. Cuddie će
vas odvesti kamo god želite i ostaviti vam auto, je li,
Cuddie?
— Sir, oboma vam želim mnogo sreće u životu koji
ste odabrali — rekao je gospodin Cudlove, i oči mu se
ispuniše suzama vjerne ljubavi.
Od duga Rickova govora sjećam se samo to da je
bio lijep i skroman, bez pretjerivanja, a uglavnom se
zadržavao na temi kako kad se dvoje mladih zavole, mi se
starci koji smo svoje već proživjeli moramo povući i ostaviti
ih da žive svoj život, jer ako je to itko zaslužio, oni su
zaslužili.
Auto Pym više nikad nije vidio, a mnogo je vremena
trebalo proći i dok je opet vidio Ricka, jer kad su se vratili
pred hotel, nije više bilo ni gospodina Cudlovea ni žutog
Jaguara, samo su dva gospodina, očito policijski detektivi
u civilu, nešto potiho razgovarala sa zbunjenim
upraviteljem hotela. Ali moram ti priznati, Tom, da je to
bio najljepši od svih naših vjenčanih poklona, osim možda
samo buketića crvenih makova koji je Pymu u ruku
utisnuo, bez čestitke ili poruke, muškarac u Burberryevu
kišnom ogrtaču vrlo izvjesno šivanom u Poljskoj, čas prije
no što su Pym i Belinda krenuli u susret zalazećem suncu,
na tjedan dana medenog mjeseca u Eastbourneu.
— Treba ga baciti na teren prije nego se iskvari —
rekao je kadrovski, koji je imao običaj da o čovjeku govori
kao da dotični ne sjedi pred njim.
Pym je uvježban. Pym je sada kompletan. Pym je
spreman i naoružan, i samo je još jedno pitanje preostalo.
Kakvu ćemo uniformu obući? Iza čega ćemo sakriti tajni
oblik njegove zrelosti? U nizu nekonzumiranih rasprava
koje su ga podsjetile na ispitivanje u oxfordskom uredu za

641
profesionalnu orijentaciju, kadrovik pred njim otvara cijelu
košnicu mogućnosti. Pym će postati novinar-slobodnjak.
Ali zna li on pisati i hoće li ga u Fleet Streetu uopće
prihvatiti? Razoružavajuće otvoreno, Pyma vodaju kroz
redakcije svih naših većih nacionalnih novina, čiji se
urednici besmisleno trude da pokažu kako oni ništa ne
znaju o tome odakle je došao i zašto, premda će ga od ovog
časa zauvijek pamtiti samo kao Firmina čovjeka, kao i on
njih. I već je bio na najboljem putu da stekne novinarsku
slavu u »Telegraphu« kad je genij s petog kata smislio bolji
plan:
— Slušajte, što mislite o tome da se vratite
komunistima, da iskoristite stara poznanstva, i steknete
neko ime u mañunarodnoj ljevičarskoj vrhuški? To je
neiscrpan zdenac u koji smo mi oduvijek željeli ubaciti koji
kamenčić.
— Fascinantno — kaže Pym i već se vidi kako
doživotno na uličnim uglovima prodaje » Marxism Today«.
Postoji i jedan ambiciozniji plan, da ga ubace u
parlament gdje bi mogao držati na oku neke od kolega
poslanika:
— Jeste li možda posebno skloni nekoj stranci, ili je
ipak pretjerano insistirati i na takvim sitnicama? — pita
kadrovski, još u ladanjskom odijelu od tvida jer se nije
stigao presvući nakon vikenda u Wilstshireu.
— Jedino bih radije da ne dospijem liberalima, ako
je vama zaista svejedno — kaže Pym.
Ali u politici ništa ne traje dugo, i nepun tjedan
dana kasnije Pym je već dodijeljen jednoj od privatnih
banaka čiji direktori po cijeli dan ulaze i izlaze iz Firmine
središnje uprave, gdje se neprekidno žale na rusko zlato i
zahtijevaju da se naši trgovački kanali zaštite od
boljševika. U direktorskom institutu Pym je pozvan na

642
seriju ručkova s financijskim moćnicima koji su
povjerovali da su napokon našli svog čovjeka.
— Poznavao sam jednog Pyma — priča jedan od
njih, uz drugi ili već treći konjak. — Držao je upravo
bezobrazno golemu kancelariju negdje u Mount Streetu.
Nikad u tom poslu nisam upoznao većeg majstora.
— A koji je to bio posao? — pristojno pita Pym.
— Kraña i prevara — kaže njegov domaćin i smije
se prostački. — Da vam nije u rodu?
— Bit će sigurno moj daleki, ludi stric — smije se
Pym pa požuri u Firmu, svoje utočište.
I tako se taj ludi ples nastavlja, i koliko je sve to
bilo ozbiljno neću nikad znati, jer Pym još nije upućen u
zakulisne igre, premda razlog nije to što on ne bi bio
spreman zaviriti u ladicu kojeg službenog stola ili
zaključanog metalnog ormara za spise. A onda se
neočekivano atmosfera naglo mijenja.
— Slušajte, mladiću — kaže kadrovski, i vidi se da
prikriva ljutnju. — Zašto nas niste podsjetili da znate
češki?
U roku od mjesec dana Pym je namješten u tvrtki
koja proizvodi električne ureñaje u Gloucesteru, kao
pripravnik u upravi, prethodno radno iskustvo nije
potrebno. Rukovodilac tvrtke je, što će gorko požaliti,
nekad išao u školu s trenutnim šefom Firme te je počinio
tešku pogrešku i prihvatio cijelu seriju skupih poslova za
državu u času kad mu je to bilo potrebno. Pym je
rasporeñen u izvozni odjel, gdje mu je dodijeljen zadatak
da ispita mogućnosti otvaranja na istočnoevropsko tržište.
Njegov prvi radni zadatak gotovo daje bio i posljednji.
— No dobro, onda biste mogli, recimo, proputovati
malo Češkom, razgledati naše novo tržište — s nategnutim
osmijehom kaže njegov nominalni poslodavac. I mnogo

643
tiše: — Samo vas lijepo molim da zapamtite da sve ostalo s
nama nema nikakve veze.
— Jedna brza tura — veselo kaže Pymov kontrolor,
u skrovištu, kući u Camberwellu gdje agentski podmladak
dolazi po posljednje upute prije no što okuša svoje
mliječne zubiće. Donio je Pymu prenosni pisaći stroj, u
kojem su skrivena spremišta.
— Znam daje glupo — kaže Pym — ali ja zapravo ne
znam tipkati.
— Svi znaju tipkati, bar malo — kaže Pymov
kontrolor. — Vježbajte preko vikenda.
Pym leti u Beč. Uspomene, uspomene. Pym
unajmljuje automobil. Pym prelazi granicu s minimumom
poteškoća, očekujući da će na drugoj strani ugledati Axela
kako ga čeka.

***

Pejzaž je austrijski i prekrasan. Mnoštvo drvenih

kućica na obali mnoštva jezera. U Plzenu je Pym razgledao
neku beznadnu tvornicu u pratnji nekoliko bezizražajnih
lica. Navečer je ostao u sigurnosti svog hotela, gdje ga je
nadgledao par iz tajne policije koji je za sve to vrijeme dok
nije otišao na spavanje ispio po jednu šalicu kave. Sljedeća
mjesta koja je morao obići bila su na sjeveru. Na cesti za
Usti je vidio vojne kamione i zapamtio njihove oznake.
Istočno od Ustia bila je tvornica za koju je Firma sumnjala
da proizvodi izotopske kontejnere. Pymu baš nije bilo jasno
ni što je izotop ni u kakvim bi se kontejnerima trebao
čuvati, ali skicirao je glavne tvorničke zgrade i skicu sakrio
u pisaći stroj. Sutradan je nastavio put do Praga i u
dogovoreno vrijeme sjeo u glasovitu Tynovu crkvu, s čijeg
se jednog prozora vidi u bivši Kafkin stan. Oko njega su
šetkali turisti i službena lica bez osmijeha.

644
 »I tako se K počeo polako udaljavati« čitao je Pym
sjedeći u trećem redu klupa južno od oltara. »K se osjećao
izgubljenim i izopćenim hodajući izmeñu redova praznih
klupa i misleći kako ga i u ovom času prati svećenikov
pogled.«
Da malo predahne, Pym je kleknuo na molitvu.
Pušući i stenjući, neki se krupan čovjek uvukao pokraj
njega i sjeo. Pym je osjetio miris češnjaka i pomislio na
narednika Pavela. Kroz otvor izmeñu prstiju, provjerio je
znakove prepoznavanja: točkicu bijele boje na noktu lijeve
ruke, mrlju plavoga na lijevoj orukvici, gomilu odvratno
čupavo crne kose, crn kaput. Moja veza je slikar, shvatio
je.' Kako se toga nisam prije sjetio? Ali Pym nije sjeo i nije
iz džepa izvadio paketić prije no što će ga položiti na klupu
izmeñu njih. Ostao je klečati i uskoro otkrio nešto. Kroz
prored, izmeñu redova klupa, prema njima se primicao
topot — uvježbanih koraka. Koraci stadoše. Muški glas
reče na češkom: — Poñite s nama, molim. — Uzdahnuvši
rezignirano, Pymov se susjed mučno osovio na noge i
krenuo za njima.
— Puka slučajnost — umirivao ga je po povratku
kontrolor. — Već nam se i sam javio. Priveli su ga radi
rutinskog preslušavanja. Doñu po njega bar jednom u
svakih šest tjedana. Uopće im nije palo napamet daje u
crkvi bio radi tajnog kontakta. A kamoli s nekim mladim
poput vas.
— Onda mislite da im nije... da im nije rekao? —
reče Pym.
— Stari Kiril? On da bi odao vas? Ni u šali. Budite
bez brige. Za koji tjedan pokušat ćemo još jednom.
Rick nije bio zadovoljan kad je čuo za Pymov
doprinos proboju britanske privrede na inozemno tržište,
te mu je to i rekao za jednog od svojih tajnih posjeta iz
Irske, gdje je odlučio prezimiti dok ne raščisti stanovite

645
nesporazume sa Scotland Yardom i nañe svoje mjesto u
sve popularnijoj profesiji bivših vlasnika nekretnina na
West Endu.
— Moj roñeni sin, trgovački putnik? — viknuo je i
izazvao paniku za susjednim stolovima. — Moj sin da
prodaje brijaće aparate strancima i komunistima? To smo
mi već napravili, sine. I raskrstili s tim. Za što sam ti
plaćao te silne škole? Gdje ti je patriotizam?
— Ne prodajem aparate za brijanje, oče. Prodajem
izmjenjivače, oscilatore i svjećice. Je li ti čaša prazna?
Neprijateljstvo prema Ricku bilo je za Pyma nov i
vrtoglav osjećaj. I davao mu je oduška, oprezno ali sa sve
više uzbuñenja. Ako su, naprimjer, zajedno ručali,
inzistirao bi da plati samo zato da uživa u Rickovu gnjevu
što njegov roñeni sin rasipa novac kad bi i običan potpis
na računu savršeno sredio stvar.
— Da se nisi tamo spetljao s nekom bandom? —
sumnjičio je Rick. — Vrata dopuštenog daju se otvoriti
samo do odreñene točke, znaš sine moj? To vrijedi čak i za
tebe. U što si se uvalio? Hajde reci.
Čvrst stisak na Pymovoj ruci postajao je zaista
opasan. Najprije je to pokušao prikazati kao šalu.
— Oče, to me zaista boli — smijao se. Osobito je
bolan bio Rickov palac što mu se zario u arteriju. — Oče,
molim te da sad prestaneš — smijao se i dalje — zaista je
neugodno. Ali Rick ga nije čuo, bio je suviše zauzet: škubio
usnice, vrtio glavom i govorio kako je to teška sramota kad
otac, koji je za sina sve žrtvovao, pod stare dane doživi da
ga sin vrijeña kao »priju«. Mislio je naravno na pariju, ali
nije to pojam za koji bi se Rick potrudio da ga točno
upamti. Podigavši lakat na stol, ym je opustio cijelu ruku i
pustio da je Rick slobodno vodi svojim pritiskom — sad na
jednu stranu, sad na drugu. A zatim ju je naglo ukočio i,
točno kako su ga Učili, udario Rickovom stegnutom šakom

646
o rub stola, tuko da su sve čaše poskočile a pribor
zaplesao i odletio tola. Povukavši bolno ozlijeñenu ruku,
Rick se s onaklonim smiješkom okrenuo svojim
podanicima su mirno blagovali oko njega. Zatim je
zdravom om lagano kucnuo o rub čaše, pokazujući da bi
rado popio još malo Drambuiea. Kao stoje nekoć,
razvezavši uzice na cipelama, davao na znanje da bi netko
sad trebao skočiti i donijeti mu papuče. I kao stoje nekoć,
nakon kakvog iscrpljujućeg banketa, izvalivši se na leña i
razmaknuvši koljena davao na znanje da bi sad rado
zadovoljio i neki drugi apetit.

***

A ipak, kao i uvijek, nijedna stvar Pymu ne ostaje

dugo jedina; kako je nastavio svoja tajna putovanja,
prvotnu je nesigurnost uskoro smijenio čudnovat spokoj.
Tiha, neosvijetljena zemlja koja mu se na prvi pogled činila
tako prijetećom, postala je njegova tajna maternica u koju
se može uvući i sakriti. Dovoljno je da prijeñe preko
granice pa da se stanu razmicati zidovi njegovih engleskih
zatvora: i nema više Belinde, nema više Ricka, gotovo da
više nema ni Firme. Ja sam rukovodilac elektronske tvrtke
na poslovnom putu. Ja sam sir Magnus, slobodni vitez
lutalica. Samotne noći u nenastanjenim provincijskim
gradićima, gdje je u početku na svaki lavež psa skakao na
prozor i preznojio se od straha, sada mu daju osjećaj
zaštićenosti. Atmosfera opće prijetnje koja vlada u ovoj
zemlji prihvatila ga je u svoj zagonetan zagrljaj. Čak ni iza
zatvorskih zidova svoje nekadašnje škole nije se osjećao
tako sigurnim. U autu i vlaku, kroz riječne udoline i preko
brežuljaka na kojima se uzdižu češki dvorci, on putuje u
okruženju tako potpunog duševnog mira da čak i usputnu
stoku doživljava kao svoje prijatelje. Nastanit ću se ovdje,

647
odlučio je. Ovo je moj istinski dom. Kako sam bio glup kad
sam pomislio da će ga Axel htjeti napustiti! Počeo je
ulagati mnogo truda u inače ukočene razgovore sa
službenim predstavnicima. Srce mu sretno poskoči svaki
put kad na koje lice izmami osmijeh. Ponosi se svojom
knjigom narudžbenica koja se polako puni, prema svojim
ugnjetačima osjeća očinsku odgovornost. Čak je i svoje
operativne promašaje, kad se nije potrudio da ih sasvim
istisne iz pameti, pomalo sklon prihvatiti pod široki zaklon
svoje velikodušnosti: — Ja sam šampion prijelaznog terena
— ponavlja u sebi staru Axelovu izreku dok iz jednog zida
vadi labavo namješten kamen, izvlači iz pukotine paketić i
ubacuje drugi. — Moje je da pružim pomoć ovoj napaćenoj
zemlji.
A ipak je Pymu, uza sve ove autosugestivne
pripreme, bilo potrebno još cijelih šest putovanja prije no
što je uspio namamiti Axela da izañe iz mraka svoje
opasne egzistencije.

***

— Gospodine Canterbury! Gospodine Canterbury,

da vam nije zlo? Javite se!
— Naravno da mi nije zlo, gospodična. Meni nikad
nije zlo. Sto se dogodilo?
Pym otvori vrata. Gospodična Dubber je stajala
pred njim u mraku, kose uvijene papirićima, a ponijela je i
Tobya daje ohrabri.
— Tako ste teško hodali po sobi, gospodine
Canterbury. I škrgutali zubima. A prije jedan sat ste i
nešto pjevali. Zabrinuli smo se, mislili smo da ste bolesni.
— Tko mi? — oštro je prekine Pym.
— Toby i ja, ludo jedna. Sto ste mislili, da imam
ljubavnika?

648
 Pym je zatvorio vrata i požurio do prozora. Jedan
parkirani kombi, vjerojatno zelene boje. Jedan parkirani
automobil, bijeli ili sivi, s registracijom iz Devona.
Raznosač koji je jutros uranio i kojeg još nikad nije vidio.
Vratio se do vrata, prislonio uho i pažljivo osluškivao.
Škripa. Šum koraka u papučama. Otvori vrata širom.
Gospodična Dubber je već odmakla do pola hodnika.
— Gospodična?
— Da, gospodine Canterbury?
— Je li se netko možda raspitivao o meni?
— Zašto bi se netko raspitivao, gospodine
Canterbury?
— Ne znam. Ljudi rade takve stvari. Dakle, jesu li?
— Vrijeme je da poñete na spavanje, gospodine
Canterbury. Znam da vas domovina treba, ali uvijek može
pričekati još jedan dan.
Grad Strakonice poznat je po proizvodnji
motocikala i istočnjačkih fesova, a ne po nekom
značajnijem kulturnom blagu. Pym je dospio ovamo zbog
toga stoje pošiljku ostavio u poštanskom sandučiću u
Piseku, gradiću devetnaest kilometara udaljenom prema
sjeveroistoku, a Firmini propisi zahtijevaju da se ne
zadržava više u gradu-odredištu dok se čeka da netko
preuzme materijal iz poštanskog sandučića. Stoga se
odvezao u Strakonice, prazan i s osjećajem dosade, kako
se osjećao uvijek kad bi nešto obavio za Firmu, i uzeo sobu
u starom hotelu s veličanstvenim stubištem, a zatim
lunjao kroz grad i trudio se da se zaista divi starim
mesnicama na južnoj strani trga, renesansnoj crkvi koja
je, prema vodiču, u baroku doživjela znatne izmjene, i
crkvi svetog Venceslava, izvorno gotičkoj ali nadograñenoj
u devetnaestom stoljeću. Pošto je tako iscrpio sva gradska
uzbuñenja, i osjećao se još umorniji od sparine vrućeg
ljetnog dana, polako se odvukao stepenicama do svoje

649
sobe, razmišljajući putem kako bi bilo lijepo da te stube
vode do Sabinina stana u Grazu, iz onih davnih dana kad
je bio siromašan i bezbrižan mladi dvostruki agent.
Gurnuo je ključ u bravu, ali nije bilo zaključano.
Nije se osobito iznenadio, jer u to vrijeme posluga još zna
obići sobe da raspremi postelje, a i tajna policija zna
svratiti na još jednu provjeru. Pym je ušao u sobu i,
napola skriven iza kosog traka sunčeva svjetla s prozora,
razabrao Axelov poguren lik, kako ga čeka kao što čekaju
umorni starci, ćelave glave podbočene na naslon stolice, i
malo nagnute u stranu da bi što prije kroz svjetlo i sjene
sobe prepoznao tko je to ušao. I kroz koliko je god, otkad je
u Firmi, prošao vježbi iz borbe bez oružja i prsa u prsa,
borbe noževima, gañanja iz velike blizine i slično, nitko se
nije sjetio da nauči Pyma kako će oduzeti život svom
ostarjelom prijatelju kad sjedi skriven iza snopa sunčevih
zraka.
Axel je bio blijed kao da je sad izašao iz zatvora i
upola mršaviji. Prema posljednjoj slici koju je upamtio i
nosio sa sobom, Pym nikad ne bi pretpostavio da na njemu
još ima mesa i mišića koje bi mu mogli oduzeti.
Ali isljednici, inkvizitori i tamničari ipak su ga
našli, kao što im to obično polazi za rukom, i grabili što
god je bilo. Skinuli su ga s lica, sa zapešća, s članaka
prstiju i gležnjeva. Iscijedili su mu i posljednju kap krvi iz
obraza. Uzeli su mu i jedan zub, ali Pym to nije odmah
zamijetio, jer je Axel držao usnice čvrsto stisnute
pokazujući mu prstom tankim poput trščice da šuti, dok je
drugom rukom mahnuo prema zidu Pymove hotelske sobe
upozoravajući ga na podmetnute mikrofone. Uništili su mu
i desni kapak, koji je sad visio preko pripadajućeg oka
poput naherena šešira, pridodajući još jedan detalj
njegovu piratskom izgledu. Ali kaput mu je svejedno lijepo
padao s ramena poput mušketirskog plašta, brkovi su

650
svejedno cvjetali, a odnekud je naslijedio i par krasnih
čizama, raskošnih poput fina drva, s potplatima od gume
solidne kao na vrhunskim automobilima.
— Magnus Richard Pym? — odglumio je grubost.
— Da? — uspio je izgovoriti Pym nakon nekoliko
uzaludnih pokušaja da progovori. — Optuženi ste za
zlodjela špijunaže, provokacije naroda, poticanja na izdaju
i umorstvo. Uz to i sabotažu u korist imperijalističke sile.
Premda poguren u svojoj stolici, Axel je udario
šakom o šaku tako neočekivano snažno da je pljesak
moćno odjeknuo prostranom sobom i bez sumnje
impresionirao mikrofone. Potom je za njih izveo i bolno
stenjanje čovjeka koji jedva dolazi do daha nakon teškog
udarca u trbuh. Posegnuvši zatim u džep kaputića,
izvukao je iz podstave malen automatski pištolj i, s prstom
na ustima, stao mahati njime kako bi ga Pym dobro
razgledao.
— Licem prema zidu! — dreknuo je i bolno se
osovio na noge. — Ruke iza glave, svinjo fašistička!
Naprijed!
Nježno mu obgrlivši ramena, Axel je poveo Pyma
prema vratima. Pym je prvi zakoračio u polumračan
hodnik. Dva kršna momka pod šeširom nisu ni podigla
glavu.
— Pretražite mu sobu! — zapovijedi im Axel. —
Samo pazite da ništa ne pomaknete. Osobitu pažnju
obratite na pisaći stroj, cipele i podstavu putnog kovčega. I
ne izlazite iz sobe dok vam ja to osobno ne naredim.
Polako niz stepenice — naredio je Pymu, gurkajući ga
naprijed vrhom cijevi pištolja.
— Ovo je nečuveno — neuvjerljivo je protestirao
Pym. — Zahtijevam da mi se smjesta omogući da vidim
britanskog konzula.

651
 Na recepciji je recepcionarka mirno plela kao
vještica koja iščekuje giljotiniranje. Axel je gurao Pyma
ispred sebe prema automobilu koji ih je vani čekao. Pod
autom se sakrila žuta mačka. Otvorivši vrata na strani
suvozača, Axel je kimnuo Pymu glavom da uñe, napucao
mačku u stranu, sjeo u auto i upalio motor.
— Ako budete surañivali s nama, neće vam se
dogoditi nikakvo zlo — upozorio ga je Axel službenim
glasom pokazujući prstom u grozd dosta grubo izbušenih
rupica u kontrolnoj ploči. — Ako pokušate pobjeći,
ustrijelit ćemo vas.
— Ovo što činite je smiješno i skandalozno —
mrmljao je Pym. — I moja vlada će zatražiti da se
odgovorni oštro kazne.
Ali ni sada njegovi protesti nisu djelovali onako
uvjerljivo kao u ugodnoj atmosferi kasarne u Argyllu, gdje
je s kolegama vježbao kako da se odupre privoñenju i
preslušanju.
— Pratimo vas od časa kad ste stigli — glasno je
rekao Axel. — Vaše kretanje i svi viši kontakti poznati su
zaštitnicima naroda. Nemate drugog izbora nego da odmah
priznate svoju krivicu.
— Cijeli slobodni svijet će ovaj bezuman čin
doživjeti kao još jedan dokaz okrutnosti češkog režima —
branio se Pym, dobivajući pomalo zamah te je Axel
pohvalno kimnuo glavom.
Ulice su bile prazne, a tako i stare kuće pokraj
kojih su prolazili. Zašli su u nekad bogato predgrañe
patricijskih vila. Prizemni prozori bili su sasvim zarasli u
gustu živicu. Željezna vrtna vrata na prolazu, dovoljno
širokom da propusti kočiju, bila su blokirana bršljanom i
bodljikavom žicom.
— Izlazi — naredio je Axel.

652
 Večer je bila još mlada i prekrasna. Puni je mjesec
obasjavao mliječnim, nestvarnim svjetlima. Gledajući
Axela kako zaključava vrata, Pym je osjetio miris sijena i
čuo zuj kukaca. Zatim ga je Axel poveo uskim puteljkom
izmeñu dvaju vrtova, do mjesta gdje je u gustoj tisovini,
stoje zaklanjala desni vrt, ostao slobodan prolaz. Uhvativši
Pyma za zapešće, povukao ga je kroz rupu. Našli su se na
terasi iznad nekad očito raskošna vrta. Iza njihovih leña se
u nebo dizao dvorac s mnoštvom tornjića, a pred njima,
gotovo skriven u gustom grmlju ruža penjačica, stajao
oronuo ljetni paviljon. Axel se borio s vratima koja se nisu
dala otvoriti.
— Lupi ti, sir Magnus — reče. — Ovo je
Cehoslovačka.
Pym snažno opali nogom o drvenu ploču. Vrata
popustiše, i oni uñu unutra. Na zarñalom stolu očekivao ih
je poznat prizor: boca votke i pladanj s kruhom i kiselim
krastavcima. Na slamnatim naslonjačima rasporem su
jastuci krvarili sivim krpicama spužve.
— Ti si vrlo opasan prijatelj, sir Magnus — prekorio
ga je Axel kad je napokon sjeo, ispružio mršave noge i etao
razgledavati svoje krasne čizme. — Zašto, majku mu, nisi
uzeo lažno ime? Ponekad pomislim da su te poslali na ovaj
svijet samo zato da me mučiš kao moj crni anñeo.
— Rekli su da će biti bolje da ostanem ja — glupo je
odgovorio Pym dok je Axel okretao čep na boci. — To zovu
prirodnom maskom.
Još dugo nakon toga Axel kao da nije nalazio ništa
što bi valjalo reći, a Pym se nije osjećao pozvanim da
prekida mir svog zarobljivača. Sjedili su usporedno
pruženih nogu i rame do ramena, poput para penzionera
na plaži. Dolje pod njima, četvorine žitnih polja pružale bu
se prema šumi. Cijeli donji kraj vrta bio je zatrpan hrpom

653
slupanih automobila; toliko ih Pym ukupno nije vidio na
češkim cestama.
— Znaš daje ovo bila kuća moje tete? — reče Axel.
— Ne, zapravo nisam znao — reče Pym.
— E, pa bila je. Moja je teta bila mudra ženica.
Jednom mi je pričala kako je svom ocu saopćila da se želi
udati za mog strica. »Ali zašto bi se udala za njega«, rekao
je otac. »Nema novaca. Osim toga je nizak. I ti si niska pa
će vam i djeca biti niska. To je ista stvar kao i b
enciklopedijama koje me tjeraš da ti kupujem svake -
odine. Izgledaju krasno, ali ti ih otvoriš jednom i posli-<•
nikad više.« Nije imao pravo. Djeca su im bila visoka i
proživjela je sretan život. — Ovdje jedva da je zastao. —
Traže od mene da te ucijenim, sir Magnus. To je jedino
dobro što ti imam reći.
— Tko traži? — reče Pym.
— Špijunski majstori za koje ja radim. Oni misle da
bih ti morao pokazati fotografije na kojima se vidi kako nas
dvojica zajedno izlazimo iz drvene kućice u Austriji, i da ti
pustim snimke naših razgovora. Kažu da ti tutnem pod
nos onu priznanicu koju si potpisao na dvije stotine
dolara, koje smo izvukli od Memburya da pošaljemo tvojem
ocu.
— I što si im ti odgovorio? — reče Pym.
— Rekao sam da hoću. To nisu ljudi koji bi čitali
Thomasa Manna. To su surovi ljudi. I ovo je surova zemlja,
kao što si bez sumnje i sam zapazio na svojim
putovanjima.
— Nimalo — reče Pym. — Meni se baš sviña.
Axel je popio malo votke i zagledao se u daleke
bregove.
— A tvoji joj baš ne pomažu da bude bolja. Tvoja se
ogavna službica opasno miješa u poslove moje zemlje. Što
ste vi? Sitni američki slugani? I što će vam to, zašto

654
uništavate naše rukovodioce, šijete sumnju na sve strane i
zavodite nam intelektualce? Zbog vas ovdje muče ljude koji
bi se mogli popraviti i nakon nekoliko godina običnog
zatvora. Zašto to činite? Zar vas ne uče stoje stvarnost?
Zar ti zaista ne znaš ništa o stvarnosti, sir Magnus?
— Nisam znao da Firma to radi — reče Pym.
— Što nisi znao da radi?
— Da se miješa. Da zbog nas muče ljude. To je
sigurno neki drugi odjel, ja o tome ništa ne znam. Mi smo
samo nešto kao poštanska služba, radimo samo s malim
agentima.
Axel uzdahne.
— Možda to zaista i ne činite. Možda je i meni naša
glupa propaganda isprala mozak. Možda sam te zaista
nepravedno optužio. Živio.
— Živio — uzvrati Pym.
— Dakle, što će pronaći u tvojoj sobi? — upitao je
Axel pošto je u tišini zapalio cigaru i povukao nekoliko
dimova.
— Pa, sve.
— Sto znači sve?
— Tajne nacrte. Filmove.
— Filmove koje si preuzeo od agenata?
— Da.
— Razvijene?
— Pretpostavljam da nisu.
— Iz poštanskog sandučića u Piseku?
— Da.
— Onda ja na tvom mjestu i ne bih gubio vrijeme
na razvijanje. To je bezvrijedno siće. Ima li i novaca?
— Ima nešto.
— Koliko?
— Pet tisuća dolara.
— Kodne knjige?

655
 — Nekoliko, da.
— Jesam li možda što zaboravio? Atomska bomba?
— Postoji i skriveni fotoaparat.
— Metalna bočica za talk?
— Kad se s poklopca ukloni papir, postaje objektiv.
— I što još?
— Plan bijega. Na svili, ušiven u kravatu.
Axel je opet šutke pušio svoju cigaru, a misli kao
da su mu odlutale daleko. Odjednom je naglo poskočio i
objema šakama lupio o metalni stol.
— Sir Magnus, mi se iz toga moramo izvući! —
uzviknuo je ljutito. — Moramo se izvući. Moramo naći
načina da napredujemo u ovom svijetu. Moramo se
uzajamno pomagati dok i mi ne postanemo majstori kao
ovi naši gazde, a onda ćemo im svima dati nogom u
guzicu. — Gledao je preda se, u mrkli mrak. — Samo što
mi ti sve otežavaš, znaš? Dok sam čamio u zatvoru, nisam
lijepo mislio o tebi, znaš. Vrlo je teško, vrlo teško, tebi biti
prijatelj.
— Ne razumijem zašto.
— Oh, oh! On ne razumije zašto! On ne razumije da
kad hrabri sir Magnus Pym zatraži poslovnu vizu, čak i
glupi Česi mogu pogledati u svoju kartoteku i ustanoviti
daje gospodin istog imena i prezimena svojedobno bio
fašistički imperijalistički militaristički špijun u Au-Btriji, i
da mu je u toj prljavoj raboti pomagao onaj bijednik Axel.
— Njegova ljutnja podsjeti Pyma na dane kad je s
groznicom ležao u Bernu. U glasu mu je bio onaj isti
optužujući gnjev. — Zar si zaista toliko neupućen u običaje
zemlje koju špijuniraš da ne razumiješ što danas za
čovjeka kao što sam ja znači to što je bio samo na istom
kontinentu s čovjekom kao što si ti, a kamoli njegov
suučesnik u prljavoj špijunskoj zavjeri? Zar ne znaš da u
ovom svijetu u kojem se svi samo došaptavaju i optužuju,

656
ja doslovno mogu umrijeti od tebe? Pa čitao si Georgea
Orwella! To su ljudi koji su u stanju izmijeniti i jučerašnju
vremensku prognozu!
— Znam — reče Pym.
— Onda znaš i to da sam i ja možda neizlječivo
zaražen kao ti tvoji jadni agenti i informanti na koje
navaljuješ svojim novcem i zahtjevima? Zar ne znaš da ih
time šalješ ravno na vješala, osim u slučaju da su ionako
naši ljudi. Znaš li onda bar što će učiniti s tobom, ti moji
gazde, ako ih nekako ne natjeram da me saslušaju, ako ne
nañemo neki drugi način da zadovoljimo njihovu glad?
Namjeravaju te uhapsiti i cijeli slučaj dati na velika zvona,
pokazati novinarima cijelog svijeta i tebe i tvoje glupe
agente i suučesnike. Namjeravaju prirediti još jedno
suñenje svima za opomenu, objesiti još nekoliko ljudi. A
kad do toga doñe, mene može spasiti samo puki slučaj.
Axel, imperijalistički lakej koji je za tebe špijunirao u
Austriji! Axel, revanšist, titoist i trockist koji se urotio s
tobom još u Bernu! Bilo bi im draže da su ulovili
Amerikanca, ali potrudit će se i s ovim što imaju, objesit će
bar Engleza dok ne naiñe prava stvar. — Zavalio se u
stolicu, iscrpio svu svoju srdžbu. — Moramo se iz toga
izvući, sir Magnus — ponovio je. — Moramo naprijed,
stalno naprijed. Dosta mi je već loših gospodara, loše
hrane, loših zatvora i loših mučitelja. — Ljutito je povukao
još jedan dim cigare. — Vrijeme je da ja potpomognem
tvoju karijeru a ti moju. Ali ovaj put kako treba. Ovaj put
nema buržoaskog skanjivanja pred velikim- potezima. Ovaj
put smo pravi profesionalci, idemo samo na najveće
dijamante, na najveće banke. I to ozbiljno mislim.
Odjednom, Axel okrene stolicu sučelice Pymu,
zatim opet sjedne smijući se, i lako potapše Pymovo rame
nadlanicom, da ga malo razvedri.
— Cvijeće si dobio, sir Magnus?

657
 — Cvijeće je bilo super, hvala. Netko mi ga je
gurnuo U taksi kad smo već polazili.
— I Belindi se svidjelo?
— Belinda ništa ne zna o tebi. Nisam joj pričao.
— Sto si onda rekao, tko šalje to cvijeće?
— Rekao sam da nemam pojma. Da je vjerojatno
poslano na neku drugu svadbu.
— To si se dobro sjetio. Kakva je ona?
— Super. Moja ljubav iz djetinjstva.
— Mislio sam daje tvoja ljubav iz djetinjstva
Jemima.
— I Belinda isto.
— Obje istovremeno? Krasno si djetinjstvo imao —
opet se zvonko nasmije Axel i dotoci još votke u Pymovu
čašu.
I Pym se uspio nasmijati, pa su još jednom
nazdravili.
A zatim je Axel počeo zaista govoriti, blago i
ljubazno, bez ironije i bez gorčine, i čini mi se daje govorio
tako valjda trideset godina, jer ja te riječi i u ovom času
čujem razgovijetno kao što ih je tada slušao Pym, i uopće
im ne smeta zrikanje zrikavaca i piskanje šišmiša.
— Sir Magnus, u prošlosti si me mnogo puta
iznevjerio, ali što je još važnije, iznevjerio si sebe. I kad
govoriš istinu, ti lažeš. U tebi ima i odanosti i ljubavi. Ali
za što? Za koga? Ja ne mogu znati stoje tome razlog. Tvoj
otac, veliki čovjek. Tvoja majka aristokratkinja. Možda ćeš
mi jednog dana reći. Možda si svoju ljubav ponekad
poklonio na pogrešnom mjestu. — Nagnuo se naprijed l na
njegovu je licu bila nježna, iskrena ljubav i napaćeni
smiješak u pogledu. — Jer ti ipak imaš svoj moral. Ti
tražiš. Hoću ti reći sljedeće, sir Magnus: dogodilo se da je
priroda ovaj put proizvela savršen spoj. Ti si savršen
špijun. Samo ti još smisao nedostaje. A to imam ja. Znam

658
da je naša revolucija tek na početku i da su joj ponekad na
čelu zaista pogrešni ljudi. Da bismo došli do mira, mi
previše ratujemo. Da bismo došli do slobode, mi gradimo
previše zatvora. Ali kad pomislim na budućnost, ne
zamjeram im toliko. Jer, jedno znam. Sve to što je tebe
učinilo takvim kakav jesi — povlastice, snobizam,
hipokrizija, crkva, očevi, klasni sistem, povijesne laži, mali
seoski lordovi, mali financijski lordovi, i svi ti silni ratovi iz
pohlepe — sve ćemo mi to zauvijek uništiti. Za tvoje dobro.
Zato što želimo izgraditi društvo koje više nikad neće
proizvoditi nešto tako jadno i tužno kao što je sir Magnus.
— Pružio mu je ruku. — Tako, sad sam rekao sve. Ti si
dobar čovjek i ja te volim. Zauvijek sam zapamtio taj dodir.
I vidim ga svaki put kad pogledam u dlan: suh, častan,
dodir oproštaja. I njegov smijeh: od srca, kao i uvijek kad
odbaci taktiku i ponovno postane moj prijatelj.

16.

Nije nipošto slučajno, Tom, da kad razmišljam o

svim onim godinama što su slijedile nakon našeg susreta u
ljetnom paviljonu u Češkoj, ja vidim samo Ameriku,
Ameriku zlatnih obala što se ljeskaju na horizontu poput
obećanja slobode nakon mnogo obuzdavanja u našoj
napaćenoj Evropi i zatim nam juri ususret raskošna kao
ljetno obilje plodova našeg truda! Pred Pymom je još više
od četvrt stoljeća u kojima će neumorno služiti objema
svojim kućama, prema najstrožim zahtjevima svoje
svežderske lojalnosti. Obučen, oženjen, iskustvom
očvrsnuo, naš stariji adolescent tek mora postati
muškarac, premda, tko će ikada dešifrirati taj genetski
kod, tko će znati kada u životu Engleza srednje klase
prestaje adolescencija i počinje doba muževnosti? Izmeñu

659
dva prijatelja i njihova zajedničkog cilja još se ispriječilo
pet — šest opasnih evropskih gradova, od Praga, Berlina i
Stockholma do okupirane prijestolnice rodne Engleske. A
sad mi se čini da su to bile samo pripremne stanice, gdje
smo se mogli osvježiti i dotjerati i malo motriti zvijezde,
spremajući se za svoje pravo putovanje. A promisli na
trenutak, Tom, i o strašnoj alternativi: strah od neuspjeha
šibao je naša nezaštićena leña poput ledena sibirskog
vjetra. Promisli što bi značilo za ljude kakvi smo mi da
proživimo svoje špijunske živote, a da nikad nismo dospjeli
špijunirati Ameriku!
Moram odmah reći, da u tebi presiječem svaki trag
sumnje, da je nakon dogañaja u ljetnom paviljonu Pymov
put bio zadan za cijeli život. Obnovio je svoj zavjet, a po
pravilima kojih smo se i tvoj stric Jack i ja držali cijeli
život, s toga puta nema skretanja. Pym je kupljen, preuzet
i plaćen. Kraj. Nakon onih sastanaka u austrijskoj kućici,
no da, tada je još bilo nešto prostora za kretanje, premda
nikad više pravih izgleda za spas. I ti si vidio da se,
premda nedovoljno, ipak pokušavao odmaknuti iz tajnog
svijeta i suočiti se s rizicima stvarnoga. Bez osobitog
uvjerenja, priznajem. Ali bar je pokušao, iako sasvim
svjestan da bi ga ondje mogla zadesiti sudbina ribe koja na
suhom ugiba od previše kisika. Nakon paviljona je Pym od
Boga zadan put vidio sasvim jasno: dostaje bilo kolebanja,
ostani gdje jesi, na svom pravom mjestu, u elementu koji ti
je dodijelila priroda. Nije mu trebalo ponoviti i treći put.
— Još stigneš sve ispraviti! — čujem kako mi
dovikuješ, Tome. — Požuri, vrati se kući u London, poñi u
kadrovski, plati svoju kaznu i počni sve ispočetka. — Pa
dobro, mislio je Pym i o tome, naravno daje mislio. Na
povratku autom u Beč, na povratku avionom kući, u
autobusu s Heathrowa, Pym je energično zdvajao nad tim
mogućnostima, jer, bila je to jedna od onih situacija kad

660
čitav svoj život vidi pred sobom nacrtan jasno i
jednostavno poput stripa. Ali odakle da počne, pitao se ne
bez razloga. Od Lippsie, čiju je smrt u mračnijim časovima
još preuzimao na sebe? Od inicijala Seftona Boyda? Od
sirote Dorothy koju je on izludio? Od Peggy Wentworth, još
jedne žrtve, koja je na njega sasula svu svoju prljavštinu?
Ili od dana kad je prvi put obio brave na Rickovu zelenom
ormariću ili Memburyevu pisaćem stolu? Sto bi ti
predložio, koliko da raznih sistema svog života ogoli
optužujućem pogledu svojih obožavalaca?
— Onda se povuci! Pobjegni Murgu! Zaposli se kao
nastavnik kod Willowa. — I na to je Pym pomišljao.
Razmislio je o svih onih nekoliko mračnih rupa u koje bi
mogao zakopati život što mu još preostaje i sakriti svoju
opaku zavodljivost. Ali nijedna ga nije uspjela privući na
duže od pet minuta.
Da li bi Axelovi ljudi zaista raskrinkali Pyma da je
sve ostavio i pobjegao? Sumnjam, ali nije u tome stvar.
Stvar je u tome što je Pym vrlo često Firmu volio jednako
kao što je volio Axela. Jako je volio to njihovo tvrdo
povjerenje u njega, povjerenje bez razumijevanja, volio što
ga ne znaju iskoristiti kako treba, volio je njihove medvjeñe
zagrljaje što mirišu očinski, volio ukaljanu romantičnost i
ciničnu samouvjerenost. Nasmiješio se u sebi svaki put
kad bi zakoračio u neku od Reichskanzlei ili tajni stan i
odgovorio na nenasmiješeni pozdrav njezinih uvijek
budnih čuvara. Firma je za njega bila dom, škola i dvor,
čak i kad ju je iznevjerio. I osjećao je da joj još mnogo toga
može pružiti, kao što mnogo može pružiti Axelu. Zamišljao
je sebe kao posjednika bogatih podruma, prepunih najlon-
čarapa i crnoberzijanske čokolade, svega napretek da se
lijepo pobrine za prijatelje koji pate od nestašice — jer
obavještajni zanat zaista i nije ništa drugo nego
institucionalizirana crna burza na kojoj se trguje robom

661
što gubi vrijednost od danas do sutra. A ovaj put je k tome
Pym jedini junak priče. Nema više Memburya kao
posrednika izmeñu njega i posvećenog bratstva.
— Zamisli, sir Magnus, da si se jednog dana kad si
sam vozio u Plzen zaustavio na cesti i povezao dvojicu
radnika koji su baš krenuli na posao. To bi ti učinio, je li?
— predložio je priču Axel, u tom paviljonu, u rane jutarnje
sate, postoje opet sastavio cijelog Pyma.
Pym prizna da bi.
— I zamisli, sir Magnus, da su ti ta dvojica, jer
jednostavni su ljudi tome skloni, ispričala tako usput kako
pomalo strahuju za svoje zdravlje jer na poslu rukuju
radio-aktivnim materijalom a boje se da im radna odjeća
ne pruža dovoljno zaštite. Ne bi li naćulio uši?
Pym se nasmije i prizna da bi.
— I zamisli zatim, sir Magnus, da si kao operativno
dosjetljiv agent i velikodušan čovjek zapisao njihova imena
i adrese te im obećao da ćeš im kad sljedeći put posjetiš
ove krajeve donijeti funtu, dvije fine engleske kave.
Pym prizna da bi sigurno tako'postupio.
— I zamisli — nastavljao je Axel — da si kad si
dovezao tu dvojicu do granice zabranjenog područja, imao
hrabrosti, inicijative i poduzetnosti kakva dolikuje oficiru u
ovoj službi — a što ti bez sumnje posjeduješ — parkirao
automobil na nekom skrovitu mjestu te se popeo na ovaj
brežuljak. — Axel je prstom pokazivao odgovarajući
brežuljak na vojnoj karti koju je slučajno donio sa sobom i
razastro na metalnom stoliću. — Te si s vrha brežuljka
fotografirao tvornicu, pri čemu su ti kao zaklon zgodno
poslužila stabla lipa čije su bujne niske grane meñutim —
kako se kasnije ustanovilo — nažalost zakrile neke
pojedinosti na slikama. Tvoja bi gospoda šefovi sigurno bili
oduševljeni pothvatom? I srdačno pljeskali hrabrom
Magnusu? I dali mu instrukcije da vrbuje onu dvojicu

662
brbljavih radnika kako bi od njih doznao podrobnije
podatke o vrsti i namjeni tvorničkih postrojenja?
— Sigurno bi tako postupili — živahno prihvati
Pym.
— Onda ti čestitam, sir Magnus.
Axel spušta odgovarajući film na Pymov ispružen
dlan. Film je iz Firminih zaliha. Umotan u anoniman zeleni
papir. Pym ga skriva u pisaćem stroju. Pym ga predaje
svojim gospodarima. Ali tu još nije kraj čudu. Kad proizvod
po hitnom postupku stiže u Whitehall na analizu,
ispostavlja se daje posrijedi onaj isti pogon koji su nedavno
Amerikanci fotografirali iz aviona! Pretvarajući se da time
nije osobito oduševljen, Pym govori sve što zna o svojim
bezazlenim i zasad fiktivnim infor-mantima. Njihova se
imena zapisuju, ulažu u kartoteku, provjeravaju, obrañuju
i nabacuju meñu gostima za šankom oficirskog kluba. Dok
naposljetku, slijedom božanskog zakona birokracije, ne
dospiju i na dnevni red specijalne komisije.
— Slušajte mladiću, kako možete biti sigurni da vas
ta dvojica neće prijaviti kad im sljedeći put osvanete na
vratima?
Ali Pym je baš raspoložen za ovakve razgovore,
publika je brojna i on je nepobjediv.
— Imam takav predosjećaj, i ništa drugo. — Sada
polako broji do dva. — Mislim da imaju povjerenja u mene.
Mislim da nikom ništa nisu rekli i da se nadaju da ću se
jednog dana pojaviti, kako sam i obećao.
A dogañaji su pokazali da je mislio točno, kao što to
često biva, je li Jack? Pripravan na sve, naš se junak vraća
u Cehoslovačku i bez obzira na rizik zaista pojavljuje na
njihovim vratima — a kako i ne bi kad ga je dopratio
osobno Axel te ga s njima i upoznao? Ovaj put nema
narednika Pavela. Ovaj put je roñen cijeli jedan sposoban i
darovit glumački ansambl, Axel im je producent a ovo su

663
članovi-osnivači. Uz mnogo muka i opasnosti, izgrañena je
cijela mreža. Izgradio ju je Pym; ako smo ikad imali
pravoga, on je taj. Pym, najnoviji junak anegdota što se
šaptom prepričavaju po našim hodnicima. Pym, čovjek koji
je sam izmislio Congera.
Firmin sistem prirodne selekcije, koji je Jack
Brotherhood malo ubrzao svojim zagovaranjem, više ne
može odolijevati.

***

— Ušao u Foreign Office? — ponavlja Belindin otac

s pretjeranim, lažnim čuñenjem. — I imenovan u Prag? Ma
tko je to još vidio, takav skok iz bijedne elektronske tvrtke?
No, svaka ti čast.
— To je samo privremeno namještenje, na ugovor.
Trenutno su im potrebni ljudi koji znaju češki — kaže
Pym.
— To je sve u svrhu promicanja britanske trgovine
s inozemstvom. Ali ti to ne razumiješ. Ti se samo razumiješ
u nekretnine — kaže Belinda.
— Mogli su mu ipak smisliti neku malo uvjerljiviju
priču — kaže Belindin otac i smije se onim svojim
iritantnim smijehom.
U Firminu najnovijem i najsigurnijem tajnom stanu
u Pragu, Pym i Axel slave Pymovo imenovanje za drugog
sekretara za pitanja trgovine i službenika za vize pri
britanskoj ambasadi. Axel se malo popunio, primjećuje
Pym sa zadovoljstvom. S oronulog lica pomalo nestaju one
bore usječene patnjom.
— U zdravlje zemlji slobodnih ljudi, sir Magnus.
— U zdravlje Amerike — prihvaća Pym.

664
 Najdraži oče,

Drago mi je što si zadovoljan mojim imenovanjem.

Nažalost, još nisam u poziciji da ti isposlujem audijenciju
kod Pandita Nehrua kako bi mu izložio svoj plan o
nogometnom poolu, iako razumijem kakav bi to poticaj bio
za indijsku ekonomiju koja se bori s velikim poteškoćama.

***

Ta zar onda uopće nisu ni postojali pravi agenti?

Čujem te, Tome, kako pitaš razočaran. Zar su svi bili
izmišljeni? Ne, bilo je i pravih terenskih agenata. Bez brige,
bilo ih je itekako! I bili su vrlo dobri, najbolji. I poštovali su
Pyma kao što je on poštovao Axela. Kao što su Pym i Axel
na svoj način poštovali istinske agente, kao ambasadore
koji su nesvjesni prave situacije ali su zalog njezina
besprijekornog funkcioniranja i čvrstine. I svoje su
sposobnosti koristili da ih zaštite i vode naprijed, s
obrazloženjem da svako poboljšanje cijeloj mreži donosi
slavu. Krišom ih prebacivali u Austriju, na tajnu obuku i
oporavak. Pravi su agenti bili naše maskote, Tom. Naše
zvijezde. I mi smo se pobrinuli za njih, pazili da ničega,
ničega ne budu željni dok su Pym i Axel ovdje da se za njih
brinu. Zbog čega je, zapravo, sve i pošlo naopako. Ali o
tome kasnije.
Volio bih, Jack, kad bih ti mogao točno opisati
kakvo je zadovoljstvo agenta koji je u dobrim rukama. Ni
ljubomore, ni ideologije, ničega. Axelu je bilo jednako stalo
do toga da Pym voli svoju Englesku kao što mu je bilo
stalo da ga odvede u Ameriku, i to je jedan od pokazatelja
njegove genijalnosti; od početka partnerstva hvalio je
slobodan život Zapada, prešutno implicirajući da je u
Pymovoj moći, a da ne kažemo da mu je to kao slobodnom

665
čovjeku dužnost, da nešto od tih sloboda donese na Istok.
Samo se ti smij, Jack! I samo ti vrti svojom sijedom glavom
nad Pymovom bezazlenošću! Ali zar ne možeš zamisliti
koliko je prirodno bilo Pymu da tu malu, siromašnu zemlju
uzme pod svoju zaštitu, njemu čija je domovina tako
slavljena, tako pobjedonosna i tako plemenita podrijetla?
A, s njegove točke motrišta, i tako apsurdna? Voljeti tu
sirotu Češku kao njezin bogati zaštitnik, stati uz nju, radi
Axela, u svim strahotama koje su je zadesile? Opraštati joj
njezine zablude unaprijed? I kriviti za njih mnoga izdajstva
kojom je stalno podriva njegova domovina Engleska? Zar
te zaista iznenañuje stoje Pym, kad je već posegnuo za
zabranjenim, opet pobjegao iz onoga što ga priječi? Da je
Pym koji je volio prelaziti mnoge granice sada volio to što
će prijeći još jednu, pogotovo kad je uza nj Axel da mu
pokaže kuda da krene i gdje da je prijeñe?
— Oprosti, Bel — rekao bi Belindi i opet je ostavio
samu nad pločom scrabblea u njihovu mračnom stanu u
praškom diplomatskom getu. — Moram izvan grada. Na
dan, dva najviše. Ma daj, Bel, daj mi pusu. Nisi valjda
promijenila mišljenje, ne bi valjda radije živjela s čovjekom
koji radi od sedam do tri?
— Nigdje ne mogu naći »The Times« — odgurnula bi
ga od sebe. — Sigurno si ga opet zaboravio u prokletoj
ambasadi.
Ali koliko god da su Pymovi živci bili napeti kad je
stigao na sastanak, Axel ga je svaki put prigrlio i umirio.
Nikad nije žurio, nikad bio nametljiv. Nikad nije pokazao
ništa osim uvažavanja za patnje i nedoumice svog agenta. I
nije to bilo, Tome, kao što možda misliš — na jednoj strani
nepokretnost a na drugoj silna užurbanost. Daleko od
toga. Axelove su se ambicije odnosile i na Pyma i na sebe.
Nije li Pym bio njegova šalica riže, njegova sudbina u svim
značenjima te riječi, njegova ulaznica za privilegirani život

666
koji donosi status dobro plaćenog partijskog uglednika? O,
itekako je on proučavao Pyma! Itekako ga je brižljivo
hrabrio i poticao! I pazio da uvijek točno odabere kostim u
kojem je Pymu potrebno da ga u tom času vidi: jednom
odijelo mudra i postojana oca kojeg Pym nikad nije imao,
drugi put zakrvavljene zatvorske krpe, jer patnja je bila
izvor njegova autoriteta, treći put redovničku halju Pymova
jedinog ispovjednika, oca Murga apsolutnog. Morao je
naučiti da tumači Pymove šifre i okolišanja. Morao je
naučiti da Pyma shvaća brže nego što bi to mogao sam.
Morao je naučiti da ga kori i oprašta mu poput pravičnih
roditelja koji mu nikad neće zatvoriti vrata pred nosom,
naučiti kako će ga razvedriti smijehom kad je Pym
melankoličan, i čuvati vatru na ognjištima svih Pymovih
vjera kad je očajan i plače da ne može, da je sam i da se
boji.
I prije svega, morao je svog agenta držati u
konstantnom oprezu pred naizgled beskrajnom Firminom
tolerancijom, jer kako bismo se ikad usudili vjerovati, i on
i ja, da ta draga stara beživotna engleska šuma doista nije
kulisa iza koje se krije neka majstorski smišljena varka?
Zamisli koliko je muke Axel imao, budući da je Pym
donosio hrpe i hrpe sjajnog obavještajnog materijala, da
uvjeri svoje gospodare kako oni zaista nisu žrtve neke
fantastične imperijalističke zavjere! Česi su se tebi istinski
divili, Jack. Oni stari, koji su te poznavali iz rata. Znali su
koliko si sposoban i cijenili te. I znali su, u svakom času,
koliko može biti opasno potcijeniti vješta protivnika. A Axel
se morao boriti s njima za svaku stopu zemlje, i svaki put
ispočetka. Morao se natezati s istim onim čuvarima
sistema koji su ga mučili, kako bi ih spriječio da ostvare
svoju namjeru, povuku Pyma s terena i daju mu malo
onog gorkog lijeka koji su periodično dijelili meñu sobom,
za slučaj da jednom nabasaju i na pravo priznanje. »Da,

667
istina je, ja sam Brotherhoodov čovjek!« — htjeli su da
prizna. »Da, istina je, poslan sam ovamo da vas zavaram
dezinformacijama. Da vam odvratim pažnju od naših
antisocijalističkih operacija. I da, istina je, Axel je moj
suučesnik. Odvedite me, objesite me, učinite što god
hoćete samo me nemojte više mučiti.« Ali Axel je svaki put
bio jači. Axel je molio, prijetio i udarao šakom o stol, a kad
su počeli planirati nove čistke kojima će narodu pokazati
tko je kriv za kaos stoje nastao nakon posljednjih čistki,
vješto je ušutkao svoje protivnike prijetnjom da će ih javno
prokazati kao unutrašnjeg neprijatelja koji nije shvatio
povijesnu nužnost propasti imperijalističkog režima. A Pym
mu je pomagao na svakom koraku. Opet je bdio uz njegov
bolesnički krevet — ovaj put samo metaforički — hranio ga
i hrabrio, bodrio da nastavi. Još se žešće bacio na tajne
Firmine dosjee. I vratio se s pregršt nevjerojatnih dokaza o
Firminoj nesposobnosti u pothvatima širom svijeta. I tako
su, kroz zajedničku borbu za opstanak, Pym i Axel
postajali sve bliži, donoseći kao zalog prijateljstvu
bezuman teret zablude svojih domovina.
A svako toliko, nakon neke izvojevane pobjede ili
osobita postignuća, svejedno u čiju korist, Axel bi navukao
šarenu odjeću starog razbludnika i organizirao ponoćni
izlet do svog mnogo skromnijeg pandana St. Moritzu,
malog bijelog dvorca u Velikim planinama koji je njegova
služba namijenila za odmor ljudima o kojima imaju najviše
mišljenje. Prvi put su onamo otišli da proslave prvu
godišnjicu, u limuzini zatamnjenih stakala. Pym je tada u
Pragu bio već dvije godine.
— Odlučio sam da ti darujem jednog novog i zaista
izvrsnog agenta, sir Magnus — najavio je Axel dok su
veselo krivudali makadamskom cestom. — Mreža
Watchman je nažalost slaba u industrijskoj špijunaži.
Amerikanci su se zakleli da će uništiti našu privredu, ali

668
Firma se baš ne trudi da podrži njihov optimizam. Sto
misliš, da li bi ti bio od koristi jedan rukovodilac srednjeg
ranga iz nacionalne banke Cehoslovačke, koji ima uvid u
neke od naših najozbiljnijih privrednih promašaja?
— A gdje da nañem takvog? — oprezno je odvratio
Pym, jer takve su odluke bile vrlo delikatne i zahtijevale
dugotrajnu prepisku sa središnjom upravom prije nego što
mu odobre pristup novom potencijalnom izvoru.
Stol je bio postavljen za troje, svijećnjaci već
upaljeni. Najprije su pošli u dugu, laganu šetnju šumom a
sad su pred kaminom pili aperitiv i očekivali gosta.
— Kako je Belinda? — upita Axel.
O toj temi nisu često raspravljali, jer Axel nije imao
razumijevanja za nezadovoljavajuće odnose.
— Dobro je, hvala, kao i uvijek.
— Naši mikrofoni kažu drugačije. Naši mikrofoni
kažu da se svañate dan i noć. I prisluškivačima je već
dojadilo da vas slušaju.
— Onda im reci da ćemo se pomiriti — rijetko je
oštro odbrusio Pym.
Uz brežuljak se uspinjao neki automobil. Slušali su
korake kad je stari sluga prošao kroz predvorje prema
vratima i zveket lanaca.
— Sad ćeš upoznati svog novog agenta — reče Axel.
Vrata se širom rastvoriše i u sobu uñe Sabina. Možda
nešto malo omatronila, posebno oko bokova, možda nešto
malo ogrubjela znakovima službenog statusa, posebno oko
usana, ali ipak njegova divna Sabina. Došla je u strogoj
crnoj haljini s bijelim ovratnikom, i crnim salonkama
teških potplata koje su sigurno bile ponos njezine
garderobe, sa zelenim štrasom na remenčićima i sjajem
kakav ima samo imitacija finog antilopa. Kad je ugledala
Pyma, naglo je stala i namrštila se sumnjičavo. Za
trenutak je njezino lice odavalo samo vrlo radikalno

669
neodobravanje. A onda je, na njegovu radost, prasnula u
onaj svoj šašavi slavenski smijeh, potrčala mu u zagrljaj i
prekrila ga svojim tijelom, baš kao nekoć u Grazu, kad je
nesiguran dolazio na svoje prve lekcije iz češkoga.
Tako je to bilo, Jack. Sabina je napredovala i
napredovala dok nije postala glavni agent u mreži
Watchman, i miljenica cijelog niza britanskih službenika
zaduženih za taj slučaj kojima je bila poznata ili kao
Watchman Jedan ili kao neustrašiva Olga Kravitsky,
sekretar praške meñunarodne komisije za ekonomska
pitanja. Umirovili smo je, ako se možeš sjetiti, kad smo
saznali da očekuje svoje treće dijete s četvrtim mužem, i
oprostili se s njom na večeri prireñenoj u njezinu čast u
Zapadnom Berlinu kamo je otputovala u sklopu svog
posljednjeg zadatka, na savjetovanje bankarskih kuća
zemalja SEV-a u Potsdamu. Axel ju je zadržao malo dulje,
a zatim je slijedio tvoj primjer.
— Premješten sam u Berlin — rekao je Pym Belindi,
na sigurnom mjestu u javnom parku, pri kraju svog već
drugog roka u Pragu.
— Zašto mi to uopće i kažeš? — rekla je Belinda.
— Zato što sam mislio da bi možda pošla sa mnom
— odgovorio je Pym a Belinda se opet zakašljala, zagrcnula
se u teškom, nezaustavljivom kašlju koji ju je stalno
mučio, najvjerojatnije zbog klime.
Belinda se vratila u London i upisala izvanredni
studij iz novinarstva a ne, kako bi se očekivalo, iz nečujnog
ubijanja. I tako se, u svojoj trideset i sedmoj godini,
otputila nepredvidljivom stazom pomodnih liberalnih
pokreta, upoznala nekoliko raznih Paulova, za jednoga se
udala te rodila neposlušnu kćerku koja joj je neprekidno
za sve prigovarala pa je Belinda imala osjećaj da je
napokon poravnala račune sa svojim roditeljima. A Pym i

670
Axel su započeli novu dionicu svoga hodočašća. U Berlinu
ih je čekala svjetlija budućnost i ozbiljnija izdaja.

c/o pukovnik Evelyn Tremaine, DSO Pioneer Corps,

u miru p. p. 9077 Manila

Njegova Ekscelencija Sir Magnus Richard Pym

Visoka Britanska Misija Berlin

Najdraži sine,

Samo da ti se kratko javim i pozdravim te na tvom

putu prema vrhu. Neću te dugo zadržavati jer znam da nitko
nema pravo očekivati zahvalnost dok ne stane pred lice Oca
Našega za što vjerujem da se meni bliži čas. Medicinska
znanost je ovdje još u povojima te se može očekivati da će
ovo okrutno ljeto potpisniku biti i posljednje, premda je
žrtvovao i alkohol i sve što u životu vrijedi. Ako namjeravaš
poslati za liječenje ili pogreb, pazi da na čeku i omotnici
napišeš ime i adresu Pukovnika, ne moje osobno jer je ime
Pym ovdje Persona non Gratis a možda bude i mrtav.
Ufajući se u spas,
Rick T. Pym.
P. S. Čujem da se u Berlinu zlato 916 može dobiti po
bagatelnoj cijeni, što bi moglo biti od interesa za osobe na
visokom položaju koje imaju pravo raspolagati
diplomatskom poštom. Perce Loft još stanuje na staroj
adresi i za deset postoje spreman pomoći ali dobro pripazi.

***

Berlin. Kakva je to špijunska posada bila, Tom!

Kakva riznica beskorisnih, privremenih tajni, kakav
prostor za igru svakom alkemičaru, mañioničaru i

671
prevarantu koji se ikad zaredio i odvratio lice od
neprobavljivih stega političke stvarnosti! A u njegovu je
središtu to divno i prostodušno američko srce neustrašivo
kucalo svojim plemenitim ritmom, u ime nezavisnosti,
demokracije i ljudskih sloboda.
U Berlinu je Firma raspolagala agentima za
pritisak, agentima za raskol, agentima za podrivanje, za
sabotaže i dezinformacije. Imali smo i možda jednog,
dvojicu koji su nam dostavljali prave obavještajne
materijale, ali oni su bili prezren svijet, i držali smo ih više
iz tradicionalnih obzira nego iz nekih unutrašnjih
profesionalnih potreba. Imali smo svoje majstore za
podzemne i krijumčarske kanale, prisluškivače i
krivotvoritelje, osoblje za obuku, osoblje za pronalaženje i
osoblje za vrbovanje, kurire, pratioce i zavodnice, ubojice i
balonce, ljude koji su savršeno znali čitati s usana i ljude
koji su se savršeno znali prerušiti. Ali što god da su
Britanci imali, Amerikanci su imali i to i još više, a što god
da su imali Amerikanci, Istočni Nijemci su imali pet puta
više a Rusi i deset puta više. Pym je stajao pred tim
divotama razrogačenih očiju, poput djeteta u slastičarnici,
ne znajući što bi prije. A Axel, koji je svaki čas ulazio i
izlazio iz grada pomoću raznih lažnih pasoša, strpljivo je
hodao za njim s košarom za kupovinu. U sigurnim
stanovima i mračnim restorančićima, nikad dvaput na
istom mjestu, pojeli bismo u miru, razmijenili dobra i
zatim se samo šutke gledali s onom sretnom nevjericom
poznatom samo planinarima kad napokon zakorače na
vrh. Ali ni tada, nikada, nismo zaboravljali na onaj još viši
vrh koji je tek pred nama, podigli bismo čaše s votkom i
šaptom, u svjetlu svijeće, nazdravili: — Dogodine u
Americi!
A tek razni komiteti, Tom! Berlin nije bio dovoljno
siguran grad da ih ugosti, te smo se okupljali u Londonu,

672
u pozlaćenim carskim odajama kakve i dolikuju
vrhunskim igračima ove svjetske igre. Bili smo smioni,
svestrani, briljantni i inovativni, presjek svega najboljega
stoje naše društvo imalo ponuditi, jer za Englesku su
nastupili novi dani te se potrudila da dosad neiskorištene
talente izvuče iz mračnih ladica i upregne u službu nacije.
Špijuni su slijepi, govorilo se tada, ništa oko sebe ne vide.
Zatvoreni su u svoj incestuozni krug. Sada kad imamo
Berlin, moramo otvoriti vrata u stvaran svijet, u svijet
sveučilišnih uglednika, odvjetnika i žurnalista. Trebaju
nam i bankari, sindikalci i industrijalci, trebaju nam ljudi
koji će svoj novac uložiti za ono u što vjeruju i koji
razumiju što pokreće ovaj svijet. Trebaju nam poslanici u
parlamentu koji znaju kakav vjetar puše s predizbornih
govornica i koji će znati na pravom mjestu podići glas zbog
toga kako se troši novac naših poreznih platiša!
A što se dogodilo s tim mudracima, Tome, tim
promućurnim, razboritim autsajderima, tim psima
čuvarima naših tajnih ratova? Nasrtali su gdje se čak ni
špijuni možda ne bi usudili kročiti. Suviše dugo
potiskivani ograničenjima svog svijeta u kojem je sve jasno
i otvoreno, ti su se briljantni, nesputani umovi preko noći
smrtno zaljubili u svaku zavjeru, prijevaru i nepodopštinu
koja ti može pasti napamet.
— Znaš o čemu sad snuju? — žestio se Pym
uzbuñeno koračajući gore-dolje po tepihu službenog stana
na trgu Lowndes, koji je Axel unajmio dok traje
angloameričko savjetovanje o neslužbenoj zajedničkoj
aktivnosti.
— Smiri se, sir Magnus. Popij još malo.
— Da se smirim? Kako da se smirim kad ti luñaci
planiraju kako će se ubaciti u radio-vezu sovjetske
zemaljske kontrole, prijevarom navući MIG u američki
zračni prostor, raznijeti ga na komadiće a pilotu, ako kojim

673
slučajem preživi, ponuditi da bira hoće li da mu se sudi za
špijunažu ili će pred mikrofonima izvesti cijelu predstavu i
javno dezertirati? I to ne predlaže nitko drugi nego
»Guardianov« komentator za pitanje naoružanja! Čovjek će
izazvati rat. To on i hoće. Da napokon ima o čemu pisati. A
ima podršku nećaka canterburvjskog nadbiskupa i
pomoćnika generalnog direktora BBC-a.
Ali ništa nije moglo ukaljati Axelovu ljubav prema
Engleskoj, pa ni Pvmovi sitničavi prigovori. Kroz suvozačev
prozor u Fordu bez šofera iz Firmina voznog parka,
zadovoljno je promatrao Buckinghamsku palaču i
ushićeno pljesnuo rukama kad je ugledao kako kraljevska
zastava leprša pod svjetlima reflektora.
— Vrati se u Berlin, sir Magnus. Jednom ćemo tako
gledati američku zastavu.

***

Njegov je berlinski stan bio u centru

Kurfurstendamma, na najgornjem katu prostrane kuće u
stilu bidermajer koja je nekim čudom preživjela
bombardiranje. Prozori njegove spavaće sobe gledali su na
vrt tako da nije čuo kad se automobil zaustavio, čuo je
samo njihove spužvaste korake na stepenicama i sjetio se
kako se nekoć Fremdenpolizei prikradala drvenim
stubištem Herr Ollingerove kuće u ovaj isti rani jutarnji
sat, u vrijeme policiji najdraže, i znao je da je ovo kraj, i
premda je toliko puta o tome razmišljao, nikad nije mislio
da će kraj izgledati ovako. Ljudi s bogatim terenskim
iskustvom imaju osjećaj za ovakve stvari i naučili su svom
osjećaju vjerovati, a Pym je bio iskusan na dva terena.
Stoga je odmah znao daje kraj i na neki miran način nije
se ni smeo ni uzrujao. U sekundi je iskočio iz kreveta i
odjurio u kuhinju, jer u kuhinji je skrivao filmove

674
pripremljene za sljedeći sastanak s Axelom. Dok su oni
stigli do zvonca, on je već razvukao i osvijetlio šest rola
filma i aktivirao ureñaj koji će u času spaliti kodnu knjigu
koju je, uvijenu u voštano platno, skrivao u zahodskom
kotliću. Pribrano prihvaćajući sudbinu takvu kakva jest,
razmišljao je i o tome da poduzme nešto mnogo drastičnije,
jer Berlin nije Beč, pa je Pym držao pištolj u noćnom
ormariću do kreveta i u ladici garderobnog ormara u
hodniku. Ali odustao je zapazivši ton isprike u njihovu
tihom dozivanju kroz prorez za listove — Herr Pym, molim
vas, probudite se — a kad je provirio kroz zurilo i ugledao
ljubazno lice policijskog poručnika Dollendorfa i uz njega
mladog narednika, sa stidom je pomislio kakav bi im šok
priuštio da se za to ipak odlučio. Dakle, odabrali su blažu
metodu, pomislio je i otvorio vrata: mlade vukodlake
rasporediš oko kuće a na vrata žrtvi pošalješ nekog
simpatičnog.
Poručnik Dollendorf je, poput većine ljudi u
Berlinu, bio klijent Jacka Brotherhooda te je ostvarivao
lijepu dodatnu zaradu time što mu je činio uslugu i
naprimjer gledao na drugu stranu kad god bi se agenti
prebacivali amo-tamo preko vrlo unosnog dijela zida koji je
pripadao njegovu području. Poručnik je inače bio vrlo
prijazan Bavarac, slab na sve bavarske strasti, te mu je
dah permanentno mirisao na Weisswurst.
— Oprostite, Herr Pym. Ispričavamo se što vas
uznemirujemo ovako kasno — počeo je, smiješeći se i malo
previše srdačno. Bio je u uniformi. Pištolj je još bio u
navlaci. — Naš Herr Kommandant moli da odmah doñete u
stanicu, zbog stvari koja je osobne prirode i vrlo urgentna
— objasnio je i pritom uopće još nije posegnuo za
pištoljem.

675
 Ali osim nelagode, u Dollendorfovu je glasu bilo i
odlučnosti, a njegov se narednik neprekidno navirivao da
provjeri dolazi li tko odozgo ili odozdo.
— Herr Kommandant je siguran da se sve može
urediti na vrlo diskretan način, Herr Pym. Posebno je
obazriv u ovoj delikatnoj fazi. Zasad još nije stupio u
kontakt s vašim pretpostavljenima — uvjeravao ga je
Dollendorf, budući da je Pym još stajao neodlučno. —
Kommandant vas izuzetno cijeni, Herr Pym.
— Moram se obući.
— Ali požurite, Herr Pym, budite tako ljubazni.
Kommandant bi volio zaključiti slučaj prije nego što stigne
dnevna smjena.
Pym se bez riječi okrenuo i pažljivo krenuo u svoju
sobu. Očekivao je da će čuti topot policijskih koraka za
sobom, ili zapovijed izdanu prigušenim glasom, ali oni su
svi meñutim ostali u predsoblju i razgledali gravire
Londona što su krasile Pvmove zidove zahvaljujući brizi
Firmina odjela za ureñenje službeničkih stanova.
— Smijem li se poslužiti vašim telefonom, Herr
Pym?
— Samo izvolite.
Oblačio se uz otvorena vrata, nadajući se da će čuti
bar dio razgovora. Ali čuo je samo: — Sve je u redu, Herr
Kommandant. Sad će krenuti s nama.
Krenuli su širokim stubištem sva trojica usporedo,
i tako nastavili prema parkiranom policijskom vozilu na
kojem se okretalo svjetlo. Iza i oko njega nije bilo ničega,
nitko nije u ovaj kasan sat slučajno šetao ovom mirnom
ulicom. Kako je to tipično za Nijemce, da su prije hapšenja
dezinficirali cijelo područje. Pym je sjeo naprijed, k
Dollendorfu. Narednik je napet i uspravan sjedio otraga.
Bilo je dva u noći i padala je kiša. Na crvenom nebu kipjeli
su crni oblaci. Nitko više ništa nije rekao.

676
 A na policijskoj stanici čeka me Jack, mislio je
Pym. Ili vojna policija. Ili Bog.
Kommandant ustane da ga pozdravi. Dollendorf i
njegov narednik samo iščeznuše. Kommandant je sebe
smatrao čovjekom natprirodne finoće. Bio je visok, sijed i
ravnih leña, uporna pogleda i tankih, brbljavih usta što su
funkcionirala isključivo na samoubojito visokoj brzini.
Zavalio se u naslon i podigao ruke pred lice spojivši prste
jagodicama. Bolno monotonim glasom obratio se
bakrorezu svog rodnog pejzaža u Istočnoj Pruskoj što je
visio na zidu iznad Pymove glave. Govorio je, prema
Pymovim hladnim procjenama, bar šest sati bez prestanka
i kao da ni načas nije stao da uzme zraka, što je prema
Kommandantovim mjerilima bilo tek kratko zagrijavanje
prije no što se ozbiljno baci na pravu stvar. Kommandant
je rekao da je on svjetski čovjek, privržen obitelji, i s
poštovanjem za ono što je uporno nazivao »intimnom
sferom«. Pym odgovori da on to zna cijeniti. Kommandant
je zatim rekao da ne želi biti ni didaktičan ni političan,
premda glasa za demokršćane. Da je on osobno evangelist,
ali da Pym s te strane može biti potpuno miran jer ni
prema rimokatolicima nema nikakvih predrasuda. Pym na
to odgovori da ništa drugo nije ni očekivao. Zatim je
Kommandant rekao kako izmeñu zlodjela postoji cijela
lepeza razlika, od obične ljudske pogreške koju valja
oprostiti do proračunatog zločina. Pym se složi s tim,
osluškujući korak s hodnika. Kommandant je na to
zamolio Pyma da ne zaboravi kako se stranci u nepoznatoj
zemlji zbog osjećaja lažne sigurnosti često prevare te
počine nešto što se, strogo gledano, ipak mora smatrati
zločinačkim činom.
— Možemo li razgovarati iskreno, Herr Pym?

677
 — Molim vas — odgovori Pym u kojem je već raslo
uvjerenje, jednako strašno, da doduše nisu uhapsili njega
ali su zato Axela.
— Kad su ga doveli k meni, ja sam ga dobro
pogledao. I poslušao. I rekao sam sebi: Ne, to je nemoguće.
Herr Pym? Nipošto. Ovaj čovjek je varalica, rekao sam sam
sebi, želi se okoristiti poznanstvom s tako uglednim
čovjekom. Meñutim, kako sam ga nastavio slušati, u meni
se stvorio neki... kako da to kažem, predosjećaj? Zapazio
sam njegovu energičnost, inteligenciju, mogao bih čak reći
i šarm. Moguće, mislio sam ja, moguće je ovaj čovjek zaista
taj koji tvrdi da jest. O tome može presuditi samo Herr
Pym, mislio sam. — Pritisnuo je nečujno dugme na
pisaćem stolu. — Mogu li vas odvesti k njemu da ga vidite,
Herr Pym?
Na vratima se pojavio stari ključar i gegajući
krenuo pred njima kroz hodnik od obojene cigle koji je
snažno vonjao na solnu kiselinu. Stao je, otključao vrata
od rešetaka i opet ih za njima zaključao. Zatim je otključao
još jedna. To mi je bilo prvi put, Tome, da Ricka vidim u
zatvoru i pobrinuo sam se da mi bude i posljednji. Kasnije
mu je Pym slao i hranu i odjeću, cigare i, kad bi otišao u
Irsku, Drambuie. Kasnije je Pym bez oklijevanja praznio
svoj bankovni račun kad je Ricku trebalo i daje imao silne
milijune svejedno bi radije bankrotirao nego da ga ponovno
vidi iza rešetaka, čak i samo u sjećanju. Rickje sjedio u
kutu i Pym je odmah znao da je to zato da ima bolji pogled
na cijelu ćeliju, jer otkad ga poznajem, oduvijek mu je
trebalo više prostora nego mu je Bog dodijelio. Sjedio je
malo poguren, plemenita je glava bila malo nagnuta
naprijed i na licu mu je bio onaj kažnjenički prkos, i
mogao bih se zakleti da se sasvim zaglušio svojim mislima
i da nas uopće nije čuo.
— Oče — reče Pym. — To sam ja.

678
 Rick je prišao rešetkama, uhvatio se jednom
rukom, pa drugom, i na kraju namjestio glavu u sredinu.
Gledao je malo u Pyma, malo u Kommandanta, malo u
ključara, pokušavajući dokučiti kakav ovdje status ima
njegov sin. Bio je pospan i zlovoljan.
— Stoje, sine moj, i tebe su ukebali? — rekao je ne
bez, u to sam uvjeren, stanovita zadovoljstva. — A ja
vjerovao da će još od tebe nešto i biti. Eto kad me nisi htio
slušati i studirati pravo. — Pomalo mu je ipak svanulo.
Ključar je otključao vrata, Kommandant je rekao —
Izvolite, Herr Pym — i stao u stranu da ga propusti. Pym je
odmah prišao Ricku i zagrlio ga, ali oprezno, da ga ne bi
negdje zaboljelo ako su ga tukli. Rick je polako dolazio
sebi.
— Boga im njihovoga, sine, što su mi to učinili? Pa
zar pošteni grañanin ne može u ovoj zemlji ni trgovati? Jesi
li samo vidio kako nas ovdje hrane, te njemačke kobasice?
Za što mi plaćamo porez? Za što smo se mi borili u ratu?
Kakve koristi od toga što ti je sin glavešina u Foreign
Officeu kad ti ne može skinuti te njemačke razbojnike s
vrata?
Ali Pym ga je već grlio, tapšao po ramenima, govorio
kako je sretan što ga vidi, pa makar i u ovim okolnostima.
Tako daje Rick ušutio i rasplakao se, a pažljivi se
Kommandant povukao u susjednu prostoriju da se stari
drugari u miru izljube i izgrle i zahvale jedan drugome kao
spasiocu.
Ne bih te želio razočarati, Tome, ali zaista sam
potpuno zaboravio, možda i namjerno, pojedinosti Rickovih
berlinskih transakcija. Pym je vjerovao daje došao čas kad
će suditi njemu a ne Ricku. Sjećam se samo onih dvaju
sestara, i upamtio sam da su bile od plemenite pruske loze
i živjele u krasnoj staroj kući u Charlottenburgu, jer Pym
ih je ondje posjetio da nadoknadi štetu za kao i obično

679
nestale slike, koje je Rick obećao prodati umjesto njih,
dijamantski broš koji je odnio na čišćenje i krznene ogrtače
koje je odnio na prefazoniranje prvorazrednom
londonskom krznaru koji će im to učiniti besplatno zato
što mu je prijatelj i do Ricka drži najviše na svijetu. I
sjećam se da su sestre imale nekog vražjeg nećaka koji je
imao dobra poznanstva u ilegalnoj trgovini oružjem te daje
negdje u toj priči Rick ponudio na prodaju najbolji,
najočuvaniji lovac-bombarder koji možete zamisliti, u
savršenom stanju, pravi bombončić i iznutra i izvana. I
sasvim je moguće daje upravo u to vrijeme avion bio na
bojanju kod onih zakletih liberala, firme Balham iz
Brinkleya, nakon čega će biti spreman da nas sve ponese
u nebo.
U Berlinu je Pym upoznao i tvoju majku, Tome, i
preoteo je svom i njezinu šefu Jacku Brotherhoodu. Nisam
sasvim siguran da je tvoje, ili naše, prirodno pravo da
znamo kojom smo slučajnošću začeti, ali pokušat ću ti
pomoći i reći sve što znam. Pymovi motivi nisu bili sasvim
plemeniti, to ti neću tajiti. Ljubav je, kolikoje tu ljubavi
bilo, došla kasnije.
— Čini mi se da Jack Brotherhood i ja dijelimo istu
ženu — vragolasto je jednog dana napomenuo Axelu, u
telefonskom razgovoru iz govornice u govornicu.
Axel je smjesta htio znati koja je to žena.
— I ona je majstorica — odugovlačio je Pym. —
Špijun kao i mi. Članovi obitelji tradicionalno biraju
izmeñu crkvenog i špijunskog zanata. Obiteljske veze s
Firmom sežu valjda sve do vremena Vilima Osvajača.
— Je li udana?
— Ti znaš da ja ne spavam s udanim ženama, samo
ako apsolutno inzistiraju.
— Je li zabavna?
— Axel, ja ti govorim o jednoj dami.

680
 — Mislim, je li društvena i vesela? — nestrpljivo se
raspitivao Axel. — Ono što ti zoveš diplomatskom gejšom?
Buržujka? Hoće li se dopasti Amerikancima?
— Vrhunska Martha, Axel, kao što ti sve vrijeme
tumačim. Lijepa, bogata i stravično čista Engleskinja.
— Onda je možda baš ona naša viza za Washington
— zaključio je Axel, koji je u posljednje vrijeme često
izražavao zabrinutost nad brojem ženskih prolaznica u
Pymovu životu.
Nedugo nakon toga Pym je sličan savjet dobio i od
strica Jacka.
— Mary mi je povjerila što se zbilo meñu vama —
rekao je i poveo ga u stranu u brižnoj stričevskoj maniri.
— A ako mene pitaš, mislim da bi mogao putovati i mnogo
dalje, a da ne nañeš ništa bolje. Mary je jedna od najboljih
djevojaka koje su ikad bile s nama, a tebi je zaista vrijeme
da se malo uozbiljiš.
I tako je Pym, kad su ga već oba njegova mentora u
to gurala, prihvatio njihov savjet i vjenčao Mary, tvoju
majku, pred oltarom anglo-američkog saveza. I zapravo,
nakon svega što im je već dao, to mu se činilo sasvim
prihvatljivom žrtvom.

***

Primi ga za ruku, Jack — pisao je Pym — on je

najvrednije što sam ikad imao.

***

Mabs, oprosti mi — pisao je Pym — draga, draga

Mabs, molim te da mi oprostiš. Ako je ljubav ono što još
možemo iznevjeriti, sjeti se da sam te iznevjerio mnogo
puta.

681
 ***

Počeo je pisati i Kate, ali je poderao papir. Na

novom je listu naškrabao »Najdraža Belinda« i stao,
ustrašen posvemašnjom tišinom. Naglo pogleda na sat. Pet
sati. Zašto se ne čuje sat zvonika? Ja sam gluh. Ja sam
mrtav. Ja sam živ zakopan u nepropusno izoliranoj ćeliji.
Preko trga se oglasi prvi otkucaj. Jedan. Dva. Mogu ga
prekinuti kad god hoću. Mogu ga zaustaviti na jedan, na
dva ili na tri. Bilo koji sat u bilo kojem trenutku mogu
prekinuti. Samo ga ne mogu natjerati da u jedan otkucava
ponoć. To može samo Bog.

***

Zaprepaštena je nepokretnost zavladala Pymom i to

je doslovna nepokretnost smrti. Opet je stajao pred
prozorom i gledao kako vjetar valja lišće preko pustog trga.
Zlokobna je neaktivnost prijetila odasvud kamo je
pogledao. Nijednog lica na prozoru, nijednih otvorenih
vrata. Nigdje ni psa, ni mačke, ni vjeverice, čak ni
rasplakanog djeteta. Svi su se povukli u planine. Pobjegli
pred pljačkašima što dolaze s mora. Ali u mislima on
ovako stoji u podrumskom stanu u oronuloj poslovnoj
zgradi bijedne četvrti i gleda kako dvije oronule ljepotice
kleče i otvaraju i posljednje fascikle Rickove
dokumentacije, oblizujući nestrpljivo prst da užurbaju
listanje. Oko njih su sve veće hrpe razbacanih papira,
papir leti kroz zrak poput zalepršanih latica a one kopaju i
kopaju dalje i odbacuju što su uzaludno pljačkale:
bankovne račune potpisane vlastitom krvlju, mjenice,
bijesna pisma odvjetničkih kancelarija, naloge, prijeteće
pozive, ljubavna pisma iz kojih odjekuje prijekor. Fina
prašina puni Pymu nosnice, zveket metalnih ladica bolan

682
je poput zveketa zatvorskih rešetaka, ali ljepotice se ni na
što ne obaziru; gramzljive udovice haraju Rickovom
zaostavštinom od papira. Usred svega tog nereda, izmeñu
prevrnutih ormarića i razbacanih ladica, stoji pisaći stol
Rickove posljednje Reichskanzlei, na kojem se zmije
uvijaju oko zaobljenih nogu poput čipkastih podvezica. Na
zidu je posljednja fotografija velikog TP-a u
gradonačelničkoj odori a na polici iznad kamina, u kojem
je lažan ugljen i opušci posljednjih Rickovih cigara, stoji
brončano poprsje našeg Stvoritelja, Osnivača i Generalnog
direktora, i posljednjom snagom gleda u svijet. Na sada
otvorenim vratima iza Pvmovih leña tablica je koja
spominje na posljednjih desetak tisuća Rickovih tvrtki, ali
uz zvono stoji natpis »U SLUČAJU POTREBE POZVONI
OVDJE«, jer kad Rick nije bio prezauzet trudom da spasi
posrnulu nacionalnu privredu radio je kao noćni čuvar za
cijeli ovaj poslovni blok.
— Kada je umro? — pita Pym prije no što se sjetio
da to već zna.
— Predvečer, dušo. Baš kad su se počeli otvarati
pubovi — kaže jedna od ljepotica s cigaretom u ustima i
odbaci još jedan snop papira na hrpu smeća.
— Taman je tu prijeko popio čašicu — pridodaje
druga, koja takoñer ni načas nije zastala u poslu.
— Gdje tu prijeko? — pita Pym.
— Tu u spavaćoj sobi — kaže prva ljepotica i
odgurne još jedan potrošeni dosje.
— A tko je bio s njim? — pita Pym. — Vi ste bili?
Molim vas, tko je bio uz njega?
— Bile smo nas dvije, dušo — kaže druga. — Malo
smo se mazili, ako moraš znati. Tvoj je tata volio popiti, a
piće bi u njemu uvijek izazivalo ljubavno raspoloženje.
Lijepo smo povečerali, rano, zbog njegovih obaveza, fini
odrezak s lukom, onda je on imao neku gužvu preko

683
telefona s poštom, nešto zbog računa koji im je on poslao
samo što još nije stigao. I bio je malo nesretan, je li, Vi?
Prva ljepotica premda nevoljko ipak prekida
potragu. I druga je stala. Odjednom su postale pristojne
londonske gospoñe, ljubaznih lica i gojazna, islužena tijela.
— Jer je to za njega kraj, dušo — rekla je druga i
debeljuškastim zapešćem odmakla pramen kose s lica.
— Sto je kraj?
— Rekao je da će, ako mu oduzmu telefon, od svega
dići ruke. Daje telefon njegov život, a ako ga ne može imati,
to je kraj, to je njegov posljednji sud, jer kako da obavi
posao bez telefona i čiste košulje ujutro?
Pogrešno shvativši Pymovu šutnju kao prigovor,
njezina se prijateljica malo i raspalila.
— Nemoj nas tako gledati, dušo. Odavno smo mu
mi dale sve što smo imale. Mi smo platile plin, mi smo
plaćale struju, mi smo mu spremale večeru. Je li, Vi?
— Učinile smo sve stoje bilo u našoj moći — kaže
Vi. — I pružale mu utjehu.
— Zbog njega smo izlazile na ulicu više nego što je
prirodno, je li Vi? Ponekad i tri puta na dan.
— I više — kaže Vi.
— Zaista je imao sreću što vas ima — iskreno reče
Pym. — Hvala vam što ste se brinule za njega.
To im je drago čuti pa su se obje skromno
nasmiješile.
— Da nemaš u tom svom crnom kovčežiću, dušo,
kakvu bočicu fina pića?
— Nažalost, nemam.
Vi odlazi u spavaću sobu. Kroz otvorena vrata Pym
vidi veliki carski krevet iz Chester Streeta, ponegdje
razderan i umrljan dugotrajnom upotrebom. Na prekrivaču
leži punom dužinom Rickova svilena pidžama. Osjeća miris

684
Rickova losiona i ulja za kosu. Vi se vraća s bocom
Drambuiea.
— Je li me spominjao, sada pred kraj života — pita
Pym uz piće.
— Jako se tobom ponosio, dušo — kaže prijateljica.
— Jako ponosio. — Ali kao da ni sama još nije
zadovoljna odgovorom. — I htio te svakako potražiti, znaš.
Rekla bih čak da su to bile njegove posljednje riječi, je li,
Vi?
— Mi smo ga umirivale — kaže Vi i šmrcne. — Već
se vidjelo da ga dah ostavlja. »Recite onima na pošti da im
opraštam«, rekao je, »a mojem sinu Magnusu recite da
ćemo uskoro obojica postati ambasadori«.
— I što još? — pita Pym.
— »Daj još kap Napoleona, Vi« — prepričava njezina
prijateljica u suzama. — Ali nismo pili Napoleon nego
Drambuie. Na to on kaže: »U ovom ormaru ćete meñu
spisima naći dovoljno da ničega ne budete željne dok se
opet ne sretnemo«:
— I tu se samo prekinuo — jecala je Vi u
maramicu.
— Kao da uopće nije umro, samo se po srcu
poznalo. Pred vratima se čuje komešanje. Netko triput
kuca.
Vi otvara vrata, najprije samo prst a onda dokraja, i
mrgodno stane u stranu da propusti Olliea i gospodina
Cudlovea, koji imaju pune ruke posuda s ledom. Godine
nisu bile obazrive prema Ollievim živcima, i suze što su
zaostale u kutu oka umrljane su maškarom. Ali gospodin
Cudlove je isti kao i uvijek, do posljednje pojedinosti, do
šoferske crne kravate. Prebacivši kotlić u lijevu ruku,
gospodin Cudlove mu muški steže desnicu. Potom je Pym
krenuo za njima uskim hodnikom ukrašenim fotografijama
nekadašnjih niškoristi. Rick leži u kadi, s ručnikom oko

685
pojasa, a mramorna su mu stopala prekrižena kap da tako
zahtijeva neki egzotičan istočnjački ritual. Šake su mu
skupljene, prsti povijeni, potpuno je spreman na oštru
raspravu sa svojim Stvoriteljem.
— Jednostavno nismo imali od čega, sir — šapće
gospodin Cudlove dok Ollie istovaruje led u kadu. — Da
vam kažem sasvim iskreno, u kući nema ni prebite pare.
Bojim se da su si dame dopustile stanovite slobode.
— Zašto mu niste zaklopili oči? — kaže Pym.
— Znate, sir, da vam kažem sasvim iskreno, jesmo,
probali smo ali su se svaki put ponovno otvorile pa mi se
činilo daje to malo neprilično.
Na koljenima pred svojim ocem, Pym potpisuje ček
na dvije stotine funti. Zamalo je pogriješio i napisao dolare.
Zatim odlazi u Chester Street. Kuća je već
godinama u tuñim rukama, ali večeras stoji sama u mraku
kao da čeka još jedan juriš sudskih pljenitelja. Pym joj
bodro prilazi. Iznad praga, unatoč kiši, gori noćno svjetlo.
A preko praga, poput uginule životinje, leži stara boa od
perja ljubičaste boje umjerene žalosti, sasvim slična onoj
boi ujne Nell kojom je u kući The Glades začepio zahod. Je
li Dorothyna? Ili Peggy Wentworth? Zaostala ovdje nakon
dječje igre? Ili ju je ovdje ostavio Lippsien duh? Na kišom
natopljenu perju nema kartice s imenom. Nijedan sudbeni
pljenitelj nije označio svoje pravo na nju. Jedini je trag
riječ »DA« drhtavo ispisana kredom na vratima, kao
sigurnosni signal u opasnom gradu.
Okrenuvši pustom trgu leña, Pym je ljutito otišao u
kupaonicu i otvorio prozor na svjetlarnik, koji je još prije
nekoliko godina premazao neprovidnom zelenom bojom, da
se gospodična Dubber ne bi stidjela. Kroz prorez jedva
dostatan da izviri cijev pištolja prešao je pogledom preko
pokrajnjih vrtova i zaključio da su neprirodno prazni.
Nema Stanleya, alzaškog ovčara, koji je inače privezan za

686
oluk na broju 8. Nema gospoñe Aitken, supruge mesara,
koja svaki svoj budan sat posvećuje ružama. S treskom
zatvorivši prozor, nagnuo se nad umivaonik i ispljuskao
lice vodom, zatim fiksirao svoj odraz u ogledalu dok nije
popustio i uzvratio mu vedrim i lažnim osmijehom.
Rickovim osmijehom koji ga izaziva, tako sretnim
osmijehom da ne mora ni trepnuti. Koji te grli i mazi se i
privija se uz tebe poput usrećena djeteta. Koji Pym mrzi
najviše od svih.
— Vatromet, sine moj — glasno je izgovorio Pym,
imitirajući Rickovu bombastičnost u njezinu najgorem
sjaju. — Sjećaš se kako si volio vatromet? Sjećaš li se noći
dragog starog Guya Fawkesa, i kakvu su predstavu
napravili, s inicijalima tvog starog oca, RTP u svjetlima
svih boja iznad cijelog Ascota? No eto onda. No eto onda,
ponovi Pym u duši.

***

Pym opet piše. S veseljem. Nema pera koje bi to

moglo izdržati. Slobodna, lakomislena slova lete preko
papira. Svjetlosne staze, repovi raketa, zvijezde i pruge, sve
mu to pleše iznad glave. Oko njega odjekuje muzika iz
tisuću tranzistora, nasmijana lica stranaca unose se u
njegovo i on im uzvraća smijehom. Danas je praznik 4.
srpnja. Noć nad noćima u Washingtonu. Diplomatski
Pymovi su doputovali prošli tjedan, kad je on stupio na
dužnost pomoćnika šefa stanice. Otok Berlin je napokon
potonuo. Za njima su Prag, Stockholm, London. Nikome
put u Ameriku nije bio lak, ali Pym ga je prešao, Pym je
uspio stići ovamo gdje ga prihvaćaju i gotovo podižu u
zacrvenjeni mrak što se svaki čas ispočetka rasprsne u
bjelinu pod zasljepljujućim mlazevima svjetla vatrometa i
reflektora. Gomila se ziblje oko njega i on zna da joj

687
pripada, da su ga prihvatili ti slobodni ljudi cijelog svijeta.
Da se stopio s ovom odraslom sretnom djecom što slave
nezavisnost od stvari koje njega nikad nisu sputavale.
Marine Band, Breckenbridge Boys Choir i Metropolitan
Area Symposium Choral Group potpuno su ga opčarali i
pridobili. Magnus i Mary trče sa zabave na zabavu, i dosad
ih je ugostilo bar pola obavještajnog Georgetowna, na
večerama gdje su jeli odreske sabljarke u vrtovima
ograñenim zidovima od crvene cigle i osvijetljenim
svijećama, ugodno čavrljali pod krošnjama s raznobojnim
žaruljama, grlili i bili grljeni, rukovali se i punili glavu
imenima, tračevima i šampanjcem. Mnogo sam lijepog o
vama čuo, Magnus — Magnus, dobro nam došli! O Isuse,
zar je to vaša žena? Pa to je zločin! dok na kraju Mary
zabrinuta zbog Toma — previše je uzbuñen vatrometom —
nije odlučila da ipak krene kući, a Bee Lederer je pošla s
njom.
— I ja ću brzo doći, dušo — šapnuo joj je Pym na
odlasku. — Samo još da svratim do Wexlerovih, da ne bi
mislili da ih namjerno zaobilazim.
I gdje smo to sada? Na Mallu? Gore na Hillu? Pym
nema pojma. Gole ruke i bedra i ničim sputana prsa
mladih američkih žena promiču pokraj njega. Ruke mu
prijateljski oslobañaju prolaz; smijeh, dim marihuane,
žagor ispunjavaju ovu vrelu noć. — Kako se zoveš, čovječe?
Ti si Englez? No, pa da se onda rukujemo — evo ti ruke,
svaka čast. — I Pym dodaje još gutljaj bourbona
impresivnoj mješavini koju je dosad progutao. Penje se uza
strminu, ali je li mu pod nogama trava ili asfalt, ne bi
znao. Dolje ispod njega blista Bijela kuća. I pred njom,
uspravno i okupano svjetlom, bijelo koplje Washingtonova
spomenika stremi prema nedostižnim zvijezdama. S jedne
mu je strane Jefferson, a s druge Lincoln, svaki na svom
komadiću rimske vječnosti. Pym ih voli obojicu. Svi su

688
preci i utemeljitelji sada moji. Popeo se na vrh brijega. Neki
mu Crnac nudi kokice. Slane su i vruće kao stoje i njegov
znoj. Dalje u dolini, bezopasne bitke drugih vatrometa
odjekuju topovskom paljbom i rasprskuju se u nebo. Ovdje
na vrhu je još veća gužva, ali svi mu se smiješe i svi mu se
razmiču zadivljeno uzvikujući pod figurama na nebu,
pozdravljaju se prijateljski, povedu kakvu rodoljubnu
pjesmu. Neka ga zgodna djevojka poziva: — Hej, a zašto ti
ne bi plesao sa mnom?--Hvala, sa zadovoljstvom, samo čas
da skinem kaput — odgovara joj Pym, ali odgovor je
preopširan i ona je već našla novog partnera. Viče. Isprva
se uopće ne čuje, ali kad je zašao na mirnije mjesto,
vlastiti mu glas odjekuje zastrašujuće gromko. — Poppy!
Poppy, gdje si? — Ljubazni mu ljudi žele pomoći i dozivaju
s njim. — Poppy, požuri, dečko te čeka! — — Poppy, pa
gdje si ti?! — Iza i iznad njega rakete pršte poput
nepresušnog vodoskoka oko kojeg se roje purpurni oblaci.
Pred njim se upravo raširio kišobran od zlata, natkriljujući
cijeli brijeg i osvijetlivši praznu ulicu. Pomalomu se vraćaju
zapamćene i poluzaboravljene upute. Čita brojeve ulica i
kućnih ulaza. Nalazi prava vrata i u plimi radosti osjeća
kako ga poznata koščata ruka steže oko zapešća i poznati
ga glas kori:
— Tvoja prijateljica Poppy večeras nije mogla doći.
Prema tome, sir Magnus, lijepo te molim da se prestaneš
derati.
Rame uz rame, Pym i Axel sjede na stepenicama
Capitola i gledaju dolje na Mallu nebrojene tisuće koje su
oni uzeli u svoju zaštitu. Axel je donio košaru u kojoj je
termos-boca s ledenom votkom, i najbolje kisele krastavce
i crni kruh u cijeloj Americi.
— Uspjeli smo, sir Magnus — šapne. — Napokon
smo stigli kući.

689
 Najdraži oče,

Drago mi je što ti mogu javiti da sam dobio novo

imenovanje. Možda ti se čini da dužnost savjetnika za
kulturu nije ne znam što, ali taj položaj u ovdašnjim
najvišim krugovima uživa znatan ugled i omogućuje mi
pristup u Bijelu kuću. Takoñer sam postao ponosni vlasnik
dokumenta koji ovdje zovu kozmička viza, što znači da mi
doslovno nijedna vrata više neće biti zatvorena.

17.

0 nebesa, Tome, kako nam je divno bilo! Kakav smo

prekrasan, razuzdan medeni mjesec proživjeli, premda su
se već skupljali tamni oblaci!
Neću ti zamjeriti ako pogrešno vjeruješ da su
obaveze pomoćnika šefa stanice, premda časne, znatno
nižeg ranga od obaveza njegova pretpostavljenog. Sef
stanice u Washingtonu lebdi visoko u oblacima
obavještajne diplomacije. Njegova je svakodnevna dužnost
da nježno masira leš naših Specijalnih Odnosa i svakoga,
pa tako i sebe, uvjerava daje to tijelo još živo i zdravo.
Svakog je jutra Hal Tresider rano ustajao, oblačio tropsko
odijelo s neuklonjivim mrljama od znoja i staru školsku
kravatu, i marljivo okretao pedale bicikla do uklete zemlje
iz bajki, prostorija gdje je stolovala zajednička komisija,
ostavljajući tvog oca samog i slobodnog da mirno hara
dokumentacijom, nadgleda podružnice u San Franciscu,
Bostonu i Chicagu ili naprimjer raskošno počasti kakvog
terenskog agenta na proputovanju za Srednju Ameriku,
Kinu ili Japan. Drugi je njegov zadatak bio da siva lica
britanskih posjetilaca u sklopu znanstvene razmjene voda
izmeñu bojnih redova američke visoke tehnologije, mjesta

690
umjetnog začeća svih znanstvenih tajni kojima se trguje u
Washingtonu. Vodio ih je jadnike i na večeru, Tom, a svi
drugi bi ih ostavili neka se kuhaju u svojim motelima i
snañu se kako znaju i umiju. Tješio ih je i bodrio da izdrže
taj privremeni egzil s malo novaca i sasvim bez žena. Cere
tao s njima, ispaljujući kao iz topa napamet naučen
stručni vokabular, o bojevim glavama, okretnom radijusu,
podvodnim komunikacijama i dometu gonjenja. Posuñivao
od njih dokumente koje će im ujutro vratiti. — Hej, rekao
bih da je ovo nešto zaista zanimljivo. Nemate ništa protiv
da bacim oko? Naš bi se mornarički ataše sigurno
razveselio da može malo pogledati ovaj dokument. On već
godinama kumi i moli Pentagon za nešto slično a oni
nikako da mu daju.
I mornarički se ataše zaista razveselio kad je
dokument pogledao, kao što ga je pogledao London, kao
što ga je pogledao i Prag. Jer kakve koristi od kozmičke
vize ako ti publika nije cijeli kozmos?
Siroti Hal, tako valjan čovjek, tako prostodušan!
Kako je bezobzirno Pym zloupotrebljavao tvoje povjerenje i
razarao tvoje bezazlene ambicije! Ali nije važno. Ako te ne
žele ni u Prvoj nacionalnoj, znaj da uvijek možeš računati
na Kraljevski automobilistički klub ili svoju omiljenu
tvrtku u Cityu.
— Čuj, Pymmie, opet nam stižu neki davitelji,
grupa fizičara koja bi idućeg mjeseca trebala obići
laboratorije oružja u Livermoreu — najavio bi mi Hal
unaprijed se ispričavajući. — Ne bi ti bilo teško da skočiš
dolje i budeš malo s njima, da ih napojiš i okrijepiš i
pripaziš da ne brišu nos u stoljnjak? Sto kažeš? Ne
razumijem što oni očekuju od ove službe, da im služimo
kao policijska pratnja? I stvarno mislim da ću sjesti i
napisati pismo u London, kad uhvatim malo vremena.

691
 Nema zemlje koju je lakše špijunirati, Tom. Nema
naroda koji tako otvorena srca odaje svoje tajne, koji tako
žuri da ih izda, povjeri, podijeli ili prije vremena baci na
smetlište kao zastarjele i nepotrebne. Ja sam premlad da
bih se sjećao jesu li zaista postojala vremena kad su
Amerikanci znali obuzdati tu svoju strast za
komunikacijom. Ali sumnjam. U svakom slučaju, nakon
1945. je to postajalo sve gore; naprimjer, informacija koja
bi prije deset godina Axelovu službu koštala tisuće i tisuće
dolara u dragocjenoj čvrstoj valuti, već sredinom
sedamdesetih godina mogla se ni za kakve pare pročitati u
»Washington Postu«. I mogli smo ih zbog toga nekad zaista
mrziti, da smo imali manje razumijevanja, jer malo toga u
špijunskom svijetu može čovjeka tako uzrujati kao kad
nabaviš nešto zaista izuzetno za London ili Prag, a već
drugi tjedan to isto pročitaš u »Aviation Weekly«. Ali nismo
se tužili. U prebujnom voćnjaku američke tehnologije, bilo
je slatkog voća za sve nas, dovoljno da više nikad ničega ne
budemo željni.
Kameje, Tom, još nekoliko kamenčića za tvoj
mozaik, to je jedino što ti još moram dati. Pogledaj sliku te
dvojice prijatelja kako veselo poskakuju pod sve mračnijim
nebom, hvatajući posljednje zrake sunca prije im što ih
upozore da je igri kraj. Pogledaj kako se igraju lopova kao
djeca, svjesni daje policija tu iza ugla. Pyin se nije zaljubio
u Ameriku preko noći, nije ni za mjesec dana, bez obzira
na onaj divan vatromet na četvrti srpnja. Njegova je ljubav
rasla polako, usporedo s Axelovom. Bez Axela on možda
nikad ne bi shvatio. Jer Pym je u avanturu krenuo,
vjerovao ti meni ili ne, s čvrstim uvjerenjem da mu se ništa
neće svidjeti. Ovaj je svijet za njega bio suviše mlad i
suviše labava autoriteta. Nije vidio nikakvo uporište, ništa
kruto protiv čega bi se mogao buniti. Ti vulgarni ljudi, tako
glasni i iskreni, u vječnoj potrazi za zadovoljstvom, bili su

692
suviše neobuzdani u usporedbi s njegovim dobro
umotanim, ušuškanim životom. Suviše su otvoreno
pokazivali svoju ljubav prema bogatstvu, bili suviše
fleksibilni i mobilni, premalo robovali mjestu, podrijetlu i
klasi. Nisu uopće bili skloni onom prigušivanju koje je
cijelog Pymova života bilo muzička pratnja njegovim
inhibicijama. U komisiji su se, doduše, vrlo brzo podijelili
na tipove i postajali ratoborni carevići evropskih zemalja
koje su napustili. Bili su u stanju smisliti takvu spletku
koja bi postidjela i srednjovjekovnu Veneciju. Postali bi
tvrdoglavi Holanñani, mračni Skandinavci, rodovski i
ubilački Balkanci. Ali kad su se družili samo meñu sobom,
bili su opet samo Amerikanci, brbljavi i neodoljivi, i Pymu
je bilo vrlo teško naći uporište koje bi mogao izdati.
Zašto mu ne žele nauditi? Zašto ga nisu sapinjali,
zastrašivali, mučili mu tijelo u nemogućim položajima još
od kolijevke? Ceznuo je za praznim, mračnim praškim
ulicama i umirujućim zagrljajem lanaca. Zaželio se svojih
jezivih škola. Želio je sve samo ne te prelijepe horizonte
koji vode životima koje on nikad nije živio. Želio je
špijunirati samu njihovu nadu, kroz ključanice viriti u
izlazak sunca i zanijekati sve što njemu nikad nije bilo
omogućeno. Tako je, od prvog časa, Evropa vrebala priliku
da mu se osveti. I on je to znao. Znao je i Axel.
Nije prošlo ni godinu dana a do njih je već počeo
dopirati prvi šapat sumnje. I baš u času kad je Axel počeo
govoriti — No dobro, onda prestani i idi — to intimno
poznavanje smrtnosti potaklo je Pyma na djelovanje,
ohrabrilo ga da preuzme inicijativu u njihovu odnosu.
Neka zagonetna zahvalnost Americi pravednika i kazni
koja mu slijedi napokon ga je svladala poput dobroćudna,
zbunjena diva koji ga je pritiskao i gušio dok mu u golemoj
mlohavoj šaci nije ostalo samo mnoštvo dokaza o njegovu
izdajstvu.

693
 — Stanoviti špijunski majstori u Langleyu i
Londonu pomalo su već u čudu nad našim češkim
mrežama, sir Magnus — opomenuo ga je Axel svojim
suhim, ukočenim engleskim kad su se na brzinu sastali na
parkiralištu stadiona Robert F. Kennedy. — Počeli su
zapažati stanovite pravilnosti.
— Kakve pravilnosti? Nema tu pravilnosti.
— Primijetili su da češke mreže donose mnogo bolji
materijal kad ih vodimo mi a gotovo ništa kad nas nema. I
to je pravilnost. Danas se sve radi na kompjutorima.
Danas im treba samo pet minuta da sve ispreturaju i
okrenu naglavce i više se uopće ne sjećaju kako je to u
početku izgledalo. Bili smo neobazrivi, sir Magnus. Previše
lakomi. Naši su roditelji imali pravo. Ako hoćeš da nešto
bude valjano, moraš to učiniti sam.
— Jack Brotherhood može voditi te mreže isto tako
dobro kao i mi. Čelni agenti su pravi, i dojavljuju sve što
im doñe pod ruku. Svim se mrežama dogaña da na neko
vrijeme zamru. To je prirodno.
— Te naše mreže zamru samo kad nema nas, sir
Magnus — strpljivo je ponovio Axel. — Tako to vidi
Langley. I to ih počinje brinuti.
— Onda daj mrežama bolji materijal. Javi u Prag.
Reci svojim majstorima da nam treba nešto krupnije.
Axel je tužno odmahnuo glavom.
— Ti znaš kakav je Prag, sir Magnus. Znaš kakvi
su. Koga nema, protiv toga će se urotiti. Ja nemam načina
da ih uvjerim.
Pym je mirno razmislio o preostaloj alternativi. Uz
večeru u njihovoj zgodnoj kućici u Georgetownu, dok se
Mary igrala ljupke domaćice, ljupke engleske lady, ljupke
diplomatske gejše, Pym je sve vrijeme razmišljao o tome
nije li vrijeme da pokuša natjerati Poppya da ipak prijeñe
još jednu granicu. Zamišljao se slobodnim od svake

694
sjenke, napokon uzoran suprug, sin i otac. Sjetio se stare
farme s kućom iz doba revolucije koju su on i Poppy otkrili
negdje u Pennsylvania, okružene krivudavim oranicama i
kamenim ogradama i čistokrvnim konjima što su okretali
glave prema njima u suncem umrljanoj jutarnjoj izmaglici.
Sjetio se snježnobijelih crkava, tako živih i punih nade
nakon memljivih kripti njegova djetinjstva, i zamislio
budući dom obitelji Pym koja ovdje živi, radi i moli u
zajedništvu, i Axela na ljuljački u vrtu kako polako otpija
votku i čisti grašak za ručak.
Prodat ću Axela Langleyu i otkupiti svoju slobodu,
mislio je šarmirajući neku damu bisernog zubala osobito
uspjelom dosjetkom. Cjenkat ću se, izborit ću pomilovanje
i sve će biti u najljepšem redu.
Ali nije to učinio, i ne bi to nikad učinio. Axel je bio
njegov čuvar i sva njegova krepost, oltar na koji je Pym
položio svoje tajne i svoj život. Postao je dio Pyma koji
nitko nikad nije posjedovao.
Moram li ti uopće reći, Tome, kako nam se svijet
činio čudesnim i dragocjenim kad znamo da su nam dani
odbrojani? Kako ti život cvjeta pred očima, otvara se i
poziva te da uñeš baš kad si saznao da si ovdje postao
nepoželjan. Sad kad je Pym znao da mu je došao kraj,
Amerika je postala pravi raj! Čitavo mu se njegovo
djetinjstvo vratilo. Odveo je Mary u Winterthur, u zemlju
dvoraca, i sanjario o Švicarskoj i Ascotu. Lunjao je
prekrasnim grobljem na Oak Hillu u Georgetovrau i
zamišljao da je s Dorothy u kući The Glades i da mu je
dopušteno da se igra samo u voćnjaku gdje prolaznici ne
mogu vidjeti njegovo sramotno lice. Minnie Wilson je bila
naš poštanski sandučić na Oak Hillu. I prvi naš poštanski
sandučić, Tome, u Americi. Poñi i obiñi je jednom. Leži na
bogato urešenom stalku malo niže od keramičke zdjele,
mala mrtva viktorijanska djevojčica u haljini od mramora.

695
Poruke smo ostavljali u bujno obraslom udubljenju izmeñu
Minnienih leña i njezina zaštitnika, stanovitog Thomasa
Entwhistela, koji je umro u zrelijoj dobi. Doajen ovog
groblja počivao je nešto više, blizu šljunkom posutog
odmorišta gdje je
Pym parkirao svoja diplomatska kola. Otkrio ga je
Axel i potrudio se da ga nañe i Pym. Zvao se Stefan
Osusky, i bio jedan od osnivača čehoslovačke republike, a
umro je u egzilu 1973. Nijedan moj skroviti prilog Axelu
nije bio potpun bez tople molitve našem bratu Stefanu.
Nakon Minnie, budući da nanije josao uznapredovao,
morali smo pronaći poštare nešto bliže središtu grada.
Izabrali smo zaboravljene brončane generale, uglavnom
Francuze, koji su se borili na strani Amerikanaca da bi
napakostili Englezima. Jako smo voljeli njihove šešire,
teleskope i konje, i cvijeće u zapučku crvenih uniformi pod
njihovim nogama. Njihovo su bojno polje bili mali travnjaci
na kojima su se izležavali studenti, a naši poštanski
sandučići sve što je moglo poslužiti, od debeljuškastog
topa do patuljastih četinara čije su se najniže grane
ispreplele u zgodna skrovita gnijezda od borovih iglica. Ali
Axelovo je najdraže mjesto bio tek otvoreni muzej National
Air and Space Muséum, gdje je do mile volje mogao
razgledati avion Špirit of St. Louis i letjelicu Friendship 7
Johna Glenna, i tako pobožno kažiprstom dodirivati
komadić Mjesečeva tla, kao da prima pričest. Ali sve to
Pym nikad nije vidio. O tome je mogao samo naknadno
slušati. Radili su tako da bi ostavili paketiće svaki u svom
garderobnom ormariću i zatim razmijenili ključeve u
mraku dvorana za projekcije Samuel P. Langley, dok je
publika oko njih ostajala bez daha i hvatala se za ručke u
strahu pred čudesima letenja na filmskom ekranu.

***

696
 A odvonoga stoje bilo daleko od očiju i ušiju
Washingtona? Sto da ti prvo pričam, Tome? Možda o
Silikonskoj dolini i o malom španjolskom naselju južno od
San Franciska, gdje su nam Murgovi fratri pjevali korale
nakon večere. Ili o krajoliku Mrtvog mora u Palm Springsu,
gdje i kolica sa štapovima za golf imaju ukrase Rolls-
Roycea, i gdje se planine Moaba uzdižu iznad štukature u
pastelnim nijansama i umjetnih izvora u našem motelu
ograñenom zidovima, gdje ilegalni Meksikanci s
naprtnjačom na leñima obilaze tratine i uklanjaju suho
lišće koje bi moglo povrijediti osjetljiv osjećaj za lijepo
naših susjeda milijunaša. Možeš li zamisliti Axelovu
ekstazu kad je otkrio moćne strojeve vanjskog air-
conditiona koji vlazi pustinjski zrak i osvježava mikro-
maglicom goste koji se sunčaju, lica prekritog zelenim
blatom? Da ti pričam o večeri dobrotvornog društva za
adopciju pasa lutalica, na koju smo pošli da proslavimo
najnoviji Pymov plijen, sasvim svjež nacrt bojeve glave?
Kako su pse dovodili na pozornicu okupane i ukrašene
vrpčicama da bi se dopali gospoñama dobrotvorkama, i
kako su svi plakali kao da će ovdje svoj novi dom naći
vijetnamski siročići? Ili o cjelodnevnoj biblijskoj radio-
stanici koja Boga prikazuje kao pobornika bogatstva,
budući da je bogatstvo jedini pravi neprijatelj komunizma?
»Predvorje raja«, tako zovu Palm Springs. Ima po jedan
bazen na svakih pet stanovnika, i udaljen je samo nekoliko
sati vožnje od najvećih tvornica ubijanja na svijetu.
Umirovljeni banditi i senilni komičari koji su sastav
tamošnjeg gerijatrijskog dvora nisu mogli znati da su te
večeri Pym i Axel upisali i špijunažu na popis profesija
uglednih gostiju.
— Nikad više nećemo letjeti ovako visoko, sir
Magnus — rekao je Axel dok su pobožno pregledavali
Pymovo dostignuće u tišini apartmana koji košta šest

697
stotina dolara na noć. — Mislim da bismo se mogli i
povući.
Da ti pričam o Disneylandu i još jednoj
projekcijskoj dvorani, s kružnim ekranom na kojem smo
gledali američki san? Hoćeš li mi vjerovati da su Pym i Axel
iskreno plakali gledajući kako izbjeglice evropskih progona
stupaju na američko tlo dok narator slavi naciju nad
nacijama i domovinu slobode? Mi smo u to vjerovali, Tom.
I Pym još vjeruje. Pym se u životu nije osjećao tako
slobodnim, sve do noći kad je umro Rick. Ono što je još
mogao voljeti u sebi sada je vidio i volio u ljudima oko
sebe. Spremnost da se otvore pred strancima. Lukavstvo
koje ne odbacuju potpuno zato što štiti njihovu nedužnost.
Maštu koja ih grije iznutra ali joj nikad nisu robovali.
Sposobnost da se za svačim povode ali ipak ostanu svoji
gospodari. I Axel ih je isto tako volio ali on baš nije bio
uvjeren da mu tu ljubav uzvraćaju.
— Wexler sastavlja ekipu za istragu, sir Magnus —
upozorio ga je jedne večeri u Bostonu dok su večerali u
kolonijalnom dostojanstvu hotela »Ritz«. — Neki nevaljali
prebjeg im je svašta napričao. Vrijeme je da prekinemo.
Pym ništa nije rekao. Šetali su kroz park i gledali
čamce na jezeru. Sjedili su u napetoj atmosferi bijednog
irskog bara koji je kiptio zločinima na koje su Englezi već
zaboravili. Ni tada još Pym ništa nije rekao. Nekoliko dana
kasnije na Yaleu, gdje je posjetio engleskog profesora koji
povremeno za Firmu dobavi komadić informacije, našao se
pred likom Nathana Halea, kojeg su Britanci objesili kao
špijuna a Amerikanci ga slave kao nacionalnog heroja.
Ruke su mu bile vezane jia leñima. Pod njim su bile
uklesane posljednje riječi: »Žalim samo što sam imao samo
jedan život da žrtvujem svojoj domovini.« Još nekoliko
tjedana nakon tog dogañaja, Pym se sakrio pod zemlju.

698
 ***

Sada je Pym govorio. Sada je na Pymu bio red. Pym

je bio negdje u ovoj sobi, ruku uz bedra, dlanova raširenih
kao da će plivati ili poletjeti. Klecala su mu koljena,
ramena se trzala prema zidu. Natezao je zeleni ormarić i
drmusao ga, i ormarić je u njegovu zagrljaju poskakivao
kao velika starinska ura koja će pasti na njega i satrti ga,
a na njegovu se vrhu njihao i poskakivao samozapaljivi
kovčežić i nudio se: Uzmi me. Kleo je, samo u sebi. Govorio
je, samo u sebi. Od prostora oko sebe tražio je samo mir,
ali nije ga dobio. Opet je sjeo za stol i znoj je kapljao na
papire pred njim. Opet je pisao. On je sada miran, ali
prokleta soba nikako da se smiri, i stalno mu smeta da
piše.
Opet Boston.
Pym je bio u obilasku zlatnog polukruga što se
pruža duž ceste 128: Dobro došli na autocestu američke
tehnologije. Mjesto izgleda kao krematorij bez dimnjaka.
Diskretni, zakamuflirani pogoni i laboratoriji stisli su se
izmeñu nasada ukrasnog grmlja i lažnih pejzaža. Oglodao
je sve što je vrijedilo iz mozgova britanske delegacije i
načinio nekoliko zabranjenih fotografija aparatom
ugrañenim u kovčežić za spise. Ručao je privatno, u kući
velikog dostojanstvenika američke industrije po imenu
Bob, a s kojim se sprijateljio zbog njegove indiskrecije.
Sjedili su na verandi, gledali preda se u tratinu što se
lagano spušta i pratili kako je najamni Crnac staloženo
obilazi kosilicom s trostrukim noževima. Nakon ručka Pym
vozi u Needham, gdje ga Axel očekuje pokraj zavoja rijeke
Charles, koju koriste kao svoj ovdašnji Aare. Čaplja
nadlijeće plavičasto-zeleni rogoz. Jastrebovi crvena repa
motre ih s grana mrtvog drveća. Staza ih duž strme
vododerine vodi duboku u šumu.

699
 — Dakle, što nije u redu? — napokon pita Axel.
— Zašto nešto ne bi bilo u redu?
— Napet si i ništa ne govoriš. Razumno je
pretpostaviti da nešto nije u redu.
— Prije izvještaja sam uvijek napet.
— Ne ovoliko.
— Nije mi htio ništa reći.
— Bob?
— Pitao sam ga kako napreduje posao za Nimitzovu
narudžbu. Odgovorio mi je da njegova korporacija u
posljednje vrijeme postiže velike uspjehe u Saudijskoj
Arabiji. Pitao sam ga kako su protekli pregovori s
admiralom pacifičke flote. On je mene na to pitao kad ću
dovesti Mary u Maine ha vikend. Lice mu je drugačije. -
Kako?
— Ljut je. Netko ga je upozorio. Ali mislim da se
više ljuti na njih nego na mene.
— I što još? — strpljivo pita Axel, znajući da kod
Pyma iza svakih vrata postoje još jedna.
— Pratili su me do njegove kuće. Zeleni Ford,
zatamnjenih stakala. Nisu se imali gdje zadržavati a
Amerikanci ne znaju šetati, tako da su me ostavili.
— I što još?
— Prestani me pitati: što još?
— Sto još?
Odjednom su se našli razdvojeni ponorom opreza i
nepovjerenja.
— Axel — napokon počne Pym.
Bilo je neobično što ga je Pym nazvao imenom, jer
špijunska pravila konverzacije to inače ne dopuštaju.
— Da, sir Magnus.
— Kad smo bili u Bernu. Kad smo studirali. Ti nisi,
je li da nisi?
— Nisam studirao?

700
 — Nisi špijunirao. Ollingerove. Ili Cosmo. Ili mene.
Nije te nitko poslao. Ti si bio samo svoj.
— Nisam špijunirao. Nije me nitko poslao. Nitko me
nije posjedovao.
— I to je zaista istina?
Ali već je znao da jest. Znao je po rijetkoj iskri
gnjeva u njegovim očima. Po ozbiljnosti i gadljivosti u
glasu.
— Tvoja je ideja bila da sam ja špijun, sir Magnus.
Ne moja.
Pym je gledao kako pali novu cigaru i opazio kako
plamen šibice podrhtava.
— Ideja Jacka Brotherhooda — ispravi ga Pym.
Axel povuče dim i ramena su mu se polako opustila.
— Svejedno — reče. — U našim godinama je to
jednostavno nevažno.
— Bo je odobrio preslušavanje sa svim ovlastima —
reče Pym. — U nedjelju me u Londonu čeka odbor za
doček.
Ali kakvog smisla ima govoriti Axelu o
preslušavanju? Pa makar i sa svim ovlastima? Tko bi se
usudio noćne sjedeljke nekoliko Firminih pitomijih
savjetnika u tajnoj kući u Sussexu usporediti s batinanjem
i električnim šokovima i sramoćenjem koje je Axel u
neredovitim razmacima doživljavao puna dva desetljeća? I
sad porumenim kad se sjetim da sam se uopće drznuo
upotrijebiti pred njim tu riječ. Godine 1952, doznao sam
naknadno, Axel je optužio Slanskoga i zatražio za njega
smrtnu kaznu — ne doduše osobito glasno, budući daje
jedva još i sam bio živ.
— Ali to je strašno! — zgrozio se Pym. — Kako
možeš služiti zemlji koja te tako kažnjava?
— Uopće nije bilo strašno, hvala na pitanju.
Trebalo je samo da to učinim ranije. Time sam sebi

701
osigurao opstanak, a Slansky bi izgubio glavu ovako ili
onako. Natoči mi još jednu votku.
Godine 1956, je stvar ponovio: — Taj je potez bio
manje problematičan — objasnio je i zapalio novu cigaru.
— Optužio sam Tita, i njima nije padalo na pamet da se
idu gnjaviti i ubiti ga.
Početkom šezdesetih, dok je Pym bio u Berlinu,
Axel je tri mjeseca trunuo u srednjovjekovnoj tamnici
nedaleko od Praga. Sto im je taj put obećao, nikad mi nije
bilo sasvim jasno. Tih su godina počeli progoniti i same
staljiniste, premda umjereno, a Slansky je vraćen u život,
premda posthumno. (Presuda je doduše glasila, sjetimo se,
da je premda nedužan ipak počinio zločine za koje je
optužen.) Kako bilo da bilo, Axel se vratio iz zatvora deset
godina stariji, i još je mjesecima glas r izgovarao na čudan
način, vrlo nalik mucanju.
U usporedbi s takvim iskustvom, Pymovo je
preslušavanje zaista bilo luk i voda. Jack Brotherhood je
došao da me brani. Kadrovski je pazio na mene i štitio me
kao stara kvočka, uvjeravajući me da se od mene traži
samo da odgovorim na nekoliko pitanja. Neki slabić i
čankoliz je moje tužioce neprekidno opominjao da im
prijeti opasnost da prekorače službena ovlaštenja, a moja
su mi dva tamničara neprekidno htjela pričati o svojoj
djeci. Nakon pet dana i noći, Pym je bio bodar i čio kao da
se upravo vratio s oporavka na selu, a njegovi su
inkvizitori spadali s nogu.
— Uspješno putovanje, dragi? — pitala ga je Mary
kad se vratio u Georgetown, nakon jutra provedena u
krevetu gdje se oslobodio malo napetosti.
— Odlično — odgovorio je Pym. — Jack te puno
pozdravlja.
Ali na putu prema ambasadi opazio je novu strelicu
nacrtanu bijelom kredom na ciglenom zidu dućana s

702
vinima, stoje bila Axelova opomena da do daljnje obavijesti
ne pokušava uspostaviti kontakt.

***

A sada je, Tome, vrijeme da ti kažem što je dotle

radio Rick, jer on je prije neminovnog kraja dospio izvesti
još jedan trik. Koji je, kako možeš pretpostaviti, bio i nje
menzije grdosije kao nepogodan način života i
odsad mi je dolazio samo cvileći i podvijena repa, poput
išibane životinje. I što je bivao sitniji i obujmljiviji, to se
Pym osjećao nesigurnijim. Kao da s jedne strane navaljuje
Firma a s druge Rick, svaki sa svojom municijom bolnih,
podlih banalnosti, a Pym, akrobat na žici razapetoj izmeñu
njih, nema se za što uhvatiti. Pym ga je u sebi preklinjao.
Pym se u sebi na njega derao: ostani zao, ostani čudovište,
ne prilazi mi, ne odustaj! Ali Rick je prilazio, i sa slinavim
smiješkom prosjaka, svjestan da je sada, kad je najslabiji,
njegova moć najveća.
— Sve sam to za tebe činio, sine moj. Zahvaljujući
meni si ti našao mjesto meñu najvišima u ovoj zemlji. Imaš
valjda koju paru da udijeliš svom starom ocu, je li? Da ga
odvedeš na porciju miješanog mesa s roštilja, ili te možda
sram sa svojim starim drugarom izaći na javno mjesto?
Prvi je juriš izveo jednog Božića, ni šest tjedana
pošto je Pym iz središnje uprave dobio i formalnu ispriku.
Georgetown je bio pod dvije stope snijega, i baš smo
pozvali Ledererove na ručak. Mary je upravo iznosila jelo
na stol kad je zazvonio telefon. Želi li ambasador Pym
primiti telefonski poziv iz New Jerseya na svoj račun? Želi.
— Zdrav mi bio, sine moj stari. Kako te sluša ovaj
svijet?

703
 — Razgovarat ću gore — kratko je rekao Mary, i svi
su odmah bili puni razumijevanja, jer zna se da tajni svijet
nikad ne spava.
— Sretan ti Božić, sine — kaže Rick, čim je Pym
podigao slušalicu u spavaćoj sobi.
— I tebi sretan Božić, oče. Sto radiš u New
Jerseyu?
— Bog je, sine, dvanaesti igrač u momčadi za
kriket. Bog je taj koji nas potiče i bodri cijeli život. I nitko
drugi.
— Znam, uvijek si mi tako govorio. Ali sada nije
sezona kriketa. Jesi li možda pijan?
— Zapamti, sine, Bog je tvoj tužilac, sudac i porota.
Boga se ne može prevariti. Nikad. Je li ti sada drago što
sam ti plaćao one silne škole?
— Ne kanim varati Boga, oče, kanim proslaviti
Božić u krugu svoje obitelji.
— Pozdravi Miriam — kaže Rick. Čuje se prigušeno
nećkanje a zatim slušalicu preuzima Miriam.
— Zdravo, Magnus — kaže Miriam.
— Zdravo, Miriam — kaže Pym.
— Zdravo — još jednom kaže Miriam.
— Hrane li te dobro u toj tvojoj ambasadi, sine, ili
te truju voćnim salatama i pomfritom?
— Imamo vrlo pristojnu kantinu za osoblje nižeg
ranga, ali trenutno se baš spremam jesti kod kuće.
— Puricu?
— Da.
— Uz pravi engleski bread sauce?
— Vjerojatno.
— A onaj moj unuk, je li dobro? I on je naslijedio
čelo, je li, čelo koje si ti dobio od mene i o kojem svi
pričaju?
— Ima vrlo lijepo čelo.

704
 — I plave oči, isto kao ja?
— Ima oči kao Mary.
— Čujem za nju da je prvoklasna, sine. Samo sam
prvorazredne stvari o njoj čuo. Kažu da ima i pristojan
komad zemljišta dolje u Dorsetu koji bi vrijedio lijepu
paricu.
— Vezanje zakladom — oštro ga dočekuje Pym. Ali
Rick je već počeo tonuti u samosažaljenje. Plače, i to se
plakanje pretvara u tuljenje. Negdje u pozadini plače i
Miriam, cvili poput šteneta koje su ostavili samo u kući.
— Dušo — kaže Mary kad se Pym vratio na svoje
mjesto oca obitelji. — Magnuse. Zašto si se tako uzrujao?
Sto se dogodilo?
Pym samo vrti glavom, i smije se i plače. Dohvaća
čašu s vinom i podiže je u zdravicu.
— Našim odsutnim prijateljima — nazdravlja. —
Svim našim prijateljima koji nisu s nama!
A kasnije, samo za uši svoje žene:
— Nije bilo ništa, samo se javio neki prastari
terenac. Nekako me našao i nazvao da mi poželi sretne
božične blagdane.

***

Da li bi ikad vjerovao, Tome, da i najveća država na

svijetu može biti premala jednom sinu i ocu? A baš tako je
bilo s nama. Da će Rick krenuti onamo gdje se može
okoristiti sinovljevom zaštitom bilo je, pretpostavljam,
sasvim prirodno a nakon Berlina vjerojatno i neizbježno.
Najprije je, kao što danas znam, otišao u Kanadu,
lakomisleno vjerujući u čvsto zajedništvo Commonwealtha.
Kanañanima je meñutim brzo dojadio i kad su mu
zaprijetili da će ga izručiti, s nekim se malim pologom
dočepao Cadillaca i krenuo na jug. U Chicagu je, pokazuju

705
moje istrage, popustio pred neprekidnim nasrtanjem
grañevinskih tvrtki koje su mu nudile da tri mjeseca
besplatno živi u nekom novom naselju na rubu grada kako
bi kao ugledan gost privukao ostale stanare. Tako su kao
prebivalište pukovnika Hanburya zabilježeni Farview
Gardens, dok je sir William Forsyth na njihovu čast
stanovao u Sunlegh Courtu, gdje se zadržao nešto dulje
zbog pregovora o cijeni po kojoj bi otkupili mansardni stan
za svog butlera. Što su ta dvojica gospode poduzimala u
smislu likvidnosti ostat će mi, kao i uvijek, tajnom ali bez
sumnje su i ovdje negdje u pozadini bile ljepotice spremne
da pokažu svoju zahvalnost. Jedini mi je trag prilično
neugodno pismo nadzornika konjičkog kluba, u kojem se
sir William obavještava da će klub rado primiti njegove
konje ako gospodin plati pristojbu za korištenje staje. Do
Pyma je zasad dopirao tek slabašni odjek te daleke
grmljavine, a kako je mnogo izbivao iz Washingtona, živio
je u lažnom miru. Ali u New Jerseyu se nešto u Ricku
promijenilo zauvijek, i od toga je časa Pym postao njegova
jedina industrija. Je li obojici istovremeno zapuhao hladan
vjetar koji otrežnjuje? Je li Rick bio zaista bolestan? Bi je
samo, kao i Rick, bio svjestan toga da je presuda blizu?
Izvjesno je da je Rick vjerovao da je bolestan. Izvjesno je i
da je vjerovao da ima pravo biti bolestan:
Već ne mogu hodati bez pouzdana štapa (dvadeset i
devet dolara, u gotovini) zbog tegoba sa srcem i drugih
ozbiljnijih poremećaja u mom zdravstvenom stanju —
pisao je — Moj liječnik mi taji najgore i tvrdi da bih
umjerenom dijetom (laka jela i samo pravi šampanjac,
nipošto kalifornijski pjenušac) mogao produžiti ovo bijedno
životarenje i othrvati se još nekoliko mjeseci prije nego što
poñem Bogu na istinu.
I izvjesno je daje nosio naočale žućkastih stakala
kao ujna Nell. A kad je ponovno prekršio zakon u Denveru,

706
zatvorski je liječnik njime bio toliko fasciniran da su ga
pustili čim je Pym platio zdravstvene usluge.

***

A nakon Denvera si zaključio da si ionako već

mrtav, je li, i počeo me progoniti svojom sitnoćom? U
kojem god sam gradu bio, koračao sam ulicama u stravi
da ću negdje ugledati tvoju malu sablast. U koju god sam
tajnu kuću ušao ili iz nje izašao, očekivao sam da ću na
ulazu ugledati tebe, kako me čekaš i izazivaš me svojom
hotimičnom, pakosnom sitnoćom. Znao si gdje sam i prije
no što sam tamo stigao. Skupio si nekako za kartu i
proputovao i pet tisuća milja ako treba, samo da mi
pokažeš koliko si se u meñuvremenu smanjio. I dakako,
pošli bismo u najbolji restoran u gradu gdje bih te ja
počastio najboljim što imaju i hvalio se svojim
diplomatskim uspjesima i slušao kako se ti hvališ svojima.
Rasipao sam na tebe sav novac koji sam imao, moleći u
sebi Boga da taj novac iskoristiš i nañeš u svom zelenom
ormaru mjesta i za još kojeg Wentwortha. Ali i dok sam se
umiljavao, smiješio ti se laskavo, držao te za ruku i
podržavao u tvojim idiotskim planovima, bio sam posve
svjestan daje sve to dio najsjajnije prevare koju si ikad
izveo. Ti više nisi bio ništa. Tvoje je žezlo prešlo u moje
ruke. Ostao si gol i jadan, a ja sam preuzeo titulu najvećeg
varalice na svijetu.
— Pa je 1' te misle već jednom proglasiti vitezom,
sine moj? Govore mi da si dosad već trebao postati stalnim
podsekretarom. Ili si svom starom spremio iznenañenje?
Možda ne bi bilo loše da sam skočim do Londona i kažem
koju riječ tom tvom kadrovskom.
Kako me uopće nalazio? Kako je moguće da su
njegovi obavještajni sistemi bili brži od Agencijinih pasa

707
čuvara koji su već postajali moji stalni i nepoželjni
pratioci? Isprva sam mislio da plaća privatne detektive.
Počeo sam skupljati brojeve tablica na sumnjivim
automobilima, bilježiti točno vrijeme telefonskih poziva kad
mi samo spuste slušalicu, i pokušao to razlučiti od onoga
čime me mučio Langley. Napao sam čak i svoga tajnika: da
vas možda netko tko se predstavlja kao moj bolesni otac
ne naziva i pita gdje sam? Naposljetku sam otkrio da je
službenik koji se brine za putne naloge u našoj ambasadi
pravi ovisnik o engleskom biljaru i da stalno odlazi u neki
bijedan masonski hotelčić u prljavom dijelu grada. Ondje
ga je našao Rick i digao ga na stvarno glup štos:
— Imam slabo srce, znate — uvjerio je budalu. —
Može me strefiti svakog časa. Ali molim vas, nemojte mom
sinu ništa reći. Ne želim ga još i ja uznemiravati, ima već
dovoljno briga. Ali znate što biste mogli, mogli biste mi
telefonski javiti svaki put kad nekamo putuje, tako da
znam gdje ga mogu naći ako mi se nešto dogodi. — A bez
sumnje je u igri bio i neki zlatni sat. I karte za finale kupa
sljedeće godine. I obećanje da će obići i pobrinuti se za
njegovu majku kad sljedeći put skoči kući da uhvati malo
pravog engleskog zraka.
Ali prekasno sam to otkrio. Dotad smo već prošli i
San Francisco, i Denver, i Seattle, i svuda me Rick
dočekao, svuda je plakao i pred očima mi se smanjivao dok
od njega nije ostalo samo ono što posjeduje od Pyma; a od
Pyma je ostalo, činilo mi se tada dok sam neumorno varao
i lagao i krivo se kleo iz suda u sud, od Pyma je preostao
samo propali varalica koji žuri da ušićari što može dok mu
još netko vjeruje.
Tako je to bilo, Tome. Izdaja je trajan zanat, i ne
bih više o tome. Došli smo do kraja, premda mi se sada
čini da je to tek početak. Firma je povukla Pyma iz
Washingtona i poslala ga u Beč da ponovno preuzme svoje

708
mreže i pruži nove potvrde kompjutorske pravilnosti sve
brojnijoj vojsci svojih optužitelja. Nije mu bilo spasa. Na
kraju više nije. Poppy je to znao. Znao je i Pym, premda to
nikad nije htio priznati, čak ni sebi. Još samo jednom,
bodrio se, još samo jednom i bit ću zadovoljan. Poppy ga je
molio, uvjeravao ga, prijetio mu. Ali Pym je ostao čvrst:
ostavi me na miru, još ću ja pobijediti, pa oni me vole, dao
sam im sav svoj život.
Ali prava je istina, Tome, daje Pym htio kušati
dokle sežu granice strpljenja onih koje voli. Htio je upravo
ovo: sjediti u svojoj sobi kod gospodične Dubber i čekati da
Bog doñe k njemu, ovako uz prozor, odakle se duž vrtova
pruža pogled sve do plaže gdje su najbolji drugari
napucavali nogometnu loptu s kraja na kraj svijeta i na
svojim biciklima iz Harrodsa krenuli preko mora.

18.

Večer je i u Plushu se spremamo za vatromet, misli

Mary i zuri u mrak trga. Neupaljena baklja čeka na Toma.
Kroz vozačko staklo parkiranog automobila bulji u prazan
podij za orkestar i čini joj se da vidi svoju obitelj, posljednji
put na okupu, natiskanu zajedno s poslugom i
pomoćnicima na imanju u starom paviljonu gdje drže
opremu za kriket. Prigušeni koraci koraci su lugara što se
okupljaju oko njezina brata Sama, koji se upravo vratio na
svoj posljednji dopust. Cini joj se da čuje glas svoga brata,
malo previše drečav i vojnički za njezin ukus, i promukao
nakon Irske. — Tom? — zove ga. — Gdje je moj Tom? —
Ništa se ne miče. Tom se zavukao pod Maryn kožuh,
priljubio joj glavu uz bedro i odavde ga ništa neće izvući,
možda samo Božić. — Hajde, Tom, čekamo te. Znaš da si ti
najmlañi — viče Sam. — Ma kamo je on nestao? Tom,

709
druge godine ćeš već biti prestar. — I zatim ga je brutalno
otpisao. — Jebi ga. Naći ćemo nekog drugog. — Tom je
povrijeñen, Pymovi su osramoćeni, Sam je kao i obično ljut
što Tom nema želju da svijet digne u zrak. Neko je hrabrije
dijete upalilo šibicu i čitav je svijet zasvijetlio. Vojne rakete
njezina brata utrkuju se u počasnoj paljbi. Svi su tako
mali, gledaju u noćno nebo.
Sjedila je uz Brotherhooda i on ju je držao za ruku,
kao što joj je liječnik držao zglavak kad je rañala svoju
malu kukavicu. Daje umiri. Da bi bila jača. Da bi znala: —
Ja sam tu i ja mislim na sve. Auto je bio parkiran u
pokrajnjoj uličici, iza njih policijski kombi a iza policijskog
kombija bar šest stotina policijskih automobila, i vozila s
radio-vezama i kola hitne pomoći i kamiona-samoubojica,
a iz svih su se čuli glasovi grubi i vojnički kao što je bio
Samov, neprekidno su svi nešto govorili ne skrećući
pogled. Pokraj nje je bio ulaz u dućan sa slasticama, izlog
je bio osvijetljen neonom a u izlogu je plastični patuljak
gurao pred sobom kolica prepuna raznih slatkiša
prekrivenih prašinom, a do slastičarnice niska zgrada od
granita na kojoj je iznad vrata, koja kao da vode u
mrtvačnicu, stajao urezan natpis JAVNA KNJIŽNICA. S
druge strane ulice je bila ta grozna baptistička crkva koja
je opominjala da Bog nije nikakva šala. A od crkve je
počinjao Božji trg, s Božjim podijem za orkestar i Božjim
patuljastim drvećem, a izmeñu četvrtog i petog stabla s
lijeve strane, kao što je odbrojavala već dvadeset puta, i
tričetvrt te razdaljine uvis, svijetlio je u mraku nadsvoñen
prozor iza narančastih zastora, za koji mi vojnici kažu daje
prozor prostorije u kojoj se nalazi vaš suprug, gospoño,
premda naša istraga tvrdi da se čovjek koji stanuje u toj
sobi zove Canterbury i daje gospodin ovdašnjim ljudima
vrlo drag.
— On je svima drag — kaže Mary.

710
 Ali visoki je policijski službenik to tumačio
Brotherhoodu. Nagnuo se kroz prozor s Brotherhoodove
strane i podnosio mu izvještaj kao njezinu zaštitniku. I
Mary je shvatila da je dobio takav nalog, da joj se obraća
što je manje moguće, što njemu nije bilo lako. I daje
Brotherhood preuzeo na sebe da odgovara umjesto nje,
zbog čega ga je policajac očito doživljavao gotovo kao boga.
Čovjek je bio odavde, iz Devo na, čvrsto privržen obitelji i
tradiciji. Tako mi je strašno drago što će ga uhapsiti baš
čovjek iz Devona, mislila je okrutno Mary, naglašavajući u
sebi riječi u djevojačkom stilu Caroline Lumsden. I zaista
vjerujem da je mnogo ljepše ako si u mogućnosti da te
uhapsi čovjek vezan za ovo tlo.
— Sigurni ste da se ne želite skloniti u crkvu,
gospoño? — ponavljao je policajac već stoti put. — U crkvi
je mnogo toplije. I ne bi vam bilo neugodno u društvu koje
se tamo okupilo. Prilično je kozmopolitsko, ima i
Amerikanaca.
— Ovdje joj je dobro — mrmljajući je odgovorio
Brotherhood.
— Samo nažalost ne možemo dopustiti da se upali
motor, znate, gospoño. A ako ne upalimo motor, nemate
grijanje, razumijete, gospoño.
— Molim vas da odete — reče Mary.
— Dobro joj je ovako, ništa joj ne treba.
— Samo znate, gospoño, to bi moglo potrajati cijelu
noć. Možda i cijeli dan sutra. Ako naš prijatelj odluči da će
izdržati koliko može, znate, tko zna koliko će to još trajati,
gospoño.
— Vidjet ćemo kasnije — rekao je Brotherhood. —
Ako vam zatreba, sad znate gdje će biti.
— Bojim se da neće, sir, bojim se da ne može ovdje
ostati, znate, kad krenemo, ako bude potrebno, znate.
Bojim se da će se morati povući na neko sigurnije mjesto,

711
znate, kao i vi. Svi su već u crkvi, znate, i naš šef, sir, naš
šef kaže da sve koji ne sudjeluju u operaciji u ovoj fazi
treba skloniti, uključujući Amerikance.
— Ona ne želi k njima — reče Mary prije no što je
Brotherhood stigao progovoriti. — Ona nije Amerikanka,
znate. Ona je njegova žena.
Čovjek je otišao i gotovo se odmah vratio. On je
samo kurir. Izabrali su ga upravo zbog tog strpljiva,
povjerljiva tona.
— Poruka s krova, sir — počeo je kao da se
ispričava što im opet smeta i sagnuo se pred prozorom do
Brotherhoodove visine. — Znate li slučajno, molim vas,
točan tip i kalibar oružja kojim naš prijatelj prema
informacijama raspolaže?
— Standard Browning automatik, kalibar 0. 38.
Stariji tip. Vjerojatno već godinama nije očišćen.
— Imate li možda kakvu pretpostavku i u vezi tipa
minicije, sir? Bilo bi lijepo kad bismo znali koju vrstu
municije bi mogao upotrijebiti, znate.
— Kratke glave, vjerojatno.
— A ne rasprskavajuće ili dum-dum metke?
— Kog bi vraga s dum-dum mecima?
— Ne znam, sir, ne bih to mogao znati. Do
informacija o tom čovjeku teže se dolazi nego do zlata, ako
mi dopustite. Dugo već nisam doživio da svi tako uporno
šute, znate. Je li vam onda možda poznato koliko metaka
ima vaš prijatelj, što mislite sir?
— Jedan magazin. Možda ima i rezervni. Mary je
odjednom izgubila živce.
— Stoje vama?! On nije manijak! I nema namjeru
da počne...
— Da počne što? — prekinuo ju je policijski
nadzornik čije se fine provincijske manire očito gube čim
mu se netko ne obrati s dovoljno poštovanja.

712
 — Onda računajte na jedan puni magazin i jedan
rezervni — reče Brotherhood.
— No dobro, onda nam bar recite kakav je strijelac
naš prijatelj, budite tako ljubazni — pomirljivo je nastavio
policajac kao da su sad prešli na sigurniji teren. — Mislim
da im ne možete zamjeriti što ih to zanima.
— Vježbao je i usavršavao se cijeli život — reče
Brotherhood.
— Dobar je strijelac — reče Mary.
— A odakle vi to znate, gospoño, ako vas to smijem
pitati?
— Jer s Tomom često puca iz zračnice.
— Štakore i takve stvari? Ili nešto krupnije?
— Mete od papira.
— A tako? I postiže obično dobre rezultate,
gospoño?
— Tako kaže Tom.
Virnula je prema Brotherhoodu i pročitala mu
misli. Samo me pustite da ga uhvatim sam, pa imao ne
znam kakve pištolje. I ona je mislila nešto slično: Magnus,
izañi i prestani praviti gluposti. Ali policajac je već
nastavio, ovaj put se obrativši izravno Brotherhoodu.
— Postoji ijedan upit od naše ekipe za
demontiranje, sir, koji bih volio riješiti s vama — rekao je
kao da se opet ispričava, jer su oni eto malo luckasti ali
što ćete, čovjek im mora popustiti. — Tiče se tog kovčega s
eksplozivom koji naš prijatelj ima uza se. Raspitivao sam
se kod gospode u crkvi ali oni kao ništa ne znaju o
tehničkim pojedinostima, rekli su da pitam vas. Naši dečki
iz ekipe razumiju da ne smiju previše pitati ali bili bi vam
zahvalni da ih posavjetujete u vezi vrste eksploziva.
— Eksplodirati može samo taj predmet i ništa više
— odgovori Brotherhood. — To nije oružje.

713
 — Ali se može upotrijebiti kao oružje, sir, mogli
bismo reći, ako dospije u ruke nekome kome su se stvari u
glavi malo pobrkale?
— Ne, opasno bi bilo samo da nekoga utrpa u
kovčeg — odgovori Brotherhood a nadzornik se uljudno i
suzdržano nasmije.
— Moram to reći dečkima — smijao se. — Njima
svaka šala dobro doñe, znate, stalno su napeti. — Glas mu
se ovdje stišao te se povjerljivo obratio samo
Brotherhoodu: — Je li naš prijatelj pucao kada iz tog
pištolja dok je bio ljut na nekoga?
— Nije to njegov pištolj.
— Da, razumijem, ali niste mi, oprostite, odgovorili
što sam pitao.
— Koliko je meni poznato, on nikad nije sudjelovao
u oružanom obračunu.
— Naš prijatelj se nikad ne ljuti — reče Mary.
— Je li ikad uhvatio i držao taoce, sir?
— Samo nas — reče Mary.

***

Pym je skuhao kakao i umotao gospodičnu Dubber

u njen novi šal, premda je rekla da joj nije hladno. Pym je
nasjeckao komad piletine koju je u supermarketu kupio za
Tobya, da danas pojede nešto fino, a i očistio bi kanarincu
krletku da mu je gospodična Dubber dopustila. Jer taj je
kanarinac bio njegov tajni ponos; jedne ga je kasne večeri,
kad je gospodična Dubber već legla, našao mrtvoga na dnu
krletke i uspio ga, a da ona ništa nije primijetila, odnijeti
gospodinu Loringu u dućan i zamijeniti za živoga. Ali
gospodični Dubber je sad već bilo dosta njegova tetošenja.
Sad je ona htjela da sjedne pokraj nje gdje ga može držati
na oku i pročita joj posljednje pismo tete Al iz daleke Sri

714
Lanke, koje je stiglo još jučer, gospodine Canterbury, tako
da znate, samo što vam uopće nisam stigla reći.
— Je li to onaj isti Ali koji joj je prošle godine ukrao
svu čipku? — naglo ga je prekinula. — Zašto mu još daje
rublje na pranje kad zna daje potkrada? Mislila sam da
smo se tog Alija riješili za sva vremena.
— Valjda mu je oprostila — reče Pym. — Sjećate se,
čovjek ima mnogo žena koje mora hraniti. Vjerojatno nije
imala srca da ga baci na ulicu. — Vlastiti mu se glas činio
lijepim i zvonkim. Tako je ugodno govoriti naglas.
— Zaista bi mi bilo drago da se već jednom vrati
kući — rekla je gospodična Dubber. — Sigurna sam da joj,
u tim godinama, vrućina škodi.
— Ali ako se vrati, morat će sama prati rublje, zar
ne? — nasmijao se Pym, i taj je smiješak razgalio i njega a
ne samo nju.
— Sad vam je mnogo bolje, je 1' da gospodine
Canterbury? Baš mi je drago. Istjerali ste to iz sebe. Stoje
bilo, bilo je, sad se možete malo odmoriti.
— Odmoriti od čega? — blago je rekao Pym i dalje
joj se smiješio.
— Od toga što radite sve ove godine koliko vas
poznajem. Pustite, neka se i drugi malo brinu za ovu
zemlju. Taj siroti gospodin koji je umro, on vam je ostavio
tako mnogo obaveza?
— Da, zapravo jest. Znate, uvijek je teško kad se ne
dospije obaviti prava primopredaja.
— Ali odsad će vam biti mnogo lakše, zar ne? Vidi
se na vama.
— Bit će mi lakše kad pristanete da poñete na
odmor, gospodična.
— Samo ako ćete i vi sa mnom.
— Alija to ne mogu. Rekao sam vam! Moj dopust je
istekao!

715
 Podigao je glas više nego stoje htio. Ona ga je samo
gledala i na licu joj je bio strah, strah koji je zapažao svaki
put kad bi je uhvatio kako ga promatra, počevši od dana
kad je stigao zeleni ormarić za spise, ili kad bi se previše
smijao i previše se trudio da je nasmije.
— U svakom slučaju, ja ne idem nikamo —
odgovorila je tvrdoglavo. — Ne volim što bih morala ostaviti
Tobya u zatvoru, i Toby ne voli ići u zatvor, i stoga mi to
nećemo učiniti samo da bi vi bili sretni. Je li, Toby. Vrlo
ste ljubazni i hvala vam, ali nemojte mi to više spominjati.
Sto još piše?
— Ostalo je o rasnim sukobima. Ona misli da su
nemiri tek počeli. Mislio sam da vas to ne bi zanimalo.
— Imate potpuno pravo, i ne bi — i pratila ga
pogledom kad je otišao na drugi kraj sobe, presavio pismo
i odložio ga u vazu crvenkastožute boje. — To mi možete
pročitati ujutro, onda me neće toliko smetati. Kako to daje
na trgu tako tiho? Kako to da naša susjeda gospoña Peel
ne gleda televiziju? Uvijek u ovo vrijeme gleda onog spikera
u kojeg se zaljubila.
— Vjerojatno se povukla na spavanje — reče Pym.
— Želite li još malo kakaa, gospodična? — upitao je u
prolazu, odnoseći šalice u kuhinju. Prozor je bio zastrt
zavjesama, ali pokraj prozora je Pym ugradio odvod za
kuhinjsku napu od prozirne plastike. Sad je kroz taj otvor
na brzinu pregledao cijeli trg na kojem nije bilo znakova
života.
— Kakve to ludosti pitate, gospodine Canterbury —
odgovorila mu je gospodična Dubber. — Znate da uvijek
popijem samo jednu šalicu. Vratite se da gledamo vijesti.
Na suprotnoj strani trga, u sjeni crkve, neko se
malo svjetlo upalilo i ugasilo.
— Ne, večeras radije ne bih, gospodična —
odgovorio je. — Za ovaj tjedan mi je dosta politike. —

716
Otvorio je slavinu i čekao da bojler, koji je ovdje u upotrebi
sigurno još od krimskog rata, uhvati plamen, i zatim
isplahnuo šalice. — Mislim da ću u krevet, da se svijet
malo odmori od mene, gospodična.
— Ipak se prvo javite na telefon — pozvala gaje. —
Za vas je.
Bit će daje podigla slušalicu istog časa kad je
zazvonio a on ništa nije čuo od klokotanja u plinskom
bojleru. Nikad ga još nitko ovamo nije zvao telefonom.
Vratio s k njoj a ona ga je čekala pružajući mu slušalicu i
opet joj je na licu vidio onaj strah, strah koji ga optužuje,
dok je mirnom rukom preuzimao slušalicu. Prislonio je
slušalicu uz uho i izgovorio: — Canterbury. — Druga je
strana odmah prekinula ali on je ostavio slušalicu na uhu
i nasmiješio se, prijazno, negdje prema sredini kuhinje,
negdje izmeñu slike koja prikazuje hodočasnika kako se
mučno uspinje uz brijeg i slike djevojčice što leži u
krevetu, uredno očešljana, i sprema se da pojede svoje
meko kuhano jaje.
— Hvala — govorio je telefonu. — Puno ti hvala,
Bili. To je zaista lijepo od tebe. I ministra. Zahvali mu u
moje ime, molim te, Bili. Hajde da se nañemo na ručku
negdje sljedeći tjedan. Ja častim.
Spustio je slušalicu. Lice mu je bilo zajapureno i
više nije bio siguran, sada dok je gledao gospodičnu
Dubber, što joj znači taj izraz lica i vidi li ona kako ga je
naglo počelo boljeti u ramenima i vratu, i kako ga muči
desno koljeno koje je iščašio kad je kod Lecha bio na
skijanju s Tomom.
— Navodno je ministar vrlo zadovoljan obavljenim
poslom — počeo je objašnjavati naslijepo. — I htio mi je
javiti, da znam da se nisam trudio uzalud. Zvao je njegov
osobni tajnik. Bill. Sir William Wells. Inače moj prijatelj.

717
 — A tako — rekla je gospodična Dubber. Ali ne baš
ushićeno.
— Ministar, znate, inače nije čovjek koji se
razbacuje pohvalama. Nikad ništa ne pokazuje. Nije mu
lako udovoljiti. Praktički mu se u životu nije dogodilo da
nekoga pohvali. Ali nama je svima prilično drag. Kakav jest
da jest, znate. Mi smo mu svi, znate, nekako nakloni, bez
obzira. Nekako smo ga prihvatili takvoga, znate, nije on
čudovište, ljudi ima svakakvih. Noja sam zaista umoran,
idemo na spavanje, gospodična.
Ali ona se nije ni pomakla. Nastavio je žešćim
tempom.
— Nije me zvao osobno, dakako. On je opet na
nekoj noćnoj sjednici. Koja će, uz pauze, vjerojatno dugo
potrajati. Zvao me njegov osobni tajnik.
— To ste mi rekli.
— »To ti je stvar za medaljicu, Pym, stari moj«,
rekao mije. »Zamisli, stari se čak i smješkao.« Stari, tako
svi zovemo ministra. Njemu se, naravno, obraćamo sa sir
William, ali iza leña ga zovemo Stari. Baš bi bilo krasno da
dobijemo medaljicu, je li, gospodična? Lijepo ćemo je
objesiti iznad kamina. I laštiti pred Uskrs i Božić. Naša
medalja i ničija više. Pošteno zaslužena, ovdje na licu
mjesta. Ako ju je itko zaslužio, vi ste je zaslužili.
Prekinuo se na nekó vrijeme jer se već pomalo
spoticao, usta su mu se sasušila, grlo i uho boljeli su kao
nikad u životu. Stvarno bih već jednom morao doktoru,
fino u privatnu kliniku, da me kompletno pregledaju. I
zato više nije govorio nego je samo stajao toliko viši od nje i
lamatao rukama čekajući daje podigne prema sebi i čvrsto
stisne u medvjeñem zagrljaju koji njoj toliko znači. Ali
gospodična Dubber ga nije zvala k sebi. Gospodična
Dubber nije željela da je. zagrli.

718
 — Zašto kažete da se zovete Canterbury kad vam je
pravo ime Pym? — upitala je strogo.
— To mi je kršteno ime. Pym. Slično kao Pip. Pym
Canterbury.
Dugo je o tome razmišljala. Proučavala je njegove
presahle oči i mišiće na licu koji su se trzali iz njemu
nepoznata razloga. I primijetio je da joj nije nimalo po volji
to što vidi, i da je čak raspoložena za svañu. Ali toliko se
upinjao da se i dalje smiješi, toliko ju je molio da mu
vjeruje svom snagom koja mu je još preostala, da je na
kraju ipak bio nagrañen kratkim kimanjem glave koje je
značilo pristanak.
— No dobro, već smo prestari da se sada
upoznajemo imenom, gospodine Canterbury — rekla je.
Nakon čega je napokon pružila ruke i on ju je blago
uhvatio iznad lakata, i zaista se morao svladavati da je ne
stisne prečvrsto, toliko ju je želio zagrliti, oprostiti se i otići
u krevet, gdje je već odavno trebao biti.
— I drago mi je za tu medalju — rekla je kad su
krenuli hodnikom. — Uvijek sam imala samo poštovanje
za ljude koji su zaslužili medalju, gospodine Canterbury.
Bez obzira čime.
Stepenice su bile stepenice kuća iz njegova
djetinjstva, pa ih je prešao lakim korakom, zaboravivši sve
boli. Sjenilo svjetiljke na odmorištu, u obliku betlehem-"
ske zvijezde, premda je svjetlo bilo slabašno, bilo mu je
drago kao stari prijatelj iz kuće The Glades. Sve je po mojoj
mjeri, primijetio je. Kad je otvorio vrata svoje sobe, svi su
mu predmeti namignuli i veselo se nasmijali u pozdrav,
kao da su ga dočekali nekim lijepim iznenañenjem. Njegove
su stvari stajale točno kako ih je pripremio, ali neće škoditi
da provjeri. Provjeravao je jednu po jednu. Omotnica za
gospodičnu Dubber, mnogo novaca i isprika. Omotnica za
Jacka, bez novaca i, zapravo, s vrlo malo isprika. Poppy,

719
kako je neobično što si mi napokon tako dalek. Taj glupi
ormar za spise, što mi je uopće trebalo da se toliko godina
navlačim s njim. Samozapaljivi kovčeg, tako težak a tako je
malo tajni u njemu. Za Mary ništa, jer zaista joj nema više
što reći: Oprosti što sam se tobom oženio na prevaru.
Drago mi je ako sam ti usput pružio i malo ljubavi. Tako je
to u ovom našem zanatu, draga moja. Pa i ti si špijun,
znaš i sama. Čak i bolji špijun od Pyma, kad bolje
promislim. Na kraju se ipak pokaže tko je tko. — Samo ga
je još mučila omotnica spremljena za Toma, i stoga je već
zalijepljenu ponovno otvorio, osjećajući da mu je dužan i
konačno objašnjenje.
»Znaš, Tom, ja sam kao most« — pisao je iritantno
sporo. — »Most kojim ti moraš prijeći od Ricka prema
životu.«
Zatim je dodao svoje inicijale, kao što i valja
potpisivati postskriptum, ispisao adresu na novu omotnicu
a staru bacio u košaru za smeće, jer su ga od malih nogu
učili da je nemar pola razloga za nesigurnost.
Zatim je skinuo samozapaljivi kovčežić s vrha
ormara za spise, položio ga na stol i pomoću dva ključića
sa svojeg privjeska razoružao ga; najprije je izvukao
dokumente koji su suviše tajni da bi se uopće upisivali u
kartoteku a koji sadrže gomilu lažnih informacija o
mrežama koje su on i Poppy izgradili s toliko muke. I njih
je sve bacio u košaru za smeće. Potom je izvadio pištolj,
napunio ga i otkočio, sve u priličnoj brzini, i položio ga
preda se na stol razmišljajući o tome koliko je puta nosio
uza se pištolj a nije ga iskoristio. Čuo je neko grebanje s
krova i pomislio — to je sigurno mačka. Zavrtio je glavom,
kao da kaže — proklete mačke, svuda ih ima, sirotim
pticama se loše piše. Pogledao je i na svoj zlatan sat,
široko zamahnuvši rukom, i sjetio se da mu ga je poklonio
Rick i da ga mora skinuti prije kade. Zato ga je skinuo

720
odmah, polegao na pismo za Toma i pokraj njega nacrtao
nasmijano lice punog mjeseca, što je bio njihov znak: budi
veseo, smiješi se. Svukao se i odjeću uredno posložio na
krevet, obukao zatim kućni ogrtač i skinuo oba svoja
ručnika s vješalice, veliki za kupanje a mali za lice i ruke.
Pištolj je tutnuo u džep ogrtača, ostavivši otponac
zakočenim jer njegovi su učitelji razvili cijelu etičku teoriju
prema kojoj je zakočeni pištolj mnogo opasniji. Samo mora
prijeći hodnik, ali tko bi ga znao, svijet je danas pun
opasnosti, čovjek nikad ne može biti dovoljno oprezan. Kad
je htio otvoriti vrata kupaonice, nezadovoljno je ustanovio
da se porculanska kvaka zaglavila i jedva se može
pokrenuti. Prokleta kvaka. Ma zamisli ti to. Morao je
uprijeti objema rukama da je okrene i, što je još gore, sva
je bila klizava, sigurno ju je neki idiot dirao rukama od
sapuna, stalno mu je klizila pa se morao pomoći
ručnikom. Ah, to je najvjerojatnije prošla moja draga stara
Lippsie, pomislio je i nasmiješio se: Lippsie koja uvijek živi
u svijetu koji postoji samo u njezinoj glavi. Stao je pred
ogledalo po posljednji put i namjestio ručnike oko glave i
ramena, manji kao turban a veći kao pelerinu, jer ako
gospodična Dubber išta mrzi, mrzi nered. Zatim je
prislonio cijev pištolja uz desno uho zaboravivši, kao što bi
u toj situaciji mnogi, ima li okidač na Browning
automatiku kalibra 0. 38 dva zgloba ili samo jedan. I
pritom je zapazio kako se nagnuo: ne od nego prema
pištolju, kao netko nagluh tko se napreže da čuje.

***

Mary nije čula pucanj. Policijski nadzornik se

ponovno saginjao pred Brotherhoodovim prozorom, ovaj
put da mu kaže kako je stanovitim lukavim postupkom
utvrñeno i definitivno potvrñeno daje Magnus u kući, te da

721
je dobio nalog da sve koji ne sudjeluju u operaciji smjesta
uputi u crkvu. Brotherhood je odredbu odmah osporio, a
Mary je dotle i dalje gledala samo u četvoricu koja su se
meñu dimnjacima na kući sa suprotne strane trga igrala
Crne kraljice. Već su punih pola sata tako namota vali i
premota vali konope, i kretali se po krovu sporo, načinili
nekoliko koraka pa se ukočili u klasičnim pozama, i Mary
ih je mrzila sve redom, više nego što je i znala da se može
mrziti. Društvo koje gaji takvo obožavanje prema svojim
specijalnim ekipama neka se dobro pripazi, tko zna kako
će završiti — više je puta rekao Magnus. Policajac je
ponavljao kako je utvrñeno da u dotičnoj kući nema
drugih osoba muškog spola osim rečenog Canterburya, i
pitao Mary hoće li biti spremna da razgovara sa svojim
suprugom telefonski kako bi ga umirila, ako se to u toku
operacije pokaže potrebnim. I Mary je odgovorila —
Naravno da hoću — preforsiranim šaptom, da bi se
narugala cijeloj ovoj glupoj teatralnosti. Sve se to dogañalo
ili se upravo dogodilo u njezinu pamćenju u času kad je
Brotherhood naglo odgurnuo vrata, tako snažno da je
nadzornik odletio u stranu a njegova čizma ostala
uokvirena u staklu prozora. Nakon toga su slijedili još
samo ubrzani kadrovi Jacka kako hita prema kući
mladenačkim trkom, jer ponekad je upravo to sanjala,
samo što je kuća kojoj je hitao u snu uvijek bila ona u
Plushu a trčao je njoj u zagrljaj.
Sada, nije više trčao. U strci koja se oko njega
uskomešala, on je stajao posve nepomičan. Upalila su se
sva svjetla, kola hitne pomoći pojurila su na mjesto
dogañaja, premda očito nisu znala na kojem se mjestu
dogañaj zbio, policajci u uniformi i policajci u civilu trčali
su, posrtali i padali jedni preko drugih, one budale s krova
su vikale na budale s trga, i svi su Englesku spašavali od
nečega za što Engleska nije ni slutila da joj prijeti. Samo je

722
Jack Brotherhood stajao u stavu mirno kao mrtvi
centurion na straži, a i njegov i svi pogledi bili su uprti u
sitnu staru gospoñu u kućnoj haljini koja je
dostojanstveno silazila niz stube svoga doma.

723