1.

ALIJA NAMETAK – ZA OBRAZ I DRUGE PRIČE

BILJEŠKA O PISCU

Alija Nametak rođen je u Mostaru 1906. godine. Osnovno i srednje obrazovanje završio je u
Mostaru. 1929. je diplomirao srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost, te francuski i
ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1930. godine živi i radi u Sarajevu,
najprije kao urednik „Novog Behara“, a zatim kao profesor na više srednjih škola u Sarajevu.
Književnim radom se počeo baviti u ranoj mladosti.
Objavio je više zbirki pripovjedaka, novela, putopisa, te nekoliko zbirki narodnog stvaralštva.
Najznačajnije zbirke pripovjedaka su: „Bajram žrtva“, „Dobri Bošnjani“, „Za obraz“, „Dani i
sunce“, „Trava zaboravka“, „Ramazanske priče“, „Sarajevske uspomene“ itd.
Umro je u Sarajevu 1987. godine.

O djelu Alije Nametka može se mnogo toga pisati, to je djelo koje oslikava i prepoznaje
traumatska iskustva Bosanskog stanovništva koja su uglavnom uzrokovana historijskim
promjenama i stalnom nesigurnošću života na ovim prostorima, ali i vlastitim unutarnjim
borbama, usponima i padovima. O promjenama samog društva i prizivajući tradicionalne
patrijarhalne vrijednosti poštenja, pobožnosti, porodičnog sklada i uvažavanja autoriteta.
Njegove priče govore o drami bošnjačke porodice kroz vrijeme. Kroz život njegovih likova se
prisjećamo pozitivnih moralnih i životnih vrijednosti, skladnim odnosima među ljudima i
razumjevanjem tuđih sudbina. Autor na prvo mjesto stavlja vrijednost, čistoću i čast bosanske
žene, te koliko se nekad držalo do časti, vjere i običaja. Ponos i skromnost su osnovne etičke
vrline koje krase njegove junake, ali i podpadanje pod val civilizacije i svega onoga što nam
ona donosi. Također ustrajnost, žilavost i nepristajanje na bilo kakvu prisilu je u krvi
ovdašnjeg naroda. Lektira Za obraz i druge priče se sastoji od sedam različitih priča koje su
tematski veoma slične. Jedna od priča je i priča Šejh-Jujo.

Šeh-Jujo je bio dobar, pošten i učen čovjek. Pošto je uvijek klanjao namaze, prozvaše ga
efendijom. Jednom prilikom djeca su se htjela našaliti sa Šeh-Jujom. Pošto su pred džamijom
uvijek stajala nosila za mrtvace, djeca su smislila plan da im drug legne na nosila i da se pravi
da je mrtav, a da će ostali nagovoriti Šeh-Juju da mu klanja dženazu. Tako je i bilo, ali kada je
Šeh-Jujo završio, njihov drug se nije pomijerao dok su se ostali smijali. On je bio mrtav.
Bilo je još takvih situacija ali još jedna se posebno ističe, a to je ona kada je jedan bogati
vladar umro i kad mu je neko trebao naslijediti blago. Pošto je imao sina jedinca to je trebalo
da pripadne njemu ali u međuvremenu se pojavi još jedan mladić koji je tvrdio da je vladarev
nezakoniti sin. Svi su se pitali kako će taj mladić to dokazati.Niko nije znao odgovor,sve dok
se neko nije sjetio Šeh-Juje, te pozvaše glasogovornika u Mostar.
 Odgovor od Šeh-Juje - Ako se krv sina učvrsti za kosti vladara - on je njegov sin. A ako se
krv raspe po vodi - nije. Čitav Istanbul se čudio mudrosti Šeh-Juje.

Motiv - Pametni Šejh-Jujo

Tema - Nenaivni Šeh-Jujo.
Ideja - Mnoge ljude niko ne cijeni dok ne primjeti koliko su oni korisni i učeni.
Mjesto radnje - Mostar,Istanbul.
Vrijeme radnje - Turska vladavina.

Citat - Počeli su ga zvati, ali se on nije odazivao ni micao...

2.„LIJEVE PRIČE“ Alija Isaković

Alija Isaković je rođen 1932. godine u Bitunju kod Stoca. Ostvario se u ulozi dramskog,
televizijskog i radio-dramskog pisca, pripovjedača, leksikografa, aforiste, putopisca i
historičara jezika.
Prije uloge pisca, Alija Isaković je radio kao urednik časopisa za književnost “Život”,
tvornički radnik te kao tehničar u geofizici. Njegov prvijenac u književnosti bio je roman
“Sunce o desno rame”, nakon čega slijedi više knjiga proze. Pored književnog, bavio se i
historijskim radom i pripremao je “Biserje” – prvu antologiju muslimanske književnosti.

KNJIŽEVNO TEORIJSKA OBRADA DJELA

Djelo “Lijeve priče” se sastoji od deset iznuđenih priča – uspavanki. Iako se priče čine sasvim
obične i jednostavne , ova knjiga duboko zadire u život , u problem savremenog čovjeka, u
prošlost, sadašnjost i budućnost.Sve priče se temelje na pričama jednog oca, koji je svojoj
dvojici dječaka Adiju i Fariju, pričao priče, koje se ustvari nikada nisu ni desile. Svaku noć
dječaci su molili oca da im priča priče da lakše zaspu na šta im je on odgovarao da je sada
moderno da umjesto priča slušaju radion.

Priča o nastanku Zemlje

Književni rod: Epika
Književna vrsta: Pripovijetka
Tema: Očeva priča o nastanku planete Zemlje
Fabula:
Otac se unosi u priču pa priča dječacima zašto se Zemlja naziva Zemlja, da je to zbog toga
što ona sadrži na sebi i zemlju za obradu i za sadnju, da je svaka zemlja nečija država, te sa
svi mi koračamo zemljom.. Otac namjerno razvlači priču kako bi dječacima prije dosadilo I
kako bi otišli spavati. U svojoj priči dalje navodi da zemlja nije uvijek bila okrugla, tvrda, niti
lijepa, drveće joj nije rađalo plodove, ribe nisu znale plivati, ptice nisu znale letjeti, kao što
niti ljudi nisu znali hodati. Vjeruje se da su ljudi prije bili majmuni, te kako su hodali na četiri
noge, a morali su dohvatiti bananu kada bi jeli, morali su narasti, ispraviti se i postati ljudi.
Kaže da im je najbolji primjer kada vide malu bebu. Beba je na početku jako malena, zatim
pravi korake puzajući, razvija se i raste sve dok ne postane veliki čovjek, koji hoda na dvije
noge. Adi je smatrao da je zemlja ravna livada po kojoj se trči, jer da nije ravna, on bi se
okliznuo i pao. Na to mu je otac rekao da ljudi prije mislili da je zemlja ravna ploča, pa čak i
danas kada bi pitali mrava koji hoda džamijskom kupolom, rekao bi da je ravna. Svemir je
toliko velik da sve priče o svemiru ne stanu u njihovu sobu ali sve se u prirodi mijenja, pa
tako će se i veličina zemlje smanjiti. Sve će se više udaljavati od Sunca i ohladit će se, a tako
će izumrijeti na zemlji sve što je stvoreno, sve što živi i raste, a na nekoj drugoj planeti će
početi drugi život, jer kako kaže otac u priči,mi našu zemlju uništavamo.
Likovi: Otac, Adi, Fari, majka.
Vrsta pripovjedača: Pripovijedanje

 Djelo “Lijeve priče” navodi djecu da se ponovo vrate u magični svijet mašte i
dogodovština koje su i oni činili te ih natjera da se kroz smijeh sjete i prepričaju ih.
Svako dijete ima jednog neobičnog druga, svako dijete je nekada mislilo da je nešto
drugačije nego što ustvari jeste ( kao što je Adi mislio da je Zemlja ravna ploča ) i
svakako su svi oni imali bar jedno nezaboravno putovanje koje im se urezalo duboko
u sjećanje. Neophodno je da knjigu pročitaju i odrasli ljudi, koja nas upućuje na to da
 je druženje s djecom zadovoljstvo i za djecu i za roditelje, te ga kao takvoga ne može
zamijeniti sva tehnologija ovog svijeta.

3.HALID KADRIĆ – „FERIJE“

BILJEŠKE O PISCU:
Halid Kadrić je rođen 1937. Godine u Maloj Bukovici kod Doboja. Školovao se u Doboju i
Tuzli, a književnost i jezik je završio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Član je Društva
pisaca Bosne i Hercegovine. Živi u Sarajevu.
Objavio je sljedeće knjige: „Izgubljeno djetinjstvo“, „ Sjećanja“, „Ferije“, „Od zvona do
zvona“, „Zelene jabuke“, „Žar tijela“, „Ptice nevještih krila“, itd.
Kratke priče prevođene su mu na francuski, turski, albanski, makedonski, bugarski i engleski
jezik.

Glavne teme Kadrićevog literarnog rada je drama odrastanja, to jeste onaj burni period
sazrijevanja u kojem od djeteta postaje čovjek- kad se iz bezbrižnosti i neobuzdane
razigranosti ranog djetinjstva ulazi u svijet odraslih i kada se počinje formirati u mladima ono
što se zove ličnost ili zrela individualnost. Kadrić je majstor psihološkog uživljavanja- on
ulazi duboko u biće mladog čovjeka i na pristupačan i upečatljiv način uspjeva u svojim
tekstovima dočarati i izraziti najskrivenija i najsloženija osjećanja, potrebe, zahtjeve, borbe, i
rane u kojima i s kojima postepeno dozrijeva dječija duša.

Roman „Ferije“ prati priču jednog muškog društva koje treba posljednji raspust prije polaska
u srednju školu da provedu zajedno. Velike planove o tome kako provesti ljetni raspust
uveliko će omesti jedna djevojčica koja dolazi rođacima u posjetu i odlučuje svoj raspust
provesti s njima. Dva najbolja druga Abid i Dinko prvi put doživljavaju pravu ljubavnu dramu
zaljubivši se u Dibu rodicu njihovog trećeg najboljeg druga Fidina. Iznenada Abid i Dinko sve
svoje planove i interesovanja prilagođavaju kako bi se što više dopali Dibi. Dinko odustaje od
željno čekanog putovanja na more, Abid odustaje od izviđačkog kampa, i sve to kako bi bili
što bliže Dibi. Diba ih obojicu gleda kao dobre dugare, ne gajeći posebne simpatije ni prema
jednom od njih. Abid i Dinko vode razgovore sami sa sobom pokušavajući shvatiti šta se to
dešava sa njima, pa im odjednom nije više zanimljivo ni pecanje ribe niti vožnja čamcem u
čemu su prije dolaska Dibe svi neizmjerno uživali. Tokom jednog zajedničkog izleta gdje su
bili prisutni svi dječaci Diba i njena rodica Sutka, pomalo su se njihovi osjećaji otkrili. Fidin ,
zajednički drug shvatio je šta se to dešava sa njegovim drugarima i bio neizmjerno tužan kada
je shvatio da jedna djevojčica može toliko udaljiti najbolje drugare. Nakon ovog otkića
dječaci se počinju sve manje družiti, a krijući jedni od drugih provode vrijeme sa Dibom.
Došao je i dan kada se Diba trebala vratiti u svoje grad, Mostar. Abid i Dinko nisu krili svoju
tugu zbog njenog odlaska, jedini koji nije mogao skriti svoju sreću bio je Fidin koji se nadao
da će sada kada Diba ode, mala družina ponovo biti ono što je bila nekada. Međutim, na
njegovo veliko razočarenje, u njima se nešto promijenilo, nakon Dibinog odlaska kao da su
postali drugačiji, odrasliji, zreliji, šta li već? Samo je Fidin ostao onaj isti dječak sa početke
priče, koji je sada pokušavao shvatiti šta se to zapravo desilo njegovim drugarima pa ih je
toliko promjenilo.

Tema: Buđenje novih nepoznatih osjećaja, ljubavi.

Ideja: Ljubav mijenja ljude.
Mjesto radnje: Prisade
Vrijeme radnje : Ljeto
Glavni likovi: Abid, Dinko, Diba
Sporedni likovi: Fidin, Staka, Veso, Kepec...

Opis glavnih likova: Diba: Djevojčica je imala neobično krupne, plave oči, dugu svijetlu
kosu, i bijelo nježno lice kakvo oni do sada nisu vidjeli. I haljina na njoj je bila neobična
kroja. Mogli bi se zakleti da je takva djevijčica opisana u priči koju su nedavno čitali.

4.BISERA ALIKADIĆ, KRALJICA IZ DVORIŠTA

O piscu:
Bisera Alikadić rođena je u Podhumu kod Livna 1939. godine. Od 1947. stalno je nastanjena
u Sarajevu. Tu je pohađala školu, a zatim dugo vremena radila kao knjižničar u Narodnoj i
univerzitetskoj biblioteci. Još kao dijete javlja se u tadašnjim dječijim listovima. Prvu
samostalnu knjigu objavila je 1972. godine. Knjiga se zove „ Noć i ćilibar“. Od tada je
objavila još sedam knjiga poezije, dva romana za odrasle i dvije zbirke priča za djecu. Zbirka
pjesama „Grad Hrabrost“ napisana je tokom prve godine rata. Ona je preporučljiva i za djecu i
za odrasle.

O djelu
Djelo pripada književnom rodu epike. Obuhvaća književna djela u kojima se pripovijeda o
događajima koji su se dogodili, ili se smatra da su se dogodili u prošlosti. Pripovijetka je vrsta
kratke proze i moderna je književna forma. Pripovijetka može imati više likova, ali ima samo
jednu glavnu radnju.
Knjiga Kraljica iz dvorišta predstavlja zbirku pripovijetki za djecu. Obuhvata sedamnaest
pripovijetki u kojima su obrađene različite teme i jednu bajalicu koja se nalazi na kraju same
zbirke. Jedna od njih nosi naziv kao i sama zbirka, dok su ostale drugačijeg naziva i tematike.
Same pripovijetke nisu duge. Napisane su kratko i jasno kako bi ih i djeca razumjela.
Obrađuju se različite teme počevši od starice koja je živjela u staroj šupi, zatim vozača koji je
volio djecu, od nene koja je imala poseban način provođenja vremena sa svojom unukom do
djevojčice Enise koja je ljubav prema knjigama naslijedila od oca. Svaka od pripovijetki nosi
jedinstvenu pouku, razumljivu djeci.

Kraljica iz dvorišta.

Tema: Dolazak teta Regine da živi u staroj šupi.

Mjesto radnje: dvorište i stara šupa.
Vrijeme radnje: mjesec maj.

Fabula:
Uvod:
U dvorištu se nalazila stara šupa. Šupa je bila zapuštena jer je niko nije koristio. Djeca bi se
ponekad skrivala u njoj, kada bi igrali žmurke.
Zaplet:
Bio je mjesec maj, kada je baka Regina počela da posjećuje naše roditelje, te da preuređuje
šupu. To je nama djeci bilo veoma interesantno. Ona je od neuredne šupice napravila mali
kutak za sebe. Imala je dosta knjiga te nekoliko slika sa pozlaćenim ramovima. Počeli smo da
se družimo sa tom neobičnom staricom imena Regina. Kasnije nam je rekla da njeno ime
znači kraljica. Pošto je jako voljela praviti kolače, slala bi djecu u prodavnicu da joj kupe rum
koji bi stavljala u njih.Bilo nam je smiješno ime Regina te smo izmišljali različite nadimke.
Družeći se sa nama Regina nam je često recitovala pjesmicu koju je pisala u djetinjstvu.
Vrhunac:
Iznad grada se čuo avion. Regina je izašla da ga pogleda, ali već je bio daleko. Spremala se da
pojede kolač kada nas je opazila i pozvala najmanjeg među nama i dala mu kolač. On joj se
zahvali riječima: Hvala teta Ćosko. To je povrijedilo Reginu koja poče da plače i briše suze
maramicom.
Rasplet:
Svima nam je bilo jasno da ima najljepše maramice i bili smo iskreno postiženi. Od toga dana
smo iskreno zavoljeli Reginu. Nakon nekog vremena ona odlazi da živi u staračkom domu, a
šupa je opet postala stara i zapuštena.
Likovi (opis i osobine): baka Regina i djeca

Baka Regina: Mala, debela žena. Bila je visoka kao neko dijete, a široka kao sanduk za cipele.
Bila je dobra žena, usamljena, koja je jako voljela djecu i voljela je provoditi vrijeme s njima.
Pjevala bi im svoju pjesmicu i dijelila im kolače.

Djeca: brzopleta, radoznala, smiješna. Izmišljali su različita imena za Reginu, a jedno od njih
je bilo i Patuljak Ćosko, koje je jako povrijedilo Reginu kada je čula kako je zovu.

Pripovijedanje: autorica pripovijeda u prvom licu, govoreći o događajima koje je preživjela

kao mala.

5.TIHA RIJEKA DJETINJSTVA

ALIJA HASAGIĆ DUBOČANIN

BILJEŠKA O PISCU
ALIJA H.DUBOČANIN (Alija Hasagić Dubočanin)rođen je 2.maja 1949. godine u
Bosanskom Dubočcu,na Savi.Školovao se u rodnom mjestu,Koraću kod Bosanskog
Broda,Kranju i Sarajevu.Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu(književnost i
jezik).
Dubočanin je pjesnik,pripovjedač,romansijer,književni
kritičar,esejist,novinar,urednik.Dobitnik je ugledne književne nagrade „Neven“ za knjigu
pripovjedaka „Brod na vidiku“,književne nagrade „Oktobarska poetska drugovanja“ za knjigu
pripovjedaka „Vatre na rijeci“,književne nagrade izdavača kuće“Bosanska riječ“ za knjigu
izabranih pjesama „Pamćenje vode“ za 1999.godinu.
Višestruki je dobitnik prvih nagrada za priču pojedinih listova.Pjesme i priče Alije
H.Dubočanina uvrštavane su u različite izbore,čitanke,antologije,preglede,a pojedine su
(pjesme i priče) prevođene na
makedonski,turski,bugarski,albanski,slovenski,njemački,španski,francuski,holandski i
engleski jezik.
U toku rata pokrenuo je i uređivao list za malde „Lastavica“(1994-1996),kao i dječije novine
„Vrelo Bosne“.Mada sam nikada svoje djelo ne dijeli na ono za djecu i odrasle,zbog lakšeg
uvida navodimo

-objavljena djela za djecu:

ZAGRLJENI VIDIK,pjesme(1979),
BROD NA VIDIKU,priče(1982),
VATRE NA RIJECI,priče (1984),
LAĐA ZA DALJINE,prče(1985)(ove tri knjige čine trilogiju),
DA HOĆE NEŠTO DA TI SE DESI,pjesme (1986),
NEMIRNO LJETO,roman (1988), i drugi.

Ova knjiga je knjiga poezije koju je Alija H.Dubočaninanamijenio djeci,ali i odraslima.Sam

naziv knjige Tiha rijeka djetinjstva tematizira djetinjstvo,prijateljstvo jednog
djetinjstva.“Rijeka djetinjstva“se doživljava kao pjesnikov lični emotivni oslonac,potvrda za
sve ono što jeste,jer kroz cijelo njegovo duhovno biće teče „tiha rijeka djetinjstva“.Pjesnikovo
djetinjstvo je glavna tema ove knjige.Pjesme sadrže mnoštvo asocijacija,emocija.Većina
tekstova je bez rime sa puno epiteta,personifikacija.
Poezija Alije Dubočanina izmiče klasifikacijama.Nije riejtkost da jednu pjesmu možemo
posmatrati na različite načine,prići joj sa različitih strana i da pritom svako čitanje bude jedan
lični doživljaj koji se mora uvažavati.Tako,gotovo da niejdna opisna pjesma nije samo to,nije
samo slika pretočena u riječ,već je njome iskazana neraskidiva veza sa predjelom o kome je
pjesnik pisao.
Takvi stihovi često postaju metafora,oni su i asocijacija,ali i dokaz da između ustaljenih
formi postoji i međuprostor,kao što između čistih boja postoje nijanse,koje mogu biti vrlo
dopadljive.
DRUG

On zna
gdje smo sakrili
jučerašnji smijeh.
Svako jutro
sa mnom podijeli sunce.
U igri svako veče
da mi
pramen mjesečine.
Radost tresemo s
a istih grana.
Njegov smijeh dolazi
sa mojih usana.

Pjesma „Drug“ kao i ostale pjesme iz zbirke „Tiha rijeka djetinjstva“ tematizira
djetinjstvo,prijateljstvo jednog djetinjstva.Pjesma je po sadržini kratka,napisna u svega
nekoliko stihova,bez rime,ali sadrži mnoštvo asocijacija,emocija koje čitatelja ne ostavljaju
nimalo ravnodušnim.U prvoj tercini lirski subjekt ukazuje na tajnu koju samo prijatelji mogu
čuvati:“On zna gdje smo sakrili jučerašnji osmijeh“,jer drug znači biti čuvarem tajni radosti i
tuge.Da prijateljstvo znači dijeljenje ukazuje nam distih:“Svako jutro sa mnom podijeli
sunce“.Koristeći personifikaciju kao stilsku figuru u ovim stihovima,lirski subjekt kroz riječ
„sunce“ ukazuje na vedrinu i radost prijateljstva,a istinske radosti nema bez dijeljenje.Na to
nam ukazuju i sljedeći stihovi:“U igri svako veče da mi pramen mjesečine.“Zanimljivo je da
iz stihova možemo zaključiti da prijateljstvo traje i „jučer“ i „ujutro“
I „svako večer“,da živi u dobru i zlu.Dominanatna stilska figura je personifikacija:“da mi
pramen mjesečine“, „radost tresemo sa istih grana“,gdje uočavamo povezanost dječije radosti
sa motivima iz prirode,koja je uvijek asocijacija na slobodu,sreću.Drugarstvo je zajednica u
kojoj odano štitimo jedni druge,“tresemo radost sa istih grana“ u tom jedinstvu nečija sreća je
naša sreća gdje „njegov smijeh dolazi sa mojih usana“i tako u krug širi se ljubav zvana
drugarstvo.
 6.KEMAL MAHMUTEFENDIĆ- Djetinjstvo pod Vrtaljicom

Bilješke o piscu:
Kemal Mahmutefendić je rođen u Sarajevu 8. aprila 1942. Osnovnu školu započeo je u
Sarajevu a završio u Konjicu, gdje završava i gimnaziju, a potom odlazi na studij grupe
Svjetska književnost i teorija književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.
Radio je kao nastavnik, akviziter, novinar, bibliotekar, i kuhar. Živi u Zenici. Pored poezije
piše novele, romane za djecu, putopise, eseje, aforizme i basne. Jedna drama je prevedena na
njemački jezik. Objavio je pet knjiga za djecu, od kojih su dvije u školskoj lektiri. Uvrštenje u
neke značajne izbore bosanskoherce-govačke književnosti kao i u čitanke i izbore lektire za
osnovnu školu. Knjige su mu prevođene na strane jezike. Za djecu i mlade je objavio knjige:
„Djetinjstvo pod Vrtaljicom“, „Noćni vlakovi“, „Roman o novčiću“, „Putnici“, „Iz pjesama
posvećenih Kardeliji“, „Iz bezdanih usta“, „Otok“, „Rasulo mirisa“, „Putevi, ljudi, gradovi“,
„Zaključana šuma“.
O djelu:
Knjigu „Djetinjstvo pod Vrtaljicom“ čini 14 priča, koje su povezane i čine cjelinu. Autor piše
o stvarnosti, posvećujući se temama iz djetinjstva i mladosti. Opisuje život stanovnika
Hercegovine i grada Konjica. Dječak koji proživljava stvarnost je stanovnik svijeta koji je
zatvoren u njegove okvire sa željom da iz tog svijeta ode i da što više putuje, iako je kao
dijete bio sretan. Volio je život u Konjicu, ali je isto tako volio i da putuje. Najviše u grad
Sarajevo. U radnju pričea uvodi nas već ostarjeli pas Liso koji priča o odrastanju. Njegov
vlasnik ga je kao malog odveo u grad i ostavio na nepoznatoj ulici. Ubrzo ga je udomila jedna
porodica. U porodici je bilo dvoje male djece dječak i djevojčica. Pas opisuje koliko mu je
lijepo bilo s tom porodicom. Uvijek se igrao s vlasnikovom i još mnogo djece u njihovom
dvorištu. Djelo je započeto pričom psa, a poslije je nastavlja sin vlasnika ovog psa.
„Djetinjstvo pod Vrtaljicom“ je knjiga koja opisuje dječakova ćuđenja, odgonetanje tajni, i
proživljavanje sa drugarima. Poticaj za pisanje ove knjige je bio kreativan i inspirativan. Istine
proizlaze iz iskustva, ali ih piše sam život. Odrasli ljudi zaborave da su bili djeca i to je
nostalgično saznanje i poruka ove proze. Biti dijete je biti sav čovjek, pravi čovjek. Sve ove
priče su okrenute čovjeku, njegovoj duši i srcu. Jednostavne su i lake za čitanje, a
istovremeno primamljive fabule. Kao što je rečeno, knjigu čini 14 priča koje dječak priča
punim srcem i opisuje djetinjstvo kao najljepši period odrastanja. Te priče su: Putovanje u
Sarajevo, Putovanje od Srebrenog do Dubrovnika, Rogači sa otoka Šipan., Sve moje sipele,
Dječak i dženaza, Zimska bajka, Posljednji lov, Strašan događaj, Bijeli dječak, Daidža Ismet,
U šumama crvene borovine, Krava na Vrtaljici, Na terasi. Svaka priča je detaljno opisana,
korišteno je mnogo epiteta.

Opis likova:
Pas Liso - Liso je bio žuti psić kojeg je njegov vlasnik, još dok je bio štene, iz planine donio u
grad. Njegovi roditelji su pripadali čistokrvnoj rasi ovčara ili tornjaka. Iako mu je bilo lijepo u
gradu jer se igrao s mnogo djece, ipak je žalio za svojim rodnim zavičajem. No, navikao se na
život kod novih vlasnika. Najviše od svega radovalo ga je putovanje sa svojim vlasnicima.
Osjećao se korisnim u novom domu. Naime, njegov vlasnik uvijek bi dolazio kod njega kada
bi bio tužan i tada bi odlazio s njim u duge šetnje, prilikom kojih bi mu se žalio na svoje
probleme.
Dječak - imao je sestru, majku i oca. Kod njegovih roditelja došao je psić Liso. Dječak je u
djelu bio u ulozi pripovjedača. Opisivao je svoje djetinjstvo. Bio je sretan sa svojom
porodicom. Najviše od svega volio je putovati. Najdraže putovanje bilo mu je putovanje
vlakom, djedu u Sarajevu.Dječak je opisivao koliko uživa u lovu sa svojim tetkom. Dječaj je
gajio neobičnu ljubav prema svojim cipelama, za koje bi se emotivno vezao. Nije nikada
mogao razumjeti svijet odraslih, jer oni su uvijek bili ozbiljni i nepristupačni, stoga bi odlazio
sa svojim prijateljima na brdo Vrtaljicu. Tamo bi pobjegli od odraslih. Dječak je uživao
provoditi vrijeme u igri i smijehu sa svojim prijateljima.

Motiv- sretno djetinjstvo dječaka i putovanja koja je iskreno doživljavao.

Ideja- čovjek zaboravlja da je bio dijete, a dijete je biti sav čovjek.
Mjesto radnje- Konjic, željeznička stanica, Sarajevo, Prenj, Vrtaljica
Vrijeme radnje- sredina 20.stoljeća
 7.Voz do neba, Bisera Alikadić

O autoru

Bisera Alikadić je rođena u Podhumu, kod Livna 1939. godine. Školu je završila u Sarajevu,
dugo vremena je radila kao knjižničar u "Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci". Kao dijete
pisala je za dječije listove. Svoju prvu samosalnu knjigu „ Noć i ćilibar“ objavljuje 1972.
godine. Autor je nekoliko knjiga poezije, romana za odrasle te zbirka priča za djecu. Bisera
Alikadić svoj književni stil zasniva na konceptu moderne poezije i ne robuje klasičnoj
bosanskoj književnoj poeziji. Pisac je kako za djecu tako i za odrasle. Teme kojima se
odlikuje Bisera Alikadić su najčešće žena i samoća u velikom gradu. Njene pjesme su
slobodnog stiha i bez rime. Neka od djela koja je napisala su: Kraljica iz dvorišta, Tačkasti
padobran, Pjesmice-ljestvice, Voz do neba, Noć i ćilibar, Kapi i mahovina, Drhtaj vučice,
Raspeće, Pjesme, Dok jesam ciganka, Ne predajem se, Grad Hrabrosti, Knjiga vremena...

O djelu

„ Voz do neba“ je knjiga poezije za djecu. Sam naziv knjige govori nam o putovanju i nudi
nam zanimljive destinacije za naše putovanje. Osnovne odlike pjesme su izražavaje osjećanja
i misli, sadrže socijalnu, pejzažnu i ljubavnu tematiku. Pjesme su napisane slobodnim stilom,
u dramskom humorističnom stilu koji izmamljuje osmjeh na lice čitatelja. Neki od naziva
pjesama u knjizi su: „Voz do neba“, „Mjesečeva nana“, „Ringišpil“, „Maštalac“, „Poslije
svađe“, „Djevojčice“, „Cvjetovi na kiši“, „Pusti snovi“, „Vesela škola“. Čitajući pjesme djeca
će da ožive svoju maštu, da probude svoj avanturistični duh, da odrede putanju kojom će voz
da ide. Djeca vole putovanja, oni, za razliku od odraslih nikad ne pitaju za krajnju destinaciju
njihovog putovanja jer oni putuju tamo gdje žele, istražuju svijet, stvaraju nove uspomene.

Interpretacija odabranih pjesama

Voz do neba

Pjesma govori o vozu i o ljudima koji vole duga putovanja vozom. Odrasli ljudi ne gledaju
svijet precizno pa im promaknu detalji velike blagodati prirode i njenog šarenila, dok djec
aimaju veoma dobru moćzapažanja, pa će lahko uočiti i najsitniji djelić naše lijepe prirode.
Putujući tako djeca razvijaju maštu, sanjaju svoje snove kojih se ponekad i uplaše.

“I razmišljam i razmišljam.

Strašne stvari usput smišljam.”

Djeca u toj svojoj mašti zamišljaju kako se pruga kojom ide voz proteže čak do neba, kako
postoji karta za odlazak na Mjesec, te da tamo postoje parkovi namjenjeni baš njim,
opremljeni najsavremenijim sadržajem za djecu.
“Kao pruga do mjeseca.

Na mjesecu klackalica.”

Zamišljaju oni tako da su im zvijezde lampe kojim svijetle put zalutalim meteorima.

Moji ljubimci

Tema pjesme je dijete koje nema kućnog ljubimca, ali osjeća se sretno i zadovoljno kada
ugosti svaku životinju koja mu kao gost dođe u njegovo dvorište ili mu sleti na prozor da
zadovolje svoju potrebu za hranom i tako ponovo vinule se u nebeske visine slobodne i
vesele.

„ Nemam kućnog ljubimca

Cuku, papagaja ili kanarinca.“

Dijete nema za kućnog ljubimca cuku, kanarinca ili papagaja, ali rado prihvata svakog vrapca
koji sleti na njegov prozor i ljeti i zimi. Ostavi im malo mrvica i tu doleti jato ptičica. Ptičice
ni svejsne radosti koju unose u život jednog djeteta tako svaki dan slete pa ponovo odlete.
Slijeću li samo zbog hrane ili možda zbog njegove nesebične ljubavi prema njima to djetetu ni
bitno nije.

“Uz malo hrane i vode,

veselo život provode.”

Pouka koju uzimamo iz ove pjesme je da nam za sreću potrebno sasvim malo.

Ponekad ljudi koji imaju sva materijalna dobra izražavaju se kao veoma nestretni, dok ljudi
koji nemaju ništa su veoma sretni, oni su spoznali da je za sreću potrebno malo. Zahvaljujmo
na hrani, vodi, čistom zraku, prijateljima i miru.

Maštalac

„ Slatka si kao

TV serija za djecu.

Proveo bih s tobom

Raspust na Mjesecu.
Kažeš šta ćeš tamo,

Hladno tamo?

Učenjačka priča

To je samo.

Ponijeli bismo moga tate bundu.

Jedan rukav tebi, drugi meni.

A u bundi ruka do ruke,

Ništa ne bi da nas dijeli.

Proveli bismo raspust cijeli.“

„Baš si, dečko, sanjalica.

Kao da ti je u stanu

Pregorjela, sve do jedna, sijalica.

Pa u mraku smišljaš zgode

I Mjesecu hrliš u pohode.“

Pjesma „Maštalac“ je ljubavna lirska pjesma.

Tema pjesme: Dječak koji mašta da provede raspust sa djevočicom koja mu se sviđa.

Pouka pjesme: Trebamo nesebično sebe davati za sreću nama dragih ljudi.

Pjesničke slike: U pjesmi su zastupljene najčešće vizuelne pjesniče slike

„Ponijeli bismo moga tate bundu.

Jedan rukav tebi, jedan meni.

A u bundi ruka do ruke,

Ništa ne bi da nas dijeli.

Proveli bismo raspust cijeli.“

Motivi: ljubav, raspust,

Oblik pjesme: Pjesma „Maštalac“ je napisana slobodnim stilom, sastoji se od četiri strofe, od
kojih su prve dvije četverostih-katren, a druge dvije peterostih- kvintina

Jezik pjesme: Pjesma je napisana standardnim, književnim jezikom.

Stilske figure zastupljene u pjesmi:

Metafora: „Slatka si kao TV serija za djecu“

Poređenje: „Baš si, dečko, sanjalica. Kao da ti je u stanu pregorjela, sve do jedna, sijalica.“

Hiperbola: „ Pa u mraku smišljaš zgode i mjesecu hrliš u pohode.

Interpretacija pjesme

Dječak mašta o raspustu na Mjesec kojeg želi provesti sa djevojčicom koju poredi sa TV
serijom za djecu. Želi nam reći time koliko mu se djevojčica sviđa te kako ne želi da raspust
prođe a da je ne vidi. Na njeno pitanje zašto želi ići tamo, tamo je hladno on joj odgovara da
bi na put ponijeli očevu bundu i njome se pokrili da im ne bude hladno. „Ponijeli bismo moga
tate bundu. Jedan rukav tebi, drugi meni.“ Dječak pokazuje svoju želju da djevojčica bude
sretna i bezbrižna dok je s njim. On bi sve učinio samo da ona pristane i da raspust provedu
skupa. Bunda je metafora za blizinu, spajanje, zagrljaj. Djevojčica postavljanjem pitanja želi
ispitati njegovu odluku, njegovu spremnost i odlučnost za provođenje vremena s njom, koje
ne podrazumjeva samo vremenski period raspusta, nego vezu koju želi ostvariti sa
djevojčicom. Na kraju ga djevojčica ipak budi iz mašte, sna kojeg je sanjao.

„Baš si, dečko, sanjalica.

Kao da ti je u stanu

Pregorjela, sve do jedna, sijalica

Pa u mraku smišljaš zgode

I Mjesecu hrliš u pohode.“

Raspust pomenut u pjesmi je metafora kojom se želi istaći jedan period bez obaveza, raspust u
životu jednog djeteta predstavlja najljepši i željno očekivani period u toku jedne godine,
vrijeme kada nema zadaće i ostalih školskih obaveza. Samo njegovo odredište putovanja
mjesec je metafora koja predstavlja neko romantično mjesto, udaljeno od ostalog svijeta, od
ljudi.

Iako je ovo samo dječakova mašta i želja, iz nje možemo uzeti pouku da svi trebamo
nesebično pružati ljubav i brigu o drugima u našoj blizini o onima koji nam mnogo znače, jer
njihova sreća je dio našeg zadovoljstva i naše sreće.
 8.Advan Hozić- Čudo od djeteta

 Advan Hozić, bosanskohercegovački književnik: pripovjedač, romansijer, dramski pisac i

pjesnik, je rođen u Kotor-Varoši 6. juna 1926. godine. Osnovnu školu završava u Kotor-
Varoši, a gimnaziju i oficirsku vojnu školu u Banjoj Luci, Mostaru i Sarajevu. Dobitnik je
mnogih priznanja i nagrada, a uvršten je i u školsku lektiru. Napisao je sedam radio-igara, a
izvođena su mu i dva pozorišna djela: komedija Malinjak i drama Rat. U njegovom djelu,
pored desetak knjiga publicistike, dominantno mjesto zauzimaju romani: Dobroćudni ratnici,
Tri Ješina junačka dana, Vrabac s puškom, Dva i po borca, Dječaci iz Ulice Zmaja od Bosne,
Glavna snaga, Lopuža i Dječak i balon.

O djelu, Čudo od djeteta, Advana Hozića mogu se pročitati samo tekstovi ispunjeni
prelijepim i precizno biranim epitetima. Sadržaj svake priče otkriva jedan novi svijet unutar
koje dijete biva djetetom u punom smislu te riječi i brine svoje slatke brige kao da su najveće
oluje. Brine i misli o ljubavima, školi, zadaćama, odgovaranju za ocjenu, profesorima i dječjoj
ljubomori te ljetnim praznicima. Svi su likovi djeca, pa tako svaka pripovijetka donosi i neku
poantu, najčešće o tome kako riješiti dječje probleme. Advan Hozić je kroz svoje djelo
propleo niti humora koje su knjizi dale posebnu čar, a čitaocu pružaju poseban doživljaj.

Priča Špijun

Svake večeri bi se, Enesova sestra Zuhra, dugo u kupatilu spremala za izlazak iz kuće.
Šminkala se, presvlačila, češljala, a potom i tražila mamino mišljenje o svom izgledu. Enes,
zabrinut zbog svojih školskih zadaća, ništa neobično nije primjećivao tu dok mu se to njeno
veliko i dugo spremanje jednog trenutka ne učini sumnjivim. Onako sumnjičav potražio je
odgovore na svoje sumnja kod mame koja mu je na sva pitanja o Zuhrinom sređivanju
odgovorila kako ona ide da uči i da gleda svoja posla. Takav mamin odgovor ga je naljutio i
rasplamsao plamen njegove znatiželje pa je on sve više razmišljao o Zuhri i njenim izlascima.
Čak je skovao plan kako da razotkrije svoju sestru i da pokaže mami i tati da nije fer što je
ona njihova ljubimica. Kada je Zuhra naredne večeri počela sa pripremama za izlazak iz kuće
Enes je domišljato, pod izgovorom da ide do druga po neke zadatke, napustio kuću kako bi
sačekao sestru i pratio je vani. Napokon kada je Zuhra izašla iz stana, Enes se poput mačke,
krijući se iza automobila, drveća i žbunja, šunjao iza nje, prateći je sve do parka. Na svoje
iznenađenje, ipak ne tako veliko jer je i sumnjao na takvo nešto, Enes je ugledao svoju sestru
sa dečkom. Bio je to Matko. Gledali su jedno u drugo i držali se za ruke. Enes je bio radostan
jer je razotkrio svoju sestru i potčao je kući da saopći mami da njena kćerka ne ide da uči već
da ima dečka. Očekujući pohvale i već je vidio kako mama i tata grde Zuhru zbog njenog
ponašanja, a njega grle i hvale jer je sve sam otkrio i njima prenio.

Međutim, sve njegove nade su pale u vodu. Mama je već znala za Matka i podržavala je
Zuhru jer, kako je rekla Enesu, Zuhra je već velika, a i odlična je učenica pa nema nikakve
prepreke da ima dečka, a Enes je za svoje ponašanje dobio niz kritika. Nadasve, iznenađen i
tužan zbog propale misije i kritika, Enes je počeo da razmišlja kako će i on da nađe djevojku i
da izlazi kao Zuhra.
Tema priče: Ljubomorni odnos brata prema sestri

Mjesto radnje: Kuća i park

Vrijeme radnje: Predvečerje

Likovi: Dječak Enes, sestra zuhra, mama i Matko.

9.ALIJA NAMETAK – ZA OBRAZ I DRUGE PRIČE

BILJEŠKA O PISCU

Alija Nametak rođen je u Mostaru 6. marta 1906.godine. Mekteb, osnovnu školu i gimnaziju
završio je u Mostaru 1925, godine. Od 1925 – 1929. godine studira srpskohrvatski jezik i
jugoslovenske književnosti te francuski i ruski jezik. Diplomirao je u oktobru 1929. godine na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1930. godine živi i radi u Sarajevu najprije kao urednik
„Novog Behara“ (od 1930. godine do 1945.) a zatim kao profesor na više srednjih škola u
Sarajevu (Tehnička škola, Učiteljska škola, Gazi Husrev-begova medresa). Književnim radom
se počeo baviti u ranoj mladosti.

Objavio je više zbirki pripovjedaka, novela, putopisa, te nekoliko zbirki narodnog stvaralaštva
narodne epske i lirske pjesme i narodne pripovjesti iz Bosne i Hercegovine. Njaznačajnije
zbirke pripovjedaka su: „Bajram žrtava, „Dobri Bošnjani“, „Za obraz“, „Dan i sunce“,
„Ramazanske priče“, „Trava zaboravka“, „Tuturuza i šeh Meco“ i „Sarajevske uspomene“.
Umro je u Sarajevu 8.11.1987. godine i pokopan u Faletićima kod Sarajeva.

O djelu:

Lektira Za obraz Alija Nametak se sastoji od sedam različitih pričakoje su tematski veoma
slične. Jedna od priča je i „Cjepar“. Autor u ovoj priči opisuje život starog Ibriša i veličinu
njegova ponosa i skromnosti koji se ogleda kroz njegovo traganje za poslom, iako nije bio
sposoban i snažan da obavlja posao cjepara. Svaki dan je sa sobom nosio u lijevoj ruci pilu, a
na desnom ramenu preko sjekire „kozu“u nadi da će nešto zaraditi, jer nije htjeo da prosi zbog
svog ponosa. U priči se istiće njegova upornost i želja da radi, tako on svaki dan čuči ispred
Careve ćuprije, nasloni se na „kozu“ i strpljivo čeka da ga neki kupac pozove da mu iscijepa
kola drva. Kako njegov izgled nije ostavljao sigurnosti kod kupaca, ljudi su tako samo
prolazili pored njega i posmatrali ga kao nekoga kome treba dati sadaku. Čitava priča
protkana je patnjom jednog čovjeka koji traga za poslom,a ljudi ko ljudi,žure, prolaze, ne
pridaju važnosti nekome ko bi istinski bio sretan da zaradi vlastiti novac. Autor iako je bio
svjestan da Stari Imšir nije više u snazi da radi posao cjepara, odlučio je da mu ponudi posao
kako bi njhegov život bio barem koji dan drugačiji i ispunjeniji. Tako je i bilo, kada je zaradio
prvi novac, osjetio je toliki ponos i skromnost što danas malo koji čovjek to ima u sebi.

Stari Ibriš – po zanimanju je bio cjepar. Nije prosio, ali bio je već prosjak. Bio je ponosan i
nije htjeo pružiti ruku i tražiti sadaku, nego bi čučao kraj Careve ćuprije, naslonio se na
„kozu“ i strpljivo čekao zimsko sunce da mu otkljavi zamrzle žile. Bio je vema star sa
mršavim rukama, škljocavim nogama, košćatom glavom, na kojoj je bila zategnuta žučkasta
koža s prorijetkom sijedom bradom. Čekao bi on i nekoga da ga pozove da mu iscijepa kola
drva kako bi mogao kupiti hranu. Nakon dugo vremena dobio je priliku da radi kod
efendije,koji mu je ponudio da iscijepa kolica balvana. Lako su se dogovorili o pogodbi jer on
je bio skroman, važno mu je bilo da radi, a svoj posao uvjek je obavljao polako, sigurno i
pošteno. Jednom prilikom prolazeći čaršijom autor ugleda Imšira na klupi. On ga dozivao, ali
glasa nije bilo. Autor muje prišao,

kad tamo on spava svoj vječni san. Bilo je vrijeme za iftar a Imšir sigurno nije imao hrane a
on nije htjeo da ikoga upita za komad hljeba. Iako je umro od gladi, umro je ponosan.

Motiv – Ponos ljudi i neokaljani obraz.

Tema – Pošteni Ibriš.

Ideja – Neki ljudi imaju više poštovanja prema bogatim, a ni ne osvrću se na one poštenije.

Mjesto radnje – čaršija.

Vrijeme radnje – Turska vladavina

10. Ferije Halid Kadrić

Uvod

Roman Ferije je zaista zanimljivo djelo, koje svakom svojom stranicom budi u
čovjeku različita osjećanja i sjećanja na djetinjstvo.

Knjiga nosi jedinstvenu poruku koja čovjeka podsjeća na bezbrižno djetinjstvo,

radost i druženje djece iz komšiluka te na to kako djeca na poseban način vide i
doživljavaju svijet oko sebe i same sebe. I koliko mladi nisu svjesni svojih osjećaja
osobito kad se tek počnu buditi u njima.

Mislim da je ovo dovoljan razlog da se knjiga pročita.

O piscu:

Halid Kadrić je rođen u blizini Doboja 1937.godine. Školovao se u Doboju, Tuzli i

Sarajevu. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Živi u Sarajevu.

Objavio je romane: Izgubljeno djetinjstvo, Ferije, Zelene jabuke, Mračni prolaz,

Drugi ljudi; priče: Sjećanja, Žar tijela, Nemirne priče, Ptice nevještih ruku,
Raspršeno jato te igrokaze i slikovnice.

Tema: Prelazak iz dječjeg u dječačko doba prvih ljubavi i buđenje novih dosad
nepoznatih osjećaja.
Mjesto radnje: Obala rijeke, seoski put, Dinkova kuća, planina

Vrijeme radnje: mjeseci juli i avgust.

Fabula:

Uvod:

Sasvim obična ljetnja oluja koja na seoskom putu zatiče dva dječaka koji sretnu
Dibu gošću iz Mostara.

Zaplet:

Bio je mjesec juli početak školskog raspusta, dječaci Dinko i Abid bili su puni
planova za predstojeće dane. Njihov drug Fidin imao je malo manje razloga za
zadovoljstvo jer je morao na popravni iz historije, ali je imao puno ideja kako
izbjeći učenje i družiti se s prijateljima.

Međutim dolaskom Fidinove rodice Dibe sve se mijenja. Abid i Dinko sve svoje
vrijeme i pažnju posvećuju samo njoj i totalno zapostavljaju vlastite planove ali i
prijateljstvo.

Vrhunac:

Odustajanje Dinka od toliko željenog odlaska na more kojem se radovao vrlo dugo.
Abid ga pokušava ubijediti da ode. I samim tim razgovorom obojica shvataju da se
nešto potpuno promijenilo kod njih. Da im prijateljstvo više nije bitno nego
naklonost i vrijeme provedeno sa zajedničkom simpatijom Dibom. A samim tim
događajem kao i svim ostalim njihovim izbjegavanjem zajedničkog druženja Fidin
shvata da nešto nije u redu.

Rasplet:

Odlazak djevojčice iz sela nazad svojoj kući.

Likovi (opis i osobine):

Abid: tihi povučeni dječak koji rado čita knjige, skriva emocije

Dinko: veseo, razigran dječak, šaljivdžija, duge pomalo neuredne kose

Fidin: druželjubiv, pravi dječak, ,,komandir,, svog društva

Diba: radoznala djevojčica, vedra, vesela, potpuno nesvjesna nemira koji unosi u
srca dječaka
Pripovijedanje: autor pripovijeda u drugom licu, govoreći o događajima koji se
zbivaju tokom ferija na selu. Može biti fikcija ali i ispričano na osnovu vlastitih
doživljaja

Kratka interpretacija djela

Na početku raspusta tokom ljetnje oluje dva dječaka upoznaju novu djevojčicu u
selu. Spletom slučajnosti upoznaju se i saznaju da je ona rodica njihovog najboljeg
prijatelja Fidina.

Počinju da se druže sa djevojčicom i malo po malo zanemaruju jedan drugoga ali i

sve ostalo; prijatelja, obaveze, odlazak na more, igru..

Počinju se nadmetati prvo potajno a onda i otvoreno za naklonost djevojčice ne

libeći se i sami sebe sramotiti.

Međutim, djevojčica ne pokazuje bitnu naklonost previše ni prema jednom ni

prema drugom.

Njihov prijatelj Fidin je jako razočaran i neprestano pokušava vratiti njihovo

prijateljstvo na prvobitno stanje no uzalud.

Sve se završava pred kraj ferija kad djevojčica isto onako naglo kako je došla tako i
odlazi.Dječaci se pokušavaju vratiti u svakodnevni život i obaveze.

Putem ovog izuzetnog književnog djela pisac nam je htio približiti osjećaje dječaka
koji su i njima samima neshvatljivi i koje se to promjene zbivaju kad dođu emocije
prema drugom spolu osobito u još dječačkom dobu gdje su neki dječaci još u igri a
neki već prave planove za osvajanje simpatije.

11.Isaković Alija, Lijeve priče

O piscu

Alija Isaković rođen je u Bitunji kod Stoca 1932. godine. Osnovnu i srednju školu pohađao
je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet –
Jugoslovenske književnosti I srpskohrvatski jezik u Sarajevu. Radio je kao geološki tehničar,
prospektor urana, TV-scenarist, urednik časopisa „Život“, urednik edicije Kulturno nasljeđe
BiH u sarajevskoj „Svjetlosti“

Pisao je pripovijetke, romane, drame, putopise, eseje, studije, filmske i tv- scenarije. Priredio
niz antologija, zbornika radova, bibliografija. U čistim literarnim žanrovima Isaković je
izrazit novator i avngardist, a u tekstovima i projektima iz bosanskohercegovačke baštine
minuciozan istraživač tradicijskih vrednota. Nagrađivan je za prozno i dramsko stvaralaštvo.
Umro je 1997. Godine u Sarajevu.

Objavio je sljedeće knjige: „ Sunce o desno rame- roman“, Semafor- pripovjetke, „ Taj
čovjek- pripovjetke“, „ Hasanaginica- drama“, „ Biserje“, „ Lijeve priče“, „Nasrudin Hodža-
anegdote“,“Krajnosti- drame“, „Jednom- putopisi“,itd.

Alija Isaković priredio je i prvi rječnik bosanskog jezika- Rječnik karakteristične leksike u
bosanakom jeziku.

O djelu

Isaković Alija, Lijeve priče, Bosanska riječ , Tuzla

Knjigu „Lijeve priče“ čini 10 priča, a jedna od njih nosi naziv kao i sama knjiga(zbirka). Te
priče su : Lijeve priče, Priča o nastanku zemlje, Marsovac u tatinoj tvornici, Bijeli leptir,
Mama i sin, Djed i baka, Gledanje ispod kapaka, Niko-i- ništa,Na stadionu, Može li se sjenka
izbrisati.

Sam naslov knjige „Lijeve priče“ navodi nas na razmišljanje- zašto lijeve. Sam autor na
samom početku pričanja, na početku knjige, govori da je ljevoruk, dakle piše lijevom rukom.
Iz toga i zaključak da sve što je napisano lijevom rukom možemo smatrati „lijevim“. On kaže
da piše u „gluho doba“, vrijeme poslije ponoći do zore, aza obične ljude to je vrijeme kad se
spava mirnim snom.Ono što se moze naslutiti iz samog autorovog odnosa prema priči i
pričanju priča , jeste činjenica da on priča lijevom stranom bića, dakle od srca.Priča je
upućena onima koji su mu u srcu- njegovoj djeci..Knjiga je namjenjena svoj djeci, ai
odraslima, jer samo tako njena poruka može biti shvaćena.Odrasli, a djeca posebno, smatraju
da bi priča nastala, ona mora u sebi imati nešto posebno, nešto neobično, zanimljivo. Alija
Isaković priča o običnim, svakodnevnim stvarima, i iz toga su nastale ove priče zanimljivog i
neobičnog sadržaja- Lijeve priče.Ono što ove priče čini zanimljivim i interesantnim prije
svega, jeste ljepota Isakovićeve priče i pripovjedanja, moć neposrednog pričanja uživo, gdje
živu riječ ne može zamijenitiniti jedna tehnologija, te način na koji on priča o običnim,
svakodnevnim stvarima. Mašta i igra su veliki savjetnici i pomagači ovog pisca.Kada je riječ
o motivima koji su piscu služili kao nadahnuće, slobodno možemo reći da ih je on uzimo iz
svih oblasti života, i iz života uopće. To su motivi iz narodne priče (Pošla koka na pazar, Djed
i baka). Zato ne možemo reći da se usmena književnost ugasila, ona i danas živi, ali u
drugačijim tokovima.

Priče su namjenjene djeci Adiju i Fariju, ali i svakom drugom djetetu.Ove priče su
namjenjene svima.One nas upućuju na to da je društvo i druženje roditelja sa djecom najveće
zadovoljstvo i sreća za djec Likovi ovih priča su :pripovjedač- on priča o sebi, otkriva lik
oca, paralela oca i majke, on je djeci u većem dijelu priče i otac i majka.Druga strana njegove
ličnosti je pisac. Zbiraka“Lijeve priče“ ima svoju ljudsku poruku, koja je ustavari poruka
djece svijeta, prisustvo roditelja i njohovo druženje sa djecom je najveća radost i sreća za svu
djecu svijeta

Analiza priče
Za analizu sam uzela priču koja nosi naziv „ Niko- i-Ništa.

Tema: Dječak koji se ne boji ničeg

Mjesto radnje: Dom

Vrijem radnje: dan, noć

Fabula:

Uvod:

U jedan dječiji dom došao je novi dječak.

Zaplet:

Niko- i – Ništa je novi dječak koji je došao u dječiji dom. U domu na čelu stola sjedili su
najjači dječaci, te redom- slabiji i slabiji, do kraja stola.Hranu su prvo dobivali jači dječaci.
Kada je Niko- i – Ništa došao u dom, sjeo je na zadnje mjesto.Na čelu stola bio je dječak
zvani Krakonoš, koji je činio najviše zla. Krakonošu najjačem dječaku svi slabiji dječaci su
davali kolače i dio hrane. Samo niko nije , pa mu je Krakonoš zbog toga prijetio. Svi su znali
da će Krakonoš isprebijati neposlušnog Niku.

Vrhunac:

Krakonoš je sačekao spavanje, sačekao da upravnica pogasi sva svjetla u sobi i tada je ustao i
rekao Niki da ustane i počela je tuća.Svi su sjedili na krevetima i gledali.

Rasplet:

Niko je pobijedio, Izmlatio je Krakonošu.To je bio kraj borbe i kraj Krakonoševe vladavine.
Pa sad , prvo se dijeli hrana najslabijim dječacima, a zadnje najjačima, ine trebaju da dijele
dio hrane onim koji sjede načelu.

Opis likova:

Niko-i – Ništa : Dječak neobičnog imena, bio je nizak, čvrstih ramena, poveće glave, ošišan, s
bijelim ožiljcima na glavi, poderanog džempera, prljav.Bio je miran i hrabar dječak. Nije se
bojao djece i nije se radovao što ih vidi.

Krakonoš: dječak sa čela stola, koji je sebe smatrao vođom i da je najjači od svih . Tukao je
drugu djecu, svakog novajliju.Pohlepan, ružnog ponašanja, nemilosrdan i nadmen.

Upravnic: zena na čelu dječijeg doma, koja je upravljala i vodila brigu o domu i
djeci.Pravedna, željela je da pomogne djeci kada je saznala da slabiji moraju da daju jačim
svoju hranu i kolače, pa je svake nedjelje nadgledala jedenje kolača.
 12. BAJRUZIN HAJRO PLANJAC – HABETOVA KOLIBA
O AUTORU

Pjesnik, pripovjedač, romansijer i publicista Bajruzin Hajro PLANJAC, jedan od najtiražnijih

bosanskohercegovačkih pisaca za djecu i omladinu, rođen je 13.03.1961. godine u selu
Bobare, nadomak drevnog Tešnja. Školovao se u rodnom mjestu, Doboju, Banjaluci i
Beogradu.

U životu je radio razne poslove. Bio je fizički radnik - betonarac, zidar, bravar, tesar, muzičar
u rock grupi, trgovački putnik - prodavač knjiga, menadžer na estradi, novinar u novinama,
radiju i televiziji, obrtnik… Bio je glumac u popularnoj TV seriji Viza za budućnost igrajući
tajkuna Habeta. Zastupljen je u brojnim antologijama i panoramama, udžbenicima i
priručnicima za osnovnu školu i Pedagoški fakultet (predmet Književnost za djecu), kao i u
lektiri. Zastupljen je u udžbenicima u Srbiji (Sandžak).

Djela su mu prevođena na engleski, njemački i arapski jezik. Piše uglavnom za djecu i

omladinu i često obilazi škole po BiH i govori učenicima svoje pjesme, priče i odlomke iz
romana… U svojih 25 godina rada napisao je više od 50 knjiga i slikovnica za djecu.

Najpoznatija i najpoželjnija djela među mlađom populacijom su „Mirzin dnevnik“, „Habetova

koliba“, „Tajne djedovog mlina“, „Bracikina družina“, ali i mnoštvo drugih dječijih romana.

Živi u rodnom mjestu i radi u Izdavačko-grafičkoj kući PLANJAX, čiji je osnivač i vlasnik.
Član je Društva pisaca i Saveza novinara BiH.

ANALIZA DJELA

Posebnu pažnju okupirala mi je njegova knjiga „Habetova koliba“. Ovu knjigu sam još u toku
svog osnovnog obrazovanja kupila te me je i tada oduševio piščev jednostavan i razumljiv stil
pisanja, koji je upravo namijenjen djeci mlađeg uzrasta. To je, upravo, jedan od razloga zašto
sam odabrala ovu knjigu za analizu. S obzirom da se sastoji od 30 kratkih priča, obradit ću
prvu pod nazivom „Ime“.

NAZIV PRIČE: „Ime“

VRSTA DJELA: pripovijetka

TEMA: Dječak sa dva imena

FABULA:

Priča „Ime“

U selu Bobare, nadomak Tešnja, rodio se dječak. Majka mu je dala ime Bajruzin, po
prelijepom seoskom učitelju koga se oči nisu mogle nagledati. Rodio se kao prvo muško
dijete u porodici sa još dvije kćerke. Svi su bili sretni zbog njegovog rođenja. Najveću radost
pokazao je dječakov otac, inače zaposlen u zeničkoj Željezari, koji je vrlo malo vremena
provodio sa svojom porodicom. Njegov otac je više bio pijan nego trijezan. Bio je ponosan što
je konačno dobio nasljednika. Međutim, ime Bajruzin nije ga oduševilo. Očigledno je bio
ljubomoran na seoskog učitelja pa je čitav život sina zvao Hajrudin Hajro. Bajruzinovi
roditelji imali su mnogo problema u braku, čemu je i sam svjedočio u poodrasloj dobi. U
osmoj godini otac ga je poveo u školi da ga upiše u prvi razred. Tamo ih je dočekao prelijepi
učitelj. Taman da izusti ime Bajruzin, otac je dječaka mrko pogledao i kazao da mu je ime
Hajrudin Hajro. Čitavo osmogodišnje školovanje svi su ga znali kao Hajrudina. Prilikom
upisa u srednju školu, išao je sam, ovaj put bez oca. Tamo ga je opet dočekao sada već
nastavnik matematike, Bajruzin, kome su godine ostavile traga u plavoj kosi. U rodnom listu
pisalo je Bajruzin, a u svjedočanstvu Hajrudin. Nastavnik je upitao koje je ustvari njegovo
pravo ime. Mladić je odgovorio Bajruzin Hajro Planjac.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

Bajruzin Hajro:

Dječak sa dva imena. Rodio se u Bobarama, nadomak Tešnja, pred Bajram. Bio je jedino
muško dijete u šesteročlanoj porodici. Zbog slabog imovinskog stanja hodao je u zakrpljenoj
odjeći i poderanoj obući i uvijek je maštao o novim cipelama, čizmama, košuljama, hlačama...

Bio je zadovoljan svojom sudbinom. Uživao je u djetinjstvu. Imao je izuzetno nestašne

drugove koji su ga u više navrata dovodili u probleme. Više puta je fizički kažnjavan i iskihao
je zbog djela njegovih prijatelja. Bio je vrijedan. Nije bježao od bilo kakvog posla iako je bio
samo dječak. Već u osnovnoj školi nastavnik jezika i književnosti prepoznao je njegov talenat
za pisanje. To mu je bio podstrek i odskočna daska da u životu nastavi sa pisanjem i da se
posveti daljem obrazovanju. Primijetno je kako on sa oduševljenjem i tugom piše o
prohujalim danima i djetinjstvu sa željom da se ponovo vrati u taj period ili da je makar sve to
duže trajalo, jer kako i sam kaže, stigle su ga životne obaveze tako da nema vremena da ga
provodi i uživa sa svojom djecom, ali se nada da će ga imati više makar za unučad.

Otac:

Tipičan primjer jednog bosanskog čovjeka u patrijarhalnoj porodici, glava kuće. Otac četvero
djece. Zarađivao je za svoju porodicu u zeničkoj Željezari. Malo je vremena provodio sa
svojom porodicom, kući je dolazio jednom sedmično i za praznike. Bio je više pijan, nego
trijezan. Svoje živce je smirivao motajući cigare i otpuhujući guste kolutove dima. Uvijek u
pohabanoj i zastarjeloj odjeći i obući jer se drukčije i bolje nije moglo živjeti, sa krupnim i
žuljevitim rukama. Ugled porodice bio mu je na prvom mjestu. Izuzetno strog, što je vidljivo i
kroz druge pripovijetke. Kažnjavao je sina fizički zbog njegovih nestašluka, ukoliko bi se
neko od komšija požalio na njega. Bez obzira na sve brige kojima je bio okupiran, s obzirom
da je sa svojom plaćicom trebao da izdržava šesteročlanu porodicu, ipak je djeci kupovao, s
vremena na vrijeme, poklone kako bi im ispunio želje iako je svaki od tih poklona u to
vrijeme bio suvišan u kući. Bio je ljubomora na seoskog učitelja, što je vidljivo na samom
startu. Nikada nije prihvatio da mu se sin jedinac, nasljednik, zove po učitelju. Uvijek bi
burno reagovao kada bi majka uporedila sina sa učiteljem ili eventualno poželjela naglas da
joj sin bude kao on.

Majka:

Kao što je otac tipičan primjer glave kuće u bosanskohercegovačkoj porodici, tako je i majka
primjer domaćice, žene koja je život posvetila održavanju kuće, odgoju djece i dodatnom
privređivanju i pomaganju porodice u njenom izdržavanju kroz rad u bašti, ali i sa stokom.
Bila je izuzetno vrijedna osoba. S obzirom da su bili slabog imovinskog stanja, njen izgled bio
je poput očevog. Jedini cilj bio je da djecu izvede na selamet. Iako je živjela teškim životom,
iako su joj nametnute mnoge obaveze, puna kuća djece, iako je imala problema u braku sa
mužem, ni u jednom momentu se nije žalila na svoju sudbinu. Uvijek bi zahvaljivala Bogu na
blagodatima i zdravlju. Nije vidljivo da je pravila razliku među ženskom djecom i Bajruzinom
kao jedinim dječakom u porodici. Željela je za svoju djecu svjetliju budućnost, vjerovala je u
njih i njihove kvalitete. Požrtvovana, stalo joj je bilo da se sin dalje školuje, za njegovo
školovanje prodala bi i nakit koji je čuvala za crne dane. Imala je velikog utjecaja na svog
sina. S obzirom da on u ovoj knjizi govori o svom djetinjstvu i stavlja u prvi plan sebe i svoje
doživljaje, uvijek potcrtava kako mu majčine riječi i danas odzvanjaju u ušima i kako su ga
one upravo odvojile od mnogih poroka i zla.

Učitelj Bajruzin:

Učitelj u selu Bobare. Visok i lijep dva oka ga se ne mogu nagledati, govorile su bobarske
djevojke. Učitelj je bio tek došao iz vojske i dobio službu u Bobarama. Najbolji učitelj u
generaciji. Seoske djevojke su ga voljele sresti na putu, mada bi svaka pocrvenjela pri samom
pogledu u učitelja. Svi stanovnici Bobara smatrali su ga za lijepog, učenog i pametnog. Uvijek
nasmijan, bijelih i njegovanih zubi, lepršave plave kose, sa mekanim glasom. Izuzetno
ljubazan, dostojan svoga posla. Svi su ga u selu voljeli i poštovali. Muškarci su bili prilično
ljubomorni na njega, jer je odisao ljepotom i mladošću. Živio je u trošnom kućerku, izuzetno
skroman čovjek koji je svoj život posvetio odgoju i obrazovanju djece. Njegov lik nije
dominantan u pripovijetkama. Svrstan je tu isključivo zbog imena koje je dječak dobio po
rođenju, jer je njegova majka silno željela da i njen sin krene njegovim stopama.

MJESTO I VRIJEME RADNJE: Bobare, nadomak Tešnja, dvadeseto stoljeće

PRIPOVJEDAČ: Bajruzin, kao pripovjedač, ali i aktivni sudionik radnje, čitateljima se

obraća u prvom licu pričajući isključivo o svom životu i djetinjstvu i ljudima koji su obilježili
njegov život.

Primjer:

„Čim sam rođen, dali su mi ime. I još jedno, te sam bio jedini dječak sa dva imena. Zapravo, i
drugi dječaci su imali ime, poneko i nadimak, a ja dva imena, jedno je bilo za knjige, a drugo
za upotrebu.“

KRITIČKI OSVRT NA CJELOKUPNO DJELO

Kao što sam i u startu navela, djelo mi se još prije desetak godina svidjelo zbog jednostavnosti
i razumljivosti piščevog stila pisanja. To, naravno, nije jedini razlog odabira ove knjige.
Svidjelo mi se i kako autor sa oduševljenjem priča o svome djetinjstvu i kako žudi da se vrati
u taj period, kao i svi mi što kasno shvatimo da je to ustvari najljepši period našeg života.
Također, ovo je priča o jednoj muslimanskoj porodici i koja je svjedok života ljudi na našim
prostorima. Iako je sve ove divne momente Bajruzin proživljavao prije nekih četrdesetak
godina, evidentna je razlika između uloge djeteta u tom periodu, u periodu kojem sam ja
odrastala, a pogotovo u današnjem periodu, gdje je zavladala tehnologija pa djeca više nego
ikada ne znaju da uživaju u najljepšim godinama. Nekako se uvijek radujem pričama starijih
ljudi i svojih roditelja, jer su imali više hrabrosti i više su znali uživati i iskoristiti period
djetinstva od nekih nadolazećih generacija. Poželim, s vremena na vrijeme, da sam na
njihovom mjestu, da vidim kako bih se ja snašla u njihovoj ulozi. Iako su im životi bili teški,
iako su ljudi, pogotovo na selima, živjeli u neimaštini, jedva sastavljali kraj sa krajem, bili su
sretni, što je nama danas stran pojam. Trebali su da ulože više napora da bi postigli nešto, ali
su to znali itekako cijeniti. Za razliku od današnje djece kojoj više ništa nije zanimljivo i koju,
nažalost, ništa ne može usrećiti ni iznenaditi, znali su se silno obradovati poklonima koje su
dugo očekivali i za kojima su žudili. Čak su i ljudi, iako nisu bili obrazovani kao današnji,
odisali pameću i mudrošću. Prave vrijednosti su se cijenile. Porodica se držala na okupu. Svi
su disali kao jedno. Ugled je bio na prvom mjestu. Znalo se svačije mjesto i uloga. A nama
ostaje da se makar kroz priče, koje su nam ostavljene u emanet, prisjetimo nekih težih, u
ekonomskom smislu, ali vedrijih i ljepših vremena.

13. MUHIDIN DŽANKO- IZBOR BH PROZE ZA DJECU

( Kratki prikaz )
Bosanskohercegovačka proza za djecu počinje sa piscem Hamdijom Mulićem i izmaštanom
pričom „Ko je kriv“ u kojoj se vodi razgovor između organa u tijelu jednog bolesog čovjeka.

Zatim slijedi Isak Samokovlija koji je svojim pripovijetkama pred kraj 20 st. Pokušavao
prikazati život safarskih Jevreja u Sarajevu. Lkovi u Njegovim djelima nalaze se u poziciji
nepopravljivig gubitnika koji žive surovu stvarnost kao što je slučaj sa dječakom Rafaelom u
pripovjeci „Kako je Rafael postao čovjek“.

Sljedeći književnik u ovoj zbirci pripovjedaka je Brako Ćopić te prića „Pauk, bubica i
vjetrovi“ iz zbirke pripovjedaka „U carstvu leptirova i medvjeda“ gdje se prepliću bajka i
basna, a antropomorfizirani svijet životinja simbolizira osobine ljudi,a također, ljudski
karakter simbolizira prirodna pojava tj. vjetar.

Iz zbirke pripovjedaka „Mladić u prirodi“ pisca Alije Nametka koja je tematski fokusirana na
pišćeve lovačke zgode u okolini hercegovačkog sela Rotimlja, u ovoj zbirci
bosanskohercegovačke proze za djecu izabrana je i priča „Patlidžan“ koja na humorističan
način govori o teškoćama hercegovačke djece da razlikuju izgovor i pisanje afrikata (dž,đ,č i
ć).
Sljedeća u nizu priča u Džankinom izboru jeste „Sunčana obala moga djetinjstva“ pisca
Alekse Mikića koji je nastojao na jedan poseban način opisati djetinjstvo kao obalu rijeke na
kojoj vječito sija sunce i koja je u prenesenom smislu, obala dječije sreće, igara i radosti.

Zatim imamo pripovjetku „Slavujeva smrt“ Ahmeta Hromadžića koja ima nesretan završetak
lahkovjernog i naivnog slavuja.

„Samo još kosovi zvižduću“ pripovjetka pisca Šukrije Pandže, također je jedna u nizu
pripovjedaka koja opisuje djetinjstvo kao svijet nepovratno izgubljene ljudske sreće, od kojeg
ne ostane ništa osim zvižduka kosova u rodnom kraju.

Iz zbirke pripovjedaka „Gromovo đule“ Skendera Kulenovića izdvojena je pripovjetka „Dobri

moj hodža“ koja govori o djetinjstvu kao svijetu vječitih tajni, te dragim ljudima iz prošlosti.

„Vidi ovog glupog razgovora“ je priča Abdulaha Sidrana iz zbirke kratkih pripovjedaka
„Prepoznavanje prirode i društva“. Pisac se obraća djeci iz pozicije odraslog čovjeka,
sputanog nemogućnošću komuniciranja između djece i odraslih.

Kemal Mahmutefendić je u svojoj pripovjedačkoj zbirci „Djetinjstvo pod vrtaljicom“ dao

sliku života u jednoj bosanskohercegovačkoj čaršiji viđenog očima dječaka. Posmatrajući
život i smrt očima dječeka, Mahmutefendić kroz priču „Dječak i dženaza“ ukazuje na prirodu
čaršije u kojoj su dženaze umrlim Bošnjacima često znale biti najuzbudljivijim i
najpotresnijim događajima u provincijskoj sredini.

Analiza odabrane pripovjetke

1. Naslov: Izbor bosanskohercegovačke proze za djecu-Muhidin Džanko

2. Naziv pripovjetke:Hajvan-vagon (Brod na Vidiku)

3. Autor pripovjetke: Alija Hasagić Dubočanin

4. Vrsta književnog djela: kratka priča

5. Biografija autora:

Alija Hasagić Dubočanin rođen je 2.maja 1949. godine u Bosanskom Dubočcu na Savi.
Školovao se u rodnom mjestu, zatim Koraću kod Bosanskog Broda i u Sarajevu. Diplomirao
je književnost i jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Dubočanin je pjesnik, pripovjedač,
romansijer, književni kritičar, novinar i urednik. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja kao
što su „Neven“,“Oktobarska poetska drugovanja“ i drugih.

6. Fabula: Pisac opisuje junsko jutro i pazarni dan sa psihološkim portretom posavskih,
seoskih žena koje krupnim koracima, po makadamskoj cesti s natovarenim sepetima, žure da
stignu voz za Brod.
One ustvari, nose namirnice koje će prodati na pijaci, kako bi zaradile novac za školovanje
svojih sinova u Zagrebu.

Interesantan je pišćev opis ovih žena koje s mukom i trudom zarađuju za život..... „one kao
sestre, ali ne sestre po rođenju, nego po životu, istih godina, istog koraka, iste tuge u krstima,
jednake radosti u očima, sličnih riječi i ćutanja“......

Njihov razgovor se svodi na to kako trebaju što prije poslati novac djeci za internat i novi
kaput jer je stari okraćao.

Dječak Aki je također s njima jer im nastoji pomoći u poslu, a usput će da vidi Brod, a nikad
ranije nije imao priliku.

Umjesto da uđu u vagon za putnike, likovi iz priče (Nafa i Đula) ulaze u vagon predviđen za
stoku, kako ne bi morale plaćati kartu. Na kraju shvataju kako je voz oišao otkaćivši vagon za
stoku koji je bio prazan i tu se njihovo putovanje završava.

7. Tema: U pripovjeci „Hajvan-vagon“ prikazan je jedan pazarni dan Derventi u to

vrijeme, sa psihološkim prikazom posavske, seoske žene koja s mukom i trudom zarađuje za
život i školovanje svoje djece.

8. Motiv: Ljubav prema rodnom kraju, s obzirom da je pripovjetka jedna u nizu iz

Dubočaninovog djela „Brod na vidiku“ koja predstavlja zbir događaja koroz koje prolaze Aki
i Nuri. Svaka od njih svjedoči tu ljubav prema rodnom kraju a posebno Savi. Također, jedan
od motiva jeste i ponos zbog snage i upornosti posavske žene da uprkos teškoćama ustraje u
svom naumu i podrži dijete u njegovom izboru traganja za znanjem.

Također, u većini priča iz djela Brod na vidiku, Brod predstavlja spas i njegova veza sa selom
u kojem se u suprotnom ništa ne dešava.

9. Ideja:

Može se prepoznati nastojanje pisca da prikaže tadašnje prilike, te život u sirmašnim

provincijama. Opisan je težak život, naročito žene, majke. Pisac također podstiče na
razmišljanje te povlačenje paralele sa današnjim načinom života u kojem su se prilike uveliko
promijenile, ali da nikada pa ni danas nije lahko školovati djeci, posebno ljudima iz
provincije.

Pripovjetka nas podstiče na mnoga razmišljanja i usporedbu života jedne seoske žene u to
vrijeme i danas žene uopće. Pozicija žene u društvu se promijenila u svakom pogledu, ali ono
što se svakako nije promijenilo jeste ta bezuslovna ljubav majke prema djetetu, činjenje
svega, i „davanje sebe“ za sreću i uspjeh djeteta.

Također, ono što nam se nameće kao tema za razmišljanje, ako posmatramo poziciju lika u
djelu dječaka Akija, jeste njegov nenametljivi stav u komunikaciji sa odraslima. Naime, on se
protivi ulasku u vagon namjenjen za stoku, ali brzo popušta, već nakon prvog komentara
svoje tetke. Ako povučemo paralelu sa današnjom djecom, vidjet ćemo da se slika uveliko
promijenila, te kako su djeca u današnje vrijeme, u najmanju ruku, dominantna u
komunikaciji sa odraslima.

10. Likovi: Dječak Aki, Akijeva tetka Đula i njena komšinica Nafa.

Opisujući likove u pripovjedci, Dubočanin ističe kako bi i najveći majstori opisivanja zastali
iznenađeni i obeshrabreni ako bi htjeli opisati ove dvije žene“.

Kroz lik dječeka Akija, Dubočanin također govori o fenomenu upoznavanja nekog
grada....“grad se najbolje vidi na pijaci, jer tu dođu svi koji hoće jesti, a hoće svi....gleda
Akijeva tetka tako ljude godinama, kako svojim mirisnim rukama odmjeravaju težinu pilića,
kako probiru krupnije krompire i hoće mladog kajmaka, sve im skupo a od motike bježe ko od
vraga“.....

15. KEMAL MAHMUTEFENDIĆ – DJETINJSTVO POD VRTALJICOM

Bilješke o piscu

Djetinjstvo pod Vrtaljicom, naziv je književnog djela autora Kemala Mahmutefendića. Kemal
Mahmutefendić, rođen je 8.4.1942. Osnovnu školu pohađao je u Sarajevu i Konjicu.
Književnost je studirao u Beogradu.

Radio je kao nastavnik, akviziter, novinar i bibliotekar. Pored poezije pisao je novele, romane
za djecu, putopise, eseje, aforizme i basne. Objavio je pet knjiga za djecu, od kojih su dvije u
školskoj lektiri. Uvrštenje u neke značajne izbore bosanskoherce-govačke književnosti kao i u
čitanke i izbore lektire za osnovnu školu. Knjige su mu prevođene na strane jezike.

Za djecu i mlade je objavio knjige: Djetinjstvo pod Vrtaljicom, Noćni vlakovi, Roman o
novčiću, Putnici, Iz pjesama posvećenih Kardeliji, Iz bezdanih usta, Otok, Rasulo mirisa,
Putevi,ljudi,gradovi, Zaključana šuma.

O DJELU

Djetinjstvo pod Vrtaljicom je autobiografski roman, za koji možemo reći da je ujedno i jedna
knjiga sjećanja na djetinjstvo.

Djelo se sastoji od 15 kraćih priča, Autobiografija, Putovanje u Sarajevo, Putovanje od

Srebrenog do Dubrovnika, Rogači sa otoka Šipan, Sve moje cipele, Dječak i dženaza, Zimska
bajka, Posljednji lov, Strašan događaj, Bijeli dječak, Daidža Ismet, U šumama crne borovine,
Krava na Vrtaljici, Na terasi. Priče su kratke, jezgrovite i vrlo slikovite i inspirativne, te su
stoga, prihvatljive djeci skoro svih uzrasta.

Vrtaljica je planina nadomak Konjica, pišćevog zavičaja, i veliki broj priča smješten je u
blizini Vrtaljice, mikrokosmosa, gdje pisac pokušava oživjeti sjećanje na svoje djetinjstvo.

Pisac je učinio da njegova intima, njegova sjećanja na djetinjstvo, postanu i dio svih nas,
mjesto na kojem ćemo se i mi identificirati i zaploviti u svijet svojih vlastitih sjećanja.
Čitajući ovo djelo, skoro u svakoj priči, čitatelj može pronaći dio svog djetinjstva, u svakoj
priči može da osjeti i miris svog zavičaja.

Već sam naslov Mahmutefendićeve knjige priča sugerira na “sjećanja”. U nekim pričama
subjektu je ime “ja”, u kojima su pripovjedač i “glavni junak” iste osobe.

Na samom početku pitamo se šta je predmet svih tih sjećanja? Ko su likovi i kako su obojeni
događaji i stvari u njima?

Glavni cilj svih priča, ćini se da je put u spoznaju, put kojim ide jedan dječak, put odrastanja i
učenja, put borbe i razumjevanja. Mnogo je puteva koje je pisac opisivao iz svojih doživljaja i
svojih sjećanja, tako nailazimo na Putovanje u Sarajevo, Putovanje od Srebrenog do
Dubrovnika, do Šipana itd., a na svakom putovanju “dječak” je doživljavao i proživljavao
različite spoznaje, učio i odrastao.

Svaki život, kao i svaka spoznaja, počinje putovanjem, hodom u nepoznato, hrabrošću susreta
sa novim. Prvi koraci djeteta su otkrivanje svijeta. Prvi izlazak iz kuće, iz vlastitog dvorišta, iz
svog grada, svoje zemlje…put je u novo, novu avanturu. Svako putovanje donosi nova znanja,
nova otkrića, koliko god nosilo i neke nepredviđene situacije. Tu je svoju spoznaju o
odrastanju, o životu, spoznavanju svijeta i života, Mahmutefendić ispisao slikovito ispisao na
stranicama ove knjige.

Kao da je sam autor dopustio životu da ispiše priče, vrlo inspirativno, vrlo maštovito,
sadržajno i jezgrovito.

ODABRANE PRIČE IZ DJELA DJETINJSTVO POD VRTALJICOM

Putovanje u Sarajevo,

Sve moje cipele.

Putovanje u Sarajevo

Mjesto radnje je smješteno u Konjic, željezničku stanica, pa put do Sarajeva. Priča počinje sa
sjećanjem..

Pisac se sjeća mirisa kofera koje su nosili na putovanje, majke koja požuruje na put, riječima :

-Bolje da mi čekamo njega, nego on (vlak) nas.

Zatim se provjeravaju stvari, da li je sve spakovano, da li je sve na svom mjestu i da li se

nešto zaboravilo. Ovdje je pisac, opisao tipično putovanje, vrlo maštovito i slikovito, te se
svaki čitalac može pronaći u tome.

Zatim, prelazi na opisivanje detalja poput svojih cipela, blagajne, neba iznad krajolika, česme
i ljudi koji su čekali na željezničkoj stanici, ali i nekih komičnih situacija, koje prate skoro
svako putovanje, različit žanr ljudi, profesija, svi na jednom mjestu. Nezaobilazno je da se na
takvim mjestima događaju različite anegdote, pune svježih riječi i izraza, to je jezik običnog
svijeta, a sigurno je da se ovaj govor nosi bogastvo narodnog iskustva, njegov smisao za
humor, optimizam , ali i strah pred životnim iskustvima, što je slučaj i u ovoj priči:

-Pazi na dijete! Kud si navro sa tom torbetinom! Svašta!

-Seljačino!

-Svi smo mi seljaci.

-Pustite ovu staru nek uđe

-Navali narode!

-Đe će ovaj s ovolikom kuferčinom!?

-Šta tebe briga.

Polako, zgnjijećit ćete lijepu gosojicu.

-Hej ti debela, nisi sama!

-Mati ti je debela…

Zatim se radnja nastavlja u samom vlaku, opisujući ljude ali i njihove razgovore.

Jedan glas objašnjava koliko je dug tunel; drugi ga ispravlja; ne tunel je duži; sporečkaše se.

-Ti mene da učiš, a ja to na ispitu odgovarao.

-Najbolje bi bilo da siđete sa vlaka pa izmjerite – ubacuje se iz mraka neki šaljivdžija, a drugi
se nasmijaše.

Rađaju se stanice i približavaju se Sarajevu i djedu kojem su krenuli u posjetu.

Sve moje cipele

Priča, Sve moje ciele, sa vrlo neobičnom temom o cipelama, prestavlja činjenicu da
književnost nema granica, niti mašta ima kraja. Pisac vrlo vješto pronalazi puteve u stvaranju
atmosfere, bilo da je riječ o sreći ili o nekoj tihoj patnji. Bilo šta da uzme za temu,
Mahmutefendić stvara svoj svijet, omogućava nam da uđemo u njegove tajne i saznamo
njegove skrivene misli. Priča o koloni novih cipela od kojih je svaka imala svoje lice,
biografiju, nastanak, pa i čarape su morale biti isto tako zanimljive kao i cipele. Na kraju, kad
odsluže svoje, baca ih u tužno u smeće žaleći za njima kao za dobrim starim prijateljima.

Priča počinje kad pisac, autobiografski počinje, da govori o tome kako su mu se poderale
jedne cipele, te kreće u potragu za novim. Zatim, opisuje, veoma slikovito ulice kojim prolazi,
kao i izloge i prodavnice u koje ulazi. Kupujući žute cipele te večeri, prisjeća se svih svojih
cipela i tako nas uvodi u priču.

“Koliko ih je sve bilo! I kakvih! A samo na dvije noge, nekad tako nemirne i brze po šumskim
stazama, vijugavim i tajnim, i mirišljivim gustišima oko rijeke moga gradića”

16.DŽEMALUDIN LATIĆ – SREBRENA ČESMA

O autoru

Džemaludin Latić rođen je 1957. godine u Pridvorcima, selo pored Gornjeg Vakufa.
Prva slova i harfove, Džemaludin je naučio kod svoga oca Sakiba efendije.
Osnovnu školu pohađao je na Borovoj Ravni i u Voljevcu.
U šestom razredu objavio je svoje prve pjesme.
• 1972. godine upisao se u Gazi-Husrev begovu medresu u Sarajevu. Tada je počeo da
obljavju religiozne i ljubavne pjesme, družeći se sa mladim sarajevskim pjesnicima u
Književnom klubu ˝Tribina 08˝
• Poslije medrese završio je Filozofski i Islamski teološki fakultet u Sarajevu , nakon
čega je završio postdiplomski studij Svjetske književnosti na Filozofskom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je o temi jezičkostilskog i'džaza (nadnaravnosti) Kur'ana na
Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Boravio je na specijalizaciji arapskoga
jezika na Univerzitetu u Aleksandriji. Služi se arapskim i engleskim (pasivno španjolskim)
jezikom.

• Magistar je fiologije. Prevodi sa arapskog, španjoloskog i engleskog jezika.

OBJAVLJENA DJELA:

Do sada je objavio dvije knjige lirike: ˝Mejtaš i vodica˝ i ˝Dome Davudov˝

-Upjevao je 170 Tariha Bosne i Hercegovine (u prijevodu sa turskog rahm. Minke Memije,
Lamije Hadžiosmanović i dr.), Divan Mehmeda Guranija Mejlija (u prijevodu sa turskog
rahm. Lamije Hadžiosmanović) te 99 ilahija Junusa Emrea (u prijevodu rahm. Lamije
Hadžiosmanović).

-Pred objavljivanjem su mu: roman Breze na vjetru –memoarska književna logorologija,

knjiga eseja: Zašto pišem i Mevlud-i šerif te prijevodi: Meqalatu'l-islamiyyin Ebu'l-Hasana
el-Eš'arija (zajedno sa prof.dr. Almirom Fatićem) i Džavidnama Muhammeda Iqbala.

-Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Svjetskog društva

-Dobitnik je sljedećih nagrada za poeziju: Slovo Gorčina, Trebinjske večeri poezije, Nagrada
Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Nagrada „Skender Kulenović“, Nagrada „Kaimi-baba“,
Internacionalna nagrada „Istanbulensis“ i Nagrada za dječiju poeziju „Seošnica“ u C. Gori.

-Dobitnik je Plakete za poseban doprinos afirmaciji Gazi Husrev-begove medrese 2005.g.

-Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Svjetskog društva islamskih pisaca sa

sjedištem u Rijadu. Prema libretu njegove poeme „Srebrenički inferno“ Đelo Jusić
komponirao je istoimeni oratorij. Ciklusi pjesama prevođeni su mu na arapski, turski,
albanski, engleski, slovenački i italijanski jezik.

O DJELU

Djelo “Srebrena česma” predstavlja zbirku poezije za djecu Džemaludina Latića.

Analizirajući njegove pjesme, možemo zaključiti koliko je pisac privržen svome rodnom
kraju kojeg u mnogim pjesmama opisiva sa velikom ljubavlju i velika je izraženost njegova
divljenja prema rodnom kraju.Također, kroz njegove riječi možemo uvidjeti njegovu
religioznost, veliko poštovanje prema vjeri, te naglašavanje važnosti i veličanje iste.

Njegove pjesme su lirske pjesme, od kojih su neke rodoljubne, misaone, ljubavne, opisne.
Djelo nosi naziv prema istoimenoj pjesmi “Srebrena česma”. Nije teško doći do zaključka
zašto se djelo zove “Srebrena česma” i zašto ovu pjesmu izdvaja. Voda je vrlo važan element
i život bez vode na zemlji bi bio nemoguć, ali za osobe muslimanske vjeroispovjesti, voda
ima daleko veći značaj.

Knjiga ˝Srebrena česma˝je sačinje od 5 poglavlja/dijelova

TREŠNJA

U našoj avliji-stražar čedni,

stotinu ruku ima.

Kad na put pođem i kad se vraćam,

srdačno maše njima.

Zelene dimije obuče prva,

čim se proljeće javi.

Cvjetiće bijele ono joj pospe

po krilu i po glavi.

Pod plavim nebom, njeno lice

danju, noću se smije.

U maju čupa trepavice,

u julu suze lije.

Oh, kako volim njezine suze

crvene, slatke k’o med!

Da ne bi plakala neprestano,

bere ih meni moj djed.

˝Sinko, trešnja je voćka zlatna.

Dijete i ptiče njoj pjevuši.

Ko jednu granu polomi joj,

tome se ruka suši.˝

U našoj avliji-stražar čedni,

stotinu ruku ima.

Kad na put pođem i kad se vraćam,

srdačno maše njima.

TREŠNJA

-Pjesnik trešnju opisuje kao stražara koji ima stotinu ruku i uvijek stoji na jednom mjestu.
Kada on na put kreće i kada se vraća, uvijek srdačno maše svojim granama. Prva u proljeće
zazeleni i pusti svoje najljepše bijele cvjetove. U maju počinju rasti plodovi, a u julu suze lije
– u julu njeni plodovi sazrijevaju. Pjesnik suze uspoređuje sa plodom. Kaže kako voli njene
suze – njene crvene, slatke plodove. Najčešće ih bere njegov djed. Djed svome unuku govori
kako je trešnja zlatna voćka i da joj se najviše raduju djeca i ptice. I tko joj i jednu granu
polomi, njemu se ruka osuši. Pjesnik počinje i završava pjesmu istom strofom u kojoj stoji
kako ona uvijek maše granama kada on krene na put i kada se vraća. Takvim stilom pisanja
upravo pokazuje taj krug odlaska i vraćanja na isto mjesto.

-Lirska pjesma u kojoj se mogu prepoznati motivi rodnog mjesta.

-Pjesma je napisana u šest strofa; Svaka stofa ima po četiri stiha- četverostih ili katren

-Pjesma je strofična što znači da je sastavljena od nanizanih stihova te je pisana u vezanom

stihu.

-Stihovi u pjesmi su osmerci i deseterci;

-Ritam pjesme je umjeren;

-Rima u pjesmi je unakrsna veže se svaki drugi stih u storfi : ima-njima, javi –glavi, lice-
trepavice, smije-lije, med-djed,

pjevuši-suši, ima-njima;

-Pjesma je puna pjesničkih vizualnih slika.

KOŠUTIN TRAG U TRAVI

Kraj Neretve selo malo,

U šljiviku zabodena munara visoka.

Tu me voljelo djevojče jedno

berberske puti, zelena oka.

Noću su brdom bure zvale,

a pod vrbom zvijezde spavale.

U lazinu, gdje rastu runolisti

i raduje se janjak žuti,

jelen je žurio košuti

brstiti čelo i kožu gristi.

Gdje je sad ono cvijeće ljubavi?

Ah, Neretvni zelen-brzače!

Ah, košutin trag u travi

Hercegovinom što zamače!

KOŠUTIN TRAG U TRAVI

-Kraj Neretve se nalazi jedno malo selo. Pjesma je ljubavna, gdje je u jednom šljiviku
djevojka voljela pjesnika, imala je zelene oči. Djevojku naziva košutom, a sebe jelenom. Jelen
je žurio svojoj košuti, ljubiti čelo, kožu, voljeti je. Nema više cvijeća ljubavi, nema više
košute, ostao je samo njen trag u travi, a ona je otišla zauvijek. Otišla je u Hercegovinu,
pjesnikova velika ljubav. Pjesnik svoju djevojku opisiva kao košutu, nježnu, nestašu,
nestalnu, berberske puti.

-Lirska pjesma u kojoj se mogu prepoznati motivi ljubavi, pažnje.

-Pjesma je napisana u četiri strofe; U prvoj strofi imamo 4 stiha, u drugoj 2 stiha- distih ili
dvostih, u trećoj 4 stiha i u četvrtoj stofi također 4 stiha.

-Pjesma je strofična što znači da je sastavljena od nanizanih stihova te je pisana u vezanom

stihu.

-Ritam pjesme je umjeren;

-Stihovi u pjesmi su pretežno osmerci i deseterci;

-Rima je unakrsna: visoka-oka, zvale-spavale, runolisti-košuti, žuti-gristi, ljubavi-travi,

brzače-zamače.

-Pjesma je puna pjesničkih vizualnih slika.

U NOĆI, VIŠE MOGA SELA

Tepsija neba puna košpa zlatnih...

Jedna luta sama-i pada...

Negdje na cesti autobus bulji.

Trepću svjetla dalekog grada...

Šumski stanari spavaju svi

osim šišmiša i sove.

Šišmiš iz mraka bahne, strigne,

a sova pušta hukove.

Svici fenjere pale-gase,

zuje im motori.

U jednoj kući lampa udunu,

u drugoj gori, gori...

Kud noću lete avioni?

U Beograd, Zagreb, London, Rim...

Jedan dječak neće da spava

i mlađa sestra s njim.

Čekaju putnika iz aviona

s hrpom divnih poklona

U NOĆI, VIŠE MOGA SELA

-Pjesnik noću piše, noću ima najveću inspiraciju,iz toga razloga ne može ni spavati. I njegova
sestra također ne može zaspati. Promatraju svjetla dalekog grada, jer oni žive na selu, točnije
mjesto koje je više smješteno u jednom brdu. Promatraju kako u nekim kućama svjetla još
uvijek gore, a u nekim se svjetlo gasi jer ljudi idu spavati. Pjesnik čuje avione kako lete i pita
se kuda li lete avioni, u Beograd, Zagreb, London, Rim,… Pjesnik naglašava kako čekaju
putnika iz aviona s hrpom divnih poklona, vjerojatno pjesnik misli na svog oca, na kojeg
čekaju da se vrati kući s puta kako bi im donio pregršt poklona.

-Lirska pjesma, ima šest strofa.

-Pjesma je strofična što znači da je sastavljena od nanizanih stihova te je pisana u vezanom

stihu.

-Stihovi u pjesmi cu osmerci. U prvoj strofi imamo 4 stiha, u drugoj storfi imamo 4 stiha, u
trećoj strofi imamo 4 stiha, u petoj strofi imamo 2 stiha i u šestoj strofi imamo 4 stiha)

-Ritam pjesme je umjeren

-Rima je unakrsna: pada-grada, sove-hukove, motori-gori.

-Pjesma je puna vizualnih pjesničkih slika.