Professional Documents
Culture Documents
ПОК3
ПОК3
ROMANTIZAM
Predstavnici: braća Štolberg, Birger, Šubart, Gete I Šiler. Drame piše Klinger (Blizanci),
Gete, Šiler (Razbojnici). Romani: Gete (Patnje mladog Vertera), Faust (Život od
Klingera). Стилске фигуре које су веома важне за романтизам- појам
фантастичног- то је када се читалац држи у дубокој неизвесности окоприроде
догађаја – да ли могу бити стварни или нестварни- појам гротеске и естетике
ружног- Постојало је питање да ли се ружно сме и може показивати у књижевности
или у сликарству. Ако се говори лепо без ружног, ми смо онда изневерили
стварност, онда то губи уверљивост – парафраза Игоовог предговора. Фигура која
спаја лепо и ружно, спаја се неспојиво – ГРОТЕСКА. Она није само застрашујућа
већ може бити и смешна.
GETE
LIRIKA
Motivi su ljubav, iščekivanje. Pesma ima 14 stihova kojima varira dužina. Rima je u
prevodu izostala, pa se javlja u svega nekoliko stihova.
U ovoj pesmi lirski subjekt poredi ushićenost klasičnom lepotom Rima sa činom ljubavi.
On suptilno opisuje telo svoje drage ( grudi, bokove) preko koje razume mermer. Ona je
za njega svojevrsna apstrakcija, sredstvo pomoću kog razume umetnost. On se pored
nje oseća kao sculptor. Bliskost između njih pokazuje se isprepletanošću čula –
sinestezijom. Lirski subjekt napominje da ona prožima njegovo pesničko osećanje i u
njenom naručju oseća sekao u naručju muze. Ton je tokom cele pesme uzvišen i
svečan i smiruje se pri samom kraju opisom njenog ljupkog sna.U pesmi se prepliću
lepote Rima, žene i umetnosti. Lirski subjekt im daje simboličku vrednost koja ih
povezuje sa celokupnomšću sveta. Pesma ima 20 stihova.
Dobrodošlica i rastanak
Ljubavni sastanak ovde je opisan kao put uz obilje detalja i izazova koji su svakako
vredni svog cilja. Prisutno je nastojanje da se preko objektivnog, prirode u celini prikaže
unutrašnji život junaka. Od stilskih figura zapažamo epitet, metaforu I hiperbolu.
GANIMED
Najpre se lirski subjekat obraća proleću koje je u njemu probudilo ‘sveto osećanje’
(personifikacija), naziva ga ‘dragane’( apostrofa). Zapravo se obraća Ganimedu, momku
kog je Zevs uzeo sebi zbog lepote, te tako on postaje polubožanstvo. Lirski subjekt
dalje opisuje ushićenost, stanje blaženstva. Konačno, on opisuje odlazak u visine,
odnosno momenat umiranja i spajanja sa božanskim. Ton je ovde isprekidan, prisutna
su ponavljanje reči čime se postiže fragmentisanost izraza.
Uzvišen ton,retorska pitanja, lirski naboj, apostrofa, metonimija, Prometej kao oličenje
hrabrosti, ponosa, prkosa i težnje za slobodom.Slave se ljudi, a ne Bog.
MAJSKA PESMA
FAUST
1. KOMPOZIJICA I FORMA
Potom se uvodi lik doktora Fausta, raspetog između želje za dostizanjem apsoluta I
nemogućnosti da to postigne. Na sam Uskrs đavo dolazi u obliku psa, a potom se
preobražava I sklapa savez sa Faustom- on će mu na ovom svetu biti sluga. On ga kroz
čitavo delo void I otkriva mu sve što on poželi. Faust doživljava pravu ljubav sa Gretom,
ali se ta ljubav zuavršava tragično sticajem raznih okolnosti- njena majka I brat ginu,
ona rađa dete I ubija ga zbog izgubljene časti, ludi I biva odvedena na vešala, ne
dozvoljavajući Faustu da je izbavi.
Njihov susret dolazi nakon scene u radnoj sobi gde Faust, raspet između htenja za
znanjem i nemogućnosti od straha, razume duha zemlje kog je prizvao. Pokušava
da ispije otrov kada čuje pesmu hora o radosti Uskrsa- simbol stradanja, ali i obnove
života. Faust izlazi među obične ljude, a do kuće ga prati crna pudla koja se potom
prerušava u sholastika. I započinju raspravu o čoveku, ljudskim naporima i uopšte
njegovoj misiji na ovom svetu. Pritom, Mefisto je prikazan kicoški odeven, ali ipak sa
đavolskim atributima( asimetrija, životinjski atributi). Đavo najzad nudi telesne
uživanja, a Faust traži saznanje. Opklada je sklopljena i potpisana krvlju– u ugovoru
stoji da će Mefisto na ovom svijetu biti sluga Faustu, vodiće ga gde god želi i sve mu
pokazati, a kada umre, obrnuće uloge. Zatim đavo i Faust postaju
nerazdvojni.Posećuju krčmu, đavo mu omogućava podmlađivanje, susret sa Gretom
i vodi ga svuda. Vremenom Faust postaje sve zahtevniji, a Mefisto,čak i kad ne želi,
mora da ispuni njegove prohteve obavezavši se ugovorom. Pritom ljudi u njihovom
okruženju osećaju prisustvo đavolske sile.
SRŽ POGODBE
Kada u Faustovoj radnoj sobi dođe do ugovora, Faust traži od Mefista upravo
suprotno od onog što i sam smatra da treba dati ljudima. Mefisto, ne shvatajući
nestalnost kao odličje ljudske prirode, ne razume da su Faustu potrebni upravo
večito nezadovoljstvo i nesmirenost, neprestana smena uživanja i saznanja o
varljivosti istog. On mu, pak,nudi stalna uživanja, gradacijski poređana od najmanjih
do najvećih. Faust,pak, pristaje na ovakav predlog smatrajući da mu Mafisto nikad
neće pružiti takvo uživanje da on poželi da večno traje, odnosno da kaže trenutku da
stane i da večno traje. Oni potpisuju ugovor krvlju i Mefisto postaje njegov sluga i
saputnik,da bi ovaj u drugom životu služio njega.
ZAPLET I TEME
LIKOVI U FAUSTU
FAUST I FOLKLOR
Dobar deo Fausta nastaje na temeljima stare građe, iz knjiga za narod kada su
učeni ljudi verovali u dobro i zlo, raj i pakao, anđele i đavole, a sve u strah od
crkve.Temu otpadništva od Boga i o pakt s đavolom obradili su Nemci krajem 15. i
početkom 16. veka vezujući je za ime Jokana, odnosno Georga Fausta. On je
proveo neko vreme na Univerzitetu, a bavio se ahemijom, astrologijom, medicinom.
Po legendi pričao je sa mrtvima, pokušavao da leti i želeo da prodre u božije tajne te
je zato i kažnjen. Kad je teologiji okrenuo leđa, ovaj čarobnjak sklopio je pakt sa
đavolom. Video je za to vreme razna čuda, a onda je i platio tako što ga đavo bacio
u zidove, pa su njegovi studenti pronašli telo profesora. Iako ova legenda nastaje u
doba reformacije,kada je bilo potrebno učvrstiti Veru i strah od crkve, Gete sve to
pretvara u simbole, a opet poetski uverljive. On stare pojmove dopunjava novim, pa i
ličnim doživljajem i stvara vanvremensko delo o čovekovoj želji ka apsolutu među
mnogostrukim ograničenjima.
HAJNRIH HAJNE
U SIVIM OBLACIMA
Tri katrena sa unakrsnom rimom abab i obavljenom abcb. Čitava pesma je alegorija
smrti preko simbola kao što su: vetar, bura koji bi da smrska lađu (život),a lirski
subjekt nije u mogućnosti da obuzda tu oluju. On na kraju odustaje, ne opire se više
i odlučuje da, kao i Bogovi,spava, odnosno umre.Karakteristično za Hajnea, pesma
je na prvi pogled sentimentalna jer govori o smrti, ali se Hajne zapravo cinično
podspeva govoreći o ‘starim bogovima’ koji najpre spavaju i hrču, a potom su mrtvi.
Ton eksklamativan, asindet, napetost, zvučni glagoli (prska, drobi, škripi).
OVE STRASTI LUD KARNEVAL
U ovoj pesmi se spajaju radost života, čulna zadovoljstva i elegično- smrt, konačnost
-odlike romantizma. Svaka strofa donosi novi motiv kao simbol uživanja-violine,
svetiljke, karneval. Leksika je dobro uklopljena i izražava raspoloženje, najpre
neobuzdani hedonizam- karneval, pijanstvo, čula, a potom na nivou iste strofe
kontrastno- zevajući.Gase, svršava se. Posebno je značajna upotreba prvog lica
množine- mi (svi) ćemo nešto iskusiti i za sve će to proći. Poslednja strofa izdvaja se
odsustvom pozitivne slike, dominira motiv pepela i praha kao metafora za smrt,
ništavilo, konačnost kao čovekova neminovnost.
LETO NA ODLASKU
LORELAJ
ŠELSKI TKAČI
Rima je parna aabb, a pet stih(c) funkcioniše kao refren. Ovo je pesma društveno-
političke tematike jer temu proleterijata uvodi u poeziju. Smatrao je da je dužnost u
umetnosti da bude progresivno angažovana. Najizrazitije progresivne idejeiskazao je,
između ostalog,i u ovaj satiri. Ona nastaje nakon propadanja ideala francuske revolucije
kada nastupa borba plemstva za restauraciju starog poretka. Ton pesme ima
revolucionarni karakter I zalaže se za odupiranje tiraniji, predstavlja boga kao nekog ‘ko
vuče za nos’, kome su se badava molili, kralja kog ne dotiče propast proleterijata, nego i
dalje brine o novcu koji uzima od naroda i otadžbinu kao lažnu, mračnu mesto sa
izopačenim vrednostima. Krug se zatvara ponavljanje stihova prve strofe u kom se
pominju 3 kletve. Pesma oslikava surovo ljudsku realnost ,pomalo i neobičajeno za
romantizam, ali svakako sa snažnom porukom hrabrog pesnika koji je često bivao u
zatvoru zbog ovakvih tekstova.
EPILOG
ENGLESKI ROMANTIZAM
Овде је реч о једној специфичној врсти строфе која се зове квинта, први и
последњи стих имају одређену дужину, средишњи стихови су нешто краћи,
краћи метар, и то на један начин доприноси самој динамици песме. Nova forma-
23 kvinte,4 kratka stiha I jedan dug. Šema rime ababb. Kod Šelijaševa je metafora
za pesnika i uopšte pesničku umetnost, a pesma ševa je bolja I veča od običnog
smrtnika. On se naziva duhom vrline koji prebiva na visinama.Sledi niz metafore,
hiperbola i poređenja u kojima se njena veličanstvenost meri sa prirodnim pojavama:
ona para nebo, hrli suncu, sija kao zvezda,britka je kao meteor,savladava mrak kao
mesec,sjajna je kao kapi kiše. Bez svega ovog, život pesnika u obilnom,
svakodnevno svetu je dosadan, besciljan i prazan. Sada se ševa spušta na zemlju i
otkriva svoju simboliku. Pesnik ističe superiornost nad zemaljskim pesmama. Ševa
ima božanski zanos i ostale se ne mogu ni porediti sa njom.Kroz niz retorskih pitanje
pokušava da se odgonetne izvor takve pesme. Ona je lišena bola, čista kao Kristal,
radosna; ona lako prihvata stvarnost za razliku od ljudi. Ona je oslobođena od
ljudskih slabosti i strasti i takav je idealan pesnik. Njena virtuoznost je u tome što
iskazuje lepotu sadašnjeg trenutka. Lirski subjekt priželjkuje dostizanje ovakvog
ideala,bujicu inspiracije i poeziju ovakve snage koju bi svi zadivljeni slušali.Ton je
uzvišen u skladu sa žanrom. Obilje epiteta I leksike koja označava čulnost; pejzaž I
istaknuto lirsko JA, odnosno subjektivizam svojstveni su za romantizam, ali i
odstupanje od uobičajenih metričkih shema. песма шеве она је свеобухватна и у
просторском и временском смислу она је дух ведрине она обухвата и онога ко
пише и онога ко слуша својим стиховима једну врсту кружеће радости,
служење сакралнога нечем вишем и нечем дубљем и нечем бољем , то је
једна врста екстазе која прати разумевање уметника и разумевање уметности
у овом добу.
KITS
ODA GRČKOJ URNI
Песма је испевана у
Obraćanje u 2.licu- prisnost, kao čoveku (personifikacija). Ipak, pored ‘mi’ u prvom
planu je individualno, subjektivno ushićenje.
EDGAR ALAN PO
FILOZOFIJA KOMPOZICIJE
Ovo delo piše E.A.Po I u njemu objašnjava svoje shvatanje poezije I principa po
kojima nastaje jedna pesma,a sve to na primeru pesme Gavran. Po kaže kako
većina pesnika voli da ljudi misle da je njihovo delo nastalo u plemenitom ludilu, a
njihova namera je da to opovrgne, odnosno pokaže da je stvaranje pesme svesna I
sistematična, egzaktna operacija.
Najpre se rađa namera, zatim pitanje dužine pesme, ona ne sme biti duga jer su
snažna uzbuđenja koja treba da izazove kratka-108 stihova. Sledi izbor utisaka- on
smatra da je lepota suština pesme I da se posmatranjem lepog postiže uzdizanje
duše. Za izraz bira tugu I setu, a za umetničko sredstvo refren, odnosno pripev jer
prijatnost počiva na ponavljanju. On treba da bude kratak,a najpogodnije je da to
bude jedna zvučna reč sa glasovima r I o. nju će ponavljati biće bez svesti koje
može da govori-GAVRAN. Za vrhunac bira spoj najtužnijeg I najpesničkijeg
predmeta-smrt lepe žene. Gavrana I umrlu dragu povezuje ljubavnikom na čija
pitanja gavran odgovara sa ‘nikad više’. Tada nastaje strofa prema kojoj će se
jednačiti ostale. Za versifikaciju bira novinu- povezivanje u strofu različitih stihova.
Potom odlučuje o susretu ljubavnika I gavrana- on uleće kroz prozor I sleće na
Paladino poprsje. Ljubavnik se najpre šali, a potom se uozbilji I to priprema čitaoca
na rasplet. Gavran odgovara na poslednje pitanje- ‘da li ću sresti dragu na ovom
svetu?’, a onda slede dve završne strofe koje daju viši skriveni smisao. Čitalac tada
traži dublji smisao u svemu prethodnom I shvata da je gavran značenje tužne I
velike uspomene.
GAVRAN 18 sekstina. Svaki početni stih ima leoninsku rimu, a ostali stihovi abc
bbb. Refren-ritmički. Tema ove pesme je patnje mladog ljubavnika nakon smrti
njegove drage Leonore. Njegovu zaljubljenost u sanjarije o preminuloj dragi prekida
lupkanje gavranovih krila o prozor što zbunjuje lirskog subjekta. Lirski subject
počinje da umišlja da je to njen duh. Gavran (demonska ptica) gonjen vetrom ulazi u
sobu I smešta se na Paladino poprsje. Ljubavnik, iznenađen čudnim držanjem ptice,
upita je u šali kako se zove,a ona odgovara jedinim rečima koje je naučila- ‘nikada
više’. Raspoloženje lirskog subjekta sada se menja, on se uozbilji I utone u
razmišljanje o dragoj čije je prisustvo nekada ispunjavalo tu sobu. Ljudska žeđ za
samomučenjem goni gad a postavlja ptici pitanja čiji će mu odgovor zadati bol- da li
ima leka za njegovo srce, postoji li način da izbriše sećanje na Leonoru, ted a li će je
sresti u raju. Pogođen odgovorom na poslednje pitanje, lirski subject govori ptici
‘vadi kljun iz srca moga’ I sada je jasan dublji smisao svega prethodnog- gavran je
značenje tužne I večite uspomene na koju je osuđen ljubavnik.
Setan I elegičan prizvuk; gotski elementi- mračna soba, oluja, ptica ‘zlosutnica’,
symbol smrti I nesreće unose misticizam I govore o unutrašnjem stanju lirskog
subjekta. Po se koristi gradacijom (od razmišljanja u sobi do potrunog rastrojstva
kada čuje odgovor ptice) I kontrastima(oluja/tiha soba, perje/mermer). Zvučnost
refrena postiže asonancom I aliteracijom.
Ovo delo obrađuje se kao gotska novela, sadrži sve njene elemente, kao što su
mračni zapleti, tajanstveni događaji, kuća sa mnogim hodnicima I tajnim prolazima.
Za gotsku novelu značajan je prostor (neobično pust kraj, hladni zidovi, sobe velike I
hladne,prozori uski, dugi, ogolela stable I sve što izaziva jezu) kao i atipična
psihološka stanja junaka (bledilo, izoštrenost čula, apatija).
U doba kada je zavladala kuga, toliko strašna da su ljudi umirali u roku od nekoliko
minuta promenivši boju lica u crveno, knez Prospero okupi izvestan broj ljudi I sa
njima se zatvori u osiguran dvorac. Tamo su priređivali zabave u 7 dvorana, svaka
dvorana je bila različite boja I u svakoj je postojao prozor osim u poslednjoj, sedmoj.
U njoj se nalazio I masivni časovnik čije je izbivanje zaustavljalo muziku I uterivalo
strah u kosti prisutnima. Tako je bilo na balu pod maskama. Međutim, kada je sat
otkucao 12 puta, nastala je veća pauza I ljudi su ugledali priliku zamotanu u mrtvački
pokrov I sa maskom koja odgovara liku ukočenog leša. Knez je prvo pomislio da je
to nečija neumesna šala, a onda je počeo da beži, međutim utvara ga stiže u 7.Sali I
ubija ga. Panika nastaje kada je ostali dograbe, ali shvate da ni pokrov ni maska ne
sadrže opipljivo obličje. Tada ih smrt, koja je ušla neprimetno I od koje su bežali,
porazi.
CRNA MAČKA
Ispovest počinje nabrajanjem ljubimaca koje je pripovedač imao: pas, mačka, zec,
majmun;primetićemo da su to htonske životinje što nosi određenu težinu I simboliku.
‘zlotvor neumerenosti’, kako on kaže, (I alkohol), nagnaju ga da iskopa omiljenoj
crnoj mački (Pluton) oko. Ubrzo ga ‘duh Perverznosti’ nagna da je obesi- tek tako,
zla radi. Po uvodi fantastično kada opisuje beli refelj u obliku mečke sa koncem oko
vrata na zidu iznad njegovog uzglavlja, nakon požara. Ubrzo usvaja drugu mačku,
crnu, ali sa znakom vešala od bele dlake. Kada krene sekirom na nju, žena ga
zaustavlja, a on je ubija I zatvara u podrum. Mačka nije dolazila nekoliko dana, a on
je siguran I pored dolaska policije dag a neće uhvatiti. U trenutku kada nije vladao
sobom, poče da govori o mestu gde je sakrio leš I ču se vrisak iza tog zida; kada se
srušio, pokazao se uspravan, polutruo leš sa mačkom na glavi.
U izvesnom smislu, mačku ovde možemo posmatrati kao pripovedačev ‘alter ego’,
ona je njegova strana mezana za smrt, demonizam, onostrano. Takođe, ovu horor
novelu možemo nazvati I psiho-dramom o potisnutim strastima I perverznim
nagonima, budući da on oseća zadovoljstvo mučeći ženu I mačku. Po kao tvorac
ostavlja otvoreno pitanja – da li je agresija prema mački zapravo agresija prema
samom sebi.
FRANCUSKI ROMANTIZAM
LAMARTIN, ALFONE DE
JEZERO. PESNIČKI POSTUPCI
Pesma obrađuje dve osnovne teme- prolaznost I lepotu života. Na početku Lamartin se
koristi metaforom mora kad života I iskazuje potrebu d abaci sidro- pronađe mir.
Sledeću pesničku celinu započinje apostrofom- obraća se jezeru ispovedajući setne
uspomene o nekadašnjim ljubavnim sastancima, poredići ih sa trenutnom samoćom.
Lirski subject eksklamativnim tonom uzaludno iskazuje želju da vreme stane I da traje
trenutak koji ga čini srećnim. Međutim, vreme za ljubavnike postaje samo još brže I
sviće zora koja prekida njihov ljubavni zanos. On personifikuje vreme, časove, ljubav, ali
oni samo hrle od njega I ne ostavljaju mu priliku da se duže naslađuje. Nizom retorskih
pitanja o bespovratnosti izgubljenog trenutka sugeriše se nemoć u odnosu na silu
vremena. Lirski subject ostaje bez odgovora, ali zato moli prirodu da sačuva uspomenu
na trenutke ljubavi jer je priroda večna. On traži da se vazduh, vetar, zvezda, brežuljak
sećaju kako su se voleli njih dvoje I ovim hiperboliše njihovu ljubav.
Na samom početku 1.lice množine ukazuje na objektivnost, on govori u ime svih. Potom
se obraća jezeru kao osobi (personifikacija) što čini izvestan osećaj prisnosti- sažimanje
sa prirodom je opšte mesto kod romantičara, ali ovde je ono došlo preko zajedničkih
trenutaka sa voljenom osobom provedenih pored jezera. Uzvišen ton omogućava
retorska pitanja I uzvišene rečenice, a lirski subject je u patosu- rastrzan između žala za
mladošću, ljubavi I prolaznosti.
Groteska za njega ima veliku ulogu u pesništvu. Ona razvija nov oblik-komediju. Ona
postoji u antičko doba, ali je zanemarena. Groteska unosi raznotežu I čini da lepog ne
bude previše; ona stvara contrast I time se svežije uzdižemo ka lepom. Njome se
koriste najveći umovi- Rubens, Mikelanđelo, najzad Šekspir (spaja grotesko I uzvišeno,
tragično I komično); sve ovo stoji na osnovu smene ružnog I lepog u prirodi.
Drama je pesnički vrhunac modernog vremena, ona uključuje odu I ep, a groteskno je
vrhunac drame. On odbacuje pravilo o 3 jedinstva (smatrajući da je jedino potrebno
jedinstvo radnje) I oponašanje uzora, nazvavši to oponašanjem oponašanja. Drama
treba biti vanvremenska I prikazivati I unutrašnjost I spoljašnjost čovekovu. Njen stih je
Slobodan, iskren, veran rimi, takav da izražava I uzvišenost I lakrdiju. Jezik treba da
prati razdoblje. Umetnost I realnost ne mogu se do kraja poklopiti – npr. Tražiti od
Francuza da govori španski dok igra Sida je neumesto I slično. Na kraju, ukus je za
njega razum genija; nedostaci kod pisaca u remek-delima su neumetni. Čvrsto se bori
protiv zakona I pravila, naziva ih teorijom, a ne poezijom; domet dela (I pisca) određuje
se prema njihovoj vrednosti, a ne delu. Na samom kraju, autor ne preza od kritika-
iznosio je svoje mišljenje bez citata I autoriteta.
RUSKI ROMANTIZAM
A. S. PUŠKIN
EVGENIJE ONJEGIN
ODNOS AUTORA I JUNAKA, PRIPOVEDAČKI POSTUPCI..(OBJASNI POJAM
ROMANTIČARSKE IRONIJE NA OSNOVU OVOG DELA)
Romantičarska ironija predstavlja vid literarne samosvesti koji narušava estetsku iluziju
dela, ukazuje na sopstvenog autora I otkriva načine stvaranja. Za Šlegera ona potiče od
paraboze- trenutak u komediji kada se radnja zaustavlja, a hor se neposredno obraća
publici da bi komentarisao aktuelne uslove izvođenje… Nadovezuje se na metafikciju.
Kod Puškina ovaj postupak se vidi I preko piščevog odnosa sa junacima- obraća se
Tatjani, druži se sa Onjeginom (u njegov lik unosi biografske činjenice). On je direktni
svedok svih zbivanje. Obraća se I sa unutrašnje I sa spoljašnje tačke gledišta.
Najavljuje čitaocu događaj koji sledi, zapitkuje ga I podseća na prethodne događaje, na
kraju-oprašta se I od junaka I od čitaoca. Npr. Bol je predstavljen celokupno sa
Puškinove tačke gledišta, kada prikazuje mladalački zanos lepotama zabave, a onda to
ironično relazivizuje. Onjegin je tu, pritom, samo deo ambijenta. Dvostruko je prikazan I
doživljaj pozorišta- sa piščeve I junakove perspective.
IRONIJA
Pre svega treba napomenuti izvestan uticaj Bajrona I njegovog Čajlda Harolda na
Puškina. I sam pisac upoređuje svog junaka sa bajronovskim (npr. Kada je u pitanju
Onjeginovo putovanje po Rusiji;prezasićenost visokim društvom, bežanje u prirodu).
Ipak, značajniji je uticaj Puškina na rusku prozu XIX veka. Evgenije Onjegin izvršio je
veliki uticaj na ruski klasični roman. Većina književnih istoričara smatra da su
Ljermontov, Turgenjev, Dostojevski I Tolstoj u nizu svojih romana razvijali svoje ideje
koje su crpili iz Evgenija Onjegina. Puškinov ‘slobodni roman’ koji daje sliku epohe I
psihološki život junaka prepoznajemo u romanu Rat I mir. Dvostrukost tačke gledišta I
uplitanja autora u delo vidimo kod Dostojevskog u romanu Braća Karamazovi kada se
on predstavlja kao svedok, unosi svoja rasuđivanja,itd. Na kraju kod Dostojevskog je
prisutan Puškinov princip fragmentarnosti- mi ne znamo šta se na kraju događa sa
Mitjom Karamazovim, Raskoljnikovim, kao ni sa Evgenijem Onjeginom I Tatjanom-
otvoreni kraj.
POJAM SUVIŠNOG ČOVEKA
Evgenije Onjegin potpuno odražava ovaj tip književnog junaka. On tako predstavlja
osobenu ličnost koja se po svom izgledu I po ponašanju I mišljenju razlikuje I izdvaja iz
sredine u kojoj živi. Za to su zaslužni plemićka titular I poreklo iz viših slojeva, te veliki
materijalni imetak. Iz toga proizilazi nezainteresovanost za problem okruženja, ali
istovremeno postoji želja za menjanjem sveta. On je nezadovoljan, neodlučan,
skeptičan I melanholičan, te nosilac svetskog bola.
ONJEGINSKA STROFA
Ovaj Puškinov roman dao je teoriji stiha jednu novinu- onjeginsku strofu. Ona se sastoji
od 14 stihova, uglavnom desetaca I po rasporedu rima donekle se približava
Šekspirovom sonetu. Rima je ukrštena, parna, obgrljena, potom ponovo parna. Ona je
po prirodi pretežno muška. Veliki broj strofa u romanu nije dovršen, pa se tako ona
sastoji od 4,6,8 stihova, a negde izostaje I svih 14. Roman ima ukupno 366 strofa I na
taj način uspostavlja se dijalog sa Kanconijerom I Petrarkom- ovde je reč o ispovesti, ali
ne zna se čijoj: autorovoj ili junakovoj.
Prvo pevanje govori o plemiću čiji je otac protraćio novac na zabave, a on se u mladosti
posvetio učenju- govori francuski, pleše I ima obilje manira, oblači se kicoški I zadivljeno
se gleda u ogledalo. Potom, ostavlja učenje I okreće se uživanju sa ženama I obilazi
sve balove jer je rado primljen. Ubrzo mu sve to postaje dosadno I obuzima ga
čamotinja. Pokušava da se okrene knjigama, međutim, brzo se predomišlja I odlazi na
seosko imanje svog strica kao naslednik. Oduševljenje seoskim lepotama, pak, broji se
u danima I on se ponovo vraća u stanje splina.
Puškin svog junaka gradi prema Čajldu Haroldu, ako suvišnog čoveka.
On je vetropir koji void isprazan život. Živi raskošno I čita teoriju tržišne ekonomije,
dakle, on je čovek racija, ne emocija. Međutim,to će se promeniti kasnije. Prezasićenost
visokim društvom, ženama, besciljnost I sumornost približavaju ga Haroldu.
JUNACI
Puškin junake gradi po principu kontrasta: ohol I pasivan Onjegin i naivna devojka iz
provincije Tatjana, Olga I Lenski, Tatjana I Olga. U romanu junaci u najpre nosioci
literarnih maski- svi oni vide sebe kao junake nekih književnih dela I očekuju da se I
drugi tako ponašaju. Na taj način Puškin u izvesnoj meri parodira sentimentalne I slične
romane. Npr. Lenski sebe vidi kao Hamleta, Tatjana kao junakinju sentimentalnog
romana I upravo preko lektire koju koriste saznajemo o karakteristikama junaka.
VLADIMIR LENSKI- plemić iz sela u kom žive Laurini, romantična duša, pesnim
sentimentalne poezije odvojen od stvarnosti. On je jedna od onih čistih priroda koje ne
mogu da opstanu u pokvarenoj sredini. On je pun nada, čistote I neiskustva. Lenski je,
može biti, poslednji krik Onjeginove savesti, jer predstavlja ideal njegove mladosti.
Izazvan Onjeginovim flertom sa Olgom, on ga poziva na dvoboj zbog lične
neuravnoteženosti I tako postaje žrtva svog naivnog srca, ženske sujete I egoizma
prijatelja. Ленски и Оњегин су
вршњаци само је годину дана разлике између њих. Ленски је пламен а Оегин лед
И зближише се вал и камен, стихови и проза , лед и пламен. Нису били истих
ћуди. И следи изванредан Пушкинов коментар и тако се то и мене пече
пријатељство из досаде стече.Значи када нису имали шта да раде они су се
зближили. И он носи књижевну маску то је исто јако важно јер овде многи јунаци
носе књижевне маске.
PISMA
TATJANIN SAN
U snu Tatjana ulazi u mračnu zaleđenu šumu, ali ipak žubori potok I ona prelazi preko
njega. Potom je juri medved I ona u begu gubi minđuše, šal I cipelicu. Najzad, dolazi do
kolibe u kojoj za stolom sede Onjegin I razna čudovišta, gde je on domaćin. Svi viču
‘moje’, pa I Onjegin I ona ostaje sama sa njim,a on joj spusti glavu na rame. Pojavljuju
se Olga I Lenski I Onjegin ga ubija posle rasprave.
Na samom početku vidimo da Tatjana prelaskom preko vode zakoračava u dosad njoj
nepoznati svet, odnosno iz devičanstva u brak. Medved je najčešća maska na
pokladima I često znači nevoljenog mladoženju. Predmeti koje gubi imaju simboliku-
minđuša je vrsta amajlije(zaštita bez koje ostaje), maramu nose samo udate žene, a
cipelica je, pak, na izvestan način povezana sa brakom. Najzad, Onjegin je kroz nejnu
podsvest gospodar demonskog sveta. Ovaj san pokazuje I ono što je bio I ono što će
biti. Razna čudovišta su zapravo gosti na njenom imendanu,a ubistvo će se zaista
dogoditi. Onjegin je žigosan kao opasan I nepoželjan čovek.
Долази осма глава долази до рсплета када се Оњегин и Татјана нађу у високом
друштву и када се он изненада заљуби у њу јер је види просто у једном
социјалном свету друге врсте. Као што Достојевски каже татјана је апотеоза руске
жене, јер на који начин она одбија Оњегина. Ту пушкин покреће питање брачног
завета и питање може ли се на туђој несрећи заснивати сопствена срећа
Tatjana skida sve sa sebe što bi moglo da je zaštiti od demonskih sila,a uz to je, po
pravilu, void starija, iskusnija osoba-dadilja.
Uopšte prikaz svih društvenih slojeva- od plemića do seljaka; politika, ideje, kultura,
veliki proctor- od zabačenog ruskog sela do prestonice.
PUŠKIN LIRIKA
PROROK
Написана 1826. г. у септембру. Тај датум има једно дубље значење, јер је на
известан начин представљало прекретницу Пушкиновог живота. Он је био у
прогонству и њему се сада дозвољава да се врати да прекине то прогонство. И
креће из свог села ка престоници. Он се, дакле, налази на раскрсници. И та прича
да је он пун духовне жеђи лутао у пустињи и дошао на раскрсницу може се читати
и са становишта овог биографског момента. Можемо читати ову песму према
схватању да је она настала као нека врстаинтертекстуалног дијалога – то значи
разговор са другим текстом и са другим наслеђем. Овде је реч о преради 6. главе
књиге пророка Исаије – на шта је и сам Пушкин указивао. Суштина је у томе да је
пророк сам песник. Зато постоји иницијација у мачу, срцу итд. Он је тај који је
носилац истине и добио је божји благослов за такав задатак.
Bez strofa, 30 stihova, rima naizmenična.
Ova pesma se donekle zasniva na proročkim knjigama gde se nagoveštava kraj sveta.
Govori se o pesniku kao proroku, kao božjem odabraniku I posredniku između Boga I
čoveka. Na samom početku uvodi se motiv SERAFIMA- Božjeg izaslanika koji se
ukazuje mučenicima. On ga pronalazi u pustinji I daruje mu vidovitost. Sada lirski
subject čuje anđeoska krila, klijanje biljaka I nebeske sile. Zatim smrvi greh I podlost I
daje mu zmijski jezik- symbol mudrosti. Zatim gradacijski, on mu zabija mač grudi I vadi
mu srce. Ovo označava inicijaciju preobražaja I na ovaj način lirski subject se
poistovećuje sa Isusom Hristom- prolazi put stradanja da bi mu se javio Bog koji mu
nalaže da ustane I ispunjen voljom uznemiri ljude poezijom.
Gotovo cela pesma je u metaforama I simboličkim slikama. Ton je sakralan. Glas Boga
je svojevrsni romantičarski ideal, kao I koncepcija izabranika.
8 katrena sa naizmeničnom rimom abab. Spade u grupu pesama koje Puškin piše kada
ga obuzme nemir zbog predosećanja smrti. U skladu sa tim, glavna tema je smrt I njena
neminovnost, ali lirski subject ne jadikuje zbog toga, stoički je prihvati I razmišlja o njoj
iz ugla prirodne smene generacija.
Lirski subject je obuzet ovom mišlju na svakom koraku- dok sreće ‘nerasudne mladiće’ I
šeta ulicom, kada vidi hrast on pomisli kako je on nadživeo mnogo njegove pretke pa će
I njega. U 3.strofi javlja se taj motiv smene generacija- on ustupa mesto detetu uz
metaforu ‘bićeš cvet,ja prah’. Obuzimaju ga pitanja da li će predosetiti taj trenutak I gde
će ga on zadesiti. Na kraju on ipak želi da počiva u svom rodnom kraju. Miri se sa
činjenicom da njegova smrt neće poremetiti prirodu- ona će I dalje trajati,a mladost
postojati.
3 katrena, naizmenična rima-abab. Tema: prolaznost života. Lirski subject se pita lemu
uopšte život, zašto ga je on zaslužio I zašto je osuđen na svršetak. Ko je taj koji
odlučuje o životima ljudi, ko ga je pozvao u ovaj svet I darivao ga strašću I sumnjom-
dar prolazni I slučajni. On ne pronalazi suštinu I smisao života. Vidi ga kao besciljan,
prolazan put I to ga zamara.
Forma obraćanja, retorska pitanja, apostrofa, personifikacija. Rezignacija, seta,
kontemilacija o egzistenciji.
TALJIGE ŽIVOTA
4 katrena, unakrsna rima: abab. Glavna tema je život, ostvarena preko motiva puta.
Protok kroz proctor I vreme je život. Slika kočijaša koji ujutru juri bezglavo- mladost,
volja za životom, polet, nestrpljiv, spreman na sve I u sve uleće srčano. Na sredini
života(u podne) naizali na poteškoće, prepreke I nevolje I to ga nagna na strah,
odvažnost jenjava. Na samom kraju života (puta) je čovekova pomirenost sa
konačnošću, on postaje ravnodušan na muke,a vreme I dalje teče (konje tera).
Pesma nastaje u doba Puškinovog života kada se nalazi pod policijskom prismotrom.
Smatra se da je posvećena Ani Keri, zajedno sa prvom glavom Evgenija Onjegina.
Jedna oktava, naizmenična rima (abab). Posveta Ani Olenjinoj. Tema je veličanje
ljubavi lirskog subjekta koja je prolazila kroz razne faze. Lirski subject nije siguran da li
je nekadašnja ljubav iščezla, ali ne želi da to bude uzros nespokoja onoj kojoj peva. On
je skrivao svoju ljubav I potiskivao strah I ljubomoru,a opet beznadežno. U poslednja
dva stiha najefektniji, najjači intenzitet- iskrena I nežna ljubav koju želi svojoj dragoj od
neke druge osobe. Liričnost, osećajnost, uzvišenost. Iskrenost, prisnost. Ispoved.
ARMON
Elegija, seta, melanholija. Zapete, tri tačke, crte usporavaju tempo, kao da se čuju
talasi.
ZIMSKO VEČE
Pesma počinje deskripcijom zimske večeri- napolju je bura, magla, sneg. Zvučnost
postignuta upotrebom leksike I personifikacije- vihor kao zver zaurla I zaplače kao dete,
a šaš kuca na prozor kao putnik. Kao contrast sledi slika mira I tišine u kući. Ona je
ispunjena tugom, mrakom I ćutanjem. Lirski subjekt se obraća starici retorskim
pitanjima- da li je umorna ili drema uz vreteno, ili pak ćuti zbog straha od bure. Sada
lirski subjekt ostaje bez odgovora I poziva na nazdravljanje za ‘vreme naše’. Vraća se u
detinjstvo I traži da mu se pevaju dečije pesme. Poslednja strofa ponavlja stihove iz 1. I
3.Motiv ostarele majke;samoća; tuga; seta; melanholija. Snažan utisak.
MIHAIL LJERMONTOV
JUNAK NAŠEG DOBA
STRUKTURA I KOMPOZICIJA.
LIK PEČORINA
Biće izrazitog uma I izuzetne volje. On bez ikakve svrhe, isključivo radi svoje razonode I
razbribrige zavodi mladu kneginju Meri, mada je prema njoj inače ravnodušan. U isto
vreme zapostavlja Veru, jedinu ženu koju istinski voli I koja ga do kraja razume. On je
vrlo rano iskusio sve što se moglo iskusiti- saznao je nesigurnost prijatelja, varljivost
žena, taštinu slave I ostalo mu je da se dosađuje. On živi umom, ne srcem. Tako
hladan, moćan čovek ubija svoju dosadu zavođenjem. On je energičan čovek u sukobu
sa društvom I samim sobom. Njegova suvišnost zapravo ima izvor u socijalnim
uslovima,a ne u ličnoj slabosti; on je sputan da adekvatno ispolji svoju snagu I zato
rasipa svoju moć u zavođenju. Sklon je uništavanju na moralnom planu, npr. kada treba
da objasni zašto plače posle neuspelog pokušaja da stigne Veru. Uopšte sve ovo čini lik
suvišnog čoveka.
LIRIKA
PESNIKOVA SMRT
Strofe su duge, uglavnom preko 15 stihova, različite dužine I jedna sekstina. Rima je
uglavnom naizmenična, ali I obgrljena I parna.
Ona u vreme nastanka ima katuelno političko značenje I zato Ljermontov biva kažnjen
zbog nje jer je okarakterisana kao poziv na revoluciju. On zapravo u ovoj pesmi
diktatoru s prestola I njegovim korumpiranim saučesnicima poručuje da osim njegovih
zakona I sudova postoje pravi, nepotkupljivi sudovi koji neće štititi zločince: sud istorije
(vremena) I Božiji sud. Za njega je pesnik rob poštenja, čista duša. On pada u laži, a
ubica se ubija ne trepnuvši. Lirski subjekt izriče svoj bes- ‘sada čemu jadikovanja’,
poručuje neprijateljima da se raduju. U poslednjim stihovima on suprotstavlja nevinu
pesnikovu krv I crnu krv podlaca, dželata I pohlepnih koje će da stigne Božija kazna.
Ova pesma je himna pesnikovog tragičnog žrtvovanja za bolji svet, u čemu je prekinut.
Brojni zvučni epiteti, aliteracija, eksklamativni ton, bes, gnez, ogorčenost, nemoć; forma
obraćanja.
I MUČNO I TUŽNO
On ovde izražava sumnju prema živou, ogorčenost. On piše u ime čoveka kome žena
nije uzvratila ljubav. Ljubav je besmislena zbog svoje prolaznosti, kao I sve na svetu.
Ona samo donosi more patnji. On dolazi do saznanje da nema ko da mu pruži ruku ‘kad
dušu obuzima seta’ jer večne ljubavi nema I jer će strasti pred razumom izgubiti svoj
žar. Zato je život prazna I glupava šala- smisao ne pronalazi ni u čemu jer sve prolazi.
JEDRO
Putovanje kao metafora prolaska života. Jedro je ovde simbol čoveka, može biti
pesnika. U svakoj strofi kao da se sukobljavaju 2 glasa- prvi izriče fizičko stanje jedra,
realnost, a drugi se pita o tome ili izvodi zaključke. Najpre se ističe kolorit – belo jedro
na svetloplavoj pozadini. Lirski subjekt se pita zašto jedro napušta svoj rodni kraj. U
drugoj strofi su auditivne metafore (aliteracija, onomatopeja)pljušti, jedro škripi na
oluji(simbol nedaća). Slika se razrešava prolaskom oluje- ponovo vizuelna metafora,
plavo more I zlatno sunce kao boje koje simbolišu božansko nadahnuće I lepotu.
Eđutim, jedro ‘večno traći bure kao da bure daju mir’- izvesni paradoks u ljudskoj prirodi.
Nestalnost čovekove prirode, dijalektika- dobro I zlo, mir I nemir. Večito nezadovoljstvo.
Jedro = pesnik: traži neprekidnu uznemirenost I odbija odmor, prkoseći sam sebi. Staje
pesnika I njegova unutrašnja osećanja- nemir, strast. Romantičari veruju da će preko
bola I agonije dostići vrhunac, zato im je potrebna opasnost.
PROROK
SAN
Elegičan ton. Rastavljeni ljubavnici, ali povezani mislima. Njemu ne pada teško smrt,
već njena tuga u oku.
REALIZAM
Najintenzivnije traje od 30ih do 80ih godina XIX veka. Počinje u Francuskoj u delima
Stendala I Balzaka, razvija se u Engleskoj sa Dikensom I u Rusiji sa Dostojevski I
Tolstojem. Teži da prikaže stvarnost onakvom kakva jeste, pa se često pominje pojam
podražavanja. Realizam se neretko podređuje mitu, religiji ili fantastičnom. Prikazivanje
u delu ne zahteva isključivo podražavanje predmetnosti, nego I dočaravanje misli I
osećanja. Često se koristi metafora ogledala kao objektivno prikazivanje.
Realizam se javlja kao reakcija na naglašenu subjektivnu reč. U ovoj epohi se koriste
različiti književni postpci naracije(dijalog, fokalizacija). Realistički stil podrazumeva
uobličavanje fabule tako da prikaže jasnu psihološku I socijalnu motivaciju, detaljnu
deskripciju; isključuje pripovedača I prikazuje teme iz banalnog života (pejzaži). Teži
niskim karakterima I izbegava patetične uzlete I hiperbole. Predmet realizma su tipski
junaci I uopšte težnja za opštim. Dominiraju roman, pripovetka, satira, drama ređe, a
lirike gotovo da nema, putopisi, dnevnici I novele. Različite vrste romana- psihološki,
društveni, istorijski.. Književna kritika je u usponu.
Engleska: Eliot,Dikens
NATURALIZAM
Književni pravac s kraja XIX veka koji se vezuje za francusku literature. Smatra se
ekstremnom fazom realizma. Teži hladnoj analizi I materijalnom determinizmu nadahnut
Darvinovom teorijom. Život se u naturalističkim dramama I romanima prikazuje kao
izraz uzajamne uslovljenosti prirode I društva, a čovek je delatno nesposoban. Značajan
trenutak je predgovor romana ‘Žermini Laseret’ braće Gonkur gde se kaže da je čovek
određen sredinom I nasleđem,a savremeni roman je vrsta društvene ankete. Pišu o
nedostojnim staležima I ispituju animalno I nastrano. Stvarnost I priroda se predstavljaju
na drastičan način.
STENDAL
CRVENO I CRNO
ZNAČENJE NASLOVA
Postoje uglavnom dva značenja. Po prvom, naslov je aluzija na rulet gde kugla pada na
crveno ili crno polje, što bi značilo da Žilijen okušava sreću rizično igrom. Prema
drugom, crveno označava revolucionarna osećanja I Žilijenovu težnju za vojničkom
karijerom, a crno svešteničku karijeru I legitimistička uverenja koja on prividno usvaja da
bi se društveno uzdigao I došao do cilja. Glavna tema romana tako može biti suprotnost
između buržoazije I sveštenstva, liberalizma I reakcije. Međutim, moguće je predvideti I
drugo značenje- ljubav I smrt, strast I politika.
STRUKTURA I KOMPOZICIJA
роман тога доба одраз стварности али не пуки одраз , чињеница да је у роману
јако важно утврдити каузалност и међу догађајима који се приказују и међу
догађајима и међу што одређује те догађаје,психолошки и историјски контекст. Где
он темељи те узрочно последичне везе, то се види на самом почетку он отвара
свој предговор претресајући читав низ проблема који су се појавили у актуелној
науци, и наводи многобројна имена
Radnja romana zbiva se u izmišljenom gradiću u Francuskoj. Glavni junak Žilijen Sorel
sin je siromašnog drvodelje. Mesni sveštenik primećuje njegovu inteligenciju I želi
napraviti sveštenika od njega. Međutiv, zbog teške materijalne situacije on odlazi u
porodicu De Renal kao vaspitač dece. On postaje ljubavnik gospođe De Renal, ali
napušta njihovu kuću kada zapreti opasnost zbog te afere. On odlazi na školovanje
zahvaljujući stipendiji I tamo provodi godinu dana. Ubrzo dobija mesto sekretara
morkiza De la Mol u Parizu I pokreće vezu sa njegovom ćerkom Matildom. Nakon burne
veze odlučuju da se venčaju, a I Matilda je trudna, kada markiz dobija pismo gospodina
De Renal u kom govori loše o moralu Žilijena. Markez povlači pristanak za brak. Žilijen
odlazi I ubija gospođu De Renal, a u zatvoru sazna da ona nije mrtva I pokušava dag a
spase. On na suđenju ne traži milost I biva osuđen na smrt. Matilda mu priređuje
sprovod, a gospođa De Renal umire od tuge.
Međutim, ovaj roman nije, kako se čini, isključivo ljubavni. On je politički I svi likovi u
romanu imaju određeno političko usmerenje. Stendal je više ovaj roman zamislio kao
savremenu društvenu hroniku. Naslov predstavlja antitezu između republikanstva I
vojne karijere o kojoj sanja I svešteničkog poziva koji prihvata zbog uspeha. Stendal se
takođe koristi I autopoetističkim postupcima, govori o ulozi književnosti I stavlja epigram
na početku svake glave. Dva kraja: Žilijen umire I drugi kada Matilda nosi glavu do
grobnice koju je sam izabrao,a gospođa Renal umire grleći decu.
To je najpre bio dečak koji je tužno proveo detinjstvo,a zatim našao idola u Napoleonu,
sa time se javlja njegova volja da uspe I da stvori bolji položaj od onog koji mu je
dodelila sudbina. Ne mogavši da se školuje za vojnika, on se odlučuje za svešteničku
karijeru koja otvara vrata bogatstva I slave. Njegovo glavno oružje licemerje,a sukob
proističe iz razlike njegove sposobnosti I društvenog položaja. On glumi pokornost
prema gospođi Renal I osvaja je samo da bi se svetio njenom mužu za bahatost.
Međutim, on je I strastven I osetljiv na lepotu, prirodu, prijatelje I ljubav I sanjari o njoj,
romantičnoj I idealnoj. To govori I njegova iskrena ljubav prema gospođi Renal ( da je
nije voleo ne bi se predomišljao pre ubistva). Njegov lik građen je na dijalektici između
ponosa I nežnosti, onoga što on smatra svojom dužnošću I težnje prema ljubavi bez
preterivanja. Na kraju on se miri sa samim sobom, svojim položajem I sudbinom. On
govori istinu na suđenju umesto spasonosne laži I to ga void u smrt. Porota mu nije
oprostila, ne pokušaj ubistva, već što je zaveo dve žene iz aristokratskog staleža I
zloupotrebio sreću koja mu je omogućila da se društveno uzdigne.
ONORE DE BALZAK
ČIČA GORIO
PORTRET EŽENA DE RASTINJAKA- KARAKTER I SUDBINA. KOJE IDEJE I PITANJA
SE POKREĆU NA OSNOVU OVOG DELA?
Glavni pokretač njihovog zla jeste novac I oni se ne stide toga. Tako Balzak slika
ljudsko otuđenje zbog materijalnih zadovoljstava, izvitoperenost društva bez nade da se
nešto promeni I neprekidna borba za opstanak.
GUSTAV BLOBER
GOSPOĐA BOVARI
DOŽIVLJENI GOVOR
Vizija Eme spaja se sa vizijom pesnika da se ne zna kome treba pripisati lirske opise
koji odražavaju raspoloženja junakinje. Tako je Floberov realizam subjektivan I
sugestivan. Prieri za to su: mesec kao divovski svećnjak niz koji se nižu kapi
rastopljenog dijamanta ili Emina vizija bega sa Rodolfom.
Priča se formira oko junakinje koja u mladosti nalazi u romanima I poeziji ideal kom će
težiti čitav život. Ona odbija sve što ne odgovara zanosu njenog srca. Prva stvarnost sa
kojom se suoči je brak sa Šarlom Bovarijem. On je dobar I zaljubljen, ali ona ne podnosi
njegovu neambicioznost, obilnost I odsustvovanje. Ona se sve češće pita da li se mogla
sresti sa drugim čovekom I zamišlja događaje koji se nisu zbili. Šarlova vulgarnost I
plašljiva ljubav pisara Leona pojačavaju njene patnje. Napokon se pojavljuje privlačni
Rudolf I Ema postaje senzualna, a njen život se približava njenim idealima. Međutim, on
ne deli njena razmišljanja I ostavlja je na rubu samoubistva I sa dugovima. Kasnije,
ponovo sreće Leona, alit a ljubav brzo plane I brzo se ugasi. Nakon poslednje I bolne
posete Rudolfu, ona se više ne seća dugova koji je muče nego samo pati zbog
izgubljenih iluzija da bi na kraju pronašla spas u smrti.
Roman je moguće podeliti na 3 dela: prvi deo se završava kada bračni par Bovari
napušta Tost I odlazi u Jonvil,gde su sva glavna lica u akciji. Drugi deo tiče se Rudolfa I
on se završava propašću Emine iluzije I misli na samoubistvo. Javlja se Leon I tada
počinje treći deo- oni se viđaju u Ruanu I Ema srlja u propast.
NIKOLA GOGOLJ
REZIVOR
SADRŽAJ REVIZORA. KAKVA JE DRAMA, POSTUPCI?
Drama ima 5 činova I time odstupa od pravila da se komedija piše u 2 ili 3 čina, a
tragedija u 5. Ovo nije slučajno jer je pisac stanje u ruskom društvu doživeo tragično. U
pitanju je komedija naravi. Ona ukazuje na mane I nedostatke čitavog društva I nema
izrazitog glavnog junaka jer su svi podjednako nosioci društvene anomalije. Izrazita je
prisutnost satire sa svim svojim sredstvima: aluzijom, ironijom, alegorijom.
Postupci: groteskno (bolesnici su prljavi, lekar ne zna ruski, izbegavaju skupe lekove, u
sudskim prostorijama šetaju se guščići, suši se veš, zaudara rakija, svi primaju mito,
zatvorenicima se ukida hrana, poštar otvara pisma).
TEME I LIKOVI
Teme: kako sam Gogolj kaže, ovde je na jednom mestu skupljeno sve ružno-
samovolja vlasti, podmitljivost, primitivizam, glupost, spletke, korupcija, pohlepa,
provincijalizam.
Likovi
Strah od vlasti. Nezaštićen I izložen teroru I najsitniji činovnik je seljak I običan
građanin.
ŠINJEL
OBJASNITI POJAM SKAZA NA PRIMERU OVE PRIPOVETKE
SADRŽAJ
Jadni mali činovnik donosi veliku odluku I poručuje nov šinjel. Još dok ga šiju, taj šinjel
postaje san njegovog života. Prve noći kad ga obuče, otmu mu ga u jednoj mračnoj
ulici. On umire od tuge I njegov duh luta gradom.
AKAKIJE AKAKIJEVIČ
On je pokoran, mali činovnik, utvara, posetilac koji dolazi iz tragičnih dubina I koji se
slučajno prerušio u sitnog predstavnika vlasti. U tom smislu njegov lik možemo
posmatrati kao demona, odnosno đavola-simbolika imena, pominjanje majke kao
pokojnice što daje aluziju da je on mrtvorođenč,a na kraju fizičke odlike- riđ, rošavog
lica. On zapravo ne predstavlja žrtvu socijalne nepravde nego primer ljudi koji su mirni
ludaci obuzeti stremljenjima koja sui m naizgled značajna. Šinjel koji je Akakiju duhovna
snaga predstavlja najviši stepen koji strast I želja mogu da dosegnu. Akakije je od
samog početka požrtvovan I spreman za preokret – hoda na prstima ne bi li prištedeo
cipele. On se nalazi u zamračenom krugu I to dokazuje zamaskiran kraj- čovek za koga
mnogi misled a je duh Akakija je u stvari čovek koji je njemu ukrao šinjel. Na taj način
priča dobija pun krug, začaran, pun paradoksa.
NOS
ZNAČAJ GROTESKE U ROMANTIZMU. OBJASNI GROTESKU NA PRIMERU NOSA
VIJ
PRIMER SKAZA NA VIJU
Vij predstavlja pripovetku iz đačkog života, oblikovanu kao poetsku legend u kojoj tri
đaka- bogoslav Haljava, filozof Homa Brut I retoričar Tiberij Torobac zalutaju prilikom
jednog putovanja u zaselak gde ih na prenoćište primi starica.ona pred spavanje dođe
filozofu, sedne mu na leđa I tako on, van svoje volje, kreće I nosi je sve do jutra.
Shvativši da je veštica, on je izmlati toljagom, kada se ona pretvori u prelepu devojku.
Nekoliko dana kasnije do njega dođe glas da je ćerka jednog bogataša na samrtvi
tražila da joj baš on tri noći čita molitve. On nerado to I čini(mada, pokušava da
pobegne), a ona svake noći ustaje iz kovčega I pokušava dag a ubije dok j eon zaštićen
molitvom. Treće noći u tome joj pomaže vij, demon sa kapcima do poda.
Priča o dva prijatelja koji se posvađaju kada Ivan Nikiforovič kaže drugom da je gusak
jer mu nudi svoju krmaču I dve vreće zoba u zamenu za pušku. Zatim kreće čitav niz
događaja, od gradnje gusinjaka Ivana Nikiforiča I njegovog rušenja od strane Ivana
Ivanoviča, pa sve do suda gde obojica podižu optužnicu protiv onog drugog, a vrhunac
komike je kada krmača Ivana Ivanoviča nonšarlantno uđe u sudsku prostoriju I odnese
optužnicu Ivana Nikiforiča. Spor traje godinama,a sporo ostvareno pomirenje raspada
se kada Ivan Nikiforevič slučajno pomene vraga (to je naročito smetalo Ivanu
Ivanoviču). Pripovetka na kraju poentira rečenicom: ‘Dosadno je na ovom svetu,
gospodo moja!’
Groteska-scena sa krmačom koja može biti metafora ili obličje natprirodnih sila; povod
za svađu gusan, a ne to što mu je ovaj rekao da se poljubi sa krmačom.
FJODOR M. DOSTOJEVSKI
ZLOČIN I KAZNA
POLIFONIJSKI ROMAN
Ovo je termin koji je Mihail Bahtin primenio na poseban tip romana karakterističan za
stvaralaštvo Dostojevskog 1) Problemi poetike, 2)Bahtin kontrapunkt glasova u muzici
primenjuje na narativni tekst satkan od dijaloga, odnosno suprotstavljanja različitih
mišljenja. Tako se autorovo viđenje sveta tvori iz sukobljavanja stavova različitih
književnih junaka,ali I njegove sopstvene ideologije. Karakteristično je to da je autorov
glas ravnopravan sa glasom junaka I ne utiče na uspostavljanje konačne istine. Prema
tome, predstavlja potpunu suprotnost sveznajućeg pripovedača. Glasovi junaka su
samostalne partije,a borba mišljenja I stavova uobličava ideje I process saznanja.
Karakteristično je I to što njegovi junaci pre svega misle na to šta drugi o njima misle I
pokušavaju da proniknu u to. Takođe, oni često dobijaju ideološke dvojnike-
Raskovljnikovi su Svidrigajlov I Lužin,a posebno značajno sukobljavanje stavova u
romanu je između Raskovljnikova I Porfirija.
ZLOČIN I KAZNA-UZOR
Много тога из његове биографије утицало је на оно што је он писао. Рођен је 1821
године и његово, био је племићког порекла, али у 19 веку био је веома необичан
друштвени поредак тако да и племићи полако губе своју функцију. Оно што је
обележило његово детињство била је лектира коју му је читала његова мајка пред
спавање. Волео је да слуша романе пуне страве и ужаса злих бића. Отац је био
један врло непријатан човек, често пијан и агресиван. достојевски је имао већ 16-
17 година када је био у војној школи у Москви па затим у Петрограду и када добија
обавештење да му је отац убијен у необичним околностима, дакле убиство које је
учињено над његовим оцем је врло слично у детаљима у односу на оно како је
описано рецимо убиство фјодора Павловича Карамазова. Достојевски је веома
био импресиониран немачким писцем Шилером. Такође Виктора Игоа много
цитира у својим романима.
Zločin I kazna pokreće razna pitanja: pohlepu čoveka I bolesti društva (socijalni roman),
unutrašnje proživljavanje (psihološki roman), moralna pitanja (filozofski roman), na kraju
zločin I njegov process (krimi roman). Ipak, najznačajniji problem glasi: da li je
dozvoljeno graditi ličnu sreću na nesreći drugih. Raskoljnikov tvrdi da se svi ljudi dele na
obične I neobične. Razlika je u tome šta neobični ljudi imaju pravo da dozvole svojoj
savesti da učine zločin, ukolliko to zahteva ostvarenje neke značajne ideje. Npr. Njutn bi
imao pravo da pređe preko ljudi da bi objasnio izum I tako pomogao čitavom narodu
(pored njega navodi Napoleona, Muhameda..). Svi oni su zločinci,ali nisu primorani da
učine zločin, odnosno da pogaze zakon. Oni su retki za razliku od ‘običnih’. Neobični su
gospodari sadašnjosti, a obični budućnosti.
Druga bitna ideja je, pored zločina- kazna. Ona je neminovna I obavezna, bilo
materijalna ili u vidu griže savesti. Sonja je nosilac religiozne komponente koja se
zalaže za pokajanje ili iskupljenje greha. Kazna I patnja predstavljaju žrtvu I put do
nagrade. U tom smislu čovek mora da stavi krst stradanja na leđa I ponovi Hristov put.
U smislu Raskoljnikovoj pokajanja prisutna je paralela sa Lazarevim vaskrsenjem-
raskoljnikov vaskrsava ljubavlju prema Sonji.
LIKOVI U DELU
SONJA- njeno ime simbolizuje mudrost. Između nje I Raskoljnikova postoji sličnost u
tome što žele da pomognu drugima, ali Raskoljnikov pritom gazi preko drugih,a Sonja
prinosi sebe kao žrtvu. Ipak, Raskoljnikov smatra da je ona zločinac jer ubija samu
sebe. Ona je tipičan primervere iz očajanja. Raskoljnikov njoj nabraja sva zla koja su je
zadesila da bi se I ona pobunila protiv sveta I nepravde,ali ona se uzda u Boga.
Raskoljnikov shvata da je njoj Bog neophodan da bi sačuvala zdrav razum. Ona se
uzda u čuda-ako je čudom vaskrsnuo Lazar, onda se čudom može vratiti čistota
uprljanoj prostitutki. Ona utiče na Raskoljnikova da stavi krst stradanja na svoja leđa I
prati ga u Sibir, podstičući u njemu snagu, nadu I volju za životom I spasenjem.
LUŽIN- GORD I SUJETAN ČOVEK KOG HRANI SVEST O TOME DA, ŽENEĆI SE
Dunjom, nju I majku spasava od siromaštva, odnosno ima moć nad njima. Isto je mislio
I za Raskoljnikova, ali nailazi na Raskoljnikovu ogorčenost zbog veridbe u takvim
okolnostima, gde se Dunja udaje zarad sreedstava koja bi pomogla njenoj porodici. On
je pokušavao da upravlja njima misleći da ima prava na to I hranio se njihovom
nesrećom. Međutim, kada čuje da je Dunja nasledila izvestan nova cod žene čiji ju je
muž uvredio, njegova sujeta je povređena I moć uzdrmana. Dunja je osnažena time I
Raskoljnikovom podrškom raskida sa njim, a on da ne bi ostao praznih ruku, traži
novčanu odštetu. Značenje njegovog imena je močvara- duhovna praznina, odvratnost.
DUNJA- ona čini žrtvu iz gordosti I nesvesno, a Sonja svesno. Pitanje žrtve. Izlazi na
pravi put udajom za Razumihina.
Katarina Ivanovna na samrti ne prihvata reči utehe od sveštenika. Smatra da Bog I bez
ispovesti treba da joj oprosti. Marmeladov je alkoholičar, bivši činovnik. Iskreno voli
ženu, brani je pred svima, dozvoljava joj dag a čupa za kosu. Katarina je imala
nesrećan brak, nekada je bila bogata, porodica je se odrekla. Marmeladov izgubio
službu, uzeo novac krišom od žene I otišao od kuće. Umire kad ga pregaze pijanog na
ulici. Raskoljnikov im je pomagao novčano. Katarina ludi I umire.
PODSVESNO/PSIHOLOŠKO
Raskoljnikovi snovi: 1) on je dete I seljaci tuku slabo I malo kljuse,a on plače. Sanja
zelenašicu koju udara sekirom,a ona se smeje.
2) oaza,mirna : njegov nemir; ručak Beduina : glad, voda:vatra-
prostorno bekstvo od stvarnosti.
BRAĆA KARAMAZOVI
VELIKI INKVIZITOR. KOJE PROBLEME POKREĆE?
Ovu poemu priča Ivan Aljoši. On radnju smešta u Sevilju, XVI vek. Isus silazi I narod ga
dočekuje sa oduševljenjem. Odjednom dolazi veliki inkvizitor I naređuje dag a uhapse,
baca ga u tamnicu I pita ga što je došao d aim smeta, nije bilo razloga da dolazi jer je
istrojen red- tajna, čudo I autoritet. On govori ‘on je nas sve obuzeo’ – đavo vodi crkvu I
to da je narodu dat hleb, a oduzeta sloboda, što je u suprotnosti sa Isusovim: ‘ne žive
ljudi samo od hleba, nego I od duše’. Ljude razapinje sumnja I metafizička patnja zato
što im je Hristos dao slobodu da biraju između dobra I zla, (drvo saznanja) I to je ključna
tema legende. Inkvizitor optužuje Hrista da je tragično precenio duševnu snagu čoveka,
odnosno njegovu sposobnost da podnese agoniju slobodne volje. Ljudi radije prihvataju
neljudsko spokojstvo robovanja. Metafizika velikog inkvizitora dejstvuje u materijalnom I
ovozemaljskom svetu. Njega podstiče želja za razumom, redom I društvenim
spojojstvom. On je čovek koji preuzima Božije pravo u svoje ruke. U tom smislu je ovo
sukob između čoveka, Boga I bogočoveka, odnosno dva principa: sitosti (hleb) I ličnog
izbora (Hrist). Suština njegovog proročanstva je da će ljudi dobrovoljno pristajati uz
svoje čuvare I da će carstvo razuma biti I centar mira; ono će nastati na zemlji, a njime
će vladati čudesa, vlast I hleb. Celokupna poema data je uz Isusovo ćutanje, da bi on
na kraju poljubio inkvizitora,a to ćutanje pomalo znači I uzmicanje.
Ivan izričito tvrdi da je na strain Velikog Inkvizitora jer on čovečanstvo više voli. On
postavlja pitanje Aljoši moraju li ljudi da pate zbog neke uzvišene I možda iluzorne
nagrade,a Aljoša mu odgovara da je Hristos zaslužio sažaljenje raspećem. U ovome se
vidi da Ivan sve gleda kroz materijalno, opipljivo,a Aljoša uzvišeno I tako se ukrštaju
Ivanovov racionalizam I materijalizam I Aljošin simbolizam. On na kraju postupa kao
Isus- ljubi Ivana, oprašta mu.
IVANOVA TEODICIJA
Neposredno pre nego što je izložio svoju poemu, Ivan ispoveda bunt prema Bogu. On
ne prihvata saznanje o zverstvima počinjenim nad nevinom decom. Ako Bog postoji I
dopušta da decu ubijaju I sakate, on mora da je zao ili nemoćan. Pojam iskupljivačke
paved ne vredi jedne suzice onog namučenog deteta koje se molilo Bogu. Ivanu je data
ulaznica za takav svet; ali on nije spreman da plati njenu cenu. On se ne miri sa crnilom
ovog sveta I vraća kartu. Ne radi se o tome da on ne veruje u Boga, nego da ne
prihvata takvog Boga koji bi svoju pravdu gradio na nevinim dečijim suzama.
Dostojevski nije morao da izmišlja primere zlostavljanja dece- oni su zaista postojali.
Tako Ivan pita aljoša treba li majka koja je gledala kako joj psi rastržu dete da oprosti
onom ko je to naredio, na šta Aljoša odgovara ‘treba li streljati?’. Tako ostaje otvoreno
pitanje da li može da se pronađe milost I oprost za takve zlotvore.
Na zlostavljanje dece Dostojevski gleda kao na simbol čistog I nepopravljivog zla. Mučiti
decu znači obesvestiti u čoveku lik gospodnji tamo gde je on najsjajniji.
GOVOR NA GROBU
U kontekstu stradanja dece o kom priča Ivan stavlja se dečak Ilja Snjegirjov. On je
osećao šta je čast I gorka uvreda naneta njegovom ocu I protiv nje je ustao. Međutim,
on doživljava I telesno I duševno poniženje I na kraju stradanje. Na njegovom grobu
Aljoša priča okupljenim dečacima das vi oni moraju sačuvati sećanje na zajedništvo oko
Iljuše, kada su bili sjedinjeni lepim I dobrim osećanjem I ljubavlju prema tom
dečaku.uspomena na njega je najkorisnija I najzdravija stvar za budući život jer,iako
nekad postanu zli, ovo sećanje nikako ne sme da izazove podsmeh kod njih, možda će
gat a uspomena zadržati od nekog velikog zla.
Aljoša ovde prenosi poruku- spasenje u Hristu nije pojedinačno neko saborno I samo
zajedništvom se dolazi do bogočoveka. Ovo opovrgava Ivanovu tezu da decu treba
izuzeti iz patnje jer jedini put do spasenja je put stradanja, Isusov put.
Na kraju on ga gađa čašom, Aljoša prekida košmar,a čaša je na istom mestu. Međutim,
on I dalje ostaje u bunilu I priča sa Aljošem o Đavolu kao o stvarnoj osobi. Tako on
odlazi da prizna zločin,samo iz gordosti I da bi umirio svoju svest, pritom ljut zbog toga
što Bog, u kog on ne veruje, pobeđuje njegovo srce- jer,ako postoji đavo, postoji I Bog.
Ipak, sva njegova patnje je uzalud jer njegovu izjavu na sudu ne uzimaju za pravo.
Ključan je problem nasledne krivice. Zla krv oca Fjodora Pavloviča prešla je u srca
njegovih sinova Ivana, Dimitrija I Aljoše, goneći ih iz nevolje u nevelju. Oni su svi
sladostrosnici I sve u životu prihvataju sa nekom nasladom. Kod Fjodora su to žene
kakve god bile, a posebno Grušenjka zbog koje I strada između ostalog. Jedino što
dosledno zaspupa je hedonizam I pravilo ‘sve je dozvoljeno’. Egoističan je, gramziv I
razvratan. Dimitrijev karakter je najsličniji Fjodorovom- nekontrolisana opsednutost
telesnim željama, novcem, impulsivnost I nepromišljenost, zbog toga se I zaljubljuju u
istu ženu. Ono što ih razlikuje jeste vera u Boga- Fjodor je ateista, a Dimitrije postojanje
Boga ne dovodi u pitanje. U Ivanu, pak, ovo pitanje izaziva unutrašnji raskol. On se
nalazi između ateizma I antiteizma- između neverovanja u Boga I bunta protiv njegove
nepravde. On je prekomerno gord čovek koji duboko u sebi ima oceubilačke pomislli; on
ih, pak, postiskuje, a kada se suoči sa njima, nastaje ludilo. On takođe poseduje
karamazovsku strast življenja I čovek je racija. Beleg nasledne krivice ima Aljoša, mladi
isposnik koji I beži od karamazovštine u manastir, ali dovodi Boga u pitanje kada njegov
otac nakon smrti ne miriše kao svetac. On prihvata sve što postoji, ne osuđuje I ne
prezire. Tu je I Smerdjakov, vanbračni sin Fjodora u kom su objedinjeni mentalna I
fizička poremećenost majke sa bahatošću I nemoralom oca. Paradoksalno, on koji
uživa najveće očevo poverenje ga ubija. On predstavlja pandan Ivanu I sigurno I čvrsto
gospodari njegovom voljom, tačnije daje toj volji konkretne oblike I ispunjava ih. On
Ivanovu skrivenu I podsvesnu volju za oceubistvom pretvara u delo.
Osnovno pitanje koje pokreće je preobražaj grešnika. Ono se posmatra preko 3 lica-
samog Zosime u u lmadosti, njegovog brata Markela I tajanstvenog prijatelja Mihaila.
Markelu pod uticajem modernih evropskih ideja biva poljuljana vera u Boga I on prestaje
da posti. Njegov preobražaj nasputa u poslednjim danima života kada od svakog traži
oproštaj, divi se životu I u svakoj sitnici nalazi izvor sreće. On shvata suštinu ‘Svako je
svakom za sve kriv’, aludirajući I na voljne I na nevoljne grehe I ljudsku prirodu koja se
rađa sa krivicom. Pa iako je čovek, dakle, svakako kriv, pokajanje I milost mu donose
spas. Tako I mladi Zosima doživi preobražaj nakon besmislenog dvoboja I šamara koji
je u besu uputio slugi. Mihailo, ubica, je svestan da će raj za njega nastupiti tek nakon
priznavanja krivice javno, I on se preobrazi pred samu smrt. Dakle, gresi koji su počinila
sva trojica zahtevali su da se javno obznane. Kolebanje duše između dobra I zla
označava patnju kroz koju prolaze,a njihov izbor da krenu dalje omogućen je snagom
njihovih karaktera koji isključuju gordost I lenjost.
LIK ZOSIME
I ovo je jedan od likova koji su kod Dostojevskog prošli kroz iskušenje I stigli do
preobražaja. On je oličenje afirmacije života, ljubavi prema ljudima I pored njegovih
najvećih greha. Tako se on klanja Dimitriju kada shvati kakvo zlo ga čeka. On je iskren I
to mu je uzvraćeno ljubavlju I poštovanjem naroda. On blagosilja I teši napaćene ljude-
tuberkuloznu udovicu ,majci koja je izgubila dete govori da treba da bude srećna jer je
ono sad sa anđelima.. On je primer toga da se postojanje Boga I besmrtnosti ne
dokazuje- vera u njih se stiče delotvornom ljubavi prema bližnjima. Međutim, kada
njegovo telo počne da širi smrad, ljudi zaborave da čudo nije garant svetlosti, nego
delanje. Samo retki uspeju da prevaziđu sumnju I vrate se na pravi pput, a to donekle
čini I Aljoša. Oni koji nemaju ljubavi za druge, nema ni vere I u svakom ćošku vide
đavola.
LIKOVI
GRUŠENJKA I KATARINA IVANOVNA- deo su različitih ljubavnih trouglova –
Dimitrije, Fjodor, Grušinjka; Dimitrije, Ivan, Katarina; Dimitrije, Katarina I Grušenjka I svi
oni pokazuju da je oproštaj posebno teško očekivati kada je sujeta ranjena u erotskoj
sferi čovekovog bića. Ipak, moguće je I drugačije posmatranje. One su u svakom
pogledu suparnice. Grušenjka se ubraja među unižene device I stradalnice. Ona se,
odbačena od porodice, odaje prostituciji, ali se preobražava ljubavlju prema Dimitriju.
Jednom kada shvati da je ta ljubav u njoj iskrena I neoboriva, ona će učiniti sve za
njega, baš kao I Sonja. Ona daje celu sebe upravo zbog iskrenog osećanja ljubavi dok
Katarina to čini iz gordosti. Katarina je egoistični individuum I sve radi zbog sebe-kada
odlučuje da se uda za Mitju da se ne bi dovela u pitanje njena čast, ona podnosi žrtvu.
U tome se razlikuje njihova ljubav prema Mitji. Uostalom, oriroda njenih osećanja prema
Mitji vidi se I kada ga izda na suđenju, međutim, Mitja joj ipak oprašta. Ipak, I Grušenjka
je gorda u nekim trenucima, npr.kada je Katarina spremna na pomirenje, I to u dva
navrata, ona je odbija. Dimitrije joj oprašta, a Grušenjki sujeta to ne dozvoljava.
Posebno mesto u svetu zla zauzimaju nevini stradalnici koji svoju čistotu srca prinose
na oltar ljubavi prema bližnjem I takvi su Ilja Snjegirjov I Kolja Krasotkič. Iljuša je imao tu
nesreću da još kao mali na svojoj koži oseti šta znači uvređena čast njegovog oca. Iz
silne ljubavi prema njemu rađa se bunt prema osobi koja mu je nanela to zlo (Dimitriju),
ali I prema okolini koja ga zadirkuje. On doživljava I telesno I duhovno poniženje I na
kraju smrt. Stradanje nevinih otvara problem smisla prenošenja žrtve. Naime, žrtvovanje
ne podrazumeva nužno postojanje greha u pojedincu koji strada, nego više ukazuje na
napravnu bližnjih, porodice ili društva prema njemu. Ali put spasenja ostaje isti- put
muke I nevolje. Ona je, takođe, određeno I dobrotom čovekove duše I ljubavlju. Tako I
Ilja I njegov otac opraštaju, a Ilja mu čak govori da posle njegove smrti nađe nekog
dečaka kog će isto tako voleti.
LAV N. TOLSTOJ
SMRT IVANA ILJIČA
Tolstoj priča o tome kako se smrt prelama kroz sopstvenu svest I svest poznanika.
Polazi se od slike bdenja- Ivan Iljič je umro,a ovo njega su se okupili prijatelji, kolege I
žena. Zatim se pripoveda o Ivanovom životu, da bi se ponovo završilo scenom umiranja
I tako biva zatvoren krug. Ovakva kompozicija može biti simbolična- prema Tolstoji,
čovek se smrću vraća u stanište neutralnog blaženstva. Ivan je živeo lošim životom, a
pošto je to jednako smrti duše, onda je Ivan živeo živu smrt I umro u novi život, pun
Božije svetlosti. Ako bolje pogledamo, skoro da nema razlike između leša I života ljudi
koji ga gledaju jer I oni žive živu smrt. Oni otkrivaju trivijalnost, neosetljivu prostotu,
egoizam razmišljajući o tome kako će Ivanova smrt uticati na njihovu karijeru. To spušta
ljude na nivo predmeta I zato sto, haljina Ivanove žene dobijaju posebno mesto u
pripoveci. Ivan, sagledavajući ponovo svoj život, shvata da je vrhunac sreće bio lep
položaj I iznajmljen skup građanski stan. Ali posle pada sa merdevina I povrede
bubrega, on shvata da mu je život licemeran, banalan, sveden na preživljavanje. Za
razliku od ostalih koji su likovali što ih je zaobišla smrt, sluga prihvata to kao nužnost.
Jedino je on razumeo Ivanov položaj I žalio ga I nije ga lagao u vezi sa smrti. Na samoj
samrti Ivan se preobražava, oseća sažaljenje prema porodici I ljubav. Shvata da je ceo
njegov život bio pogrešan, da je jedino bitna ta svetlost koju sada vidi.
RAT I MIR
OSNOVNE ODLIKE KOMPOZICIJE I NARATIVNI POSTUPCI. ISTORIJSKI ASPEKT
U DELU.
Istorijska zbuvanja su okosnica radnje. Na ideju stihije koja zahvata ljudsku sudbinu
Tolstoj je došao tek u procesu pisanja. Dakle, sadržina romana obuhvata veliki istorijski
period (1805-1820) podeljen u dva složena toka- period rata obuhvata Napoleonov
pohod na Rusisu I njena odbrana I period mira sa dominantnim porodicaa Rostov,
Bolkonski I Bezuhov. Radnja je mahom smeštena u Moskvi I Petrogradu, ali I u manja
mesta, kao I iza granica Rusije. U romanu su prikazana dva rata- rat u inostranstvu
(Poljska) od 1805. do 1807.godine, završen mirovni sporazum između Napoleona I cara
Aleksandra I rat u Rusiji 1812.godine, najpre povlačenje Rusa, a zatim Francuza. U
prvom ratu opisane su Šengrabenska I Austerlička bitka, a u drugom je najznačajnija
Borodinska. Ovi ratovi suštinski se razlikuju po ciljevima I mestu radnje.
Tolstoj je posmatrao odnos između sebe I svojih ličnosti kao odnos sveznajućeg tvorca
prema stvarnom biću. Poput Homera, I Tolstoj koristi stalne epitete I ustaljene izraze.
Za njega je I najsitnija uloga veoma ljudksa I on nikada ne govori o ljudskom biću a da
ne spomene njegovo ime I da ga sa nečim ne poveže. On nastoji da sve predstavi iz
perspective junaka, tako daje prikaz kneza Andreja koji leži ranjen na Austerlicu kada je
jedino što vidi I bukvakno I metaforički- nebo. On likove vezuje za određeni proctor da bi
postigao određeni cilj, npr.pozorište je kod njega dekor za moralnu I psihološku krizu
Nataše Rostove; ona ga u jednom trenutku doživi kao ‘skakanje I vrisku’, a u drugom
sve razume. Značaj je I trenutak preobražaja, a kod Nataše nastupa nakon depresije I
posta, kod Pjera nakon zarobljeništva, a kod Andreja Bolkonskog kada dospe u istu
prostoriju sa Kuraginom.
VREME,TEME
TEME
Još neke od glavnih tema su problem porodice, filozofija braka I priroda države.
Roman počinje razgovorom Ane Pavlovne, dvorske dame, I kneza Vasilija Kuragina o
Bonaparti, jula 1805.godine. u njenom salonu. Dijalog teče na francuskom. Zatim,
razgovor postaje intenzivniji- o deci kneza Vasilija (Hipolit, Anatol, Elen) I Ana predlaže
da neobuzdanog Anantola ožene kneginjom Marijom. Pojava Pjera nije mogla proći
nezapaženo- krupan, debeo, obučen po poslednjoj modi. Pjer I Andrej radosno se
pozdrave I pričaju. Svi gosti jednodušno izražavaju mišljenje o Napoleonu kao
antihristu, samo Andrej I Pjer iznose suprotno mišljenje. Pjer Napoleona smatra
predstavnikom velikih ideja; na to gas vi gledaju sa neodobravanjem, jedino knez Andrej
pokušava da ublaži njegove reči. Domaćica je Pjera pozvala samo iz poštovanja prema
njegovom bogatom ocu I zgražava se njegovim vaspitanjem I mišljenju o Napoleonu.
Ovo se kasnije menja kada on dobije nasledstvo I svi počnu dag a poštuju. Namera
kneza Vasilija da ga oženi ispuniće se, I to sa Elen, a Pjer I Andrej ostaće jako dobri
prijatelji. Ova scena uvodi čitaoce u tok zbivanja- prikazuje glavne junake, osobine I
odnose.
POVEZATI BITKE KOD AUSTERLICA I BORODINA
Ono što ih povezuje je kanjavanje kneza Andreja, samo smrtno u drugoj bici.
Austrelička bitkaodigrava se 1805.godine kada je Kutuzov komandovao ruskom
vojskom. Francuzi odnose pobedu I pritom su ranjeni I ruski car I glavnokomandujući
knez Bolkonski, čija je perspektiva ovde najznačajnija. Naime, razljućen time što ruska
vojka uzmiče, on uzima zastavu I juriše napred I to predstavlja oneobičavanje njegove
hrabrosti koja dolazi kada je sve gotovo. Međutim, on biva pogođen I pada. Tada Tolstoj
pristupa postupku toka svesti- knez Andrej razmišlja haotično, misli mu se smenjuju- o
ženi, ses vojnicima, a na kraju shvata- žudnja za slavom I herojskim podvizima čini mu
se bezvredno. Sve je prazno I varka osim neba koje vidi I čak mu se I njegov junak
Napoleon koji je stao nad njim I pohvalio njegovu hrabrost učinio veoma malim I
ništavnim prema beskrajnom nebu. Borodinska bitka ima drugačiji značaj jer se vodi na
ruskoj teritoriji I sada vojnici hrle u smrt radosno, kako Pjer primećuje. On shvata
skrivenu toplotu patriotizma I poželi da zauvek bude vojnik. Sreće se sa Andrejem
Bolkonskim pre bitke koji takođe gleda u nebo I razmišlja o smrti oca, ljubavi prema
Nataši, mogućoj smrti I o tome kako se treba snažno suprotstaviti Francuskoj. Povrh
svega, predviđao je pobedu. Međutim, ponovo biva ranjen I dospeva u bolnicu zajedno
sa Anatolom Kuraginom kome amputiraju nogu. Tada on doživljava preobražaj- ne
oseća mržnju prema njemu, već mu oprašta I razume o čemu mu je sestra pričala-
oprostiti I neprijatelju. On tada shvata koliko mu je potrebna Nataša I ubrzo je sretne.
Nataša u pozorištu polazi nevoljno, na nagovor porodice, sve vreme misleći o Andreji,
na njegov pogled, zagrljaj I o tome koliko joj nedostaje. Ona privlači poglede na sebe.
Zavesa se podiže, ali sve što se u tom momentu dešava na pozornici deluje joj tako
izveštačeno. Ona je znala šta je to sve trebalo da predstavlja, ali su joj glumci bili
smešni. Ali, malo pomalo magija pozorišta dovodi je u stanje opijenosti kada zaboravlja
gde je I šta je sa njom. U tom trenutku pojavljuje se Anatol Kuragin, a ljudi na pozornici
‘stadoše da vuku nekud onu devojku’ – ovo predstavlja odraz Anatolove nameravane
otmice Nataše. Između činova ono joj prilazi, a ona oseća neverovatnu bliskost s njim.
On je ljubi, a njoj prija što ga zavodi. I sada njeno shvatanje predstave korenito se
menja- njoj je sad sve prirodno I ne misli o knezu, seoskom životu I drugim stvarima. U
stvari, pozorište Tolstoju služi kao dekor za moralne I psihološke krize junakinja. Upravo
tu Nataša doživljava preobražaj I treba da odluči šta će biti sa njom. Ona sada ne
razlikuje moralnu prirodu od lažne predstave prikazane na pozornici I to iznačava
početak predavanja Kuraginu.
LIKOVI
PJER BEZUHOV- nezakoniti sin velikaša iz Katarininog vremena koji je nasledio veliko
bogatstvo. Nesnalažljiv, rasejan I osećajan- time čini suprotnost knezu Andreju. On je
neprestano u potrazi za moralnim idealom- nakon raskalašnog života I raskida sa
ženom predaje se traženju smisla života, zanosi se masonetvom I brzo se hladi.
Događaji otadžbinskog rata bude u njemu patriotsko osećanje I zbližava ga s vojskom.
U zarobljeništvu doživljava preobražaj suočivši se sa životom na ivici egzistencije I
prostim I optimističnim pogledom na svet. Sreću nalazi u braku sa Natašom. On je
nosilac hristocentrizma u romanu. Socijalno je angažovan I briga ga položaj kmetova.
RASTOVI- traganje starog grofa, njegovo osiromašenje kao da se odvija pred našim
očima, izazvano Nikolajevim gubitkom na kartama I zato što Nataša odlučuje da ostavi
imetak Moskovske vile, primivši ranjenike na kola. Seoski plemići, skorojevići.
KUTUZOV- Kutuzov se ne pojavljuje pred nama kao dekorativna figua vojskovođe koja
se pobedonosno I veličanstveno šepuri pred trupama, nego kao jednostavan, dobar,
naizgled sasvim običan čovek koga je životno iskustvo načinilo mudrim. On ima
zajednička osećanja I zajednički jezik sa čitavom vojničkom masom I zato je on narodni
heroj. On ume da se sažali nad promrzlim francuskim vojnicima. Kako Tolstoj kaže, on
neće ništa smisliti svoje, ali neće dopustiti nešto štetno; posebno je za njega bitan
neizbežan tok događaja I on zna da je to van njegove volje. Znao je da ne može jedan
čovek upravljati stotinama hiljada ljudi, nego duh u vojsci. Jedino on (I knez Andrej)
predvideli su pobedu na Borodinu. Vlastela I car ga nisu previše cenili, ali su znali da se
ne može protiv volje naroda I vojske. Kutuzov je bio ne samo istaknuti strateg, već I
veliki državnik I diplomata.
Smrt kod Tolstoja ima posebno mesto. Najpre, treba imati u vidu poštovanje Ruoovih
stavova- za Tolstoja smrt I život nisu linearni, nego ciklični. Smrću pojedinca ne
završava se život svih, on I dalje teče I obnavlja se. upravo to obnavljanje vidimo u Ratu
I miru kada Liza Bolkonska umire na porođaju, ili kada Ljevin sazna da je Kiti trudna
kada umire njegov brat (Ana Karenjina). Zanimljivo je kako prikazuje suočavanje sa
smrću preko unutrašnjeg monologa, preteče toka svesti. U tom trenutku misao je
razuđena I prepliće se percepcija stvarnosti I sećanja. Tako je kada Ana Karenjina
kreće da se ubije I kada knez Andrej leži ranjen- u njegovoj svesti mešaju se konkretne
minosti I događaji sa opštim, božanskim principima poput praštanja ili motiv neba
naspram kog je sve bezvredno. Njegovi junaci u blizini smrti doživljavaju preobražaj-
Ana se pita ‘šta ja radim’, knez Andrej shvata da je suština života u praštanju I ljubavi, a
Pjer se u zarobljeništvu menja pod uticajem jednostavnosti I optimizma. Ivan Iljič
shvata, poput kneza Andreja da je sve u njegovom životu bilo besmisleno u odnosu na
smrt. Ključan je motiv svetlosti- on se pojavljuje I kod Ane I kod Ivana. Shvatanje smrti
kod samih junaka drugačije je- neko je prihvata lako, kao Nikolaj I Peđa Rostov, a neko
oseća neizdrživ strah pred njom, kao stari grof Bolkonski,ili kolege Ivana Iljiča koje su
odahnule jer nije njih zadesila.
PRIRODA KOD TOLSTOJA
ANA KARENJINA
KOJE TEME POKREĆE ROMAN(IDEJE)? U KAKVOJ VEZI SU ONE SA
KOMPOZICIJOM I JUNACIJA? U KOJE DOBA JE SMEŠTENA RADNJA?
Roman počinje scenom u kući Aninog brata, Stive Oblonskog. On se budi u svojoj
radnoj sobi (posvađan sa ženom) iz sna u kom bočice parfema izgraju kan-kan, što
govori o njegovom karakteru- nepodnošljiva lakoća postojanja. Pripovedajući o sitnom
neverstvu Oblonskog, Tolstoj započinje dominantne teme romana. Stepan Arkadijevič
obraća se za pomoć svojoj sestri Ani što je svojevrsna ironija, budući da je I njen, kao I
brak Stive I Doli, sa Aleksejem doveden u problem. Metež koji je nastao u Stivinom
domu dovodi do susreta Ane I Vronskog. U međuvremenu uvodi se lik Ljevina I kroz
razgovor u kabinetu Oblonskog saznajemo o glavnim pokretačima Ljevinovog života:
zahtev za reformom sela, neshvatanje gradske culture I strasna ljubav prema Kiti, a
kroz razgovor u restoranu iskazuje svoj negativan stav prema neverstvu. Vronski je
uveden u roman kao Kitin obožavalac, ali ovaj flert će pomoći Kiti da kasnije spozna
sebe I ljubav prema Ljevinu. Glavni zaplet počinje kada Vronski odluči na stanici da
dočeka majku koja iz Petrograda stiže istim vozom kao I Ana. Susreće njenog brata.
Tragedija počinje kao što će se I završiti, na železničkom peronu. Ana I Vronski se
upoznaju uz Aninu opasku ‘grofica I ja smo razgovarale- ona o svom, a ja o svom sinu’.
Ovde se javlja hemija I privlačnost između njih. Najednom se dešava nesreća- čuvara
pregazi voz, a Vronski daje njegovoj porodici novac, očigledno da bi ostavio utisak na
nju, što se Ani ne sviđa. Ova scena će kasnije učestvovati u snu Ane I Vronskog I
podsetiće je na njeno samoubistvo.
BAL
Na petrogradskom balu Ščerbackih Kiti očekuje da joj grof Vronski izjavi ljubav.
Pripovedač menja tačke gledišta- bal se vidi kroz iznenadnu žalost Kiti, kroz slepu
opčinjenosto Aninu, u svetlosti novorođene strasti Vronskog. Kiti je bila zaljubljena u
Anu kada se pojavila u crnoj somotskoj haljini. Ona je igrala valcer s Vronskim vodeći
isprazne razgovore. Kasnije ona primeti da je Ana pijana od zanosa koji izaziva oko
sebe. Ona vidi izraze Aninog I Aleksejevog lica dok pričaju- u očima im sija radost, a
usne su razvučene u osmeh. Osećala se kao ubijena, očajna I shvata da u Ani ima
nečeg strašnog I demonskog, a u isti mah bajnog. U isto vreme Ljevin pati zbog svoje
inferiornosti u odnosu na Vronskog u Kitinim očima. Preko ovakvog postupka Tolstoj
izbegava subjektivizaciju. On nije dao Anu kroz Vrosnog (njegove oči), več kroz
očajničko Kitino posmatranje mi vidimo kako Vronski podleže čarima gospođe
Karenjine.
DVOSTRUKI KOŠMAR
San Ane I Vronskog I osnovi su isti I oba su zasnovana na onim prvim utiscima sa
železničke stanice od pre godinu I po dana- pri pogibiji čuvara na železničkoj koga je
smrskao voz. Ali, u slučaju Vronskog, tog jadnika u prnjama, koji se javlja na početku,
zamenio je, odnosno njegovu ulogu igra seljak koji postavlja zamke, koji je učestvovao
u lovu na medveda. U Aninom snu ima dodatnih utisaka sa putovanja za Petrograd-
ložač, kondukter. U oba sna ružni mali seljak ima razbarušenu bradu I nešto pretura,
neprestano traži- simbol skrivenog, sramnom. U oba sna on se nad nečim naginje I
mrmlja nešto na francuskom- simbol lažnog sveta I života po Tolstoju. Ali Vronski ne
shvata značenje reči, Anja razume, I te francuske reči sadrže ideju gvožđa, nečeg
zgnječenog I smrvljenog- a to nešto je ona. Odrpani čovečuljak simbol je njenog greha
od kog duša zakržljava.
SAMOUBISTVO
Poslednjeg dana njenog života Anu budi noćna mora o čovečuljku razbarušene brade
koji je petljao nešto nad gvožđem I mrmljao na francuskom. Ona se budi I vidi kroz
prozor Vronskog sa izvesnom mladom ženom koja mu donosi dokumenta od njegove
majke. On odlazi na voz za mesto u kom majka živi, a na poruke da se vrati odmah,
odgovara Ani da ne može do 10. Ona odlazi kod Doli po savet, ali je ne nalazi. U putu
Tolstoj koristi unutrašnji monolog da izrazi njeno stanje (ona je već rastrojena I zbog
morfijuma)- čita natpise I nazive radnji, misli o Vronjskom, Serjoži kog neće povratiti, o
tome kako ne poznaje samu sebe, kako se ona I Kiti mrze, o prljavom sladoledu koji
deca kupuju. Najzad stiže na stanicu I kreće Vronskom, a u tom trenutku čuje neke
glasove na francuskom I vidi čoveka razbarušene kose koji se naginje prema točkovima
vagona. U vozu joj se mešaju utisci o ljudima koji sede I svest joj je već zamračena.
Stiže na odredište I seti se čoveka kog je pregazio voz kad su se upoznali ona I Vronski
I oseti da treba to da uradi. Nakon što propusti prvi vagon, ona se prekrsti I u tom
trenutku život se pojavi sa svim svojim radostima. Uz prisećanje na detinjstvo on abaca
torbicu, legne na šine I zgrozi se- šta ja to radim? Ali već je bilo kasno. U poslednjoj slici
pred očima bio je čovečuljak sa grožđem, a sveća pri kojoj je čistila knjigu osvetli joj sve
u mraku I ugasi se (svetlo-simbol života, mrak-simbol smrti).
KOSIDBA- suprotnost između grada I sela u Ani Karenjinoj jeste sasvim vidljim stožer
oko kog se vrti moralna struktura romana. Svekoliko Ljevinovo spasenje predočava se
njegovim dolaskom na selo posle neuspele prosidbe Kiti. On tu pronalazi izmirenje I
oproštaj. Ljevinova kosidba ukazuje na njegov pobedonosni povratak vlastitom načinu
života, njegovo slaganje sa zemljom I onima koji je obrađuju, fizičku iznurenost koja
krepi duh I koja nekadašnja iskustva gleda kroz praštanje; jednom rečju- process
očišćenja.
OLUJA (KRAJ ROMANA)- kada je došlo vreme da se Ljevin, porodica I gosti vrate sa
izleta, on otkriva das u Kiti I njegov sin na imanju. Izlazi napolje I videvši polomljeno
stablo, moli Boga da nije palo na njih. On ih nađe I spade mu veliki teret sa srca. A kada
se vratio u kuću, nakon scene kupanja deteta zajedno sa Kiti, on odlazi na terasu I tada
nastupa njegov preobražaj.
On se pita: ‘šta radim ja?’. On sada otkriva smisao života, smisao dobra I od njega
zavisi da li će to dobro uneti u njega. Time se I završava roman. Spasenje leži u htenju.
Razlika među njima je u tome što je Anina ljubav iskrena, a Emina nije (ona vara iz
strasti). Ipak, obe su žrtve svoje seksualnosti koja ih pokreće na čin preljube, pored
neambicioznih I nezainteresovanih muževa. Dalje, Ema Bovari nosi književnu masku,
ona je sanjalica pod uticajem sentimentalnih romana I u skladu sa tim se ponaša I živi,a
Ana odbija život iz knjige. Ona je željna svog vlastitog života. Zbog Anine istinoljubive I
strasne prirode, svako prerušavanje I tajnost su nemogući, što ne važi za Emu. Ana je
brižna prema svom sinu (mada prema ćerki nije) I misli na njega, dok se Ema ponaša
kao da nema dece. Ona je prosečna u svakom pogledu (porekla, obrazovanja, imetak,
interesovanje), a Ana se po tome nalazi iiznad nje. Na kraju, obe su žrtve izneverenih
očekivanja- Ema se ubija jer izlazi iz sveta iluzija I suočava se sa stvarnošću,a Ana jer
je Vronski polako napušta, a društvo je to već učinilo.
LIKOVI
ANA-ona je lepa, mlada, u osnovi dobra žena I osuđena na propast. Ona je poštovala
svog 20 godina starijeg muža I volela svog sina I živela u površnim zadovoljstvima
petrogradskog života.sve se menja nakon susreta sa Vronskim I to se vidi kada ona
iznenada primeti koliko su velike I ružne uši njenog muža(dotad ga nije kritički gledala).
Ona je žena pune, čvrste prirode. Kod nje je sve značajno I upečatljivo. Ona ne pristaje
na prerušavanje I tajnost zbog istinoljubive I strasne prirode. Ona Vronskom daje ceo
život- napušta sina I pati zbog toga, a društvo je žigoše kao nemoralnu. Ona putuje sa
njim po Evropi I živi u Rusiji. Ona će se sve vreme raspinjavati između uverenja da ništa
nije kriva I osećanja stida I srama. Zato će se u razgovoru sa Vronskim osećati neki
bes, kao da je on kriv za njen bezizlazni položaj. U vrhuncu groznice govori mu da je
njen muž bolji čovek od njega. Licemerno društvo sablažnjava otvorenim prkosom
konvencijama, ali ipak ju je bolelo nerazumevanje sredine. Nastupaju krizni moment
kada retko razmišlja zdravorazumski I na kraju donosi odluku da se ubije I tako se
osveti Karenjinu za krutost, Vronskom za nerazumevanje I društvu za osodu. Ljubav je
izjednačila sa smislom života I kada je ona dovedena u pitanje, Ana se baca pod voz.
VRONSKI- to je čovek prosečnih interesovanja, bez ikakvog dara, ali muškarac u modi.
On je, za razliku od ANe, pošteđen skandala: odlazi na razna mesta, pozivaju ga,
predstavljaju ‘poštenim ženama’ koje osuđuju Anu. Na početku on je privržen Ani,
očaran njenom lepotom, ceni njenu žrtvu, razume položaj I ljubav prema njoj shvata kao
ozbiljnu stvar. Međutim, ona oseća da joj njegova naklonost nije dovoljna,a on gubi
strpljenje pred njenom ljubomorom. Njena bolest nakon porođaja pogađa ga tim više što
mu ona pred mužem govori da je on veći čovek od njega I on pokušava da se ubije.
Stvari se na kratko popravljaju I on ostavlja službu zbog nje, međutim, njena sumnja I
osećaj zanemarenosti postaju sve jači- baca se pod voz I gine, a on kasno shvata
gubitak. Odlazi u rat I gine.
On se vraća ljubavi prema Kiti I tako se stvaranje njihovog braka suprotstavlja rušenju
Karenjinovog. Njihov brak je otelotvorenje ideala- sjedinjenje duhovnog I telesnog, a Kiti
je prototip brižne majke. Zasnovan je na metafizičkom, na poštovanju I žrtvi. Nosilac je
hrišćanskih principa.
Čehova ne interesuje događaj kao konstitutivni element drame. Njega interesuje čovek
sa svojim duševnim svetom, a ovde su to promašeni karakteri, ljudi u raskoraku između
postojanja I htenja. On prikazuje prolaznost monotonog života utonulog u nerad I
zadovoljstvo. Svi junaci su promašeni- professor Serebrjakov materijalno propao, Vanja
I Jelena ga optužuju d aim je upropastio život; Vanja-život mu je prošao ne donevši
ništa osim mučnog rada I žrtvovanja za druge; Sonja- razočarana u ljubav, od života
očekuje samo patnju I žrtvu; Jelena- osuđena na nesrećan brak, nedovoljno hrabra dag
a napusti I usreći sebe sa drugim čovekom.
Čehov pored promašenosti života pokreće I druga pitanja- problem lepote, braka,
seljaštva, profesije.
POSTUPCI, ŽANR
LIKOVI
VREME I PROSTOR
Proctor je aktivni činilac koji deluje na događaje. On ima određenu simboliku, npr.preko
opisa sobe Vojnickog mi vidimo da je to život čoveka koji svoj život zapravo I nema. Svi
žele da se otrgnu iz nametnutog prostora- Astorova guši mala sredina. On želi da na
pozornici postigne totalitet čovekove okoline koji će odgovarati totalitetu života koji u
drami želi da izrazi.
ŠALA
Junak se priseća događaja sa svojom komšinicom- jedne zime su se svakodnevno
sankali I spuštali sa strmog uzvišenja iako se ona, Nađa, plašila toga. Ipak, ona je
skupljala hrabrosti da to ponavlja jer bi joj drug svakog puta rekao ‘Volim Vas, Nađa’, a
potom se ponašao kao da se ništa nije desilo, pa je u njoj probudio nedoumicu- da li je
to on ili vetar. Onda se jednom spustila sama I nije čula ništa. Godine su prošle, on se
odselio, a ona udala I njemu još uvek nije jasno zašto se tada šalio sa njom. Čehov kroz
zanimljiv zaplet pokušava da pokaže kako nekog ne možemo da pomerimo svojim
postupkom I kako to utiče na nas. On takođe problematizuje odnos među ljudima- da li
je on obavezujući ili ne.
OGROZD
Priča o dva prijatelja koja kreću u lov I zadesi ih oluja (promena prirode utiče na ostale
promene). Oni pronalaze utočište kod starog prijatelja, a potom sledi scena kupanja-
domaćin Aljohin dugo se nije kupao, a Ivan Ivanič odlazi u reku I kao da spiraju duševnu
nečistotu I ljutnju. Zatim, okupani I čisti započinju priču o Ivanovom bratu koji je čitav
život sanjao o salašu sa baštom punom ogrozda. Zbog toga je stalno štedeo, na ženi I
kad je ona umrla, on kupi imanje. Brat mu dolazi u posetu I najpre primeti debelu
služavku, a potom I da se on, Nikolaj, udebljao. On se ponaša kao pravi spahija iako mu
je otac bio vojnik, a deda seljak. Čehov tako uvodi temu uzdizanja, zasnovanu na zlu I
prevari. Međutim, Ivan primećuje da je on srećan I da mu je taj kiseli ogrozd nešto
najukusnije na svetu. Čehov pokreće I temu propalog intelektualca koji se zarad
materijalnih blagostanja I malograđanskih ideala odrekao svojih mladalačkih ideja I
prepustio banalnoj svakodnevnici, otuda njegov apel: ‘Dok ste mladi, jaki I čili, činite
dobra dela’. Drugi problem je odnos između srećnih I nesrećnih. Za Čehova, srećni su
srećni jer znaju da ima nesrećnih, a u stvari treba da budu svesni da I to kratko traje. I
na kraju, on ukazuje na suštinu odnosa među ljudima- iako Ivan završava priču, ona ne
izaziva nikakvu reakciju kod čitalaca I sve ostaje bez ikakve promene.
TUGA
PAVILJON BROJ 6
Glavni junak Andrej ima promašeni život. Želeo je da se bavi teologijom, ali pod očevom
pretnjom odlazi na medicinu; nije zadovoljan svojim poslom doktora u duševnoj bolnici-
paviljon br. 6. Međutim, tu sreće bolesnika Ivana, bivšeg sudskog izvršitelja koji patio d
manije gonjenja. Razgovori sa njim mu postaju prijatni I interesantni, a pritom su
metafizičkog karaktera. Oni raspravljaju o pitanju patnje I njenom smislu na ovom svetu.
Andrejev stav je da je sreća u nama samima, navodeći primer Diogena koji je živeo u
buretu. On smatra da je žrtva neminovna I da čovek mora da podnese sve što mu se
dešava. Međutim, kada okolina posumnja u njegovo mentalno zdravlje I pošalje ga u
Paviljon, on to ne podnese I umre- u ovome se ogleda Čehovljev pesimizam. Tako
Čehov podstavlja pitanje čovekovog bića I njegove prirode. Da li treba zadržati
optimizam I etička načela čak I kad je Bog ubijen?
ANA O VRATU
Priča o devojci koja se udala za bogataša u godinama da bi pomogla ocu koji se odao
alkoholu I braći. Najpre, ona se užasava škrtog muža koji je pričao samo o politici I o
tome kako se nada da mu presveti u trenutku darivanja odličja sv. Ane neće reći da ima
jednu Anu na reveru I dve o vratu, misleći na ženu. Međutim, to se dogodi. Očarajući
aristokratiju na jednom balu, Ana je dobila samopouzdanje I spremnost da se
suprotstavi mužu. Sada je nemilije trošira njegov novac I ponašala se prema njemu sa
nipodaštavanjem, a on je to trpeo. Sa druge strane, potpuno je zapostavila svoju
porodicu koja je sve više propadala, stideći je se.
Problem odnosa prema novcu, amblem Ana o vratu- ona je, još jedno njegovo odličje,
ali to ga opterećuje. Otuđenost prema ocu, promena. Novac kao pokretač,
uzdizanje:beda, žrtvovanje:nezahvalnost.
DAMA SA PSETANCETOM
Još jedna Čehovljeva priča u kojoj je početak pre pravog početka, a kraj negde posle
pravog kraja. On odmah uvodi glavni lik- Ana Sergejevna je mlada, plava I zanosna, ali
gledana očima javnog mnjenja- dama sa psetancetom koja se šeta po obalskom
šetalištu u Jalti. Gurov se daje iz perspektive onoga što je on u Moskvi- banker sa troje
dece I teškom, ograničenom ženom bez ljupkosti, a sve to zaključuje preko njenih
gustih obrva I krutog držanja. Nije čudo što je Gurov sklon avanturama (u čemu se
ogleda izvesno samodokazivanje), te on pokreće vezu sa Anom. Nakon ljubavnog čina,
ona se oseća kao grešnica, brine se da li je pala u njegovim očima I plače, a on jede
lubenicu. Oni lutaju Jaltom u ranoj jutarnjoj izmaglici, ljube se I uživaju jedno u drugom.
Međutim, ona odlazi, I sada je na redu njegova moskovska svakodnevnica- žena koju
ne voli, posao I deca koji su mu dosadili I Ana koja mu,na njegovo iznenađenje, ne
izlazi iz glave. Nakon što prijatelju počne priču o zanosnoj ženi, a on mu odgovori
potpuno sporednom stvari, Gurov shvati da živi među divljacima I da je sve besmisleno
do žene iz grada na Volti. On odlazi tamo (menja se nedelatni junak) I sreće je u
pozorištu sa mužem lakejskog stave. Pritom Čehov daje potpunu sliku provincijskog
pozorišta. Ona mu govori da se vrati I da će ona doći u Moskvu. Tada kreće dvostruki
život I Gurov oseća je sve javno za njega laž (posao, porodica), a tajno ono što je
suštinska istina. Završna scena je puna patosa- ona jeca, on je teši, shvataju veličinu
svoje ljubavi I razmatraju kako da se oslobode tajnosti. Priča nestaje bez tačka, ali
prirodnim životnim tokom. Čehov ju je ispričao na najprirodniji način, sa beznačajnim
pojedinostima, a ona se u stvari ne završava I nema pouku.