Professional Documents
Culture Documents
2019-11-06 - Sanja Samii - Logoterapija - Diplomski PDF
2019-11-06 - Sanja Samii - Logoterapija - Diplomski PDF
Tema:
PUTEVI I STRANPUTICE MLADOSTI – ULOGA
LOGOTERAPIJE NA OVOM PUTOVANJU
UVOD ................................................................ 3
9. ZAKLJUČAK ................................................................ 17
LITERATURA ................................................................ 18
1.1. A, NEKADA...
Adolescenciju kao psihološki koncept uveo je 1904. god. Stenli Hol koji je opisuje kao period ‘bura
i oluja’ u kom se sukobljavaju ekstremi u raspoloženju, energiji, osećanjima, period pun konflikata i ne-
mira uz istovremeno ogromne mogućnosti za rast i razvoj. Hol je uveo i primenio na adolescenciju pojam
rekapitulacije, kojim je u duhu Darvinovog učenja čiji je bio veliki poštovalac tvrdio da čovek u svom indi-
vidualnom razvoju prolazi kroz sve faze kroz koje je prošlo čovečanstvo kao vrsta, pri čemu adolescencija
može da se uporedi sa periodom kada je čovečanstvo bilo u najjačem zamahu razvoja – ukazajući time
da je adolescencija potencijalni period najvećih razvojnih skokova. Ovakvo određenje adolescencije pod-
staknuto je značajnim društveno-istorijskim promenama koje su se odigrale tokom XIX veka, i vezuje se za
urbane, industrijski razvijene sredine. Javila se kao fenomen srednje i više klase u XIX veku, i vezuje se za
decu postindustrijske ere. Međutim, do XIX veka i trenutka kada je Hol uveo pojam adolescenije i svega
što on sobom nosi, prelaznog perioda između detinjstva i odraslosti nije ni bilo.
U želji da dođe do odgovora na mnoga pitanja koja sebi postavlja, da kritički preispita i upozna
sebe samog i sebe u odnosu sa drugima, kao i da formira sopstvena uverenja i pogled na svet, mlad
čovek poseže za najrazličitijim raspoloživim načinima i sredstvima. Ispunjenje potrebe za samo(u)pozna-
vanjem omogućava i olakšava psihološka činjenica da je adolescent, za razliku od perioda detinjstva,
sada u mogućnosti da sebe razume i pojmi neke istine o sebi i svetu oko sebe zahvaljujući razvoju kog-
nitivnih funkcija, pre svega samorazumevanja i uviđanja sopstvenih i tuđih psiholoških karakteristika.
Mlad čovek je u godinama kada je u stanju da po prvi put integriše sve različite aspekte sebe u jedan
sistematičan dobro organizovan pojam o sebi, tzv. self-koncept, gde su objedinjene i kognitivne i afek-
tivne komponente koje čine jedinstvenu celinu. Međutim, psihologija poznaje dve varijacije u procesu
formiranja identiteta koje se mogu manifestovati kao konfuzija identiteta i kao kriza identiteta (E. Erik-
son, 1976.). Privremena konfuzija identiteta je uobičajena pojava koju karakteriše neuspeh da se us-
postavi čvrsta i integrisana percepcija samoga sebe, kada adolescent nema sasvim jasan doživljaj sebe i
sopstvenog usmerenja. Kada se ovaj stadijum konfuzije produži i potraje, govori se o krizi identiteta pa je
krajnji rezultat procesa identifikacije identitet koji nije jasno definisan, nije dovoljno čvrst niti dosledan.
Takva (mlada) osoba često ne uspe da postigne konačnu definiciju sebe, da donosi odluke i opredeljenja
u vezi sa sobom i svojim odnosom sa svetom u kome živi. I – ovo je teren na kome počinje kretanje u
susret najrazličitijim izazovima koji treba mladom čoveku da pomognu da zaokruži put(anju) ka samom
sebi i sopstvenom biću.
Nekada su ovi izazovi pozitivni, podsticajni kada ‘guraju’ mladu osobu da se takmiči sa samom
sobom, da upozna i ispita granice sopstvene ispravnosti i/ili istrajnosti (čuvanje tajni, odanost u pri-
jateljskim i partnerskim vezama, moralno rasuđivanje bilo koje vrste…, a nekada podrazumevaju aspekt
fizičke snage koji paralelno utiče na razvoj psiholoških karakteristika – aktivno i posvećeno bavljenje
nekim sportom, timski duh i duh zajedništva kod kolektivnih sportova i težnja da se sopstvenim napo-
rom i trudom doprinese nekom opštem dobru i uspehu, itd.). Međutim, izazovi mogu da stignu i ‘sa
one, druge strane’ kada će povući mladog čoveka na stranputicu – ovde, na žalost, dolazi do izražaja
Logoterapija dobro poznaje i razume ranjivost mladog čoveka i njegovu potrebu za razumevanjem
i podrškom. Osnivač i tvorac logoterapije Viktor Frankl prepoznao je duboku žudnju i težnju čoveka da
otkrije viši i krajnji smisao sopstvenog postojanja kao vodeći ljudski motiv, pri čemu ova volja za smisao
pokreće čoveka da otkrije i ostvari smisao svog postojanja. Paralelno, on ujedno stremi maksimalnom os-
tvarivanju sopstvenih vrednosnih potencijala, a kao posledica, spontani i sporedni fenomen zadovoljenja
ove najdublje težnje javlja se zadovoljstvo i doživljaj ostvarenosti, tj. samoostvarenje i samoispunjenje.
Frankl smatra da čovek može sebe da ostvari samo u onoj meri u kojoj postiže određene specifične za-
datke u svetu koji ga okružuje i to onda kada je upućen na nekog ili nešto što nije on sam. Kao ilustraciju,
Frankl navodi primer ljudskog oka koje može da ispuni svoju funkciju da vidi predmete jedino onda uko-
liko ne vidi sebe…sebe ono jedino donekle vidi kada je bolesno, kada ima mrenu. Čovek, tako, može sebe
‘ostvariti’ jedino ukoliko sebe zaboravi i, kao i oko, sebe previdi i samonadmaši, odnosno samotranscen-
duje što je jedna od osnovnih karakteristika ljudske ličnosti – autotranscendencija, odnosno nadrastanje
samog sebe. Prema logoterapiji, čovek je slobodno i odgovorno biće, a odgovornost se odnosi na odgov-
ornost za postizanje konkretnih, ličnih zadataka i na ostvarivanje jedinstvenog i individualnog smisla koji
svaka osoba ponaosob mora da ispuni. Svaki i svačiji život, uvek u svakoj situaciji i do poslednjeg daha
ima i zadržava smisao, a život koji navodno nije vredan življenja, prema načelima logoterapije, ne postoji.
Logoterapijska slika čoveka je trodimenzionalna. Složenost ljudskog bića predstavlja se kroz postojanje tri
međusobno isprepletane dimenzije – telesne, psihičke i duhovne (noološke), gde je unutar jedinstvenosti
svačije osobe duhovno postavljeno nasuprot telesno-psihičkom, kao energija i egzistencija iz koje je mo-
guće delati i delovati u slobodi, za razliku od telesne uslovljenosti. Postojeća učenja o čoveku prikazivala
su ga kao biće koje od-reaguje (psihoanaliza) ili kao biće koje reaguje (bihevior terapijia), dok Frankl sa
logoterapijom uvodi postavku i viđenje čoveka kao bića koje deluje, slobodno i odgovorno i koje je poz-
vano da bude kokreator sveta u kojem živi, kao i da u svakom trenutku slobodno odlučuje šta će i zbog
čega (radi čega) činiti. Pored samonadrastanja, Frankl kao drugu specifično ljudsku karakteristiku navodi
samodistanciranje, odnosno moć (i mogućnost, svojstvene jedino čoveku) da se odvoji ne samo od situ-
acije, nego i od samoga sebe, koja može da se manifestuje kroz heroizam, ali i kroz humor kao jedinstvenu
ljudsku moć. Čovek je prema Franklu u stanju da bira svoj stav prema sebi, a čineći to on zauzima stav
prema sopstvenim somatskim i telesnim uslovljenostima i na taj način, i gledano u tom svetlu, u slobodi
da (pre)oblikuje svoj karakter, učestvuje u odgovornom zadatku ostvarivanja date mogućnosti stvaranja
najboljeg sebe, uzdizanjem iznad nivoa biološke i psihološke dimenzije. Svakog čoveka u njegovoj potrazi
za smislom vodi savest, koja je prema Franklu organ smisla i koju on definiše kao čovekovu intuitivnu moć
da pronađe smisao date situacije.
U logoterapiji Viktora Frankla uočljive su tri ‘trijade’ kojima se pojašnjava celokupnost ljudske eg-
zistencije u svim njenim manifestacijama. Prvu čine tri stuba na kojima počiva logoterapija, tri osnovna
pojma, a to su slobodna volja, volja za smislom i smisao života; drugu trijadu čine osnovni načini pronal-
aženja smisla života koji gledano kroz vrednosti na koje se odnose mogu da se grupišu u kreativne (ono
što čovek daje svetu, kao svoju kreaciju), iskustvene (ono što čovek ‘uzima’ od sveta, kroz svoja iskustva i
susretanja sa drugima) i vrednosti stava (stav koji čovek zauzima prema sudbinskoj datosti, suočavanjem
sa situacijom koja ne može da se promeni); treća, tzv. ‘tragična trijada’ ljudske egzistencije odnosi se na
bol, krivicu i smrt zapravo na smislene stavove prema navedena tri aspekta ljudske egzistencije.
U kontekstu svega navedenog, logoterapijski pristup mladoj osobi na putu odrastanja podrazume-
vao bi pomoć u psihohigijenskom smislu – da prepozna i prihvati sve svoje jake ali i slabe strane, da razvije
i neguje pozitivan životni stav – unutrašnji stav prema životu, što će rezultirati zdravim životnim stilom bez
obzira na okolnosti života, i da na temelju načela logoterapijskog pojma i poimanja čoveka razvije životne
tehnike kojima će na dobar način odgovoriti svim životnim izazovima koji će biti prepoznati kao prilika za
duhovni rast i razvoj.