TEHNOLOGIJA

ZIDARSKIH
RADOVA
-Skripta-
za program obrazovanja
za jednostavne poslove u zanimanju:
Zidar-ica
Nositelj izrade : INSTITUT ZA RAZVOJ PODUZETNIŠTVA I OBRTNIŠTVA d.o.o.

Autori:

INSTITUT ZA RAZVOJ PODUZETNIŠTVA I OBRTNIŠTVA d.o.o.

Grgo Bratić - Javna ustanova Razvojna agencije Šibensko-kninske županije

Dario Šimić - Javna ustanova Razvojna agencije Šibensko-kninske županije

Josip Laća - Ured HGK za područje posebne državne skrbi Knin

Mirko Antunović - Srednja škola Lovre Montija Knin

Nikola Blažević - dožupan Šibensko-kninske županije.

Šibenik, srpanj 2019.

2
SADRŽAJ:

1.UVOD 4
1.1. Povijest građenja opekom 4
1.2. Osnovni elementi tehnologije 5
1.3. Karakteristika građevinske proizvodnje 5
2. ZIDARSKI ALAT 6
2.1. Skele 7
3. ZAŠTITA OBJEKATA OD VODE I VLAGE 12
3.1. Hidroizolacija 13
4. ZIDOVI I STUPOVI 16
5. DIMNJACI 18
5.1. Zidanje dimnjaka 20
5.2. Montažni dimnjaci 22
6. PODOVI 29
7. OTVORI U ZIDOVIMA 35
8. ZAŠTITA NA RADU 41
8.1. Uvod u zaštitu na radu 41
8.1.1. Nezgode i nesreće 41
8.1.2. Profesionalne bolesti 41
8.2. Provedba zaštite na radu 42
8.2.1. Opća načela zaštite na radu 42
8.2.2. Zakonski propisi 42
8.2.3. Pravila zaštite na radu 42
8.2.4. Procjena rizika 43
8.3. Radna okolina – izvori opasnosti i mjere zaštite 43
8.4. Osobna zaštitna sredstva 46
8.5. Prva pomoć 47
8.5.1. Osnovna načela pružanja prve pomoći kod rana 47
8.5.2. Prva pomoć kod krvarenja i gušenja 47
8.5.3. Prva pomoć kod udara električne struje 47
8.5.4. Masaža srca 47
8.5.5. Umjetno disanje 48
8.5.6. Oživljavanje 48
8.5.7. Higijensko pranje ruku 48
9. LITERATURA 49

3
 1.UVOD

Tehnologija je grčka riječ (sastavljena od riječi: tehne = zanat i logos = nauka) koja znači skup znanja o načinu
obrade materijala i sredstvima za rad.
Tehnologija građenja ima zadatak da ustanovi najpovoljnije načine građenja kako bi se postiglo što brže, bolje i
ekonomičnije građenje.

Tehnologija građenja nas upoznaje:

- sa tehnološkim osobinama konstruktivnih materijala
- sa ručnim i strojnim priborom za rad
- sa potrebnim pomoćnim konstrukcijama
- sa organizacijom radnog mjesta i zaštiti na radu.

1.1. Povijest građenja opekom

Najstarije zidane građevine nađene su u Izraelu (obala jezera Hulen) iz vremena 9000. gpK.
Najstarije građevine od sušene nepaljene opeke datiraju oko 8350. gpK.
Najstarija keramička peć potječe iz 3000. gpK, a nađena je u Khafaji u Iraku.
Pored Bliskog istoka nađene su opečne građevine približno iste starosti u Indiji.

Detalj u Darijevoj palači u Suzi

Pouzdano se zna da su neke piramide građene opekom.
U opeku je dodavana sjeckana slama i suha trava ( armiranje).

4
Nepaljenom opekom građena je Troja,te grčki hramovi do Perikla. Oko 2000 gpK datirana je prva paljena opeka
(Argos, Grčka). Nakon Aleksandra Velikog (356.-323. gpK) potječe prva fasadna opeka.

1.2. Osnovni elementi tehnologije

1.2.1. Konstruktivni materijali

Konstruktivnim materijalom nazivamo one materijale od kojih se grade građevinske konstrukcije (kamen, beton,
opeka, drvo i dr.).
Razlikujemo :
- Prirodni materijali - nalaze se kao gotovi proizvodi u prirodi. Koristimo ih neprerađene, neznatno
dorađene, ili kao sirovine za dalju preradu. (pijesak, šljunak, glina, drvo i dr.)
- Umjetni materijali - dobivaju se tehnološkim procesima prerade sirovina (vapno, cement, beton).
(Sirovine su polazišni materijali za preradu u poluproizvode i gotove proizvode; poluproizvodi su nedovršeni proizvodi, a
gotovi proizvodi su proizvodi sposobni za uporabu, npr. tek posječeno drvo je sirovina, daska je poluproizvod, a drveni prozor
je gotov proizvod. Neki materijali se mogu koristiti i kao sirovina, i kao poluproizvod ili kao gotov proizvod, npr. kamen.)

1.2.2. Alati i alatni strojevi

Za izvođenje spomenutih obrada i ugradnju materijala koristimo alate i alatne strojeve.

Alati - pribor koji se koristi kao pomoć ruke ili kao nadoknada ruci. Oni povećavaju moć ruke i obavljaju
poslove koje sama ruka ne bi mogla napraviti.
Alatni strojevi - automatski pokreću alat koji je pričvršćen za stroj. Ovaj alat zajedno sa držačima često se
još naziva radni organ.

1.2.3. Radni procesi

Ako navedene elemente organizirano uključimo u proces rada onda ostvarujemo proces građenja.
Proces građenja (polazeći od višeg k nižem stupnju) može se podijeliti na :
-- kompleksni radni proces (ugradnja betona MB - 30),
-- radni proces ( transport betona dizalicom),
-- radnu operaciju (ispuštanje betona u korpu),
-- radni postupak (otvaranje silosa),
-- radni pokret (pritisak rukom na ručicu).
Raščlanjivanjem radnih procesa i njihovim opisivanjem sa uputama za siguran rad i crtežima (shemama) dobivamo
tehnološki propis.

1.3. Karakteristika građevinske proizvodnje

Građenje je proizvodnja koja se sastoji iz niza proizvodnih procesa, koja ima za cilj dobivanje gotovog građevinskog
objekta.
Građevinski objekti su različitih vrsta i oblika i mogu se svrstati u dvije skupine i to :
-- OBJEKTI VISOKOGRADNJE kao što su zgrade, tornjevi, stadioni, hale itd.
-- OBJEKTI NISKOGRADNJE kao što su prometnice, brane, tuneli, mostovi i dr.

Izgradnja građevina iziskuje velika materijalna sredstva i angažiranje ljudi, a izvodi se putem poduzeća iz područja
građevinarstva, ali je njihova opremljenost različita, kao i veličina i specijalnost, što može utjecati kod istovrsnih
objekata na primjenu tehnologije, postizanje produktivnosti, kvalitetu a time i na troškove proizvodnje i prodajnu
cijenu.
Kako je vijek trajanja izgrađenog objekta relativno dug, sve greške u projektnom rješenju ili izvođenju ostaju trajno
prisutne i stalno vidljive. Zbog svega toga građenje je veoma odgovoran i značajan posao

5
2. ZIDARSKI ALAT

6
2.1. Skele

Skele su privremeni tehnički uređaji potrebni pri svakom zidanju, žbukanju, itd., a naročito pri zidanju
novih građevinskih objekata.
Skela se gradi od greda (četvrtastih ili oblih), gredica, fosni, dasaka i raznih spojnih sredstava.
Skele za zgrade trebaju biti što jednostavnije, ili pak da zadovolje potrebe sigurnosti, kako zbog radnika koji
se po njoj kreću, tako i zbog prolaznika ispod skele.
Pomoću skela radnicima se omogućava da priđu svome mjestu rada. Zbog toga ovakve skele trebaju imati
dovoljno mjesta za nesmetano kretanje radnika prilikom rada, kao i za smještaj potrebnog materijala.
Dijelovi skele se uzajamno pričvršćuju raznim spojnim sredstvima kao što su:
- konopci, klamfe (pijavice), križne spone, podmetači, moždanici, trupci, kao i naročito
izrađeni čelični dijelovi za vezivanje i naslanjanje uzdužnih ili poprečnih greda.

Skele kod radova na zgradama mogu se podijeliti:

1. Male skele za unutarnje ili niske radove
2. Visoke skele za vanjske radove

1. Male skele za unutarnje ili niske radove

Male skele se rade pomoću nogara (kozlića). Oni se upotrebljavaju za radove do najviše 4,00 m visine, bilo izvana
ili unutra. Prema veličini radova koji se izvode, poredaju se dva ili više nogara na razmaku 2,00 m, a preko njih se
stave fosne debljine 4 – 5 cm. Na taj način sastavljen je pod sa kojeg rade zidari.

2. Visoke skele za vanjske radove

Prema konstrukciji, tj. prema načinu nošenja dijelimo ih na nekoliko skupina :

PREMA NACINU PREMA MATERIJALU OD KOJEG SU IZVEDENE PREMA MJESTU GDJE SE NALAZE
NOSENJA
1. stojeće a) drvene
b) metalne
2. konzolne drvene i metalne fasadne
3. viseće metalne
4. podizne metalne

STOJEĆE SKELE
- teške - nekad su se koristile za zidanje i izvodile su se od oblica ili većih pravokutnih presjeka konzolno
ukliještenih u teren ( bile su samonosive ). Spajanje se vršilo skobama i tesarskim vezovima. Zbog potrebne
krutosti i načina uklještenja drveni presjeci su bili veliki i neekonomični. Prečke su na visini 2 -2,2 m (visina radne
etaže) a razmak vertikala je također bio 2 - 2,2 m (zbog nosivosti poda)
- lake - su se koristile za radove na pročeljima. Nazivamo ih " skele na Ijestvama ". Imaju isti raspored
elemenata kao i teške skele ali prethodno spojene u Ijestve (manjih presjeka drva ). Koristile su se višekratno i
morale su se učvrstiti za objekt.

7
Služe za osiguranje pristupa Ijudi i manipulaciju materijalom na raznim dijelovima objekta, ovisno o tehnologiji
građenja.
Dijelimo ih na:
- razne vrste nogara i pokretne skele
- fasadne skele
- konzolne skele

CIJEVNE SKELE - sastoje se od:

1. cijevi - čelične, duljine 1,5 - 2,0 - 2,5 - 3,0 - 4,0 - 5,0 m promjera 2" (48,3 mm)
debljine stjenke 3,5 mm

2. spojnice - služe za međusobni spoj dviju cijevi pod pravim kutom (ortogonalne) ili
pod bilo kojim drugim kutom (univerzalne ili rotirajuće
spojnice). Pritezanje se vrši momentnim ključem do sile
trenja od 1 000 kg (između cijevi i spojnica).

3. nastavci - služe za nastavljanje cijevi (u istom smjeru).

Nastavci se rješavaju ili sa umetkom ili sa dvije polucijevi
međusobno povezanim vijcima s maticama.

4. papuče - elementi na koje se skela oslanja. Mogu biti fiksne i podesive (visine).
Podesiva papuča ima vreteno kružnog presjeka sa navojem. Podešavanje visine je
moguće sa jednom modificiranom maticom na koju se oslanja cijev.

5. zaštitna ograda - mora biti visoka min 1,0 m. Sadrži dvije horizontalne cijevi međusobno razmaknute 35 cm. Pri
dnu ograde postavlja se rubna zaštitna da-visine 20 cm.

6. radna platforma - rade se od talpi (fosni) ili se rade tipske platforme koje su sigurnije i lakše se postavljaju.
Drvene podnice mogu biti okovane ili se kompletno rade od čeličnog
rebrastog lima.

Montaža počinje postavljanjem oslonaca s papučama. Međusobna

udaljenost vertikala je do 3 m. Prvi red cijevi postavlja se na 20 - 30
cm od objekta, a drugi red 80 -130 cm od prvog. Horizontalno
povezivanje je na oko 2,0 m, s tim da je prvi red pri dnu, blizu
oslonaca.
Učvršćivanje skele za fasadu se izvodi na min 5 - 6 m u oba pravca, a
to se izvodi:
a) provlačenjem cijevi kroz otvore (prozori i vrata) i poprečnim
vezanjem
b) specijalnim elementom sa kukom koja se zakači za armaturu
(potrebno je obiti dio betonske obloge)

8
KONZOLNE SKELE

FASADNE SKELE - Koristi se dio konstrukcije zgrade kako bi se fasadne skele oslonile i montirale. Podlažu se
mosnicama. Metalne skele se u jednom komadu prenose iz etaže na etažu. Spojevi su vareni.

VISEĆE SKELE

Viseće skele koriste se tijekom gradnje (za dovršavanje fasade), i u

korištenju objekta (za održavanje fasade). Proizvode se kao
kompletni uređaj za vertikalno i horizontalno pomicanje sa
pogonskim i upravljačkim mehanizmom u samoj gondoli. Mogu biti
horizontalno fiksne ili pokretne. Obješene su na 2 ili 3 čelična užeta
preko sustava kolotura.
Gondole imaju ogradu samo sa vanjske i bočnim stranama, i kotače
za održavanje razdaljine od fasade. Na gondoli može biti montirana
i manja dizalica (za podizanje materijala)

PODIZNE SKELE

Podizne skele (sa zemlje) koriste se za veće terete.

Sastoji se od gondola i stupova za podizanje.
Lagani metalni stupovi povezani su međusobno pri vrhu
i sidreni na objekt.

Montaža i demontaža skele

9
Za podupiranje oplatnih sklopova na većim visinama koriste se različite sklopive skele. To su konstrukcije od
tipiziranih okvira od metalnih cijevi koji se međusobno sklapaju u visinu stvarajući cjelinu.
Lake cijevne skele oblikuju se u tornjeve, a mogu postići visinu do 15,0 m. Prema konstrukciji i obliku
tornja, proizvođači nude rješenja s preuzimanjem opterećenja i do 50 kN.
Radne staze i zaštitne ograde

Radne staze su prostorni elementi sa stazom, zaštitnom ogradom i konzolama za vješanje na oplatne sklopove. S
radne staze izlijeva se beton u konstrukcije, po stazama se kreću radnici, drži alat i vibratori. Računsko
opterećenje radnih staza je q = 2,0 kN/m2. Dužina elemenata je do 2m, a težina je oko 50 kg.
Za radna mjesta na visinama iznad 2,0 m od tla ili druge površine obvezne su ograde visine 1,0 – 1,1 m, s
rukohvatom koji može preuzeti horizontalno opterećenje intenziteta 1,0 kN/m1

Skele: -Predmontirana zaštitna skela

Radne i sigurnosne platforme za betonirane zidove

Za betonirane se zidove na platforme postavljaju i vanjske oplate fasadnih zidova. Stoga moraju biti točno visinski
postavljene kako bi se oplata na njih izravno postavila. Platforme su najčešće sklopive, tako da su njihov prijevoz i
skladištenje ekonomični, a montaža na gradilištu jednostavna i brza.

Sigurnosne platforme za zidane konstrukcije

Sigurnosne se platforme u zidanim građevinama rabe samo za zaštitu od pada u dubinu da materijal pri padu
nekoga ne bi ozlijedio ili nešto oštetio.
Da bi se spriječilo padanje odloženog alata ili materijala, na ograde se uz pod postavlja zaštitna daska minimalne
visine 12,0 cm.
10
Za penjanje na oplatne sklopove i međusobno vertikalno povezivanje radnih staza postavljaju se ljestve koje
trebaju imati rukohvat i kuku za vješanje o stabilnu konstrukciju.
Pri radu na vanjskim stranama visokih zidova konzolno se postavljaju horizontalne radne plohe, opremljene
zaštitnim ogradama. One služe kao radne staze, ali na njih se i oslanjaju oplatni sklopovi. Pričvršćuju se na
očvrsnule dijelove građevine na razne načine – vijcima i utorima ili tome slično, a podižu se pomoću gradilišne
dizalice, po ciklusima napredovanja radova.

Zaštitne ograde su unificirani elementi koji

se vežu za oplatne sklopove. Postavljaju se
oko radnih mjesta na visokim građevinama, kod izrade ploča, greda i zidova.
Ograda je visine do 1,1 m a stabilnost se provjerava na horizontalnu silu od P = 1,0 kN/m1. Na ogradi se
postavljaju rukohvati i zaštitna daska na dnu da spriječi ispadanje materijala i alata.

Radne ljestve služe za penjanje radnika na oplatne sklopove. Osigurane su kukama za vješanje i ogradama te
pružaju potpunu sigurnost kod kretanja i penjanja na oplatne sklopove.
Pored navedene pomoćne opreme, za pojedine oplatne sustave razvijeni su i namjenski alati koji olakšavaju
rukovanje (kao npr. neke vrste čekića za pritezanje oplata, sječu i okretanje vijaka).

11
 3. ZAŠTITA OBJEKATA OD VODE I VLAGE

Voda predstavlja veliku opasnost za konstrukciju objekta.

Neposredno djelovanje vode može dovesti do postepenog raspadanja materijala ili do razaranja
konstrukcije djelovanjem mase. Voda zajedno sa kisikom pospješuje koroziju čelika i željeza, a stalna izmjena
vlažnosti i suhoće veoma je štetna za drvo, dok vlaga pospješuje razvoj biljnih štetočina na drvetu.
Djelovanjem vode nastaju i tzv "cvjetanja" na zidovima. Nakvašeni materijali uveliko gube povoljne termičke
karakteristike. Prodiranjem vode u električne vodove mogu da nastanu vrlo velike štete.
Isparavanje vode iz vlažnih konstrukcija povećava vlažnost zraka u prostorijama, čime se smanjuje higijenska
vrijednost tih prostorija.
Zemljište ili temeljno tlo vlaži oborinska i podzemna voda bilo direktnim zakišnjavanjem ili uslijed visokog
podzemnog vodostaja i širenja uslijed kapilarnog dizanja.
Najopasnije je djelovanje vode iz zemlje, jer je najčešće trajno, ta voda može da djeluje hidrostatički, a osim
toga može da bude i agresivna.
Druga je voda od padavina, koja najviše prodire kroz krov ili sa strane kroz zidove.
Vlaga na konstrukcijama i u konstrukcijama može nastati i kondenziranjem vodene pare. Zaštita od vode i vlage
izvodi se redovno na taj način da se na površinama konstrukcija koje su izložene vlazi izradi zaštitni sloj koji ne
propušta vodu, a otporan je protiv agresivnih voda.
Vlaga pogoduje razvoju bakterija, gljivica i pljesni, pa su prostori sa vlažnim zidovima i podovima opasni po
zdravlje. Plijesan u vlažnim prostorijama zahvaća i predmete, pa mnogi od njih trule i raspadaju se. Zbog
osiguravanja normalne upotrebe prostorija konstrukcije objekata izložene vlazi moraju se izolirati, a utjecaj vode
na pojedine konstrukcije i objekt spriječiti odgovarajućim rješenjima.

- svi dijelovi objekta koji su izloženi utjecaju vode ili vlage trebaju se zaštiti kako bi se spriječile negativne posljedice
na konstrukciju, materijale, a time i osigurati udobnost stanovanja i rada unutar objekta
vode koje negativno djeluju na objekt su:

Prema vrsti radova kojima štitimo objekt od vlage i vode, razlikujemo slijedeće postupke :
-- horizontalnu i vertikalnu hidroizolaciju i
-- drenažu.

- loše sagrađen objekt: neupotrjebljena zaštita protiv vlage dovodi do skupih adaptacija, koje je nekad i
nemoguće izvesti

12
3.1. Hidroizolacija

Hidroizolacija ili izolacija protiv vlage postiže se primjenom vodonepropusnih materijala u obliku izolacionih
traka ili masa koje se nanose na podlogu u hladnom i vrućem stanju u vidu premaza.

MATERIJAL
Materijal koji je podesan za hidroizolaciju mora imati sljedeća svojstva:
- mora biti vodonepropusan, mora biti dovoljno elastičan, ali se ne smije razmekšavati na ljetnim
vrućinama, niti smije postati krhak na nižoj temperaturi;
- mora imati određenu čvrstoću, naročito ako se upotrebljava na mjestima gdje je izložen većem pritisku,
mora biti otporan protiv agresivnih voda i mora dobro prianjati za opeku, beton, kamen i metale.

Bitumen:
Ugljiko - vodično vezivo, crne boje u krutom stanju, koje se dobiva destilacijom sirove nafte, a upotrebljava se kao
vrući premaz rastopljen na 1400 C u kombinaciji sa izolacionim trakama.
kod 120-150 prelazi u tekuće stanje i tako se može premazivati u tankom sloju koji se nakon hlađenja opet
stvrdne

Katran:
proizvod dobiven destilacijom ugljena
rjeđe se koristi, iako ma slična svojstva kao i bitumen

Bitumenska emulzija
rijetka tekuća otopina bitumena koji služi kao hladni premaz
nanosi se prije vrućih premaza
podloga nanošenja mora biti suha, čista i oprašena (četke, kompresor)

IZOLACIJSKE TRAKE
- ravne, papirnate ili platnene trake premazane bitumenom ili katranom, a obostrano posute pijeskom :
krovne ljepenke - obostrano premazane bitumenom, preko ''nosača'' (žilavi papir, filc, aluminijska folija) i posipane
sitnim pijeskom da se po vrućini ne slijepi (širine trake: 80,120, 150 cm, dužine: 10 m, debljine: 0,10 – 0,20 mm)
varene ljepenke: - deblja od krovne ljepenke, sastoji se od više slojeva (postavlja se upotrebom plinskog
plamenika)
aluminijske folije - najkvalitetnije izolacijske trake

HORIZONTALNA HIDROIZOLACIJA

FUNKCIJA: odvajanje temelja, temeljne ploče i slojeva iznad → sprečava prodiranje vlage iz zemlje ispod temelja
Vrijeme postavljanja: nakon betoniranja temelja i donje betonske podloge koja se izljeva između temelja na
nabijeni sloj šljunka

13
PRINCIP NANOŠENJA HI

Klasičan način
a) -- Hidroizolaciju moramo postavljati na ravnu, glatku i potpuno suhu površinu, da bi došla u dobru vezu s
betonom.
b) -- na očišćenu podlogu nanosimo premaz bitumenske emulzije (rastopljeni bitumen sa sredstvom koji sprječava
njegovo stvrdnjavanje). Uloga hladnog premaza je da ispuni sve pore materijala, te na taj način zagladi površinu,
odnosno služi za bolje vezanje slijedećih bitumenskih premaza za podlogu.
c) -- preko hladnog premaza nanosimo vrući premaz rastopljenog bitumena, a na njega se polažu izolaciona trake,
kod kojih je važno paziti na prijeklope.
Preklopi susjednih traka i traka istog reda pri nastavljanju moraju biti barem 10 cm zaliveni vrućim bitumenom.
d) -- kada smo cijelu površinu prekrili ljepenkama, ponovo ih premazujemo vrućim bitumenom.
e) -- trake sljedećeg sloja polažu se u suprotnom smjeru od prethodnog i moraju svojim sredinama pokrivati
sastave traka donjih slojeva, a mogu se polagati i u redovima okomitim na redove donjeg sloja.

HI pomoću plamenika
danas se bitumen sve manje ''kuha''
sve se više koristi plamenik koji rastali ''donji – ležeći'' sloj ljepenke koji se pritisne na hladnu traku

horizontalna izolacija se najčešće vrši sa:

-- 2 sloja traka i 3 vruća premaza

- debljina HI označava se u slojevima traka i premaza, npr. 2 + 3

VERTIKALNA HIDROIZOLACIJA
- princip postavljanja je isti kao kod horizontalne HI
- na zid od betona slojeve nanosimo direktno
- zid od opeke (budući da je hrapav) treba poravnati produžnim mortom
- ukoliko želimo postaviti i TI na zidove (npr. podrum) prije zaštitnog sloja HI postavljamo sloj toplinske izolacije (3-
6 cm) od stiropora, mineralne vune, drvolita

Podrumski zidovi su konstrukcije ukopane u zemlju i izložene sa vanjske strane vlazi koja djeluje na njihove
vertikalne površine.
Za izradu vertikalne potreban je radni prostor najmanje 60 cm ispred zida. Površina zida se ožbuka cementnim
mortom (d = 2,0 cm) i kad se osuši, premaže se vrućim bitumenom.
Preko njega se zalijepi vertikalno onih 10 cm izolacione trake iz horizontalne hidroizolacije zbog veze (treba voditi
računa da se tom prilikom traka ne prelomi) i potom se lijepe vertikalne trake sa međusobnim premazanim
prijeklopom do 10 cm. Na kraju se premazuje drugim vrućim premazom.

14
Dakle, tek kad se postavi horizontalna izolacija možemo izvoditi podrumski zid na
koji postavljamo vertikalnu izolaciju.

ZAŠTITA HIDROIZOLACIJE
Svaka hidroizolacija se uvijek mora štititi od eventualnog mehaničkog oštećenja, kao i od upliva kisika i sunčevih
zraka, ili od nekih kemijskih upliva.
Zaštita horizontalne izolacije može se izvesti: slojem cementnog maltera u dva sloja; zatim betonskim pločama
položenim u cementnom malteru, ili bitumenskom malteru, te zaštite slojem livenog asfalta.
Zaštita izolacije na vertikalnim i strmim površinama izvodi se na sljedeći način:
posljednji bitumenski premaz, dok je mekan, pospe se sitnim pijeskom, tako da se dobije podesna podloga za
izradu cementnog maltera debljine 2-3 cm, u koji bi trebalo ugraditi rabic pletivo. Može se izradit kao zaštita i
betonski zidić nakon što cementna izolacija otvrdne.
Ako se izradi zaštitni zidić od opeke onda se između izolacije i zidića ostavlja 2 cm razmaka koji se kasnije, u toku
zidanja, ispunjava cementnim malterom. Debljina ovih zidova je 7 do 12 cm.

I horizontalnu i vertikalnu HI treba zaštititi od mehaničkih oštećenja :

-- na horizontalnoj površini radi se sloj betona,
-- na vertikalnoj površini se dozidava opekom ili se postavljaju npr. stiropor ploče.

ZAŠTITA OD PRODORA I TLAKA PODZEMNE VODE

Ponekad može najviši vodostaj biti iznad nivoa podrumskog poda. U tom slučaju treba takav pod zaštititi ne samo
od prodora vode nego i od tlaka koji bi nezaštićeni pod izdigao i uništio.
Zaštita zgrada od agresivnih podzemnih voda koje potiskujući uvis prodiru u objekt postiže se hidroizolacijom
pojačanom armiranobetonskom pločom ili svodom.
Iznad temeljnih stopa i podne podloge, debljine oko 10 cm, izrađuje se hidroizolacija sa 3 sloja izolacione trake, od
kojih je srednja sa aluminijskom folijom i 4 vruća premaza.
Horizontalna hidroizolacija spaja se s vertikalnom preko ozidanog zida u cementnom mortu, debljine 12 cm. Iznad
horizontalne izolacije betonira se armirano betonska kontra ploča sa glavnom armaturom u gornjoj zoni. Debljina
ploče je oko 20 - 30 cm. Ona je na krajevima oslonjena na temeljne stope.

15
 4. ZIDOVI I STUPOVI

Zidovi i stupovi su osnovni konstruktivni elementi objekta visokogradnje sa mnogostrukom ulogom.

- U konstruktivnom smislu primaju opterećenje od horizontalnih konstruktivnih elemenata odozgo, i zajedno sa
svojom vlastitom težinom prenose na elemente ispod, pa istovremeno ukrućuju objekt i suprotstavljaju se
djelovanju sila koja djeluju na objekt;
− Namjenska im je uloga da definiraju prostor, odvoje unutrašnji prostor od vanjskog i da eventualno unutrašnji
prostor razdvoje u manje prostorne jedinice, pa se stoga dijele prema položaju na vanjske i unutrašnje, odnosno
obimne i pregradne;
− U funkcionalno-estetskom smislu, definirani prostor štite od gubitka toplote, hladnoće, atmosferskih utjecaja,
zvuka, požara, vlage i vode, a od oblikovanja i obrade unutrašnjih i vanjskih strana ovisi estetski izgled objekta.

Zidovi su površinski elementi, a stupovi linijski.

Stupovi imaju uglavnom konstruktivnu ulogu, ali im je primjena izvanredno velika, u kombinaciji sa zidovima
svih vrsta, ovisno o karakteru objekta i tlocrtnom rješenju (dispozicija objekta).

Podjela zidova i stupova:

a) Prema konstruktivnim svojstvima (u odnosu na preuzimanje opterećenja) razlikujemo :

-- nosive ili konstruktivne zidove,
-- nenosive ili nekonstruktivne zidove.
Zidovi neke građevine mogu biti opterećeni ili neopterećeni. Opterećeni su oni zidovi, koji osim svoje vlastite
težine nose i preuzimaju još i druge terete. U zgradama su opterećeni oni zidovi, na koje se oslanjaju stropovi ili
stropne grede, odnosno krovna konstrukcija.
1. Nosivi, konstruktivni ili glavni zidovi preuzimaju sve terete (opterećenja) zgrade, pa ih zajedno sa svojom
težinom prenose na temelje, odnosno na temeljno tlo. Sačinjavaju konstruktivni sistem građevine i odlučuju o
njezinoj čvrstoći i stabilnosti.
2. Nenosivi ili pregradni zidovi se izvode ponajviše radi pregrađivanja prostorija jednih od drugih, a na nosivu
konstrukciju prenose samo vlastito opterećenje.
Stupovi su obično noseći elementi, a ponekad se, izuzetno, primjenjuju kao dekorativni elementi. Prema pravcu
pružanja konstruktivnih zidova zidanih objekata vrši se podjela sustava masivnih sistema gradnje na uzdužni,
poprečni i kombinirani sustav. Skeletni sistem gradnje - stupovi kao nosivi kostur objekta.

b) Podjela prema obliku i dimenzijama

Zapremina i površina definiraju oblik zida, a presjek i izgled definiraju oblik stupa.
Dimenzioniranje zidova i stupova vrši se statičkim proračunom uzimajući u obzir sva opterećenja koja trebaju
nositi, materijal za gradnju i sl.
Stupovi su sve više jednostavnih presjeka i oblika, ali, obzirom na konstrukciju i arhitekturu, mogu biti puni ili
šuplji, kvadratni, pravokutni, višekutni, okrugli, ovalni, ravni i profilirani, simetrični i asimetrični.

16
c) Podjela zidova prema materijalu
Materijal za izradu zidova i stupova može biti prirodnog ili umjetnog porijekla:
- kamen, drvo, metal; prefabrikati kao opeka i opekarski proizvodi ; beton i armirani beton.
Unutrašnji vertikalni elementi, osim već nabrojanih materijala mogu se izvesti od: gipsa, stakla, pluta, lakih
građevinskih ploča,...

Danas se koriste mnogobrojne kombinacije materijala pri rješavanju višeslojnih zidova koji se rade da bi se
smanjile dimenzije konstruktivnog dijela i poboljšala izolaciona svojstva.
Koja ćemo vrstu materijala upotrijebiti ovisi od: namjene objekta, konstruktivnog sistema, klimatskog područja,
financijskih sredstava i materijala kojim se raspolaže u bližoj okolini.
Ponekad se pojedini zid izvodi s raznovrsnim materijalima. Tako se npr. kombinira beton i kamen, kamen i opeka,
opeka i beton. To su mješoviti zidovi.

d) Podjela zidova prema načinu izvođenja (izrade) :

Zidovi se izrađuju od različitih materijala, koji uvjetuju i različite načine izvođenja, a to su:
1. zidane stijene - Zidanje -- slaganje po izvjesnim pravilima priređenih komada od prirodnog ili umjetnog kamena
(opeka, blokovi) i njihovo povezivanje odgovaraju}im veznim sredstvom (mort) u jednu cjelinu koja se naziva zid, tj.
zidani zid.
2. homogene stijene - Lijevanje -- postupak pri kome se u već pripremljenu oplatu ili kalupe ulijeva svježa masa
(beton, gips ili glina). Nabijanjem nabijačima ili vibriranjem smjese nestaju eventualne zračne šupljine, te masa
postaje homogena. Nakon nekog vremena završava se njeno očvršćivanje, oplata se uklanja i dobiva se lijevani
monolitni zid.
3. montažne stijene - Montaža -- postavljanje na objektu gotovih prefabriciranih zidnih elemenata, uz pomoć
strojeva (dizalica), a uz malu upotrebu ljudske radne snage. Dakle, prefabricirani zidni elementi (ploče ili panoi)
unaprijed se tvornički proizvode, pa se u kratko vrijeme mogu ostvarivati i vrlo velike montažne zgrade.

e) Vrste zidova po njihovoj namjeni i položaju u građevini

Bez obzira na to, od kakva su materijala sastavljeni, da li su nosivi ili nenosivi, daju se pojedinim zidovima nazivi,
s obzirom na svrhu i položaj, koji zauzimaju u građevini.
Budući da su svrha i položaj zidova u zgradama raznoličniji nego u drugim objektima, poslužiti ćemo se tlocrtom
i presjekom zgrade, pa ćemo upoznati nazive i vrste pojedinih zidova u zgradama.
Prema položaju zidovi i stupovi se dijele na vanjske i unutrašnje, podrumske, prizemne, katne i stropne.
Kod skeletnog načina građenja između nosivih stupova postavljaju se nenosivi, ispunski zidovi.

1. Vanjski zidovi moraju imati odgovarajuća propisana svojstva i to pogotovo toplinska i zvučna
2. Pregradni – razdjelni zidovi
- to su unutarnji zidovi zgrade koji pregrađuju ili dijele prostore. Oni moraju biti dobri toplinski izolatori
(između grijanih i negrijanih) prostorija i zvučni izolatori (između susjednih stanova)
3. zidovi koji su opterećeni pritiskom sa strane
a) potporni zidovi – zadaća im je da podupiru zemljani nasip
b) obložni zidovi – su potporni zidovi koji se izrađuju za podupiranje čvršćeg tla
c) obalni zidovi – to su potporni i obložni zidovi kojima se učvršćuju riječne i morske obale
potporni, obložni i obalni zidovi izrađuju se od prirodnog kamena, betona i AB
4. ogradni zidovi – ograđuju slobodne površine sa strana.

Bez obzira na konstruktivni sustav vanjski zidovi moraju biti elementi koji završno oblikuju, zatvaraju i štite
toplinsko i zvučno prostor
- min. debljina nosivih zidova u statičkom smislu je 25 cm – opeka NF; 19 cm – blok; 15 cm - AB

- zbog zadovoljenja fizikalnih karakteristika (toplinsko, zvučna) zgrdada, zidovima dodajemo razne materijale
Slojevi zida:
a) primarni slojevi – osnovni slojevi – imaju konstruktivno svojstvo (beton, opeka, AB…
b) zaštitni slojevi – štite osnovni sloj od atmosferskih utjecaja, mehaničkih oštećenja i sl. (žbuka, TI, HI)
c) dodatni slojevi – poboljšavaju neka svojstva postojećih materijala
sekundarni slojevi – služe za poboljšavanje svojstava primarnih materijala (folija , zračni prostor)
17
Najvažnije zaštite zidova su :
- zaštita od vlage, i kondenzacija vodene pare
- HI rješavamo materijalima na bazi bitumena, katrana
- sprječavanje kondenzacije u zidovima izvodimo pomoću parne brane (najlon, folije, gipsane ploče koje
postavljamo s unutarnje strane zida)
- materijali za TI mogu biti neorganskog, organskog i kombiniranog porijekla
- neorganskog – ekspandirani polistiren – stiropor, okipor, porofen, mineralna vlakna, staklena vuna
- organski materijali - pluto, durisol, drvene strugotine

5. DIMNJACI

Da postignemo toplinu potrebnu stanovanju i industriji moramo izvesti takve uređaje sagorijevanja koji ne
samo da će osigurati bezopasan i besprijekoran postupak sagorijevanja, već će i osloboditi u najvećoj mjeri u
gorivu vezanu toplinu za korištenje.
Dimnjacima je svrha da plinove koji nastaju sagorjevanjem u jednom ili više ložišta odvode izvan zgrade. Time
ujedno omogućuju i pospješuju dovod zraka potrebnog za proces sagorijevanja s donje strane u ložište. kao
posebni konstruktivni elementi od opeke.
Dimnjaci su vertikalni kanali u zidovima ili izvan zidova izvedeni iz negorivog materijala.
Pod dimnjacima ustvari podrazumijevamo sve cijevi i šahtove koji odvode sagorive plinove od ložišta prema gore
do preko krovova u atmosferu. U stambenim zgradama oni su ugrađeni u nosive zidove, dok su kod tvorničkih
pogona obično slobodno stojeći.

Funkcioniranje dimnjaka ovisi o :

--- visini dimnjaka
--- solidnoj izvedbi dimnjaka
--- potrebnom poprečnom presjeku dimnjaka
--- položaju dimnjaka u zgradi (tlocrtu)
--- položaju dimnjaka u susjednim zgradama
--- vrsti goriva
--- toplinskoj izolaciji, materijalu

Da bi se omogućilo ispravno funkcioniranje dimnjaka bez zastoja, potrebno se prilikom izgradnje dimnjačkih kanala
pridržavati sljedećih principa :
-- za priključak samo jedne peći na dimnjački kanal dozvoljena je korisna visina dimnjaka od 3do5 m.
-- na jedan dimnjački kanal moguće je priključiti peći samo s jedne etaže.
-- za priključenje na jedan dimnjački kanal 2 - 3 peći korisna visina dimnjaka iznosi od 5 do 7 m.
-- na jedan dimnjački kanal, sa jedne etaže, mogu se priključiti i tri peći ako one ne djeluju istovremeno.

Materijal za dimnjak treba da je :

-- vatrostalan, da ne bi bio razoren kod visokih temperatura

-- nepropustan za plinove koji se pojavljuju u dimnjaku

-- otporan protiv kemijskog djelovanja plinova
-- dovoljno čvrst za mehanička naprezanja
-- dobar toplinski izolator, da plinove zaštiti od gubitka topline radi hladnog vanjskog zraka.

Najčešći materijal je obična opeka u cementno-vapnenom mortu. Ona odgovara svim gornjim uvjetima, ali joj je
nepovoljna strana ta što dimnjak zidan opekom ima mnogo rešaka i zbog toga hrapavu površinu, te zauzima dosta
prostora, a radi površnog rada kod izvedbe često nastaju pogreške.
Beton nije povoljan zbog svojih loših toplinskih svojstava. Ukoliko se beton ipak upotrijebi, treba ga u gornjem
dijelu (od dimovodnog priključka prema gore) toplinski zaštititi od prejakog ohlađivanja.

18
Specijalni dimnjački blokovi izvode se tvornički iz betona od usitnjene opeke. Oni prema potrebi imaju jedan ili više
dimnjačkih kanala. Vanjske stijene su dvostruke i šupljina je pregrađena u pojedine dijelove koji se mogu
upotrijebiti za ventilaciju.

SASTAVNI Dijelovi dimnjaka

Oblici dimovodnih kanala

Zagrijani plinovi ili dim u dimovodnim kanalima čine stupac koji će od stupca vanjskog zraka ili atmosfere biti toliko
lakši koliko je viši.
Površina presjeka stupca ovisi o broju ložišta, količine goriva i vremena sagorijevanja.
Presjek stupca ili kanala uzimamo s 1/2 x 1/2 opeke, a to daje 14 x 14 = 196 cm.
Lako se zida vezovima od opeke, pa mu je to velika prednost. Međutim, bolji je kanal kružnog presjeka, i zato često
ugrađujemo (naročito u betonske zidove i zidove od naravnog kamena) gotove tvorničke cijevi promjera 15 cm, jer
tu plinovi ne nalaze jačeg otpora na razmjerno glatkoj površini kanala. Presjek kanala ne smije se sužavati ni širiti.
Suženje uzrokuje kočenje vučenja, a proširenje nepotrebne vrtloge u dimovodnom kanalu.

slika. Oblici dimnjačkih kanala

Visina dimnjaka
Najmanja visina dimnjaka određuje se na osnovi nagiba krova i udaljenosti od vrha krova, sljemena. Što je korisna
visina dimnjaka veća, to je veća razlika u težini stupa ugrijanih plinova i vanjskog zraka, te propuh u dimnjaku
postaje jači, bolje funkcioniranje dimnjaka.

slika. Minimalne visine dimnjaka nad krovom

Položaj dimnjaka u zgradi

Jače i naglije ohlađivanje plinova u dimovodnom kanalu šteti pravilnom funkcioniranju dimnjaka. Zbog toga treba
dimovodne kanale zidati u srednjim zidovima zgrade. Na tavanu, gdje dimovodni kanali prelaze iz zidova u
samostalne dimnjake, treba ih odvesti što više prema sljemenu zgrade, kako bi iznad krova što manje stršili i tako
se što manje izlagali ohlađivanju svoje površine.
Ako se dimnjački kanali moraju postaviti u vanjske zidove, izolacioni sloj od unutarnje površine kanala do fasadnog
zida iznosi najmanje 25 cm. Bolje rješenje sastoji se u postavljanju kanala u zid koji se sudara sa vanjskim zidom.

slika. Položaj dimnjačkih kanala u zidovima sa zidnom izolacijom

19
5.1. Zidanje dimnjaka

ZIDANJE KLASIČNIH DIMNJAKA OPEKOM

PRAVILO: Zidanje dimnjaka u zidovima od opeke uvjetovano je pravilom da plohe dimovodnih kanala moraju biti
najmanje 12 cm (1/2 opeke) udaljene od lica i naličja zida.
Zid s dimnjačkim kanalom, odnosno dimnjački zid ozidan opekom ima najmanju debljinu 38 cm za presjeke
dimnjačkih kanala 14/14 cm i ravne vanjske površine.
Zidovi manjih debljina od 38 cm, odnosno zidovi od opeke debljine 12 ili 25 cm imaju proširenje tamo gdje se
nalaze dimnjački kanali.
Zidanje zidova s dimnjačkim kanalima obvezno je punom opekom u
produžnom mortu. Unutarnje površine dimnjačkog kanala moraju biti
ravne i glatke. Dimnjački kanali se ne žbukaju, ali se zidaju pomoću
kalupa ili šablona (dim. 14x14, visine 80-100 cm) za zidanje kanala.
Povlačenjem kalupa uvis i naniže zaglađuju se spojnice dobro ispunjene
mortom, a unutarnje površine kanala poslije zidanja ostaju glatke.
Vezovi opeke za dimnjake

Slaganje opeke oko dimovodnih kanala izvodi se po pravilima za zidanje opekom, s time što se primjenjuju i
sljedeća pravila :
-- uz dimovodne kanale ne smiju se upotrijebiti manji komadi od 1/2 opeke.
-- iz svakog ugla dimovodnog kanala u jednom sloju smije teći samo jedna sudarnica
-- u dužnjačkom sloju zidanja treba upotrijebiti 3/4 opeke kao početak zidanja od
dimovodnog kanala, a u vezačkom sloju četiri komada 3/4 opeke.

slika. Slaganje opeke u zidu oko dimovodnih

kanala

I i II sloj zidanja dimnjaka u zidovima :

R - debljina = 38 cm
S - debljina = 25 cm ;
T - debljina = 12 cm sa dva dimovodna
Kanala
U - debljina = 12 cm s jednim kanalom

Vezovi opeke za samostalne dimnjake

Zidovi sa dimovodnim kanalima završavaju se u najvišoj etaži zgrade (ispod tavanskog poda), a onda dimovodni
kanali prelaze u posebno zidane konstrukcije, koje nazivamo samostalni dimnjaci. Dakle, oni se uglavnom
pojavljuju na tavanu i iznad krova zgrade.
Stijene samostalnih dimnjaka zidaju se odabranim boljim komadima opeke u pojačanom mortu. Ležajnice i
sudarnice moraju biti potpuno ispunjene mortom. Treba nastojati da se upotrijebi što više cijelih komada opeke.
Samostalne dimnjake na uglovima završavamo cijelim komadima opeke. Pregradne stijene između dimovodnih
kanala također zidamo cijelim komadima opeke. Drugi sloj opeke uvijek je zrcalna slika prvog sloja, s obzirom na
uzdužnu os dimnjaka.

20
slika. Slaganje opeke oko samostalnih dimovodnih kanala ; I i II sloj zidanja dimnjaka
T - sa jednim kanalom ; U - sa dva kanala ; E - sa tri kanala ; L - sa četiri kanala

Priključci peći na dimovodne kanale

Prema principu izrade dimovodnih kanala, svaki kat ili etaža mora imati svoj
dimovodni kanal. Priključci peći za dimovodne kanale obično se izrađuju
šamotnim cijevima tvorničke proizvodnje unutarnjeg presjeka 10 x 10 cm. Cijevi
se postavljaju u manjem ili većem usponu prema kanalu. Ako je na jedan
dimovodni kanal priključeno više peći (najviše tri) njihovi priključci se izvode sa
međusobnim visinskim razmakom od cca 30 cm.
Tokom vremena na unutarnjim površinama kanala produkti sagorijevanja se
talože, smanjuju površinu poprečnog presjeka i sprječavaju funkcioniranje
dimnjaka. Zbog toga se u otvor na samostalnom dimnjaku u krovu postavljaju
dimnjačka vratanca, izrađena od betona ili lima, a zbog sigurnosti od požara sa
dvostrukim krilima. Prilikom čišćenja garež otpada i taloži se na dnu kanala,
gdje se postavljaju donja vratanca za izbacivanje čađi, na visini od 80 - 100 cm
od poda podruma.

slika. Presjek kroz dimovodni kanal s priključcim Dv - dimnjačka vratanca ; Q - limena vratanca; M - betonska
vratanca

Dimnjačke kape i dimnjački nastavci

Glava dimnjaka završava se dimnjačkom kapom koja je najviše izložena temperaturnim i atmosferskim utjecajima,
pa je poželjno da bude izrađena od otpornog materijala. Kapa može biti izražena izlijevanjem na licu mjesta u
kalupu ili se može postaviti montažna u sloj morta. Na dimnjačka grla ponekad se postavljaju elementi od lima koji
sprječavaju udare vjetra. Oni ne smetaju čišćenju dimnjaka, jer se ono obavlja kroz gornja dimnjačka vratanca.

21
 5.2. Montažni dimnjaci

SHUND -- sistem

Za zidanje dimovodnih kanala po ovom sistemu proizvode se prefabricirani elementi od lakog betona (agregat =
drobljena opeka ).
Zidanje šunt - kanala na objektu sastoji se u slaganju šunt elemenata jedan na drugi po visini u produžnom mortu,
tako da tvore vertikalne kanale u obliku stupa od podruma kroz sve etaže do izvan krova. S vanjske strane po
obimu, u rastojanju od 2 cm, šunt-dimnjak obziđuje se opekom radi korištenja sloja zraka kao izolatora a izvan
zgrade u krovu obziđuje se zidom od opeka debljine 12 cm i s debljinom zračnog sloja od 3 cm.

Na ozidani temelj u podrumu postavljaju se tokom zidanja jedan iznad

drugog elementi s jednim otvorom (p3). U prvoj etaži radi izrade
primarnog-matičnog i sekundarnog kanala postavljaju se elementi (p1) s
dva otvora.Za skretanje dima iz sekundarnog u primarni kanal, postavlja se
element (v1) .
Dakle, ložišta nisu priključena izravno na sabirni dimovodni kanal, nego
putem posebnog priključnog kanala, koji je visine jednog kata, a služi samo
za jedno ložište.
Dimnak na gornjoj strani treba nadvisivati okoliš i završen je specijalnom
pokrovnom glavom koja mora biti tako izvedena da sprječava eventualnu
protupropuh.

slika. Šunt-elementi ; p1- normalni element ; t1- element sa

priključkom v1- element za skretanje ; p3- element za primarni kanal

Ti dimnjaci funkcioniraju tako da jedan sabirni ili matični kanal većeg presjeka ( 20 x 20 = 400 cm² ) teče vertikalno
od podruma do iznad krova. Neposredno uz sabirni kanal u svakoj etaži teče priključni ili sekundarni kanal ( 12 x
20 = 240 cm2 ) koji je na svojem gornjem kraju ( u visini stropa ) zatvoren prema priključnom kanalu više etaže, a
otvoren prema sabirnom kanalu. Priključni kanal sprovodi dim iz peći u matični kanal.

22
Ispravno funkcioniranje šunt-dimnjaka moguće je uz poštovanje sljedećih pravila :
1. izravno priključivanje peći na matični kanal nije dopušteno
2. na jedan matični kanal mogu se priključiti sekundarni kanali samo sa pet etaža
3. u svim etažama visina od poda do
priključka u sekundarni kanal iznosi 0,80 m
4. minimalna visina od priključka peći do
elementa za skretanje iznosi 2,20 m

slika. Vođenje šunt-dimnjaka :

pk- primarni kanal ;
sk- sekundarni kanal
N - detalj dimnjaka u jednoj etaži
As – isisivač

SCHIEDEL - dimnjak (montažni)

To je montažni dimnjak koji je sastavljen od industrijski izrađenih elemenata, koji po svojoj konstrukciji i kvaliteti
upotrijebljenih materijala, uz pravilnu montažu, osigurava besprijekornu funkcionalnost i trajnost.
Dimnjaci sistema Schiedel sastoje se od tri osnovna elementa:

troslojni montažni dimnjak

-- schiedel šamotne cijevi
-- mineralne trake (sloj TI)
-- schiedel plašta

Okrugli presjek (dobro strujanje i čišćenje plinova), unutarnja šamotna cijev i višeslojna
konstrukcija, osnovne su karakteristike ovog sistema :
-- okrugli presjek osigurava najpovoljniji protok dimnih plinova, kao i najlakše čišćenje
-- unutarnja šamotna cijev je vatrostalna, nepropusna za plinove i otporna na promjenu temperature, a ima i
dovoljnu tvrdoću pa je prikladna i za visoke dimnjake
-- višeslojna konstrukcija omogućava slobodno dilatiranje u svim smjerovima (slojevi nisu oslonjeni jedan na
drugog), dobru izolaciju i jednostavnu montažu.

23
Troslojna izvedba
Schiedelov izolirani dimnjak s prozračivanjem s unutrašnje strane je sustav izrađen od serijski proizvedenih
građevinskih elemenata koji su točno prilagođeni jedan na drugoga.
Sastoji se od:
Keramička cijev
Okrugla unutarnja cijev izrađena je od visokovrijedne keramike otporne na vatru. Njezine osobine su prilagođene
specijalnim zahtjevima tehnike dimnjaka. Po mjeri izrađena unutarnja keramička cijev odlikuje se visokom
postojanošću na temperaturu i temperaturne promjene. Izvanredno je otporna na kiseline, izuzetno nepropusna i
stabilna. Njena masa koju je potrebno zagrijati je mala. Sukladna normi EN 1457 kl. A1N1.
Izolacija
Izolacija od plošno savitljive mineralne vune u cijelosti zatvara unutarnju cijev. Ona jamči osobine toplinske
izolacije dimnjaka u skladu s grupom otpora prolaza topline. Sukladna normi HR DIN 4102-1. Oblik i dimenzije
izolacijskih ploča prilagođeni su na Schiedelove izolirane dimnjake s prozračivanjem s unutrašnje strane.
Plašt
Plašt je izrađen od laganog betona. Kanali u uglovima omogućavaju prozračivanje izolacijskog sloja s unutrašnje
strane. Istovremeno se vrši sigurno centriranje stupa unutarnje cijevi i izolacijskog sloja. Sukladan normi EN 12446.
Mala specifična težina materijala rukovanje čini jednostavnim, a sastavljanje se vrši bez problema.
Dijelovi pribora
Pomoću dijelova pribora uspostavlja se funkcija prozračivanja s unutrašnje strane. Građevni dijelovi koji su točno
prilagođeni jedan na drugi omogućavaju brzu montažu bez problema.

24
UPUTSTVO ZA MONTAŽU :

Koliko će dimnjak dugo i dobro služiti dok traje i objekt, ovisi od pravilne montaže.

- građevinska visina pojedinog elementa uzimajući u obzir i mort je 33,3 cm, tako da iz tri elementa dobijemo 1
metar dimnjaka.
- u unutrašnjosti zgrada dimnjak nije potrebno obziđivati, nego samo ožbukati ili obložiti tapetama.
- vanjski dio dimnjaka potrebno je zaštititi od atmosferskih utjecaja. (ozida se zidom d = 12 cm)
- elementi se spajaju produžnim mortom (C : V : P = 1 : 3 : 9)
- Schiedel unutarnji ulošci – su vatrostalne kiselootporne šamotne cijevi. Spajaju se na utor.
Ivica utora mora biti okrenuta prema gore.
- šamotne cijevi-unutarnji ulošci dimnjaka spajaju se posebnim vatrostalnim kitom, koji se miješa sa vodenim
staklom u omjeru 4 : 3.
- Dilataciona vrpca– od mineralne vune opletena je žicom ili nesagorivom niti. Vrpca se omota oko šamotne cijevi u
prostor između omotača i cijevi uvijek pri spajanju omotača. Tako je omogućeno istezanje šamotnih cijevi koje
nastaje zbog promjene temperature dimnih plinova.
- Fazonski komadi omogućuju jednostavnu montažu vrata za čišćenje, i priključka peći.
- temelj dimnjaka mora biti tako dimenzioniran i građen da ne dođe do slijeganja i pukotina.

SISTEM " POROTHERM "

Sastoji se od :
-- kompletni stropni sistem uz nosive gredice i stropnu ispunu čine:
▪ POROTHERM serklaž
▪ POROTHERM podložak
-- razmak gredica 60 cm – jednostavna, brza i ekonomična gradnja

SVOJSTVA - male deformacije

- manja količina armature zbog prednapinjanja
- veća visina opečnih elemenata - bolja toplinska izolacija
- veća debljina tlačne ploče – bolja zvučna izolacija
- jednostavniji transport
- kvaliteta proizvoda
- jednostavno provođenje elektroinstalacija
- stropna površina idealna za žbukanje

upotreba – za izradu stropova manjih samostanih objekata

– oblogu kuća

25
OSNOVNE DIMENZIJE STROPNOG SUSTAVA POROTHERM

- Ukupna visina stropa iznosi 22 cm

- Debljina tlačne betonske ploče je 6 cm
- Duljina gredica 275-675 cm (korak 25 cm)

stiropo
POROTHERM r POROTHERM
SERKLAŽ 60

cem.
mort

POROTHERM
GREDICA

30 ili 38
cm
POSTAVLJANJE GREDICA

- Gredice se postavljaju na osnom razmaku od 60 cm

- Minimalno nalijeganje gredica na zid iznosi 12 cm
- Gredice se postavljaju na ravnu podlogu od cementnog morta

TLOCRT
gredice

zid

zid
smjer slaganja ispune

26
 60 60
cm cm

POROTHERM 60 POROTHERM gredica

POPREČNO REBRO ZA UKRUČENJE

- Kada su stropni rasponi veći od 3,0 m

- Na mjestu gdje će se izvesti rebro
- NE TREBA POSTAVLJATI OPLATU

presjek A-A A
4Ø10 mm
Ø8 mm/25 cm

TLOCRT

POROTHERM podložak A

POROTHERM serklaž

POROTHERM
serklaž

30 ili 38
cm
Prednosti korištenja POROTHERM serklaža

- odlična toplinska svojstva

- brza i jednostavna ugradnja
- dobar nosač žbuke
- planiranje i gradnja korištenjem kompletnog opečnog sustava

27
MONTAŽA
Nadvišenje POROTHERM gredica prije betoniranja tlačne ploče

POROTHERM gredice je potrebno podupirati tako da one prije betoniranja tlačne ploče u polovici raspona imaju
nadvišenje u vrijednosti l/300.

PODUPIRANJE GREDICA

- postavljanjem podupore na gradilištu spriječava se lomljenje gredica

- POROTHERM gredice za vrijeme građenja podupirati na razmaku od max.150 cm
- gredice podupirati tako da one u polovini raspona imaju nadvišenje l/300

raspon nadvišenje POROTHERM gredica

3,0 m 1,0 cm
4,0 1,3
m
5,0 cm
1,7
6,0
m 2,0
cm
m cm 1,5 m 1,5 m

Detalji

28
 6. PODOVI

Podovi - horizontalne površine po kojima se hoda, a izrađuju se kao jednostavne ili obložene konstrukcije što
zavisi o namjeni prostorije, kao i od položaja poda (podrum, prizemlje, potkrovlje)

Podna konstrukcija - jedan ili više slojeva materijala koji leže na čvrstoj podlozi
(zemljištu, međukatnoj konstrukciji ...).

Svojim tehničkim i estetskim svojstvima trebaju omogućiti kretanje ljudi, strojeva ili vozila, nošenje nepokretnog
tereta; da omoguće zaštitu od toplote, hladnoće, vode, vlage i udarnog zvuka kao i da svojim izgledom učine
prijatan rad ili boravak u prostorijama.
Zahtjevi koji se postavljaju na podnu (međukatnu) konstrukciju su toplinska i zvučna izolacija.
Da bi u potpunosti odgovorili svojoj namjeni, podovi trebaju odgovarati važećim građevinskim propisima za
završne radove u zgradarstvu a posebno onima koji se odnose na zvučnu i toplotnu zaštitu zgrada.

Podne konstrukcije (kao sastavni dio gotovih međukatnih konstrukcija) sastoje se od:
- osnovnih (primarnih) i dodatnih (sekundarnih) elemenata.

29
Primarni elementi su obavezni za sve vrste podnih konstrukcija dok sekundarni obuhvaćaju slojeve koji obavezno
ulaze u sklopove ako je to uvjetovano namjenom ili važećim propisima.

Osnovni elementi podnih konstrukcija su:

- podne podloge (PP) - elementi višeslojnih podnih konstrukcija preko kojih se postavljaju podne obloge i trebaju
biti od čvrstih materijala koji omogućuju stabilnost i povezivanje sa oblogom u monolitnu cjelinu.
Livene podne podloge (PPL) imaju najširu primjenu a mogu biti od cementnog i gipsanog morta, raznih vrsta
betona (običan, keramzit ili perlit beton), asfalta i sl.
- elastični slojevi (E) - elementi za prigušivanje zvuka - moraju biti od takvih materijala koji će
svojim fizičko-kemijskim svojstvima zadovoljiti u pogledu zvučne izolacije i zvučne propustijivosti
- ploče od tvrde pjene, pluto i elastificiranog stiropora.
- podne obloge (PO) – rade se od materijala koji su izdržljivi na pritisak, prodor namještaja i habanje. One trebaju
biti stabilne, sigurne, vodonepropusne, otporne prema kemikalijama, da osiguraju lako održavanje i da odgovaraju
propisima o protupožarnoj zaštiti.
Dodatni elementi podnih konstrukcija su:
- hidroizolacioni slojevi (HI),
- slojevi za toplinsku i zvučnu zaštitu (termo-zvučni izolatori (TZI)) i
- dodatni slojevi za zaštitu od kondenziranja vlage (DS) (parne brane).

Podne konstrukcije dijelimo na dvije grupe:

a)krute podne konstrukcije (K) -primjenjuju se za objekte kod kojih nije potrebna zvučna izolacija
b) elastične podne konstrukcije (E) (plivajuće podove). - primjenjuju se u zgradama koje
trebaju zvučnu zaštitu (stambene zgrade).
- kod krutih podnih konstrukcija obavezni primarni slojevi su podne obloge i podne podloge
- kod plivajućih podova pored obloga i podloga još je i elastičan sloj za prigušivanje zvuka.

Plivajući podovi

Zvuk
Buka se širi zračno ili preko elemenata konstrukcije. Zbog velike gustoće materijala, nosivi
elementi su loš izolator od udarnog zvuka koji nastaje u direktnom kontaktu s podlogom
(hodanje, trčanje, pomicanje namještaja…)

Povijest
- podne konstrukcije su uglavnom izvođene sa podlogom na sloju pijeska
rasutim preko međukatne konstrukcije
- ovaj sitnozrni materijal je apsorbirao zvuk

Danas
- prodiranje udarnog zvuka se sprečava izvođenjem tzv. plivajućih
podova (standardni način izvođenja zvučne izolacije)

Što su plivajući podovi?

To su podovi kod kojih podloga leži (pliva) na izolacijskom sloju i nema dodira sa nosivom konstrukcijom ili
instalacijama u podu.
- umetanjem elastičnog materijala gornji se sloj građevnog elementa odvaja od donjeg nosivog sloja, a jednako
tako i od svih vertikalnih dijelova kao što su: zidovi, instalacije, i dr..

Način izvedbe
Odvajanje od nosive konstrukcije (AB ploča) - izvodi se tako što se na međukatnu konstrukciju polažu izolacijski
materijali koji upijaju zvuk.
(mineralna vuna, stiropor, tvrde pjene od umjetnih masa, staklene vune i sl.)
- debljina sloja je od 4-10 cm što ovisi o namjeni prostorija i vrsti poda.
30
Odvajanje od zidova – izvodi se tako da se u prostor do zida postavljaju rubne trake visine oko 10 cm. (trake se
rade od stiropora, rebrastog kartona i sl.)

Primjer materijala: Novolit Stiropor EPS – ploče debljine = 20 mm (Elastificirani ekspandirani polistiren)
Blokovi stiropora se nakon vađenja iz kalupa odmah prešaju na znatno manji volumen. Ovim se postupkom
utječe na molekularnu strukturu a rezultat je povećana elastičnost, odnosno niža vrijednost dinamičke krutosti.
Kada se blokovi stabiliziraju se na oko 10 – 15 % manji volumen od početnog, ploče se režu na 10 % veću
debljinu od nazivne. (nakon opterećenja (500 kg/m2). sa betonskim estrihom (debljine 4- 6 cm) trajno će zadržati
svoju nazivnu debljinu).

PE folija Zaštita izolacije

- debljine 0.2 mm sa preklopima 20 cm punoplošno se polaže na EPS i podigne uz vertikalne trake
najmanje 2 cm iznad predviđene razine estriha.
Svrha postavljanja PE folije je spriječiti istjecanje cementnog mlijeka (prilikom izvođenja mokrih
podloga (CM)) i nastanka zvučnog mosta između estriha i nosivog građevnog elementa poda.

Estrih / košuljica
Debljinu betonske podloge - estriha treba proračunati (najmanje 4 cm). Estrih se preporučuje izvesti od
mikrobetona, po potrebi armiran lakom čeličnom mrežom.

Vrste podloga
Plivajuće podloge prema načinu izvedbe dijelimo:
Mokre podloge: (cementno betonske podloge)
Suhe podloge: (ploče od iverice ili gispkartonske ploče)
- izvode se kod sanacije postojećih konstrukcija
(poboljšanje toplinske i zvučne izolacije)

ESTRIH podovi

- tako zovemo sve podloge koji se izvode preko plivajućih materijala, a ispod različitih obloga od keramike, drveta
ili PVC-a.
- najčešće je riječ o podlogama od cementnog morta i gipsa.
- plivajući estrih može biti i kruta AB ploča debljine do 5 cm položena preko elastičnog sloja od staklene ili
mineralne vune debljine do 2,5 cm.
- gips je materijal koji je ekološki podoban, ne goriv, udoban, a uz sve je dobar regulator topline.

Estrih treba odvojiti od zidova kako ne bi prenosio zvučne valove. Taj rubni prostor uz zid se popunjava
mineralnom vunom, stiroporom i sl.
Ukoliko je površina prostorije veća od 20 m2 pod treba podijeliti dilatacionima reškama (sprječava se
nekontrolirano pucanje..)

31
Suhi estrih podovi

Zadovoljavaju sve zahtjeve ugradnje u stambenim i poslovnim zgradama. Razlog tome

je i mogućnost upijanja viška vlage u prostorijama zbog svoje prirodne poroznosti.
mala masa ploče: oko 15 kg/kom
mala težina: idelano za potkrovlja i podove na slabijim međukatnim konstrukcijama
praktični i lako nosivi formati: pr. 60 x 200 cm
povećava se sigurnost zaštite od požara
jednostavna obrada i brzo postavljanje skraćuje ukupno vrijeme gradnje (nema sušenja)
suhom gradnjom ne unosi se dodatna vlaga u prostor
prohodnost poda je već za nekoliko sati

Vrste podnih obloga (PO)

1. podne obloge: vidljiv dio podne konstrukcije, tzv. ''lice poda''

Njezina svojstva moraju biti :

- postojana ili trajna
- udobna
- mehaničke osobine
- otporna na habanje
- postojanost boja
- laka za održavanje (čišćenje)
- estetski zadovoljavajuća
- u prostorima specijalnih namjena (laboratorij …) obloge moraju zadovoljavati i druge zahtjeve
(kiselootporni, otporni na električni udar…)
Podne obloge mogu biti od velikog broja prirodnih ili prefabriciranih materijala. U visokorazvijenim zemljama,
izbor i primjena određene vrste materijala za podnu oblogu su regulirani propisima, ovisno od namjene objekta
odnosno prostorije. Izbor podnih obloga u nas vrši projektant usklađujući zahtjeve investitora s važećim tehničkim
propisima.

Materijali koji se primjenjuju za podne obloge su:

−kamen i mješavine s kamenom sitneži,
−drvo i mješavine s drvenom sitneži,
−opekarski prefabrikati ,
−beton i betonski prefabrikati ,
−gips i lenoleum,
−prefabrikati od gume i plastičnih masa,
32
 −tkanine od prirodnih i vještačkih vlakana,
−asfalt, staklo i metal.

Prema toplinskoj vodljivosti:

HLADNI PODOVI: kameni, betonski i asfaltni podovi
SREDNJE-TOPLI PODOVI: linoleum, guma, PVC… postavljeni na betonsku podlogu
TOPLI PODOVI: drvo, tekstil, pluto, tanki sloj PVC-a… postavljeni na ''toplu'' podlogu (TI)

Prema izolacijskim svojstvima:

podovi s hidroizolacijom: kupaonice, kuhinje, terase, podrumi…
podovi sa zvučnom izolacijom: uglavnom izvedeni kao ''plivajući podovi''

Prema materijalu izrade:

podovi od prirodnog materijala: zemlja, drvo, kamen…
podovi od umjetnih materijala: beton, guma, linoleum, pluto…

Podne obloge od kamena i kamene sitneži

- spadaju u takozvane hladne podove.
- pod mješavinom s kamenom sitneži podrazumijevaju se kameni mozaik i teraco podovi
koji mogu biti liveni ili od prefabriciranih ploča. Liveni podovi postavljaju se direktno na
tavanicu ukoliko nema posebnih uvjeta.

Podne obloge od drveta

- predstavljaju tople podove. Odlikuju se dobrim svojstvima na pritisak i habanje i
zadovoljavaju osnovne zahtjeve o termičkoj i zvučnoj izolaciji. Nisu otporni na vlagu i požar a mogu biti oštećeni
od parazita i insekata.
Osnovne vrste drvenih podova su od običnih dasaka, profiliranih dasaka (brodski pod), manjih profiliranih dasaka
(parket), ploče od pluta ili prefabrikovanih ploča od drvenih vlakana. Livene mješavine na bazi drveta primjenjuju
se veoma rijetka. Drveni podavi se najviše koriste u stambenim i javnim objektima i to najčešće parket.

Podne obloge od opekarskih prefabrikata

- obuhvaćaju opeku, keramičke pločice, klinker opeku ili pločice, i mozaik pločice koje se
proizvode u standardnim dimenzijama i raznim bojama.
Podovi od keramičkih pločica odlikuju se velikom čvrstoćom i otpornošću na habanje i kiseline, lako se održavaju,
nezapaljivi su i vodonepropustljivi ali su loši termički i zvučni izolatori.

Podne obloge od betona i betonskih prefabrikata

- primjenjuju se za prostorije izložene masovnom komuniciranju ljudi i vozila, pomoćnim i proizvodnim
prostorijama privrednih objekata, u prostorijama sa mokrim čvorovima ili za otvorene i poluotvorene dijelove
zgrada.
Karakteristike betonskih podova: dovoljna čvrstoća na pritisak, otpornost na glačanje i habanje, umjereno ili
znatno prljanje i dosta lako održavanje. U dobre osobine spada i to što su nezapaljivi, ali su zato hladni i loši termo-
zvučni izolatori.

Podne obloge od linoleuma

- spadaju u polutople podove, a imaju široku primjenu u prostorijama sa masovnim komuniciranjem. Lineoleum je
mješavina mljevene plute, boje i oksidisanog lanenog ulja.

Podne obloge od gume

- najviše se koriste u prostorijama sa masovinim komuniciranjem (željezničke i autobuske stanice, robne kuće,
sportske dvorane i dr.) i specijalne namjene.

Podne obloge od asfalta

33
- primjenjuju se u prostorijama s velikim komuniciranjem i prenošenjem teškog tereta (proizvodne hale, skladišta,
garaže) i otvorenim ili poluotvorenim dijelovima zgrada (terase, lođe i balkoni). Asfaltni podovi se dobivaju
lijevanjem mješavine bitumena i mineralnih agregata u slojevima debljine 2,0-2,5-3,0 cm ili postavljanjem
azbestno-asfaltnih ploča preko čvrstih podloga.

Podovi od stakla i metala

- primjenjuju se samo u specijalnim slučajevima i to veoma rijetko. Mozaik staklo je luksuzna i dekorativna podna
obloga koja se dobiva postavljanjem komadića stakla raznih boja i veličina preko podloge od bijelog cementnog
maltera. Mozaik se priprema tako što se najprije složi umjetnički smišljena kompozicija od staklenih komada na
ravnoj podlozi a preko nje nalijepi karton. Zatim se stakleni mozaik utisne u svježu cementnu posteljicu, ostavi
do stvrdnjavanja a karton se naknadno namoči i skine.

34
 7. OTVORI U ZIDOVIMA

U zidovima arhitektonskih objekata izrađuju se otvori.

Razlikujemo vanjske i unutarnje tvore.
Vanjski otvori izrađuju se za postavljanje prozora i vanjskih vrata, a unutarnji otvori za konstrukcije unutarnjih
vrata ili ostaju samo otvori za prolaz.

Oblik i dimenzije otvora za prozore i vrata, utvrđuju se već prilikom izrade i razrade projekta i to prema:
- vrstama materijala od kog će biti prozori i vrata,
- vrstama roletni predviđenim za prozore i prozor-vrata,
- položaju i načinu otvaranja prozora i vrata,
- vrstama materijala zidova u kojima se rade otvori, modularnim mjerama.
S obzirom da prozori služe za osvjetljavanje i provjetravanje prostorija, a vrata za povezivanje prostora, oblik i
dimenzije otvora koji se ostavljaju u zidu za prozore i vrata su veoma različiti.

Zidni otvori za vrata i prozore zahtijevaju određene dimenzije koje se moraju uskladiti kako u projektu tako i u
izvedbi objekta.
- često putra dolazimo do neusklađenosti tvorničkih mjera stolarije i ostavljenih otvora u zidovima (rušenje,
dožbukavanje i sl.)
- da se to smanji svi sudionici u izgradnji trebaju poštivati i znati mjere otvora i stolarije

modularna mjera – rastojanje u cijelim decimetrima (1M:10 cm)

proizvodna mjera - udaljenost okvira mjerenog s vanjske strane
svijetla mjera - razmak unutarnjih rubova okvira(prolaz svjetlosti)
zidarska mjera - mjera zidarskog otvora (bez žbuke)
arhitektonska mjera - razmak otvora završnog zida (žbuka)

Veličine prozora dane su u međunarodnim mjerama na osnovu kojih se sa jedne strane određuje proizvodna mjera
stolarije, a sa druge strane unutrašnja zidarska mjera prozora.
- proizvodna mjera je manja za 1 cm od modularne
- zidarska mjera je veće za 1 cm od modularne
- stolarska mjera - nije uvjetovana, a ovisi o konstrukciji štoka

Svaki prozor se sastoji od doprozornika (štoka), prozorskog okvira (rame), stakla, koji
zajedno s ramom čini krilo, nadprozornika (nadvoj), potprozornika (parapet)

PROZORSKI OTVORI
U prozorskim otvorima radi zaštite prostorija od atmosferskih utjecaja, temp. promjena,
buke i sl.
Elementi prozorskih otvora su:

D-doprozorni zidovi; N-badprozornik (nadvoj); B-potprozornik; P-parapet; R-prozorski okvir; K-prozorsko krilo; 1-
staklo; 2-okvir krila

OTVORI ZA VRATA
Širina vrata je po standardima također dana u modularnim mjerama, dok je visina
određena prema visini krila (industrijska proizvodna mjera 200 cm).
Poseban značaj za vrata ima način otvaranja, pa se stoga u projektu mora naznačiti.

Prema položaju zida u kome se nalaze. konstrukcije vrata dijele se na:

unutarnja vrata, postavljena u otvore unutarnjih zidova
vanjska i balkonska vrata, postavljena u otvore vanjskih zidova zgrada.

35
Elementi otvora vrata su:
1-krilo vrata; 2-dovratnici (stolarski ili bravarski; 3-nadvratnik(nadvoj); 4-zid od vrata

UGRAĐIVANJE VRATA U ZID

Vrata možemo ugrađivati na tri načina:

a)suho ugrađivanje – kada postavljamo okvir dovratnika u zidni otvor poslije žbukanja
b)polusuho ugrađivanje – postavljamo okvir dovratnika u zidni otvor prije žbukanja
c)mokro ugrađivanje – kada se dovratnik ugrađuje za vrijeme zidanja, pri čemu se ne smije opteretiti.

Okvir dovratnika se učvršćuje vijcima za drvene umetke koji su ugrađeni u zid i nadvratnik

- polusuho ugrađivanje vrata u zid

SŠ-svjetla širina; SV-svijetla visina; ZŠ-zidarska širina;M PŠ-

proizvodna širina
SVV-svijetla visina vrata; PVV-proizvodna visina vrata
n x M- modularna širina; Mo-modularna visina

- suho ugrađivanje vrata u zid

a-masivni slijepi okvir; b-okvir od letvica; M-puni slijepi okvir;

P-pod

36
 - ugrađivanje vrata mokrim postupkom u pregradne zidove od opeke

1-beton; 2-čavli; 3-ter-hartija; 4-dovratnik

Ugrađivanje vanjskih vrata

okviri ulaznih vrata u zgrade ugrađuju se kao i za vanjske prozore, u otvore sa zupcima ili bez njih. U otvore sa
zupcima, dovratnik se može učvrstiti pomoću čeličnih spona kao i kod prozora, kod kojih se jedan kraj pričvršćuje u
vrata, a drugi ulazi u spojnicu.
Drugi, suvremeniji način je učvršćivanje na tri mjesta po visini i u nadvratnik preko ostavljenih uložaka od metalnih
traka. Trake se učvršćuju jednim krajem u površinu dovratnika, koja se sutiče sa zidom, a drugim krajem u zid. Ako
se zidovi naknadno žbukaju, ovakav postupak zidanja je polusuho ugrađivanje

37
UGRAĐIVANJE PROZORSKIH OKVIRA

Postoje dva načina ugrađivanja prozorskih okvira u prozorske otvore:

mokro ugrađivanje – to je ugrađivanje u neobrađene, neožbukane zidove. Prozorski okvir stavi se u otvor i učvrsti
po vertikali sa obe strane čeličnim kotvama. poslije ugrađivanja stolarije zidovi se žbukaju.
suho ugrađivanje – učvršćivanje prozorskih okvira vijcima u postavljene i učvršćene slijepe okvire još u toku izrade
prozorskog otvora. Na ovaj način ubrzava se izgradnja objekta.

ZŠ-unutarnja zidarska širina; Pš- proizvodna širina: pv-

proizvodna visina; V-visina zuba

Otvori u zidovima u seizmičkim područjima

Parapetni zidovi

Parapet je dio zida od prozorske konstrukcije do poda. Visina mu se određuje prema namjeni prostorije.
Za stambene prostorije je najmanje visine 90 cm.
Prema potrebi može biti i niži i viši. Niski parapet (20 cm od poda) stavlja se tamo gdje želimo veće vizualno
povezivanje sa vanjskim prostorom, a kad želimo spriječiti poglede u neke prostorije (kupaona) izvodi se visoki
parapet i do 2,0 m.
Prema pravilniku, ako je parapet niži od 90 cm, moramo izvesti zaštitnu ogradu, čija se gornja ivica (rukohvat)
nalazi najmanje 0,90 m iznad završnog pod

Prozorske klupčice

Prozorska konstrukcija je manje debljine od širine zida (potprozornika), pa na njoj može zauzimati različite
položaje.
Radi zaštite i iz estetskih razloga na potprozornik se postavljaju konstrukcije pod nazivom prozorske klupice ili
banci

Kod povučenih prozorskih konstrukcija od fasadne ravnine izrađuju se i vanjski i unutarnji banak.
vanjska prozorska klupčica služi da spriječi da se voda sa prozorske površine slijeva
na potprozornik i usmjerava je van fasadnog zida
unutarnji banak postavlja se sa unutarnje strane prozora-prema prostoriji.
Njime se pokriva ostala površina potprozornika

38
- prozorske klupice izrađuju se od materijala postojanih na atmosferske utjecaje, kao što su: - prirodni i umjetni
kamen, lim, cementno-azbestne ploče, ploče od tvrde plastike i sl.

Elementi banaka:
A – cijeli komad – za prozore širine 8 do 14 M
E, C, D – početno, završni i srednji komad za veće dužine banaka koji se
spajaju sa spojnicama od 3 mm
gornja površina-glatka u nagibu 5%
donja površina-gruba radi boljeg prianjanja morta

- prozorska klupčica od prirodnog kamena

unutarnji prozorski banak od

metala-L kamenih ploča_K obložen keramičkim pločicama-P

39
ZAŠTITA NA RADU

40
 8. ZAŠTITA NA RADU

8.1. Uvod u zaštitu na radu

Zaštita na radu postoji otkad je čovjek počeo raditi, ali je uspostava sustava provođenja započela je u doba
industrijske revolucije zbog velikog broja ozljeda radnika na radu. Prvi propisi rezultat su borbe radnika za
bolje uvjete rada. Donešeni su radi zaštite najamnih radnika, žena i djece tijekom tvorničkog rada, a zatim su
se proširili i na ostale radnike i na druge oblike rada. Prva zemlja koja je u zakonodavstvo uvela zaštitu na
radu je Engleska (zabrana dječjeg i noćnog rada).
Zaštita na radu definira se kao:
• sustav pravila, načela, mjera, postupaka i aktivnosti čijom se primjenom ostvaruje i unapređuje
sigurnost i zaštita zdravlja na radu
• skup tehničkih, zdravstvenih, pravnih, psiholoških, pedagoških i drugih djelatnosti pomoću kojih se
otkrivaju i otklanjaju opasnosti koje ugrožavaju život i zdravlje osoba na radu i utvrđuju mjere,
postupci i pravila da bi se otklonile ili smanjile te opasnosti.

Svrha zaštite na radu je stvaranje sigurnih radnih uvjeta, zaštita radnog okoliša i radnika, sprječavanje rizika,
nezgoda, ozljeda, nesreća, profesionalnih bolesti te materijalnih i nematerijalnih šteta. Zaštita na radu
sastavni je dio radnog procesa i osnovni uvjet produktivnosti rada te prije svega ima preventivnu ulogu.
Pravo na zaštitu na radu pravo je svakog radnika!

8.1.1. Nezgode i nesreće

Kada sredstva rada, čovjek i radna okolina ispunjavaju zahtjeve prema pravilima zaštite na radu, ostvareni su
sigurni uvjeti rada. U slučaju kada se odnos čovjek – radna okolina poremeti, dolazi do rizika od pogreški i
neispravnog postupanja koji dovode do nezgoda i nesreća. I nezgoda i nesreća definira se kao neželjeni i
nepredvidljivi događaj, ali razlika je što nesreća za posljedicu ima ozljedu, materijalnu štetu, zagađenje
okoliša, profesionalnu bolest, bolest u svezi s radom ili drugi gubitak. Ozljeda na radu je svaka ozljeda
uzročno vezana uz obavljanje poslova na kojima radnik radi, a podrazumijeva se i ozljeda nastala od – do
mjesta rada.
Mišljenje da do nesreće dolazi ''slučajno'' ili zbog ''neopreza'' radnika je netočno i predstavlja prijetnju za
organizirano provođenje zaštite na radu. Na rad utječu uvjeti radne okoline (mikroklima, rasvjeta, radno
vrijeme, suradnici, itd.) i radnikove subjektivne osobine (znanja, vještine, sposobnosti, stanje-fizičko,
psihičko, zdravstveno, itd.). Kada radna okolina nije ispravna za obavljanje posla ili radnik ne djeluje na
ispravan način, dolazi do poremećaja koji rezultira opasnim postupkom te radna okolina postaje opasna
okolina. Svi poremećaji ne završavaju nesrećom. Statistički gledano, na 330 rizika njih 300 se dogodi bez
ikakvih posljedica i ozljeda, 29 događaja rezultira nekom opasnošću dok jedan uzrokuje ozljedu radnika, štetu
ili zagađenje okoliša.
8.1.2. Profesionalne bolesti
Tijekom rada, na radnika u njegovoj okolini djeluju mnogi čimbenici, a kao posljedica djelovanja štetnih
čimbenika (buka, vlaga, prašina, zračenje, itd.), javljaju se profesionalne bolesti.
Profesionalna bolest je bolest za koju se dokaže da je posljedica djelovanja štetnosti u procesu rada i/ili
radnom okolišu.
Može se javiti naglo - nakon kratkotrajnog djelovanja neke štetnosti ili kao posljedica dugotrajnog djelovanja
štetnih čimbenika. Profesionalne bolesti u najširem smislu su sve bolesti uzrokovane radom i uvijek su
definirane propisom. Postoji definirani popis takvih bolesti - Lista profesionalnih bolesti (NN 162/98, 107/07).
Bolesti koje se javljaju kod radnika, ali nisu specifične samo za određenu djelatnost, nazivaju se bolestima u
svezi s radom. Podrazumijevaju sve oblike prehlada zbog rada na otvorenom, oboljenja kralježnice i
lokomotornog sustava, itd.

41
8.2. Provedba zaštite na radu

8.2.1. Opća načela zaštite na radu

Osnovna zadaća u provedbi mjera zaštite na radu je utjecati na smanjenje broja nesreća kojima prethode
pogreške, a ne ozljeda jer one predstavljaju krajnji nepovoljni rezultat. Nesreće se mogu izbjeći ili smanjiti na
najmanji mogući broj te postoje opća načela zaštite na radu koja u tu svrhu treba primjenjivati sljedećim
redoslijedom:
• potpuno ukloniti opasnost kada je moguće (štetne ili opasne postupke zamijeniti neopasnim)
• udaljiti radnika iz opasnog prostora kada je opasnost ili štetnost nužna u radu (mehanizacija i
automatizacija radnog procesa)
• svladavanje opasnosti ili štetnosti (ventilacija, izolacija, zaštitne naprave)
• upotreba osobnih zaštitnih sredstava i opreme, propisivanje postupaka za rad na siguran način

8.2.2. Zakonski propisi

Važeći Zakon o zaštiti na radu u

Hrvatskoj na snazi je od lipnja
2014.

Nacionalni propisi s područja zaštite na radu obuhvaćaju:

Ustav Republike Hrvatske, Zakon o radu, Zakon o inspektoratu rada, Zakon o obveznim odnosima, Zakon o
ravnopravnosti spolova, Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju, Zakon o
mirovinskom osiguranju, Zakon o listi profesionalnih bolesti, Zakon o stažu s povećanim trajanjem, Zakon o
obveznom zdravstvenom nadzoru radnika profesionalno izloženih azbestu, Zakon o zaštiti od buke, Zakon o
zaštiti okoliša, Zakon o zaštiti zraka, Zakon o kemikalijama, Zakon o zapaljivim tekućinama i plinovima, Zakon
o eksplozivnim tvarima, Kazneni zakon, Zakon o stažu s povećanim trajanjem.
U pravni poredak Republike Hrvatske prenešene su Direktive Europske unije, od kojih je najvažnija Direktiva
Vijeća 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989. o uvođenju mjera za poticanje poboljšanja sigurnosti i zdravlja radnika
na radu. Naziva se još i Okvirna direktiva, a bila je važna prekretnica za poboljšanje sigurnosti i zdravlja na
radu. Direktivom se jamče minimalni zahtjevi u vezi sa zdravljem i sigurnošću diljem Europe, a istovremeno
se državama članicama dopušta da zadrže ili uvedu strože mjere. Predstavlja temelj za više od 25 direktiva
koje iz nje proizlaze, a primjenjuje se na sve sektore djelatnosti (javne i privatne).
Zaštita na radu uređena je različitim zakonima, pravilnicima, normama i drugim propisima. Polazište
predstavljaju Zakon o radu, Zakon o zaštiti na radu i Ustav. Određena pravila razrađuju različiti pravilnici (npr.
Pravilnik o osposobljavanju za rad na siguran način, Pravilnik o izradi procjene rizika), a dio sustava zaštite
predstavljaju i ugovori radnika.

8.2.3. Pravila zaštite na radu

Osnovna pravila zaštite na radu sadrže zahtjeve kojima moraju udovoljavati sredstva rada kada su u
upotrebi, posebice u pogledu opskrbljenosti zaštitnim napravama i uređajima, osiguranja od strujnog udara,
požara i eksplozija, ograničenja buke i vibracije.
Posebna pravila zaštite na radu sadrže zahtjeve kojima mora udovoljavati radnik, a odnose se na dob, spol,
stručnu sposobnost, stanje (fizičko, psihičko, zdravstveno), psihičke i psihofizičke sposobnosti. Njima se
određuje način izvođenja određenih poslova, korištenje osobnih zaštitnih sredstava i opreme, zaštitnih
naprava i sl.

42
Priznata pravila zaštite na radu odnose se na ona pravila koja su dokazana i priznata u praksi kako bi se
uklonile ili umanjile opasnosti prilikom rada.

8.2.4. Procjena rizika

Procjena rizika odnosi se na postupak i temeljni akt iz područja zaštite na radu kojim se utvrđuje razina
opasnosti, štetnosti i napora u smislu nastanka ozljede na radu, profesionalne bolesti, bolesti u svezi s radom
te poremećaja u procesu rada koji bi mogao izazvati štetne posljedice za sigurnost i zdravlje radnika. Obveza
procjene rizika na radu propisana je člankom 18. Zakona o zaštiti na radu.

Svaki poslodavac obvezan je imati procjenu rizika izrađenu u pisanom ili elektroničkom obliku, koja odgovara
postojećim rizicima na radu i u vezi s radom i koja je dostupna radniku na mjestu rada. Na temelju procjene
rizika obvezan je primjenjivati pravila zaštite na radu, preventivne mjere, organizirati i provoditi radne i
proizvodne postupke, odnosno metode te poduzimati druge aktivnosti za sprječavanje i smanjenje
izloženosti radnika utvrđenim rizicima, kako bi otklonio ili sveo na najmanju moguću mjeru vjerojatnost
nastanka ozljede na radu, oboljenja od profesionalne bolesti ili bolesti u vezi s radom te kako bi na svim
stupnjevima organizacije rada i upravljanja osigurao bolju razinu zaštite na radu. Poslodavac je obavezan
uključiti radnike i njihove predstavnike postupak procjene rizika, ali je odgovornost isključivo na poslodavcu.
Pravilnik o izradi procjene rizika propisuje: uvjete, način i metode izrade procjene rizika, obvezne sadržaje
obuhvaćene procjenom i podatke na kojima se procjena rizika temelji, klasifikaciju opasnosti, štetnosti i
napora na radu i u vezi s radom te minimalne zahtjeve koje je potrebno ispuniti kod procjenjivanja rizika.
Procjena rizika uvijek mora biti aktualna i ažurirana nakon bilo kakvih promjena koje bi mogle utjecati na
sigurnost i zdravlje osoba na radu, a pogotovo nakon ozljeda na radu ili profesionalnih bolesti. Mjere zaštite
provodi poslodavac, ali i svaki zaposlenik u svom djelokrugu rada. Svaki radnik može odgovarati zbog
nepoštivanja pravila.

8.3. Radna okolina – izvori opasnosti i mjere zaštite

Radnu okolinu čine prostor u kojem čovjek radi i sredstva s kojima radi. Odnos čovjeka i radne okoline vrlo je
bitan jer čovjek najmanje trećinu života provede radeći i ukoliko se odnos poremeti – nastaju neželjene
posljedice.

U radnoj okolini radnika okružuju različite opasnosti zbog kojih može doći do nesreća na
radu, a samim time i do ozljeda, bolesti i šteta. Radna okolina treba odgovarati uvjetima
utvrđenima pravilima zaštite na radu, a kako bi se navedeno ustanovilo, dužnost
poslodavca je obavljati sva propisana ispitivanja te otkloniti sve eventualne opasnosti.

Podjela izvora opasnosti:

a) mehanički
Mehanički izvori opasnosti su predmeti u stanju mirovanja ili gibanja. Uzrokuju mehaničke ozljede – udarce,
posjekotine, prignječenja i sl., a najčešći uzroci su neispravan način rukovanja, neispravan alat, upotreba u
pogrešne svrhe te nepravilno odlaganje, održavanje i skladištenje. Opasnosti se javljaju pri rukovanju ili u
blizini oštrih i šiljatih predmeta, predmeta koji se gibaju kružno i predmeta koji se gibaju pravocrtno. Kod
kružnog gibanja dolazi do opasnosti od zahvaćanja kose, dijelova tijela i odjeće. Najčešće se radi od
dijelovima strojeva – osovine, vratila, rotirajući dijelovi i sl. Kod pravocrtnog gibanja dolazi do opasnosti od
ukliještenja između dijelova stroja i potrebno ih je zaštititi ili ograditi. Najčešći uzrok ozljeda su pribor i alat
koji su neispravni ili oštećeni. Ručni alat mora se pravilno upotrebljavati, održavati i skladištiti te odložiti u
posebne kutije, torbe, tobolce i sl. kada se ne koristi.

43
b) opasnosti od padova
Padovi na istoj razini nastaju zbog loše konstrukcije ili neodržavanja. Pod radnog prostora mora biti ravan,
gladak i ne smije se klizati. Slobodne površine poda za prolaz ljudi i vozila moraju imati odgovarajuću širinu:
glavni prolazi za ljude minimalno 150 cm, sporedni 100 cm, a transportni putovi minimalno 180 cm. Padovi u
otvore u podu (jame, kanali, otvori za dizala i sl.) sprječavaju se postavljanjem zaštitne ograde ili
odgovarajućim poklopcima te pravilnim obilježavanjem i osvjetljavanjem. Sva radna mjesta viša od 100 cm
od tla ili niže etaže kod kojih postoji opasnost od pada moraju biti zaštićena zaštitnom ogradom od
minimalno 100 cm visine. Radom na visini smatra se rad na površini višoj od 3 m.
Ukoliko se za rad koriste ljestve, potrebno ih je pravilno upotrebljavati. Kada se penje ili silazi, radnik mora
biti licem okrenut prema ljestvama i trebaju biti stabilno postavljene. U pogonima se najčešće koriste
stabilne metalne ljestve, no često se upotrebljavaju i jednokrake i dvokrake. Jednokrake ljestve najsigurnije
su i najlakše za uspinjanje kada se postave pod kutem od 75 °.

c) opasnosti od električnog udara

Električna struja na čovjeka djeluje kada je on u zatvorenom strujnom krugu, odnosno u
izravnom dodiru s dvjema točkama među kojima je napon.
Napon viši od 50 V predstavlja potencijalnu opasnost za čovjeka.

Djeluje na različite načine:

• toplinsko djelovanje: n ajveće je na mjestima gdje struja ulazi i izlazi, može doći do teških unutarnjih i
vanjskih opeklina
• mehaničko djelovanje: na mjestima ulaska i izlaska struje iz tijela zbog velikih jakosti dolazi do
razaranja tkiva na tijelu
• kemijsko djelovanje: struja prolazeći kroz krv elektrolitski rastvara krvnu plazmu
• biološko djelovanje: stezanje u mišićima, treperenje srčanih klijetki, paraliza dišnih organa i prestanak
disanja, paraliza rada srca

Savjeti za siguran rad:

• prilikom bilo kakvih radova na električnom uređaju isključiti osigurače
• nikada ne dirati oštećene električne vodove ni trošila
• napon u oštećenim električnim vodovima odmah isključiti
• nakon isključenja osigurača ispitivačem faze provjeriti ima li u uređaju napona
• ne dirati električne vodove koji su pali na zemlju
• zamjenu osigurača ili žarulje raditi pri osvjetljenju sa suhim rukama i stajati na izoliranoj podlozi
• za prijenosne električne strojeve ili alate sa zaštitnim uzemljenjem smiju se koristiti samo utikači i
priključnice za trofaznu struju
• topljivi ulošci električnom osiguraču ne smiju se nikad premošćivati
• postrojenje pod naponom mora biti najmanje uzdignuto od stajališta 2,5 m
• najveći dopušteni napon za električni alat kojim se radi u mokrim prostorijama ili na velikim metalnim
plohama je 25 V

d) opasnosti od štetnih i otrovnih tvari

Opasne tvari dijelimo na tvari štetne za zdravlje, zapaljive i eksplozivne tvari.
Tvari štetne za zdravlje su tvari ili smjese koje mogu štetno djelovati na zdravlje radnika dok je zaposlen,
nakon umirovljenja i koje mogu štetno djelovati na potomke. Razlikujemo: kancerogene tvari (već u manjim
količinama uzorkuju rak), teratogene (uzrokuju deformacije ploda u utrobi) i mutagene tvari (uzorkuju
trenutne ili trajne promjene gena). U industriji štetne tvari su plinovi (najpoznatiji je ugljikov dioksid), pare i
aerosoli (prašine, dimovi i magle).

44
Zapaljive i eksplozivne tvari su razrjeđivači i otapala. Kiseline i lužine u dodiru s kožom stvaraju teške opekline
te izjedaju kožu i sluznicu. Njihove pare i magle nadražuju dišne organe i oči, a izuzetno su opasne ako se
progutaju (teška oštećenja jednjaka, želuca, crijeva, smrt). Zaštita na radu s kiselinama i lužinama: držati u
neoštećenim posudama, staviti oznake s nazivom i koncentracijom tvari, provjetravati prostorije u kojima se
drže, razrjeđivati prema principu KuV (kiselina u vodu!), koristiti osobna zaštitna sredstva (gumene rukavice,
naočale, kuta), u slučaju dodira s kožom obrisati i isprati s velikom količine vode.

e) opasnosti od buke i vibracija

Buka se definira kao svaki nepoželjan zvuk. Štetnost buke na organizam manifestira se zamorom, oštećenjem
sluha i smanjenjem radne sposobnosti. Gornja dopuštena granica buke je 90 dB te izaziva psihološke reakcije,
ali ne ugrožava značajno sluh. Buka od 120 dB označava granicu nelagodnosti koja značajno ugrožava sluh.
Buka od 140 dB označava prag ili granicu boli kojoj čovjek ne smije biti izložen ni kratkotrajno. Za zaštitu od
buke provode se tehničke mjere zaštite (pojedinačne – primjena osobnih zaštitnih sredstava, kolektivne –
zaštita na mjestu rada) i zdravstvene (redoviti pregledi i praćenje stanja sluha, izdvajanje iz mjesta buke).

f) opasnosti od štetnih zračenja

Zračenje se definira kao širenje energije u prostoru pomoću valova. Najpoznatije vrste
zračenja su toplinsko (infracrveno), ultraljubičasto, rentgensko i radioaktivno. Sve vrste
zračenja opasna su po zdravlje i život čovjeka. Mjere zaštite koje se primjenjuju: upotreba
što slabijih zračenja, povećanje udaljenosti od izvora, skraćivanje trajanja ozračivanja,
stavljanje apsorbera na put zračenja.
g) opasnosti od nepovoljnih mikroklimatskih uvjeta
U mikroklimatske uvjete ubrajamo: temperaturu, vlažnost i strujanje zraka, toplinsko zračenje. Najpovoljniji
mikroklimatski uvjeti za rad su temperatura od 18 do 22 C, vlažnost zraka od 50% i strujanje zraka od 0,2 do
0,3 m/s. Zaštitne mjere kojima se osiguravaju povoljni uvjeti za ugodan i siguran rad su pravilno instaliranje i
izolacija toplinskih uređaja, klimatizacija i automatizacija radnog procesa.

h) opasnosti od požara i eksplozija

Kako bi došlo do gorenja, potrebna je prisutnost gorive tvari, kisika i određene
temperature (temperatura paljenja). Obrnuti proces od gorenja je gašenje, pri kojem
nastojimo ukloniti jedan od uvjeta potrebnih za gorenje. Sredstva za gašenje dijele se na
glavna (voda), specijalna (pjena, prah, CO, itd.) i pomoćna (zemlja, pijesak, prekrivač,
itd.). Koriste se:

• ručni i prijevozni vatrogasni aparati,

• prijenosne vatrogasne prskalice s pripadajućom opremom,
• zidni hidranti i vanjski (podzemni ili nadzemni) hidranti s pripadajućom opremom,
• stabilni i polustabilni automatski uređaji za gašenje,
• vatrogasna vozila.
Vrste vatrogasnih aparata: aparati za gašenje vodom, aparati za gašenje prahom, aparati za gašenje
ugljikovim dioksidom, aparati za gašenje pjenom, aparati za gašenje požara ulja i masnoća. Obvezni su
redovni i periodični pregledi vatrogasnih aparata, a broj vatrogasnih aparata propisan je prema površini
mjesta rada i opasnosti od požara.
Aktiviranje aparata za gašenje prahom:
• osloboditi mlaznicu

• izvući osigurač

• pritisnuti ručicu prema dolje

• upravljati mlaznicom u smjeru vatre

45
i) opasnosti od tjelesnih napora
Pri radu su prisutne dvije grupe naprezanja: opće opterećenje krvotoka te opterećenje mišića, kralješnice i
zglobova. Posebna pozornost pridaje se pri radu s teretom – položaj kralješnice treba biti ispravan, a noge se
trebaju savijati u koljenima. Radi zaštite radnika propisana je najveća dopuštena masa tereta: kod muškaraca
do 25 kg, a kod žena i mladih do 15 kg. Mjere zaštite: preventivno premještanje radnika na druge poslove
nakon 10 godina, smanjivanje radne norme i broja štetnih radnji tijekom rada, odmori (dnevni, godišnji,
rekreativni programi).

Upute za podizanje i prijenos tereta:

• noge staviti u raskorak i razmaknuti stopala 20-30 cm
• postaviti stopala uz dno predmeta
• savijte koljena i čučnite, ne saginjite se, držite kičmu ravno i što je moguće više uspravno
• ako je potrebno raširite koljena ili samo jedno koljeno više približite predmetu
• zahvatite rukama predmet i podignite ga na visinu prikladnu za nošenje oslanjajući se čvrsto na noge
• ako mijenjate smjer kretanja – ne okrećite gornji dio tijela, već promijenite položaj nogu
• predmet držite cijelo vrijeme uz tijelo
• odlaganje: na stol - stavite prvo samo dio predmeta, a do kraja ga gurnite rukama; na pod – uspravna
kičma, predmet uz tijelo, savijte koljena i spuštajte predmet mišićima ruku i nogu

8.4. Osobna zaštitna sredstva

Osobna zaštitna sredstva koriste se za zaštitu tijela od štetnih utjecaja na radu.

Najčešće se povređuju šake (40%), a zatim slijede stopala (17%), noge (12%), ruke
(11%), glava i vrat (10%), tijelo (7%) i oči (3%).

Osobna zaštitna sredstva dijele se prema dijelu tijela koji štite:

• glava (kacige, kape, kapuljače)

• oči i lice (naočale, viziri, maske, polumaske)
• uši (čepići, štitnici)
• dišni organi (plinske maske, maske, respiratori, filtri)
• tijelo (odijela, kombinezoni, jakne, kabanice, kute, reflektirajuća
odjeća)
• ruke (rukavice)
• noge (cipele, čizme, klompe)

46
8.5. Prva pomoć

Nesreće, kvarove, neispravne uređaje i instalacije te bilo kakve situacije koje ugrožavaju
zdravlje i sigurnost na radnom mjestu radnik treba odmah prijaviti poslodavcu, a dužnost
poslodavca je ukloniti ili smanjiti rizike.

Ukoliko dođe do stanja opasnog za život, ozljeđenom radniku treba se pružiti prva pomoć. Ona je samo
privremena i svakako je potrebno pozvati hitnu pomoć.

Brojevi hitne pomoći:

194 i 192.

8.5.1. Osnovna načela pružanja prve pomoći kod rana

Najčešće ozljede na radu su mehaničke ozljede (zatvorene i otvorene rane). Pravila kod pružanja prve
pomoći kod rana:
• ne dirati prstima
• ne ispirati, osim ako je u pitanju otrov – očistiti alkoholom
• ne vaditi šiljati predmet iz rane
• manja tijela na površini rane (komadići kamena, metala, itd.) ukloniti čistom gazom
• ranu pokriti sterilnom gazom tako da gaza pokriva cijelu ranu i prelazi njene rubove
• preko gaze staviti zavoj – ne smije biti prelabav, ali ni previše stegnut

8.5.2. Prva pomoć kod krvarenja i gušenja

Glavno pravilo kod pružanja prve pomoći u slučaju krvarenja je što prije zaustaviti krv. Jako krvarenje
zaustavlja se jakim pritiskom na mjestu ili malo iznad ozljede, a kod krvarenja iz manjih arterija i vena te
kapilara zaustavlja se kompresivnim zavojem.
Znakovi gušenja dijele se u nekoliko faza: najprije se javlja žeđ za zrakom, disanje je ubrzano, zatim nastupa
pomućenje svijesti s grčevima, a pri kraju svi se pokreti smiruju i nastupa duboka nesvjest koja prelazi u smrt.
U slučaju gušenja treba odmah započeti s umjetnim disanjem jer čovjek može izdržati bez disanja 3-5 minuta.

8.5.3. Prva pomoć kod udara električne struje

U svakoj prostoriji na radnom mjestu u kojoj se nalaze električne instalacije i uređaji postoji opasnost od
udara električne struje. Glavno pravilo pri pružanju prve pomoći kod udara električne struje je da treba što
prije osloboditi unesrećenog od djelovanja struje i pritom nikada ne hvatati ozljeđenog golim rukama. Načini
oslobađanja iz strujnog kruga: izvući utikač iz utičnice, prekinuti dovod struje rezanjem priključnih vodiča
pomoću izolacijskog alata (kliješta, sjekire, itd.), izolirati ruke. Ukoliko ozljeđeni ne diše, odmah se pristupa
oživljavanju.

8.5.4. Masaža srca

Rad srca provjerava se tako da se opipa puls na vratnoj žili kucavici, nipošto na ruci. Masaža srca izvodi se na
donjoj polovici prsne kosti, u sredini 2-3 prsta iznad mjesta gdje se spajaju rebra. Postupak izvođenja masaže
srca:
• položiti ozljeđenog na leđa, na tvrdu podlogu
• kleknuti s njegove desne strane
• preklopiti dlan jedne ruke preko nadlanice druge i položiti ih na donji dio prsne kosti
• svake sekunde pritisnuti snagom da se prsni koš ulegne za 3-5 cm

47
8.5.5. Umjetno disanje
Postoje 2 metode izvođenja umjetnog disanja: usta na nos i usta na usta. Postupak:
• provjeriti ima li u dišnim putovima stranog sadržaja
• što više zabaciti glavu unazad kako bi se dišni putovi oslobodili
• upuhivati zrak svakih 5 sekundi (u ritmu normalnog disanja, 12-14 puta u minuti)

8.5.6. Oživljavanje
Oživljavanje je kombinacija masaže srca i umjetnog disanja. Naizmjenično se izvodi 30 pritisaka i 2
upuhivanja.

oživljavanje = 30 pritisaka : 2 upuhivanja

8.5.7. Higijensko pranje ruku

Pravilno pranje ruku prvi je korak u prevenciji bolesti poput proljeva, gripe, prehlade, upale grla, upale pluća,
konjuktivitisa, itd. Ruke se peru više puta u toku dana, sa sapunom i toplom vodom.

48
 9. LITERATURA

1. Osnove tehničke mehanike, udžbenik za trogodišnje strukovne škole, Slavko Titan, Zagreb, 2007.
2. Gorazd Bučar - Tesarski, armirački i betonski radovi na gradilištu
3. Zidar 1, udžbenik za srednje škole
4. B. Blagojević: Građevinske konstrukcije
5. T. Neidhard: Građevne konstrukcije I. i Završni radovi II.
6. Zakon o zaštiti na radu (N.N. 59/96, 94/96, 114/03, 86/08, 75/09)
7. Željko Krajačić: Sigurnost i zaštita na radu, Zagrebačko učilište, Zagreb 2008.
8. Zaštita na radu, udžbenik za učenike srednjih škole; Ivan Bolf, Školske novine d.d., 2005.

49
Kontakt:
Javna ustanova Razvojna agencija Šibensko-kninske županija
Velimira Škorpika 6, 22000 Šibenik
Tel: 00 385 (0) 022/217-113
Fax: 00 385 (0) 022/217-114
Email: rra@rra-sibenik.hr
www.rra-sibenik.hr
www.pvtr-skz.com.hr

Za više informacija o fondovima Europske unije posjetite stranice:

https://strukturnifondovi.hr/
https://efondovi.mrrfeu.hr
http://www.esf.hr/

50