UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET POLITIČKIH NAUKA

ODSJEK SIGURNOSNIH I MIROVNIH STUDIJA
Proliferacija i politike razoružanja

Tema 4:

Uloga Sjevernoatlantskog saveza u kontroli naoružanja

Pripremio: prof.dr.sc. Darvin Lisica

Ažurirano: 2.11.2020
 Stranica: 2 od 15
NATO

SADRŽAJ

1. Uvod .................................................................................................................................. 3

2. Odnos politike NATO prema proliferaciji i politici razoružanja ................................ 4

3. Kontrola oružja, razoružanje i neproliferacija u NATO ............................................. 6

3.1. Kontrola oružja, razoružanje i neproliferacija u definicijama NATO .................................. 7

3.2. Područja djelovanja politike NATO u kontroli oružja, razoružanju i neproliferaciji ........... 8

4. Nuklearna politika NATO ............................................................................................. 10

5. Tijela NATO koja se bave pitanjima kontrole i proliferacije naoružanja: .............. 12

5.1. Namjenska grupa na visokoj razini za pitanja konvencionalnog naoružanja ..................... 13

5.2. Združeni odbor za pitanja proliferacije............................................................................... 13

5.3. Viša političko - vojna grupa za pitanje proliferacije ........................................................... 13

5.4. Koordinacijski odbor za verifikaciju ................................................................................... 13

5.5. Viša obrambena grupa za proliferaciju............................................................................... 14

5.6. Centar za oružje za masovno uništenje ............................................................................... 14

5.7. NATO škola Oberammergau ............................................................................................... 14

5.8. Ostala tijela NATO .............................................................................................................. 15

6. Literatura........................................................................................................................ 15
 Stranica: 3 od 15
NATO

1. UVOD

Začetke vojno-političkog organiziranja na kojima će se kasnije temeljiti NATO su u Atlantskoj

povelji. Dana 14.08.1941. godine, Franklin D. Roosevelt, predsjednik SAD i Winston
Churchill, predsjednik vlade Velike Britanije su objavili zajednička načela djelovanja dviju
država.

Osnivanju NATO je prethodilo usvajanje Povelje Ujedinjenih naroda i Bruxelleskog

sporazuma. Povelja Ujedinjenih naroda je donesena 26.07.1945. godine. U članku 51. Povelje
se potvrđuje pravo članica Ujedinjenih naroda na individualnu i kolektivnu samoobranu, što
je bio jedan od međunarodno-pravnih temelja za donošenje Sjevernoatlantskog ugovora.
Sporazum o ekonomskoj, socijalnoj i kulturnoj suradnji i kolektivnoj samoobrani – poznatiji
kao Bruxelleski sporazum - je sklopljen 17.03.1948. godine. Sklopile su ga Belgija, Francuska,
Luksemburg, Nizozemska i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske radi
razvoja zajedničkog obrambenog sustava i snažnije međusobne suradnje u cilju otpora
ideološkim, političkim i vojnim prijetnjama njihovoj sigurnosti. Ovaj sporazum sadrži odredbe
o kolektivnoj obrani u slučaju napada na jednu od njegovih država potpisnica, što je bio
značajan korak prema potpisivanju Sjevernoatlantskog Ugovora i stvaranja NATO.
Izmijenjenim Bruxelleskim sporazumom iz 1954. godine, kojem su pristupile Savezna
Republika Njemačka i Italija, stvorena je Zapadnoeuropska Unija (eng. Western European
Union, skraćenica: WEU)

Odmah po potpisivanju Bruxelleskog sporazuma 1948. godine počeli su pregovori njegovih

država članica sa Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadom o osnivanju zajedničkog
vojnog saveza. Danska, Island, Italija, Norveška i Portugal su, također, uključene u proces
pregovaranja koji je završen potpisivanjem Sjevernoatlantskog ugovora (eng. The Nort
Atlantic Treaty) 4.04.1949. godine koji je poznat i pod nazivom Washingtonski ugovor.

Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (eng. North Atlantic Treaty Organization,

skraćenica: NATO) je vojno-politička organizacija koju sada čini 28 država iz Europe i
Sjeverne Amerike.1 Osnovna uloga NATO-a je:

1
Osnivači, 1949. godine: Belgija, Danska, Francuska, Island, Italija, Kanada, Luksemburg, Nizozemska,
Norveška, Portugal, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija. Prvo proširenje, 1952. godine: Grčka i
 Stranica: 4 od 15
NATO

1. Očuvati mir i sigurnost političkim i vojnim putem u zemljama članicama.

2. Očuvati zajedničke vrijednosti saveznica - demokraciju, slobodu pojedinca, vladavinu
zakona i mirno rješavanje sukoba, te promiče ove vrijednosti širom euroatlantske regije.
3. Predstavlja forum zemalja iz Sjeverne Amerike i Europe o sigurnosnim pitanjima od
općeg značaja i poduzima zajedničke mjere u rješavanju istih.

NATO je organiziran kao međudržavna organizacija unutar koje svaka zemlja članica zadržava
pravo na svoju samostalnost. Najvažnije tijelo za donošenje odluka NATO-a jest
Sjevernoatlantsko vijeće u kojem su zastupljeni predstavnici svih članica Saveza na razini
veleposlanika, ministara vlada, te šefova vlada i država. Svaka zemlja članica sudjeluje
ravnopravno u procesu odlučivanja bez obzira na veličinu, politički, vojni ili ekonomski značaj.

2. ODNOS POLITIKE NATO PREMA PROLIFERACIJI I POLITICI

RAZORUŽANJA

NATO se prvi puta u svojoj povijesti pozvao na članak 5. Osnovnog sporazuma nakon napada
na SAD 11.09.2001. godine. Sve saveznice NATO su se obavezale na međusobnu obranu,
odnosno, napad na jednu ili više njih u Europi ili Sjevernoj Americi se smatra napadom na sve
članice Saveza.

Jedan od prioriteta NATO postaje razmjena obavještajnih podataka o terorističkim prijetnjama,

jačanje suradnje i partnerstva sa zemljama izvan Saveza i sa drugim sigurnosnim
organizacijama. Vrši se reorganizacija u cilju što efikasnijeg odgovora saveza na terorističke
prijetnje, posebno sa oružjem za masovno uništenje. Jača se uloga NATO-vog Centra za oružje
za masovno uništenje kako bi se poboljšala vojna spremnost Saveza za suprotstavljanje ovoj
prijetnji. Osnovan je Obavještajni tim za terorističku prijetnju.

Zemljama članicama koje zahtijevaju pomoć pri suočavanju sa terorističkim prijetnjama ili sa
posljedicama stavljeni su na raspolaganje zrakoplovi AWACS, Euroatlantski centar za

Turska. Drugo proširenje, 1955. godine: Njemačka. Treće proširenje, 1982. godine: Španjolska. Četvrto
proširenje, 1999. godine: Češka, Mađarska i Poljska. Peto proširenje, 2004. godine: Bugarska, Estonija, Latvija,
Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija. Šesto proširenje, 2009. godine: Albanija i Hrvatska.
 Stranica: 5 od 15
NATO

usklađivanje odgovora na katastrofe i Multinacionalni kemijski, biološki, radiološki i nuklearni

bataljun.

Na Summitu Saveza održanom u Pragu 2002. godine, donesene su mjere za sprječavane

terorističkih napada oružjima za masovno uništenje. Usvojen je Vojni koncept za obranu od
terorizma i Akcijski plan za partnerstvo protiv terorizma. Dokumentom se definirana pitanja
suradnje, uloga članica i drugih partnera, instrumenti za borbu protiv terorizma i za upravljanje
posljedicama terorizma.

Osnovni dokument u kojemu se opisuju sigurnosni zadaci NATO je Strateški koncept Saveza
(eng. Strategic Concept). Prvi puta je objavljen 1991. godine, a revidiran je 1999. godine. Novi
Strateški koncept NATO je usvojen 2010. godine na zasjedanju u Lisabonu.

U ocjeni sigurnosnog okruženja, u Strateškom konceptu NATO se naglašavaju posebni

problemi proliferacije koji se sastoje u:
1) Širenju prijetnje od konvencionalnog oružja koje ugrožava međunarodnu sigurnost,
posebno proliferacije balističkih projektila u euroatlantskom području.
2) Proliferacija oružja za masovno uništenje, posebno nuklearnog oružja, što će
predstavljati akutan problem u nastupajućem desetljeću, u nestabilnim dijelovima
svijeta.
3) Problem terorističke prijetnje, koju pojačava suvremena tehnologija i mogućnost da
terorističke organizacije steknu „steknu nuklearne, kemijske, biološke ili radiološke
sposobnosti“
4) Ilegalna trgovina naoružanjem, povezana sa jačanjem ekstremizma, terorizma i
prekograničnih ilegalnih aktivnosti.
5) Veći globalni učinak „laserskog naoružanja, elektronskog ratovanja i tehnologija
koje ometaju pristup svemiru“ (Prijevod: © 2010 OPSA-NAPO)

Jedan od ključnih sigurnosnih principa NATO je da: „Moderno sigurnosno okruženje sadrži
široki niz novih izazova po sigurnost NATO teritorija i stanovništva...“ čije se ostvarenje
omogućuje ispunjavanjem tri zadatka Saveza:
a) „Kolektivna obrana. Zemlje članice NATO-a će uvijek pomagati jedna drugu u
slučaju napada, u skladu sa člankom 5. Washingtonskog sporazuma. Ta obveza ostaje
 Stranica: 6 od 15
NATO

snažna i obvezujuća. NATO će odvratiti i braniti se od bilo koje prijetnje agresijom,

kao i protiv sigurnosnih izazova na obzorju kada oni prijete temeljnoj sigurnosti
pojedinačnih članica Saveza ili Savezu kao cjelini.
b) Upravljanje krizama. NATO ima jedinstven i snažan niz političkih i vojnih
sposobnosti da odgovori na cijeli spektar kriza – prije, tijekom i nakon sukoba. NATO
će aktivno koristiti odgovarajuću kombinaciju ovih političkih i vojnih sredstava kako
bi se pomoglo upravljanje krizama u nastanku, a koje potencijalno mogu utjecati na
sigurnost Saveza, prije nego što eskaliraju u sukob; zaustaviti sukobe koji traju u
slučajevima kada utječu na sigurnost Saveza i pomoći konsolidaciji stabilnosti u
postkonfliktnim situacijama kada to doprinosi euroatlantskoj sigurnosti.
c) Sigurnost kroz suradnju. Na Savez utječu i Savez može utjecati na politička i
sigurnosna dešavanja izvan svojih granica. Savez će se aktivno angažirati na
unapređenju međunarodne sigurnosti kroz partnerstvo sa svim relevantnim
zemljama i drugim međunarodnim organizacijama tako što će dati aktivan
doprinos kontroli naoružanja, neproliferaciji i razoružanju, te što će i dalje vrata
Saveza biti otvorena za sve europske demokracije koje ispunjavaju NATO
standarde.“2

3. KONTROLA ORUŽJA, RAZORUŽANJE I NEPROLIFERACIJA U NATO

Kontrola oružja i razoružanje su jedan od najvažnijih elemenata euroatlantske sigurnosne

arhitekture u posljednjih dvadeset godina kojima NATO ostvaruje svoje sigurnosne ciljeve
kroz minimalno angažiranje snaga. Aktivna politika i jačanje vlastite uloge u kontroli oružja,
razoružanju i neproliferaciji predstavlja dugotrajno opredjeljenje Saveza, koje se odnosi
podjednako, na konvencionalno oružje i oružje za masovno uništenje. Politika kontrole oružja,
razoružanja i neproliferacije u NATO se ostvaruje kroz aktivno sudjelovanje Saveza u provedbi
međunarodnih ugovora i kontroli oružja, razoružanju i neproliferaciji. Iako nije član niti jednog
od potpisanih ugovora, Savez podstiče članice da provode njihove međunarodne obaveze u
potpunosti.

2
Prijevod Strateškog koncepta za obranu i sigurnost članica Sjevernoatlantskog saveza preuzet sa web stranice:
Atlantska inicijativa http://atlantskainicijativa.org/.
 Stranica: 7 od 15
NATO

Kontrola naoružanja, razoružanje i neširenje naoružanja

„NATO sigurnost pokušava se ostvariti uz minimalni angažman snaga. Kontrola naoružanja, razoružanje i
neširenje naoružanja doprinose miru, sigurnosti i stabilnosti i trebali bi osigurati stabilnu razinu sigurnosti
za sve saveznike. NATO će i dalje nastaviti igrati svoju ulogu u jačanju kontrole naoružanja i promoviranju
razoružanja i kad je riječ o konvencionalnom naoružanju i naoružanju za masovno uništenje, kao i u
nastojanjima na sprječavanju njihovog širenja.

 Odlučni smo djelovati u pravcu izgradnje sigurnijeg svijeta za sve i kreiranja uvjeta za svijet bez
nuklearnog naoružanja sukladno ciljevima Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja na način koji
unapređuje međunarodnu stabilnost i temelji se na principu neumanjene sigurnosti za sve
 Prateći promjene u sigurnosnom okruženje od kraja Hladnog rata, drastično smo smanjili broj
nuklearnog naoružanja stacioniranog u Europi i naše oslanjanje na nuklearno naoružanje u strategiji
NATO-a. Nastojat ćemo stvoriti uvjete za daljnja smanjenja i u budućnosti
 U svim budućim smanjenjima naš cilj bi trebao biti zadobiti suglasnost Rusije za veću transparentnost
glede njenog nuklearnog naoružanja u Europi i dislociranja nuklearnog naoružanja sa teritorija zemalja
članica NATO-a. Bilo koji budući koraci moraju uzeti u obzir daleko veće ruske zalihe kratkodometnih
nuklearnih oružja.
 NATO je opredijeljen za kontrolu konvencionalnog naoružanja koja osigurava predvidivost,
transparentnost i način da se naoružanje održava na najnižoj razini za održanje stabilnosti. Radit ćemo
na jačanju režima kontrole konvencionalnog naoružanja u Europi na osnovu reciprociteta,
transparentnosti i pristanka zemlje domaćina.
 Istraživat ćemo na koji način naša politička sredstava i vojne sposobnosti mogu doprinijeti međunarodnim
nastojanjima u području borbe protiv širenja naoružanja.
 Državne odluke o kontroli naoružanja i razoružanju mogu utjecati na sigurnost članica Saveza.
Opredijeljeni smo da održavamo i razvijamo kao neophodne odgovarajuće konsultacije među saveznicima
glede ovih pitanja.“

Iz Strateškog koncepta za obranu i sigurnost članica Sjevernoatlantskog saveza

3.1. Kontrola oružja, razoružanje i neproliferacija u definicijama NATO

Iako se često koriste zajedno u dokumentima NATO, naglašava se postoji pojmovna distinkcija
između kontrole oružja, razoružanja i neproliferacije. Definicije NATO se razlikuju u odnosu
na slične pojmove koje koriste neke druge organizacije, pa i Ujedinjeni narodi.

Prema definicijama NATO za kontrolu oružja, razoružanje i neproliferaciju :

1. Kontrola oružja je najširi od ova tri pojma i odnosi se na uzajamno dogovorena
ograničenja ili kontrole (obično između država) o istraživanju, proizvodnji, svim
razinama ili lokacijama razmještaja trupa ili sistema naoružanja.
2. Razoružanje se odnosi se na akt eliminacije ili ukidanja naoružanja (posebno
ofanzivnog oružja) bilo da se to čini unilateralno ili recipročno.
 Stranica: 8 od 15
NATO

3. Neproliferacija podrazumijeva sve napore za prevenciju proliferacije bilo kojih

sredstava za vojnu namjenu. Neproliferacija se obično odnosi na oružje za
masovno uništenje koje Savez definira kao oružje sposobno za visoku razinu
uništenja i može biti korišteno uništavanje velikih razmjera ljudi, infrastrukture
ili drugih resursa.
4. Proliferacija oružja za masovno uništenje podrazumijeva sva nastojana država ili
nedržavnih aktera da razviju, nabave, proizvedu, posjeduju, transportiraju,
prenose, isporučuju ili koriste nuklearna, kemijska, biološka oružja ili uređaje. Pri
tome se ne poštuju: Ugovor o neproliferaciji nuklearnog oružja (eng. The Treaty on the
Non-Proliferation of Nuclear Weapons, skrač. NPT), Konvenciju o zabrani razvoja,
proizvodnje, skladištenja i upotrebe kemijskog oružja i o njegovom uništenju (eng. The
Convention on the Prohibition of the Development, Production, Stockpiling and Use of
Chemical Weapons and on Their Destruction, skrač. CWC) i Konvenciju o zabrani
razvoja, proizvodnje i skladištenja bakteriološkog (biološkog) i toksinskog oružja i o
njegovom uništenju (eng. The Convention on the Prohibition of the Development,
Production and Stockpiling of Bacteriological (Biological) and Toxin Weapons and on
Their Destruction, skrač. BTWC).

3.2. Područja djelovanja politike NATO u kontroli oružja, razoružanju i neproliferaciji

Početak aktivnije politike NATO u kontroli oružja, razoružanju i neproliferaciji, kao

neodvojivom dijelu njegove politike sigurnosti i stabilnosti se povezuje sa Harmelovim
izvještajem (eng. Harmel Report) iz 1967. godine. Ovaj Izvještaj je ustanovio temelje
sigurnosne politike NATO.

Dokument pod nazivom „Sveobuhvatni koncept kontrole oružja i razoružanja“ (eng.

Comprehensive Concept of Arms Control and Disarmament) NATO je usvojio 1989.
godine. U njemu se daju smjernice za djelovanje Saveza na području kontrole oružja, a
posebno uloga kontrole oružja u odnosima Istok-Zapad, načela sigurnosti Saveza, te
vodeća načela i ciljevi za upravljanje politikom Saveza u kontroli nuklearnog,
konvencionalnog i kemijskog oružja. Uspostavljene su jasniji međusobni odnosi između
kontrole oružja i politika obrane, te sveobuhvatni konceptualni okvir za jačanje uloge
Saveza u kontroli oružja.
 Stranica: 9 od 15
NATO

Na Summitu u Bukureštu, 2008. godine, Saveznici su se sporazumjeli o aktivnijem

međunarodnom učešću NATO na području kontrole oružja, razoružanja i neproliferacije. Ista
nastojanja su potvrđena na Summitu Saveza u Strazbourgu-Kehlu u 2009. godini i Lisabonu u
2010. godini. Summit vođa država i vlada u Strazbourgu-Kehlu je usvojio „Sveobuhvatnu
politiku na strategijskoj razini za prevenciju proliferacije oružja za masovno uništenje i
obranu protiv kemijskih, bioloških, radioloških i nuklearnih
prijetnji“(http://www.nato.int/cps/en/SID-2EE6B145-8AC45A99/natolive/topics_48895.htm).

Politika NATO u oblasti kontrole oružja, razoružanja i neproliferacije obuhvata

dogovaranje i suradnju na područjima:
1. Kontrola konvencionalnog oružja;
2. Problemi nuklearne politike;
3. Promocija protuminskih akcija i borba protiv proliferacije streljačkog i lakog
oružja, municije i lakih prijenosnih protuzračnih sistema;
4. Prevencija proliferacije oružja za masovno uništenje; i
5. Razvoj i harmonizacija sposobnosti za obranu od kemijskih, bioloških,
radioloških i nuklearnih prijetnji.

Kontrola konvencionalnog oružja. Značajno su smanjene konvencionalne snage Saveza i

njegovih članica od vremena hladnog rata. Režim uspostavljen Ugovorom o konvencionalnim
snagama u Europi (eng. Conventional Forces in Europe Treaty, skrač. CFET) je ostao jedan od
temeljaca politike NATO prema konvencionalnom oružju. Ovaj Ugovor je Rusija suspendirala
2007. godine, te Savez pokušava da kroz Vijeće NATO-Rusija i kroz Organizaciju za evropsku
sigurnost i suradnju, uspostavi dijalog o poštivanju obaveza predviđenih ovim ugovorom.
NATO podržava provedbu različitih mjera za izgradnju povjerenja i sigurnosti, što uključuje
provedbu Bečkog dokumenta, ugovora koji promoviraju međusobno povjerenje i
transparentnost između zemalja u vezi njihovih vojnih snaga i aktivnosti, uključujući provedbu
Ugovora o otvorenom nebu (eng. Open Skies Treaty).

Problemi nuklearne politike. Nuklearna politika Saveza se zasniva na Ugovoru o neširenju

nuklearnog oružja. Stvaranje uvjeta za svijet bez nuklearnog oružja je jedan od ciljeva NATO,
ali se naglašava da sve dok postoji nuklearno oružje, NATO ostaje nuklearni Savez. U odnosu
 Stranica: 10 od 15
NATO

na doba Hladnog rata, nuklearno oružje, kao i proizvodnja visoko-obogaćenog uranija i plutona
je značajno smanjena.

Promocija protuminskih akcija i borba protiv proliferacije streljačkog i lakog oružja,

municije i lakih prijenosnih protuzračnih sistema. Savez aktivno sudjeluje u provedbi UN-
ovog programa aktivnosti za prevenciju, borbu i iskorjenjivanje nezakonite trgovine
streljačkim i lakim oružjem. Izuzev SAD, sve članice NATO su potpisnice Konvencije o
zabrani proizvodnje, prometa, skladištenja i upotrebe protupješačkih mina i njihovom uništenju
koja je stupila na snagu 1997. godine. Povjerilački fond NATO i Partnerstva za mir pomaže
zemljama da ostvare svoje međunarodne obaveze u vezi smanjenja opasnosti od protupješačkih
mina i streljačkog i lakog oružja, kroz uključivanje takvih projekata u njihovu reformu obrane.

Prevencija proliferacije oružja za masovno uništenje. NATO intenzivira svoje aktivnosti na

prevenciji proliferacije oružja za masovno uništenje od 1999. godine, pokretanjem Inicijative
o oružju za masovno uništenje (eng. WMD Initiative) i uspostavljanjem Centra za oružje za
masovno uništenje pri glavnom zapovjedništvu NATO.

Poduzima se čitav niz inicijativa u cilju smanjenja prijetnje protiv oružja za masovno uništenje,
od kojih valja istaći: dijalog o ovom pitanju unutar Vijeća za euro-atlansko partnerstvo (Euro-
Atlantic Partnership Council), Dijalog mediteranskih zemalja (Mediterranean Dialogue
Countries), Zemlje istambulske inicijative za suradnju (eng. Istanbul Cooperation Initiative
CountriesI i dr. NATO konferencija o kontroli oružja, razoružanju i neproliferaciji, koja zasjeda
jednom godišnje, bavi se svim pitanjima oružja za masovno uništenje
(http://www.nato.int/cps/en/natolive/topics_48896.htm).

4. NUKLEARNA POLITIKA NATO3

Nuklearna strategija i položaj snaga NATO-a predstavljaju neodvojive dijelove

sveukupne strategije Saveza u sprječavanju rata. Oni imaju temeljnu političku ulogu u
očuvanju mira i u doprinosu stabilnosti euroatlantskog prostora. Međutim, uslijed važnog
sigurnosnog napretka poslije završetka Hladnog rata, Savez je radikalno smanjio svoju ovisnost

3
Ovo poglavlje je u cjelosti preuzeto iz publikacije: NATO (2006) Nato piručnik. Bruxelles: Public Diplomacy
Division.
 Stranica: 11 od 15
NATO

o nuklearnim snagama. Nuklearne sile NATO-a – Francuska, Velika Britanija i Sjedinjene

Američke Države – poduzele su unilateralne korake prestanka modernizacije svojih nuklearnih
snaga. Štoviše, strategija Saveza i nadalje se temelji na prevenciji rata, ali više ne dominira
mogućnost eskalacije u koju je uključena primjena nuklearnog naoružanja, a nuklearne snage
Saveza više nisu usmjerene prema određenoj zemlji. Među koracima koje je Savez poduzeo
kako bi se prilagodio novom sigurnosnom okružju, područja nuklearne strategije i položaja
snaga su bila prva koja su izložena najradikalnijim promjenama.

Nuklearne snage NATO-a daju svoj doprinos europskom miru i stabilnosti putem isticanja
iracionalnosti velikog rata u euroatlantskim prostorima. One ističu da agresija na NATO
postaje nepredvidljiv i neprihvatljiv čin, što se ne može postići isključivo konvencionalnim
vojnim snagama. One također stvaraju nesigurnost svakoj državi koja bi mogla razmatrati
mogućnost stjecanja političke ili vojne prednosti putem prijetnje ili primjenom nuklearnog,
biološkog ili kemijskog naoružanja (NBC) protiv Saveza. Promičući europsku stabilnost,
pomažući u obeshrabrivanju onih prijetnji koje su u svezi s primjenom oružja za masovno
uništenje i doprinoseći zastrašivanju od primjene tog naoružanja, nuklearni stav NATO-a služi
ne samo interesima saveznika, već i zemljama partnerima i cijeloj Europi.

Umanjivanje oslanjanja NATO-a na svoje nuklearne snage očitovalo se u velikim smanjenjima

samih snaga. Godine 1991., NATO je odlučio smanjiti broj oružja koje je u substrateškim4
silama u Europi održano na više od 85% u usporedbi s hladnoratovskom razinom. Uz smanjenje
ovakvih substrateških snaga, substrateške snage koje su bile na raspolaganju saveznicima
također su radikalno smanjene.

Jedino kopneno nuklearno naoružanje koje NATO zadržava u Europi su gravitacijske bombe
za zrakoplove s dvostrukom primjenom. Broj tog oružja također je bitno smanjen te se ono
čuva na manjem broju lokacija uz iznimno jako osiguranje. S tim u vezi, razina borbene

4
Nazivi «strateški» i «substrateški» imaju pomalo različita značenja u različitim zemljama. Strateška nuklearna
oružja obično se definiraju kao oružja «interkontinentalnog» dometa (preko 5500 kilometara), ali u nekim
kontekstima mogu obuhvaćati i balističke projektile manjeg i srednjeg dometa. Naziv «substrateška» nuklearna
oružja koristi se u dokumentima NATO-a od 1989. godine za nuklearna oružja kratkog i srednjeg dometa, a sada
se prvenstveno odnosi na ukrcana naoružanja na zrakoplove dvostruke namjene NATO-a kao i za mali broj
bojevih glava «Trident» u posjedu Ujedinjenog Kraljevstva (ostala substrateška nuklearna naoružanja povučena
su iz Europe te potom uništena).
 Stranica: 12 od 15
NATO

spremnosti tih zrakoplova za ove zadaće postupno je smanjena, a veći značaj se pridaje
njihovim konvencionalnim zadaćama.

Saveznici su prosudili da se potrebe Saveza u predvidivoj budućnosti mogu zadovoljiti putem

tog «substrateškog» položaja snaga. NATO je također izjavio da širenje Saveza neće povlačiti
za sobom izmjene u njegovu stavu prema nuklearnom naoružanju. Zemlje NATO-a nemaju
niti namjeru, niti plan, a niti potrebu za razmještanjem nuklearnog naoružanja na teritorijima
novih članica, niti vide potrebu za promjenom bilo kakvog vida nuklearnog stava i politike
NATO-a, a ni u budućnosti ne predviđaju promjenu takvoga stava.

Zajedničku sigurnost, koju pruža nuklearna politika NATO-a, dijele sve članice Saveza,
ulijevajući sigurnost bilo kojem članu koji bi se mogao osjećati ranjivim. Prisutnost američkih
nuklearnih snaga, stacioniranih u Europi i na raspolaganju NATO-u, predstavlja ključnu
političku i vojnu povezanost između europskih i sjevernoameričkih članica Saveza. Istodobno,
sudjelovanje nenuklearnih država u nuklearnom stavu Saveza iskazuje solidarnost unutar
Saveza, opću predanost država članica cilju očuvanja svoje sigurnosti i dijeljenje tereta i rizika.

Zemlje članice također dijele odgovornost za politički nadzor NATO-ovog nuklearnog stava.
Skupina za nuklearno planiranje NATO-a (Nuclear Planning Group) predstavlja forum u
kojemu ministri obrane i nuklearnih i nenuklearnih Saveznika (osim Francuske koja ne
sudjeluje) sudjeluju u razvoju nuklearne politike Saveza i u odlukama o NATO-ovom
nuklearnom stavu.

5. TIJELA NATO KOJA SE BAVE PITANJIMA KONTROLE I PROLIFERACIJE

NAORUŽANJA:

Brojna tijela NATO se bave različitim aspektima kontrole oružja, razoružanja i neproliferacije.
Najšire političko usmjerenje osigurava Sjevernoatlantsko vijeće, kao najviše političko tijelo
Saveza.
 Stranica: 13 od 15
NATO

5.1. Namjenska grupa na visokoj razini za pitanja konvencionalnog naoružanja

Ustanovljena je radi praćenja provedbe Ugovora o konvencionalnim snagama u Europi i

provedbe mjera za jačanje povjerenja i sigurnosti.

Čine ga stručnjaci iz ministarstava vanjskih poslova i obrane na razini političkih direktora i

politički savjetnici u NATO misijama. Dužnost predsjedatelj obavlja pomoćnik Glavnog
tajnika za politička pitanja i sigurnosnu politiku. Grupa je konzultativno i savjetodavno tijelo
ministrima vanjskih poslova o obrane u vezi pitanja konvencionalnog naoružanja.

5.2. Združeni odbor za pitanja proliferacije

Čine ga članovi Više političko-vojne grupe za pitanja proliferacije i Više obrambene grupe za
pitanja proliferacije na zajedničkim sastancima. Predsjedava mu zamjenik Glavnog tajnika
NATO. To je savjetodavno tijelo Sjevernoatlantskog vijeća za političko-vojna i obrambena
pitanja proliferacije oružja za masovno uništenje.

5.3. Viša političko - vojna grupa za pitanje proliferacije

Čine ga viši nacionalni dužnosnici odgovorni za politička i sigurnosna pitanja koja se odnose
na neproliferaciju, a posebno na opasnosti od proliferacije oružja za masovno uništenje.
Grupom predsjedava pomoćnik Glavnog tajnika za politička pitanja i sigurnosnu politiku.
Grupa je savjetodavno tijelo za politička pitanja proliferacije oružja za masovno uništenje.

5.4. Koordinacijski odbor za verifikaciju

Provedba ugovora o verifikaciji i kontroli oružja je u nadležnosti Koordinacijskog odbora za

verifikaciju (eng. Verification Coordination Committee) uključujući vođenje verifikacijske
baze podataka.

Čine je tajnici misija i po potrebi stručnjaci iz ministarstava vanjskih poslova i obrane i

verifikacijskih odjela članica. Predsjedava šef Odjela za kontrolu naoružanja i koordinaciju.
 Stranica: 14 od 15
NATO

5.5. Viša obrambena grupa za proliferaciju

Čine je direktori za obrambenu politiku zemalja članica. Grupom kopredsjedava jedna

sjevernoamerička i jedna europska članica. Više je savjetodavno tijelo za obrambene aspekte
proliferacije i s tim povezane sustave isporuke.

5.6. Centar za oružje za masovno uništenje

Koordinira zajedničku politiku u vezi oružja za masovno uništenje, vrši procjenu rizika i
spremnosti vojnih snaga za djelovanje u okruženju zahvaćenim oružjem za masovno uništenje
ili za djelovanje protiv njega.

Uspostavljan je 2000. godine kao rezultat Inicijative o oružju za masovno uništenje. Strukturno
je smješten u Sektor za hitne sigurnosne izazove (eng. The Emerging Security Challenges
Division, skraćenica: ESC). Čine ka stručnjaci iz članica i osoblje međunarodnog tajništva
NATO.

Centar podržava dijalog i zajedničko razumijevanje problema vezanih za oružje za masovno

uništenje, potiče konsultacije i neproliferaciji, kontroli oružja i razoružanju, te procjenjuje
rizike i obrambene potrebe Saveza neophodne za efikasan odgovor na rizike od oružja za
masovno uništenje.

5.7. NATO škola Oberammergau

NATO škola Oberammergau u Njemačkoj provodi 12 kurseva godišnje na području kontrole

oružja, razoružanja i neproliferacije, za članice Saveza i za druge partnerske zemlje izvan
Saveza.
 Stranica: 15 od 15
NATO

5.8. Ostala tijela NATO

5.8.1. Ad hoc radna grupa o streljačkom i lakom oružju i protuminskim akcijama
5.8.2. Radna grupa za kontrolu oružja, razoružanje i neproliferaciju Vijeća NATO-
Rusija

6. LITERATURA

1. Gligorijević, Srđan i Petrović, Đorđe (2007) Vodič kroz partnerstvo za mir. Beograd:
International and Security Affairs Centre.
2. NATO (2006) NATO priručnik. Brussels: Public Diplomacy Division NATO.
3. NATO (2009) NATO’s Comprehensive, Strategic-Level Policy for Preventing the
Proliferation of Weapons of Mass Destruction (WMD) and Defending against
Chemical, Biological, Radiological and Nuclear (CBRN) Threats. Izvor:
http://www.nato.int
4. NATO (2010) Strateški koncept za obranu i sigurnost članica Sjeveroatlantskog
saveza. Prijevod: © 2010 OPSA-NAPO, "Euroatlantski tjednik", broj 101, godina 3.,
(ISSN 1847-8247), izdavača Organizacije za promicanje sjeverno-atlantskih
integracija (OPSA).
http://mod.gov.ba/files/file/strateski%20koncept%20za%20odbranu%20i%20sigurnos
t%20Lisabon.pdf
5. Web stranica Atlanska inicijativa: http://atlantskainicijativa.org/.
6. Web stranica NATO: http://www.nato.int/