Professional Documents
Culture Documents
Anri Bergson Stvarala269ka Evolucija
Anri Bergson Stvarala269ka Evolucija
Postojanje u koje smo najviše uvereni i koje najbolje poznajemo jeste neosporno naše. Jer
o svima drugim predmetima mi imamo pojmove koji mogu da se smatraju kao spoljni i površni,
ali sebe same opaţamo iznutra, duboko. Šta konstatujemo mi tada? Kakav je, u ovom
privilegovanom slučaju, tačan smisao reči „postojati”? Podsetimo ovde, u dve reči, na zaključke
jednog ranijeg rada.
Ja konstatujem najpre da prelazim iz stanja u stanje. Vruće mi je ili zima mi je, radostan sam ili
tuţan sam, radim ili ne radim ništa, gledam na ono što me okruţuje ili mislim na drugu stvar.
Osećaji, osećanja, htenja, predstave, to su promene na koje se deli moje postojanje i koje ga
bojadišu neprestano. Neprestano, dakle, ja se menjam. I to je još malo rečeno. Jer menjanje je
mnogo korenitije nego što bi se na prvi mah moglo verovati.
Ja govorim stvarno o svakom svom stanju kao da ono sačinjava jednu celinu. Ja kaţem zaista da
se menjam, ali izgleda mi da menjanje počiva u | prelazu iz jednog stanja u sledeće stanje: za
svako stanje, uzeto zasebno, ja verujem da ostaje ono što jest za celo vreme dok se proizvodi.
MeĎutim, jedan lak napor paţnje otkrio bi mi da nema osećanja, nema predstave, nema htenja
koje se ne menja u svakom trenutku; kad bi jedno duševno stanje prestalo da se menja, njegovo
trajanje prestalo bi da teče. Uzmimo najstabilnije od unutarnjih stanja, vidni opaţaj jednog
spoljnog nepomičnog predmeta. Uzalud predmet ostaje isti, uzalud ga gledam sa iste strane, pod
istim uglom, u isti dan: vizija koju imam ne razlikuje se manje od one koju sam imao, pa makar
to bilo samo zato što je starija za trenutak. Moje pamćenje je tu, koje gura nešto od ove prošlosti
u ovu sadašnjost. Moje duševno stanje, idući napred po putu vremena, nadima se neprestano od
trajanja koje ono skuplja; ono pravi, takoreći, grudvu snega samo sobom. A kako li je tek sa
stanjima duboko unutarnjim, osećajirna,osećanjima, ţeljama, itd., koja ne odgovaraju, kao prosti
vidan opaţaj, jednom spoljnom nepromenljivom predmetu? Ali, podesno je ne obraćati paţnju na
ovu neprekidnu promenu i primećivati je samo kad postane dosta velika da bi mogla proizvesti
jedan nov stav tela, jedan nov pravac paţnje. U ovom baš momentu mi nalazimo da smo
promenili stanje. U stvari, mi ga menjamo neprestano i samo stanje je već promena.
To će reći da nema bitne razlike izmeĎu prelaţenja iz jednog stanja u drugo i ostajanja u istom
stanju. Ako je stanje koje „ostaje isto” promenljivije nego što se veruje, onda, obrnuto, prelaz iz
jednog stanja u drugo liči više nego što se zamišlja na isto stanje koje se produţuje. Prelaz je
ovde kontinuiran. Ali, baš zato što zatvaramo oči pred neprestanim menjanjem svakog
psihološkog stanja, mi smo prinuĎeni, kad promena postane tako ogromna da se nameće našoj
paţnji, da govorimo kao da se jedno novo stanje stavilo pored prethodnog. O ovome mi mislimo
da i ono ostaje nepromenljivo, i tako dalje u beskonačnost. Prividna diskontinu-iranost
psihološkog ţivota dolazi, dakle, od toga što se naša paţnja uč¬vršćuje na njemu jednim nizom
isprekidanih aktova: gde imamo samo blag nagib, mi mislimo da opaţamo – sledujući
ispresecanu liniju svojih aktova paţnje – basamake od stepeništa. Zaista, naš psihološki ţivot
pun je nepredviĎenog. Hiljade dogaĎaja izbijaju, koji izgleda da prekidaju vezu sa onim što im
prethodi, da se ne vezuju za ono što im sleduje. Ali isprekidanost njihova pojavljivanja izdvaja se
iz kontinuiranosti jedne pozadine gde se oni ocrtavaju i kojoj duguju i same razmake koji ih
rastavljaju: to su udarci talambasa koji izbijaju ovde onde u simfoniji. Naša paţnja zadrţava se
na njima, jer je još interesuju, ali svaki od njih je nošen fluidnom masom našeg psihološkog
zbivanja. Svaki od njih je samo tačka najbolje osvetljena jedne kretajuće zone koja obuhvata sve
što osećamo, mislimo, hoćemo, sve što smo najzad u jednom datom trenut-ku.Ova celokupna
zona sačinjava, u stvari, naše stanje. O stanjima tako definisanim moţe se, dakle, reći da nisu
odvojeni elementi. Oni se produţuju jedni u druge u jedno oticanje bez kraja.
Ali, kako ih je naša paţnja izdvojila i rastavila veštački, ona je obavezna zatim da ih ponovo
sjedini jednom veštačkom vezom. Ona zamišlja tako jedno bezoblično ja, ravnodušno,
nepomično, po kome bi defilovala ili se nizala psihološka stanja koja je ona uzdigla u red
nezavisnih bića. Gde ima jedan tok beţećih nijansi koje se dostiţu zahvatajući jedna drugu, ona
opaţa odvojene i, takoreći, čvrste boje, koje se stavljaju jedna pored druge kao raznoliki biseri
neke ogrlice; tada ona mora da pretpostavi jedan konac, ne manje čvrst, koji bi drţao bisere
zajedno. Ali, ako ovu bezbojnu podlogu neprestano bojadiše ono što je pokriva, tada ona za nas,
u svojoj neodreĎenosti, kao da ne postoji. Dakle, mi opaţamo samo ono što je obojeno, to jest
psihološka stanja. Zapravo, ova „podloga” nije stvarnost; to je za našu svest jedan prost znak
namenjen da je podseća neprestano na veštački karakter radnje kojom paţnja stavlja jedno stanje
pored drugog, tamo gde se odigrava kontinuiranost. Kad bi se naša egzistencija sastojala od
odvojenih stanja od kojih bi jedno ravnodušno ja imalo da pravi sintezu, tada za nas ne bi bilo
trajanja. Jer jedno ja koje se ne menja ne traje, a pogotovo ne traje jedno psihološko stanje koje
ostaje istovetno sa samim sobom sve dok nije zamenjeno sa sledećim stanjem. Uzalud će se,
prema tome, nizati ova stanja jedno do drugog, na jednom ja koje ih odrţava; nikad ova čvrsta
stanja, nanizana na ono što je čvrsto, neće dati trajanje koje teče. U stvari, tako se dobija jedna
veštačka imitacija unutarnjeg ţivota, jedan statički ekvivalent bolje podesan za zahteve logike i
jezika, baš zato što se odatle uklanja stvarno vreme. Ali, što se tiče psihološkog ţivota, takvog
kakav se odigrava pod simbolima koji ga pokrivaju, opaţa se bez po muke da je vreme njegova
sušta graĎa.
Nema, uostalom, graĎe otpornije i supstancijalnije. Jer naše trajanje nije jedan trenutak koji
zamenjuje drugi trenutak: tada bi bila uvek samo sadašnjost; nikad produţenja prošlog u
sadašnjem, nikad evolucije, nikad konkretnog trajanja. Trajanje je jedan neprekidan progres
prošlosti koja nagriza budućnost i koja se nadima idući napred. Pošto prošlost raste bez
prestanka, ona se samim tim beskonačno čuva. Pamćenje, kao što smo to pokušali da pokaţemo,
nije sposobnost da sreĎuje uspomene u neku fijoku ili da ih beleţi u neki registar. Nema tu
registra, nema tu fijoke, nema tu čak, tačno rečeno, ni sposobnosti, jer sposobnost radi na
mahove, kad hoće ili kad moţe, dok se gomilanje prošlog na prošlo produţuje bez prekida. U
stvari, prošlost se odrţava sama sobom, automatski. Celoku-pna, bez sumnje, ona nas prati u
svakom trenutku: sve što smo osećali, mislili, hteli od našeg najranijeg detinjstva jeste tu,
nagnuto na sadašnjost koja će se tu pridruţiti, gurajući vrata svesti koja bi htela da ga ostavi
napolju. Moţdani mehanizam je baš zato napravljen da potiskuje gotovo sve u nesvesno i da
pusti u svest samo ono što je sposobno da osvetli sadašnju situaciju, da pomogne akciju koja se
priprema, da d£ najzad jedan koristan rad. U najbolju ruku uspevaju luksuzne uspomene da se
prokrijumčare kroz odškrinuta vrata. Ti vesnici nesvesnoga izveštavaju nas o onom što, ne
znajući ni sami, vučemo pozadi nas. Ali, baš i onda kad ne bismo imali o tom jednu razgovetnu
ideju, mi bismo osećali nejasno da nam je naša prošlost prisutna. Šta smo mi, stvarno, šta je naš
karakter, ako ne saţetost istorije koju smo ţiveli od svoga roĎenja, pa i pre svoga roĎenja, pošto
mi donosimo sobom dispozicije od pre roĎenja? Bez sumnje, mi mislimo samo jednim malim
delom svoje prošlosti; ali, mi ţelimo, hoćemo, radimo ćelom svojom prošlošću, obuhvatajući tu
svoju uroĎenu krivinu duše. Naša prošlost ispoljava se, dakle, u celini svojim guranjem i u obliku
tendencije, mada samo jedan mali deo od nje postaje predstava.
Iz ovog nadţivljenja prošlosti sleduje nemogućnost za svest da preĎe jedno isto stanje dva puta.
Uzalud su okolnosti iste, one ne dejstvuju više na istu osobu, pošto je hvataju u jednom novom
momentu njene istorije. Naša ličnost, koja se gradi u svakom trenutku nagomilanim iskustvom,
menja se bez prestanka. Menjajući se, ona sprečava jedno stanje da se nikad ne ponovi u dubini,
pa makar da je istovetno sa samim sobom u površini. Zato je naše trajanje nepovratno. Nijedan
delić od njega ne bismo mogli ponovo ţiveti, jer bi trebalo početi brisanjem uspomene svega
onoga što mu je sledovalo. Mogli bismo, strogo uzevši, izbrisati uspomenu iz svoje inteligencije,
ali ne iz svoje volje. Tako naša ličnost raste, uvećava se, sazreva bez prestanka. Svaki od njenih
momenata jeste nešto novo što se dodaje onom što je bilo ranije.
I više nego ovo: nije samo nešto novo, već nešto nepredvidljivo. Bez sumnje, moje sadašnje
stanje objašnjava se onim što je bilo u meni i onim što je dejstvovalo na mene maločas. Kad bih
ga analizirao, ja tu ne bih našao drugih elemenata. Jedna inteligencija, čak i nadljudska, ne bi
mogla da predvidi prosti, nedeljivi oblik, koji daje ovim sasvim apstraktnim elementima njihovu
konkretnu organizaciju. Jer predvideti znači projektovati u budućnost ono što se opazilo u
prošlosti, ili predstaviti već opaţene elemente u nekom budućem novom skupu, u nekom drugom
redu. Ali, ono što nikad nije bilo opaţeno, i što je u isto vreme prosto, jeste nuţno
nepredvidljivo. Dakle, takav je slučaj svakog našeg stanja, posmatranog kao momenat jedne
istorije koja se odigrava: ono je prosto, ono nije moglo već biti opaţeno, pošto koncenirišc u sebi
sve opaţeno i, pored toga, ono što sadašnjost tu dodaje. To je jedan originalan momenat jedne ne
manje originalne istorije.