Priča o stravi

Ovih dana prilično je moderno pričati o stravi, pa sam i ja to poželio. Što je dakle
strava? Prema rječniku hrvatskog jezika strava je veliki strah, užas , groza. Kako izgleda onaj
koji se prestravio? E pa taj netko koga uhvati strava izbulji oči, ukoči se, a kosa mu strši na
sve strane, pa izgleda kao stara, potrgana brezova metla. E sad se vi pitate otkud taj veliki
strah? Netko će reći da stravu izazivaju oni klaunovi koji se pojavljuju kako kažu, posvuda. Ja
znam klaunove u cirkusu, s velikim crvenim nosom koji su smiješni i uopće nisu stravični.
Čuo sam za neke klince koji se oblače u klaunove pa plaše djecu. Oni mi uopće nisu strašni.
Nisu čak ni smiješni. Oni su samo budalasti.

Pokušat ću vam na nekoliko primjera opisati stravu. Kad je moja Martina bila mala,
prestravila se kad sam joj rekao da moramo požuriti kući jer će nas uhvatiti mrak. Toliko se
uplašila zamišljajući mrak velikih izbuljenih očiju i kvrgavih prstiju koji ju hvata, da su joj se
digle sve vlasi kose na glavi i stršale uvis poput metlica na kukuruzima, a ona je vrištala na
sav glas da je probudila susjeda koji je po peti puta zadrijemao u svom naslonjaču ispred
televizora. Poslije smo se šalili pa smo tu stravu nazivali "Mrak strava" . Prestravio se jadan
čovjek od tolike galame. One tri dlačice koje je još imao na glavi okrenule se i poput
televizijskih antena podigle u vis tražeći TV signal. To je "Strava u naslonjaču".

Postoji i "Kokošja strava“. Kad je moja Ines bila mala pustili smo je da po prvi puta
sama ide kod svoje bake. Putem, kod susjednog dvorišta presrele su je i napale "divlje
kokoši". Tako ih je ona kroz plač, vrišteći nazvala bježeći natrag. Zapravo, to su bile obične
kokoši koje su pobjegle susjedi iz dvorišta. Prije bi se moglo reći da je susjeda podivljala kad
je vidjela da joj moja kći plaši kokoši. A kokoši? One su se prestravile i sve perje im se od
tolike strave podiglo u zrak. Jadne kokoši nisu tri dana snijele niti jedno jaje.

Jednom prilikom je moja najmlađa kći Ivana pala i razbila čelo. Odvezli smo je na
hitnu pomoć. Liječnik je medicinskoj sestri rekao da će trebati šivati. Čim je on izrekao te
čarobne riječi moja Ivana je ispustila zastrašujući urlik: "U pooomooooć!" Ne moram ni reći
da joj je kosa pucketajući poletjela u zrak, toliko je naime bila naelektrizirana, a jadan liječnik
se tako prestravio da je umalo pao na pod. To je „Strava kod liječnika“.

I ja sam se neki dan prestravio. Izbuljio sam oči, divlje treptao i okretao glavom čas u
jednu, a čas u drugu stranu. Izgledao sam poput neke sovuljage nakostriješenog perja koja
žmirka u mraku vrebajući plijen. Sad se vi pitate što me to tako prestravilo? Dakle ovako. Sve
sam lijepo isplanirao, ma savršen plan za vikend sam imao. Mislio sam: "Danas je petak,
zadnji radni dan. Ručat ću, odmoriti se, a onda ću pogledati film. Sutra ću prijepodne s
dečkima na kavicu, a poslijepodne na utakmicu." Savršeno. Ali ispalo je ovako. Došla moja
Jasna s posla i onim slatkim, umilnim glasom veselo zacvrkutala: (Čim ona tako veselo
cvrkuće, ja znam da mi nešto sprema) "Čuj mužiću, danas poslijepodne ćeš mi pomoći čistiti
orahe. Treba mi za kolač. Pliiiz!" Meni onda poskočilo i zaigralo jedno oko. "Pa", pokušavam
nešto reći, ali njen slatki glasić nastavlja neumoljivo: "Isplanirala sam savršen vikend. Sutra,
(ne moram vam ni reći da je to sutra, subota), idemo u trgovine malo u kupovinu. A poslije
podne ćemo kuhati pekmez od šljiva. Malo šljiva ćemo spremiti za knedle" Da me je u tom
trenutku netko sa strane promatrao sigurno bih mu izgledao kao da sam progutao tri knedle
od šljiva odjednom. Osjećao sam kako me malo po malo strava hvata i vuče za kosu,a vlasi
kose kao mnogobrojne zakrivljene, izlomljene, istrzane, iskrzane, isprekidane, ravne i ne
znam kakve sve ne crte strše na sve strane uokvirujući moje prestravljeno lice. To vam se
zove "Vikend strava".

Ima i "Učiteljska strava". To vam je kad ja stojim u razredu ispred svojih klinaca i
pokušavam im nešto reći, a oni me uopće ne čuju. Ni ne vide me. I melju li ga melju kao
pravi mlinovi što melju žito i bruje, klopoću, klepeću, tandrču i zveče, a ja osjećam kako mi
se kosa diže na glavi.

E sad više neću pričati o stravi. Završit ću ovu priču, jer ne želim da mi se čitatelji
prestrave od tako dosadne priče. To bi se onda zvala "Čitateljska strava".

Mario Gavran