Od rodjenja u Nišu,preko studija filozofije i pjesničke afirmacije u Beogradu,do tragične i

nerazjašnjene smrti u Zagrebu,Branko Miljković je pod zvijezdama proveo samo 27

godina.Taj kratki životni bljesak je bio dovoljan da ga svrsta u najveće pjesnike njegovog
naroda i jezika.Pripada pravcu neosimbolizma,čija je suština traženje odgovora na pitanje šta
je život i smisao postojanja svijeta.U centru Miljkovićevog misaonog sistema je Heraklitova
filozofija.
Njegova programska pjesma,koja definiše pjesnikov odnos prema stvaranju stihova,je
pjesma „Poeziju će svi pisati“.U njoj je prevashodno definisan položaj pjesnika u prozaicnom
svijetu.Pjesnikovo postojanje i stvaranje je kao put cvijeta „izmedju pepela i mirisa“,tj.
Izmedju raskoši i ništavila.Kao što miris vrta zemlja ne prepoznaje,a „svet suncu nije jedina
briga“,tako ni pjesnikov život različit od života većine ljudi,nije značajan i bitan za one „koji
odbijaju da prežive ljubav“.Ipak, „čovjek zagledan u svijet ima pred sobom dvije
alternative:da osjeti svoju ništavnost ili da se divi.Divljenje nas izjednačuje sa onim čime se
divimo...“ (iz jednog Miljkovićevog intervjua).Plivajući u moru drugačijih,pjesnik se bori da ne
potone,a na površinu ga održava vjera da će njegova životna vizija jednoga dana biti
ostvarena,pa će stvarnost potvrditi ispravnost njegovog gledanja na život.Simbolički,taj dan
će doći i „tamo gdje je bilo srce stajaće sunce“,što znači da će realnost zamijeniti nadu u
njeno ostvarenje.Toga trenutka „poeziju će svi pisati“,prestaće otpor prema riječima kojima
se poezija stvara i nada iskazuje.Tragedija pjesnika je u tome što će sa ostvarenjem njegovih
želja i stvaranjem svijeta iz njegove poezije,on vjerovatno biti potisnut.Pjesnikovo postojanje
će izgubiti smisao kad njegova poezija pobijedi.Desiće se tako za život uobičajna situacija da
oni koji koče promociju ideja,njihovo ostvarenje sebi pripišu,a kreatore ideja i borce za njihov
opstanak,potisnu u pozadinu.Skoro da bi mogli zaključiti da kad svi postanu pjesnici,pravi
pjesnici i poezija će umrijeti.Takva materijalizovana poezija će čak postati prijetnja za one
koji su manjina i neprilagođeni jer „ko ne ume da slusa pesmu slušaće oluju“
Miljković ovu svoju viziju završava stihovima
„Hoće li sloboda umeti da peva
Kao što su sužnji pevali o njoj“
Tim stihovima je iskazana sumnja,da se pjesnički ideali mogu ikada ostvariti,a samim tim i
vjera da su pjesnici sa njihovom vječitom neprilagođenošću ipak potrebni svijetu.Ovo su
najcitiraniji Miljkovićevi stihovi,mada najčešće korišćeni za opisivanje drugih situacija,malo ili
nimalo sličnih sa onom koju primarno opisuju.Ta nerazjašnjenost Miljkovićevih stihova je u
skladu sa nerazjašnjenošću načina njegovog odlaska iz svijeta i života.Ono što je sasvim jasno
je njegovo visoko i značajno mjesto u poeziji i književnosti naroda kojemu pripada.