Simbolički interakcionizam u pedagogiji

Sam naziv simbolički interakcionizam oblikovao je Blumer, a osim njega najpoznatiji

predstavnici navedenog pristupa su Mead, Dewey i Goffman. Simbolička interakcija se definira
kao sposobnost ljudskih bića da interpretiraju ili definiraju ponašanja koja se zbivaju unutar
međuljudskog posredovanja. Naime, ljudi ne reagiraju izravno na takve podražaje, već njihova
reakcija ovisi o značenju koje pridaju određenoj situaciji. Ova pretpostavka je ujedno i temeljno
teorijsko polazište, prva premisa simboličkog interakcionizma. Način na koji se osjeća, spoznaje
i razumijeva društvena stvarnost proizlazi iz društvene simboličke interakcije. Osim toga, ljudi
tumače i vlastita ponašanja preko refleksije te na taj način određuju svoje daljnje djelovanje u
odnosu prema sebi i drugima, a to zahtjeva manipuliranje simbolima, riječima, značenjima i
raznolikim jezicima točnije simboličku interakciju (Afrić, 1988). Mead navodi tri ključne
pretpostavke ljudskog bića i njegovog djelovanja. Prva među njima kaže da je društveni život
oblikovan jedinstvenom sposobnošću ljudi da koriste simbole. Druga navodi da je čovjek
uzročnik, sposoban za spontano djelovanje. Posljednja pretpostavka tumači društvenu interakciju
kao proces, kao kontinuirani tijek djelovanja bez prirodnog početka ili kraja. „Ključno mjesto u
Meadovoj analizi ljudske interakcije je da svako ljudsko biće ima svoje ja pri čemu se prije svega
misli na ljudima inherentnu sposobnost da mogu biti predmetom svojih vlastitih akcija“ (Afrić,
1988: 3). Prema tome, čovjekova sposobnost da upravlja samim sobom je kao središnji
mehanizam pomoću kojeg on gleda na svoj svijet i pomoću kojeg komunicira s istim. Preko
opažanja, on upravlja sa svojim ponašanjem. „Svjestan život ljudskog bića jest prema tome
neprestani tok samoindikacija“ (Afrić, 1988: 3). Dakle, središnja misao simboličkog
interakcionizma tiče se Ja-koncepcije i istraživanja interaktivnog ponašanja.

Zaključno, društvo je situacijski horizont simboličkog integriranja osoba kao samostalnih

identiteta odnosno sebstva te mjesto ispunjavanja njegovih potreba (Pavić, 1994).