»HODOČASNIKOVA ISPOVIJEST ILI IZVJEŠĆE« - najizvorniji je naslov

ovoga djela. Misterij Božje milosti ostavio je neizbrisive tragove na liku Ignacija
Loyolskoga. Upravo to Božje djelovanje u njegovoj duši - s jedne strane, i
Ignacijevo traženje volje Božje - s druge strane, predmetom su ove knjige. Ovo
je u neku ruku »oporuka« utemeljitelja Družbe svojim sinovima za budućnost:
napuci i odrednice kojima bi lakše došli do savršene kreposti. Ignacijevo
pripovijedanje ili autobiografija praizvor je za upoznavanje Ignacijeva karaktera
i osobnosti, njegovog duhovnog puta od strastvenog viteza do sveca i mistika.
Žarište »Ignacijanske duhovnosti« jest »razlikovanje duhova«, a to je smisao i
cilj Duhovnih vježbi. Duhovne su vježbe prava kovačnica značaja za osobe
duhovnog i svjetovnog staleža, jer u njima i po njima čovjek postaje duhovno
pročišćen i duhovno zreo za Božja nadahnuća. U tom duhovnom ozračju čovjek
je spreman na ostvarenja velikih djela, koja nastaju plodnom suradnjom naravi i
nadnaravi, prirode i milosti. U povodu »Ignacijanske godine« - o 450. obljetnici
Družbe Isusove i o 500. obljetnici rođenja Svetog Ignacija - hrvatski isusovci
predstavljaju ovo djelo svim ljudima dobre volje, da po njemu izvornije
upoznaju njihova utemeljitelja i njegove sinove.

Ignacije piše Konstitucije - platno, De Ribera oko 1622.)

 AUTO
BIOGRAFIJA
IGNACIJA LOYOLSKOG
FILOZOFSKO- TEOLOŠKI INSTITUT
DRUŽBE ISUSOVE U ZAGREBU

Biblioteka
IGNATIANA
Knjiga 6

Naslov izvornika
»ACTA PATRIS IGNATII SCRIPTA
A P. LUD. GONZALEZ DE CAMARA«

S izvornika preveo
JOSIP KUKULJAN, DI

Urednik
JOSIP ROŽMARIĆ

Lektor
VLADIMIR LONČAREVIĆ

Oprema
JASENKA I ROKO BOLANČA
AUTOBIOGRAFIJA IGNACIJA
LOYOLSKOG

Hodočasnikova ispovijest

ZAGREB 1991.
 INSTITUTUM PHILOSOPHICO- THEOLOGICUM
SOCIETATIS IESU - ZAGREB

Bibliotheca
IGNATIANA
Volumen 6

»ACTA PATRIS IGNATII SCRIPTA

A P. LUD. GONZALEZ DE CAMARA«

(»Fontes narrativi de s. Ignatio

de Loyola et de Societatis Iesu initiis«,
vol. I, Romae, MHSI, 1943, pag. 353-507)

Izdavač

FILOZOFSKO- TEOLOŠKI INSTITUT

DRUŽBE ISUSOVE

Zagreb, Jordanovac 110

Za izdavača
JOSIP ROŽMARIĆ

Tisak

»ZAGREBAČKA TISKARA« - Zagreb, Preradovićeva 21

Predgovor prevodioca

Zapisi o duhovnom putu Svetog Ignacija Loyolskoga poznati su od starine kao

Acta Patris Ignatii. Taj naslov potječe od isusovca Jeronima Nadala (1507-
1580), a sami zapisi od isusovca Luisa Goncalvesa de Camara (1520-1575) koji
ih je s mnogo pozornosti sačinio, slušajući Ignacijevo osobno pripovijedanje.
Ono se nastavljalo u nekoliko navrata od 1553. do 1555. O Ignaciju se tu govori
u trećem licu: »on«, »hodočasnik«.
Zapisi su pisani španjolskim jezikom. Posljednja je petina na talijanskom
jeziku, jer je o. Luisu u to vrijeme bio na raspolaganje samo talijanski pisar.
Sam prvopis nije sačuvan nego su očuvani prijepisi. Uz pokoje mjesto prvopisa
o. Luis je poslije znao dodati dopune, koje su mogle biti najkasnije do 1562. Te
ćemo dopune uvijek jasno označiti. Isti je otac napisao na španjolskom jeziku
kratak predgovor. Možda je to učinio već 1555? Završetak se tog predgovora
zagubio, ali je sačuvan latinski prijevod isusovca Jeana Piena (+ 1749) koji je
priređen za izdanje Bollandista iz godine 1731.(1)Sačuvan je i predgovor
isusovca Jeronima Nadala koji je vjerojatno napisan 1567. na latinskom jeziku.
Svi su ti tekstovi ovdje prevedeni s izvornih jezika. (2)
Noviji izdavači i prevodioci ne osjećaju se vezanim Nadalovim naslovom.
Drže da im je dopušteno kojim sadržajnijim naslovom upozoriti suvremenog
čitaoca na ovo dragocjeno djelo kršćanske duhovnosti. Možda bi naslov
»Ispovijest oca Ignacija o Božjem vodstvu« veoma točno izrazio sadržaj zapisa,
jer je Ignacije upravo za to bio zamoljen, kao što znamo iz Predgovora o.
Jeronima
------------------------------------------------
1 Acta Sanctorum, t. VII (de Julio), Antwerpen, 1731, str. 403-853.
2 Monumenta Ignatiana, Fontes narrativi de S. Ignatio de Loyola et de Societatis Iesu initiis, I, Roma
MHSI, 1943, donosi kritičko izdanje teksta, str. 353-507, i studiju o starijim prijepisima i izdanjima, str. 323-352.

Nadala. Ipak smo se odlučili za općenitiji naslov Autobiografija Ignacija

Loyolskog jer se djelo najčešće citira pod tim naslovom. Zapravo i jest
autobiografija, iako nepotpuna. Osjetit ćemo također, tek tu i tamo, da je na
djelu i tuđa ruka. (3)
 U našem smo izdanju sačuvali uobičajenu brojčanu razdiobu koju su
unijeli BolIandisti, dok razdioba na poglavlja i odsjeke, podnaslovi sa
smještajnim biografskim podacima, te bilješke koje su označene uz tekst malim
brojevima, potječu od prevodioca.
Samom prijevodu Autobiografije dodan je prijevod »Objašnjenja« cjelokupnog
teksta, koja je napisao Burkhart Schneider D. I.
u djelu Ignatius von Loyola, Der Bericht des Pilgers.(4)To su zapravo opširne
bilješke uz sam tekst prijevoda. One su označene brojevima koji se podudaraju s
brojevima prijevoda Autobiografije.
--------------------------------------------------
3 Popis novijih prijevoda s vrlo raznolikim naslovima donosi djelo: IparraguirreDalmases, San Ignacio
de Loyola, Obras Completas, Edicion manual, Madrid, BAC, 1977, str. 84-85.
Kod nas je prvi izišao tiskom prijevod: E. Tot-Rakoncai i M. Bunjevac, u djelu: Ignacio de Loyola, Načela
jezuita, Sveti Ignacije i Družba Isusova, Beograd, Mladost, 1987, str. 1. - 47. Prije toga su bili u opticaju čak dva
hrv.atska prijevoda u rukopisu, iako ne s izvornika - onaj Filipa Mašića, DI, i onaj Frana Urbana.
4 Ignatius von Loyola, Der Bericht des Pilgers, 4. Aufl., Freiburg in Br., Herder, 1977, str. 129. - 190.

Kronologija života Sv. Ignacija

Loyolskoga

1491. U dvorcu Loyoli, u baskijskoj pokrajini Guipuscoi, na sjeveru Španjolske

rodio se Ignacije Loyolski. Na krštenju dobiva ime Inigo koje je kasnije u
Parizu promijenio u Ignacije.

1506. Inigo je postao paž na dvoru kraljevskog blagajnika Juana Velazqueza de

Cuellara u gradu Arevalu. Tu je primio viteški odgoj i izobrazbu.
Oduševljavao se za zemaljske ideale i želio se isticati u službi kralja.

1517. Kao dvoranin stupio je u vojnu službu kraljevskog namjesnika Navarre i

vojvode od Najere Antonia de Manriquea.

1521. Sudjeluje u obrani tvrđave Pamplone, u pokrajini Navarri, koju su napali

Francuzi. Teško je bio ranjen u nogu, 20. svibnja, topovskim tanetom.
Kao ranjenika prenijeli su ga u rodni dom Loyolu, gdje se liječio. Uoči
blagdana Sv. Petra, 28. lipnja, kojega je posebno štovao, počelo mu se
zdravlje poboljšavati. U vrijeme oporavka čitao je »Život Isusa Krista« od
Ludolfa Saksonskoga i »Živote svetaca« od Giacoma Voragine.
To ga je obratilo. Odlučio je slijediti primjere svetaca i posve se staviti u
službu Isusa Krista Kralja.

1522. Promijenjeni Inigo napušta Loyolu i polazi u benediktinski samostan

Montserrat, gdje je u Gospinom svetištu obavio životnu ispovijed. Uoči
blagdana Navještenja, 24. ožujka, daruje svoje viteško odijelo jednom
siromahu, a sam se obuče u hodočasničku haljinu, te probdije noć u
molitvi pred Gospinim oltarom. Zatim se zaputio u mjestance Manresu,
gdje je proboravio više od godine dana u molitvi i pokori. Ovdje je počeo
pisati knjigu »Duhovnih vježbi«. Idući jednom uz rječicu Cardoner u
Manresi primio je »veliko rasvjetljenje« koje ga je duhovno promijenilo.
Bilo je to vrijeme mističkih milosti.

1523. Hodočasti u Svetu Zemlju. Zaželi zastalno ostati u Jeruzalemu. No

crkvena mu vlast nije dopustila i vratio se domovinu.

1524. U Barceloni s 33 godine započinje učenje latinske gramatike. Želio je

svršiti škole kako bi mogao »pomagati dušama«.
1526. Inigo započinje studij filozofije u gradu Alcali. Ujedno je davao i duhovne
vježbe. Priključila su mu se četvorica studenata koji nisu ustrajali.
Inkvizicija ga je preslušavala i zatvarala jer je bio osumnjičen. Oslobođen
je od optužbi.
Premjestio se tada u grad Salamancu, gdje je nastavio studij i davanje
duhovnih vježbi. I ovdje ga je inkvizicija zatvorila i oslobodila.

1528. Konačno je pošao na daljni studij filozofije i teologije u Pariz. Uz studij je

davao i duhovne vježbe. Oko sebe je okupio skupinu mladih ljudi: Petra
Fabera, Franju Ksavera, Diega Laineza, Alfonza Salmerona, Simona
Rodriguesa i Nikolu Bobadillu. Nazivali su se »prijatelji u Gospodinu«.

1534. Ignacije postiže iz filozofije naslov »magister artium«. Nastavio je studij

teologije.
Skupina je okupljena oko Ignacija u Parizu, 15. kolovoza, u kapelici sv.
Dionizija na Montmartreu položila zavjet čistoće i siromaštva te obećala
hodočastiti u Jeruzalem ako bude moguće, ukoliko pak bude nemoguće,
onda će se staviti Papi na raspolaganje.

1535. Zbog narušena zdravlja prekida studij teologije u Parizu i odlazi u

domovinu na oporavak. Tamo je i apostolski radio.
Iz domovine se zaputio u Italiju, kako se dogovorio sa sudrugovima u
Parizu.

1536. Dolazi u Veneciju, gdje su mu se pridružili i drugovi iz Pariza. Ignacije je

u Veneciji dovršio studij teologije.

1537. Ignacije je u Veneciji zaređen za svećenika 24. lipnja. Zaredio ga je rapski

biskup Vincenzo Negusanti.
Budući da nisu mogli poći u Jeruzalem, kako su se zavjetovali u Parizu,
pošli su u Rim.
U kapeli mjesta La Storta, 14. km ispred Rima, Ignacije je imao viđenje
koje ga je utvrdilo u ideji da osnuje »Družbu Isusovu«.

1538. U Rimu su se Ignacije i njegovi drugovi, prema zavjetu na Montmartreu u

Parizu, stavili Papi na raspolaganje.
Pavao III. odredio im je kao prvo poslanje vjersku pouku djece.
Ignacije služi prvu Misu u Božićnoj noći, u kapelici rođenja Isusova u
Bazilici Santa Maria Maggiore.

1539. Savjetovanje Ignacija i njegovih sudrugova o ustanovi Reda »Družbe

Isusove«.
 Pavao III. odobrava usmeno, 3. rujna, novi Red.

1540. Ignacije šalje Franju Ksaverskog kao prvog misionara u Indiju.

Pavao III. odobrava 27. rujna Red Družbe Isusove bulom »Regimini
militantis Ecclesiae«.

1541. Ignacije izabran za prvog Generala Družbe Isusove.

U Bazilici sv. Pavla izvan zidina u Rimu, 22. travnja, položio je Ignacije i
njegovi sudrugovi prvu profesiju.
Ignacije započinje izradu »Konstitucija« Reda.

1544. Vodio je Ignacije »Duhovni dnevnik« koji svjedoči o velikim mističnim

milostima.

1546. Pavao III. odobrava, pismom »Exponi nobis«, primanje pomoćnika u

Družbu Isusovu.

1548. Pavao III. potvrđuje, 31. srpnja, Ignacijevu knjigu »Duhovnih vježbi«.

1550. Julije III. ponovno potvrđuje Družbu Isusovu, 21. lipnja, bulom »Exposcit
debitum«. U isto je vrijeme Ignacije dovršavao pisanje »Konstitucija«.

1533. Ignacijevo se zdravlje dosta pogoršalo.

1556. Dne 31. srpnja umire Ignacije Loyolski.

1606. Pavao V. proglasio je, 27. srpnja, Ignacija blaženim.

1622. Grgur XV. proglasio je, 12. ožujka, Ignacija Loyolskoga i Franju
Ksaverskoga svetim.

Predgovor o. Jeronima Nadala

1. Čuo sam od našeg oca Ignacija, ja i drugi oci, da je on molio od Boga tri
dobročinstva prije nego što ostavi ovaj život: prvo, da uredba Družbe bude
službeno potvrđena od Apostolske Stolice; drugo, da isto tako budu službeno
potvrđene Duhovne vježbe; treće, da dovrši pisanje Ustanova.
2. Pamtio sam to, i vidjevši da mu je sve troje uslišano, bio sam u brizi da
ne bude pozvan od nas u bolji život. A jer sam znao da su sveti oci koji su
utemeljili neki samostanski red običavali ostaviti sljedbenicima kao oporuku
naputke za koje su držali da bi im mogli pomoći do savršene kreposti, tražio
sam pravi čas kad bih zgodno mogao to zamoliti u oca Ignacija.
Dogodi se tako godine 1551., kad sam jednom bio s njim, daje otac
Ignacije rekao: »Sad sam bio iznad neba.« Doživio je, mislim, nekakav ushit ili
zanos, što mu se često događalo. Zanimao sam se s počitanjem: »Oče, što je to
bilo?« On skrenu razgovor na drugo. Držao sam da je sada prikladan trenutak
pa sam ga preklinjući zamolio ne bi li nam htio iznijeti na koji ga je način Bog
upravljao sve od početka obraćenja, da nam taj prikaz mogne služiti kao
oporuka i očinska pouka. »Oče - rekoh mu - postigli ste one tri stvari što ste ih
željeli vidjeti prije svoje smrti, pa se bojimo da ne budete pozvani u nebo.«
3 Otac se ispričavao svojom zauzetošću. Tome on ne može obratiti
pozornost ni dati vremena. Ipak nadoda: »Odslužite Polanco, Poncio i vi tri
mise za tu stvar te mi, pomolivši se, recite što mislite o tome!«
»Oče - rekoh - mislit ćemo isto što i sada.«
On će na to s velikom ljubaznošću: »Učinite što kažem!«
-------------------------------------
Potanja objašnjenja uz pojedine brojeve ovog predgovora nalaze se iza cjelokupnog teksta Autobiografije.

Odslužili smo mise i rekli jednako. On obeća da će uraditi.

Kad sam se opet sljedeće godine vratio sa Sicilije, jer sam imao biti
poslan u Španjolsku, upitam Oca o tome je li već što uradio.
On odgovori: »Ništa.«
Vrativši se iz Španjolske godine 1554., upitam ga ponovno. Nije dospio.
Tada rekoh Ocu, ne znam kojom slobodom, ali svakako odlučno: »Oče, već vas
gotovo četiri godine usrdno molim, ne samo u svoje ime, nego i u ime drugih
otaca, da nam ispripovjedite kako vas je Gospodin putio od samih početaka
vašeg obraćenja. Uvjereni smo da bi to bilo od goleme koristi za nas i za
Družbu. No kad vidim da vi toga ne činite, usuđujem se izjaviti: Ako učinite to
što želimo, mi ćemo se tim dobročinstvom brižno koristiti. Ako li ne uradite,
nećemo klonuti, nego ćemo u Gospodinu biti tako puni pouzdanja kao da ste sve
napisali.«
4. Otac ne odgovori ništa. No, čini mi se, još istog dana pozva k sebi oca
Luisa Goncalvesa i pred njim započne pripovijedati. Otac je to izvanredna
pamćenja pa je poslije sve zapisivao. To su, eto, Zapisi o ocu Ignaciju (Acta
Patris Ignatii), koji idu od ruke do ruke. A otac Luis bio je izbornik u prvoj
Vrhovnoj skupštini. Na istoj Skupštini izabran je za asistenta generalnom
poglavaru ocu Lainezu. Kao otac istaknute pobožnosti i kreposti bio je kasnije
učitelj znanja i kršćanskog ćudoređa portugalskom kralju Sebastianu
Zapisi su oca Goncalvesa dijelom na španjolskom, a djelomice na
talijanskom jeziku, ovisno o tome koje pisare je imao na raspolaganju. Latinski
je prijevod pripremio otac Annibal du Coudret, vrlo učen i bogobojazan otac.
Obojica, i pisac i prevodilac, još žive.

Predgovor O. Luisa Goncalvesa de Camara

1. Godinc 1553., ujutro jednog petka, bilo je to 4. kolovoza, dan uoči blagdana
Naše Gospe Sniježne, nalazio se Otac u vrtu pokraj kuće, odnosno krila kuće
koje se naziva Kneževim. Ja sam mu započeo redom izlagati neke pojedinosti o
svojoj duši. Među ostalim, spomenuh mu sklonost slavoljublju. Otac mi kao lijek
preporuči neka često govorim Bogu o svim svojim stvarima, nastojeći mu
prinijeti sve dobro što u sebi nađem, priznavajući da je to od njega i
zahvaljujući mu na tome. Govorio je sa mnom o tome na takav način da mi je
pružio veliku utjehu pa se nisam mogao oteti suzama. Otac mi tako ispripovjedi
da je i sam imao dvije godine posla s tom manom u tolikoj mjeri da se, krenuvši
na hodočašće u Jeruzalem, nije za ukrcavanja u Barceloni usudio nikome reći
da ide u Jeruzalem. I drugih još sličnih slučajeva. A nadoda kakav je mir u toj
stvari kasnije osjećao u duši.
Sat ili dva poslije došli smo na ručak. S našim Ocem bijasmo magister
Polanco i ja. Za vrijeme blagovanja reče nam da su ga magister Nadal i drugi iz
Družbe često molili za jednu stvar, a on se nikad nije odlučio na to. No kad se
nakon razgovora sa mnom bio povukao u svoju sobu, osjetio je veliku pobožnost
i poticaj da to uradi. I potpuno se odlučio (govorio je to načinom koji je
pokazivao da mu je Bog dao veliku jasnoću kako mu je dužnost to učiniti). A
radilo se o tome da iznese što je sve proživio do sada u svojoj duši. Odlučio je
također da ja budem onaj kome će otkriti te stvari.
2. Otac je tada bio vrlo slab. Nikad nije imao običaj da si obećaje i jedan
dan života. Kad bi tko rekao: »Uradit ću to za petnaest dana, ili za osam dana«,
Otac bi uvijek nekako iznenađen kazao: »Kako? Zar držite da ćete toliko
živjeti?«(2) Ipak, ovaj puta reče kako se nada da će poživjeti tri ili četiri
mjeseca da završi tu stvar.
------------------------------------------
1 Objašnjenja uz pojedine brojeve nalaze se iza cjelokupnog teksta.
2 Na sasvim isto stajalište nailazimo u Jak 4, 13-16.

Sljedećeg sam mu dana prišao pitajući ga kad bi želio da započnemo. On mi

odgovori da ga svaki dan podsjetim na to, ne sjećam se koliko dana, dok ne
bude za to spreman. A kako zbog poslova toga nije bilo, složio se kasnije da ga
podsjećam na to svake nedjelje.
I tako, eto, u rujnu, ne sjećam se kojega dana, Otac me pozva i poče mi
kazivati cijeli svoj život, i momačke ispade jasno i otvoreno, sa svim
okolnostima. Kasnije me u istom mjesecu pozvao tri ili četiri puta, i dospio je s
poviješću do nekoliko dana boravka u Manresi. To je vidljivo po drukčijem
rukopisu.
3. Način koji Otac ima u pripovijedanju isti je kakav ima obično kod svih
stvari, a odlikuje se tolikom jasnoćom kao da se sve prošlo čini prisutnim. Zato
ga ništa nije trebalo pitati. Otac bi se sam sjetio da kaže sve što bi važno bilo
dodati za razjašnjenje. Ja bih odmah zatim, ništa ne govoreći Ocu, otišao
zapisati, prvo vlastitom rukom u natuknicama, a poslije onda opširno, kao što je
napisano. Trudio sam se da ne metnem nijednu riječ osim one što sam čuo od
Oca. Pa ako se bojim da sam u nečemu promašio, to bi bilo zato što, pazeći na
to da se ne udaljim od Očevih riječi, kod nekih nisam uspio izraziti njihovu
jakost.
Dakle, kako je već rečeno, napisao sam to u rujnu 1553. A odonda, sve
dok nije stigao o. Nadal 18. listopada 1554., Otac bi se uvijek ispričavao nekim
bolestima i različitim poslovima koji bi pridolazili i govorio mi: »Čim bude
završen ovaj posao, podsjetite me!« Kad je taj bio gotov, podsjetio bih ga, a on
bi rekao: »Sad smo u ovom drugom. Čim bude završen, podsjetite me!«
4. No kad je stigao o. Nadal, jako obradovan što se s tim počelo, stavi mi
u zadatak da Oca ne puštam na miru. Kazao mi je mnogoput da Otac ne bi
mogao Družbi ničim učiniti više dobra nego da to učini. To znači stvarno udariti
temelje Družbi. I sam je mnogoput govorio Ocu, pa mi Otac reče da ga
podsjetim kad bude završen posao u vezi s nadarbinom za [Rimski] Kolegij. Pa
kad je taj bio završen, kad bude završen onaj glede Svećenika [kralj Etiopije]
(3) i čim otputuje brzoteča.
-----------------------------------------------
3 Srednjevjekovna legenda o kršćanskom kraljevstvu ti Etiopiji dala je tamošnjem vladaru koji je bio
ujedno i vjerski poglavar ime Svećenk Ivan. Tada je to bio negus Asnaf Sagad Klaudije koji je vladao 1541-
1559. Izgledalo je da bi moglo doći do sjedinjenja njegove koptske kršćanske zajednice s Katoličkom Crkvom pa
se Ignacije jako zauzimao za to (vidi: Ricardo Garcia-VilIoslada, San Ignacio de Loyola, Nuvea Biografia,
Madrid, BAC, 1986, str. 994-1008).

S nastavkom povijesti započesmo 9. ožujka. Uto dođe do smrtne bolesti pape

Julija III. On umre 23. [ožujka]. Otac odgodi stvar dok ne dođe novi papa. Ovaj
tek što je došao, oboli i umre. Bio je to Marcel [II]. Otac odgodi stvar do izbora
pape Pavla IV. Zatim su ga zaustavile velike vrućine i mnogi poslovi sve do 21.
rujna, kad se počelo raditi na tome da mene pošalju u Španjolsku. Stoga sam
jako navalio na Oca da ispuni što mi je obećao. Tada on, dakle, odredi da to
bude 22. [rujna] ujutro u Crvenom tornju.(4) Zato, završivši misu, dođoh k
njemu upitati ga da li je vrijeme.
5. On mi odgovori da idem i neka ga čekam u Crvenom tornju da budem
ondje kad on dođe. Shvatio sam to kao da ću ondje morati duže čekati, pa dok
sam stajao u jednom trijemu s nekim časnim bratom, koji me nešto zadrža radi
posla, dođe Otac. Opomenu me što sam zanemario poslušnost te ga nisam ondje
čekao, i nije se više time želio baviti tog dana. Tada ga jako zaokupismo... On
se, dakle, vrati do Crvenog tornja. I kazivao je šetajući, kao što je uvijek
kazivao. Ja sam se neprestance malko približavao da mu vidim lice pa mi Otac
reče: »Pazite na Pravilo!« I kad sam se bez obzira na to jednom zgodom
primakao, i ponovio istu pogrješku dvaput ili triput, on mi to reče i ode. Pa ipak
je kasnije došao te u tom istom Tornju dovršio kazivanje ovoga što imamo
napisano.
Budući da su sve moje stvari već duže vrijeme bile u kovčezima za put (a
dan kad je Otac posljednji puta govorio sa mnom o tom predmetu, bio je dan
prije mojega polaska), nisam mogao u Rimu sve to ispisati širokim pismom. U
Genovi pak nisam imao španjolskog pisara. Zato sam ono što sam donio sa
sobom iz Rima zabilježeno u natuknicama kazivao u pero na talijanskom jeziku.
S tim sam ispisivanjem završio u Genovi u mjesecu prosincu godine 1555.
-----------------------------------------------
4 Ostatak »Predgovora« nije sačuvan izvorno nego u latinskom prijevodu. A što loe tiče "Crvenog
tornja« odnosi se na kupljenu zgradu koja se naslanjala na Družbinu kuću.

Autobiografija Ignacija Loyolskog

OBRAĆENJE
Uvodni osvrt na život prije obraćenja

(Loyola 1491-1506; Arevalo 1506-1517; Pamplona, Valladolid, Zaragoza,

Najera 1517-1521)

1.(1) Do svoje dvadesetšeste godine bio je sav u ispraznostima svijeta. Vježbe s

oružjem bile su mu glavna zabava, u velikoj i taštoj želji da stekne slavu.(2)
--------------------------------------------------
1 Opširnija objašnjenja uz pojedine brojeve teksta nalaze se iza cjelokupnog teksta.
2 Nije jasno otprve zašto je prva rečenica tako kratka i neodređena. Pisac nas, naime, u Predgovoru
obavještava da mu je Ignacije kazivao »cijeli svoj život, i momačke ispade, jasno i otvoreno, sa svim
okolnostima« (br. 2). No ako bi pod »momačkim ispadima« valjalo razumjeti neiskusna pretjerivanja na
počecima obraćenog života, ova bi početna izjava bila majstorski uvod u punom Ignacijevu stilu: bez okolišanja
uvodi u srž predmeta.
Ne iznenađuje što se Ignaciju dvadesetšesta godina (1517) usjekla u dušu kao neka razmeđa. Te godine
umire njegov pokrovitelj i prijatelj njegove obitelji don Juan Velazquez de Cuellar, jedan od prvih velmoža
kastiljskog dvora, koga je skršila nemilost novog kralja Karla I, koji mu oduze posjede, a usto i smrt najstarijeg
sina. Ignacije već od svoje petnaeste godine živi na njegovu dvoru kao da je član obitelji. (Usp. R. Garcia-
Villoslada, San Ignacio de Loyola, Nueva biografia, BAC, Madrid, 1986, str. 58 i 100 - 110. U istom djelu str.
109, bilješka 69, citirano je mišljenje Bollandista iz Acta Sanetorum, Jul. VII, 637: »To mjesto tako tumačimo,
kao da Otac kaže, kako je do 26. godine života bio odan ispraznostima svijeta i zabavi; a iza toga je nadošlo
zanimanje za vježbe vojničkog života do opsjedanja Pamplone«).

Srčana i neslomiva narav

(Pamplona - svibanj 1521; Loyola -ljeto)

I eto, nalazio se on tako u nekoj utvrdi koju su napadali Francuzi. I svi su bili za
to da se predaju, uz uvjet da im se poštede životi. Jasno im je bilo da se ne mogu
održati. No on iznese zapovjedniku toliko razloga da ga je i protiv mišljenja svih
vitezova nagovorio napokon na obranu. A i oni se ohrabriše njegovim
oduševljenjem i srčanošću.
Kad je došao dan u koji se očekivao topovski napad, on se ispovjedi
jednome od svojih tamošnjih suboraca. Topovski je napad potrajao prilično
dugo. Tada ga jedna topovska kugla pogodi u potkoljenicu i svu je slomi. Kugla
je proletjela između obiju nogu pa je i druga potkoljenica bila teško povrijeđena.

2. Kako on pade, ostali se iz utvrde odmah predadoše Francuzima. Ovi se,

preuzevši vlast nad utvrdom, pokazaše vrlo uglađeni prema ranjeniku. Postupali
su s njim pristojno i prijateljski. U Pamploni ostade nekih dvanaest ili petnaest
dana. Zatim ga na nosilima prenesoše u njegov kraj.
Stanje mu se tamo pogroša. Pozovu sve liječnike i ranare s mnogih strana.
Oni zaključe da je potrebno potkoljenicu ponovno rastaviti i kosti ponovno
staviti na svoja mjesta. Rekoše da su kosti onaj put bile loše postavljene ili su se
putem pomakle te nisu na pravom mjestu. Zato on ne može ozdraviti. I nanovo
je izvršeno to mrcvarenje. Ni pri tome kao ni pri svim drugim koja je prije
podnosio ili će kasnije podnijeti nikada ne reče ni riječi, niti pokaza koji drugi
znak boli, osim što je jako stiskao šake.

3. Bivalo mu je ipak sve gore. Nije mogao ni jesti. A nastupile su i druge

pojave koje su obično znak da se približava kraj. Liječnici više nisu imali gotovo
nikakve nade u njegovo ozdravljenje. Kad je došao blagdan Sv. Ivana [24.
lipnja], savjetovali su mu da se ispovjedi, što i učini. U predvečerje blagdana Sv.
Petra i Pavla [29. lipnja] primi sakramente umirućih. Liječnici su rekli: ako se
do ponoći ne popravi stanje, s njime je svršeno. Taj bolesnik je prema Sv. Petru
bio inače posebno pobožan, pa se Našem Gospodinu svidjelo da se baš tu ponoć
počeo bolje osjećati. Poboljšanje je napredovalo tako brzo te su već za nekoliko
dana procijenili da je izvan smrtne pogibelji.

4. Kad su kosti počele zaraštati jedne s drugima, jedna se kost pod

koljenom prevukla preko druge. Time se noga skratila, a kost se na tom mjestu
toliko izbočila da je bilo nelijepo. On je takvu nije mogao trpjeti. Kanio je živjeti
u svijetu i sudio je da bi ga ona činila ružnim. Raspitao se kod ranara ne bi li se
dala odrezati. Oni mu rekoše da bi se lijepo mogla odrezati, ali bi bolovi bili
veći od svih što ih je pretrpio, jer je ona već zacijelila, a treba i prilično vremena
dok se odreže. On se unatoč tome po vlastitoj želji odluči na mučenje. Njegov je
stariji brat bio zaprepašten, rekavši da se on ne bi mogao odvažiti da podnese
takvu bol. Ranjenik ju je podnio s uobičajenim strpljenjem.

Blagi dodir Duha Božjega

(Loyola: ljeto i jesen 1521)

5. Izrezavši meso i kost koja je tamo bila suvišna pokušali su s upotrebom

sredstava učiniti da noga ne ostane tako kratka. Stavljali su na nju mnoge masti i
neprekidno je rastezali spravama koje su ga mučile mnogo dana. I Naš Gospodin
mu udijeli zdravlje. Toliko se oporavio da je u svemu ostalom bio zdrav, samo
što se nije mogao čvrsto držati na nozi pa je bio prisiljen držati se postelje.
On je vrlo rado čitao knjige svjetovnih i izmišljenih sadržaja koje obično
nazivaju viteški romani. Zato je sada, kad se dobro osjećao, zamolio da mu
dadnu neke od njih da razbije dosadu. No u toj se kući ne nađe nijedna od onih
kakve je običavao čitati pa mu dadoše »Život Kristov« i neku knjigu o životima
svetaca, pisane na španjolskome jeziku.

6. Čitajući iz njih mnogo puta, ponešto bi se i zagrijao za ono što bi tamo

nalazio napisano. A kad je prekidao s čitanjem, kojiput bi stao razmišljati o
onome što je pročitao, a kojiput o svjetovnim stvarima o kojima je prije često
mislio. Od mnogih ispraznih stvari koje bi mu padale na pamet jedna mu je tako
zahvatila srce da bi ga misao na nju zanijela odmah na dva i tri i četiri sata, a da
toga ne bi ni zamijetio. Maštao je što bi trebalo da uradi u službi jedne dame, o
sredstvima koja bi uzeo da može poći u zemlju gdje se ona nalazi, o oružanim
pothvatima koje bi poduzeo u njezinoj službi. Time je bio toliko opojen da nije
ni mislio kolika je nemogućnost da bi se to moglo ostvariti. Dama, naime, nije
bila iz običnog plemstva, ni grofica, ni kneginja. Njezin je položaj bio viši nego
bilo koji od tih.

7. Bilo što bilo, Naš Gospodin mu je pritekao u pomoć dajući da nakon tih
misli dođu druge, koje su se rađale u svezi s onim što je pročitao. Čitajući,
naime, o životu Našega Gospodina i svetaca, stao bi razmišljati i ovako
rasuđivati: »Kako bi bilo da ja uradim ono što je uradio Sv. Franjo i ono što je
uradio Sv. Dominik?« Tako je pretresao mnogo dobrih stvari na koje bi nailazio,
stavljajući preda se uvijek ono što je naporno i teško. I kad bi ih zamišljao,
činilo mu se da u sebi nalazi mogućnosti da ih provede u djelo.
A svo je njegovo zaključivanje bilo u tome da je sam sebi govorio: »Sv.
Dominik je uradio ovo, onda moram i ja to uraditi. Sv. Franjo je uradio ovo,
onda moram i ja to uraditi.« Ove bi misli trajale i podugo. Kad bi zatim bile
prekinute nečim drugim, slijedile su već spomenute svjetovne misli, pa bi i one
trajale dugo vremena.
Taj slijed tako različitih misli potrajao je u nj prilično dugo. I uvijek bi se
zadržao u razmišljanju koje bi dolazilo na red, bilo da se radilo o onim
svjetovnim pothvatima što ih je želio poduzeti, bilo o ovim drugima, Božjim,
kako su mu se javljali u mašti, sve dok ne bi od umora s tim prestao i okrenuo se
drugim stvarima.

Počeci unutrašnje molitve i mističnog iskustva

(Loyola: jesen i zima 1521/22)

8. Postojala je tu ipak ova razlika: dok je mislio na ono svjetovno, bilo mu je

jako zabavno, ali poslije, kad bi od umora to pustio, osjetio bi se prazan i
nezadovoljan. A kad je pomišljao da pođe u Jeruzalem bosonog i da ne jede ništa
osim zeleni, i da primjenjuje sve ostale strogosti, kako je vidio da su radili sveci,
osjećao bi utjehu ne samo dok se nalazio u tim mislima nego bi ostao zadovoljan
i radostan i nakon što ih je ostavio.
No on se nije zaustavljao nad tim, niti je imao namjeru promotriti tu
razliku, sve dok mu se jednom zgodom oči nisu malo otvorile. Tada se počeo
čuditi toj razlici i navraćati se u mislima na nju. Iskustvom je uočavao da od
jednih misli ostaje tužan, a od drugih radostan. I naučio je malo pomalo
prepoznavati različitost duhova koji su se pokrenuli: jedan je sotonin, a drugi
Božji.

(Dopuna: To je bilo prvo zaključivanje što ga je učinio o Božjim stvarima. I kasnije, kad je sastavio Duhovne
vježbe, ovdje je bio početak svjetlu što ga je primio za vježbu o različitosti duhova.)
 9. Primivši iz tog čitanja nemalo svjetla, počeo je stvarnije misliti o svom
prijašnjem životu i kako je nužno da za nj čini pokoru. Tu su mu dolazile želje
da oponaša svece. Nije toliko gledao na okolnosti, nego je očekivao da će s
milošću Božjom činiti kao što su činili oni. A sve što je želio uraditi odmah čim
ozdravi bio je odlazak u Jeruzalem, kako je već spomenuto, uz tolika trapljenja i
tolike postove koliko ih obično želi vršiti velikodušno srce, ražareno od Boga.

10. Uza te svete želje što ih je imao, one prijašnje misli odlazile su u
zaborav, a ove su dobile potvrdu jednim pohođenjem, evo ovako: Dok je jednom
noću bio budan, jasno ugleda sliku Naše Gospe sa Svetim Djetešcem Isusom.
Tim je prizorom dobio preobilje utjehe za dugo vrijeme. Čitav mu prijašnji život
postade odvratan, naročito stvari putenosti. Činilo mu se da su mu iz duše iščezli
njezini odrazi, koji su prije u njoj bili vrlo zamjetljivi.
Od onog časa pa sve do kolovoza 1553., kad ovo pišem, nikad se više nije
zadržao ni s najmanjim pristankom na putenim stvarima. Prema tome bi se
učinku moglo zaključiti da je pojava bila od Boga, iako se on nije usuđivao to
tvrditi, niti je išta više kazao, osim što je izjavio kako je rečeno. No i njegov
brat, kao i svi ostali ukućani, zamjećivali su po onome što je izvana promjenu
koja se dogodila iznutra, u njegovoj duši.

11. On je, ne mareći ni za šta, ustrajao u svom čitanju i u svojim dobrim

odlukama. Svo je vrijeme razgovora s ukućanima upotrebljavao za Božje stvari i
time je činio dobro njihovim dušama. A budući da su mu se one knjige vrlo
sviđale, dođe na misao da iz Kristova i svetačkih života ukratko izvadi neke
bitnije stvari. I tako se (budući da se već malo počeo kretati po kući) dade s
puno marljivosti na pisanje knjige - riječi Kristove crvenom tintom, a riječi Naše
Gospe modrom.
Papir je bio gladak, s izvučenim crtama i finim pismom - znao je, naime, vrlo
lijepo pisati.

(Dopuna: Sadržavala je oko 300 putpuno ispisanih listova, veličine četvrt velikog arka.)

Dio bi vremena upotrebljavao za pisanje, a dio za molitvu. Osobitu je

utjehu primao u gledanju neba i zvijezda. To je činio često i dugo jer je tada
osjećao u sebi jako veliku težnju da služi Našem Gospodinu. Često je mislio na
svoju odluku i želio da je već potpuno zdrav pa da krene na put.

Neizvjesna budućnost

(Loyola, Svetište Naše Gospe od Aranzazu, Onate, Navarrete veljača 1522)

12. Dok je promišljao o tome što bi trebalo da učini kad se vrati iz Jeruzalema,
kako bi uvijek živio u pokori, dolazila mu je misao da uđe u Kartuziju u Sevilli,
ne kazujući tko je, ne bi li što manje držali do njega, i da tamo nikad ne uzima
druge hrane osim zeleni. No kad je drugom zgodom stao razmišljati o
pokorničkim djelima koja bi želio činiti idući svijetom,ohladila mu se želja za
Kartuzijom. Bojao se da tamo neće smjeti iskazivati mržnju prema sebi kakva se
u njemu rodila. Ipak je naredio jednom sluzi iz kuće koji je išao u Burgos da se
raspita o Kartuzijanskom pravilu. I svidješe mu se obavijesti što ih je dobio o
njemu.
Međutim, nije se na tome puno zadržavao, zbog već spomenutog razloga,
a i zato jer je sav bio obuzet odlaskom na koji se doskora spremao, dok ovo nije
morao rješavati nego tek poslije povratka. Dapače, čim se osjetio već donekle u
snazi, činilo mu se da je vrijeme rastanku te reče bratu: »Gospodaru, knezu je od
Najere, kako znate, već poznato da sam dobro. Bit će dobro da odem u
Navarretu« (gdje je u to vrijeme boravio knez). Brat ga povede u jednu sobu, pa
zatim u drugu, i uz mnogo izraza udivljenja počne ga moliti da se ne
upropaštava. Neka gleda koliko nade stavljaju ljudi u njega i od kolikog bi
mogao biti utjecaja i slično, sve u nakani da ga odvrati od dobre želje koju je
imao.
No odgovor je bio takav da se uspio osloboditi brata, a nije se odrekao
istine - jer je u tome već bio vrlo osjetljive savjesti.

(Dopuna: Brat je naslućivao, a i neki ukućani, da želi izvesti neku veliku promjenu.)

13. I tako on, eto, odjaha na jednoj muli.(3) Drugi je njegov brat poželio
poći s njim do Onate. Njega putem nagovori da odu probdjeti noć u svetištu
Naše Gospe od Aranzazu. Ondje se molio tu noć da prikupi nove sile za svoj
put.
U Onati ostavi brata u kući sestre koju je otišao obići, a sam pođe u Navarretu.
--------------------------------------------------------------------

3 Ovdje se radi baš o muli - una mula, equus mulus - bastardni konj, kakav se na Mediteranu često
upotrebljava za jahanje. Mazga je bastardno magare un mulo, equus hinnus - više tovarna životinja (usp. Opća
Enciklopedija Jugoslavenskog Leksikografskog Zavoda, sv. 5, Zagreb, JLZ, 1979, str. 384 i 609).

(Dopuna: Od dana kad je izišao sa svojega posjeda uvijek se svake noći bičevao.)

I dođe mu na pamet nešto malo zlatnika što su mu ih ostali dužni u

Kneževu dvoru. Učinilo mu se da bi ih dobro bilo pribaviti. Zato napisa
blagajniku podnesak. Blagajnik izjavi da nema novaca. Kad za to dozna Knez,
reče da smije uzmanjkati za svakoga, samo da ne uzmanjka za Loyolu. Zbog
ugleda koji je nekad pribavio, želio mu je dati dobro namjesništvo ako ga htjede
prihvatiti.
 On primi novac i naredi da se podijeli nekim osobama prema kojima se
osjećao obavezan, a dio dade za neku sliku Naše Gospe koja je bila u neredu, da
se uredi i bolje ukrasi. I tako, eto, otpustivši dvojicu slugu koji su pošli s njim,
uputi se sam na svojoj muli iz Navarrete za Montserrat.

Slabo poznavanje puta kreposti

(Pedrola - ožujak 1522)

14. Na tom se njegovu putu nešto zbilo što je dobro zapisati, da bi se razumio
odnos Našeg Gospodina prema toj duši koja je bila još uvijek slijepa, iako je
imala velike želje da mu služi u svemu što bude znala. On se, dakle, odlučivao
na velika pokornička djela, još ne gledajući toliko kako da zadovolji za svoje
grijehe, koliko da se svidi i omili Bogu.

(Dopuna: Osjećao je toliku odvratnost prema prijašnjim grijesima i tako živu želju da uradi velike stvari
iz ljubavi prema Bogu te se kod pokorničkih djela koja je poduzimao nije u sjećanju često vraćao na
svoje grijehe, iako nije mislio da su mu oprošteni.)

I tako, kad bi mu došlo na pamet neko pokorničko djelo koje su uradili

sveci, on bi odlučio učiniti to isto i još više. Njegovo je svo zadovoljstvo bilo u
tim mislima, a o kojoj stvari nutrine uopće nije razmišljao. Nije ni znao što je to
poniznost, ni ljubav, ni strpljivost, niti što je obazriva razboritost ni u ravnanju
tim krepostima, ni u obuzdavanju. Išao je samo za tim da uradi velika izvanjska
djela zato što su ih Sveci tako uradili na slavu Božju, a nije gledao ni na koju
drugu potanju okolnost.

15. Išao je, dakle, svojim putem kad ga stiže neki Maur. Jahao je na
mazgi. Pošli su udvoje i pričali. I dođe riječ na Našu Gospu. Maur je govorio da
je za nj u redu to da je Djevica začela bez čovjeka. No u rađanju da je ostala
djevica, toga nije mogao vjerovati. Iznosio je u potvrdu prirodne razloge koji su
mu padali na pamet. Hodočasnik nije uspio srušiti taj njegov stav množinom
razloga koje mu je iznio.
I eto, Maur tako užurbano pođe dalje da ga je izgubio iz vida dok je stajao
i mislio o tome što je doživio s Maurom. Pritom su se u njegovoj duši pojavili
neki pokreti koji su ga činili nezadovoljnim. Činilo mu se da nije izvršio svoju
dužnost. Također su izazvali u njemu ogorčenje protiv Maura. Činilo mu se da je
zlo uradio što je dopustio da jedan Maur govori takve stvari o Našoj Gospi i da
mu je bila dužnost ustati u obranu njezine časti.
I eto, dolazile su mu želje da pođe i potraži Maura, te ga probode zato što
je ono bio rekao. Dugo se borio protiv takvih želja. Na kraju je ostao nesiguran,
ne znajući što bi bio dužan učiniti.
 Maur mu je, kad je pošao naprijed, rekao da ide u neko mjesto što je bilo
malo dalje u istom pravcu, odmah uz glavnu cestu, ali glavna cesta nije išla kroz
mjesto.

16. Već se, eto, umorio pretresajući što li bi valjalo učiniti, a ništa nije
našao sigurnim za što bi se odlučio, pa se odluči na ovo: dat će muli da ide
olabavljenih uzda do mjesta gdje se put dijeli.
Htjedne li mula putem za naselje, potražit će Maura i probosti ga. Ne htjede li
prema naselju, nego glavnom cestom, ostavit će ga na miru. I učini kako je
zamislio. Našem se Gospodinu svidjelo da mula krene glavnom cestom, a ne
onom prema naselju, iako je do naselja bilo tek nešto više od trideset ili
četrdeset koračaja i put je prema njemu bio vrlo prostran i vrlo dobar.

Temeljit početak novog načina života

(Igualada, Montserrat - ožujak 1522)

Kad je stigao do nekog velikog naselja prije Montserrata, svidjelo mu se da tu

pribavi odjeću kakvu je odlučio nositi i u kojoj je trebao poći u Jeruzalem. Kupi
tako sukna od kojeg se obično prave vreće, onakvog koje nije od fine pređe pa
ima puno bodlji. Od njega odmah dade napraviti halju dugu do peta, te pribavi
hodočasnički štap i tikvicu za vodu. Sve to stavi pred sedlo na muli.

(Dopuna: Kupio je također jedan par sandala konopčarki, ali ih nije obuo obje, nego samo jednu. I to ne
za paradu nego zato što mu je jedna noga sva bila u zavoju i malo povrijeđena. Svake bi je večeri našao
natečenu makar je jahao. Smatrao je da ta noga mora biti obuvena.)

17. I tako, na svom putu za Montserrat mislio je kao obično o junačkim

djelima koja je naumio učiniti zbog ljubavi prema Bogu. Budući da mu je pamet
bila sva puna onih stvari iz Amadisa de Gaule [tj. od Walesa] i sličnih knjiga,
došle su mu na misao neke stvari nalik na njih. Već je imao odluku da se pred
oltarom Naše Gospe od Montserrata odrekne svoje odore i zaodjene Kristovim
»oružjem«.(4) Tako odluči da njegovo »zaodjenuće oružjem« bude cijela jedna
noć pred tim oltarom a da ne sjedne i ne legne, nego da sad stoji, sad kleči.
Ostavivši, dakle, to mjesto, išao je, prema svom običaju, razmišljajući o
onome što je naumio. Došavši u Montserrat, pomoli se. Zatim u dogovoru s
ispovjednikom učini veliku ispovijed napisavši grijehe. Ispovijed potraja tri
dana. S ispovjednikom se dogovori i ovlasti ga da preuzme mulu, a mač i bodež
objesit će u crkvi na oltar Naše Gospe [kao zavjet]. Bio je to prvi čovjek kome je
otkrio svoju odluku. Dotada je nije otkrio nikojem ispovjedniku.

18. Na uočnicu ožujskog blagdana Naše Gospe navečer godine 1522. ode
što je mogao skrovitije do nekog siromaha. Skine svu svoju odjeću, dade je tom
siromahu, i obuče se u svoju željenu halju te ode da se baci na koljena pred
oltarom Naše Gospe. I sa svojim štapom u ruci provede cijelu noć, što tako [na
koljenima], što stojeći.
Rano ujutro, da ostane nepoznat [dopuna o. Nadala u prvom latinskom
prijevodu: primivši svetu pričest], krene odatle. Nije pošao pravo cestom koja
ide u Barcelonu, jer bi tuda nailazio na mnoge koji ga poznaju te bi mu
iskazivali poštovanje. Skrenuo je prema nekom naselju, koje se zove Manresa.
Tu je nakanio proboraviti nekoliko dana u nekom prihvatilištu, a također i
pribilježiti neke stvari u svoju knjigu. Nju je nosio s velikom pažnjom, i bila mu
je velika utjeha.
Išao je od Monserrata već jednu ligu [približno 5 km] kad ga stiže neki
čovjek koji je s velikom žurbom došao za njim te ga upita o tome da li je on
jednom siromahu dao nekakvu odjeću. Siromah je, naime, tako kazivao. On to
potvrdi. Pritom mu navale suze na oči od sućuti prema siromahu kome je dao
odjeću; od sućuti, jer je shvatio da su ga zlostavljali misleći da ju je ukrao.
Uza sve to što je on veoma izbjegavao da ljudi što drže do nje-
--------------------------------------------------
4 O Kristovom »oružju« usp. 1 Pt 4, 1. Ovdje je vjerojatno neizravan odjek osobite Ignacijeve
pobožnosti prema Sv. Petru koja se spominje u br. 3.

ga, nije mogao dugo boraviti u Manresi a da oni ne počnu govoriti velike
stvari. Takvo je mišljenje poniklo od onoga s Montserrata. Glas je odmah
narastao, pa se o tome govorilo i više nego što je bilo: da se odrekao velikih
dohodaka itd.

U BOŽJOJ ŠKOLI U MANRESI

Bogatije iskustvo unutrašnjeg doživljavanja

(Manresa - proljeće 1522)

19. U Manresi je svaki dan prosio milostinju. Nije jeo mesa ni pio vina, iako su
mu davali. U nedjelju nije postio, pa kad bi mu dali malo vina, pio ga je. Prije je
vrlo brižljivo dotjerivao kosu, kako je bio običaj u ono vrijeme. A bila mu je
lijepa. Zato je sada odlučio pustiti je neka raste prirodno kako hoće. Neće je ni
češljati ni podrezivati, niti je ičim pokrivati, ni noću ni danju. Zbog istog je
razloga puštao da mu rastu nokti na nogama i rukama, jer je i u tome prije
također bio brižan.(5)
Dok je boravio u onom prihvatilištu, često mu se dogodilo da bi usred
bijela dana vidio kraj sebe u zraku neku pojavu koja mu je donosila mnogo
zadovoljstva jer je bila uistinu prekrasna. Nije pravo raspoznavao što bi to bilo.
No pričinjalo mu se nekako da je u obliku zmije i da na puno mjesta ima nešto
blistavo, kao oči, iako to nisu bile. Vrlo mu je bilo drago i utješno vidjeti tu
pojavu, i što ju je više viđao, osjećao bi sve veću radost. A kad bi te pojave
nestalo, osjećao se nevoljko.
 20. Do tog je vremena uvijek bio u trajnom gotovo istom unutrašnjem
stanju vrlo postojane radosti, ali nije imao nikakva znanja o unutrašnjim
duhovnim stvarima. Onih dana dok se pojavljivalo to viđenje, odnosno tek što je
počelo (a pojavljivalo se mnogo dana), dođe mu tvrdokorna misao koja mu je
dojadila: prikazala mu se teškoća njegova života. Kao da su mu iznutra u duši
govorili: »Ma kako ćeš moći podnositi takav život 70 godina, koji ti je živjeti?«
No on (osjećajući da je to od neprijatelja) odgovori na to, isto tako iznutra,
velikom snagom: »Jadniče! Zar mi ti mo-
---------------------------------------------------
5 Tu je negdje, po svoj prilici, Ignacije prekinuo pripovijedati u rujnu 1533, nastavivši tek u ožujku
1555. (usp. Predgovor o. Luisa Goncalvesa de Camara.
br. 2, 4; te podatak u bilješki u tekstu uz br. 30).

žeš obećati jedan sat života?« Tako pobijedi napast i ostade smiren.
To je bila prva napast koja ga je spopala nakon onoga o čemu se prije
govorilo. A dogodilo se to dok je ulazio u crkvu u kojoj bi svaki dan slušao
veliku misu, i večernju, i povečerje, sve pjevano. U tome je osjećao veliku
utjehu. Za vrijeme mise redovito bi čitao Muku. I uvijek je bio u onome svom
jednakom raspoloženju.

21. No odmah poslije spomenute napasti pojavile su se u njegovoj duši

velike razlike. Jednom bi se osjećao tako bljutavo da mu nije prijalo ni glasno
moljenje, ni slušanje mise, ni ikoja druga molitva koju bi obavljao. Drugi put bi
ga zahvatila tolika suprotnost i tako iznenada, te mu se činilo da je žalosti i
neraspoloženja nestalo kao da ti je netko skinuo kabanicu s ramena. I tu ga
počne hvatati strah od tih razlika kakvih nikad prije nije iskusio, pa sam sebi
stade govoriti: »Kakav li je to novi život koji sada započinjemo?«
U to je vrijeme i razgovarao ponekad s duhovnim osobama koje su imale
povjerenja u njega i željele s njim razgovarati jer je u svojim riječima pokazivao
mnogo žara i volje da napreduje u Božjoj službi, iako nije imao znanja o
duhovnim stvarima.
Bila je u ono vrijeme u Manresi neka žena poodmakle dobi, a časne dobi
također i kao službenica Božja. Kao takva bila je poznata u mnogim dijelovima
Španjolske. Čak ju je i Katolički kralj jednom bio pozvao da mu kaže neke
stvari. Razgovarajući jednog dana s novim Kristovim vojnikom, ta mu žena
reče: »O, neka se svidi mome Gospodinu Isusu Kristu da vam se jednog dana
htjedne ukazati!« No on se uplaši od toga, budući da je stvar uzeo baš tako
doslovce: »Kako to da meni govori o ukazivanju Isusa Krista?«

Kroz teške duševne muke

(Manresa - ljeto 1522)

Uvijek se vjerno držao svojih redovitih ispovijedi i pričesti svake nedjelje.

22. U tome je, međutim, došao do mnogih teškoća sa skrupulima. Iako je

velika ispovijed koju je obavio u Montserratu bila učinjena uistinu brižno i sva
napismeno, kako smo rekli, ipak mu se povremeno činilo da nekih stvari nije
ispovjedio. To je unosilo u nj mnogo jada. Koliko god bi ih ispovijedao, nije
ostajao zadovoljan.
I tako je počeo obilaziti nekoliko duhovnih ljudi ne bi li ga izliječili od tih
skrupula. No ništa mu nije pomoglo. Na kraju mu jednog dana neki doktor
teologije iz prvostolne crkve koji je ondje propovijedao, vrlo duhovan čovjek,
reče u ispovijedi da napiše sve čega se može sjetiti. On tako i učini. A kad je to
ispovjedio, skrupuli su se ipak vraćali. Svaki bi se puta stvari još usitnjavale pa
bi se on tako našao u još goroj nevolji.
Kao da je i shvaćao da mu ti skrupuli nanose veliku štetu i da bi ispravno
bilo osloboditi ih se, ali s time nije mogao u sebi doći na kraj. Mislio je kojiput
da bi mu pomoglo kad bi mu ispovjednik u ime Isusa Krista naredio neka ne
ispovijeda ništa od prošlih stvari. Priželjkivao je, dakle, da mu ispovjednik tako
naredi, ali se to nije usudio reći ispovjedniku.

23. Međutim, premda mu nije rekao, ispovjednik sam dođe na to i naredi

neka ne ispovijeda ništa od prošlih stvari, osim ako bi nešto zbilja bilo jasno. No
kako su za njega sve one stvari bile vrlo »jasne«, ta mu naredba nije bila ni od
kakve koristi. Samo bi uvijek ostajao na muci.
Taj o kome se govori stanovao je u to vrijeme u sobici koju su mu u svom
samostanu ustupili dominikanci. Vjerno se držao svojih sedam sati molitve na
koljenima i usto svih već spomenutih vježbi. Uvijek je ustajao u pola noći. No u
svemu tome nije nalazio za svoje skrupule nikakva lijeka, a mjesecima su ga
mučili.
Jednom, vrlo potišten zbog njih, s tolikim se žarom dao na molitvu da je
počeo glasno vapiti Bogu govoreći: »Priteci mi u pomoć, Gospodine, jer ne
nalazim nikakva lijeka ni u ljudi, ni u ikojeg stvora. Kad bih znao da ga mogu
naći, nikakav mi trud ne bi bio prevelik. Pokaži mi ti, Gospodine, gdje da ga
nađem. Pa ako bude potrebno ići za kakvim psićem da mi dade lijeka, ja ću to
učiniti.«

24. Dok je bio u tim mislima, mnogo su ga puta vrlo žestoko spopadale
napasti da se baci u provaliju uz koju je bila ona njegova soba, a nalazila se
odmah do mjesta gdje je obavljao molitvu. No shvaćajući da je samoubojstvo
grijeh, opet bi vapio: »Gospodine, ništa neću učiniti što bi tebe vrijeđalo!« Te je
riječi ponavljao često, kao i one prve.
Nova razboritost

(Manresa - ljeto i jesen 1522)

I eto, dođe mu na pamet pripovijest o nekom svecu koji je htio nešto izmoliti od
Boga, a bilo mu je vrlo stalo do toga. Zato mnogo dana nije ništa jeo sve dok to
nije izmolio. Razmišljajući dugo, odluči se na kraju da učini to isto i reče samom
sebi da neće ni jesti ni piti sve dok se Bog ne pobrine za nj, odnosno dok ne bi
primjetio da je nadomak smrti. Kad bi se dogodilo da se nađe u posljednjim
časovima, tako da bi morao umrijeti ako ne jede, odlučio je da će tada zamoliti
kruha i jesti (baš kao da bi u tom posljednjem času mogao što moliti ili jesti).

25. Dogodilo se to jedne nedjelje nakon što se pričestio. I cijeli je tjedan

izdržao a da ništa nije stavio u usta. Nije propuštao obavljati redovite vježbe.
Išao je također na Božanski časoslov. Svoje molitve obavljao je na koljenima,
također one u pola noći itd. No kad je došla druga nedjelja pa mu se valjalo
ispovjediti, reče svom ispovjedniku i to da prošli tjedan nije ništa jeo. Običavao
ga je, naime, izvijestiti do u sitnice o svemu što radi. Ispovjednik mu naredi da
prekine s tim postom. Premda se još osjećao u snazi, on posluša ispovjednika. I
nađe se slobodan od skrupula taj i sljedeći dan.
No treći dan, u utorak, dok je bio u molitvi, poče se prisjećati grijeha. I
tako je u mislima išao od grijeha do grijeha iz prošlog vremena kao kad se nešto
niže na konac. I činilo mu se da ih je opet dužan ispovjediti. Međutim, na kraju
tih misli obuze ga neko gađenje nad životom što ga provodi i nekakvi poticaji da
ga napusti. I svidje se Gospodinu da ga je to kao probudilo oda sna.
Budući da je već iz čitanja imao neko iskustvo što mu ga je Bog dao o
različitosti duhova, stade promatrati kakvim je sve načinom taj duh dolazio. I
tako se s velikom jasnoćom odluči da iz prošlosti neće više ništa ispovijedati. I
eto, od tog dana dalje ostade slobodan od onih skrupula. Bio je potpuno uvjeren
da se Našem Gospodinu svidjelo osloboditi ga po svom milosrđu.

26. Uz svojih sedam sati molitve bio je zauzet pomaganjem u duhovnim

stvarima nekim dušama koje su dolazile onamo i tražile ga. Sve drugo vrijeme
što mu je ostalo od dana upotrijebio je da razmišlja o Božjim stvarima, o onome
što je toga dana razmatrao ili čitao. No kad bi se spremao leći, često su mu
dolazile velike spoznaje, velike duhovne utjehe. U njima je gubio mnogo
vremena određenog za spavanje, a nije ga bilo odviše. Promatrao je to nekoliko
puta i sam po sebi došao na misao da za razgovor s Bogom ima određeno toliko
vremena i poslije još sav ostatak dana. Zbog toga je počeo sumnjati u to da one
spoznaje dolaze od dobrog duha. Sam od sebe dođe do zaključaka da će biti
bolje ne mariti za njih i spavati predviđeno vrijeme. I učini tako.
Raznovrsni mistični doživljaji

(Manresa - jesen i zima 1522/23; slično kod Padove - svibanj 1523. i u

Jeruzalemu - rujan 1523)

U jelu se ustrajno uzdržavao od mesa. U tom je bio čvrst i nikako nije mislio išta
mijenjati, kad li se jedan dan ujutro, tek što se digao, pojavi pred njim meso,
pripravljeno za jelo, kao da ga vidi tjelesnim očima. Prije toga nije imao nikakve
želje za njim. Zajedno s tim pojavila se u njemu također jaka suglasnost volje da
ga odsada jede. I premda se sjećao svoje prijašnje odluke, u toj stvari nije mogao
ostati u dvojbi, nego odluči da meso mora jesti. Kad je kasnije izvijestio o tome
svog ispovjednika, ispovjednik mu reče neka ipak razvidi nije li to možda
napast. No premda je on to dobro ispitivao, nikako nije mogao o tome sumnjati.
U to je vrijeme Bog postupao s njime upravo onako kao što učitelj u školi
postupa s djetetom kad ga poučava. Bilo gledajući na svoju neukost i
neizoštrenost duha, ili na to što nije imao nikoga da ga poduči, ili na čvrstu volju
koju mu je sam Bog dao da mu služi, jasno je zaključivao da je Bog na taj način
s njime postupao, i uvijek je tako sudio. Dapače, mislio je da vrijeđa njegovo
Božansko Veličanstvo ako bi posumnjao u to. Nešto se od toga može uočiti iz
sljedećih pet točaka.

28. Prvo, bio je vrlo pobožan prema Presvetom Trojstvu pa je zato svaki
dan molio molitvu trima Božanskim Osobama, svakoj napose. Molio je također i
molitvu Presvetom Trojstvu. I dolazila bi mu misao, kako da Trojstvu moli četiri
molitve? No ta misao stvarala mu je samo malo muke ili nimalo, kao stvar bez
veće važnosti. A jednog dana, dok je stojeći na stepenicama istog onog
samostana molio Časoslov Naše Gospe, poče mu se uzdizati um. Kao da vidi
Presveto Trojstvo u liku triju tipki glazbala, i to uz tolike suze i takve jecaje da
nije mogao njima ovladati. Suza nije mogao suzdržati ni dok je hodao u procesiji
koja je odande kretala tog jutra, i tako sve do ručka. A ni poslije ručka nije
mogao prestati govoriti samo o Presvetom Trojstvu, s mnogo usporedbi, vrlo
raznolikih, i uz mnogo slasti i utjehe. Otada mu ostade da osjeća veliku
pobožnost kad god se moli Presvetom Trojstvu.

29. Drugo, njegovu se umu nekon zgodom, uz veliku duhovnu radost,

predstavio način kojim je Bog stvorio svijet. Činilo mu se da vidi nešto bijelo iz
čega izlazi nekoliko zraka i da Bog iz toga pravi svjetlost. Međutim, nije to znao
objasniti, niti se dobro i potpuno sjećao duhovnih spoznaja koje mu je u onim
vremenima Bog utiskivao u dušu.
Treće, u toj istoj Manresi, a boravio je tamo gotovo godinu dana, nakon
što ga je Bog počeo obasipati utjehom i kad je vidio postignuti plod u dušama s
kojima je radio, napustio je one krajnosti kojih se prije držao. Već je podrezivao
i nokte i kosu. Boraveći tako u tom gradu, slušao je neki dan misu u crkvi
spomenutog samostana. I za podizanja Tijela Gospodnjega ugleda unutrašnjim
očima kao neke bijele zrake koje su dolazile odozgo. Premda nakon toliko
vremena ne može to dobro objasniti, to što je on jasno »ugledao« umom bilo je
»gledanje« Isusa Krista, Našeg Gospodina u Presvetom Sakramentu.
Četvrto, često je i duže gledao unutrašnjim očima Kristovo čovještvo dok
je bio u molitvi. Lik koji mu se ukazivao izgledao je kao neko bijelo tijelo, ni
veliko ni vrlo maleno, ali nije razabirao nikakve udove. To je često vidio u
Manresi. Ako bi rekao dvadeset ili četrdeset puta, ne bi se usudio misliti da je
prijevara. Drugi put je to vidio kad je bio u Jeruzalemu, i opet kad je bio na putu
kod Padove.
I Našu je Gospu također vidio u sličnu liku, bez razlikovanja pojedinosti.
Te pojave što ih vidje utvrdiše ga u vjeri i uvijek su ga toliko utvrđivale da je
često mislio u sebi: kad ne bi imao Sveto Pismo, koje nas uči te stvari, on bi se
samo prema onome što vidje odlučio da umre za njih.

30. Peto, nekom je zgodom radi svoje pobožnosti išao do neke crkve, udaljeno
od Manrese nešto više od jedne milje [gotovo 2 km]. Mislim da je zovu Sveti
Pavao i da put vodi uz rijeku. Idući tako zaokupljen svojim pobožnostima,
sjedne malko licem prema rijeci, koja je tekla duboko dolje. I dok je tamo
sjedio, počeše mu se otvarati oči uma. Nije imao viđenje, nego je shvatio i
spoznao mnoge stvari iz duhovnog života i s područja vjere i naobrazbe. A sve
to u tako veliku svjetlu da su mu sve stvari izgledale kao nove.
Nemoguće je iskazati pojedinosti koje je tada shvatio, premda ih je bilo
mnogo, nego samo to da je velika jasnoća ušla u njegov um. I kad gleda kakve je
sve pripomoći imao od Boga i sve stvari koje je spoznao u životu u prošle čak
šezdeset i dvije godine, pa i uzevši sve to zajedno, ne čini mu se da je shvatio
toliko koliko samo tom zgodom.(6)

(Dopuna: Um mu je postao tako prosvijetljen da mu se činilo kao da je drugi čovjek i da ima drugi
razum, a ne onaj što ga je imao prije.)

31. Potrajalo je to dugo. Nakon toga pođe da se zahvali Bogu i baci se na

koljena pred raspelom što je stajalo tamo blizu. Tu mu se ukaza ona pojava koja
mu se često ukazivala, a nikad je nije prepoznao, to jest ono nešto o čemu se
prije govorilo da mu je izgledalo vrlo lijepo, s mnogo očiju. No stojeći pred
raspelom odmah primjeti da to nešto nema tako lijepu boju kao obično, i spozna
vrlo jasno, s velikim pristankom volje, da je to zloduh. I eto, poslije mu se dugo
vremena običavao često pojavljivati, a on bi ga prezrivo odgonio štapom koji je
obično imao u ruci.

Iskustva u vrijeme bolesti i očekivanja smrti

(Manresa -ljeto i zima 1522/23; slično na Ligurskom moru - jesen 1535. i u

Rimu - zima 1550/51)
 32. Jednom se u Manresi, bolestan, u vrlo jakoj groznici, našao nadomak
smrti. Jasno mu je bilo da mu je duša na izmaku. U tim časovima javljala mu se
neka misao koja mu je govorila da je pravednik. S njom je imao toliko muke da
je cijelo vrijeme samo nju odbijao i dozivao si u svijest svoje grijehe. Više je
muke imao s tom mišlju negoli sa samom groznicom. Koliko god se mučio da je
svlada, tu misao nije mogao pobijediti. Zato, kad je groznica
---------------------------------------------

6 Kad je Ignacije to govorio, bio je u 64. godini života. Grobna ploča, naime, svjedoči da je umro u 65.
godini, a umro je 31. srpnja 1556. (usp. Garcia Villoslada, nav. dj., str. 58). Prema svjedočanstvu o. Luisa
Goncalvesa o tom su mističnom doživljaju govorili neposredno poslije 17. veljače 1555., možda 9.
ožujka te godine (usp. Memoriale seu Diarium Patris Ludovici Goncalves de Camara, n. 137, u: MHSI,
Monumenta Ignatiana, nav. dj., str. 610; i ovdje Predgovor o. Luisa Goncalvesa br. 4). Očekivali bismo, dakle,
da će Ignacije reći »u prošle čak šesdeset i tri godine«. Zapisane »šesdeset i dvije godine« mogu biti plod
nepažnje Ignacijeve ili piščeve. No u ovom kontekstu Ignacije bi i hotimice mogao odračunati prvu godinu
života kao još neuračunljivu za intelektualne spoznaje.

malo popustila i više nije bio na izdisaju, poče velikim vapajima zaklinjati neke
gospođe koje su ga došle posjetiti, da mu za ljubav Božju, kad opet budu vidjele
da umire, postojano viču: »Grješniče!«, da se sjeti uvreda što ih je nanio Bogu.

33. Drugom zgodom, kad je morem plovio iz Valencije u Italiju, u silnoj

oluji puklo je kormilo broda. Došlo je dotle da su i on i mnogi suputnici na
brodu bili uvjereni kako prirodnim načinom ne bi mogli izbjeći smrti. U tim se
časovima dobro ispitivao i spremao se na smrt. Ipak nije se bojao zbog svojih
grijeha ili zbog toga da će biti osuđen [na Božjemu sudištu]. Samo se osjećao
vrlo zbunjen i žalostan jer je smatrao da nije dobro iskoristio darove i milosti što
mu ih je dao Bog, Naš Gospodin.
Drugiput, godine 1550., u vrlo teškoj bolesti bilo mu je jako loše. I on sam
i mnogi drugi držali su da mu je kraj. Misleći u tim časovima na smrt, toliko je
bio radostan, i osjećao je toliko duhovne utjehe zbog toga što će umrijeti da se
sav topio u suzama. To se više gotovo i nije prekidalo pa bi mnogoput sam
otklonio misao na smrt da ne bude toliko te utjehe.

34. Kad je došla zima, oboli od neke vrlo teške bolesti. Grad ga radi njege
smjesti u jednu kuću koja je pripadala ocu nekog Ferrere - taj je kasnije stupio u
službu Baltasara de Farije. Tu su ga njegovali s mnogo pažnje. Mnoge su
ugledne gospođe, već osjećajući odanost i poštovanje prema njemu, dolazile da
noću bdiju uza nj.
I kad se pridigao od te bolesti, ostao je ipak vrlo slab i često je trpio boli u
želucu. I eto, zbog tih razloga, kao i zbog toga što je zima bila vrlo hladna,
nagovorili su ga da se obuče, obuje i pokrije glavu. Nagovorili su ga, dakle, pa
je primio dva seljačka haljetka od vrlo gruba sukna i od istog sukna nekakvo
kleričko pokrivalo za glavu, poput osrednje kape.
 U to je vrijeme bilo mnogo dana kad je jako želio razgovarati o duhovnim
stvarima i pronaći osobe koje bi imale svojstva za to. Sve se više približavalo
vrijeme u koje je kanio poći na put u Jeruzalem.

JERUZALEMSKI HODOČASNIK

Nastojanje da se osloni samo na Boga

(Barcelona - ožujak 1523)

35. I tako, početkom godine 1523. krene prema Barceloni da se ukrca na brod.
Nekoliko njih se nudilo da ga prate. No on je želio ići posve sam. Svom je
dušom htio da mu Bog bude jedino utočište.
Tako su, eto, jednom neki jako navalili da primi pratioca jer nije znao
talijanski ni latinski jezik. Govorili su mu o tome od kolike će mu pomoći biti i
vrlo su ga hvalili. On im reče da neće ići u njegovoj pratnji pa da je upravo sin
ili brat kneza od Cardone. On, naime, želi imati tri kreposti: ljubav, vjeru i
pouzdanje. Kad bi nekog uzeo sa sobom za pratioca, pouzdao bi se u njegovu
pomoć ako bi bio gladan; kad bi pao, taj bi mu pomogao da se digne. Zato bi se i
oslanjao na njega, postajući mu privržen. A on želi da to povjerenje, privrženost
i pouzdanje ima jedino prema Bogu.
To što je na taj način kazivao, osjećao je tako i u svom srcu. Uz te je misli
imao želja da se ukrca na brod ne samo bez pratioca nego i bez ičega za put.
Poduzimajući što je bilo potrebno za ukrcavanje, isposlovao je kod kapetana
broda da ga uzme besplatno jer nije imao novca. Uvjet je bio da na brod donese
nešto dvopeka za svoju prehranu, inače ga ni za što ne svijetu neće primiti.

36. Dok je nastojao pribaviti taj dvopek, spopaše ga veliki skrupuli: »Zar
je to pouzdanje i vjera koju imaš da te Bog neće iznevjeriti?« itd., i to takvom
silinom da mu je to stvaralo velike muke. Na kraju nije znao što da radi jer je
vidio da razlozi daju vjerodostojnost objema stranama. Zato odluči prepustiti se
u ruke svom ispovjedniku. I tako, njemu izloži to kolikom željom teži za
savršenošću i za onim što će više biti na slavu Božju, i razloge koji ga novode da
sumnja u to mora li uzeti sa sobom namirnica. Ispovjednik zaključi da isprosi
koliko je nužno i neka to uzme sa sobom.
Kad je u neke gospođe to prosio, upita ga ona o smjeru putovanja. On
zasta trenutak u sumnji: bi li joj rekao? Na kraju se ne usudi reći drugo nego da
ide u Italiju i u Rim. Ona, kao uplašena, reče: »U Rim želite ići? Ne znam baš
kakvi dolaze oni koji onamo odlaze!« (htjela je reći da bi se u duhovnim
stvarima u Rimu slabo okoristili). A razlog tome zašto se nije usudio kazati da
ide u Jeruzalem bio je strah od tašte slave. Taj ga je strah toliko mučio da se
nikad nije usuđivao kazati iz koje zemlje potječe i iz koje kuće.
Nakraju se, pribavivši dvopek, ukrca na brod. Na obali je primijetio da još
ima pet ili šest blanki [novčanica male vrijednosti] od novca što su mu ga
udijelili dok je prosio od vrata do vrata (tada je obično na taj način živio). Njih
ostavi na jednoj klupi koju je našao tamo uz obalu.

37. Ukrcao se pošto je u Barceloni proveo nešto više od dvadeset dana. A

dok je još bio u Barceloni prije nego što će se ukrcati, obilazio je, po svom
običaju, sve duhovne osobe, pa i one koje su živjele uz osamljene crkvice daleko
od grada, da se porazgovori s njima. Međutim, ni u Barceloni ni u Manresi, za
sve vrijeme koje je ondje proveo, nije mogao naći osoba koje bi mu pomogle
koliko je želio. Jedino mu se za onu ženu u Manresi o kojoj je prije bilo govora i
koja mu je rekla kako moli Boga da mu se ukaže Isus Krist, jedino mu se za nju
činilo da je dublje ulazila u duhovne stvari. I tako je, eto poslije odlaska iz
Barcelone sasvim izgubio tu tjeskobnu potrebu da traga za duhovnim osobama.

S unutrašnjom sigurnošću kroz nesigurnost tuđine

(Italija: Gaeta, Fond; - ožujak 1523; Rim - početak travnja)

38. Imali su tako snažan vjetar u krmu da su od Barcelone do Gaete stigli za pet
dana i noći, iako su zbog silne oluje svi bili u grdnu strahu. A i po svoj toj zemlji
bojali su se kuge. No on, čim se iskrca, krene u Rim. Od suputnika s broda
pridruže mu se jedna majka s kćerkom preodjevenom u dječaka i još jedan
mladić. Pošli su za njim jer su i sami prosjačili.
Stignu do nekog domaćinstva. Naiđu na veliku vatru i mnogo vojnika oko
nje. Ovi im dadoše jesti. Davali su im puno vina i nukali ih. Vidjelo se da ih
kane opiti. Zatim ih odijele. Majku i kćer smjestiše u jednu sobu na katu, a
hodočasnika i mladića u neku konjušnicu. Negdje usred noći začu tamo gore
veliku viku. Skoči da vidi što je. Majku i kćer nađe u suzama dolje u dvorištu.
Jadale su se jer su im htjeli učiniti nasilje. Njega zbog toga obuze tolik bijes da
je počeo galamiti vičući: »Zar takvo što da se podnosi?«, i slične grdnje.
Govorio je to takvom žestinom da su se svi u kući prestrašili, i nitko mu ne učini
nikakva zla. Mladić je već pobjegao, a njih troje tako u noći krenuše dalje.

39. Dođoše do nekog grada koji je bio blizu. Gradska vrata nađu
zatvorena. Budući da nisu mogli ući, provedoše njih troje onu noć u nekoj crkvi
koja je tamo stajala. Kišilo je. Ujutro ih ne htjedoše pustiti u grad.
Pred gradom nisu nalazili milostinje, iako su otišli sve do nekog dvorca
što bijaše blizu. Tu hodočasnik klonu iscrpljen, i od napora na moru i od ostalog.
Više nije mogao dalje pa osta ondje, a majka i kći odoše prema Rimu.
 Onoga dana iz grada iziđe mnoštvo ljudi. Znao je da to dolazi gospodarica
zemlje. On stupi pred nju. Izloži joj da je slab samo od iscrpljenosti i da je moli
da mu dopusti ući u grad i potražiti neku okrjepu. Ona odmah dopusti. I počeo je
gradom prositi milostinju. Dobio je mnogo kvatrina [talijanski novčić]. Dva se
dana ondje oporavljao, a onda opet nastavi svoj put. U Rim je stigao na
Cvjetnicu [29. ožujka 1523].

40. Tu ga, doznavši da nema novca za put u Jeruzalem, svi koji su s njim
govorili počeše odgovarati od puta. Mnogim su mu razlozima dokazivali da je
bez novaca nemoguće naći prijevoz brodom. No on je u svojoj duši osjećao
veliku sigurnost i nije mogao sumnjati u to da će svakako pronaći način da pođe
u Jeruzalem.
Od pape Hadrijana VI. dobije potrebni blagoslov. Zatim se osam ili devet dana
poslije Uskrsa zaputi u Veneciju. A ponio je šest ili sedam dukata što su mu ih
dali za prijevoz iz Venecije za Jeuzalem. Primio ih je jer su nekako prevladale
bojazni kojima su ga punili o tome da se drukčije neće prevesti. Međutim, dva
dana nakon što je otišao iz Rima poče spoznavati da je ono čega se držao bilo
nepovjerenje, i jako mu je teško bilo zbog toga što je primio dukate. Razmišljao
je o tome da li bi dobro bilo ostaviti ih. No na kraju se odluči da će ih, ne
štedeći, pokloniti onima koji naiđu, jer su oni redovito bili siromašni. I učini to.
Kad je zatim stigao u Veneciju, nije imao uza se više od nekoliko kvatrina, koje
su mu bile potrebne za onu noć.

Mistični doživljaji

(Chioggia, Padova, Venecija - proljeće i rano ljeto 1523; uz naše obale od

Rovinja do Drača - konac srpnja; Cipar, Jaffa - kolovoz)

41. Na tom je putu još do Venecije spavao na otvorenim trijemovima, zbog

čuvara koji su bili postavljeni zbog kuge. Katkad mu se dogodilo ujutro kad se
dizao da bi ga koji slučajni prolaznik usput pogledao i počeo bježati sav u
strahu, vjerojatno zato što ga je ugledao sasvim blijeda.
Idući tako stiže do Chioggie. S nekoliko suputnika koji su mu se pridružili
dozna da ih u Veneciji neće pustiti da uđu. Suputnici odlučiše poći u Padovu da
tamo dobiju zdravstvenu svjedožbu, pa i on krene s njima. Međutim, nije mogao
toliko izdržati u hodu, budući da su oni hodali vrlo brzo, pa ga podnoć ostaviše
na nekom velikom polju.
Dok je tu bio, ukaza mu se Krist onako kako mu se obično ukazivao, kao
što smo prije rekli, i jako ga ohrabri. S tom utjehom, i ne krivotvorivši
propusnicu kao što su (mislim) uradili njegovi suputnici, stiže drugi dan ujutro
do vratiju Padove i uđe a da ga stražari nisu ništa pitali. Isto mu se dogodi i pri
izlasku. To je jako začudilo njegove suputnike, koji su se vraćali izvadivši
svjedožbu za put u Veneciju, a on je sebi nije pribavio.
 42. Kad stigoše u Veneciju, prijevoznoj lađi priđoše stražari da jednog po
jednog pregledaju sve, koliko god ih je na njoj bilo. Samo su njega preskočili.
U Veneciji je živio od prošnje, a spavao bi na Trgu Sv. Marka.
Ipak nikad nije htio poći do [španjolskog] Kraljevskog predstavništva, niti se
posebno zauzimao za to da nađe prijevoz. U duši je nosio veliku sigurnost da će
se Bog pobrinuti za prijevoz do Jeruzalema. To mu je davalo takvu čvrstinu da
ga nikakvi razlozi ni bilo što čime su ga strašili nije moglo navesti da se
pokoleba.
Jednom naiđe na nj slučajno neki bogati Španjolac i upita ga što radi i
kamo želi ići. Doznavši njegovu nakanu, povede ga u svoju kuću da se nahrani.
Zatim ga zadrži više dana, dok sve nije bilo spremno za polazak. Hodočasnik je
još od Manrese imao običaj da nikada ne govori za stolom dok s nekim jede,
osim ako je trebalo kratko odgovoriti. Samo bi slušao što se govori i pamtio
neke stvari da mu posluže u razgovoru o Bogu koji bi poveo poslije jela.

43. I to je bio razlog što ga je taj dobri čovjek sa svom svojom kućom
toliko zavolio pa su zaželjeli da ga zadrže i nagovorili ga da ostane kod njih.
Domaćin ga je predveo mletačkom duždu da mu se obrati, tj. sredio je da mu se
dade ulaznica i audijencija. Saslušavši hodočasnika, dužd naredi da mu izdaju
propusnicu za ukrcaj na brod kojim su guverneri išli na Cipar.

One je godine došlo mnogo hodočasnika koji putovahu u Jeruzalem, ali

većina ih se vratila u svoje zemlje zbog novih okolnosti koje su nastale padom
Rodosa. Ipak ih je na hodočasničkom brodu, koji je prvi isplovio, bilo trinaest, a
osam ih je ili devet ostalo za guvernerski brod. Kad je trebalo da taj isplovi,
hodočasnika spopade neka teška bolest izmjeničnih vrućica. Mučile su ga više
dana i zatim popustile. Brod je polazio onaj dan kad je on uzeo sredstvo za
čišćenje. Ukućani upitaju liječnika hoće li se moći ukrcati na brod koji ide u
Jeruzalem. Liječnik odgovori: ako mu je do toga da tamo bude pokopan, mirno
se može ukrcati. On se taj dan stvarno ukrca i otplovi. I toliko se napovraćao da
mu je postalo puno lakše i potpuno se počeo oporavljati.
Na tom su se brodu činile neke gadarije i javne bestidnosti, zbog čega ih
je on strogo ukorio.

44. Španjolci koji su tamo putovati upozoravali su ga da to ne čini jer se

među posadom već govorilo da će ga ostaviti na nekom otoku. No svidje se
Našem Gospodinu da brzo stignu do Cipra. Tu se iskrcaše s tog broda i kopnom
pođoše do druge luke koja se zove Las Salinas, a bila je deset liga [pedesetak
kilometara] odande, i ukrcaše se na hodočasnički brod. Na nj ne ponese on za
svoje uzdržavanje drugo doli pouzdanje u Boga, jednako kao što je učinio i pri
prvome.
 Za svo to vrijeme ukazivao mu se često Naš Gospodin i davao mu mnogo
utjehe i ohrabrenja. A činilo mu se da vidi nešto okruglo i veliko, kao od zlata.
To mu se pojavljivalo poslije odlaska s Cipra, dok ne stigoše u Jaffu.
Prema Jeruzalemu su pošli jašući svaki na svom magarčiću kao što je
običaj. Prije nego što stigoše dvije milje [približno 3 km] do Jeruzalema,
Španjolac Diego Manes, izgledom plemić, progovori s mnogo pobožnosti svim
hodočasnicima o tome da će zamalo stići do mjesta odakle će moći vidjeti Sveti
Grad. Bilo bi zato dobro da se svi priprave u svojoj savjesti i da ne razgovaraju.

45. Svima se to svidje i svatko se pokuša u sebi sabrati. Malo prije nego
što su stigli do mjesta odakle se vidi Grad ugledaše franjevce s križem kako ih
čekaju pa sjahaše. Ugledavši Grad Hodočasnik osjeti veliku utjehu. Prema
kazivanju ostalih, ona je zahvatila sve, uz veliku radost, koja kao da nije bila
samo naravna. Istu bi takvu pobožnost on uvijek osjetio pri pohodima svetim
mjestima.

Crkvena vlast mijenja dotadašnji životni nacrt. Mistična utjeha.

(Jeruzalem - rujan 1523; Cipar - listopad; olujno Sredozemno more - studeni i

prosinac; Jadransko more - siječanj 1524)

On je imao čvrstu odluku da zauvijek ostane u Jeruzalemu i posjećuje ona sveta

mjesta. Također je odlučio da će uz te pobožnosti pomagati dušama. Da bi to
ostvario, imao je pismene preporuke za gvardijana. Predade mu ih i iznese svoju
nakanu da ondje ostane radi svoje pobožnosti. Drugu nakanu - da želi koristiti
dušama - nije iznosio jer toga nikome nije kazivao, a ono prvo mnogo je puta
iznio javno.
Gvardijan mu odgovori da ne zna kako bi mogao ostati. Kuća je u tolikoj
oskudici da ne može uzdržavati ni franjevce. Njih je nekoliko zbog toga odlučio
poslati s hodočasnicima u ove [tj. europske] krajeve. Hodočasnik odgovori da iz
kuće neće tražiti ništa nego da samo saslušaju njegovu ispovijed kad se kojiput
dođe ispovjediti. Gvardijan mu tada reče da bi se na taj način moglo nešto
učiniti, ali neka pričeka dok ne dođe provincijal (mislim na onoga koji je bio
glavni poglavar Reda u onoj zemlji), koji je bio u Betlehemu.

46. To je obećanje dalo Hodočasniku sigurnost pa je počeo pisati pisma u

Barcelonu duhovnim osobama. Jedno je već imao napisano i spremao se da
napiše drugo kad u predvečerje hodočasničkog povratka dođu neki od
provincijala i gvardijana da ga pozovu jer je provincijal stigao. Provincijal ga
primi uz ljubezne riječi. Doznao je za njegovu dobru nakanu da ostane na onim
svetim mjestima, i o tome dobro promislio. Prema iskustvu koje ima s drugima,
misli da ne bi bilo zgodno. Mnogi su imali tu želju, i netko bi završio u zatvoru,
netko smrtno stradao. A Red je onda imao obavezu da zatvorene otkupljuje.
Neka se zato spremi da sljedeći dan pođe s hodočasnicima.
On je na to odgovorio da je njegova odluka vrlo čvrsta i nipošto ne misli
odustati od toga da je provede. Pristojno je rekao da ga nikakav strah neće
navesti da odustane od svoje odluke, makar se to provincijalu ne čini dobro osim
ako bi ga to obavezivalo pod grijeh. Nato će provincijal da oni imaju ovlast od
Svete Stolice da svakoga otpreme ili ostave, prema tome kako im se bude činilo,
te da mogu izopćiti onoga tko ne bi htio poslušati. Sada drže da on ne treba
ostati, itd.

47. I htjede mu pokazati bule prema kojima ga mogu izopćiti. No on reče

da nema potrebe da ih vidi - vjeruje Njihovoj Velečasnosti. Kad, eto, s vlašću
koju imaju tako zaključuju, on će im se pokoriti.
Završivši to, vraćao se onamo gdje je dotada boravio. I dođe mu velika
želja da prije nego što otputuje posjeti još jednom Maslinsku goru, kad već nije
volja Našega Gospodina da ostane na tim svetim mjestima. Na Maslinskoj se
gori nalazio kamen s kojeg je Naš Gospodin uzašao na nebesa, i još se sada vide
utisnuti tragovi stopala. Upravo to je on želio vidjeti još jedanput. I tako, ne
rekavši ništa i ne uzevši vodiča (a oni koji idu bez turskog vodiča izvrgavaju se
velikoj pogibelji), neprimjetno se odvoji od ostalih i sam ode na Maslinsku goru.
Stražari ga nisu htjeli pustiti da uđe. On im dade jedan nožić koji je imao uza se,
a pripada pisaćem priboru. Kad je dovršio svoju molitvu, uz jaki doživljaj
utjehe, dođe mu želja da ode u Betfagu. Dok je bio ondje, dođe mu opet na um
da na Maslinskoj gori nije dobro promotrio kako stoji desna noga, a kako lijeva.
I vrati se onamo, a stražarima dade, mislim, škarice da ga puste ući.

48. Kad se u samostanu doznalo da je otišao bez vodiča, franjevci

pokrenuše potragu za njim. I tako, dok je silazio s Maslinske gore, naiđe na
jednog tzv. »opasanog« kršćanina koji je služio u samostanu. Taj inu je velikom
batinom i bijesnim kretnjama zorno pokazivao što će dobiti, i, došavši do njega,
žestoko ga zgrabi za ruku, a on se mirno prepusti da ga povede. No dobri čovjek
nimalo nije popustio. Na tom putu, idući tako uhvaćen rukom tog »opasanog«
kršćanina, dobio je od Našeg Gospodina veliku utjehu: činilo mu se da
neprestano vidi Krista iznad sebe. Potrajalo je to u velikom obilju bez prekida
sve dok nije stigao do samostana.

49. Sutradan isploviše. U luci su bila tri - četiri broda za Veneciju: jedan
turski, drugi je bio neki vrlo malen brodić, treći je bio od nekog bogatog
Venecijanca, vrlo bogat i silan. Neki hodočasnici zamoliše zapovjednika tog
broda da uzme Hodočasnika. Čuvši da nema novaca, ne htjede, makar su mnogi
zamolili iznoseći pohvale i sl. Zapovjednik odgovori neka prijeđe kako je prešao
Sv. Jakob, ili tako nešto, ako je svet. Isti su zagovornici vrlo lako uspjeli u
zapovjednika malog broda.
Brodovi isploviše isti dan ujutro, uz pogodan vjetar, a navečer ih zahvati oluja u
kojoj su se rastavili jedni od drugih. Veliki je brod doživio brodolom uz same
rtove Cipra. Samo su se ljudi spasili. Turskom se brodu izgubio trag u istom tom
nevremenu i svemu ljudstvu s njim.
Mali je brod prošao kroz mnogo nevolja. Na kraju im je uspjelo dohvatiti
kopno negdje u Apuliji. I to u punom zamahu zime. Velika je studen bila i padao
je snijeg. Od odjeće Hodočasnik nije imao drugo doli prostrane seljačke hlače
do koljena od grubog sukna i cipele na golim nogama, zobunac od crna sukna,
otvoren na ramenima s mnogo ureza, i kratak olinjao ogrtač.

50. U Veneciju stiže polovicom siječnja 1524. godine. Na moru je od

Cipra bio čitav studeni, prosinac i taj prošli dio siječnja. U Veneciji ga nađe
jedno od onog bračnog para koji ga je bio uzeo u svoju kuću prije njegova
odlaska u Jeruzalem i dade mu za milostinju 15 ili 16 julija [vredniji kovani
novac] i komad platna koje on presavije nekoliko puta i stavi ga oko trbuha jer
je bila velika studen.

STUDIJ RADI VEĆE POMOĆI DUŠAMA

Ponovno pred životnim izborom

(Venecija, Ferrara, Genova, Barcelona - prvi mjeseci 1524)

Otkad je Hodočasnik o kojemu je riječ shvatio kako je Božja volja da ne bude u

Jeruzalemu, stalno se u sebi navraćao na to što da čini. Na kraju je prevagnulo
da se neko vrijeme dade na učenje, kako bi mogao pomagati dušama. Odluči da
pođe u Barcelonu. I zaputi se tako iz Venecije prema Genovi.
Jedan je dan u Ferrari bio u stolnoj crkvi i dovršavao svoje pobožnosti.
Neki siromah zamoli od njega milostinju. On mu dade markuetu, a to je kovana
novčanica od 5 ili 6 kvatrina. Poslije njega dođe drugi. Njemu dade drugu sitnu
novčanicu koju je imao, ali malo veću. A trećemu dade julij, jer više nije imao
drugo nego julije. Čim su prosjaci vidjeli da dijeli milostinju, samo su dolazili.
Tako je razdao sve što je imao. Na kraju se skupilo mnogo siromaha da dobiju
milostinju. On im odgovori da mu oproste, ali on nema više ništa.

51. I tako, eto, krene iz Ferrare u Genovu. Putem nađe neke španjolske
vojnike, koji su mu za tu noć pružili lijepo gostoprimstvo. Vrlo su se čudili tome
što je krenuo na taj put, jer je morao prelaziti baš nekako između obiju vojska,
francuske i kraljevske. Zaklinjali su ga da siđe s glavne ceste i pođe drugom,
sigurnijom, koju su mu pokazali. On ne prihvati njihova savjeta.
 Idući pak cestom ravno, naiđe na neko spaljeno i razrušeno naselje i do
navečer ne nađe nikog tko bi mu dao nešto da pojede. Međutim, u zalazak sunca
stiže do nekog naselja okružena zidom. Odmah ga zgrabiše stražari, misleći da
je uhoda. Odvedu ga u neku kućicu kraj ulaza u naselje i stanu ga ispitivati, kako
se već radi kad je nešto sumnjivo. On je na sva pitanja odgovarao da ništa ne
zna. Svuku ga i ispregledaju sve do cipela, i sve dijelove tijela, da vide ne nosi li
kakvo pismo. Kad nisu ni na koji način mogli išta doznati, uhvatiše ga pa odu do
kapetana - on će ga naučiti govoriti. Rekao im je neka ga povedu zaogrnuta
njegovim ogrtačem, no oni mu ga nisu htjeli dati, već ga povedoše u opisanim
seljačkim hlačama i zobuncu.

52. Dok su ga vodili, Hodočasnik je imao neki doživljaj o onom času kad
su vodili uhvaćena Krista, premda to nije bilo viđenje kao druga viđenja. Prošao
je vođen trima većim ulicama. Išao je bez ikakve žalosti, prije veseo i
zadovoljan.
Bio mu je običaj da se svakome, tko god to bio, obraća jednostavno sa
»vi«. Držao je u pobožnosti da su tako govorili Krist i Apostoli itd. Dok je išao
ulicama, prođe mu maštom da će u ovom kritičkom trenutku biti dobro ako se
mimo tog običaja obrati kapetanu s »vaše gospodstvo«. Bilo je to zbog neke
bojazni da bi ga mogli mučiti. No čim shvati to kao napast, reče: »E dobro, kad
je tako, neću mu govoriti 'vaše gospodstvo' niti mu iskazati poštovanje, a neću ni
kapu pred njim skinuti«.

53. Stižu do kapetanova sjedišta i ostavljaju ga u nekoj niskoj odaji. Malo

zatim s njim govori kapetan. On ne pokazuje nikakva znaka udvornosti.
Odgovara s nekoliko riječi i s priličnim stankama između njih. Kapetanu se
učini da je malo skrenuo pa reče onima što su ga doveli: »U ovoga nisu svi
kotači na broju. Dajte mu njegove stvari i izbacite ga!« Čim je otišao odatle,
naiđe na nekog Španjolca koji je tamo živio. Taj ga uze u svoju kuću, dade mu
nešto da prigrize i sve što mu je trebalo za tu noć. Ujutro je otišao dalje i išao
sve do uvečer. Tada ga primijete dva vojnika koji su bili u nekom tornju pa siđu
da ga uhvate. Odvedoše ga kapetanu, koji je bio Francuz. Kapetan ga, među
ostalim, upita iz koje je zemlje. Čuvši da je iz Guipuzcoe, reče mu: »I ja sam
izbliza onom kraju.« Čini se da je bio iz okolice Bayonnea. I odmah doda:
»Odvedite ga, dajte mu večerati i lijepo ga primite!« Na tom putu od Ferrare do
Genove doživio je mnogo drugih nevažnih dogodovština. I na kraju stiže u
Genovu. Tu ga prepozna neki Biskajac, imenom Portundo, koji je već prije
katkad govorio s njime dok je još bio u službi na dvoru Katoličkog kralja. Sad
mu omogući da se ukrca na jedan brod koji je plovio u Barcelonu. Na njemu
izmače velikoj pogibelji da padne u ruke Andrei Doriji, koji ih je progonio jer je
u to vrijeme bio na francuskoj strani.
Studij i apostolski rad, sljedbenici

(Manresa, Barcelona, crkva Naše Gospe od Mora - proljeće 1524.

do proljeća 1526; Alcala - travanj 1526. do studenog)

54. Stigavši u Barcelonu priopći svoju namisao da uči Isabeli Roser i magistru
Ardevolu, učitelju gramatike. Oboma se to učini vrlo dobro. Magistar se ponudi
da će ga besplatno poučavati, a ona će mu davati sve što treba za uzdržavanje.
No Hodočasnik se u Manresi znao s nekim redovnikom, mislim iz Reda Sv.
Bernarda, vrlo duhovnim čovjekom, i želio je kod njega učiti da se lakše može
posvetiti duhovnome životu, a i dušama biti od koristi. Zato odgovori da će
ponudu prihvatiti ako u Manresi ne nađe pogodnosti kojima se nada. Međutim,
kad je otišao onamo, dozna da je taj redovnik umro. 1 tako se, eto, vrati u
Barcelonu, i svim se marom dade na učenje.
No jedna mu je stvar vrlo smetala. Radilo se o sljedećem: kad bi god
počeo učiti naizust, što je nužno u počecima gramatike, navirale bi mu nove
spoznaje o duhovnim stvarima i nove slasti u tolikoj mjeri da nije mogao učiti
naizust, a nije ih ni mnogim svojim odupiranjem mogao odagnati.

55. I tako, razmišljajući često o tome govorio je sam sebi: »Te tako žive
spoznaje ne dolaze mi ni kad idem moliti, ni kad sam kod mise.« I malo pomalo
uvidje da je to napast. Tada, pomolivši se, ode u crkvu Svete Marije od Mora,
blizu Magistrove kuće. Njega zamoli da ga u toj crkvi malo sasluša. I kad su
tako sjeli, izloži mu vjerno sve što je prolazilo njegovom dušom i kako je zbog
tog razloga dotada malo napredovao. No odsad on spomenutom Magistru daje
svoju riječ ovako: »Obećajem vam da ove dvije godine nikad neću zakazati u
slušanju vaših pouka ako u Barceloni samo nađem kruha i vode da imam za
prehranu.« To je obećanje učinio čvrstom odlučnošću pa nikad više nije imao
one napasti.
Boli u želucu koje su ga bile uhvatile u Manresi i zbog kojih se počeo
obuvati nije više bilo. Želudac bijaše u redu još otkako je krenuo u Jeuzalem.
Zato mu, dok je učio u Barceloni, dođe želja da nastavi činiti nekadašnja
pokornička djela. I tako, eto, poče s time da je na potplatima cipela napravio
rupu. Malo-pomalo je povećavaše, pa kad je stigla hladnoća zime, nije [zapravo]
nosio ništa drugo, nego samo gornji dio.

56. Kad je ispunio dvije godine učenja, u kojima je - tako su mu govorili -

mnogo napredovao, njegov je učitelj mislio da sad može slušati »slobodna
umijeća« [filozofiju], pa neka pođe u Alcalu. No on se još dade ispitati od nekog
doktora teologije. Taj mu savjetova isto.
I tako, eto, krenu u Alcalu, sam, iako je, mislim, već imao nekoliko
sudrugova. Stigavši u Alcalu, stane prosjačiti i živjeti od milostinje. A onda,
poslije deset ili dvanaest dana što je živio na taj način, vidje ga jednog dana neki
klerik kako prosi milostinju i, kao i drugi koji su stajali s njim, stade mu se
rugati i govoriti mu štošta uvredljivo, kako obično rade onima koji prosjače, a
zdravi su. U tom je času prolazio onuda upravnik novog prihvatilišta
»Antezana«. On pokaza sućut s njim. Pozove ga i povede u Prihvatilište, tu mu
dade jednu sobu i sve potrebno.

57. U Alcali je bio na naukama gotovo godinu i pol. Budući da je u

Barcelonu stigao u korizmi 1524. godine i ondje učio dvije godine, u Alcalu je
stigao 1526. godine. Tu je proučavao Sotove Postavke, Albertovu Fiziku i
Magistra Sententiarum.
Za boravka u Alcali bavio se i davanjem duhovnih vježbi i izlaganjem
kršćanskoga nauka. I bilo je ploda na slavu Božju. Mnoge su osobe došle do
čvršćeg zvanja i volje za duhovni život. Druge su imale različite napasti, kao
ona koja se htjela bičevati, ali kao da bi joj netko zaustavio ruku pa nije mogla. I
drugo slično.

(Dopuna: Moram pomisliti na strah što ga je on sam proživio jedne noći.)

To je uzrokovalo govorkanja po gradu, pogotovo zbog velikog okupljanja

koje bi nastajalo gdje god bi on izlagao vjeronauk.
Ubrzo poslije dolaska u Alcalu upoznao se s Don Diegom de Eguiom, koji
je živio u kući svog brata. Taj je u Alcali vodio tiskaru i dobro je stajao s
potrebnim stvarima pa su Hodočasniku pomagali milostinjom da hrani sirotinju.
I tri njegova sudruga držao je on u svojoj kući. Jednog dana kad je došao moliti
milostinju za neke potrebe, reče Don Diego da nema novaca, ali mu otvori neku
škrinju gdje je imao raznih stvari. Dade mu raznobojne krevetne prevlake,
nekakve svijećnjake i druge slične predmete. Hodočasnik sve to zamota u
ponjavu, stavi sebi na ramena i pođe da priskoči sirotinji upomoć.

TEŠKOĆE OD CRKVENIH VLASTI

Istrage i presude u Alcali

(studeni 1526. - lipanj 1527.)

58. Već je spomenuto da se po svem onom kraju mnogo govorilo o zbivanjima u

Alcali. Netko bi kazivao ovako, netko onako. Stvar je došla do Toleda -
inkvizitorima. Kad su oni došli u Alcalu, njihov gostoprimalac upozori
Hodočasnika. Rekao mu je da oni njih [Ignacija i drugove] nazivaju
»kabaničari«, a mislim, i »alumbradosi«, i da ih kane staviti na mučila.(7)
 Odmah su, dakle, počeli s istragom i sudskim postupkom o njihovu
životu. Na kraju se vratiše u Toledo, a da ih uopće nisu pozivali, iako su došli
upravo radi toga. Sudski su postupak prepustili [nadbiskupovu] vikaru Figueroi.
Taj je sada na kraljevskom dvoru. On ih poslije nekoliko dana pozva i reče im da
su inkvizitori proveli istragu i sudski postupak o njihovu životu. Ni u njihovu
nauku ni u njihovu životu nije nađena nikakva zabluda. Bez ikakve zapreke
mogu, prema tome, nastaviti raditi kao i dosada. No budući da nisu redovnici,
nije pogodno da svi nose istu nošnju. Bit će dobro, i to im naređuje, da dvojica
njih - pritom pokaza na Hodočasnika i Arteagu - obojaju svoju odjeću u crno,
--------------------------------------------------
7 Sve do prošlog rata, znao se naš siromašni svijet u nekim krajevima zaogrnuti ogrtačem od grube
neobojene vune - dubrovačka raša, negdje aba, čoha ili biljac. Slično grubo sukno nazivalo se u Španjolskoj
»sayal«. Otuda u tekstu kovanica »ensayalados«. Naš je seoski puk takav ogrtač zvao »kabanica«, za razliku od
pravog kaputa.
Drugi spomenuti naziv - »alumbrados« - poznat je inače povijesnoj znanosti, a odgovarao bi mu
prijevod »prosvjetljenjak«.

druga dvojica - Calixto i Caceres - u smeđe, a Juanico, budući da je mladić

Francuz, moći će ostati kao što jest.

59. Hodočasnik odgovori da će izvršiti što im je naređeno. »Samo ne

znam - reče - kakva je korist od tih ispitivanja. Tome i tome neki svećenik nije
htio dati svetu pričest jer se pričešćuje svakih osam dana, a i meni su pravili
teškoće. Mi bismo željeli znati jesu li u nas našli koju herezu?« »Ne - reče
Figueroa. Da su je našli, spalili bi vas.« »I vas bi također spalili - reče
Hodočasnik - kad bi u vas našli herezu.« Svoju odjeću obojaju kako im je
naređeno. Poslije 15 ili 20 dana Figueroa naredi Hodočasniku da ne hoda
bosonog, nego da se obuje. On to izvršava smireno, kao u svim slučajevima kad
bi mu što naredili.
Poslije četiri mjeseca isti se taj Figueroa opet vrati s istragom na njih.

(Dopuna: O onome što mi je ispripovjedio Bustamente.)

Osim uobičajenih razloga, mislim da se neki povod našao i u tome što je

neka udana i ugledna žena gajila posebnu odanost i štovanje prema
Hodočasniku. Da je ne zapaze, ona bi dolazila do prihvatilišta ujutro, u osvit
zore, s koprenom, kao što je običaj u Alcali de Henares. Na ulazu bi koprenu
podigla i pošla do Hodočasnikova stana.
No i tada ne učiniše ništa. Nisu ih pozvali čak ni poslije završenog
sudskog postupka, niti su im išta rekli.

60. Poslije sljedeća četiri mjeseca, kad je već stanovao izvan prihvatilišta
u nekoj kućici, dođe jednom redar na njegova vrata, zovnu ga i reče: »Dođite sa
mnom!« I odvede ga u zatvor pa mu reče: »Ne izlazite odavle dok vam ne bude
određeno nešto drugo!« Bilo je to u kasno proljeće. Nije bio stavljen u uze pa su
mnogi dolazili da ga posjete.

(Dopuna: Jedan je od njih M[ion)a. On mu je bio ispovjednik.)

Radio je isto što i na slobodi: držao je vjeronauk i davao duhovne vježbe.

Nikako ne htjede uzeti ni odvjetnika ni zastupnika, iako su se mnogi nudili.
Posebno pamti gospođu Terezu de Cardenas, koja mu je u svoje ime poslala
posjetioca i često se nudila da ga izvuče odavde. No on ne prihvati ništa. Uvijek
bi rekao: »Ako mu bude po volji, izvući će me onaj prema kome sam zbog
ljubavi ovamo došao.«

61. Sedamdeset je dana ostao u uzništvu a da ga nisu ispitivali niti mu je

bio poznat razlog. Tek tada dođe Figueroa u zatvor i ispita ga o mnogim
stvarima. Pitao ga je čak to da li je nagovarao koga na obdržavanje subote i da li
je poznavao određene dvije žene, majku i kćer? Na to pitanje odgovorio je
potvrdno. A da li je znao za njihov odlazak prije nego će otići? Zbog obveze o
povjerenoj tajni odgovorio je niječno. Vikar mu s izrazom zadovoljstva tada
položi ruku na rame i reče: »To je bio razlog zašto ste ovamo došli!«
Među mnogim osobama koje su krenule za Hodočasnikom bile su neka
majka i kći, obje udovice. Kći je bila vrlo mlada i vrlo naočita. One su ozbiljno
ušle u duhovni život, osobito kći. Međutim, otišle su na hodočašće Veronikinu
rupcu u Jaenu pješice premda su bile plemićkoga roda: ne znam da li prosjačeći,
ali same. To je uzrokovalo veliko govorkanje u Alcali. Doktor Ciruelo, koji je
imao neko skrbništvo nad njima, smatrao je da ih je zatvorenik naveo na to pa ga
je zbog toga dao zatvoriti.
Kad je, dakle, zatvorenik razmislio što je vikar kazao, reče mu: »Želite li
da govorim malko opširnije o tom pitanju?« Ovaj je odgovori potvrdno. »Dakle,
da znate - reče zatvorenik - te su dvije žene bile mnogoput kod mene radi toga
što su željele ići širom svijeta i služiti siromasima, sad u ovim ubožnicima, sad u
drugim. Ja sam ih uvijek odgovarao od te zamisli, budući da je kći bila tako
mlada i tako naočita itd. Kako su željele posjećivati siromahe, rekao sam im da
to mogu činiti u Alcali prateći Presveti Sakramenat.« Pošto je razgovor o tome
bio gotov, Figueroa pođe sa svojim bilježnikom, koji je uzeo sve u zapisnik.

62. U to je vrijeme Calixto bio u Segoviji, pa doznavši da je on zatvoren

odmah dođe da bude uza nj u zatvoru iako je tek nedavno ozdravio od teške
bolesti. No on mu reče da će bolje biti ako se pođe javiti vikaru. Vikar je bio vrlo
fin prema Calixtu i rekao mu da će mu izdati zatvorski nalog o tome da je
potrebno da bude u zatvoru dok ne dođu one žene i vidi se potvrđuju li njegovu
izjavu. Calixto je bio u zatvoru nekoliko dana. No videći da mu to škodi zdravlju
tijela jer još nije bio sasvim ozdravio, Hodočasnik se pobrinu da ga posredstvom
nekog doktora, njegova velikog prijatelja, izbavi odande.
 Od dana kad je Hodočasnik ušao u zatvor do dana kad ga oslobodiše
prošla su četrdeset i dva dana. Tada konačno, kad se doznalo da su se već vratile
one dvije pobožne žene, dođe u zatvor bilježnik da mu pročita presudu:
Slobodan je; neka se oblače kao drugi studenti; neka ne govore o stvarima vjere
četiri godine, dok ne prođu više studije - ta u znanost nisu upućeni. Hodočasnik
je, zapravo, bio više upućen, ali je imao slabe temelje znanja, i to bi obično prvo
izjavio kad su ga preslušavali.

Neuspio pokušaj u Salamanci

(Valladolid, Salamanca - srpanj 1527)

63. Ta ga je presuda zakratko stavila u nedoumicu o tome što da radi. Kao da su

mu zatvorili vrata u pomaganju dušama, a nisu iznijeli nikakva razloga, osim da
nije studirao. Na kraju odluči da ode toledskom nadbiskupu Fonseci i da stvar
stavi u njegove ruke.(8)
Otputi se iz Alcale i nađe biskupa u Valladolidu. Vjerno mu izloži cio
slučaj te izjavi da će, iako više nije pod njegovom upravnom vlašću i zato nije
obavezan da se drži presude, ipak u toj stvari učiniti što on odredi (obraćao mu
se jednostavno »vi«, kao što je običavao sa svima).(9)
Nadbiskup ga primi vrlo lijepo. Vidjevši da želi prijeći u Salamancu, reče
da i u Salamanci ima prijatelja i jedan kolegij [dom za studente], i sve mu to
ponudi.(10) I odmah mu pri odlasku dade četiri škude [zlatne novčanice].

64. Stigavši u Salamancu, molio se u nekoj crkvi. Budući da su četiri

sudruga već više dana bila ondje, prepozna neka pobožna žena da je on iz te
družbe. Upita ga za ime i onda odvede do kuće
-------------------------------------------------------------
8 Već smo nekoliko puta vidjeli kako Ignacije u želji da pravo odluči prevagu prepušta drugomu.
Pobožnoj kršćanskoj tradiciji to nije strano - vidi Dj 1, 24-26. U Autobiografiji kao da se i na tom području
zapaža ne slučajno duhovno dozrijevanje - vidi br.: 16, 17, 22, 36, 54. Ovdje je sada u pitanju vjersko djelovanje
na druge, pa se obraća biskupu. Nije li to iskustvena priprava za kasniju odlučnu značajku Družbe Isusove:
svećeničko djelovanje u predanju Rimskom Prosvećeniku.
9 O tome usp. br. 52.
10 Kritičko izdanje Autobiografije kojim se služimo uzelo je riječi: »Vidjevši da želi prijeći u
Salamancu, reče«, iz jednog od najstarijih prijevoda, što podsjeća na to da je odmah na početku bilo u upotrebi
više prijepisa.

gdje su sudrugovi stanovali. U Alcali je bilo presuđeno da se oblače kao

studenti. Hodočasnik je na to rekao: »Kad ste nam naredili da odjeću obojamo,
to smo uradili. No ovo sada ne možemo izvršiti jer nemamo čime to kupiti.«
Tada im je sam vikar pribavio odjeću i studentska pokrivala za glavu i sve ostalo
za studente. Iz Alcale su otišli tako obučeni.
U Salamanci se ispovijedao kod negog dominikanca u samostanu Svetog
Stjepana. Jednom, deset ili dvanaest dana otkako je stigao, reče mu ispovjednik:
»Oci iz kuće željeli su s vama govoriti.«
 On reče: »U ime Božje.«
»Eto - reče ispovjednik - bit će dobro da u nedjelju dođete ovamo na
ručak. No upozoravam vas na jedno: oni žele mnogo doznati o vama.«
I tako u nedjelju dođe on s Calixtom. Nakon obroka potprior, jer prior ne
bijaše nazočan, u pratnji ispovjednika, a, mislim, i još jednog redovnika, ode s
njima u kapelu. Potprior poče s mnogo ljubaznosti govoriti o tome kako o
njihovu životu i postupcima imaju dobre glasove: da idu poput Apostola i
propovijedaju. Drago bi im bilo kad bi o tome doznali više pojedinosti. Počeo je,
dakle, propitkivati o tome što su sve studirali.
Hodočasnik odgovori: »Među svima nama ja bih bio onaj koji je nešto
više studirao.« I otvoreno mu iznese sve o tome da je malo studirao i sa slabim
temeljima.

65. »E, pa o čemu onda propovijedate?«

»Mi ne propovijedarno - kaže Hodočasnik. - Samo s ljudima prijateljski
razgovaramo o Božjim stvarima, na primjer kad nas neke osobe pozovu k stolu,
s njima razgovaramo poslije jela.«
»A o kojim to Božjim stvarima govorite? - upita onaj redovnik. - Baš smo
to željeli doznati.«
»Govorimo - kaže Hodočasnik - sad o ovoj kreposti, sad o onoj, i hvalimo
ih; sad o ovoj mani, sad o onoj, i kudimo ih.« »Nemate izobrazbe - kaže
redovnik - a govorite o krepostima i manama. O tome nije nitko sposoban
govoriti osim na jedan od dva načina: ili prema izobrazbi ili po Duhu Svetom.
Ako nije prema izobrazbi, znači da je po Duhu Svetom.«

(Dopuna: »A to o Duhu Svetom, to smo željeli saznati.«)

Tu Hodočasnik za trenutak oprezno zasta. Ovaj mu se način dokazivanja

nije činio ispravan. Pošto je malko šutio, reče da o tim pitanjima nema potrebe
više govoriti.
Redovnik je navaljivao: »Gle! Zar sada kad ima toliko Erazmovih
zabluda, kao i tolikih drugih, koje su zaplele svijet, vi ne želite izložiti što
govorite?«

66. Hodočasnik reče: »Oče, o onome što sam rekao ja ne bih više govorio,
osim pred onima koji me kao moji poglavari mogu na to obvezati.«
Još prije su ga pitali o tome zašto je Calixto došao onako obučen. Nosio je
kratak haljetak, na glavi širok šešir i u ruci štap i neke cipeletine gotovo do pola
potkoljenice. Jer bijaše golem, izgledao je još neobičnije. Hodočasnik im
ispripovjedi kako su bili zatvoreni u Alcali. I bilo im je naloženo da se obuku
kao studenti. A za velikih vrućina taj je njegov sudrug poklonio svoju studentsku
halju nekom siromašnom kleriku.
 Na to će redovnik, pokazujući da mu se to ne sviđa, onako kroza zube:
»Charitas incipit a se ipsa [ljubav počinje od sebe].«
Eto, da se vratimo na pripovijedanje, potprior nije mogao od Hodočasnika
dobiti druge riječi, pa reče:
»Onda ostanite ovdje! Sredit ćemo već kome ćete sve kazati!« I svi
redovnici tada odu u nekoj žurbi. Hodočasnik je prije toga upitao žele li da
ostanu u toj kapeli, odnosno gdje da ostane. Potprior odgovori neka ostanu u
kapeli. Redovnici odmah zatim dadoše zaključati sva vrata i stupiše, čini se, u
vezu sa sucima.
Njih dvojica tako ostanu u samostanu još tri dana, a da im se od strane
pravosuđa ništa nije reklo. Jeli su u blagovaonici s redovnicima. Njihova je soba
gotovo stalno bila puna redovnika koji su dolazili da ih vide. Hodočasnik je
uvijek govorio o onome o čemu je i običavao, pa je među njima već bila neka
podjela: mnogo ih je bilo koji su stajali na njegovoj strani.

»Pavao u okovima«(11)

(Salamanca - kolovoz 1527)

67. Na kraju trećeg dana dođe bilježnik i odvede ih u zatvor. Nisu ih stavili dolje
s kažnjenicima, nego u jednu prostoriju gore, gdje je bilo mnogo smeća jer je
bila stara i zapuštena. Obojicu ih
----------------------------------------------------------
11 Tu je riječ u Alcali rekao o Ignaciju svojim studentima odmjereni i pobožni profesor Svetog pisma glasoviti
Jorge Naveros, nakon što je razgovarao s njime u tamošnjem mnogo blažem istražnom zatvoru (usp. Garcia-
Villoslada, nav. dj. str. 287-288). Ona još više pristaje ovamo (usp. Dj 16,24-28).

SLIKE :
-Inigo u vojnoj opremi (platno - poč. 17. st)
--------------------
-VITA JESU CHRISTI
--------------------
Noviji pretisak Ludolfa Saksonskog Život Isusov (Pariz - Rim, 1845. Čitajući to djelo Ignacije doživi obraćenje -
1521.)

Manresa - rasvjetljenje na obali Cardonera (1522.)

Diploma Pariškog sveučilišta kojom je Ignaciju podijeljen akademski naslov »magister artium« (1534.) lijevo
gore

Pariz - na Montmartreu polažu Ignacije i drugovi zavjete (1534.) lijevo dolje

Rim - Papa Pavao III. potvrđuje Družbu Isusovu (1540.)

Glasački listić kojim Ignacije glasa za prvog Generala reda: isključuje sebe a priključuje se većini (1541.)
Ignacije proglašen svetim 1622. (Jac. del Conte - 17. st.)

Pano za proslavu Ignacijanske godine u Zagrebu (Croatia).

(P. M. Gajšak, SJ - 20. st)
---------------------------------

staviše u jedne verige, svakome jednu nogu. Lanac je bio učvršćen za neki stup
u sredini sobe, a dugačak je bio kojih 10 ili 13 pedalja [pedalj je mjera od
približno 20 cm]. Svaki put kad bi jedan htio što obaviti, morao ga je drugi
pratiti.
Cijelu su onu noć probdjeli. Čim se drugi dan u gradu doznalo da su
zatvoreni, poslali su im u zatvor posteljinu i sve potrebno u obilju. I neprestano
su im dolazili mnogi da ih posjete, a Hodočasnik je nastavio svoje razgovore o
Bogu itd.
Bakalaurej Frias dođe da ih presluša svakoga pojedinačno. Hodočasnik
mu preda svoje spise, a bile su to Duhovne vježbe, da ih pregledaju. Kad ih upita
o tome imaju li sudrugova, odgovoriše da imaju i gdje stanuju. Bakalaurej naredi
pa [službenici] odmah odu onamo i odvedu Caceresa i Artiagu u zatvor. Juanica
ostaviše. On kasnije stupi u redovnike. Nisu ih smjestili gore s onom dvojicom,
nego dolje, gdje su boravili obični zatvorenici. Ni ovdje nije on htio uzeti
odvjetnika, ni zastupnika.

68. Poslije nekoliko dana bio je pozvan pred četiri suca: tri doktora -
Sanctisidoro, Paravinhas i Frias, i četvrti, bakalaurej Frias. Svi su oni već
pregledali Duhovne vježbe. Tu mu postaviše mnoga pitanja, ne samo o
Duhovnim vježbama, nego i o teologiji, naprimjer o Trojstvu i o Sakramentu
[Euharistije], o tome kako on shvaća te članke vjere. On prvo dade svoj uvod. I
još ih, jer su suci to zatražili, izgovori, tako da oni nisu našli ništa vrijedno
prijekora.
Bakalaurej Frias, koji se u tom ispitivanju stalno isticao, ispred drugih,
postavi mu pitanje čak iz crkvenog prava. Na sva je pitanja bio obavezan
odgovoriti. Uvijek bi prvo rekao da mu nije poznato što doktori kažu o tim
pitanjima.
Zatim mu narediše da izloži prvu Božju zapovijed onako kao što običava
izlagati. On se dade na to i toliko se zadrža i toliko stvari izreče o prvoj
zapovijedi, da nisu imali više volje dalje naređivati.
Prije toga, kad su govorili o Duhovnim vježbama, uvelike se okomiše
samo na točku koja se u njima nalazi na početku: kada je neka misao manji
grijeh, a kada smrtni. Stvar je bila u tome što je on takav, neizobražen, o tome
odlučivao. On bi odgovarao: »Vi prosudite o onome što tamo stoji, je li to istina
ili nije. Ako nije istina, osudite!« Na koncu odoše, ne osudivši ništa.
 69. Među mnogima koji su dolazili da s njime razgovaraju u zatvoru
došao je jednom Don Francisco de Mendoza, koji sada nosi naslov Kardinala od
Burgosa. Došao je s bakalaurejem Friasom. Upitao ga je prijateljski: kako se
osjeća u uzništvu i da li ga žalosti što je zatvorenik? On mu odvrati: »Odgovorit
ću ono što sam danas odgovorio nekoj gospođi koja mi je izrazila sućut što me
vidi zatvorena. Rekao sam joj: Time pokazujete da nemate želje biti zatvorenom
zbog ljubavi prema Bogu. Ta zar je u vašim očima uzništvo toliko zlo? Eto,
kažem vam, nema u Salamanci toliko negava i lanaca da ih ne bih i više želio
zbog ljubavi prema Bogu!« U to se vrijeme dogodilo da su zatvorenici pobjegli
iz zatvora, a ona dva [Ignacijeva] sudruga koja su bila s njima nisu. Kad ih
ujutro nađoše same bez ikoga kraj otvorenih vratiju, svi bijahu zadivljeni i po
gradu se mnogo govorilo o tome. I tako im, eto, za pritvor dodijeliše odmah
cijelu kuću koja se nalazila pokraj zatvora.

Želja da pomaže dušama i misao da stupi u neki red

(Salamanca - jesen 1527; slično u Barceloni 1524; put prema Parizu - zima
1527/1528.)

70. Dvadeset i drugi dan otkako su bili zatvoreni pozvaše ih da saslušaju

presudu. Ona je glasila da nema u [njihovu] životu ni u nauku nikakve zablude.
Moći će stoga raditi kao što su i prije radili: poučavati u vjeronauku i razgovarati
o Božjim stvarima, ali pod uvjetom da sve dok ne prođu četiri godine studija
nikad ne određuju: ovo je smrtni grijeh ili ovo je manji grijeh. Suci su nakon
pročitane presude pokazali veliku ljubežljivost, kao da su htjeli da im se ona
svidi. Hodočasnik reče da će uraditi sve kako presuda određuje, ali se ne može
složiti s njome. Ta, iako ga ni u kojoj stvari nisu osudili, zatvaraju mu usta da ne
pomogne bližnjima u onome što bi mogao. I unatoč nastojanju doktora Friasa,
koji se pokazao vrlo privržen, Hodočasnik ne reče ništa drugo nego da će se
držati onoga što mu se naređuje dok bude pod upravnom crkvenom vlašću
Salamance.
Odmah su pušteni iz zatvora i on se stade preporučivati Bogu i razmišljati
o tome štoli mu je činiti. Da ostane u Salamanci, u tom je vidio veliku teškoću.
Činilo mu se da su mu time što ne smije određivati kad je smrtni grijeh, a kad
manji zatvorena vrata da bude koristan dušama.

71. I tako se, eto, odluči da pođe na studij u Pariz. Kad se ono u Barceloni
Hodočasnik bio savjetovao o tome treba li da uči i koliko, glavno mu je pitanje
bilo to hoće li završivši studije postati redovnik ili će ovako ići svijetom. Kad bi
ga zaokupile misli da postane redovnik, odmah mu je dolazila želja da ode u
kakav red koji je popustio u stezi i nema prave obnove. Tako bi ušavši u red
mogao u njemu više trpjeti. Također je razmišljao o tome neće li možda Bog
tako i njima samima pomoći. A Bog mu je davao i veliko poduzdanje da će
izdržati sve pogrde i nepravde koje bi mu nanijeli.
Eto, dakle, u vrijeme toga uzništva u Salamanci također mu nije manjkalo
istih takvih želja da bude koristan dušama.(12)
Da to provede, htio je prvo studirati i privoljeti nekolicinu istoj namisli,
ali i sačuvati one koje je već imao. Radi toga se, kad je odlučio ići u Pariz, s
njima dogovorio o tome da budu spremni za put onamo, a sam će izvidjeti ne bi
li mogao pomoći tome da i oni mognu na nauke.

72. Mnoge su ga važne osobe svim svojim utjecajem pokušale odgovoriti

od puta, ali sve je bilo uzalud. On već petnaest - dvadeset dana nakon izlaska iz
tamnice kreće na put, sam, ponijevši na magarčiću nešto knjiga.
Kad je stigao u Barcelonu, svi su mu znanci savjetovali da ne prelazi u
Francusku zbog velikih bitaka koje su se vodile. Pripovijedali su mu vrlo
neobične događaje. Rekli su mu čak da Španjolce nabijaju na kolac. No njega
ništa nije nimalo prestrašilo.

KONAČNO OBLIKOVANJE U PARIZU

Usklađivanje dragovoljnog siromaštva s potrebama studija

(Pariz - proljeće 1528; Flandrija -ljeto)

73. I tako je, eto, krenuo prema Parizu, pješice, sam. U Pariz je stigao početkom
mjeseca veljače, tako nekako. Bilo je to, prema mojemu računanju, godine 1528.
ili 1527.
--------------------------
12 Misao o stupanju u neki red nalazimo već u početku Ignacijeva obraćenja vidi br. 12. Sada iznosi da
ga je ta misao snažnije zaokupila u Barceloni i ovdje u Salamanci. Ono u Barceloni bilo je neposredno nakon
povratka iz Svete zemlje, gdje je upravo u susretu s redovnicima upoznao da mora mijenjati svoj dotadašnji
životni nacrt - vidi br. 46-47, 50. Sada u Salamanci i opet susret s redovnicima - vidi bbr. 64-66 - donosi novi
zaokret na njegovu životnom putu.

(Dopuna: Kad je on bio zatvoren u Alcali, rodio se španjolski prijestolonasljednik, pa se otuda mogu
odrediti godine za sve ovo i za ono prijašnje.13)

Smjestio se u jednu kuću s nekoliko Španjolaca. Pohađao je humanistički

razred na učilištu Montaigu. Razlog je bio taj što je vidio da mu temelji za nauke
nisu dobri jer se prije nastojalo da što brže prođe niže razrede. Učio je s djecom,
prelazeći gradivo prema redoslijedu i načinu pariške škole.
Čim je stigao u Pariz, isplatio mu je neki trgovac prema doznaci iz
Barcelone dvadeset i pet škuda, i on ih je dao čuvati nekom Španjolcu u onom
stanu. No taj je u kratko vrijeme to potrošio, a nije mu imao čime nadoknaditi.
Tako Hodočasnik, tek što je završila korizma, već nije imao novca - nešto je sam
potrošio, a ostalo zbog spomenutog razloga. To ga je prisililo da prosi, pa čak i
da se iseli iz kuće u kojoj je stanovao.

74. Primili su ga u Prihvatilište Sv. Jakob, tamo iza crkve Nevine dječice.
To je uzrokovalo veliku nepogodnost u pohađanju škole. Prihvatilište je bilo
prilično udaljeno od Kolegija Montaigu, a kući je morao doći do znaka
Pozdravljenja ako je htio naći otvorena vrata, i izlaziti tek kad svane dan. Stoga
nije mogao prisustvovati svim predavanjima. Druga je smetnja bila ta što je
morao prositi milostinju da se prehrani.
Budući da je prošlo već gotovo pet godina a da ga nije uhvatila bol u
želucu, opet se podvrgao većim pokorama i postovima. Kad je prošlo neko
vrijeme života u Prihvatilištu i prošnji, vidje da je malo napredovao u izobrazbi.
Počeo je misliti o tome što da radi.
-------------------------------
13 Dvojnost u navodu godine mogla bi potjecati i od toga što je Zapadna Europa u ono vrijeme još često
računala godinu od blagdana Blagovijesti (25. ožujka), čak u dvjema varijantama, s razlikom od jedne godine, a
Francuska od svetkovine Uskrsa, koji je te godine bio 12. travnja (usp. Stipišić, Pomoćne povijesne znanosti u
teoriji i praksi, Zagreb, Školska knjiga, 1972, str. 181 i tablica 22).
O zatvoru u Alcali vidi ovdje br. 60-62. Prijestolonasljednik Filip rodio se u Valladolidu 21. svibnja
1527. Ignacije će i osobno biti predstavljen dječaku u Madridu 1535., a sačuvano je i nekoliko pisama
Ignacijevih Filipu kao vladaru. U vrijeme dok Ignacije kazuje ove zapise Filipova mlađa sestra, španjolska
regentkinja Juana de Austria (1535-1575) upravo je, dobivši sva potrebna izuzeća i dopuštenja od Svete Stolice,
primljena u isusovački red (u siječnju 1555). Za taj jedinstven i iznimni slučaj našlo se rješenje tako što se o
tome neće govoriti i što će ona svoj redovnički život provoditi ostajući i dalje u svjetskim okolnostima (usp.
Garcia-Villoslada, nav. dj., str. 395-396, 602-603,758-766.).

Videći da u Kolegijima ima nekih koji poslužuju one iz uprave i da usto imaju
vremena za učenje, odluči i on potražiti »gospodara«.

75. Ovako je u sebi promišljao i nalazio u toj zamisli utjehu:

Predavača će si predstaviti kao da je to Krist. Jednom će učeniku dati ime Sv.
Petar, drugom Sv. Ivan, i tako redom svakome apostolska imena. Kad mi
predavač što naredi, mislit ću da mi to naređuje Krist. A kad mi rekne drugi,
mislit ću da mi to kaže Sv. Petar.
S mnogo se mara trudio da nađe gospodara. Razgovarao je o tome s
bakalaurejem Castrom, s nekim redovnikom kartuzijancem koji je poznavao
mnoge predavače i s drugima, ali nikako da mu uspiju naći gospodara.

76. Budući da nije nalazio rješenje, reče mu na kraju neki redovnik

Španjolac da će biti pametnije svake godine poći dva mjeseca u Flandriju, čak i
kraće, da prikupi što mu treba za cijelu godinu nauka. Preporučio je tu
mogućnost Bogu i učinila mu se dobra. Poslušavši taj savjet, svake je godine iz
Flandrije donosio toliko da je nekako spajao kraj s krajem. Jednom se prebacio i
u Englesku, skupivši više milostinje nego što je običavao drugih godina.

Pridobivanje pojedinaca da se potpuno predaju Bogu

(Pariz - školska godina 1528/29; Flandrija, Brugge, Antwerpen ljeto 1529;

Pariz, Argenteuil s Gospodinovom haljinom, Rouen - rujan)

77. Kad se prviput vratio iz Flandrije, počeo se više posvećivati duhovnim

razgovorima nego što je običavao. Davao je duhovne vježbe trojici gotovo u isto
vrijeme, tj. Peralti, bakalaureu Castru, koji je stanovao u Kolegiju Sorbona, i
nekom Biskajcu koji je stanovao u Kolegiju Sv. Barbara, a zvao se Amador. Oni
učiniše velike promjene: odmah podijele siromasima sve što su imali, pa i
knjige; počeli su Parizom prositi milostinju i pošli stanovati u Prihvatilište Sv.
Jakob. I Hodočasnik je prije tu stanovao, ali je već otišao odatle zbog prije
spomenutih razloga. Na Sveučilištu je to uzrokovalo veliku uzbunu. Prva su
dvojica, naime, bile osobe od položaja i vrlo poznate. I odmah su tu dvojicu
magistara Španjolci stali napadati. Budući da ih mnogim razlozima i
uvjeravanjima nisu mogli nagovoriti da se vrate [stanovati] na Sveučilište, skupi
ih se jedan dan mnogo pa ih silom izvuku iz Prihvatilišta.

78. Kad su ih dovukli na Sveučilište, uspjeli su se dogovoriti ovako: svoje

će odluke dalje provoditi tek kad završe svoje nauke.
Kasnije se bakalaurej Castro vratio u Španjolsku. Neko je vrijeme bio
propovjednik u Burgosu. Postao je redovnik kartuzijanac u Valenciji. Peralta se
pješice uputio na hodočašće u Jeruzalem. U tome ga je u Italiji spriječio neki
njegov rođak vojni kapetan, doveo do pape i postigao da mu papa zapovjedi da
se vrati u Španjolsku. Te se stvari nisu dogodile odmah tada, nego nekoliko
godina kasnije.
U Parizu se diglo veliko nezadovoljstvo protiv Hodočasnika, najviše
među Španjolcima. I »Magister Noster« de Gouveia govorio je da je on zaludio
Amadora, koji je stanovao u njegovu Kolegiju.(14) Zato je odlučio i izjavio da
će ga dati išibati pred studentima kao zaluditelja studenata čim prvi put dođe u
Kolegij Sv. Barbare.

79. Onaj Španjolac s kojim je na početku stanovao zajedno i koji mu je

potrošio novac krenuo je preko Rouena u Španjolsku a da mu nije vratio novac.
I dok je u Rouenu čekao na brod, jako mu pozli. Iz jednog njegova pisma
Hodočasnik dozna da leži vrlo bolestan pa ga obuzme želja da ga pođe obići i
pomoći mu. Računao je također na to da bi ga tim prijateljstvom mogao
potaknuti da ostavi svijet i sasvim se preda Božjoj službi. (15)
 Da bi to postigao, obuzimala ga je želja da 28 liga [136 km], koliko ima
od Pariza do Rouena, prijeđe pješice, bosonog, bez jela i pića. Razmišljajući o
tome u molitvi, osjeti velik strah. Napokon ode u crkvu Sv. Dominika. Tamo
donese odluku da će poći na spomenuti način, jer je nestalo onog velikog straha
da iskušava Boga, što ga je bio spopao.
Drugi je dan, ono jutro kad je trebalo krenuti, ustao vrlo rano. I čim se
počeo oblačiti, obuzme ga nekakav silan strah. Gotovo mu se činilo da se neće
moći ni obući. Pa ipak je, uza sve to opiranje, izašao iz kuće, pa i iz grada, i prije
nego se pravo razdanilo.
Strah ga je i dalje držao. U tom je izdržao sve do Argenteuila.
------------------------------

14 O titulu »Magister Noster« vidi u objašnjenjima uz tekst Autobiografije iza cjelokupnog ovog teksta
br. 8l.
15 Dovde je izvornik na Španjolskom jeziku, a dalje na talijanskom. Vidi o tome završetak Predgovora
Luisa Goncalvesa de Camara.

To je gradić, udaljen tri lige [otprilike 14 km] od Pariza na putu za Rouen. Tamo
se čuva, tako kažu, haljina Našeg Gospodina. Dok je s tom mukom prolazio tim
gradićem, uspinjući se na neki vis, strah se poče gubiti. Obuzela ga je neka
velika utjeha i duhovni polet, uz toliko radosti da je niz one livade počeo kliktati
i razgovarati s Bogom...
Te je večeri s jednim ubogim prosjakom uzeo prenoćište u nekom
prihvatilištu. Prevalio je taj dan 14 liga [oko 65 km]. Sljedeći mu je dan za
prenoćište poslužio sjenik. Treći je dan ušao u Rouen. Sve je to vrijeme bio
bosonog, kako se bio odlučio. I nije ni jeo, ni pio. U Rouenu je utješio bolesnika
i pomogao mu da se ukrca na brod za plovidbu u Španjolsku. Dao mu je i
[preporučna] pisma, upućujući ga na sudrugove koji su bili u Salamanci, tj.
na Calixta, Caceresa i Arteagu.

80. Da se na te sudrugove ne bismo više vraćali, s njima je dalje bilo

ovako: Hodočasnik im je, dok se nalazio u Parizu, prema dogovoru, češće pisao
kako jedva da što može učiniti da dođu u Pariz na nauke. Potrudio se ipak i
napisao molbu doni Leonori de Mascarenhas da pismom portugalskom
kraljevskom dvoru pomogne ne bi li Calixto dobio stipendiju koju portugalski
kralj daje za studij u Parizu. Dona Leonora dade Calixtu preporuke, i mulu na
kojoj će putovati, i novac za putne troškove. Calixto se uputi na dvor
portugalskoga kralja, ali konačno nije došao u Pariz. Vratio se u Španjolsku i
otišao u Kraljevu Indiju [novootkriveni krajevi Srednje i Južne Amerike] s
nekom ženskom osobom duhovnog staleža. Zatim se vratio u Španjolsku i opet
ponovno otišao u tu Indiju. Ovaj se puta vratio u Španjolsku kao bogatun, na
čuđenje svih u Salamanci koji su ga prije poznavali.
 Caceres se vratio u Segoviju, svoj rodni kraj. Tu je počeo tako živjeti da bi
se reklo kako se iznevjerio prvotnoj odluci.
Arteaga postade nosilac crkvene nadarbine. Kasnije, kad je Družba već
bila u Rimu, ponudiše mu biskupsku stolicu u Indiji. On napisa Hodočasniku da
je dade nekome iz Družbe. Kad je on to odbio, otiđe u Kraljevu Indiju i bi
postavljen za biskupa. Tamo je umro neobičnim slučajem. Bijaše bolestan. Imao
je dvije bočice s kapljicama za liječenje. U jednoj su bile kapljice koje mu je
liječnik propisao, a u drugoj otrovne, tzv. »Sulejmanove kapljice«. Zabunom su
mu dali ove druge, koje su ga usmrtile.

Visoka izobrazba

(Pariz 1529-1532; pri upisu na fakultet mijenja ime Inigo u Ignatius,

poznanstvo s Faberom i Ksaverom - jesen 1529; Flandrija, London - ljeto 1530;
bakalaureat filozofije - ožujak 1532)

81. Iz Rouena se Hodočasnik vrati u Pariz i dozna da se na njega digla velika

vika zbog onoga što se dogodilo s Castrom i Peraltom, i da je inkvizitor naredio
istragu. No on ne htjede čekati. Ode inkvizitoru i reče mu kako je čuo da ga je
tražio. Pripravan je na sve što on bude htio (poimence je taj inkvizitor bio
»Magister Noster« Ori, redovnik Sv. Dominika). Moli ga, međutim, da njegov
slučaj brzo završi jer se kanio na dan Sv. Remigija upisati na studije umijeća
[filozofija]. Želio bi da te stvari budu prije gotove, da bi se što bolje mogao
posvetiti svojim naukama. No inkvizitor ga više nije zvao. Jedino mu je rekao da
je istina da su mu mnogi govorili o njegovu radu itd.

82. Nedugo poslije na dan Svetog Remigija, prvi dan listopada, on se

upisao na studij umijeća kod profesora koji se zvao Magister Juan Pena. Da bi
što mirnije mogao studirati, upisao se s odlukom da će se i dalje skrbiti za one
koji su se odlučili služiti Gospodinu, ali neće više ići za tim da još koga pronađe.
Čim je počeo pohađati studijska predavanja, počele su ga salijetati iste one
napasti koje su ga salijetale u Barceloni kad je učio gramatiku. (16)
Kad bi god bio na predavanju, ne bi ga mogao pozorno pratiti zbog
mnogih duhovnih stvari koje su mu dolazile na pamet. Videći da na taj način
malo napreduje u znanju, otišao je svome profesoru i dao mu riječ da sve do
kraja tečaja nikad neće izostati s predavanja ako bude mogao naći kruha i vode
da se može prehraniti. I čim je dao to obećanje, ostavile su ga one pobožne
stvari koje bi ga salijetale u nepravo vrijeme, pa je dalje s mirom nastavio svoje
nauke.
U to se vrijeme sastajao s Mg. Petrom Faberom i Mg. Franjom Ksaverom.
Njih je kasnije Duhovnim vježbama pridobio za Božju službu.
 Za vrijeme tog studija nije bio napadan kao prije. S tim u vezi reče mu
jednom zgodom Doktor Frago da je zadivljen time kako mirno prolazi a da mu
nitko ne pravi smetnje. On mu odvrati:
-------------------------------
16 Vidi ovdje br. 54, 55 - isti postupak, isti učinak.

»Razlog je to što nikome ne govorim o Božjim stvarima. No kad završim s tim

studijem, vratit ćemo se na uobičajeno.«

83. I dok su njih dvojica razgovarali, neki redovnik dođe zamoliti Doktora
Fraga da mu pronađe neki stan, jer u kući u kojoj je stanovao ima mnogo mrtvih,
on misli od kuge. U to je, naime, vrijeme kuga počela harati Parizom. Doktor
Frago i Hodočasnik zažele poći i vidjeti tu kuću. Poveli su i neku ženu koja se
dobro razumjela u to. Ona je, ušavši unutra, potvrdila da se radi o kugi.
I Hodočasnik zaželi ući. Nađe nekog bolesnika. Tješio ga je, dotaknuvši
mu rukom bolesno mjesto. Pošto ga je malko utješio i ohrabrio, pođe odande
sam. A u ruci ga je počelo boljeti pa mu se učini da se okužio. Ta je utvara bila
tako jaka da je nije mogao prevladati sve dok nije, uz velik napor, ruku gurnuo u
usta i unutra je mnogo okretao rekavši: »Ako ti je ruka okužena, bit će i usta.«
Kad to učini, nestade i utvare i boli u ruci.

84. Međutim, kad se vratio u Kolegij Sv. Barbara, gdje je u to vrijeme

imao stan i slušao predavanja, oni iz Kolegija koji su znali da je bio u okuženoj
kući bježali su od njega i nisu htjeli dopustiti da uđe. Tako je bio prisiljen
nekoliko dana boraviti izvan Kolegija.
U Parizu je bio običaj da za postignuće bakalaureata studenti trećeg
godišta umijeća »preuzimlju kamen«, kako to nazivaju.(17)
Budući da se pritom uplaćuje jedna škuda, prilično velik broj siromašnih
ne može si to priuštiti. Hodočasnik je posumnjao u to hoće li biti ispravno da
»preuzme kamen«. Budući da se osjećao vrlo nesiguran i bez rješenja, odluči
stvar predati svojemu profesoru. On mu pak savjetova neka ga »preuzme«. I on
ga je »preuzeo«. Dakako, prigovarača nije uzmanjkalo. Bar jedan mu je
Španjolac to spočitnuo.

Počeci Družbe

(Pariz: pridružuje se Faber, susret s Rodriguesom -1532; licencijat iz filozofije i

početak teologijskog studija, pridružuje se Ksaver - proljeće 1533; Laynez,
Salmeron i Bobadilla - jesen 1533; dok-
---------------------------------
17 To je bio uobičajeni sveučilišni naziv za izlazak na službeni završni ispit. Možda mu je izvor na
Sveučilištu u Coimbri, gdje je bio običaj da pri tome ispitu kandidat najprije otkrivene glave ponizno sjedne na
pripravljeni goli kamen, »preuzimajući« sada to mjesto (usp. Garcia-Villoslada, nav. dj., str. 328, s bilješkom
48).

torat iz filozofije - travanj 1534; zavjeti na Montmartreu - kolovoz 1534; ne

uspijeva pridobiti Nadala - početak 1535)

Zbog bolesnog želuca već se u to vrijeme u Parizu osjećao loše, tako da je

svakih petnaest dana imao nekakvu bol u želucu koja ga je držala otprilike sat
vremena i uzrokovala mu groznicu. Nekom je zgodom bol u želucu trajala
šesnaest ili sedamnaest sati. U to je vrijeme već završio studij umijeća, studirao
koju godinu teologije i pridobio sudrugove. A bolest je išla nagore, i nije joj se
moglo naći lijeka, iako su to mnogi pokušali.

85. Liječnici rekoše da ne preostaje drugo čime bi se moglo pomoći, osim

da udiše zavičajni zrak. Također sudrugovi mu to savjetovaše i mnogo ga
nagovarahu.
Već su u to vrijeme svi bili načisto s time što im je činiti, tj. poći u
Veneciju, pa u Jeruzalem i uložiti svoj život na korist duša. Ako ne dobiju
dopuštenje da ostanu u Jeruzalemu, vratit će se odande u Rim i ponuditi se
Namjesniku Kristovu da ih zaposli tamo gdje bude sudio da je više Bogu na
slavu i na korist dušama. Odlučiše također da će čekati na ukrcaj u Veneciji
godinu dana. Ako tijekom te godine ne bude ukrcavanja u brodove koji plove
prema Levantu [Bliski istok], bit će slobodni od zahtjeva da idu u Jeruzalem, pa
će poći papi...
Hodočasnik se nakraju dao na to nagovoriti od sudrugova, budući da su
usto oni koji su bili Španjolci imali urediti neke stvari koje je on mogao obaviti.
Dogovorili su se da će poslije oporavka poći urediti njihove poslove. A onda će
krenuti u Veneciju i ondje čekati sudrugove.

86. Bila je to godina 1535. Sudrugovi su zamislili i obećali da će krenuti

na put na dan Obraćenja Sv. Pavla, 25. siječnja godine 1537. Ipak su poslije
zbog nastalih ratova krenuli već u studenome godine 1536.
Kad se Hodočasnik spremao poći, dozna da je optužen kod inkvizitora i
da je protiv njega pokrenut postupak. Doznavši to i vidjevši da ga ne pozivlju,
sam ode inkvizitoru. Reče mu što je doznao i da upravo kani otputovati u
Španjolsku. A ima i sudrugova. Zato ga moli da presudi.
Inkvizitor odgovori da je istina ono u vezi s optužbama, ali ne vidi da bi tu bilo
nešto važno za njih. Samo je htio vidjeti njegove spise Duhovnih vježba.
Vidjevši ih, vrlo ih je pohvalio i zamolio Hodočasnika da mu ostavi jedan
prijepis, što on i učini. Ipak se ponovno vrati da ga nagovori na to da nastavi
postupak sve do presude. Budući da se inkvizitor nećkao, on dođe s javnim
bilježnikom i svjedocima u njegovu kuću pa o svemu uzme potvrdu.
Prema nagovoru sudrugova u rodnom kraju

(Azpeitia - proljeće 1535; Loyola, Obanos, Almazaln, Siguenza, Alcala, u

Madridu susret s princom Filipom, Toledo, Valencia - ljeto 1535)

87. Uredivši to, uzjaše na malog konja što su mu ga pribavili sudrugovi pa ode
sam prema svom zavičaju. Na putovanju se osjećao mnogo bolje. Kad je stigao
do Provincije,(18) ostavi općinski put i krene planinskim, koji je bio samotniji.
Idući kratko njime naiđe na dva naoružana čovjeka koji su mu dolazili
ususret (a taj je put nekako na zlu glasu zbog razbojnika).
Oni prođoše kraj njega dalje dio puta onda se okrenuše i pođoše u velikoj žurbi
za njim. Bilo ga je malo strah. Ipak im se obrati i dozna da su to sluge njegova
brata [don Martina Garcie de Onaz y Loyola]. Izgleda da je on imao o njegovu
dolasku vijest iz Bayonnea u Francuskoj, gdje su Hodočasnika prepoznali, pa ih
je poslao da ga potraže. Tako oni krenuše naprijed, a on pođe istim putem za
njima.
Malo prije nego što stiže do posjeda, ugleda spomenute osobe da dolaze
preda nj. Navaljivali su mnogo da ga odvedu u bratovu kuću, ali nisu ga mogli
privoljeti. I tako on ode u prihvatilište. A zatim je u pogodno vrijeme pošao
posjedom prositi milostinju.

88. U tom je prihvatilištu počeo razgovarati o Božjim stvarima s mnogima

koji su ga dolazili posjetiti. Od toga je bilo mnogo ploda. Čim je stigao, odluči
da će svaki dan poučavati dječake u kršćanskom nauku. No brat se njegov tome
veoma usprotivi tvrdeći da nitko neće doći. On odgovori: dovoljno je ako bude i
jedan. Međutim, kad je s tim počeo, neprestano su dolazili mnogi da ga slušaju,
čak i njegov brat. Osim kršćanskog nauka, također bi propovijedao nedjeljama i
blagdanima na korist i pomoć dušama. Ljudi su dolazili izdaleka da ga slušaju.
Mnogo se također trudio da iskorijeni neke zle običaje. Nešto se i sredilo s
Božjom pomoći. Postigao je, naprimjer, da se koc-
--------------------------------
18 »Provincija" je u Guipuzcoi bio domaći naziv za taj kraj (usp. Iparraguirre Dalmases, nav. dj., str.
147, bilješka1).

kanje uspješno zabranilo. O tome je dao savjet upravnom predstojniku.

Također je tamo postojao zao običaj ovakve vrste: U tom kraju djevojke uvijek
hodaju nepokrivene glave. Pokrivaju se tek kad se udaju. No ima ih mnogo koje
se odaju priležništvu sa svećenicima ili s drugim ljudima i onda pokrivajući se
»zaštićuju« vjernost, kao da su im supruge. To se tako uvriježilo da će priležnice
bez ikakva stida reći da su glavu pokrile »za dotičnoga«. I to je bilo javno da
»pripadaju« dotičnima.(19)

89. Taj zao običaj izvor je mnogih zala. Hodočasnik nagovori predstojnika
da proglasi zakon prema kojem će sudski biti kažnjene sve one žene koje bi
pokrile glavu »za nekoga«, a nisu njihove supruge. Na taj se način počeo
uklanjati taj zao običaj.
Postigao je da se izda uredba o tome da se za siromahe osigura službena i
redovita skrb i da se triputa zvoni na pozdrav Gospi, da se narod pomoli ujutro,
u podne i navečer, kao u Rimu.
Kolikogod se na početku dobro osjećao, kasnije se ipak teško razbolio. A
kad ozdravi, odluči obaviti poslove koje su mu dali sudrugovi. Pođe bez novca,
zbog čega se njegov brat jako razljutio. Doživljavao je kao sramotu što on kani
poći pješice i navečer. Hodočasnik stoga pristade da do granice Provincije jaše
na konju, uz pratnju brata i svojih rođaka.

90. No kad je ostavio Provinciju, sjaha i, ne prihvativši ništa, ode prema

Pamploni, otuda u Almazan, zavičaj oca Layneza, zatim u Siguenzu i Toledo, a
iz Toleda u Valenciju. I u svim tim zavičajnim mjestima sudrugova ne htjede
ništa primiti, premda su mu nudili velike darove i uporno navaljivali.

JERUZALEM ILI RIM ?

Sastanak Družbe u Veneciji radi odlaska u Jeruzalem (Valencija, Genova,

Bologna - jesen 1535; Venecija: nastavak teologijskih nauka, Andres Lipomani,
Giampietro Carafa, pridružuje se Hoces -1536; dolazak sudrugova i novih: Le
Jay, Broet, Codure - početak 1537; sudrugovi u Rimu radi blagoslova za
jeruzalemsko hodočašće - proljeće 1537)
----------------------------------------
19 To je razdoblje poznato u povijesti po velikom moralnom nazatku u »kršćanskoj" Europi i po
najraznolikijem opiranju zahtjevima Crkve. Tridenski je crkveni sabor bio sazvan upravo kao vapaj za obnovom
kršćanskog života.

U Valenciji je razgovarao s Castrom, koji je bio kartuzijanski samostanac. Kad

se htio ukrcati na brod što plovi u Genovu, molili su ga odani poštovaoci iz
Valencije da to ne čini, jer se govorilo da je na moru Barba Rossa s mnogo
galija... I premda su mu kazivali mnogo toga što bi bilo dovoljno da ga prestraši,
ničim ga ne pokolebaše.

91. Ukrcao se na neki veliki brod. Prošao je kroz oluju koja je već
spomenuta kad se govorilo o tome kako je triput bio oči u oči sa smrću [br. 33].
Stigavši u Genovu, uputio se prema Bologni. Na tom je putu mnogo prepatio,
pogotovo onda kad je zalutao i krenuo uz neku rijeku, koja bijaše duboko, a
staza visoko; i što je dalje išao, postajala je sve uža. Tako se suzila da nije više
mogao ići naprijed ni nazad pa je počeo puzati četveronoške. Kad bi se god
pomakao, mislio je da će se stropoštati u rijeku. I tako je u veliku strahu prešao
velik dio puta. To je bio najveći zamor i tjelesno naprezanje što ga je ikad
podnio, ali je na kraju uspio. Međutim kad je htio ući u Bolognu, morao je
prijeći neki drveni mostić, no pade. Digao se sav blatan i mokar, tako da je
izazvao smijeh mnogih koji su se tamo našli.
Došavši u Bolognu stade prositi milostinju. Svuda je obišao proseći, ali
nije dobio ni novčića. Obolio je i ostao neko vrijeme u Bologni. Zatim ode
odande u Veneciju, uvijek istim načinom.

92. U Veneciji se u ono vrijeme bavio davanjem duhovnih vježbi i drugim

duhovnim razgovorima. Istaknutije osobe kojima ih je davao jesu Magister
Pietro Contarini, Magister Gasparo de Dotti i neki Španjolac, kojega su zvali
Rozas. Bio je tu i drugi Španjolac, bakalaurej Hoces. On je imao mnogo susreta
s Hodočasnikom, ali i s biskupom Cette.(20)
-----------------------------
20 Biskupija Cette ne postoji pa povjesničari traže biskupiju slična imena. Možda bi se ipak moglo raditi o
jednostavnoj Ignacijevoj kriptogramskoj kratici CT (el Cardenal Theatino - Gianpietro Caraffa je imenovan
kardinalom 22. prosinca 1536), koja bi u španjolskom izgovoru zvučila »cette«. Shvatljivo je da Ignacije,
kazujući to nakon izbora Gianpietra Caraffe za papu (23. svibnja 1555), nije držao da je razborito spominjati
njegovo ime u tom kontekstu. Inače su kriptogrami, radi razboritosti, bili onda u modi. Upravo te godine
nalazimo u Ignacijevoj ostavštini kriptogram »Mateo Sanchez« za španjolsku regentkinju Juanu de Austria kad
se uređivala iznimka radi njezina primitka u Družbu Isusovu. Čini se da ga je smislio Franjo Borgia DI, koji je
potjecao iz najviših diplomatskih krugova (usp. H. Rahner, Ignatius von Loyola, Briefwechsel mit Frauen,
Herder, Freiburg, 1956; radi novijih bilježaka talijansko izdanje Ignazio di Loyola e le donne del suo tempo,
Edizioni Paoline. Milano, 1968, str. 98-102)

I premda se [Hoces] osjećao donekle sklon tome da obavi duhovne

vježbe, ipak to nije ostvarivao. Na kraju se odluči da ih obavi. Pošto ih je
obavljao tri ili četiri dana, razotkri Hodočasniku svoje srce. Rekao mu je kako se
zbog stvari koje mu je kazao taj i taj bojao da ga u duhovnim vježbama ne bi
učio kakvom pogrješnom nauku. S tog je razloga ponio sa sobom određene
knjige da se na njih osloni ako bi ga slučajno htio zavesti u zabludu. Duhovne su
mu vježbe donijele izvanredno veliku pomoć. Na kraju odluči da se priključi
Hodočasnikovu životu. On bijaše i prvi među njima koji je umro.

93. U Veneciji je Hodočasnik također bio ponovno proganjan. Mnogo ih

je bilo koji su govorili da je u Španjolskoj i u Parizu bila spaljivana njegova
prilika. Ta se priča toliko širila da je bio pokrenut postupak. Donesena je presuda
u prilog Hodočasniku.
Početkom godine 1537. došla su u Veneciju devetorica sudrugova. Ondje
se razdijeliše po raznim prihvatilištima da poslužuju. Nakon dva ili tri mjeseca
svi oni odoše u Rim da dobiju blagoslov za put u Jeruzalem. Hodočasnik nije
išao zbog Doktora Ortiza, a također i zbog novog teatinskog kardinala.
Iz Rima se sudrugovi vratiše s mjenicama na 200 ili 300 škuda.
Dobili su ih kao milostinju za plovidbu u Jeruzalem. Drukčije ih nisu htjeli
uzeti, osim u mjenicama. Ne mogavši otići u Jeruzalem, vratiše ih kasnije onima
od kojih su ih dobili.
Družba svećenika sa zavjetom siromaštva

(Venecija: mistični doživljaji, svete redove od 10. do 24. lipnja dao biskup Raba;
Vicenza: mistični doživljaji, Bassano - ljeto 1537;
Vicenza, prve mise sudrugova, ime »Družba Isusova« - rujan, listopad)

Sudrugovi se vratiše u Veneciju onako kako su i otišli - pješice i proseći - ali

podijeljeni u tri skupine, tako da su uvijek bili različitih narodnosti. Ovdje u
Veneciji prime svećenički red oni koji nisu bili zaređeni. Dopuštenje im je
udijelio tadašnji papinski nuncij u Veneciji Verallo, koji je kasnije dobio naslov
kardinala. Redili su se na naslov siromaštva nakon što su svi položili zavjete
čistoće i siromaštva.

94. Brodovi te godine nisu plovili prema Levantu jer su Venecijanci prekinuli s
Trucima. I tako [sudrugovi], videći da je nada u plovidbu sve manja, podijeliše
se po venecijanskoj pokrajini s nakanom da tu godinu čekaju, kako su bili
odlučili. Tek nakon što ona dokraja bude ispunjena, a plovidbe ne bude, otići će
u Rim.
Hodočasniku je pripalo to da s Faberom i Laynezom ide u Vicenzu. Tamo
su našli nekakvu kuću izvan gradskog područja koja nije imala vratiju ni
prozora. U njoj su stanovali, spavajući na malo slame koju su sami donijeli.
Dvojica između njih uvijek su dvaput dnevno išli u područje grada prositi
milostinju. Tako su malo donosili da su se jedva mogli nahraniti. Obično bi jeli
malo prepržena kruha kad su ga imali. Dužnost da ga preprži imao je onaj koji je
ostao kod kuće. Na taj su način proživjeli četrdeset dana, ne brinući se ni za što
osim za molitvu.

95. Kad je prošlo četrdeset dana, dođe Mg. Jean Codure pa sva četvorica
zaključe da počnu propovijedati. Raziđoše se po trgovima, pa su isti dan i u isti
sat sva četvorica počeli svoje propovijedi, pozivajući najprije puk glasnim
poklicima i kleričkom kapom. Te su propovijedi izazvale veliki žamor u gradu.
Mnoge su se osobe pokrenule u pobožnosti, a oni su u materijalnim potrebama
bili obilno opskrbljeni.
U to je vrijeme u Vicenzi [Hodočasnik] imao u duhu mnoga viđenja i
mnogo utjehe, gotovo redovito. Suprotno od onoga kad je bio u Parizu.
Pogotovo je u Veneciji, kad se počeo spremati da postane svećenik i kad se
pripravljao na služenje mise, na svim tim putovanjima imao onakve velike
nadnaravne pohode kakve je obično imao dok je bio u Manresi.
Također dok je bio u Vicenzi, dozna da jedan od sudrugova koji je boravio
u Bassanu leži bolestan, već na samrti. U isto je vrijeme i sam bio bolestan. Ipak
pođe. I hodao je tako čilo da ga njegov pratilac Faber nije mogao slijediti. Na
tom je putu od Boga dobio sigurnost - i to je priopćio Faberu - da onaj sudrug
neće umrijeti od te bolesti. Kad su stigli u Bassano, bolesnik se jako utješio i
brzo ozdravio.
Kasnije su svi otišli u Vicenzu, pa su neko vrijeme sva desetorica bili
tamo. Neki bi odlazili prositi milostinju po selima oko Vicenze.

Rim...

(Venecija, put u Rim, mistični doživljaj u La Storti -listopad, studeni 1537; Rim,
susret s papom, Garzonijeva kućica u vinogradu kod crkve Trinita dei Monti -
prosinac 1537; Monte Cassino, mistični doživljaj, De Estrada, stižu svi
sudrugovi, novi stan kod Ponte Sixto - proljeće 1538; veliki napadi, susret s
papom u Frascatiju -ljeto; Frangipanijeva kuća kod Torre del Melangolo,
Družba se daje papi na raspolaganje - jesen)

96. Zatim, kad je godina došla kraju, a prijelaza nisu našli, zaključiše da
odu u Rim. Također i Hodočasnik, jer su se ona dvojica zbog kojih se dvoumio
pokazali vrlo dobrohotni prema sudrugovima kad su bili prošli put.
U Rim su išli podijeljeni na tri ili četiri skupine, Hodočasnik s Faberom i
Laynezom. Na tom ga je putu Bog pohodio na poseban način. On je bio odlučio
da godinu dana pošto postane svećenik neće služiti misu, nego će se pripravljati
i moliti Gospodina da ga htjedne postaviti uz Sinka svoga. I jednom nekoliko
milja [14 km] prije Rima bio je u nekoj crkvi i molio se. Tada osjeti takvu
promjenu u svojoj duši, i tako je jasno vidio kako ga Bog Otac postavlja uz
Krista, Sinka svoga, da se nipošto nije usudio posumnjati u to da ga je Bog Otac
postavio uz Sinka svoga.

97. Kasnije, kad su došli u Rim, reče sudrugovima da vidi zatvorene

prozore. Htio je reći da će ovdje doživjeti mnogo suprostavljanja.

(Dopuna: Kad mi je Hodočasnik pripovijedao te stvari, rekao sam mu ja koji ih pišem da Laynez iznosi
to s drugim pojedinostima bar koliko sam čuo. On mi odgovori da je istina sve što Laynez veli. Sam se
ne sjeća tako pojedinosti. No sigurno zna da onda kad je to pripovijedao nije rekao ništa osim istine. To
mi je isto rekao i za druge stvari.)

Još je rekao: »Potrebno je da jako pazimo na sebe i ne preuzimamo

razgovore sa ženama, osim [kad ne možemo drukčije] zbog njihova visokog
položaja.«
Kasnije u Rimu, da reknemo u vezi s tim, Magister Franjo [Ksaver]
ispovjedao je neku ženu. Kojiput ju je posjetio radi duhovnih stvari. Poslije se
ona nađe trudna. No Gospodin je htio da se otkrilo tko je učinio zli čin. Slično se
nešto dogodilo i Jeanu Codureu s njegovom duhovnom kćeri: uhvatili su je s
nekim muškarcem.
98. Iz Rima je Hodočasnik otišao u Monte Cassino davati duhovne vježbe
Doktoru Ortizu. Tamo je bio četrdeset dana i vidio tada jednom zgodom kako
bakalaurej Hoces ulazi u nebo. Pritom je imao mnogo suza i veliku duhovnu
utjehu. Vidio je tako jasno, da mu se činili da bi izričito lagao kad bi rekao
suprotno.
Vraćajući se iz Monte Cassina, poveo je sa sobom Francesca de Estradu.
Vrativši se u Rim, bavio se pomaganjem dušama. Još su stanovali u vinogradu. I
davao je Duhovne vježbe u isto vrijeme različitima, od kojih je jedan stanovao
uz baziliku Svete Marije Velike, a drugi kod Sikstova mosta.(21) Zatim su počeli
napadi. S neugodnostima je započeo Miguel [Landivar] i zlo je govorio o
Hodočasniku, koji ga dade pozvati pred upravitelja Grada. Upravitelju je prvo
pokazao Miguelovo pismo u kojem je on vrlo pohvalno govorio o Hodočasniku.
Upravitelj je Miguela preslušao i odlučio da ga protjeraju iz Rima.
Zatim su počeli s napadima Mudarra i Barrera. Govorili su da su
Hodočasnik i njegovi sudrugovi utekli iz Španjolske, Pariza i Venecije. Obojica
su na kraju priznali pred upraviteljem Grada i pred tadašnjim papinskim legatom
za Rim da nemaju o njima ništa zla kazati o vladanju ni o nauku.
Legat zapovjedi da se čitava stvar šutke prekine. Hodočasnik to ne
prihvaća. Izjavljuje da hoće završnu sudbenu presudu. To legatu nije bilo po
volji, ni upravitelju, a ni onima koji su prije toga bili nakloni Hodočasniku.
Napokon, poslije nekoliko mjeseci dođe papa u Rim. Hodočasnik ode k njemu u
Frascati da mu izloži stvar i podastre neke razloge. Papa se dade obavijestiti te
zapovjedi da se donese sudska presuda. Ona je donesena u prilog itd.
U Rimu su uz pomoć Hodočasnika i sudrugova podignute neke pobožne
ustanove: Kuća katekumena, Kuća Svete Marije, Sirotište za djecu itd. Ostale će
stvari moći ispripovjediti Magister Nadal.

ZAVRŠNI ZAPISI O. LUISA GONCALVESA DA CAMARA

99. Pošto je sve ovo bilo ispripovijedano, ja sam 20. listopada [1555.] upitao
Hodočasnika o Duhovnim vježbama i Ustanovama. Želio sam čuti o tome kako
ih je sastavio. Rekao mi je da Duhovne vježbe nije sastavio sve najedanput. Za
neke mu se stvari kojih se držao u svojoj duši i vidio da su mu korisne činilo
-------------------------------
21 Za čitav taj put od vinograda uz Trinita dei Monti do Santa Maria Maggiore, pa odande do Ponte
Sixto, i opet natrag do Trinita dei Monti, potrebna su gotovo dva sata hoda.

da bi i drugima mogle biti korisne. Zato ih je zapisao, naprimjer ono o

ispitivanju savjesti, onako s crtama itd.
O poukama za izbor posebno mi je rekao to da ih je izvukao iz one
različitosti u duhu i mislima što ih je imao kad je bio u Loyoli, kad je bio još
slab zbog noge.
 A za Ustanove mi reče da će mi kazati navečer. Pozvao me isti dan prije
nego što će večerati. Imao je izgled osobe sabranije nego obično. Izrekao mi je
kao neku službenu izjavu. Njezin je sadržaj bio da iskaže nakanu i iskrenost
kojom je ispripovjedio ove stvari. Izjavio je da je sasvim siguran da ni u čemu
što je ispripovjedio nije pretjerao. Često je odonda otkako je počeo služiti
Našem Gospodinu učinio nešto što ga vrijeđa, ali nikad nije pristao na smrtni
grijeh. Dapače, stalno je rastao u pobožnosti, to jest u lakoći da nađe Boga. I
svakiput i u svako vrijeme kad želi naći Boga, nalazi ga. I sada često ima
viđenja, osobito ona o kakvim se prije govorilo - da vidi Krista kao sunce. To
mu se često događa kad ide govoriti o važnim stvarima, i dolazi mu kao potvrda.

100. Kad govori misu, također ima mnogo viđenja. I kad je sastavljao
Ustanove, imao ih je također vrlo često. Sad to može lako tvrditi jer je svaki dan
zapisivao ono što je prolazilo njegovom dušom, pa je to sada našao zapisano. I
pokaza mi tada prilično velik svezak zapisa. Iz njih mi pročita dobar dio. Radilo
se najviše o viđenjima u kojima je gledao potvrdu za neke stvari od Ustanova.
Katkad je vidio Boga Oca, kadšto sve tri Osobe Trojstva, gdjekad Našu Gospu
kako se zauzima, štokad kao potvrdu.
Posebno mi je spomenuo odredbe s kojima se zadržao četrdeset dana
služeći svaki dan misu, i svaki dan uz mnogo suza. Radilo se o tome da li bi
[vlastita] crkva imala neki prihod, i bi li Družba mogla imati doprinos od njega.

101. Kad je sastavljao Ustanove, držao se ovog načina: Svaki bi dan

služio misu i podastirao Bogu predmet kojim se bavio. I molio se za to. I
molitva i misa bile su uvijek sa suzama.
Ja sam želio vidjeti one listove u vezi s Ustanovama i molio sam ga da mi ih
ostavi za kratko vrijeme. On ne htjede.
BURKHART SCHNEIDER, DI

Objašnjenja
Autobiografije Ignacija Loyolskog
OBJAŠNJENJA UZ PREDGOVOR PATRA NADALA

(Rubni brojevi upućuju na odgovarajuće brojeve u tekstu)

2 Družbu Isusovu potvrdio je 27. rujna 1540. papa Pavao III. u buli
Regimini militantis Ecclesiae i priznao kao crkveni Red. Isti je papa
odobrio breveom Pastoralis officii od 31. srpnja 1548. knjigu Duhovne
vježbe. God. 1550., nakon približno desetgodišnjeg rada, bile su u biti
završene Konstitucije, ustav Reda, premda su sljedeće godine donijele još
neke promjene i dodatke. - Navod godine 1551. ili je Nadalova pogreška
ili je pogreška u prepisivanju; Nadal je, naime, čitavu 1551. godinu
proveo izvan Rima na Siciliji i došao tek u siječnju 1552. odande natrag u
Rim.

3 Juan de Polanco, rođen 1517. u Burgosu, gdje je njegova obitelj pripadala

bogatom patricijskom staležu Grada, stupio je 1541. u Red. Od 1547.
boravio je u Ignacijevoj neposrednoj blizini u Rimu kao njegov tajnik.
Njegova radna snaga i njegov dar za organizaciju učinili su ga nužnim u
središnjici Reda. Uz teškoće započeo je skupljati i obrađivati važne
dokumente za ranu povijest Reda. - Drugi ovdje spomenuti pater s juga
Francuske Poncio Cogordan bio je 1549. odgovoran za ekonomijsku
upravu kuće profesa u Rimu, gdje je stanovao i General Reda. - Nadal je u
proljeće 1552. ponovno pošao na Siciliju, a u siječnju 1553. bio je opet
pozvan u Rim, gdje je ostao do travnja te godine. Onda je pošao kao
vizitator u Španjolsku i Portugal. Da se za njegova povratka u Rimu 1554.
još ništa nije poduzelo u dotičnoj stvari, to je Nadalova zabluda; jer je
Ignacije zbilja već 1553. započeo s izvještajem.

4 Prva Generalna kongregacija, čija je zadaća bila da Redu dadne novog

generalnog poglavara kao nasljednika Ignacijeva, koji je umro 1556.
godine, bila je zbog političkih napetosti između pape Pavla IV. i
Španjolske održana tek godine 1558. Izbor je pao na Diega Layneza, koji
je pripadao utemeljiteljima Reda i nakon Ignacijeve smrti privremeno je
preuzeo vodstvo Reda. Asistenti - onda su bila izabrana četvorica za
Italiju, Španjolsku, Portugal i nordijske zemlje - najbliži su savjetni
suradnici Generala Reda. - Portugalski kralj Sebastian, posljednji potomak
iz kuće Aviz, vladao je od 1557. do 1580.;
 sve do njegove punoljetnosti 1568. vladala je njegova baka, kraljica
Catarina.
Pater Annibale du Coudray iz Savoje bio je na Siciliji u vrijeme kad je taj
izvještaj pisan. God. 1558. - 1561. boravio je u Rimu, a onda otišao u
Francusku. Po svoj prilici, nastaje prijevod izvještaja u te tri godine
njegova boravka u Rimu. Bio je dobar latinist, ali je u stilu tadašnjeg
vremena prevodio prilično slobodno.

OBJAŠNJENJA UZ PREDGOVOR PATRA GONCALVESA

(Rubni brojevi upućuju na odgovarajuće brojeve u tekstu)

1 Po svoj je prilici onaj dio kuće profesa nosio ime »Vojvoda«, jer je sveti
Franjo Borja, gandijski vojvoda, za svojega boravka u Rimu god.
1550/51. stanovao upravo tu. - Ono što je Ignacije tada pripovijedao patru
Goncalvesu o svojemu životu u sljedećem se izvještaju (br. 36) opet
spominje.

2 Diktiranje nije počelo tek u rujnu, nego već svršetkom kolovoza 1553.,
kao što se vidi iz samog teksta izvještaja (br. 10). Razlog prekida mogao
bi biti Ignacijeva bolest. U pismu od 23. rujna 1553. nalazi se pripomena
da se General Reda u posljednje vrijeme vrlo loše osjeća i da još uvijek
nema oporavka. - Budući da pisani izvornik više nije sačuvan, nije nam
moguće na temelju razlike između rukopisa, koju Goncalves izričito
spominje, točno utvrditi mjesto prekida između prvog izvještaja iz 1553. i
njegova nastavka iz 1555. Budući da nedostaje ta jasna oznaka, upućeni
smo na druge oznake. Iz napomene istog Goncalvesa u njegovu dnevniku
koja sigurno nije napisana prije 17. veljače 1555. proizlazi da je Ignacije
upravo tada izvještavao o velikom viđenju u Manresi, što se u tekstu
nalazi pod br. 30. Budući da to stoji kao peta točka u većem sustavnom
sklopu koji ne dopušta prekid duži od dvije godine, treba čitav taj dio
staviti u godinu 1555. S druge strane, znamo iz predbilješke patra
Goncalvesa da je prvi izvještaj iz 1553. dopirao sve do početka boravka u
Manresi. Prema tome, može se prekid staviti u br. 27, čiji drugi dio stoji u
neznatnoj vezi s onim što je prije rečeno, tako da taj prekid vjerojatno
odaje nastavljenje izvještaja nakon dužeg vremena.

3 Iz god. 1554., doznajemo za višekratnu bolest Generala Reda.

Zdravstveno stanje se činilo toliko loše da je u travnju te godine bila
oblikovana posebna komisija od četvorice otaca za obavljanje tekućih
poslova. Nakon Nadalova povratka iz Španjolske bio je on 1. studenoga
 određen za generalnog vikara da bi još više olakšao posao Ignaciju.
Svršetkom se godine međutim Svečevo zdravlje opet poboljšalo.

4 Rimski kolegij, koji je započeo 1551. i koji je Ignacije htio učiniti

središnjom uzornom ustanovom za teologijsku izobrazbu, morao se u
prvim godinama svojega opstanka boriti s velikim novčanim teškoćama.
U svojoj se dopisci Svetac uvijek nanovo vraća na tu stvar. Pokušao je
pronaći materijalnu pomoć u svim katoličkim zemljama za taj pothvat koji
je doista za unutarcrkvenu reformu imao odlučujući utjecaj. - Slanje
isusovačkih misionara u Etiopiju bilo je prviput potaknuto 1545., ali nije
bilo izvedeno zbog oklijevanja portugalskog dvora. Tek je god. 1553.
Lisabon započeo ozbiljnije tu stvar provoditi. Početkom 1554. bila je u
Rimu sastavljena ekspedicija čiji su članovi u rujnu otputovali iz Rima
preko Lisabona u Afriku; no očekivani je izvanjski uspjeh izostao. - Za
nasljednika pape Julija III. bio je 9. travnja izabran kardinal Cervini, koji
je uzeo ime Marcel II. No on je umro već 1. svibnja. Onda je 23. svibnja
sjeo na papinsko prijestolje teatinski kardinal Gian Pietro Carafa kao
Pavao IV. Taj se crkveni knez prije toga odnosio prema Ignaciju i Redu
vrlo suzdržano, pogotovo kad je Ignacije odbio prijedlog ujedinjenja
Družbe Isusove i Teatinskog reda. Kad se u Rimu pročulo tko je izabran,
drhtale su Ignaciju, prema njegovim riječima, »sve kosti u tijelu«. -
»Crveni toranj« se doticao kuće profesa i bio je potkraj 1553. kupljen da
umanji nestašicu prostora. Zgrada se tako zvala prema prezimenu
prijašnjih vlasnika Dei Rossi.

5 Pravilo na koje je Ignacije podsjetio patra Goncalvesa jest drugo od

takozvanih Pravila čednosti: »Neka oči budu obično oborene i neka ih ne
dižu da gledaju tamo-amo; ako s nekim govore, osobito s uglednijim
osobama, neka ne upiru oči u njihovo lice, nego neka ih radije imaju
oborene.« - Dojam da se ono što se izvještava u tom odsjeku odnosi na
jedan jedini dan popravlja se pripomenom da se posljednji razgovor
odvijao dan prije putovanja patra Goncalvesa, tj. 22. listopada 1555.

OBJAŠNJENJA UZ TEKST AUTOBIOGRAFIJE

(Rubni brojevi Upućuju na odgovarajuće brojeve u tekstu)

1 Navod »do dobi od 26 godina« otežava izračunavanje Svečeve godine
rođenja. Izvještaj o njegovu ranjavanju koji neposredno slijedi odnosi se
sigurno na godinu 1521. Prema tomu bi njegova godina rođenja bila
1495., čemu proturječe druga važna svjedočanstva. Prema brižnim
studijama Ignacijeva istraživača patra De Leturiasa, treba da se drži kao
dokazano da se Ignacije rodio god. 1491. Drukčiji navod na našem mjestu
djelomice se objašnjava pretpostavkom da je već od 1517. započelo u
Svečevu životu polagano obraćenje - protiv čega govori tijesna veza s
događajem koji pada u god. 1521. - a djelomice kao pogreška u
prepisivanju. Ali i to drugo tumačenje nije zadovoljavajuće jer sam Svetac
kaže u ovom izvještaju (br. 30), i to u dijelu koji potječe iz god. 1553., da
je navršio 62. godinu života. Moramo dakle pretpostaviti da Ignacije nije
znao navesti točnu godinu svojega rođenja, što u ono vrijeme uopće nije
nešto neobično. - »Taštine svijeta« kojima se Ignacije predavao jesu, isto
kao i »mladenačke pustolovine« koje pater Goncalves spominje u svom
prilogu, vrlo mnogoznačni izrazi. Da li je pisac izvještaja ovdje ispustio
bliže pojedinosti ili je sam Ignacije svoj prijašnji život prije ranjavanja
sažeo u te neodređene riječi, ostaje još uvijek neriješeno pitanje. U
svakom slučaju ne moramo sebi mladog časnika Iniga predstavljati ništa
boljim od njegovih drugova i smijemo zato u tim općim izrazima shvaćati
tada uobičajene čarke za čast i ljubav, bez mogućnosti da bi se danas
mogle utvrditi bliže pojedinosti. Iz sudskih akata u Azpeitiji, koji su
doduše samo nepotpuno sačuvani, znamo da su on i njegov brat Pero
Lopez bili upleteni u neki proces zbog »velikih i značajnih prijestupa«.
Pozivajući se na tonzuru koju je primio u mladim godinama, a kojom je
bio uvršten u klerički stalež, umakao je svjetskom sudstvu. Polanco,
povjerljivi Ignacijev tajnik, sažeo je u svom prvom nacrtu povijesti Reda
njegov prijašnji život s nešto određenijim riječima: »Istina, on je bio
oduševljen za svoju vjeru, ali joj njegov život nije nipošto odgovarao i
nije se čuvao grijeha. Stoviše, posebno se isticao u igri i pustolovinama sa
ženama, prepirkama i borbi s oružjem, kako je bio običaj u njegovo
vrijeme«. Svakako, tome mjestu ni na koji način ne odgovara mišljenje da
je Ignacije zbog svojih kasnijih strožih pogleda previše kruto sudio o, po
sebi, nevinim događajima svojega prijašnjeg života prije obraćenja. -
Vojni događaj koji tu slijedi jest isječak iz rata između Španjolske i
Francuske za kraljevstvo Navarra. Ta je zemlja, prije svega, zbog svojega
zemljopisnog položaja bila više od polovice stoljeća predmet borbe
između obje veće susjedne države, a u sebi je imala dvije stranke koje su
se međusobno pobijale: agrarnontezi za francusku i beaumontezi za
španjolsku stranu. U sklopu sa Svetom ligom od 1510., u kojoj su se
Venecija, Engleska i Španjolska ujedinile s papom Julijem II. protiv
francuskog kralja Luja XII., osvojile su 1512. kraljevstvo Navarru trupe
Ferdinanda Katoličkog. Pokušaj odbjeglog kralja Jean d'Albreta da uz
vojnu pomoć Francuza opet dobije izgubljenu zemlju bio je odbijen i
1515. Navarra je službeno sjedinjena s Kastilijom. Poslije Ferdinandove
smrti u siječnju 1516. nastadoše unutrašnji nemiri protiv ionako mrskog
španjolskog gospodstva, koje je ipak suzbio regent kardinal Cisneros.
Antonio Manrique de Lara, vojvoda od Najere, bio je imenovan
vicekraljem zemlje. U njegovu je službu stupio god. 1517. Inigo de
Loyola. Užurbano se gradila citadela u Pamploni, glavnom gradu Navarre.
Kad je Karlo V. otputovao iz Španjolske na izbor za cara u Njemačku, a
počeo je i ustanak comunerosa, postale su prilike opet opasne jer je
vicekralj najveći dio svojih graničnih trupa morao poslati u središte
Španjolske da ih smire. Francuzi su tu priliku iskoristili; u svibnju 1521.
prešla je francuska vojska pod Andre de Foixom granicu i napredovala u
pravom munjevitom ratu. Jedva je prošlo deset dana od početka
neprijateljstva, već su trupe stajale pred Pamplonom; nekoliko dana prije
toga žurio je vicekralj u Kastiliju da dobije pojačanje. Inigo je sam bio
upravo u svojoj baskijskoj domovini, odakle je najvećom brzinom
dojahao natrag u Pamplonu i upravo se još na Duhove navečer uspio
probiti do citadele kroz Grad, koji je bio prijatelj Francuzima. Još je isti
dan prethodnica francuske vojske ušla u grad. Španjolci su držali još samo
citadelu koja se predala na duhovski utorak 21. svibnja 1521. nakon
šestosatnog pucanja. Vice kralj je još prije svog odlaska imenovao
zapovjednikom citadele alkaidca Francisca de Herreru. Prije početka
pucnjave on se sastao s francuskim glavnim zapovjednikom radi
pregovora o predaji citadele; Herrera je bio u pratnji trojice časnika -
jedan od njih bio je Inigo. Polanco o tome izvještava u svojoj zbirci
materijala za ranu povijest Reda: »Ignacije je govorio protiv planiranog
dogovora jer mu se čini nečastan. Tako je on bio uzrok da se opet prihvate
oružja i brane citadelu. Otpor je trajao tako dugo sve dok od pucnjave
zidine nisu bile razrušene i on ranjen u nozi.« Spomenimo još kratko
daljnji tijek ratnog pothvata. Premda su u pet sljedećih dana čitavu
Navarru zauzele francuske trupe, taj se uspjeh nije mogao dugo održati.
Nakon ugušivanja unutaršpanjolskog ustanka u travnju 1521. bila je
španjolska vojska opet slobodna i mogla se dići protiv izvanjskog
neprijatelja. Već su 30. lipnja Španjolci iz odlučne bitke kod Noaina na
jugu izišli kao pobjednici, a Vojvoda od Najere je opet mogao ući u glavni
grad kao vicekralj, ali je već u studenom iste godine bio smijenjen. - Da se
Ignacije prije bitke »ispovijedio« kod jednog svog ratnog druga, dakle kod
laika, nije u ono vrijeme bilo ništa neobično ako se nije moglo doći do
svećenika. Toma Akvinski je preporučio takvu ispovijed pred laikom ako
je nužno, i još potkraj 15. stoljeća nalazimo taj savjet u ispovjednim
molitvenicima. Dakako, nije riječ o sakramentalnoj ispovijedi s pravim
odrješenjem, već su je promatrali kao korisnu pomoć da se dođe do veće
sigurnosti o iskrenosti vlastitog kajanja.
2 Zbog loših puteva i zbog brdovitog tla između Pamplone i Loyole nije
bilo drukčijeg prevoznog sredstva do nosiljke, koja je ionako za teškog
ranjenika morala biti prilično mučna. Valjda da bi izbjegli puteve i mjesta
zauzeta od francuskih trupa, nisu odabrali najkraći put već su ranjenika
donijeli sporednim putevima u baskijsku domovinu. Prijenos je trajao dva
tjedna. U Loyoli ga je dočekala gospodarica dvorca Magdalena rođena
Araoz, supruga njegova najstarijeg brata Martina Garde, koji je sa svojim
ljudima bio još na bojnom polju protiv Francuza. Ta je šurjakinja Inigu,
koji je rano ostao siroče, zamjenjivala majku; trajno je prijateljstvo njih
dvoje spajalo čitav život, o čemu svjedoči Svečeva korespondencija. -
Dvorac Loyola je u drugoj polovici 15. st. bio građevinski bitno
izmijenjen. Prvotno je bio prava tvrđava, neke vrste kula za stanovanje,
čiji su najviši dio godine 1457. srušili gradovi baskijske provincije
Guipozcoe, koji su se dizali protiv plemstva, s privolom kastiljskog kralja.
Četiri godine kasnije mogla su se uz kraljevsku dozvolu dograditi dva kata
u elegantnom mudejar stilu. Kako je danas sačuvano to sjedište Loyola,
ono ima gotovo oblik kocke, s bočnom stranom približno dugom šestanest
metara; donja polovica pripada još ranijem građevinskom periodu. Prema
tradiciji, za ranjenika je bila određena najljepša soba kuće u njezinu
najvišem katu.

3 Blagdan Svetog Ivana Krstitelja slavi se 24. lipnja, a Svetih apostola Petra
i Pavla 29. lipnja. Naglašeno Inigovo štovanje svetog Petra dokazuje da
on i prije pravog obraćenja nipošto nije bio nereligiozan. Vjersko
uvjerenje i život koji tome nije odgovarao tada nisu bili protivni. U tom
posebnom čašćenju svetog Petra nema se gledati samo pobožnost nekom
svecu, već je treba vrednovati kao izraz naglašeno crkvenog stava, budući
da je upravo sveti Petar, osobito u srednjem vijeku, bio gledan i čašćen
kao predstavnik Crkve. Vjernost Crkvi je kod Španjolaca, upravo zbog
stoljetnih borbi protiv maurske vladavine, postala dijelom nacionalne
samosvijesti. Ta je činjenica posebno važna da bismo mogli shvatiti
Ignacijevo kasnije životno djelo, utemeljenje njegova Reda, koji je imao
biti potpuno na raspolaganju papi.

4 Ovdje spomenuti stariji brat je Martin Garda, koji je nakon očeve smrti
godine 1508. preuzeo gospodstvo nad Loyolom i 1518. ga učinio
majoratom. Najstariji brat Juhan već je godine 1496. pao kod Napulja u
španjolskoj službi. Sam je Ignacije bio najmlađi između jedanaestero
braće i sestara. - Nakon izgona Francuza iz Navarre vratio se Martin
početkom 1521. natrag u Loyolu.
5 Kao najglavnijeg zastupnika ovdje spomenute vrste romana spominje sam
Ignacije u br. 17 izvještaja »Amadisa de Gaula«. Danas gotovo
nepodnošljiva mješavina herojskih legendi, sanjarske romantike i
lakoumnog ljubavnog shvaćanja postalo je oznaka čitave književnosti.
Knjige koje je tada Ignacije doista čitao bile su Život Isusov od Ludolfa
Saskog, kartuzijanskog monaha iz 14. st. i Flas sanctorum, legende o
svecima od dominikanca Jakoba de Viraggio, koji je godine 1298. umro
kao nadbiskup Genove. Oba djela bijahu vrlo raširena. Ignacije ih je čitao
u španjolskim prijevodima s početka 16. st. koje je njegova pobožna
šurjakinja Magdalena donijela na dvorac Loyolu. Prije svoje udaje kao
dvorska dama kod kraljice Isabele Katoličke došla je Magdalena u dodir s
religioznim produbljivanjima i interiorizacijom u Španjolskoj.

6 Dama Inigova srca, koja je bliže naznačena samo svojim visokim

staležem, dala je povoda mnogovrsnim hipotezama. Prije iznošeno
mišljenje da je ta dama Germaine de Foix, druga supruga Ferdinanda
Katoličkog, danas se s pravom zabacuje. Danas se misli da je ta dama bila
jedna od sestara Karla V. Leonora, od godine 1519. udana za portugalskog
kralja Manoela, ili pak Isabella, supruga danskog kralja Christiana, ili
Catarina, najmlađa careva sestra, koja se 1525. vjenčala s Joaom III.
Portugalskim. Toj trećoj pretpostavki pripada neka veća vjerojatnost.
Inigo je vrlo mladu princezu, koja je najveći dio svoje mladosti morala
provesti kod svoje majke Johanne Lude u Tordesillasu kao u nekom
zlatnom kovčegu, upoznao kao paž kod velikog rizničara Juana
Velazqueza de Cuellara i potresla ga je njezina nemila sudbina.

8 Ignacije ovdje upućuje na vlastito iskustvo i promatranje samog sebe kao

shodnu točku za »Pravila o razlikovanju duhova« koja je sastavio na kraju
Duhovnih vježbi. Unutrašnja raspoloženja duše kao što su radost,
zadovoljstvo, utjeha, s jedne strane, te suša, obeshrabrenje, neutješnost s
druge strane, kao i njihovo javljanje i nestajanje dobivaju ovdje značenje
koje nadilazi čistu psihologiju, ako se iz njih može upoznati stanje duše,
njezin odnos prema Bogu. Ovdje kao i kasnije susrećemo češće izraz
»utjeha«, koju Ignacije u spomenutim pravilima ovako opisuje: »Govorim
o utjehi kad u duši nastane unutrašnji pokret nakon kojeg se duša raspali u
ljubavi prema svojem Stvoritelju i Gospodinu i nakon čega ona više ne
može ljubiti ništa stvoreno na cijeloj zemlji radi njega, nego samo još u
Njemu koji je sve stvorio. Isto tako, kad netko prolijeva suze koje ga
pokreću na to da ljubi svoga Gospodina, bilo zbog boli nad svojim
grijesima ili nad mukom Krista našega Gospodina ili nad nečim drugim
što je neposredno usmjereno prema njegovoj službi i slavi. Konačno,
utjehom nazivam svako povećanje vjere, ufanja i ljubavi i svake radosti
 koja čovjeka vuče i vodi k nebeskim stvarima i prema vlastitom spasu
duše ako mu daje mir i spokoj u njegovu Stvoritelju i Gospodinu.«

10 Ignacije ovdje izvještava o prvom svojemu viđenju, poslije kojeg su

slijedila tolika druga. Ovdje kao i kasnije vrijedna je pozornosti Svečeva
suzdržanost u riječima i u prosuđivanju tih viđenja. Ta njegova trijeznost
odaje da ti sami događaji u svojem opažajnom pojavnom obliku za njega
nisu bili ono bitno, već rasvjetljenje i učvršćenje njegovih duhovnih
sposobnosti, koji su s time bili povezani. - U latinskom prijevodu patra Du
Coudraya pogrešno stoji 1555. Navod mjeseca »kolovoz«, koji je protivan
napomeni patra Goncalvesa u predgovoru, jest ovdje sigurno izvoran jer je
tekst pisan neposredno nakon usmenog pripovijedanja, dok je prolog bio
sastavljen tek dvije godine kasnije, očito u žurbi.

11 Od tog krasopisno ispisanog kodeksa nema ni traga. - Predaja kaže da je

Ignacije i kasnije još za boravka u Rimu često promatrao zvjezdano nebo i
pritom jedanput uskliknuo: »Kako mi prljavom i niskom izgleda zemlja
dok promatram nebo.«

12 Seviljska kartuzija, koja se nalazila izvan grada, danas je potpuno nestala.

- Kartuzija u blizini Burgosa nosi naziv Santa Maria de Miraflores i
poznata je po divnom grobnom spomeniku za roditelje Isabelle Katoličke.
- Ovdje opisane zgode treba staviti na početak godine 1522. Vojvoda od
Najere više nije imao službu vicekralja od Navarre, jer ga je u studenom
1521. zamijenio Francisco de Zuniga y Avellanada, grof od Mirande.
Njegovo ondašnje sjedište zato nije više bila Pamplona, nego mjesto koje
se u tekstu označava Navarrete, između Logrona i Najere. Inigo nije bio
pod vlašću novog vicekralja, već osobno pod Vojvodom od Najere kao
njegov sljedbenik. Zato je on morao s njime urediti svoj budući položaj.

13 Brat koji je Iniga pratio bio je, po svoj prilici, Pero Lopez, kasniji župnik
u Azpeitiji, čije se ime javlja zajedno s Inigovim u procesu godine 1515. -
Onate leži blizu Loyole. U blizini je bilo svetište Majke Božje od
Aranzazu. Baskijski naziv svetišta »Ti si među trnjem« upućuje na
povijest nastanka tog hodočasničkog svetišta: jednom se pastiru ukazala
Marija 1468. na nekom trnovu grmu; mjesto ubrzo posta narodno svetište
Baska. Možda je Ignacije upravo tu za noćne molitve pred čudotvornom
slikom položio zavjet vječne čistoće. - Sestra koju su dvojica braće
posjetila u Onatu bila je valjda Magdalena, koja je tamo bila udana za
Juana Lopez de Gallaizteguia. - Trenutnu nepriliku s novcem Vojvode od
Najere treba tumačiti velikim izdacima koji su bili nužni zbog priprave za
prijem upravo izabranog pape, bivšeg španjolskog regenta kardinala
Adriansa od Utrechta. Na putovanju od Vitorie u Barcelonu novi je papa
 Hadrijan VI. prolazio sa svojom pratnjom u ožujku 1522. preko
Vojvodinog područja. - Položaj koji je on htio prenijeti na svog
dosadašnjeg povjerenika označen je u izvorniku kao »buena tenencia«; taj
izraz prevodimo kao »ugledno komandno mjesto«, čime se misli na
odgovarajuću službu unutar Vojvodinog područja, a ne neposredno u
kraljevskoj službi. - Marijina slika koju je Inigo dao obnoviti nalazila se
valjda u župnoj crkvi u Navarreti.

14 Za izraz »osjećaj za Božju volju«, izabran u Schneiderovu prijevodu, stoji

u izvorniku riječ »discrecion«, koja se ne može jednostavno prevesti s
»razboritost«. Ovdje kao i inače treba imati na umu da izvještaj
hodočasnika ne odrazuje njegovo neposredno unutrašnje iskustvo, već je
oblikovan trideset godina kasnije, gledajući natrag na svoj prijašnji život.
Zato moramo pod »discrecion« razumjeti onaj puni smisao koji taj pojam
ima u Duhovnim vježbama i, prije svega, u Svečevim Konstitucijama,
gdje je postao upravo tipičnim ignacijevskim izrazom. Nalazimo ga u
Konstitucijama koje su u vrijeme izvještaja bile u bitnom završene,
otprilike četrdeset puta, čemu treba pribrojati desetak sličnih izraza.
Područje te »discrecion« proteže se tamo od prvog »razlikovanja duhova«
pa sve do odluka o sasvim rubnim stvarima, kao što su odjeća kandidata i
trajanje noćnog počinka. Time se misli na načelno svojstvo koje u svim
takvim slučajevima omogućuje pravilnu odluku, tj. takvu koja odgovara
Božjoj volji i pospješuje njegovu veću slavu. »Discrecion« ne znači,
dakle, samo neku ljudsku razboritost ili instinktivnu sigurnost, nego
ujedno nadnaravnu, od Boga određenu i prema Bogu usmjerenu sigurnost,
da bismo čitav život uvijek više prilagođavali Božjoj volji i želji.
Posljednju rečenicu tog odjeljka treba razumjeti tako da Ignacije onda nije
mislio na to kako su Sveci vođeni Božjom milošću da u različitim
prilikama i pretpostavkama čine izvanjska djela pokore; bilo mu je više
stalo samo do izvanjskog nasljedovanja tih »velikih djela«, a kasnije je u
tome vidio nedostatak »discrecion« u upravo prikazanom smislu.

15 Karakteristično za tu vrstu usmenog izvještaja i ujedno za točnost

prijepisa jest obimni dodatak između uvodatog pojedinačnog izvještaja
(na početku prethodnog broja) i njegova nastavka u ovom odjeljku. -
Zgoda s Maurom potpuno odgovara tadašnjem stanju u Španjolskoj. Kad
je godine 1492. bilo dovršeno ponovno zauzimanje poluotoka, ostao je
nemalen dio bivših gospodara u zemlji i bijaše rasnom i vjerskom
različitošću stalno žarište opasnosti. Bile su tu prije svega, nacionalne
španjolske inkvizicijske vlasti, osnovane 1480., koje su uz ostale zadatke
kao sredstvo za osiguranje unutrašnjeg mira bdjele nad vjerom mnogih
Moriska, koji su samo prividno stupili u Crkvu. Katkad vrlo oštro posebno
zakonodavstvo protiv tih prividnih ili »novih« kršćana, kako su ih zvali,
 dopire sve do vladavine Filipa II. Iako ih, gledajući religiozno, moramo
nerijetko označiti kao žaljenja vrijedne, ipak treba da pri svom
prosuđivanju uzmemo u obzir tadašnje nesigurno stanje države. Ignacije
se morao baviti tim pitanjem upravo onda kad je pripovijedao taj prvi dio
svog izvještaja, budući da je španjolski dvor praktički zabranio primanje u
Red tih »novih« kršćana. S većom je unutrašnjom slobodom General Reda
14. kolovoza 1553. javio patru Araozu u Španjolsku: »Ako zbog mišljenja
na dvoru tamo nije uputno da se primaju novi kršćani, neka se pošalju
ovamo, ako su prikladni ljudi... Ta ovdje se kod onih koji su vrijedni ne
gleda na taj glupi obzir od koga potječu.«

16 Selo, cilj Maurova putovanja, bilo je valjda Pedrola, između Tudele i

Saragosse. - Veće mjesto na podnožju Montserrata, kamo je Inigo išao
kupovati, jest Igualada.

17 Primjer noćne straže pod oružjem pred slikom Naše Drage Gospe Inigo je
sigurno uzeo iz Amadosova romana, u kojemu najstariji Amadisov sin na
sličan način ostaje budan čitavu noć, dan prije nego će postati vitez. -
Benediktinska opatija na Montserratu, brdu u Katalonoji s mnogo klanaca,
čiji mu je oblik i dao naziv »nazupčano brdo«, bila je i još jest vrlo
posjećeno hodočasničko mjesto. Godine 1493. samostan je pripojen
reformiranoj kongregaciji u Valladolidu. Od godine 1493. do 1510. bio je
tamo opat Garda de Cisneros, nećak kardinala Cisnerosa, i kao takav
bijaše vrlo važan za religioznu obnovu samostana i hodočašća. On je
preko Francuske upoznao pobožnost »devotio moderna«, čiji se jasni
tragovi nalaze u njegovu Ejercitatorio espiritual.
Ignacije je sigurno upoznao tu knjigu premda je njezin utjecaj na
Duhovne vježbe mnogo manji nego što se prije često pretpostavljalo. -
Ispovjednik hodočasnika bijaše neki francuski monah don Juan Chanones,
koji je dvanaest godina prije kao svjetovni svećenik stupio u Montserrat.
Navod vremena od tri dana ne treba shvatiti tako kao da je sama ispovijed
tako dugo trajala; u to vrijeme treba, naime, uračunati i razgovore s
ispovjednikom, o kojima je izviješteno prije, te pripravu za ispovijed. -
Mula je još više godina služila samostanu, kako je doznao pater Araoz za
svojega posjeta na Montserrat 1541. Oružje koje je Hodočasnik odložio
stavljeno je kao »ex voto« dar kod oltara Naše Drage Gospe, no kasnije je
bilo maknuto, pa od početka 17. st. nema o tome nikakve točne obavijesti.

18 Spomenuti 24. ožujka sasvim jasno pokazuje da je Inigov boravak na

Montserratu bio kratak. Na putu prema Manresi susreo se Ignacije s
malom skupinom hodočasnika koji su od Manrese poduzeli malo
hodočašće na Montserrat, a sad su se vraćali. Tada šesnaestgodišnji Juan
Pascual, koji je u tom hodočašću pratio svoju majku udovicu Ines, opisuje
 taj susret šezdeset godina kasnije u postupku beatifikacije. Ignacija
opisuje kao još mladog čovjeka, srednje visine, obučena u haljinu od
gruba vunena sukna, s lako pocrvenjelim obrazom. Izgledao je vrlo
umoran. Hodočasnik je zapitao majku o tome postoji li blizu kakva
bolnica. Gospođa Pascual, koja je inače boravila u Barceloni, imala je i u
Manresi imanja i upravo se tamo nalazila. - Za uočljivu činjenicu da je
Ignacije toliko promijenio svoj prvotni plan da u Manresi ostane samo
nekoliko dana pokušalo se dati različita objašnjenja: neki spominju kugu,
koja je upravo tada harala u Barceloni pa je priječila prilazak gradu, a time
i prijevoz u Italiju; drugi opet smatraju da je Hodočasnikova bolest razlog
duljeg boravka u Manresi. Konačno, navode se i tadašnje crkvenopolitičke
prilike: papa Hadrijan VI., koji je 9. siječnja bio nenazočan izabran i od
kojeg je Ignacije želio prije početka svog hodočašća u Svetu Zemlju
izmoliti blagoslov i odobrenje, upravo je putovao u Barcelonu. Inigo ipak
nije htio zamoliti za audijenciju u svojoj domovini jer se bojao da će u
pratnji novog pape naći mnogo svojih bivših poznanika. Na taj posljednji
razlog upućuje sam Ignacije u svom izvještaju o boravku u Manresi. Usto
je očito želio dobiti neko vrijeme nepomućenog mira, da bi porazmislio i
zapisao unutrašnje doživljaje iz dana provedenih na Montserratu. Da se
onda boravak u Manresi produžio na čitavu godinu dana, bilo je
uvjetovano mogućnošću da stigne na brodove, koji su najkasnije
početkom srpnja polazili iz Venecije, i unutrašnjim doživljajima u
Manresi, o kojima se izvještava u sljedećim poglavljima.

19 Bolnica u kojoj je Inigo u Manresi našao stan nosila je ime Svete Lucije i
bila je određena za siromašne bolesnike. Usto je postojala i posebna kuća
za smještaj hodočasnika. Da je Inigo išao u bolnicu, postaje jasno iz
spomenutog susreta na putu iz Montserrata u Manresu. U skupini s
gospođom Pascual nalazila se i voditeljica bolnice Jeronima Clavera, koja
ga je primila u tu svoju kuću.

20 Iz izvještaja o boravku u Manresi ističu se tri razdoblja u Hodočasnikovu

duhovo-religioznom razvoju: nakon početnog vremena unutrašnje
ravnoteže i mira, koje je trajalo od svršetka ožujka do sprnja 1522., slijede
tri mjeseca osobitih duševnih muka, poslije kojih dolaze velika
nadnaravna rasvjetljenja od listopada 1522. do veljače 1523. Svečevi
doživljaji koje je stekao promatranjem samog sebe iscrpno su opisani u
pismu sestri Teresi Rejadella od 18. lipnja 1536. Crkva koju je
Hodočasnik redovito posjećivao bila je valjda samostanska crkva
dominikanaca. Da je on za čitava života sačuvao posebnu ljubav prema
crkvenoj glazbi, spominje pater Goncalves posebno u svojemu dnevniku.
21 Dosada se nije uspjelo utvrditi ime te pobožne žene koja je tada bila
poznata sve do kraljevskog dvora i koju Ignacije tijekom svojega
izvještaja još jednom spominje (br. 37). Često primanje sakramenata bilo
je u ono vrijeme nešto nečuveno. Reakcija na to bit će jasnija iz događaja
u Alcali, o kojemu je riječ u br. 59. Bio je to upravo Ignacije i njegov Red,
koji su nakon stoljetnog drukčijeg shvaćanja upućivali na praksu prve
Crkve i preporučivali češću pa i svakodnevnu pričest.

22 Ovdje spomenuta promjena ispovjednika karakteristična je za stanje onog

velikog unutrašnjeg nemira i nesigurnosti. »Doktor u katedrali« sigurno je
bio u pojedinačnom slučaju njegov duhovni vođa, dok je Hodočasnik kao
gost kod dominikanaca valjda imao jednog od tih patara za trajnog
ispovjednika.

23 Postaje očito da je Hodočasnik napustio svoj prvotni smještaj u bolnici za

siromahe, što je razumljivo zbog nepredviđena produžetka njegova
boravka u Manresi, i našao sklonište u dominikanskom samostanu. -
Odraz tih doživljaja nalazimo u šest napomena o tome »da se osjete i
raspoznaju skrupuli i napastovanja našega neprijatelja«, koje je Ignacije
sastavio na svršetku svojih Duhovnih vježbi.

24 Vjerojatno je Ignacije mislio na zgodu iz svetačkih legendi da je apostol

Andrija pet dana postio da bi od Boga isprosio obraćenje nekog grješnika.
Ignacijev je primjer postao uzor za njegove sljedbenike; za svojih
duhovnih vježbi oni su strogo postili više dana, a najmanje je bilo da je
jedan ostao tri dana bez hrane i pića.

26 U njegovu je lektiru tada pripadao uz Evanđelja i Nasljeduj Krista, a onda

se smatralo da je to djelo napisao kancelar Pariškog sveučilišta Jean
Gerson. Pater Goncalves kaže u svom dnevniku: »Nadalje je pričao da je
u Manresi prvi put dobio u ruke Nasljeduj Krista i da nakon toga nije htio
više čitati nikakve druge knjige. Svima koje je susretao preporučivao bi
im je. Dnevno je čitao jedno poglavlje po redu. Poslije jela i u drugo doba
dana otvorio bi je nasumice i uvijek bi naišao na mjesto koje mu je nešto
kazivalo«.

27 Ta je zgoda karakteristična za promjenu koja se zbila u Hodočasniku u

vrijeme boravka u Manresi i pod vodstvom milosti. Počinje pomalo
napuštati previše uočljivo ponašanje; prvotnu svrhu da u svem izvanjskom
čini isto što i sveci zamjenjuje novim i unutrašnjim idealom, koji mu
pomaže da spozna svoju zadaću u pomaganju dušama i radi kojeg on sad
počinje napuštati sve posebnosti u svom načinu života.
 - Kao što je već bilo naznačeno u Predgovoru patra Goncalvesa, potkraj
prvog odsječka ovog broja završava, otprilike, izvještaj napisan 1553.

28 Ovdje počinje sažeti prikaz unutrašnjih doživljaja - koji ide sve do br. 31 -
koje je Bog Hodočasniku udijelio u Manresi. Protivno ostalom
prikazivanju u kojem se izvješćuje o pojedinim zgodama njegova života
prema njihovu redoslijedu, ovdje Ignacije daje vrlo sustavan pregled koji
odaje njegovu kasniju refleksiju o svojim doživljajima. Podijeljenost na
pet odsječaka ne smijemo gledati u vremenskom slijedu, nego kao
objektivno načelo poretka. U formalnoj se građi tog odsjeka, koji
djelomice odgovara školskom raščlanjivanju na pojedine traktate,
pokazuje utjecaj njegovih kasnijih teologijskih studija. To kasnije
promišljanje onih doživljaja iz Manrese jasno pokazuje kakvu je važnost
Ignacije tijekom svojega života pridavao tim mjesecima i tada dobivenim
rasvjetljenjima. - O tom čašćenju Presvetog Trojstva, prikazanome u prvoj
točki, daje nam konkretnu ilustraciju sačuvani fragment Svečeva
Duhovnog dnevnika iz godina 1544/45.

29 Gospodnja ukazanja spominje Ignacije kasnije višeput (br. 41, 44, 48, 96,
99). Značajna je dvostruka pripomena da on nije mogao zamijetiti
nikakvih tjelesnih pojedinosti. Zato treba i ta ukazanja Gospodina i
njegove Majke - kao i ona prije opisana - shvaćati, u prvome redu, kao
razumska rasvjetljenja, pri čemu tjelesno-osjetilni element ide u pozadinu
i ima ga se tumačiti samo kao popratnu pojavu. To se potvrđuje i
posljednjom rečenicom odlomka, koja na temelju pripomene o viđenjima
kao osnovici vjere daje naslutiti njihovo priopćenje istina.

30 Ovdje se govori o velikom viđenju kod rijeke Cardoner, o kojem je Svetac

pripovijedao tek godine 1555., kako je već rečeno u objašnjenjima uz
predgovor patra Goncalvesa. Spomenuta crkva bila je posvećena Sv.
Pavlu Pustinjaku i bila je na lijevoj (istočnoj) obali Cardonera, koji teče
od Cardone i malo iza Manrese utječe u Rio Llobregat. Na tom mjestu
vodi put prilično visoko iznad rijeke, čije je korito duboko u klancu. -
Ignacije ovdje spominje novu nesigurnost u svojoj životnoj dobi, na što je
već bilo upućeno u napomeni za br. 1. - Šturi prikaz, koji nam malošto
kaže o sadržaju, daje nam ipak naslutiti značenje koje je sam Ignacije
čitav život pridavao tom izvanrednom čisto intelektualnom viđenju.
Ignacijevi drugovi, osobito Polanco i Nadal, daju neke upute o sadržaju
tih doživljaja, pri čemu se sigurno oslanjaju na daljnje Svečeve usmene
izvještaje. Da su se kasnije upravo tom viđenju pripisivale još točnije
pojedinosti – naprimjer to da je Ignacije već onda spoznao osnovne crte
svog budućeg Reda - razumljivo je na temelju toga što je sam Svetac
toliko isticao značenje tog časa za njegov život, ali se to u pojedinostima
 jedva može dokazati. Štoviše, kasniji Ignacijev život pokazuje još
mnogostruko traženje i opipavanje ostvarenja njegova ideala, dok
konačno neće naći završni oblik svoje zajednice. Može biti da je sam
Svetac u povratnu pogledu izvještaja u jednom jedinom velikom sklopu
gledao zamršene putove i pokušaje svojega života, u čemu je on sve to
mogao prepoznati kao jasan i očit razvoj onoga što mu je bilo darovano u
onom času na Cardoneru od spoznaja i ujedno kao sržni događaj, premda
mu to tada još nije bilo pojedinačno došlo do svijesti.

31 Taj križ uz put može se i danas odrediti: to je tzv. Cruz del Tort. - Izvještaj
o viđenju one s mnogim očima obdarene stvari upućuje na ono što je
rečeno u br. 19. - Time završava taj više sustavno sastavljen dio o
unutrašnjim doživljajima u Manresi, a nastavak je opet u prvotnom obliku
pojedinih događaja, pri čemu su primjetna brojna vremenska poklapanja i
anticipacije.

32 Ovdje Ignacije prviput govori - isključivši izvještaj o njegovu ranjavanju -

o nekoj tjelesnoj bolesti. Kasnije će se takva spominjanja češće ponavljati.
Zbog tadašnjega stanja školske medicine ne začuđuje nas to što Ignacije,
kao nestručnjak, ne otkriva nikakve bliže simptome svoje bolesti. Kasnije
(br. 34, 55, 74, 84) sam je označuje kao bolest želuca; no sve upućuje na
to da se radilo o žučnim grčevima i o kroničnom oboljenju žuči. Jesu li te
bolesti počele u Manresi ili su prve od njih posljedica opće iscrpljenosti
na temelju strogosti njegova načina života? - nije moguće odrediti. Prema
mjesnoj tradiciji, koju nalazimo prikazanu na jednoj staroj slici, Ignacija
je u svoju kuću na njegu primio neki Andrija Amigant, čija je rođakinja
Paula Amigant sudjelovala u onoj skupini hodočasnika koje je susreo na
svojem putovanju od Montserrata prema Manresi. Gospođe koje su ga
posjećivale i koje su se za ponovne bolesti u zimi (br. 34) opet brinule za
njega još su nam djelomično poimenice poznate. Tu se već pokazuje onaj
duboki dojam koji su upravo žene dobivale od Hodočasnika i koji je žario
iz njega za čitava života. To su kasnije, prije svega, dame iz visokih i
najviših krugova, koje su smatrale upravo svojom čašću da ga mogu ikako
potpomagati u njegovim pothvatima. Dokaz za to je bogato Ignacijevo
dopisivanje s damama, a potpuno izdanje, što ga je priskrbio Hugo
Rahner, daje Svečevu konkretnu sliku, a ujedno i uvjerljiv kulturno-
povijesni okvir njegovu životu.

33 Ignacije ovdje najprije napominje putovanje iz Španjolske u Italiju pri

kraju njegova boravka u Domovini godine 1535. (usp. br. 91). Iscrpna
kronografija Svečeva života, što ju je izradio pater De Leturia, pokazuje
da je on u posljednjim godinama od 1553. do svoje smrti bio čak osamput
 teško bolestan i u to vrijeme bar dvanaest mjeseci bijaše prikovan za
krevet.

34 Je li tu riječ o ponovnoj bolesti zbog nedovoljna ozdravljenja od bolesti

spomenute u br. 32, nije više moguće utvrditi. Ovdje se prviput spominju
»boli u želucu« koje će se kasnije češće vraćati. To što se sada za nj
zauzima gradska uprava znak je da Hodočasnik više nije u gradiću držan
strancem. - Sina domaćina kuće u kojoj se Ignacije smjestio opet je susreo
u Rimu, gdje je njegov gospodar De Faria bio portugalski poslovni
zastupnik od godine 1543. do 1551. - Gospođe koje su Hodočasnika
posjećivale izvornik označava kao »principales«, čime se ne izražava
toliko plemićko podrijetlo koliko pripadništvo gradskom patricijatu. Iz
pisma patra Layneza iz godine 1547. u kojem je on skupio svoja sjećanja
na utemeljitelja Reda proizlazi da su te gospođe Hodočasnika smatrale
svojim dušobrižnikom i pod njegovim vodstvom uvelike uznapredovale u
svojemu vjerskom životu. Slično kao Laynez, i Polanco daje u svojoj skici
Ignacijeva života naslutiti da je Hodočasnik već tada u svojim
dušobrižničkim nastojanjima primjenjivao metodu Duhovnih vježbi, što ju
je u bitnim crtama već razradio u Manresi. Upada u oči, premda se i zbog
dvokratnog velikog prekida to može donekle protumačiti, da Ignacije
izvješćujući o vremenu u Manresi, nijednom riječi ne spominje nastanak
spisa Duhovne vježbe. Tek pri kraju, uz pitanje patra Goncalvesa, on o
tome kratko govori. - Čvrsta točka za planiranje putovanja bila je
Hodočasniku dana odlaskom venecijanskih hodočasničkih brodova za
Svetu Zemlju. Prema tome, trebalo je da se polazak iz Manrese stavi na
početak godine, računajući obilazni put preko Rima i nužno vrijeme za
nepredviđena čekanja na putovanju da bi stigao na brodove u Veneciji koji
su polazili početkom ljeta.

35 Laynez izvještava u svom pismu iz 1547. da je Ignacije, dok je kao

student bio u Parizu, znao mjesece u Manresi zvati »vremenom svoje prve
Crkve«, da bi time izrazio temeljno značenje one godine u Manresi. -
Sredinom veljače 1523. pošao je na svoje hodočašće u Jeruzalem, koje je
nakon njegova obraćenja bilo i ostalo njegov glavni cilj. - Kratka
napomena da je »htio imati Boga kao jedino utočište« izraz je vodećeg
motiva koji će određivati čitavo njegovo ponašanje od putovanja u
Palestinu do godina provedenih u Parizu. Za to potpuno povjerenje u
Boga donosi izvještaj na sljedećim stranicama mnogo pojedinačnih
primjera. - Ovdje spomenuta obitelj Vojvode od Cardone spada u visoko
katalonijsko plemstvo. Jedna sestra tadašnjeg Vojvode bila je udana za
Vojvodu od Najere u čijoj je službi bio Ignacije prije svog ranjavanja.
36 Ovdje navedeni razgovor spominje pater Goncalves u svojem Predgovoru
(br. 1). Za povijest onog vremena vrlo je zanimljiva pripomena gospođe o
Rimu. - U izvorniku su novci označeni kao »blancas«, čija je vrijednost
tada odgovarala polovici maravedia.

37 U tri tjedna svojega boravka u Barceloni Inigo je stanovao u kući one

udovice Ines Pascual, koju je upoznao na putu od Montserrata prema
Manresi. Pojedinosti o tome donosi šezdeset godina kasnije njezin sin
Juan; vrata njihove kuće bila su više nalik crkvenu portalu - toliko je ljudi
bilo posjećivalo njihova gosta, posebice siromašni i patnici, kojima je
Inigo znao pribaviti pomoć. - O toj pobožnoj ženi već se govorilo u
izvještaju o vremenu u Manresi (br. 21).

38 Kako ćemo kasnije doznati, Hodočasnik je stigao u Rim na Cvjetnicu,

koja je one godine bila 29. ožujka. Za pješačenje do tamo bilo mu je
potrebno približno pet dana, tako da je brod pristao u Gaeti otprilike 25.
ožujka, a približno 20. ožujka otišao iz Barcelone. - Bile su to španjolske
trupe na koje je malena skupina hodočasnika nabasala na tada još
španjolskom napuljskom području. Noćna zgoda odaje starog časnika koji
se sam znao probijati kroz vojsku.

39 Taj je grad bio po svoj prilici Fondi. Kneginja koja je Iniga tamo susrela
bila je grofica Beatrice Appiani, žena Vespasiana Colonne. - Isprošeni
novac se u izvorniku zove »cuatrines«, mala kovanica koja je više stoljeća
u raznim izdanjima bila u opticaju gotovo u svim područjima Italije, a
njezino je ime prvotno bilo »quatrenus« (četiri denara).

40 Put je za hodočasnike u Jeruzalem od Venecije stajao tada i do 26 dukata,

koji su kao čisti zlatnici bili tada najvredniji kovani novac. - Ovdje
spomenuti papa Hadrian VI., nekadašnji kanonik u Utrechtu i odgajatelj
kasnijeg cara Karla V., bio je od njega poslan u Španjolsku, gdje je nakon
smrti kardinala Cisnerosa postao regent zemlje. Nakon smrti Leona X. bio
je nenazočan izabran za njegova nasljednika i ušao je u Rim u kolovozu
1522. Kratki pontifikat tog za duže vrijeme posljednjeg netalijanskog
pape, koji je umro već u rujnu 1523., najbolje je u svojoj tragici označen
grobnim natpisom u njemačkoj nacionalnoj crkvi Santa Maria dell' Anima
u Rimu: »O, kako mnogo ovisi o tome u kakvo vrijeme pada život i
najvrednog muža!« - Da netko sebi od pape izmoli poseban blagoslov za
hodočašće u Svetu Zemlju, to nije tada bilo ništa neobično, nego dapače,
propis Sabora u Vienni (1311), koji nije uvijek izvršavan. Isto ćemo naći i
kasnije kad Ignacije sa svojim drugovima planira i pripravlja drugo
putovanje u Jeruzalem godine 1537. (usp. br. 93). Točan navod papina
blagoslova Hodočasniku nađen je prije kratkog vremena u jednom od
 mnogih registarskih svezaka u Vatikanskom arhivu. Izdan je na ime
'klerika Enecusa Loyole' 31. ožujka, dakle samo dva dana nakon dolaska u
Rim. Po svoj prilici, španjolski su zemljaci u Rimskoj kuriji Hodočasniku
pomogli da je tako brzo dobio traženi blagoslov. - Godine 1523. Uskrs je
bio 5. travnja. Prema tome, Inigo je iz Rima pošao 13. ili 14. toga
mjeseca.

41 Putovanje od Rima do Venecije moguće je donekle rekonstruirati na

temelju tadašnjih puteva. Staza je vodila kroz Spoleto, Loreto, Anconu,
Pescaru, Rimini i Ravennu. Spominjanje straža protiv kuge pokazuje nam
tu epidemiju kao muku te zemlje, koja je u toj godini pogodila čitavu
Italiju. Posebno posljednji dio puta kroz močvare razrječja (delte) Pada
predstavljao je neobično veliko tjelesno naprezanje. Izvještaj o ukazanju
na polju kod Padove upućuje na ono što je rečeno u br. 29.

42 Dolazak u Veneciju imao bi biti početkom mjeseca svibnja. Hodočasnik je

u prvim noćima spavao pod arkadama Duždeve palače. - Carski poslanik
je onda bio Alonso Sanchez, dok je ime bogatog španjolskog zemljaka do
danas nepoznato. U izvještaju o povratku iz Svete Zemlje govori Ignacije
o dvojici muževa koji su mu mnogo pomogli za prvog boravka u Veneciji
(usp. br. 50). Prema Ribadeneirovom svjedočanstvu i istraživanjima pri
postupku kanonizacije drugi od njih bijaše venecijanski senator
Marcantonio Trevisano, čija se palača nalazila blizu Trga Svetog Marka.
U Ignacijevu životopisu pripovijeda Ribadeneira da je taj senator neke
besane noći prolazio ulicama Venecije i našao na Trgu Sv. Marka
Hodočasnika, i uze ga tu noć u svoju kuću.

43 Tadašnji venecijanski dužd, izabran upravo 10. svibnja te godine, bio je

Andrea Gritti, s kojim je Hodočasnik zbog nepoznavanja talijanskog
jezika mogao govoriti samo španjolski. - O putovanju od Venecije do
Palestine imamo točnije zapise od ciriškog ljevača zvona Petera Fusslia.
Taj je Švicarac bio za cijele plovidbe na istom brodu s Ignacijem. -
Rhodos je godinu dana prije, 1522., unatoč herojskoj obrani viteza
ivanovaca, osvojio sultan Sulejman. - Ukupno je te godine bio samo 21
hodočasnik (11 Flamanaca i Nizozemaca, 4 Španjolca, 3 Švicarca, 1
Talijan i 2 Nijemca). Prvi je brod zaplovio 29. lipnja, a drugi Negrona,
zorom 14. srpnja. Na brodu su bili, osim ostatka hodočasnika i posade, i
novoimenovani guverner Cipra Niccolo Dolfin sa svojim štabom te
nekoliko trgovaca.

44 Iz dnevnika Švicarca Fusslia znamo tijek putovanja u njegovim

pojedinostima. Nepovoljni vjetrovi su putovanje Jadranskim morem
produžili do svršetka mjeseca. I u prvim danima kolovoza brod je samo
 polako napredovao, pa je od Krete putovanje bilo brže. Jedna zgoda koju
Hodočasnik opisuje ima se stoga staviti u posljednji dio putovanja, budući
da dodaje da su 'brzo' stigli do Cipra. Negrona je 14. kolovoza pristala u
luci Famagusta. Prvotno se planiralo da će brod jedriti prema Bejrutu,
odakle su hodočasnici željeli kopnenim putem preko Sirije poći u
Jeruzalem. No na Cipru su doznali da putovanje Sirijom nije bilo moguće
zbog kuge koja je tamo harala. Zato su prešli na prvi hodočasnički brod,
koji je stigao već 1. kolovoza i još se nalazio u Las Salinas (danas
Larnaca), a htio je poći u Jaffu. Hodočasnikov izvještaj i ovdje prešućuje
složene formalnosti koje su bile potrebne za dalje putovanje. Dok je
skupina hodočasnika morala čitav tjedan čekati u luci, kapetan broda je
otputovao u Jeruzalem da bi tamo prijavio njihov dolazak. Onda se vratio
s vojnom eskortom koja je imala pratiti hodočasnike na njihovu kopnenu
putu. Skupina je 1. rujna pošla i stigla u Jeruzalem 4. rujna. Boravak tamo
i posjećivanje različitih svetih mjesta bili su uređeni čvrstim programom,
jer se moralo sve puteve prolaziti zajedno pod turskom prismotrom.

45 Osim Jeuzalema i neposredne okolice (Maslinskog brda, Betanije itd.)

hodočasnici su posjetili Betlehem i Špilju rođenja, Jerihon, Jordan i
Elizejev zdenac. - Kućni poglavar kojemu je Ignacije predao svoje
pismene preporuke (po svoj ih je prilici pribavio za boravka u Rimu) bio
je pater vikar; gvardijan je ujedno bio poglavar svih franjevačkih kuća u
Svetoj Zemlji, koje su bile povezane u »kustodiju«, pa je zato na koncu
tog odjeljka nazvan »provincijalom«. Zapravo je sjedište provincijala bio
otok Cipar. Ta mala zabluda u izvještaju lako se može razumjeti zbog
posebnog položaja koji je imao gvardijan samostana na brdu Sionu. On je
bio određen bulom pape Nikole IV. (svršetkom 14.
stoljeća), koju je Leon X. ponovno potvrdio. Na temelju nje gvardijan nije
bio samo redovnički poglavar, nego ujedno i provizor, odnosno apostolski
delegat za latinsku Crkvu u Palestini.

46 Spomenuti »dan uoči povratka« označava nadnevak 22. rujna. Valjda je to

bilo neko napisano pismo koje mi danas više nemamo, upućeno
dobročiniteljici u Barceloni, gospođi Ines Pascual. Njezin sin Juan
izvještava u postupku beatifikacije o drugom pismu koje je njegova majka
primila od svojega štićenika Iniga i u kojem je bio sadržan točan prikaz
putovanja.

48 Posljednjih dana boravka u Jeruzalemu bili su hodočasnici zadržani u

samostanu, budući da je u Grad ušao odred janjičara. Tako je nastala
velika napetost, neprijateljska prema kršćanima. Više je vojnika pokušalo
provaliti čak i u samostan (u noći na 20. rujna). Zato je razumljiva
zabrinutost i uzbuđenje kad je Inigo sam napustio zaštićeno područje
 samostana. - »Opasani kršćani« zvali su se kršćanski Sirijci, jer je njihova
odjeća slična burnusu, bila povezana pojasom.

49 Zbog prijetećeg stava novonadošlih turskih četa izabrali su za odlazak dan

23. rujna kasno uvečer. Na putu je skupina hodočasnika bila šest dana
zaustavljana, dok nije smjela ponovno poći. Tako su 1. listopada stigli u
Jaffu, gdje su još jedamput morali turskoj eskorti platiti četrdeset dukata.
Brod je otplovio 3. listopada. Zbog vremenskih neprilika i pogrješne
orijentacije produljilo se putovanje na Cipar, kamo su stigli tek 14.
listopada, a zbog nedostatka vode i nedovoljnih zaliha hrane bilo je vrlo
naporno. Deset dana prije njihova dolaska otputovao je državni
guvernerski brod, pa su zato bili ovisni o privatnim brodovima, koji su se
još nalazili u luci. Bogati Venecijanac bio je Hieronimus Contarini, koji je
kao plaću za putovanje odredio petnaest dukata. Njegov odgovor je aluzija
na Jakobovu legendu, prema kojoj su tijelo apostola Jakoba Starijeg
dvojica njegovih učenika na čudesan način prenijela do zapadne
Španjolske; tamo je onda Santiago de Campostela u srednjemu vijeku
postao za čitavu Europu značajno hodočasničko mjesto. - Ta tri broda
odjedrila su 1. studenoga. Budući da se Švicarac Fussli vraćao drugim
brodom, koji je otplovio tek 12. studenoga, nemamo o tom povratku
dopunu tog kratkog izvještaja, iz kojeg proizlazi samo to da je maleni
brod plovio osamdeset dana, uključivši i prisilno pristajanje na apulijskoj
obali.

50 Pripomenom »ona dvojica ljudi« upućuje Ignacije na ono što je rečeno u

br. 42, pri čemu mu se ipak potkrala grješka - potpuno razumljiva za
usmeno pripovijedanje - jer je tamo govorio o samo jednom
dobročinitelju. - Vrijednost jednog julija - ime novčanice dolazi od pape
Julija II. - iznosila je desetinu dukata. Marketo (ime se izvodi od Sv.
Marka, zaštitnika Venecije) bila je venecijanska kovanica u vrijednosti
jednog solda.

51 Imanje milanskog vojvodstva bilo je razlog ratu između cara Karla V. i

Franje I. francuskog. Ratište je bilo u Lombardiji, kojom je Inigo, u
veljači godine 1524., dolazeći iz Ferrare, prolazio. Točno godinu dana
kasnije rat je završio carskom pobjedom i uhićenjem francuskog kralja. -
Ovdje opisana zgoda zbila se u carskim trupama.

52 Oslovljavanje s »vi« bilo je tada uobičajeno više između jednakih ili

između pretpostavljenog i potčinjenog, dok je pravilno oslovljavanje
carskog kapetana bilo, što je Inigo dobro znao, »vaša milosti«.
53 Daljnje hodanje je Iniga vodilo područjem koje zauzeše Francuzi, što nije
mogao izbjeći. - Baskijski zemljak kojeg je susreo u Genovi zvao se
Rodrigo de Portuondo. Bio je general španjolskih galija. Kao paž kod
velikog rizničara Don Juana Velasqueza de Cuellara bio je Inigo u svojoj
mladosti višeputa na kraljevskome dvoru. - Posljednja pripomena odaje
izvještača koji je bio točno orijentiran o političkom zbivanju: Andrea
Doria se najprije borio protiv Francuza u službi Genove, ali je nakon
francuske pobjede kod Marignana godine 1515. prešao na njihovu stranu i
od godine 1522. stajao čak neposredno u francuskoj službi. Poslije
pobjede Karla V. kod Pavie godine 1525. preuzeo je upravljanje u
papinskoj službi, prešao još jedanput na francusku stranu, a godine 1528.
prešao definitivno na carevu stranu, u čijoj se službi višeput posebno
istakao u borbi protiv Turaka. Umro je godine 1560.

54 Kao vrijeme dolaska u Barcelonu Ignacije u br. 57 navodi korizmu, koja

je one godine trajala od 9. veljače do 27. ožujka. Na temelju spomenutog
izvještaja moguće je dolazak u glavni katalonski grad točnije smjestiti na
svršetak veljače ili početak ožujka. - Inigo je upoznao udovicu Isabelu
Roser već za svojega prvog boravka u Barceloni. Ona ga je podupirala
tijekom čitava njegova studija. Tako joj je Ignacije pisao iz Pariza 1532.
(u nešto pretjeranu stilu tadašnjega vremena): »Vama sam dužan više
zahvalnosti no svim drugim osobama koje poznajem ovdje na zemlji.« U
kasnijim je godinama Ignacije imao neke teškoće zbog osobitih želja ove
gospođe. Ona je godine 1543. u pratnji drugih dviju žena došla u Rim i u
pape Pavla III. postigla da one - kao ženska grana isusovačkog reda -
smiju položiti redovničke zavjete. Zbog različitih nepogodnosti Ignacije je
uskoro sve pokušao da bi taj korak poništio, što mu je i uspjelo
zahvaljujući jednom papinskom dopuštenju iz 1546., poslije čega je
slijedio i od gospođe pokrenut proces radi vraćanja darova koje je ona
dala Redu. - Ovdje spomenuti učitelj gramatike bio je naprije za Iniga
neki privatni učitelj, jer je on tek godine 1525/26. počeo pohađati prvi
razred gramatike u gradskoj školi. - Pod Redom Sv. Bernarda misli se na
cistercite koji su kod Manrese posjedovali priorat Sv. Pavla uz rijeku
Cardoner; na putu prema tom samostanu imao je Ignacije ono veliko
viđenje o kojemu je govorio u br. 30.

55 Crkva Naše Gospe od Mora, blizu luke, bila je dovršena u 14. stoljeću,
pripada najznačajnijim spomenicima ogivalnog stila. - S istim teškoćama
u studiju morat će se Ignacije boriti i kasnije u Parizu; on i onda bira isti
put da bi ih nadvladao (usp. br. 82).

56 Ignacije je zbilja već u vrijeme boravka u Barceloni oko sebe okupio neke
pristalice, a o njihovim životnim sudbinama doznat ćemo više u br. 80. -
 Nova bolnica, koja se zapravo zvala »Našoj Gospi od Milosrđa«, nosila je
i ime osnivača Don Luisa de Antezana, koji je 1483. svoju kuću u Alcali
preuredio u bolnicu. - Sveučilište u Alcali bilo je osnovano tek kratko
vrijeme prije godine 1508., a osnovao ga je kardinal Cisneros. Njegovo je
značenje prije svega u njegovoj otvorenosti za humanističke težnje
vremena.

57 Točno vrijeme dolaska u Alcalu nije sigurno. Predlažu se i ožujak i srpanj

1526. a da nije moguća sigurna odluka. Ovdje se spominju knjige koje su
služile kao osnovica predavanjima. Dominik de Soto poučavao je logiku
prije stupanja u dominikanski red godine 1524. u Alcali. Ta su predavanja
bila tiskana tek godine 1529. Prema tome, možemo pretpostavljati da su
na Sveučilištu cirkulirali privatni spisi prije održanih predavanja. Knjigu
Sv. Alberta Velikog Physicorum libri octo ne smijemo gledati kao fiziku u
današnjem smislu, već je to prirodna filozofija. Djelo Sententiarum libri
quattuor Petra Lombarda, napisano 1150., bilo je četiri stoljeća klasični
priručnik za poučavanje u teologijskome studiju. - O čudnim viđenjima o
kojima se ovdje samo kratko govori, a događala su se raznim ženama
nakon duhovnih pouka Hodočasnika, govori se opširnije u spisima
procesa. Crkveni sud je tijekom istraživanja protiv Iniga saslušao mnoge
od tih žena, među njima je bilo i uglednih gospođa, jednostavnih sluškinja
te čak žena sumnjiva ponašanja. - Posljednja pripomena prvog odsjeka
zapravo je samo rubna napomena koju je učinio pater Goncalves kao
pomoć pamćenju, a da je pri redakciji teksta nije pobliže izveo. Po svoj se
prilici ona odnosi na jednu zgodu o kojoj govori Polanco: Ignacije je
jedne noći bio vrlo ustrašen nekom demonskom prikazom. - Braća de
Eguia bila su po svojoj majci još u srodstvu s Franjom Ksaverskim i
dolazili su iz Navarre. Diego je bio svećenik, koji se kasnije, godine
1536., opet susreo s Ignacijem u Veneciji sa svojim ovdje imenovanim
bratom Stjepanom na povratku s hodočašća u Palestinu. Obojica su se
tamo pridružili njegovoj skupini. Njihov brat Miguel je od 1521. do 1538.
vodio poznatu tiskaru u Alcali. Godinu dana prije Inigova dolaska izišlo je
kod njega izdanje Erazmova djela Enehiridion militis christiani. U
vrijeme dok je Ignacije bio u njegovoj kući izdao je i Nasljeduj Krista, po
svoj prilici zbog Svečeva nukanja.

58 Španjolska inkvizicija bila je državno-crkvena ustanova za osiguranje

religijskog, s time i državnog jedinstva. Alcala de Henares pripadala je
biskupiji Toledo, pa je zato bio nadležan tamošnji inkvizicijski sud.
Naziv »sivohaljaši« (ensayalados, koji su dali Ignaciju i njegovim
pratiocima koji su već prije spomenuti (br. 56), a u međuvremenu su došli
za njim u Alcalu, odnosio se na boju i kroj njihove odjeće. Nosili su vreći
sličnu haljinu od sivog platna. Opasniji je bio drugi naziv »alumbrados«.
 Tako su se nazivali pristaše kvijetističko-individualističkog smjera
pobožnosti koja je odbijala svaki crkveni poredak, a prije svega
hijerarhiju. U tadašnjim prilikama taj je tajni pokret značio prijeteću
opasnost za još mladu španjolsku državu, pa su inkvizicijske protumjere
bile razumljive. Narod je bio sklon da bilokakve nove oblike pobožnosti i
dotad nepoznate religiozne pokrete osumnjiči tim imenom. S druge strane,
pokazuje se ovdje i u kasnijim Ignacijevim sukobima s inkvizicijskim
vlastima da je njihov postupak bio prilično objektivan jer su se trudili da
presude pravedno. Ti i kasniji izvještaji pokazuju neodrživost one prije
proširene legende o čistoj grozoti i samovolji španjolskih inkvizicijskih
vlasti. Još su sačuvani protokoli o saslušanju svjedoka koje su sastavila
dvojica inkvizitora, Miguel Carrasco i Alonso Mejia. Rezultat istraživanja
priopćio je optuženima 21. studenog 1526. uime toledskog nadbiskupa
Don Alonsa de Fonseca njegov generalni vikar za Alcalu lic. Juan
Rodrigues de Figueroa. Taj je kasnije u carskoj službi postigao sjajnu
karijeru. Ignacije se još jednom susreo s njime godine 1528. u Rimu, gdje
ga je Figueroa djelotvorno preporukama podupirao u njegovim planovima
za utemeljenje Reda (usp. br. 96). U vrijeme pisanja izvještaja, tj. ujesen
1555., pripadao je neposrednoj carevoj pratnji, prema čijem je nalogu
godinu dana prije pošao u Englesku na svadbu princa Filipa i engleske
kraljice Mary. - Ignacije ovdje prviput imenom spominje svoje tadašnje
pratioce: Juan de Arteaga y Avendano iz biskupije Sevilla, Lope de
Caceres iz Segovije (taj je prije bio u službi katalonskog vicekralja). Treći,
Calixto de Sa, bio je po svoj prilici Portugalac, jer se Ignacije kasnije
zauzimao za njega na portugalskome dvoru (usp. br. 80). Tu je trojicu
Ignacije pridobio u Barceloni. U Alcali se maloj skupini pridružio i Juan
de Raynalde, koji je zbog svoje mladosti dobio naziv »Ivica«. Bio je paž
kod navarskog vicekralja. Ranjen na putovanju u Alcalu, bio je dovezen
upravo u onu bolnicu u kojoj je tada stanovao Inigo.

59 Već pri tumačenju br. 21 bila je spomenuta neobičnost čestog primanja

sakramenata. - Pripomena o Bustamenteu, koji je prije svog ulaska u Red
1551. bio tajnik toledskog nadbiskupa i kao takav vjerojatno doznao i
bliže pojedinosti, rubna je pribilješka oca Goncalvesa, koju nije dalje
razrađivao. Njezin pravi sadržaj ne može se otkriti iz drugih izvora. - O
drugom istraživanju postoji još protokol s nadnevkom od 6. ožujka 1527.
Vremenski navod »četiri mjeseca kasnije« odgovara dakle stvarnom
odvijanju događaja. Pri tom saslušanju bile su pitane tri žene o Inigovoj
dušobrižničkoj djelatnosti. Njihov odgovor pokazuje Svečevu metodiku,
kako je opisana u prvom tjednu Duhovnih vježbi. On ih je poučavao u
mislenoj molitvi i oblikovanju savjesti i uvodio ih u redovito ispitivanje
savjesti i tjedno primanje svete pričesti.
60 Iz još sačuvane konačne presude od 1. lipnja 1527. i iz navoda u br. 62,
koji govori da je to uhićenje trajalo četrdesetdva dana, dolazi u obzir kao
datum ovog ovdje izvještaja 18. ili 19. travnja te godine. Teže je
protumačiti ono početno određenje vremena: »nakon druga četiri
mjeseca«. Sigurno se ne može odnositi na ono o čemu se govori
neposredno prije. Ta su se, naime, saslušanja dogodila tek u ožujku.
Vjerojatno se ovdje u prikazivanju nalazi neki prekid, nastao nakon duljeg
prekida pa se u nastavku nije obaziralo na ono prijašnje, nego na
Figueroinu presudu od 10. prosinca 1526. Moguće je također da je otac
Goncalves iz svojih pribilježenih natuknica, ne poznavajući točna
redosljeda, zabludom dvaput započeo vremenskim navodom »četiri
mjeseca kasnije«. - Ime Miona javlja se kao rubna bilješka kraticom 'M.a'
koju sigurno valja tako riješiti, jer je inače poznato da je Miona bio u
Alcali i kasnije u Parizu Ignacijev ispovjednik. Portugalac Miona studirao
je u Alcali i bio je tamo sveučilišni profesor godine 1526.; 1544. stupio je
u Red i umro 1567. - Ovdje spomenuta dama bila je dona Teresa Enriquez,
supruga velikog rizničara Gutiera de Cardenasa, poznata zbog svoje
milostivosti prema siromašnima i posebne pobožnosti prema Euharistiji.
Umrla je nekoliko godina kasnije, naime 1529.

61 Pitanje o svetkovanju subote treba razumjeti prema ondašnjem vremenu,

budući da su mnogi španjolski Židovi pod državnim pritiskom samo
imenom postali kršćani i ti su »novokršćani« uvijek ostali sumnjivi. O
Ignacijevu odgovoru na to poručuje Polanco: on svetkuje subotu na čast
našoj dragoj Gospi, i u njegovoj domovini uopće nema Židova. Radilo se
o doni Mariji del Vado i njezinoj kćeri Luisi Velazquez, koja je poduzela
hodočašće k Rupcu Svete Veronike, koji se častio u Jeanu, 60 kilometara
sjeverno od Granade. Poslije njihova povratka 21. svibnja saslušao ih je
Figueroa. Poklapanje njihovih i Ignacijevih izjava oslobodilo je Ignacija
(usp. sljedeći broj).

63 Presuda je objavljena 1. lipnja 1527. - Alonso de Fonseca y Acebedo,

toledski nadbiskup i primas Španjolske (15231534) upravo se nalazio u
Valladolidu da bi 5. lipnja krstio nasljednog princa Filipa, koji se rodio 21.
svibnja. Nadbiskup je bio velik prijatelj humanistima i njihov promicatelj.
Posebno je pokušavao privući Erasma primamljivim obećanjima o tome
da prihvati profesorstvo u Alcali. Od Polanca doznajemo da je Ignacije
otprilike 20. lipnja napustio sveučilišni grad da bi kod nadbiskupa
prosvjedovao protiv nametnutih mu ograničenja. - Kolegij Sv. Jakova u
Salamanci, koji je pripadao toledskom nadbiskupu, bio je otvoren 1521., s
odredbom da siromašnim studentima pruži konačište.
64 Salamanca je imala najstarije i najpoznatije španjolsko sveučilište,
osnovano 1230. Vrlo je poznat bio njegov teološki fakultet, koji je upravo
tada u prvoj polovini stoljeća imao značajne profesore. Njihova glavna
zasluga bila je novo buđenje tomizma, uz uporabu novih humanističkh
pobuda i metoda, posebice jačim povezivanjem sa Svetim pismom i
tradicijom. Teološka škola u Salamanci u ono je vrijeme upravo po
teolozima mladog isusovačkog reda postala uzor i primjer za Rimski
kolegij, a time i za čitavu Europu. - I ona žena koja se Ignaciju obratila u
crkvi pripada nama nepoznatim Svečevim dobrotvorkama, koje on u svom
izvještaju samo kratko i neimenovano spominje. Valjda su četvorica
suputnika stigla u Salamancu bez odmora dok se Ignacije nekoliko dana
zadržavao u audijenciji kod nadbiskupa u Valladolidu. Prvi put se ovdje
javlja za tu malu skupinu oznaka »compania«, koja je postala imenom za
konačne uspostave Reda. No iz toga ne možemo zaključiti da se ta mala
skupina već onda nazvala »Družba« jer je cijeli izvještaj dan kao pregled
unatrag od gotovo trideset godina pa se stoga može naslutiti da je kasnije
upotrebljavano ime bilo preneseno na prijašnje vrijeme. - Vraćanje na
događaj u Alcali važan je za usmeni oblik pripovijedanja i samo tako
razumljiv - novi znak za vjernost oca Goncalvesa u izrađivanju svojih
bilježaka. - Prior dominikanskog samostana bio je Fray Diego de San
Pedro, kasnije ispovjednik cara Karla V., koji se 1541. u Speyeru susreo s
Petrom Faberom. Prema njegovu svjedočanstvu, on je Ignacija sačuvao u
dobroj uspomeni.

65 Ovaj izvještaj o raspravi između subpriora i Hodočasnika neobično je

zoran. S jedne strane, imamo u logici i umjetnosti raspravljanja dobro
upućenog stručnog teologa, koji je znao razgovor voditi prema lukavoj i
naoko jasnoj dvojbi, a s druge strane, čovjeka u teologiji nevješta, koji
nije bio dorastao takvim mudrolijama, ali mu je zdrav razum ipak
pomogao da upozna opasnu klopku i prihvati najsigurniji način obrane -
šutnju. Zapravo, taj ili-ili dominikanca uopće nije tako uvjerljiv, kako se
to čini. On pretpostavlja nedokazani i u sebi netočni monopol znanstvene
teologije na svaku vrstu propovijedanja vjere, pa i u privatnom krugu. -
Pripomena na svršetku tog odlomka upućuje na živu teološku raspravu
onih dana. Taj razgovor u dominikanskom samostanu odvijao se u drugoj
polovici srpnja. U isto su vrijeme u Valladolidu razgovarali najčuveniji
španjolski teolozi pod vodstvom velikog inkvizitora, seviljskog
nadbiskupa Alonsa Manriquea, vijećajući o Erazmovoj pravovjernosti, i
posebno, o 21. postavci, uzetoj iz njegovih djela. Rasprave su trajale od
27. lipnja do 13. kolovoza. Teolozi iz dominikanskog reda bili su među
najoštrijim protivnicima poznatog humanista, dok su općenito mišljenja
bila podijeljena napola. Tako se i taj skup teologa razišao bez pravoga
zaključka.
66 Riječ »o pravoj ljubavi prema bližnjemu« skolastički je aksiom izveden iz
nauke Svetog pisma. - Nije moguće utvrditi kako je dugo Ignacije ostao sa
svojim suputnikom zatvoren u kapeli. No iz daljnjeg izvještaja jasno
proizlazi da je to bila samo prolazna mjera i da su obojica dobila unutar
samostana određenu slobodu kretanja.

67 Bakalaureat Frias je bio generalni vikar biskupa Salamance i ujedno

vizitator biskupije. I on je bio pozvan na spomenuti skup teologa u
Valladolidu, ali nije sudjelovao, vjerojatno zato što u isto vrijeme nije bio
nazočan biskup. - Nadal spominje kasnije da je taj Juanico stupio u
franjevački red. Možemo pretpostaviti da se to zbilo uskoro nakon
događaja u Salamanci, jer ga Ignacije u daljnjem izvještaju o pariškom
razdoblju (usp. br. 80) više ne spominje među svojim suputnicima.

68 Moguće je utvrditi da su od četvorice članova tog sudišta, osim već

spomenutog bakalaureata Friasa, prvospomenuti i doktor Frias bili
spomenuti profesori crkvenog prava na Sveučilištu u Salamanci.

69 Don Francisco de Mendoza y Bobadilla, rođen 1508., bio je već tada, sa

samo devetnaest godina, proslavljeni profesor grčkog jezika. Kasnije je
postao arhiđakon toledske katedrale, a zatim biskup u Coriji. Godine
1545. imenovao ga je papa Pavao III. kardinalom, a 1550. nadbiskupom u
Burgosu. Umro je godine 1566. kao velik prijatelj Reda koji je osnovao
Ignacije.

70 Čitanje presude, čiji tekst više nije sačuvan, bilo je u drugoj polovici
kolovoza 1527., što se može izračunati na temelju mnogih navoda o
vremenu što ih nalazimo na različitim mjestima. Osim ovdje spomenuta
razloga za plan promjene Sveučilišta, Laynez govori o još jednom:
Ignacije se nadao da će se u Parizu moći nesmetanije posvetiti studijama,
jer bi tamo, zbog nepoznavanja francuskog jezika, manje bio zadržavan
dušobrižničkim poslovima.

72 Sredinom rujna pošao je Ignacije iz Salamance i stigao u prvoj polovici

listopada u Barcelonu. Spominjanje ratne zbrke objašnjava se političkim
stanjem godine 1527. U kolovozu je u Amiensu sklopljen savez između
Franje I. Francuskog i Henrika VIII. Engleskog. Francuska vojska pod
zapovjedništvom generala Lautereca upala je u gornju Italiju. U isto se
vrijeme diplomatski pregovaralo s carem, no oni su samo malo odgodili
pravu objavu rata. Taj se razvoj mogao predvidjeti kad je Ignacije potkraj
godine krenuo u Pariz, nakon gotovo tromjesečnog boravka u Barceloni.
73 Za putovanja do Pariza trebalo je pješaku bar mjesec dana. U pismu koje
je 3. ožujka 1528. iz Pariza pisao gospođi Ines Pascual Ignacije priopćuje
kao točan dan dolaska 2. veljače. - Primjetna je nesigurnost u navodu
godine, no to je razumljivo ako uzmemo u obzir način usmenog
priopćavanja. Pater Goncalves vjerno zapisuje oba navoda godine te točno
datiranje prepušta čitatelju, uputivši ga na godinu rođenja princa Filipa
(1527). - Kolegij Montaigu nosio je ime svog osnivača, nekog nadbiskupa
Rouena iz 14. stoljeća. U punom je cvatu bio potkraj 15. stoljeća pod
vodstvom Flamanca Standoncka, koji je bio zastupnik »devotio
modernae«. Tada je i Erazmo bio među njegovim učenicima, ali je on o
Kolegiju sačuvao vrlo lošu uspomenu. - Sveučilište u Parizu tada se
sastojalo od šezdesetak kolegija, koji su najvećma imali vlastite profesore
i predavanja. Procjenjuje se broj studenata na 4000 (suvremeni navodi su
često vrlo pretjerani). Dijelili su se na četiri fakulteta, a od njih je najveći
bio tzv. fakultet artista (danas bi se reklo: filozofski fakultet), jer su i
teolozi i medicinari i juristi najprije morali proći artističke studije. Prema
broju svojih studenata, taj je fakultet opet bio podijeljen na četiri »nacije«,
a Španjolci su pripadali u »honoranda natio gallicana«. U pojedinim
kolegijima razlikovali su se burzisti (koji su imali slobodno mjesto -
burzu), penzionisti (koji su za odgovarajuću naplatu imali vlastitu sobu s
vlastitim stolom), porcionisti (koji su za manji novac stanovali među
burzistima) te izvanjski (koji su u Kolegij dolazili samo na predavanja). -
Prema ondašnjem rasporedu studija u Kolegiju Montaigu, humanistički su
se studiji morali završiti u sedam razreda, ali time nije bilo propisano
određeno vrijeme. Naprotiv, učenici su prelazili, već prema svojemu
zvanju, brže ili sporije u više razrede. Na temelju svojih predstudija
mogao je Ignacije čitav tečaj završiti za godinu i pol. Dnevni red za
studente počeo je u 4 sata ujutro. Nakon ustajanja odmah je slijedila
pouka, u 6 sati je bila zajednička misa, od 8 do 10 sati opet poučavanje, a
zatim jednosatna disputacija. Nakon ručka je odmah slijedila još jedna
disputacija. Poslije podnevnog prekida slijedilo je od 3 do 5 sati
poučavanje, a zatim pjevana večernja, u 6 sati večera sa susljednom
disputacijom. Poslije povečerja u 7.30 studenti su morali ići na počinak.
Tako česte disputacije imale su pomoći boljem razumijevanju obrađivane
građe, a ujedno i većoj vještini u latinskom govoru. Godine 1528. Uskrs je
bio 12. travnja, tako da selidbu u bolnicu Sv. Jakova možemo staviti u
sredinu travnja. - U pariškom razdoblju prviput se javlja ime Ignacije,
koje je bilo odabrano valjda zbog njegove sličnosti s Inigom, koje se izvan
Španjolske rijetko javlja. U sljedećih petnaest godina nalazimo oba imena,
a onda potpuno nestaje krsno ime Inigo, a general Reda naziva se samo
Ignacije.
74 To je prihvatilište bilo prvotno utemeljeno kao konačište za hodočasnike
koji su putovali u Santiago de Compostela, pa je zato nosilo ime toga
apostola. Zbog prilika opisanih u tekstu mogao je Ignacije slijediti školski
red samo od 8 sati ujutro do 5 sati navečer.

75 Bakalaureat Juan Castro dolazio je iz Burgosa. Stanovao je u Kolegiju

Sorbonne, što ga je utemeljio dvorski kapelan Luja Svetoga Robert
Sorbonne. Taj je Kolegij kasnije dao ime cijelom Sveučilištu. Castrov
susret s Ignacijem bio je odlučujući za to da on nakon svog povratka u
Španjolsku stupi u kartuziju Val de Christo kod Segorbe (blizu Valencije),
gdje ga je Ignacije posjetio (usp. br. 90) i gdje je Castro kao prior umro
1556.

76 FIandrija je, gospodarstveno gledano, bila srce velikog carstva Karla V.

Prije svega, u Antwerpenu i Bruggeu zadržavali su se mnogi španjolski
veletrgovci. U tri godine, od 1529. do 1531., išao je Ignacije tamo
prosjačiti, prviput u korizmi, a u sljedeće dvije godine za ljetnih praznika.
Posljednji je put išao i u London. Vjerojatno je poznati španjolski
humanist Luis Vives, koji je od godine 1521. do 1528. boravio na
engleskom dvoru kao odgajatelj prijestolonasljednice Marije, kćeri
Henrika VIII. i Katarine Aragonske, i kojeg je Ignacije valjda upoznao na
svom prvom putovanju u Flandriju, u Brugge, dao Hodočasniku savjete i
preporuke za njegovo putovanje u Englesku. U kasnijim su mu godinama
njegovi flamanski prijatelji svake godine slali svotu novca, a da sam
Ignacije više nije morao polaziti na dugo putovanje.

77 Prema Polancovu točnom određivanju vremena, ta zgoda bijaše u ljeto

1529. O drugom od dvije spomenute trojice muževa bilo je govora u
pripomeni uz br. 75. Pedro de Peralta iz Toleda upravo je te godine počeo
svoju djelatnost poučavanja na filozofskom fakultetu, a kasnije je postao
kanonik svoje zavičajne katedrale i poznat propovjednik. Cijelog života
ostao je u zahvalnosti povezan s Ignacijem i njegovim Redom. Amador de
Elduayen bio je bliži Ignacijev zemljak iz biskupije Pamplona. Upisao se
1526. na Pariško sveučilište i pripadao je Kolegiju Sv. Barbare, a njegova
ćemo upravitelja De Gouvea kasnije susresti. Njegova kasnija životna
sudbina nije poznata.

78 Portugalac Diego de Gouvea upravljao je Kolegijem Sv. Barbare, uz neke

prekide, od godine 1520. do 1548. kad je morao izvršiti razne naloge
svoga kralja. Taj je 1525. u tom Kolegiju otvorio pedeset slobodnih mjesta
za portugalske studente. Pod De Gouveaovim vodstvom Kolegij je postao
središte himanizma. - Spomenuta kazna, u izvorniku »dar una sala«, bila
je najoštrija kazna koja se mogla studentima izreći, a izvršavala se tako da
 je prijestupnik bio u nazočnosti svih studenata kolegija od profesora
izudaran šibama. Ignacije je tada - ljeti 1529. - još bio u Kolegiju
Montaigu. Kad je on 1. listopada stupio u Kolegij Sv. Barbara (usp. br.
81), bila je prijetnja već zaboravljena. U međuvremenu je magister Pena
kod Gouvea optužio Ignacija za to što ga nema u svakoj disputaciji koje
su se morale održavati nedjeljom ujutro, a to zavodi sve više drugih
studenata. Zbilja, on je okupio oko sebe skupinu studenata koja je umjesto
u učionicu polazila u kartuzijansku crkvu da bi se tamo ispovjedili i
pričestili. Kad je više opomena ostalo bez ploda, odlučio se rektor
Kolegija da dade kaznu kojom su mu prije zaprijetili. Dok su svi njegovi
studenti i profesori već bili u dvorani za izvršavanje kazne, Ignacije, koji
je najprije pristao na taj nečasni postupak, ali su mu potom ipak, s
obzirom na njegove apostolske planove, došle teškoće, ode upravitelju
Kolegija da mu sve objasni. De Gouvea je tim razgovorom bio toliko
dirnut da je on sam pošao s Ignacijem u dvoranu te ga tamo pred svim
prisutnima molio za oproštenje zbog neutemeljene prijetnje i riječima
punim hvale opravdao. U tri godine, koliko je Ignacije bio u Kolegiju,
razvilo se između te dvojice muževa pravo prijateljstvo. Više godina
kasnije upravo je De Gouvea bio taj koji je u Rimu upozorio portugalskog
kralja na malu zajednicu oko Ignacija, koja je sličila redu, i tako joj
otvorio široko područje rada u Portugalu i Indiji.

79 Ta zgoda, koja upućuje na ono što je rečeno u br. 73, bijaše u kolovozu ili
rujnu 1529. - S prvim odsjekom prestaje španjolski tekst u izvorniku,
ostalo je napisano na talijanskom jeziku. Petar Goncalves navodi u svom
predgovoru razlog toj promjeni (br. 5). - Udaljenost od Pariza do Rouena
iznosi otprilike 150 kilometara. Taj plan o tome da na tako čudan način
prevali dugi put može nam postati razumljivijim na temelju Svečeve
pripomene u knjizi Duhovnih vježbi, gdje on među razlozima za što
prihvaćamo izvanjska djela pokore piše: »Treće, da tražimo i nađemo
neku milost ili dar koji želimo i za kojim čeznemo«. Usporedimo s time i
slično Ignacijevo ponašanje u Manresi (br. 24 i pripomena). - Crkva Sv.
Dominika bila je jedna od dviju glavnih crkvi sveučilišne četvrti. - Za
relikviju u Argenteuilu, koja se u tekstu spominje i koja se tamo još i
danas časti, jedva se mogu naći svjedočanstva starija od srednjega vijeka,
pa se ona danas ne drži autentičnom.

80 Dona Leonora Mascarenhas, iz portugalskog plemstva, bila je dvorska

dama portugalske princeze Isabele, supruge Karla V., došla je na
španjolski dvor i tamo, unatoč svojoj mladosti dobila nakon rođenja
princa Filipa povjerljivo mjesto »aya« (odgajateljice). Poslije caričine
smrti (1539) postala je dvjema napuštenim infantkinjima Mariji i Juani
draga majka. Filip joj je kasnije nakon smrti svoje supruge Marije (1545),
 dao isti zadatak »aye« za malog Don Carlosa. Ignacije se vjerojatno
upoznao s tom damom, čiji je utjecaj daleko prelazio njezino mjesto na
dvoru, dok je 1527. boravio u Valladolidu. Duboko poštovanje prema
Hodočasniku povezivalo je Leonoru s Ignacijem i njegovim Redom
tijekom cijelog života. Tako je godine 1542. pisala jednom od prvih
drugova Petru Favreu: »Izabrati život savršenosti znači slijediti Vas i
Iniga, i to bih s oduševljenjem učinila kad bih bila muško. Ali ja sam
samo žena, grješnica i bez napretka u kreposti, pa zato ne smijem ni
misliti, ni govoriti o svetim stvarima, a još manje o onima koje se tiču
Inigove 'Družbe' « Kratka vijest o prvom putovanju Calixta u Latinsku
Ameriku (u izvorniku stoji »Carska Indija«) potvrđena je i dopunjena u
službenom pismu iz Meksika od 14. kolovoza 1531., koje je otkrio M.
Bataillon: neka pobožna dama bila je Catarina Hernandez iz Salamance,
koja je u Calixtovoj pratnji došla u Meksiko zajedno s nekim drugim, na
isti način pobožnim ženama. Budući da je njegov odnos prema toj dami
tamo pobudio neku sumnju, bili su njih dvoje službeno odijeljeni i njemu
je dodijeljeno mjesto boravka u unutrašnjosti zemlje, našto se Calixto
odlučio vratiti u Španjolsku. Pripomena o Caceresu potvrđuje da ga treba
razlikovati od istoimenog studenta koji se u Parizu neko vrijeme pridružio
Ignaciju. - Arteaga je postao član viteškog reda iz Santiaga, s čime su bili
povezani čvrsti prihodi (komenda). Za to što je bio primljen ima se
zahvaliti redovničkoj komturi u Kastiliji i Don Juanu de Zunigi, u čijoj je
službi bio u godinama od 1533. do 1540. kao odgajatelj njegova
najstarijeg sina Luisa de Requesens. To se opet ima svesti na njegovu vezu
s Ignacijem, koji se pobliže upoznao s Don Juanom i njegovom suprugom
dona Estefaniom de Requesens dok je višeput boravio u Barceloni.
Godine 1539. predložio je Karlo V. Arteagu za biskupa u Chiappasu u
Meksiku, a papa Pavao III. potvrdio ga je godine 1540. No umro je na
opisani nesretni način prije nego što je u rujnu 1541. preuzeo biskupiju, a
nasljednik mu je postao poznati dominikanac Bartolomej de las Casas. -
»Turska voda« (acqua di Solimano) nazivala se bezbojna mješavina vode i
vrlo otrovnog živinog klorida.

81 Od Polanca doznajemo da je profesor teologije na Sorbonni dr. Pedro

Ortiz bio onaj koji je svratio pozornost inkvizicije na Ignacija. Kasnije je
on, prema nalogu Karla V., boravio na papinskom dvoru, a Ignacije ga
tijekom svojega izvještaja spominje još dvaput (br. 93 i 98). - »Magister
noster« je bila titula profesora teologije u Parizu, kojima je pripadao i
inkvizitor koji je nepunu godinu prije stekao doktorat iz teologije, a
Klement VII. imenovao ga je inkvizitorom u Francuskoj. Ignacije će ga
devet godina kasnije, 1538., susresti u Rimu, gdje se on kod Ortiza i kod
Figueroe, koji se u isto vrijeme zadržavao u Rimu, svim žarom zauzima
za malu zajednicu okupljenu oko Hodočasnika.
82 Akademska godina počela je 1. listopada. Toga je dana godine 1529.
Ignacije stupio u Kolegij Sv. Barbara. Juan de la Pena iz Valencije bio je
tamo od godine 1524. profesor filozofije. Studenti su bili podijeljeni u tri
godišnja razreda: sumulisti, logičari i fizičari. - Sljedeća zgoda potpuno
odgovara onome što je Ignacije već izvještavao o svom početku studija u
Barceloni (usp. br. 54 s). - Prviput se ovdje pojavljuju dva imena pratilaca
koji će odsad trajno ostati povezani s Ignacijem. Magister Petar Favre,
rođen godine 1506. u Savoji došao je u Kolegij Sv. Barbara 1525., a o
Uskrsu 1529. graduiran je za licencijanta filozofije. Ignaciju su dali
zajedničku sobu s Favreom i Franjom Ksaverskim. Favre, koji je trpio od
skrupulozne tjeskobe, brzo se priklonio svom novom sobnom drugu i
našao u njemu pravog duhovnog vodiča, koji ga je dobrotom i odlučnošću
uskoro oslobodio njegova unutrašnjeg nemira. Njegov vršnjak Franjo
Xavier dolazio je iz iste biskupije, Pamplone, kao i Ignacije. Određen za
crkvenu karijeru, on je 1525. započeo svoje studije u Parizu te u ožujku
1530. postao licencijant. U listopadu iste godine održao je u Kolegiju
Beauvais svoje nastupno predavanje. Ignacije, za kojeg taj tašti i
častohlepni docent na početku nije htio ništa znati, približio mu se najprije
praktičnim uslugama, time što mu je dovodio slušače na predavanja, a
neprimjetno mu je pomagao i u novčanim teškoćama. Polako se Xavier
dao potaknuti temeljnom Ignacijevom idejom da se potpuno preda u
službu Bogu, pa je u prvoj polovici godine 1533. odlučio odazvati se
Božjemu pozivu. - Ovdje spomenuti doktor Frago iz Tarazone u Aragoniji
bio je profesor egzegeze na Sorbonni.

84 Od čega se točno sastojala ceremonija »uzimanja kamena«, to se ne da

više pouzdano utvrditi. Valjda je to riječ iz studentskog govora za
svečanost koju su novopromaknuti morali organizirati i platiti za svoje
sudrugove. Stupanj bakalaureata bio je svečano dodijeljen onim
studentima filozofije koji su završili pristupne ispite i s uspjehom obranili
filozofske teze u javnoj disputaciji. Ignacije je do tog prvog cilja svoje
akademske karijere stigao početkom 1532. godine. Godinu dana kasnije,
13. ožujka 1533., stekao je licencijat iz filozofije, čime je bila povezana
»venia legendi«. Zato je morao još jednu godinu studirati filozofiju, u
kojoj se predavao i uvod u matematiku i astronomiju. Taj odsjek izobrazbe
zvršavao je svečanom sjednicom s pokusnim predavanjem kandidata, tzv.
»quodlibetale«. Troškovi povezani s promocijom bili su znatni, tako da se
Ignacije morao uteći svojoj dobročiniteljici u Barceloni Ines Pascual.
Stekavši licencijat, počeo je studij teologije od godine 1533. do 1535.
Početkom godine 1536. stekao je i sljedeći stupanj u filozofiji kao
»magistar artium«. Valjda je zbog nepovoljnog novčanog stanja Ignacije
bio prisiljen tako dugo čekati. Završna svjedožba teološkog fakuleta
 potvrđuje da je on teologiju studirao godinu i pol. Zapravo su to bile dvije
godine. Prividna proturječnost objašnjava se time što je navod vremena u
dokumentu bila trajna formula koja se unosila neovisno o činjeničnom
trajanju studija i zapravo je samo htjela potvrditi da je dotični student u
dovoljnoj mjeri studirao teologiju. - Od sudrugova već su u br. 82. bili
spomenuti Petar Favre i Franjo Xavier. Osim njih su se u tim posljednjim
pariškim godinama Ignaciju pridružila i druga četiri studenta, što se u
izvještaju samo usput spominje. Diego Laynez iz Almazana u biskupiji
Siguenza te Alfons Salmeron iz Toleda upoznali su se na Sveučilištu u
Alcali. Oni su mnogo toga čuli o onom Inigu iz Loyole, koji je upravo tu,
u Alcali studirao godinu dana i o kojemu se toliko toga pričalo. Želja da
upoznaju tog čudnog čovjeka bila je jedan od razloga dvojici prijatelja da
pođu za njim u Pariz, gdje su u proljeće godine 1534. pod njegovim
vodstvom obavili duhovne vježbe. Treći je bio Nicolas Bobadilla iz
biskupije Palencia, koji je već bio profesor filozofije u Valladolidu, a onda
se svršetkom svojih teologijskih studija preselio u Pariz, gdje je katkad
opet poučavao filozofiju. Njegov nagli i nepromišljeni način govorenja i
reagiranja učinio ga je »enfant terrible« u generaciji utemeljitelja
isusovačkog reda, od kojih je on posljednji umro godine 1590. Uz ta tri
Španjolca javlja se još Portugalac Simon Rodrigues iz biskupije Viseu,
koji je od 1527. studirao u Kolegiju Sv. Barbara kao stipendist
portugalskog kralja. Dvadesetak godina kasnije imao je Ignacije s tim
učenikom, koji se nepopustljivo držao svojih ideja, ozbiljan sukob.

85 Ovdje priopćeni rezultat zajedničkog savjetovanja o budućnosti daje

glavni sadržaj, ako ne i doslovni navod zavjeta što ga je Ignacije sa svojih
šest drugova položio ujutro 15. kolovoza 1534. u kapelici Svetog
Dionizija na Montmartreu. Pod svetom misom koju je služio Petar Favre,
tada jedini svećenik u toj maloj skupini, položili su zavjet da će u
siromaštvu služiti Bogu i poći u Svetu Zemlju da se tamo posvete
dušobrižništvu ili - ako putovanje u Palestinu ne bi bilo moguće tijekom
godine nakon dolaska u Veneciju ili ako ne bi trajno mogli ostati u Svetoj
Zemlji - da će biti raspoloživi papi kao Kristovu namjesniku, da im on
onda odredi područje rada u kojem bi mogli više učiniti u službi Bogu. To
svečano obećanje sačinjavalo je kasnije polaznu točku i osnovicu za ona
razmatranja u Rimu 1539. koja su vodila osnivanju Družbe Isusove.
Zavjet na Montmartreu pokazuje, s jedne strane, raspoloženje u kojem su
sedmorica drugova odredila smjer cijelog svog života pred Bogom, a u
isto vrijeme i određeni realizam, jer je odluka o tome da li je njihov plan
doista Božja volja treba da bude određena takvom izvanjskom mjerom
kao što je mogućnost putovanja brodom u određenom roku. Zapravo se
ipak može pretpostaviti da su Ignacije i njegova zajednica onda, godine
1534., bili iskreno uvjereni da je misao o misionarenju u Palestini bila
 Božja želja i volja za njih. Ta oni su, kao po sebi razumljivo vjerovali u
ostvarenje toga njihova životnog plana, pa ih je kasnije nemogućnost da to
ostvare stavila pred alternativu s kojom su, istina, teoretski računali, ali je
praktički nisu predvidjeli za čekanje. - U sljedeće dvije godine sastajali su
se 15. kolovoza u istoj kapelici oni drugovi koji su ostali u Parizu, da bi
obnovili zavjet iz 1534. Godine 1535. pristupio im je Claude Jay, Savojac,
kojega je privukao njegov zemljak Petar Favre. Godine 1536. došla su još
dvojica, prvi Francuzi u toj maloj zajednici: Paschasius Broet od Amiensa
već je god. 1523. bio zaređen za svećenika, ali je 1534. došao u Pariz da
dopuni teologijske studije; Jay ga je doveo Favreu i pod njegovim je
vodstvom obavio duhovne vježbe; a na isti način pridružio im se i Jean
Codure iz Provence, koji je od kraja 1535. boravio u Parizu.

86 Dana 15. studenog 1536. pošla su sad već devetorica prijatelja iz Pariza,
dok je Ignacije, prije svog odlaska potkraj ožujka 1535., s njima ugovorio
25. siječnja 1537., da bi im preostalo dovoljno vremena za svršetak studija
i postizavanje akademskih stupnjeva. Pomicanje roka putovanja unaprijed
bilo je utemeljeno političkim stanjem. U kolovozu 1536. ušle su carske
trupe s juga u Francusku, jer je Franjo I. ponovno posezao za Milanom. U
isto je vrijeme sa sjevera navaljivala flamanska vojska prema Parizu.
Istina, te su vojne akcije ostajale bez pravog uspjeha; ipak najbliži put
prema Veneciji više nije bio preporučljiv. Tako su suputnici morali izabrati
put preko južne Njemačke i kroz njemačkoaustrijske alpske prijevoje, što
je značilo produljenje putovanja, pa je zato trebalo poći nešto prije da bi u
predviđeno vrijeme stigli u Veneciju. - Magistera Orya je u međuvremenu
kao inkvizitora zamijenio njegov redovnički subrat Valentin Lievin.
Trenutak za novu prijavu protiv Ignacija što je u prvim mjesecima 1535.
godine bila predana inkviziciji bio je izabran vrlo spretno. Nakon što su se
u godinama prije toga protestantska gibanja mogla razvijati prilično
slobodno, uz tihu privolu francuskog kralja, on se poslije nemira u
listopadu 1534. potkraj godine odlučio na odlučnije mjere protiv novatora.
Svaka prijava zbog nedostatne pravovjernosti značila je zato upravo u tim
mjesecima, kad su se događala mnoga uhićenja i više smaknuća, posebnu
pogibelj.

87 Točno vrijeme Ignacijeva odlaska iz Pariza nije poznato. No budući da

pismo što ga je Franjo Xavier dao nosi datum 25. ožujka 1535., možemo
pretpostaviti da je Ignacije napustio Pariz malo poslije toga. -
»Pokrajinom« znači rodni kraj Guipuzcoa. - Za putovanje o kojemu
Ignacije kao jedino prolazno mjesto spominje Bayonne trebalo mu je
otprilike tri tjedna konjem. - »Njegov brat« - Ignacije misli na već na
početku ovog izvještaja spomenutog Martina Garciu de Oneza y Loyolu,
koji je kao najstariji od preživjele njegove braće bio gospodar Loyole. U
 tekstovnoj predaji se nalazi varijanta da je Ignacije na granici lojolskog
teritorija bio dočekan i primljen od skupine klerika, od čega je kasnije
tradicija napravila sjajan ulazak, uz sudjelovanje mnoštva naroda. -
Ignacije se smjestio u Bolnici Sv. Magdalene, koja se nalazila izvan
gradskih zidina istočno od Azpeitie, dok je sjedište Loyole približno dva
kilometra zapadno od Grada. Kakvo je uzbuđenje izazvao izbor tako
siromašne četvrti i mnoge pojedinosti o prosjačenju kroz čitav Grad i
nekad poznatog časnika, zabilježeno je u mnogim još sačuvanim
protokolima i saslušanjima svjedoka prilikom postupka za proglašenje
blaženim u Azpeitiji.

88 Iz jednog kasnijeg Svečeva pisma doznajemo da je tada njegov nećak

Beltran - najstariji sin gospodara dvorca koji je nakon njegove smrti 1538.
preuzeo majorat - pod stričevim vodstvom obavio duhovne vježbe. -
Kartanje je tada u čitavoj Španjolskoj, prema riječima venecijanskog
poslanika, bilo prava nacionalna strast. Kasnije će se Franjo Borja na
dvoru u Valladolidu slično boriti protiv toga i za potiskivanje te manije
igranja sam pronaći »igru karata kreposti«. - Za predložene mjere protiv
konkubinata postojao je pravni temelj u odredbi kraljice Isabelle, izdane
za Azpeitiju godine 1484. Spominjući svećenike u vezi s time, Ignacije
sigurno misli i na vlastitog brata Pera Lopeza, koji je sve do svoje smrti
1529. bio župnik u Azpeitiji i godinama živio u konkubinatu koji je bio
poznat u Gradu.

89 Nalog o skrbi za siromahe datiran 23. svibnja 1535. još je sačuvan. Sve
gradske vlasti: gradonačelnik, gradsko vijeće, zastupnici crkve i gospodar
lojolskog dvorca složiše se o jedinstvenom i zajedničkom postupku.
Odlučujuća je točka bila odluka da se postavi posebno vijeće za siromahe
koje će od građanstva skupljati milostinju i dijeliti je siromasima u gradu
prema njihovoj potrebi. Plan organizirane njege siromaha nije doduše bilo
ništa novo, no praktična uvedba i provedba zahtijevali su neki autoritet
koji bi uspijevao različite privatne interese uklopiti u zajedničku akciju. -
Troškove za dnevnu zvonjavu na molitvu preuzeo je gospodar majorata,
koji je o tome uveo posebnu odredbu u svoju oporuku (1538). Ignacije je
taj običaj upoznao u Rimu i Parizu. - U pismu ljeti 1540. iz Rima rodnoj
općini Ignacije sažimlje te mjere stvorene za njegova boravka u Azpeitiji i
podsjeća svoje zemljake na njihovo obećanje da će ih vjerno izvršavati. -
Odlazak iz Azpeitije, gdje se Ignacije zadržao otprilike tri mjeseca, datira
se potkraj srpnja 1535.

90 Ignacije je najprije pošao u Pamplonu, blizu koje stanovaše brat Franje

Xaviera Capitan Juan de Azpilcueta, koji se nekoć u ratu oko Navarre
1521. borio na francuskoj strani. Njemu je Ignacije morao donijeti pismo
 njegova brata Franje. - U Almazanu je posjetio roditelje Diega Layneza,
koji su tamo živjeli u dobrim prilikama. - Toledo je bio Salmeronov rodni
grad. Tamo je Ignacije susreo i svog pariškog studentskog prijatelja
Peralta, koji je sad bio slavljeni propovjednik u katedrali. Ignacije je
namjeravo njega i ostale svoje prijašnje sudrugove pridobiti za pridruženje
savezu sklopljenu u Parizu 15. kolovoza 1534., ali njegova nastojanja nisu
bila uspješna ni kod koga. Na putovanju u Toledo Ignacije se kratko
zadržao u Madridu, gdje se zadržavao osmogodišnji princ Filip.
Zahvaljujući vezama s Leonorom Mascarenhas i prinčevim dvorskim
učiteljem Juanom de Zunigom, Ignacije se susreo s mladim Filipom. Još
pedeset godina kasnije sjećao se kralj Filip II. tog susreta kad su mu
pokazali portret Ignacijev što ga je naslikao Sanchez Coello. - U kartuziji
Segorbe kod Valencije ostao je Ignacije otprilike tjedan dana. Ne samo što
se produbilo prijateljstvo između njega i njegova bivšeg studentskog
druga Juana Castra već se povećalo i poštovanje što ga je Ignacije
iskazivao prema kartuzijanskom redu. Ovdje i nekoliko godina kasnije u
Kolnu kartuzijanci su se posebno zainteresirali za Ignacija i njegovu
mladu redovničku udrugu, što je kasnije imalo odjeka u međusobnom
dokumentu obaju redova kojim su oni međusobno obećali bratsku
molitvenu pomoć i potporu. - Hairedin Barbarossa, zloglasni gusarski
kapetan u turskoj službi, bio je još uvijek gospodar zapadnog
Sredozemlja, unatoč uspjeha što ga je Karlo V. postigao svojom vojnom u
Tunisu kratko prije toga.

91 O olujnoj je plovidbi Ignacije izvjestio već u br. 33. Potkraj listopada

otplovio je iz Valencie - možda duljim putem uz obalu prema Barceloni -
a sredinom studenog stigao u Genovu. Otuda je najprije išao uz ligursku
obalu i iz Toscane prešao Apenine, slijedeći rijeku Reno. Tu se valjda ima
smjestiti opisani događaj. - Nepotpuni izvještaj nadopunjuje se
Ignacijevim pismom u veljači 1536.: prvotno je planirao u Bologni
nastaviti svoje teologijske studije, ali mu tamošnja klima nije odgovarala i
zato je odabrao Veneciju kao mjesto boravka. U svojoj bolesti bijaše
primljen u Španjolski kolegij Bolonjskog sveučilišta.

92 Tijekom siječnja 1536. stigao je Ignacije u Veneciju. Prior nekadašnje

komande Njemačkog reda Andrea Lippomani primio ga je u svoju kuću.
Tijekom godinu dana dok je čekajući svoje sudrugove sam boravio u
Veneciji privatno je nastavio teologijski studiji opet započeo revnu
dušobrižničku djelatnost. - Pietro Contarini pripadao je odvjetku San
Trevasa, koji se još prije nekoliko stoljeća odijelio od istoimene obitelji
Della Madonna dell' Orto. Iz nje potječe kardinal Gasparo Contarini, koji
je dvije godine kasnije svojim utjecajem u Rimu podupirao Ignacija pri
osnutku Reda. Pietro Contarini bio je jedan od mjerodavnih muževa u
 velikom pokretu reforme, koja je i u Veneciji, kao i posvuda u Italiji,
posebno nakon Sacco di Roma (1527), postavila si za cilj obnovu
vjerskog života. Ignacijev rad i kasnije rad njegova Reda u Rimu i u
drugim talijanskim gradovima bio je potpuno zacrtan tim novim
početkom, koji je trebao da konačno prekine opasne veze Crkve s
renesansom. - Gasparo de Dotti bio je venecijanski prelat i radio je u
tamošnjoj nuncijaturi. Od godine 1546. nalazi se u rimskoj kuriji, a 1551.
postaje guverner Loreta. Godine 1556. polaže s papinim odobrenjem
jednostavne zavjete Družbe Isusove, a da nije napustio ni svoj položaj ni
službu. - O osobi trećeg vježbanika, Španjolca Rozasa, nije poznato ništa
pobliže. - Prvi je iz male zajednice oko Ignacija umro bakalaureant Hoces
iz Malage. O njegovoj smrti on izvještava u br. 98. - Biskup s kojim se
Hoces dogovarao u tekstu se naziva »Biskup iz Cette«; tko se krije iza tog
naziva ne može se više jasno utvrditi. Izdavači Hodočasnikova izvještaja u
Monumenta Historica S. J. tumače naziv mjesta kao Ceuta u sjevernoj
Africi. Ako je tako, onda bi se radilo o portugalskom biskupu Diegu de
Silvi, koji se upravo tada nalazio u Veneciji. Premda to tumačenje
odgovara čistom tekstu, ipak nam se oblik kod Larranaga, koji smo
preuzeli u ovom tekstu, čini objektivno točan. Iz konteksta proizlazi da je
spomenuti biskup morao tada biti u Veneciji poznati čovjek s kojim se
Hoces sastajao; za to ne bi bio dovoljan samo prolazan boravak. Osim
toga, tekst podupire mišljenje da se oprezni i čak sumnjičav stav Hocesa
prema duhovnim vježbama mora svesti na prethodne razgovore, pri čemu,
dakako, ne misli na razgovore s Ignacijem, nego samo s dotičnim
biskupom. Objema pretpostavkama najbolje odgovara ako to pročitamo
kao Chieti. Onda, naime, treba da uzmemo biskupa Theate (Chieti) Giana
Pietra Carafu, kasnije papu Pavla IV., koji je 1524. bio suosnivač
teatinskog reda i od 1527. živio u Veneciji. Ignacije se za svojega
venecijanskog razdoblja sukobio s njime zbog razilaženja u vezi s
pojedinim praktičnim točkama, što je bilo razlog da se ta dvojica nisu više
nikada pravo našli. Premda je prava polazna točka tih razmimolaženja bilo
jedno Ignacijevo pismo tome biskupu, koje treba staviti u vrijeme poslije
ovdje opisane zgode, ipak možemo pretpostaviti da je već prije Biskup
imao određeno nepovjerenje prema španjolskom studentu i »crkvenom
reformatoru« Ignaciju.

93 Glasina o spaljivanju »in effigie« kaže ujedno da je Ignacije mogao samo

bijegom izbjeći crkvenom sudu i izručenju svjetovnoj pravdi. Sačuvana
presuda nosi nadnevak 13. listopada 1537. - dakle, sasvim na kraju
boravka u Veneciji, a sastavio ju je već spomenuti Gasparo de Dotti. Ona
utvrđuje neodrživost iznesenih prigovora i potvrđuje Ignacijevu
pravovjernost i njegov neprijekoran život. - Drugovi su stigli u Veneciju
nakon teškog puta 8. siječnja 1537. Po petorica su našla konačište i posao
 u Bolnici za neizlječive (tako su u Italiji zvali žrtve sifilisa) i u Bolnici Sv.
Ivana i Pavla. Osim Hocesa, Ignaciju su se pridružila još dvojica
Španjolaca, no oni su se već iste godine odijelili od njih. Dva mjeseca
kasnije, otprilike 12. ožujka, skupina se zaputila u Rim, kamo su stigli 25.
ožujka 1537. prešavši močvare razrječja Pada, preko Ravenne i Ancone.
Sam Ignacije nije pošao u Rim zbog obzira prema dr. Ortizu, koji se u
Parizu suprostavio Ignaciju (usp. br. 77), i Gianu Pietru Carafi, koji je od
prosinca 1536. bio kardinal. Zapravo, upravo je dr. Ortiz posredovao
audijenciju kod pape Pavla III. za Ignacijeve drugove, koje je Papa
dobrohotno primio kao pariške magistre. Svrha putovanja bila je potpuno
postignuta: Papa nije samo dopustio putovanje u Palestinu, već je darom
od 60 dukata pružio veliku pripomoć za troškove putovanja, na što su
kardinali i druge osobe na papinskom dvoru dodale daljih 150 dukata.
Osim toga, oni koji su bili svećenici dobivali su velike ovlasti pri
ispovijedanju, a drugi su dobili dopuštenje da im svaki biskup može
podijeliti više redove bez obdržavanja propisanih rokova. Početkom
svibnja pošli su natrag u Veneciju. Na Tijelovo, 31. svibnja, nalazimo
čitavu skupinu opet zajedno u Veneciji kako sudjeluju u procesiji. Nakon
što su nesvećenici 10. lipnja primili niže redove, 15. subđakonat, a 17.
đakonat, bili su svi - osim još premladog Salmerona - 24. lipnja zaređeni
za svećenike od biskupa Negusantia iz Raaba (Gyor). Prije toga su pred
nuncijem Verallom položili zavjet siromaštva, čime je njihov zavjet
učinjen na Montmartreu, koji je crkvenopravno bio samo »privatni
zavjet«, dobio javni značaj. Ređenicima je bilo omogućeno da biraju titulu
ređenja - to jest ono osiguranje odgovarajućeg životnog uzdržavanja, kako
se to naziva u crkvenom pravu, i što čini nužan preduvjet ređenju - hoće li
se rediti na titulu dobrovoljnog siromaštva (kao redovnici) ili dobrovoljnih
teologijskih studija (tako da u svako vrijeme mogu naći posao kao docenti
teologije) ili na obje titule zajedno. Sudrugovi su odabrali treću
mogućnost. Nuncij je osim toga novozaređenim u dokumentu od 5. sprnja
dao široke ovlasti za dušobrižništvo.

94 Još dok su dvanaestorica bila u Rimu, papa je pred njima izjavio da je

jedva moguće provesti plan putovanja u Jeruzalem u predviđeno vrijeme.
Potkraj godine 1536. doznalo se da Sultan Sulejman planira u savezu s
Franjom I. Francuskim godine 1537. neki pothvat protiv Italije. Venecija,
koju su tražile obje strane, još se nije odlučila. Međutim, u svibnju 1537.
isplovila je iz Istambula jaka turska flota, a u isto je vrijeme zemaljski
zapovjednik marširao kroz Makedoniju i Albaniju. Venecija, još uvijek
neutralna, poslala je u lipnju flotu kao zaštitu svojim dalmatinskim
posjedima, premda je Sultan višeput naglašavao svoje prijateljstvo s
Republikom. U istom je prostoru carsko-papinska flota pod
zapovjedništvom Andreje Dorie vodila rat protiv turskih opskrbnih
 brodova. Pritom je bilo više okršaja između Venecijanaca i Turaka, to više
što se Dorijina flota za lošega vremena povukla na venecijanski Krf. Dana
22. lipnja Doria je nadvladao tursku flotu. Premda formalno još nije
proglašeno ratno stanje između Venecije i Turske, ipak je zbog toga ne
sigurnog stanja na Jadranu bio onemogućen hodočasnički pohod. Tek kad
je i Krf bio ugrožen od Turaka, Venecija se odlučila u rujnu 1537. na
savez s Papom. Budući da su još morale biti nadvladane napetosti između
Cara i Republike, tek je u velječi 1538. bio potpisan savez između triju
sila: Pape, Cara i Venecije. Tako su i za tu čitavu godinu bile paralizirane
veze s Orijentom. Već su i suvremenici upozorili na zamjetnu činjenicu da
su hodočasnička putovanja bila potpuno prekinuta samo u godinama1537.
i 1538. -Drugovi su 25. srpnja napustili Veneciju, budući da je plovidba
bila vrlo nesigurna, pa su se podijelili na male skupine, koje su odredili
kockom na kopnenom dijelu Republike. Franjo Xaver i Salmeron pošli su
u Monselice, Codure i Hoces u Treviso, Jay i Rodrigues u Bassano, Broet
i Bobadilla u Veronu. Ignacije i njegova dva u tekstu spomenuta druga
našli su utočište u porušenu i napuštenu samostanu San Pietro in Vivarolo,
koji je bio otprilike dva kilometra svjeverozapadno od Vicenze. Svi su se
htjeli u povučenosti tijekom sljedeća tri mjeseca pripravljati na slavlje
prve svete mise.

95 Vremenski slijed nije u tom odsjeku sasvim pouzdan. Ignacijev pohod

bolesnom Rodriguesu u Bassanu, o kojem je riječ pri kraju odsjeka, bio je
u kolovozu. Kad je Ignacije otišao, Rodrigues se ponovno razbolio, a
njegov je pratilac Jay ovaj put obavijestio najbližu skupinu u Trevisu,
odakle je Hoces otišao u Bassano da njeguje bolesnika, dok se Codure,
ostavši sam, sada pridružio Ignaciju i njegovoj skupini (vjerojatno oko 7.
rujna). - Kao i inače, Ignacije ovdje samo spominje svoje mistične
doživljaje, a da ih nije pravo prikazao. - Prije svršetka unaprijed
određenog vremena od tri mjeseca, koje su drugovi željeli provesti u
pojedinim mjestima, Ignacije ih je sazvao u Vicenzu. Bio je 6. rujna u
Veneciji i tamo doznao daljnji razvoj političkih prilika, koji je poništavao
vjerojatnost da u tijeku godine mogu poći na putovanje. Zato je bilo
potrebno da se dogovore i odluče o planovima za zimske mjesece. - U
kapeli u Vivarolu slavili su mladomisnici mladu misu, osim Ignacija i
Rodriguesa, koji su željeli pričekati da istekne unaprijed predviđeno
vrijeme za pripravu.

96 Ignacije je 13. listopada opet biou Veneciji da čuje presudu u onom

procesu o kojemu je riječ u br. 93. U to doba godine nije se više moglo
misliti na mogućnost putovanja morem, i bez obzira na političko stanje. U
tom smislu točna je početna primjedba da je »cijela godina protekla«,
premda je tek bio listopad. Tu dakako ostaje još otvoreno pitanje da li je
time rečeno da je prošla ona godina dana što su je drugovi u svom zavjetu
na Montmartreu utvrdili kao vrijeme čekanja. Odgovor ovisi o tome otkad
valja računati tu jednu godinu: da li od dana dolaska drugova u Veneciju
(siječanj 1537) ili od onog dana kad im je papa dao dopuštenje da
hodočaste u Palestinu (svršetak travnja 1537) ili čak od početka plovidbe
na Istok (ljeto 1537). Podržavana su sva tri mišljenja, a ovdje ne možemo
uspoređivati njihove razloge. - U Vivarolu su drugovi odlučili da zimske
mjesece upotrijebe za dušobrižništvo studenata na važnijim sveučilištima
sjeverne i srednje Italije, a odabrali su i za svoju zasad bezimenu skupinu
privremeni naziv: htjeli su se nazvati »Compagnia di Gesu«, ime koje nije
bilo izvorno, jer su upravo u Vicenzi tada postojale »Compagnia del buon
Gesu« i »Compagnia dei soldatelli di Gesu«. Tim privremenim nazivom
bio je učinjen još jedan korak u smjeru pravog utemeljenja Reda. -
Izvještaj je ovdje, kao i u sljedećim odsjecima, vrlo uopćen i nepotpun, što
je razumljivo zbog vremenskog tjesnaca. Zapravo, pošli su potkraj
listopada izravno u Rim samo Ignacije, Laynez i Favre, dok su ostali pošli
u Padovu, Ferraru, Bolognu i Sienu. Ti su se tek poslije Uskrsa 1538. u
Rimu opet pridružili Ignaciju i dvojici njegovih pratilaca. - Vrijeme
čekanja na mladu misu zbilja se tada produžilo još šest mjeseci. Ignacije
je svoju prvu svetu misu slavio tek na Božić u crkvi Santa Maria
Maggiore kod oltara s jaslicama. Glavni razlog tom zamjetnom odgađanju
vjerojatno je bila Svečeva želja da svoju mladu misu slavi u Svetoj
Zemlji. Usto je pridolazio čitav niz raznih napada na njega i njegovu
zajednicu tijekom cijele godine 1538., koji se spominju u br. 98. Odbijanje
i obrana oduzimalo mu je čitavo vrijeme i snagu. - Da je Ignacije tu
molitvu pripravnog vremena na mladu misu, čiji je sadržaj ovdje samo
naznačen (u izvorniku: mettere col suo Figliuolo) upravio Mariji, potpuno
odgovara onome što on u svojim Duhovnim vježbama naziva »trostrukim
razgovorom«. Na odlučujućem mjestu daje se vježbeniku uputa da svoju
molitvu iznese Našoj Dragoj Gospi i po njoj njezinu Sinu, da bi Vječni
Otac po njezinu zagovoru udijelio molitelju ispunjenje. To je ispunjenje
Ignacije doživio u viđenju o kojem govori tekst u sljedećoj rečenici i
gotovo istim riječima. Prema dobro utemeljenoj predaji, taj se događaj
zbio u crkvici La Storta, desetak kilometara sjeverno od Rima, uz Via
Cassia. O tijeku viđenja, o daljnjim pojedinostima koje su u izvještaju
upućivanjem na Layneza samo naznačene, a ovdje prešućene, a prije
svega o značenju i smislu onog dana u La Storti za Svečev život i ranu
povijest isusovačkog reda možemo
samo uputiti na odgovarajuće studije Huge Rahnera. Ovdje možemo
sažeti samo najbitnije rezultate. Riječ je o ukazanju dviju božanskih
Osoba. Njegov sadržaj je bio preporuka Oca u zaštitu Sina; a učinak bijaše
da je Ignacije bio primljen u zaštitu Sina, koji mu se ukazao kao Spasitelj
s križem i upravio mu riječi: »Ego vobis Romae propitius ero« (U Rimu
 ću vam biti milostiv), pri čemu je Ignaciju još ostalo nejasno kako bi se ta
milostivost imala pokazati. Laynez je svoje znanje o tom viđenju poslije
Svečeve smrti sažeo u svojoj pouci koja upotpunjuje Ignacijev izvještaj i
on ga je priznao kao objektivno pravilan i time autorizirao, a taj je spis još
sačuvan: »Kad smo bili na cesti od Siene prema Rimu, dogodilo se da je
naš otac primio mnoge duhovne utjehe... Rekao mi je da mu se čini kao da
mu je Bog ove riječi usadio u srce: 'Ego ero vobis Romae propitius'.
Onda, drugiput, reče on da mu se činilo kao da vidi Krista s križem na
ramenima, a uza nj Vječnog Oca, koji mu je govorio: 'Želim da ovoga
uzmeš za svojega slugu'. I tako ga je Isus prihvatio i rekao: 'Želim da nam
služiš'. U povodu toga on je imao vrlo veliku pobožnost prema Isusovu
imenu i želio da zajednica bude nazvana 'Družba Isusova'«. Upravo iz
toga što Laynez novo donosi uz Ignacijev izvještaj biva jasno da događaj
u La Storti nije ostao ograničen na njegovu osobnu sferu kao neki njegov
privatni doživljaj, već je imao bitno značenje u nastajanju nove
redovničke zajednice. Ako Ignacije jednostavno prelazi preko te strane
viđenja i za daljnje upotpunjavanje samo upućuje na Layneza, možemo
objašnjenje za tu nepotpunost vidjeti u tome što je Ignacije u cijelom
izvještaju htio prikazati samo svoj osobni put na kojem ga je Bog vodio, a
nije imao namjeru dati prilog za ranu povijest Reda.

97 Sredinom studenoga 1537. ušli su Ignacije i njegova dva pratioca u Vječni

Grad. Smjestili su se u maloj seljačkoj kući na obronku Pincia, blizu crkve
Trinita dei Monti. - Pojedinačni događaji o kojima je riječ u ovom odsjeku
čini se, prema načinu prikazivanja, nesvedivi na izvještaj koji je dao sam
Svetac, već su valjda iz drugih bilježaka patra Goncalvesa stavljeni na ovo
mjesto. - Ovdje spomenuti Magister Franjo je Franjo Xavier.

98 Putovanje u Monte Cassino i boravak u njemu zbivaju se u korizmi

godine 1538. O dr. Ortizu usporedi ono što je rečeno u bilješci uz br. 77.
Kako je već bilo spomenuto u br. 92, Hoces je bio prvi iz zajednice koji je
umro. Točan dan njegove smrti ne može se više utvrditi. - Franjo Strada,
Španjolac iz okolice Palencie, došao je u Rim godine 1536. i
posredovanjem dr. Ortiza stupio u službu kardinala Giana Pietra Carafe,
koji ga je dvije godine kasnije otpustio s drugim Španjolcima. Na putu u
Napulj, gdje je htio stupiti u španjolsku vojnu službu, susreo je Ignacija
koji ga je pridobio za Božju službu. Kasnije je postao slavljeni
propovjednik i bile su mu u Redu povjerene različite službe. - Među
prvima kojima je Ignacije u Rimu davao duhovne vježbe bili su Lattanzio
Tolomei iz Siene, predstavnik svog rodnog grada u Rimu i nećak
kardinala Chinuccia, koji je imao odlučan udio pri konačnu papinu
potvrđivanju novog Reda, i liječnik dr. Inigo Lopez, koji je godinama bio
kućni liječnik Reda u Rimu. Osim toga, valja još spomenuti kardinale
Gaspara Contarinia iz Venecije, koji je u duhovnim vježbama upoznao
Ignacija i njegov Red, koji je tek nastajao i koji je zbog svojega položaja
na papinskom dvoru na razne načine djelotvorno podupirao Sveca. Za
ovdje spomenutog Miguela valjda se misli na Michaela Landivara iz
Navarre, zemljaka Franje Xaviera, s kojim je on studirao u Parizu. Kad se
Xavier pridružio Ignaciju, Landivar se toliko naljutio na nj da mu je
zaprijetio ubojstvom. U Veneciji se Landivar opet susreo sa skupinom i
zaželio da bude primljen u njihovu zajednicu. No morao se uskoro rastati
od njih, a 12. rujna 1537. napisao je Ignaciju ponešto emfatično
pokajničko pismo, u kojem je svu krivnju uzeo na sebe. To još sačuvano
pismo bilo je valjda ono što ga je Ignacije pokazao guverneru sebi u
obranu kad je Landivar potkraj godine 1537. također došao u Rim i tamo
širio kojekakve tužbe protiv Ignacija i njegovih pratilaca. Rimski guverner
bio je tada biskup Bernardino Conversini, kojemu je Ignacije bio poznat
po već spomenutom kardinalu Contariniu. Sljedeće razdoblje progona
preklapa se doduše s aferom zbog Landivara, ali je imala drugu polaznu
točku. Augustinac Agostino Mainardi držao je u korizmi 1538. niz
propovijedi u kojima je prikazujući nauk o milosti zastupao luterovske
poglede. Kad privatni razgovori nisu donijeli nikakav plod, Ignacijevi su
pratioci odgovorili s propovjedaonica rimskih crkava na augustinčeve
propovijedi i utvrdili da se njegove tvrdnje ne mogu složiti s crkvenim
naukom. Mainardievi pristaše predvođeni u tekstu spomenutim Mudarrom
i Barredom te nekim Pedrom de Castillom - sva trojica španjolski klerici
koju su na rimskoj kuriji imali utjecajna mjesta - poduzeli su protunapade
i osumnjičili Ignacija i njegove drugove za herezu. Lukavo su uspijevali
usmjeravati javno mišljenje u željenu smislu, a da nisu nastojali
dokazivati svoje tvrdnje. Ignacije se našao pred zidom nepovjerenja i
morao je zatražiti sudsko razrješenje stvari, da si ne bi zatvorio svaku
mogućnost rada, a što je bilo popraćeno velikim teškoćama zbog utjecaja
njegovih protivnika i zbog jedva primjetnog načina kojim su bili šireni
prigovori protiv njega. Sam papa Pavao III. bio je te godine otputovao iz
Rima u Nicu da se sastane s francuskim kraljem Franjom I. i da ga
potakne na sklapanje mira s Carem, pa je kao legata postavio kardinala
Giana Vincenza Carafu, koji je cijelu stvar htio završiti usmenom izjavom
časti protivničke stranke. Dne 24. srpnja Pavao III. se vratio u Rim, ali je
u kolovozu otišao u Frascati. Tamo je Ignacije u dvosatnoj audijenciji
potkraj kolovoza postigao kod Pape da su glasine širene protiv njega bile
službeno istražene. U opširnom pismu Isabeli Roser on sam opisuje cijelo
zbivanje: »Njegovoj sam Svetosti rekao sasvim otvoreno da su često
protiv mene započinjali proces u Španjolskoj i u Parizu; nadalje, da sam
više put bio zatvaran u Alcali i u Salamanci. Time sam htio postići to da
ne bi nitko drugi mogao Papi o meni nešto izvještavati što mu ja sam ne
bih rekao, i da on naredi točno istraživanje protiv nas, da bi se konačno
 presudilo o našoj pravovjernosti. Konačno sam zamolio Njegovu Svetost,
i to ujedno uime svojih suputnika, da službeni sudac što će ga odrediti
Njegova Svetost hitno i točno istraži sadržaj našega propovijedanja i naš
način života. Ako bi se potom našlo nešto loše, želimo zbog toga biti
ukoreni i kažnjeni; ako pak istraživanje bude imalo dobar rezultat, neka
nam Njegova Svetost pokaže svoju naklonost.« Službeno istraživanje koje
je bilo započeto protezalo se tijekom nekoliko mjeseci. Upravo u to
vrijeme bila su istodobno u Rimu trojica inkvizitora koja su se u
prijašnjim godinama najviše bavila Ignacijem: naime, Figurroa, Ory i De
Dotti. Ignacije je u tome vidio posebnu odluku Providnosti. Ta su trojica,
naime, mogla na temelju poznavanja stvari pokazati neodrživost pritužbi
iznesenih protiv Ignacija. Nije zato čudno da je presuda iznesena 18.
studenog 1538. potpuno rehabilitirala Ignacija i njegove drugove. Barreda
umrije kratko vrijeme poslije, dok je Mudarra nekoliko godine kasnije,
došavši u sukob s inkvizicijom, morao bježati iz Rima i u Firenzi se
obratio Ignaciju za pomoć, da bi njegovim zagovorom dobio smanjenje
kaznenih mjera izrečenih protiv njega. Velikodušno i ne misleći na
prošlost, Ignacije je udovoljio toj želji. - Potkraj odsjeka spominju se
kratko još neka karitativna djela, koja su se zbila u vrijeme nakon 1540.
Kuća za katekumene bila je zamišljena za Židove i druge nekršćane koji
su htjeli prihvatiti katoličku vjeru. Uspjeh je odgovarao nastojanjima.
Tako je, na primjer, u godini 1544. pripadnicima te kuće bilo podijeljeno
četrdesetak krštenja. Kuća Sv. Marte, koja je započela velikom potporom
nekih otmjenih dama rimskog društva - među njima bijahu i kći cara
Karla V. Margarita de Austria te Vittoria Colonna - bila je pokušaj da se
smanji prostitucija, koja je u tadašnjem Rimu bila vrlo raširena. Za
novčano osiguranje tog pothvata mogao je Ignacije pridobiti
dugogodišnjim nastojanjem najotmjenije rimske obitelji. Tri godine nakon
osnivanja kuća je brojila stotinu stanovnika. Sirotište je otvoreno godine
1546. Sva su ta djela bila uzor mnogim talijanskim gradovima, gdje su oci
Reda osnovali i druga djela.

99 Ta je pitanja postavio pater Goncalves tri dana prije putovanja u Portugal.

On je s pravom u tim dvjema knjigama gledao pravi zapis životnog djela
njegova oca Ignacija i na temelju potankog znanja o njegovu postanju
smio je očekivati i dulje razumijevanje njegova sadržaja. - Shema s
linijama za ispitivanje savjesti nalazi se u uputama koje prethode
takozvanom »prvom tjednu« Duhovnih vježbi. Primjedba o razmatranjima
o izboru upućuje na ono što je rečeno u br. 7-9. - Da se Krist ukazao
Ignaciju u slici sunca, bilo je priopćeno već u br. 29.

100 Malen dio tih bilježaka, od 2. veljače 1544. do 27. veljače 1545., sačuvan
je. Glavni dio tog ostatka čine bilješke o onih četrdeset dana kada je
 Ignacije molio za jasnoću o u tekstu spomenutom pitanju siromaštva.
Razmišljanja o toj točki prava o siromaštvu u Redu, o tome naime, ne bi li
crkve pripojene kućama profesa za svoje uzdržavanje ipak imale čvrste
prihode (za crkve pri kolegijima taj problem nije postojao jer su one
morale imati dovoljno imovine), trajala su od 2. veljače do 12. ožujka.
Kao rezultat tih razmišljanja Ignacije je u Konstitucije Reda preuzeo
potpuno odreknuće.

101 Konstitucije, pravi ustavni dokument isusovačkog reda, djelo su više od

deset godina molitve, studija i vijećanja. Ta knjiga zakona Reda dobila je
kasnije za osnivanje drugih redova i za razvoj redovničkog prava općenito
ono značenje koje se može usporediti samo s Pravilom Svetoga
Benedikta, napisanim tisuću godina prije Konsitucija.

Sadržaj
PREDGOVOR PREVODIOCA
KRONOLOGIJA ŽIVOTA SV. IGNACIJA LOYOLSKOG.
PREDGOVOR O. JERONIMA NADALA
PREDGOVOR O. LUISA GONCALVESA DE CAMARA...
AUTOBIOGRAFIJA IGNACIJA LOYOLSKOG

OBRAĆENJE
Uvodni osvrt na život prije obraćenja
Srčana i neslomiva narav
Blagi dodir Duha Božjega
Počeci unutrašnje molitve i mističnog iskustva
Neizvjesna budućnost
Slabo poznavanje puta kreposti
Temeljit početak novog načina života

U BOŽJOJ ŠKOLI U MANRESI

Bogatije iskustvo unutrašnjeg doživljavanja
Kroz teške duševne muke
Nova razboritost
Raznovrsni mistički doživljaji
Iskustva u vrijeme bolesti i očekivanja smrti

JERUZALEMSKI HODOČASNIK
Nastojanje da se oslanja samo na Boga
S unutrašnjom sigurnošću kroz nesigurnost tuđine
Mistični doživljaji
Crkvena vlast mijenja dotadašnji životni nacrt

STUDIJ RADI VEĆE POMOĆI DUŠAMA

Ponovno pred životnim izborom
Studij i apostolski rad, sljedbenici

TEŠKOĆE OD CRKVENIH VLASTI

Istrage i presude u Alcali
Neuspio pokušaj u Salamanci
»Pavao u okovima«
Želja da pomaže dušama i misao da stupi u neki red

KONAČNO OBLIKOVANJE U PARIZU

Usklađivanje dragovoljnog siromaštva s potrebama studija.
Pridobivanje pojedinaca da se potpuno predaju Bogu
Visoka izobrazba
Počeci Družbe
Prema nagovoru sudrugova u rodnom kraju

JERUZALEM ILI RIM?

Sastanak Družbe u Veneciji radi odlaska u Jeruzalem
Družba svećenika sa zavjetom siromaštva
Rim

ZAVRŠNI ZAPISI O. LUISA GONCALVESA DE CAMARA

OBJAŠNJENJA AUTOBIOGRAFIJE IGNACIJA

LOYOLSKOG

OBJAŠNJENJA UZ PREDGOVOR O. NADALA

OBJAŠNJENJA UZ PREDGOVOR O. GONcALVESA
OBJAŠNJENJA UZ TEKST »AUTOBIOGRAFIJE«
SADRŽAJ
PREPORUČUJEMO VAM NAŠA IZDANJA

I. »OBNOVLJENI ŽIVOT« - dvomjesečnik za religioznu kulturu.

»VRELA I PRINOSI« (Fontes et studia) - zbornik za povijest
isusovačkoga reda u Hrvatskim krajevima (povremeni časopis).
»IGNACIJEV PUT« - Informativni list za prijatelje isusovaca (povremeni
list).

II. BIBLIOTEKA »VRELA I PRINOSI« M. Vanino: ISUSOVCI I HRVATSKI

NAROD, (I. dio:
Prva gimnazija i početak Sveučilišta u Zagrebu; II. dio:
Gimnazija u Dubrovniku, Rijeci, Varaždinu i Požegi; III. dio (u pripremi):
Misije u Osijeku, Petrovaradinu, Beogradu...).

III. BIBLIOTEKA »KOMENTARI KONCILSKIH DOKUMENATA« M.

Kirigin: KONSTITUCIJA O LITURGIJI (Sacrosanctum Concilium).
Brajčić - Zovkić: DOGMATSKA KONSTITUCIJA O CRKVI, I. dio
(Lumen Gentium I).
Brajčić - Kopić - Rošić - Strle - Dimitrijević: DOGMATSKA
KONSTITUCIJA O CRKVI, II. dio (Lumen Gentium Il).
Rupčić - Kresina - Škrinjar: KONSTITUCIJA O BOŽANSKOJ OBJAVI
(Dei Verbum).
R. Perić: DEKRET O EKUMENIZMU (Unitatis Redintegratio).
M. Lacko: DEKRET O ISTOČNIM KATOLIČKIM CRKVAMA
(Orientalium Ecclesiarum).
V. Merćep: DEKRET O SVEĆENIČKOM ODGOJU I OBRAZOVANJU
(Optatam Totius).
R. Brajčić: DEKRET O APOSTOLATU LAIKA (Apostolicam
Actuositatem).

IV. VELIKA BIBLIOTEKA »OBNOVLJENOG ŽIVOTA«

R. Brajičić: BIT I SUVREMENOST CRKVE - Putovi vjerničke svijesti
danas.
M. Škvorc: VJERA I NEVJERA - Problem naših dana i Misterij naših
duša.
JERUZALEM ILI ANTIOHIJA? - Isusova Crkva u povijesnom hodu.

V. BIBLIOTEKA »IGNATIANA« - Povijesna svjedočanstva o isusovcima.

G. Bernoville: ISUSOVCI - Zagreb 1938.
T. J. Campbell: POVIJEST ISUSOVAČKOGA REDA I, Zagreb 1941.
T. J. Campbell: POVIJEST ISUSOVAČKOGA REDA II, Zagreb 1942.
J. Brodrick: PRVI ISUSOVCI - Zagreb, 1979.
C. de Dalmases: SVETI IGNACIJE LOYOLSKI - Zagre b 1989.
 AUTOBIOGRAFIJA - Svetog Ignacija Loyolskog.

V. BIBLIOTEKA »THEOSIS«
Život dostojan čovjeka.
J. Jurjević: DUBINE DOBRA I PLIČINE ZLA - Čovjek nadilazi sama
sebe.
I. Kozelj: SAVJEST - Put prema Bogu.
A. Škrinjar: TEOLOGIJA SV. IVANA - Čovjek pred Bogom.
T. Vereš: FILOZOFSKO-TEOLOŠKI DIJALOG S MARXOM - Misao i
praksa.
T. Vereš: PRUŽENE RUKE - Prilozi za dijalog između marksista i
kršćana.
M. Szentmartoni: PSIHOLOGIJA DUHOVNOG ŽIVOTA - »Zaruke«
između psihologije i duhovnosti.
A. Schneider: NA PUTOVIMA DUHA SVETOGA.

VI. BIBLIOTEKA »FILOZOFSKI NIZ«

Filozofija je sudbina čovjeka.
Zbornik: FILOZOFIJA ZNANOSTI RUĐERA BOŠKOVIĆA - hrvatski.
Zbornik: THE PHILOSOPHY OF SCIENCE OF RUĐER BOŠKOVIĆ -
engleski.
R. Brajičić: OPRAVDANJE ČISTOG UMA - U svjetlu transcendentalnih
odnosa.
Zbornik: FILOZOFIJA U SUSRET TEOLOGIJI - Međusobno
nadopunjavanje.
J. Maritain: FILOZOFIJA POVIJESTI - Zakoni dozrijevanja dobra i zla.

VII. BIBLIOTEKA »BIOETIKA«

V. Pozaić: EKOLOGIJA - Znanstveno-etičko-teološki upiti i obzori.

»IGNATIANA« -
osebujan je niz povijesnih svjedočanstava o isusovcima u izdanju Filozofsko-
teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu. Dosad šest izašlih knjiga svjedoči
ukorijenjenost isusovaca u hrvatski narod.

1. G. Bernoville: ISUSOVCI (Zagreb, 1938);

2. T. J. Campbell: POVIJEST ISUSOVAČKOGA REDA, I dio (Zagreb, 1941);
3. T. J. Campbell: POVIJEST ISUSOVAČKOGA REDA,. Il. dio (Zagreb, 1942);
4. J. Brodrick: PRVI ISUSOVCI (Zagreb, 1979);
5. C. de Dalmases: SVETI IGNACIJE LOYOLSKI (Zagreb, 1989);
6. AUTOBIOGRAFIJA IGNACIJA LOYOLSKOG - Hodočasnikova ispovijest
(Zagreb, 1990).

Isusovci su gotovo od početka svojega nastanka (1540) prisutni u Hrvatskim

zemljama od Dubrovnika do Zagreba i Varaždina, od Rijeke do Požege i
Petrovaradina, od Osijeka preko Sarajeva i Travnika do Splita, i napokon, od
Beograda do Boke Kotorske. Apostolat riječi i pera - visoko školstvo i odgoj
mladeži, duhovne vježbe i pučke misije te obraćenje pogana značajka su njihova
apostolskog djelovanja. Poslije II. vatikanskog sabora posebno se zalažu za
ljudska prava, za pravdu i mir u svijetu, te za kulturno i religiozno
prosvjećivanje nevjernika.

»U svemu ljubiti i služiti« - ideja vodilja Ignacijanske godine 1990/91. (P. Th.
Lucas, SJ - 20. st.)