Professional Documents
Culture Documents
KONSTANTIN VELIKI U LEGENDAMA SREDNJEG VIJEKA - EDUARD HEYDENREICH (Internet Verzija)
KONSTANTIN VELIKI U LEGENDAMA SREDNJEG VIJEKA - EDUARD HEYDENREICH (Internet Verzija)
(Internet verzija)
______________________________________________________
HAMDO ČAMO
Zürich, 19.03.2021
Konstantin Veliki u legendama srednjeg vijeka – Eduard Heydenreich
Povijesnu ličnost cara koji je kršćanstvo podigao na drţavnu religiju, tek nedavno postavile
su u jasno svjetlo Seeckove oštrovidne i temeljite istrage o počecima Konstantina Velikog
[1]. Ovdje treba slijediti legende povezane s ovim carem, a posebno s njegovom mladošću.
One takoĎe nude historijsko istraţivanje zanimljivo i korisno područje rada; jer poput
Aleksandra Velikog, Cezara i Karla Velikog, Konstantina Velikog takoĎe je proslavila
potresna mašta srednjeg vijeka koji je bio izuzetno
okruţen obiljem cvijeća u nikad uvenulom vijencu legendi.
[2] Osnivanje Konstantinopolja, a posebno izbor mjesta za novo kraljevsko sjedište stvorili
su legende još u vizantijsko doba [6], a o tome postoji i legenda na staroruskom, što je
obično bio vrlo popularan izvještaj o davnim vremenima zauzimanje Carigrada od strane
Turaka koji je posluţilo kao uvod [7]. Toliko materijala poput bajke umiješalo se u historiju
gradnje Carigrada da je rijetko moguće sa sigurnošću dokazati šta je Konstantin, a šta nije
[8]. Njemačka priča o otmici kćeri Konstantina Velikog od strane kralja “Ruthera”, Pipinovog
oca, povezana je s legendama o Karlu Velikom [9].
The Vision of Saint Helena, Paolo Veronese
Poznata priča o čudu ukazanja kriţa na nebu s natpisom “τούτῳ νίκα” nema čak ni
vrijednost jedne legende i nimalo popularno porijeklo, već je tek dugo nakon rata protiv
Maksencija, na što su Euseb i njegovi pisci dopustili da se isto dogodi, koje je ovaj pisac
zabiljeţio u namjerno opskurnom bombastičnom napadu [10]. Mnogo drugih stvari o
čudesnom djelovanju kriţa, o kojima crkveni pisci izveštavaju, takoĎe će biti upućeno u
carstvo basni; Npr. vijest o Euzebu da je Konstantin savladao sramotnog idola i vraţijeg
zagovornika Licinija uglavnom poboţnom molitvom i snagom kriţa.
Pogotovo tamo gdje je bilo potrebno izbijeliti najhrišćanskog cara od bilo koje krivice,
pokorni povjesničari spremni su izmišljati i širili bajke. To moţete vidjeti npr. u načinu na koji
su Filostorgije, Hrizostom i Gregorij od Tura unakazili i zbunili jednostavnu pripovijest o
Konstantinu koji se pokušava iskupiti za ubistvo Krispa ubojstvom Fauste, čineći Faustu
prostom preljubnicom, a druga im omogućava da učestvuju u zavjeri koju je potaknuo
Crispus, a treća [3] ih postavlja gole za hranu divljim ţivotinjama u planinama [11].
Ništa manje nije predstavljen ni ţivot Konstantinove majke Helene koji je obdaren čudesnim
crtama. Kako su tek divne legende povezane ne samo sa njihovim navodnim judaizmom!
Koliko je njezino putovanje u svetu zemlju dirnuto u bezbroj itinerera, čije je uljepšavanje i
obogaćivanje legendama dobrodošlo, tek je nedavno jasnije osvijetljeno [12]. Njoj je
pripisana gradnja Svetog groba, koju je u stvari izveo sam Konstantin; otkriće Hristovog
kriţa, čiji su komadi postepeno nicali, da bi mogli dati drvnu masu za jedan ratni brod;
otkriće čudotvorno djelujućih čavli na kriţu [13]; Konačno, bogata natprirodnim dogaĎajima
je priča o njenom lešu u kojoj se ţivoti svetaca prepuštaju detaljima. Sve nam ovo daje
ţivopisnu sliku raznolikosti ovih legendi, kao i nepouzdanost kršćanskih izvjestitelja, koji su
ih prečesto smatrali povijesnom istinom. Mnogostruki, pojedinačno kontradiktorni izvještaji o
pronalasku kriţa već su Aleksandrijskom patrijarhu Eutihiju dali puno pravo da podsjeti one
u čije ruke će pisanje o pronalasku kriţa doći na pavlinske riječi: „Sve testirajte i čuvajte ono
što je dobro“ [14].
Što se tiče domovine Helene i mjesta roĎenja njenog sina, dobro je poznato da se gotovo
toliko gradova posvaĎalo koliko i oko domovine Homera [15]. Beskrajna količina
domišljatosti i marljivosti takoĎer je primjenjena da se riješi ovo pitanje: Johannes Voigt je o
tome objavio dugu latinsku raspravu 1716. godine, ali ipak se u spisima o svetom ţivotu ovo
pitanje obraĎuje preširoko.
MeĎu ostalim gradovima, kao domovina Helene spominje se i grad Trir (Trier). Stare priče
poznaju brojne veze izmeĎu carice Helene i ovog časnog grada, a poznato je i da mu je,
kao dragocjeno naslijeĎe, dala ništa manje već relikviju ogrtača Spasitelja svijeta. Ne ţelim
ovdje raspravljati o tome kako se ova odjeća moţe dovesti u vezu s izvještajima o porijeklu
majke Konstantina Velikog. Činjenica da je Helena u Triru ugledala svjetlost dana priča je
koja se moţe naći ne samo u latinskim, povijesnim i teološkim spisima, već i nekoliko puta u
izvanrednim djelima njemačke knjiţevnosti, poput prozne rezolucije Njemačke carske
kronike Otta von Freisingena i Hermanna von Fritzlara. Prema Massmannovim
istraţivanjima [16], ova je pretpostavka razvijena i raširena već u 9. stoljeću. Zapravo, isto
se već moţe naći u detaljnoj biografiji Helene, koju je napisao monah Almann Hautviller, koji
je ţivio oko 880. godine. Prema popularnoj narodnoj legendi, “Igelerov toranj” izgradila je
carica Helena; i Šafard (Schavard), slijedeći ovu narodnu priču, glavnu skupinu “Igelovog
stuba” smatra predstavom braka Helene s Konstancijem Klorom (Hlorom), a za
kristijanizaciju svoje drţave se kaţe da je zaradio toliko velike zasluge da je papinski
veleposlanik Agricius posvetio kuću Helene sv. Petru i odredio je kao ‚caput ecclesiae
Treverensis‘ [18] (izabranu, op. H.C).
Da je mladenačka historija velikog Konstantina, osim njegovog roĎenja, iznjedrila sve vrste
legendarnih [6] tradicija, prvi je put poznat drugim krugovima kroz knjiţicu koju sam prvi put
dobio 1879. i kod B.G. Teubnera u Lajpcigu iz rukopisa štampao pod naslovom: “Incerti
auctoris de Constantino Magno eiusque matre Helena libellus”. Istina je da je Körting [24]
učinio previše časti za ovu publikaciju kada ju je nazvao “jedinom dosad poznatom verzijom
Konstantinove legende”; jer su legende u tom pogledu već bile sastavljene u dva specijalna
časopisa za romansku filologiju [25]. Ali nakon moje editio princeps, naučni interes širih
krugova vezivao se za ovu temu; i bilo je sasvim tačno da je Sittl [26] u godišnjem izvještaju
o napretku klasične antike citirao moju malu knjigu kao novi dokaz stare rečenice: habent
sua fata libelli, (Knjige imaju svoje, op. H.C.). Iako je latinska rasprava koju je Sittl uporedio
s mojom knjiţicom, koju niko drugi nije objavio do Moritz Haupt u izvještajima Berlinske
akademije nauka, ostala je neprimijećena, dok je moja knjiţica već bila literatura od preko
30 brojeva na njemačkom, latinskom i talijanskom jeziku [27]. Stoga mi je dopušteno da
svoja daljnja razmatranja o srednjovjekovnim sagama vezanim za Konstantina Velikog
poveţem s malim djelom nepoznatog autora koje sam objavio. Sadrţaj istog je sljedeći:
Helena, djevojka iz ugledne porodice u Triru, odlazi u Rim kao hodočasnica u posjet
crkvama svetih apostola Petra i Pavla dok je Konstancije bio rimski car. Na mostu na Tibru
upoznaje djevojku koja je tamo bila sa drugim hodočasnicima. Konstancije se zaljubi u nju,
šalje svoje vojnike za njom da saznaju u koju kuću ide i da naredi gospodaru da zadrţi
devojku i da je više ne pušta. Naredba će biti izvršena. Kada se suputnice [7] pripremaju za
ponovni odlazak iz Rima, a s njima i Helena, domaćin zadnju zadrţava kao krivca ili barem
osumnjičene za kraĎu i odštetu koja mu je počinjena; pratioci odu, Helena ţaleći se ostaje.
Car odlazi u kuću i vrši nasilje nad djevojkom; nakon toga, dirnut njezinim prituţbama, a jer
saznaje da je kršćanka, dariva joj, iako paganin, dragocjeni komad nakita, poput onog koji je
car nosio na svom ramenu, i prsten velike vrijednosti.
Solidus s portretom cara Konstantina s lovorovim vijencem, kovan od 310 do 313 u
Triru, Wiki
Ubrzo nakon toga Helena je shvatila da je zatrudnjela; sramila se vratiti kući i ostaje boraviti
u Rimu kod dobrih ljudi koji su potajno poštovali Krista, vodeći vrlo častan ţivot odrţavajuću
se radom svojih ruku; paţljivo je čuvala u tajnosti predmete koje joj je car dao. Kada se
ispunilo vrijeme rodila je sina i nazvala ga Konstantin; Domaćinima je rekla da je dječak sin
muškarca s kojim je bila udata u svojoj domovini, ali koji je umro. Dječak, koji je bio vrlo
zgodan, od svoje majke je paţljivo odgajan i odrastao je obdaren lijepim fizičkim i moralnim
osobinama.
Ne gubeći vrijeme, trgovci povedu Konstantina sa sobom svojoj kući, a dječak, oduševljen
dobrim ţivotom u kojem uţiva, ne misli na majku, dok ona gorko oplakuje gubitak sina.
Konstantin Veliki, profil
Tri godine potom ili malo kasnije, trgovci pripremaju mnogo brodova i odlaze s prinčevski
opremljenim dječakom kod grčkog cara, koji ih dočekuje sjajno. Objašnjavaju mu svrhu
njihovog navodnog poslanstva: car poziva najuglednije drţavne sluţbenike u vijeće i oni
izjavljuju da se mora iskoristiti prilika za postizanje mira. Car poziva trgovce i objavljuje da
odobrava predloţeno vjenčanje. Ovo vjenčanje se slavi s velikim sjajem. Nakon dva ili tri
mjeseca, koja prolaze u festivalima i javnim zabavama, trgovci izjavljuju da se moraju vratiti
kući po nalogu svoga cara i dovesti mladog princa sa suprugom u njihovu domovinu. Car i
carica su zbog toga rastuţeni i iznose brojne prituţbe; ali nakon razgovora sa svojim odanim
ljudima, oni priznaju da je potrebno podloţiti se volji rimskog cara. Brodovi se krcaju velikim
blagom. MeĎutim, carica je potajno dala svojoj kćeri neke dragulje i predmete od zlata i
dragog kamenja, od toliko velike vrijednosti da ih teško moţe nadoknaditi jedna cijela
drţava, i to zaista u svrhu korištenja ovog blaga ako se dogodi nesreća njoj ili ako bi trgovci
imali na umu prevaru.
Na taj način došli su do luke i stigli u Rim. Konstantin sada ide sa suprugom u kuću u kojoj
je nekad ţivjela njegova majka Helena, koju nije vidio četiri godine; nakon što je majci
ispričao sve pustolovine koje su mu se dogodile, ona ga ponovo prepozna; sretna je što
ponovo ima sina, ali s tugom razmišlja o svom siromaštvu i poteškoćama u snabdijevanju
hrane i odjeće za tri osobe. MeĎutim, snaha je ponovo ohrabruje pokazujući joj blago koje je
ponijela sa sobom. Kada je Helena pogleda, ona takoĎe dobija potvrdu o tome šta joj je
Konstantin rekao o visokom poloţaju svoje ţene.
Ovo blago se prodaje i Helena sa dijelom prikupljenog novca osniva gostionicu. Tako [10]
porodicu moţe pristojno odrţavati, dok snaha zaraĎuje tkajući vrijedne ţenske radove.
Njem. izdanje, Wiki
Konstantin, meĎutim, slijedi sklonosti svog plemenitog porijekla, koje ne zna, okreće se
vojnim vjeţbama i slavu postiţe na turnirima. Jednog dana, kada se odrţava borilačka
svečanost u čast carevog roĎendana, car primijeti mladića, divi se njegovoj vještini, poziva
ga i pita ga ko je i odakle je. Konstantin odgovara da je sin siromašne domaćice u Rimu i da
je njegov otac, koji je takoĎe bio siromah, umro prije nego što se uopće rodio. Čini se da
odgovor Konstanciju ne odgovara plemenitoj reputaciji mladića; ali ovaj tvrdi i moli da je
rekao istinu. Car mu tada nareĎuje da majku i ţenu dovede pred njega.
Helena, koju je Konstancije ispitivao, izjavljuje da je Konstantin sin muškarca s kojim je bila
udata u svojoj otadţbini, ali za kojeg ne zna je li još uvijek ţiv ili nije. Car, sve manje
zadovoljan, dopušta dvjema ţenama da zauzmu mjesto za njegovim stolom meĎu
plemenitim damama i primjećuje da je mlada ţena vrlo elegantna dok jede. Ponovo poziva
Helenu, uz prijetnje i pritiske, da mu otkrije pravo porijeklo sina i snahe. Helena pita i dobiva
malo predaha. Dogovorenog dana ona uzima nakit i prsten koji je jednom dobila od
Konstancija i odlazi caru; ona mu kaţe da je Konstantin njegov vlastiti sin i pokazuje mu kao
dokaz darove koje su od njega dobili, takoĎe mu govori sve pustolovine koje su se dogodile
sinu i kako je došao da se oţeni kćerkom grčkog cara. Konstancije je naravno zapanjen, ali
vjeruje u priču. Daje trgovce uhapsiti i podvrgnuti nezgodnom ispitivanju. Oni priznaju svoju
krivicu i bivaju kaţnjeni smrću.
U ovom “latinskom Konstantinu Rimljan(in)u”, kako se obično naziva malo djelo mog
stranca, cijelo Rimsko carstvo podijeljeno je na dva dijela, jedan pod Konstancijem s
kraljevskim sjedištem u Rimu, drugi pod grčkim carem u Carigradu. Ime ovog “imperatora
Graecorum” nije nigdje navedeno. Ali to moţe značiti samo da se misli na Galerija. Jer
nakon abdikacije Dioklecijana i Maksimijana 305. godine carstvo je bilo podijeljeno izmeĎu
Konstancija i Galerija sve do njegove smrti 306. godine. Puko dodavanje svih ostalih
incidenata ovom dvostrukom pravilu koje još nije navršilo dvije godine kronološki je netačno,
budući da joj prethodila historija roĎenja i mladosti Konstantina Velikog, koji je 306. godine
imao već 30 godina.
O Konstantinovom braku s Galerijevom kćerkom historija ne zna apsolutno ništa. Ali bračne
priče libellus de Constantino ne uklapaju se ni u njegov brak sa Faustom, Maksimijanovom
kćerkom, budući da Maximian nije bio “grčki car”, već je poprište njegovih djela više na
zapadu carstva, gdje Konstantinova samostalna vladavina nije bila zasnovana na nasljeĎu
njegovog tasta, s kojim završava naš roman [28].
Vizantijski dvoglavi orao sa zgrade Patrijaršije u Carigradu. Lijevi orao gleda prema Zapadu
(simbol Rima) a desno prema Istoku (simbolCarigrada). U kandţama drţe kriţ i krunu –
predstavljaju crkveno i sekularno vladanje drţave.
Vrijeme pisanja knjiţice ukazuje činjenica da se turniri u njoj pojavljuju na način kasnijeg
srednjeg vijeka. Gaudfridus de Pruliaco, koji je umro 1066. godine i drugi je koji je po njemu
dobio ime, prenosi se kao izumitelj ovih borbenih igara. Ali prije nego što je priroda borbenih
igara postala toliko poznata da se moglo pretpostaviti da je dobro poznata u maloj brošuri o
prirodi libellus de Constantino, jedanaesto stoljeće je moralo biti pri kraju. Budući da se
rukom pisana tradicija mog neznanca vraća u 14. stoljeće, vrijeme za pisanje knjiţice je od
12. do 14. stoljeća. Tačno je da su se pokušali [29] ograničiti vrijeme pisanja na period
izmeĎu 1180. i 1220. na osnovu običaja dvorske epohe koji se pojavljuju u malom djelu; ali
budući da su neki od ovih dvorskih običaja nadţivjeli ovo vrijeme, ispravnije je drţati se
neodreĎenog datiranja koje sam dao [30].
Što se tiče autora libellus de Constantino, ni najmanje se ne nazire njegovo ime, a samo se
malo moţe saznati o njegovim ličnim karakteristikama koje on sam otkriva u svom radu.
MeĎutim, prema jeziku njegovog djela, on je morao pripadati duhovnoj klasi. Jer u njemu
nalazimo velik broj riječi i izraza koji se ili isključivo ili vrlo često javljaju u crkvenom
latinskom. Da, nema sumnje da je autor kao uzor koristio odreĎene odlomke latinskog
prevoda Biblije. Ovo su priče o Tobiji i priče o historiji Daniela u lavljem brlogu i čednoj
Suzani. Razlog zašto je odabrao ove odjeljke je taj što su imali odreĎene zajedničke
karakteristike s njegovim [13] materijalom, koji je mogao jednostavno preuzeti, a da ne mora
mnogo mijenjati [31]. Autor libellusa takoĎer se očito pokazao rimokatoličkim kršćaninom.
Dozvolio je da Helena doĎe u Rim da vidi mjesta u kojima su ţivjeli pravovjerni apostoli i
utemeljitelji katoličke vjere i koji su ih svojom krvlju posvetili i postavili poglavarima
kršćanstva. Nadalje, nepoznati autor u svakom je slučaju bio iz zemlje bez izlaza na more;
inače ne bi dopustio napisati da dvoje napuštenih ljudi uţivaju u morskoj vodi kao
osvjeţavajućem piću.
Situacija je drugačija s obiljem romanizama, koji su svojstveni latinskom, bilo da ovdje više
mislimo na starofrancuski ili više na staroitalijanski. Iz ovih ćemo romanizama izvući
zaključak da je [14] nepoznati autor ili sam bio po nacionalnosti Rimljanin ili – što se
meĎusobno ne isključuje – ili je nastao prema originalu napisanom na romanskom jeziku.
Slušaj, care! jer sam i sam bio prisutan svim tim stvarima koje ću uskoro ispričati.
Konstancije, budući car, krenuo je u pohod na Sarmate dok je još bio tribunus militaris (a i ja
sam bio pod njegovom komandom). Nakon što smo ih porazili, vratili smo se iz rata, ţivahni
i natovareni plijenom. U maršu smo sreli gostionicu [15] u kojoj je bila paganska, vrlo lijepa
djevojka, Helena po imenu. Tu smo ostali jednu noć i Konstancije je leţao s njom: sutradan
ujutro dao joj je στιτάριον πορυσρόβαυον ἔμπλοσμον. Odatle smo nastavili marš i došli u
Rim da objavimo pobjedu.
Senat i rimski narod ţeljeli su Konstancija krunisati zauzvrat za njegove carske usluge.
Konstancije je imao ţenu. Od nje je imao slabašnog sina i bio je tuţan što nema drugih
sinova. Pozvao je Senat i rekao: NaĎite zgodnog i intelektualno nadarenog dječaka i
dovedite ga k meni; Ţelim da ga usvojim za sina i postavim za svog nasljednika.
Konstantinopolj, Wikipedija
Kad su se vratili u Rim, predstavili su dječaka caru, pokazali mu ogrtač i rekli: Vaš sin je
pronaĎen. Kaput, pogledajte ovdje! Car ga je odmah prepoznao, zagrlio sina i dao mu 15
vojnika, a ja sam bio jedan od njih!
U Rimu je bilo bogato udruţenje trgovaca, koje je jednom pretrpjelo veliki gubitak zbog
potonuća 20 bogato natovarenih brodova u rumunskom zaljevu. Trgovci su razgovarali o
tome kako mogu nadoknaditi pretrpljenu štetu. Jedan od njih rekao je: Izvjesni Guido ţivi na
trgu Trajana, koji pravi sos i senf; potonji ima sina koji je zapanjujuće sličan carevom sinu;
ako bi ga neko obukao na isti način kao i careva sina, to dvoje ne bi mogao razlikovati jedno
od drugog. Nakon toga, nastavio je s prijedlogom da Manfreda – to je bilo ime Guidovog
sina – dovede u Carigrad i, zbog sličnosti s carevim sinom, vjenča s kćerkom grčkog cara,
čime bi se moglo dobiti veliko blago. Kad su se neki usprotivili da će se stvar otkriti, umirio ih
je i rekao: Pustite mene!
Car je odmah odobrio traţenu audijenciju. A prošlo je otprilike tri mjeseca otkako je carev
sin umro, tako da je car osjećao veliku bol jer nije imao sinove. Mlada ţena ispriča caru sve
što se dogodilo i zamoli ga da usvoji Manfreda za njihovog sina, a nju za snahu ili ih pošalje
natrag u Carigrad. Car bira prvo; trgovcima su odrubljene glave, Manfred je usvojen kao sin.
I dogodilo se da je nakon smrti cara Antonija Manfred, sin Guida, trgovca sosovima, bio car
35 godina i uvijek sa puno sreće.
Osim ove Manfredove novele, do sada nije postala poznata nijedna druga kompozicija koja
isključivo sadrţi pripovijedanje o onim dogaĎajima koji čine drugi dio Konstantinove legende,
tj. prepričavane i nadograĎivane priče o laţnim trgovcima bez izvještaja o Konstantinovom
roĎenju, o razdvajanju i ponovnom kasnijem spajanju oca i sina. MeĎutim, nije nevjerovatno
da su neki od njih sadrţani u rukopisima u italijanskim bibliotekama, moţda i onima koji su
izgleda stariji. Svako ko zna u kakvom su stanju katalozi ovih biblioteka shvatit će koliko je
teško traţiti takve rukopise. Prije ili kasnije slučaj će otkriti postoji li negdje još uvijek takav
scenarij, jer je takoĎer zahvaljujući slučajnosti Zambrini uočio Manfredovu novelu, koju je
objavio uglavnom u svrhu lingvističkih studija.
Neskladnost ove pjesme, koja na kraju postaje nerazumljiva, i činjenica da Fazio nije
spomenuo mnoge okolnosti, mogu nam biti dokaz da je u njegovo vrijeme sama priča
bila već dobro poznata i da je pjesnik mogao imati samopouzdanja da će čitaoci
Dittamonda razumjeti, čak i ako je o činjenicama razmišljao na nepotpun način.
Konstantinova glava pronaĎena u Nišu prije 118 godina, čuva se u trezoru Narodne banke u
Beogradu, Foto: D.M
Objedinjeno priznanje prepoznavajuće, prepričavane i nadograĎivane priče preneseni su na
druge ljude i područja. To je vidljivo iz novele [40] “Urbano”, koja nosi Boccacciovo ime. Car
Friedrich Barbarossa zauzeo je mjesto Konstancija, čiji je sin Urbano oţenjen kćerkom
egipatskog sultana i ima istu avanturu kao i Konstantin Veliki u libellus de Constantino
Magno [41]. Jedan drugi prenos vidimo u vrlo rijetkoj [42] carskoj knjizi, koju je [43] napisao
Giovanni di Buonsignori da Castello u drugoj polovini XIV stoljeća. Umetnuo je dobar dio
Konstantinove legende koju je u siromaštvu snage domišljatosti koristio da plemićka
porodica Prefetti di Vico potiče od Julija Cezara i Eneje. Kaţe da je Selvaggio, sin
egipatskog kralja Pompilija, nasljednik Cezaria, čiji su roditelji bili Cezar i Kleopatra,
odrastao pod Diosidinom brigom prvo u Laurentumu, zatim u Rimu, odavde od trgovaca na
brodovima doveden u kraljevstvo Tarzija [44], gdje vladaju kralj Arhelaj i njegova [22]
supruga Numedija, predstavljenog kao sina kralja Elija iz Rima [45] i oţenjenog kćerkom
tarzijskog kralja. Budući da ova priča još nije obraĎena na njemačkom jeziku, ovdje se moţe
detaljno reproducirati nastavak njenog daljnjeg sadrţaja:
Deset dana nakon vjenčanja trgovci objašnjavaju Arhelaju da sada moraju otići kako bi
umirili cara, koji bi se, na vijest o velikoj oluji koja bi se mogla dogoditi na putovanju, mogao
bojati da će izgubiti sina. Arhelaj organizuje najsjajnije putovanje. MeĎu mnogim brodovima
koji su predodreĎeni za ovo putovanje, onaj namijenjen mladom bračnom paru opremljen je
uistinu azijskim luksuzom, u sobi Lucide nalazio se, izmeĎu ostalog, zlatni kip Jupitera,
poklon caru Eliju.
Noć prije polaska, Selvaggio je sanjao; činilo mu se kao da je na pustom ostrvu s Lucidom i
kao da ih je oblak odnio u Rim, gdje su bili u prisustvu cara, čija se kruna malo nagnula na
jednu stranu, ali koju je opet uspravio.
Sljedećeg dana Numedija (Numidia) je preko košulje svoje kćeri Lucide, koja je iznutra bila
puna dragog kamenja, poloţila kamizol. Putem su trgovci potopili brodove pratnje, tako da
su svi koji su bili na njima potonuli. Selvaggio i Lucida ostavljeni su na stjenovitom ostrvu
kamo su ih odveli pod izgovorom da se odmore. Dospjevši u Rim, trgovci su rekli Diosidi da
su Selvaggia smjestili kod kralja s onu stranu mora. Ogromna bogatstva na brodu bila su
podijeljena meĎu trgovcima, ali im je dragocjeni Jupiterov kip ostao zajednički.
Lucidu i Selvaggio, meĎutim, sa njihovog stjenovitog ostrva [23] spasili su gusari koji su
tamo stigli slučajno. Oni su usmjerili svoj put na Siciliju, ali vjetar ih je odvezao do Venecije,
odakle su gusari bili protjerani. Tek što su došli, gusari su uhvaćeni i zatvoreni. Selvaggio i
Lucida, meĎutim, odlaze u gostionicu i tu Selvaggio otkriva svojoj mladoj ţeni, da misli, da je
sin Dioside i objašnjava joj kako su ga trgovci prevarili. Sada prodaju jedan od dragog
kamenja i odlaze u Rim, gdje im Diosida govori pravo porijeklo Selvaggia.
Lucida kupuje palaču, ali Selvaggio privlači carevu paţnju na dvoru svojim viteškim, finim
ponašanjem. Ovaj ne miruje dok ne čuje vijesti o svemu što se dogodilo. Ellio je sada
odredio da Selvaggia treba smatrati njegovim sinom, daje mu ime Massimo i imenuje ga za
svog nasljednika. Brak Massima i Lucide sada se po drugi put slavi u Rimu. A narod će
trgovce rastrgati na komade.
Car je Massimu dao područje zemlje, koje je kasnije nazvano patrimonium Petri. Nakon 33
godine, Ellio je umro, a nakon njega slijedi ga Massimo. Umro je nakon 11 godina vladavine
ostavljajući iza sebe 12-godišnjeg sina Prefeta. On je bio dalje vlasnik baštine, ali u vladavini
nije mogao slijediti oca jer je bio premlad. Kada je kasnije nasljedstvo došlo u posjed crkve,
porodica njegovog sina Prefeta nadoknaĎena je drugim vaţnim posjedima. Prefetti su u
narednom periodu za svoje zasluge dobili brojne nagrade.
Paradni šljem Konstantina Velikog (275. do 337.), Rajnski zavičajni muzej, Trir
Ova priča je očito mješavina Konstantinove legende s više slučajnih okolnosti, za što je
nesumnjivo zasluţna ne naročito sretna Buonsignorijeva domišljatost, koji je porodici Prefetti
di Vico ţelio napisati ugodnu knjigu. Ali činjenica, da je Buonsignori za svoj geneaološki rad
odabrao Konstantinovu legendu, znak nam je da Konstantinova legenda nije mogla biti
poznata u njegovo vrijeme. Buonsignori se mogao nadati da njegova naučna kraĎa neće biti
tako lako otkrivena. U drugom slučaju [24] njegova carska knjiga nanijela bi više štete nego
koristi slavi i dostojanstvu moćne porodice Prefetti di Vico i donijela bi mu dosta štete i
ismijavanja.
Na potpuno drugačiju grupu priča o mladosti Konstantina Velikog, koja nema nikakve veze s
latinskim romanom Konstantina koji sam uredio, nailazimo na starofrancuskom. Novela iz
13. stoljeća napisana na ovom jeziku «Moland et d‟Héricault», Nouvelles françaises en
prose du XIII. siècle I, str. 3-32., navodi sljedeće:
Paganski car Muselin, koji je vladao u Vizantiji, jednom je od astrologa čuo da će njegov sin
uzeti kćer za ţenu i sam postati car. Muselins sumnja u ovo proročanstvo, na šta astrolog
tvrdi da mora ispasti baš onako kako je rekao i pročitao u zvijezdama. Car je, meĎutim,
sklon da u osnovi onemogući izvršenje ovog proročanstva; dozvoljava da njegovi vitezovi
ukradu novoroĎenog dječaka i raspore mu stomak; ţeli vlastitom rukom iščupati njegovo
srce, ali ga sprečavaju njegovi vitezovi koji obećavaju da će dijete za koje se vjeruje da je
mrtvo baciti u more, ali ga iz saţaljenja ostavljaju pred samostanom. Opat pronalazi dječaka
i povjerava ga liječniku koji za njegovo izlječenje traţi 100 zlatnika, ali se mora zadovoljiti sa
80. Otuda i ime dječaka: Coustant “pou çou k‟il sanbloid k‟il coustoit trop á garir” («jer stalno,
konstantno, previše košta…doslovno: jer previše vrijedi..», pr. H.C.). Oporavljenog dječaka
opat šalje u školu, gdje postiţe zapanjujući napredak; Car ga kao zgodnog
petnaestogodišnjaka slučajno vidi na sastanku s opatom, od kojeg sazna priču o strancu.
Pita dječaka, što mu fratri dobrovoljno odobravaju, i opet razmišlja kako moţe ukloniti
prosjaka koji bi trebao oţeniti njegovu kćer. Šalje ga svom Castellanu u Vizantiji s pismom u
kojem potonjem nareĎuje da glasnika odmah ubije.
Pismo, meĎutim, pada u ruke careve kćeri, koja se zaljubljuje u lijepog mladića koji je
zaspao od umora i umjesto ukradenog piše i potpisuje drugo pismo koje je sama napisala
[25]; u tome pismu se carskom kaštelanu nareĎuje da se mladić koji doĎe s carskom
kćerkom vjenča, što se odmah dogaĎa. Kad se car pojavi nakon vjenčanja, shvati da se
ništa ne moţe učiniti protiv odluka Providencea. Nakon njegove smrti, na prijestolju ga
nasljeĎuje njegov zet Coustant; Konstantin je bio njegov sin; Vizantija se nazvala Carigrad
„pour son père Coustant qui tant cousta“ („za sina Coustanta koji je toliko vrijedio‟, pr. H.C.).
Jedna od manjih razlika izmeĎu te dvije priče je ta što u “Dit de l’empereour Coustant” opat
ne dobiva 80 umjesto 100 zlatnika, već 100 umjesto 200. Nakon toga slijedi ista etimologija
kao u proznoj priči:
Legenda prisutna u ove dvije stare francuske priče široko je rasprostranjena [47]. Njihova
pojava na arapskom [48] i indijskom [49] dokazuje orijentalno porijeklo; Nalazi se i u
njemačkim [50], norveškim [51], danskim [52] [26], sicilijanskim [53], finskim [54], maĎarskim
[55], bohmskim [56], hrvatskim [57], srpskim [ 58], poljskim [59], ruskim [60] i albanskim [61]
bajkama, a i danas je to često u ustima ljudi. Legende ove grupe mogu se opisati kao
legende ili bajke o novoroĎenom dječaku, o kojem je zapisano u zvijezdama ili na drugi
način proreknuto da će jednog dana postati zet i nasljednik odreĎenog vladara ili bogatog
čovjeka, i koji će na kraju to postati uprkos svim progonima tog vladara ili bogataša [62].
Prethodnoj grupi legendi o Konstantinovoj mladosti slijedi srpska legenda [63]. Prema njoj,
Konstantinopolj nije izgraĎen ljudskom rukom, već je sam nastao. U lovu je car naišao na
lobanju i nagazio je svojim konjem. Tada je glava rekla: Zašto me gaziš, kad još i mrtva
uvijek mogu nauditi? Car je sjahao s konja i odnio kući glavu sa sobom, spalio je, a ostatke
stukao u prah, koji je umotao u papir i stavio u kutiju. Zatim je otišao. Njegova je odrasla
kćer uzela ključeve, otvorila kutiju, naišla na papir, namočila prst jezikom, umočila, oblizala i
čvrsto uvivši papir vratila u kutiju. Tada je zatrudnjela i kralj je shvatio da je za to kriva glava:
kao djevojka rodila je dječaka. Jednom je car uzeo malo dijete u ruke; zatim posegnu za
svojom bradom. Car je ţelio znati da li je to učinjeno namjerno ili iz neznanja, pa dade da
jedan lavor bude ispunjen uţarenim ugljenom ili ţarom, a drugi dukatima ili zlatom. Dijete je
odmah zgrabilo zlato. Tada se car uplašio da će prijetnja lobanje biti ispunjena. Kad je
dječak odrastao u mladića, car ga je otjerao u daleki svijet: “Nigdje se nećeš odmarati dok
ne pronaĎeš mjesto na kojem su dva zla postala uobičajena”. Mladić je lutao svijetom,
došao do Konstantinopolja i ovdje pronašao glog oko kojeg je bila namotana zmija, tako da
su se oboje uboli. “Moram ovdje stati”. Zatim se okrenuo a od kupole do njegovih leĎa
protezao se zid. Kasnije je mladić postao car Konstantinopolja nakon što je svog djeda lišio
carskog dostojanstva.
Bezimeni mladić u ovoj srpskoj legendi moţe biti samo Konstantin Veliki; jer je samo on i
niko drugi bio novi osnivač Carigrada. Kako vidimo bajka o dječaku, koji postigne sreću koja
mu je proreknuta uprkos svim progonima, na starofrancuskom je prenesena na Konstantina
Velikog, ali prvobitno nije imala nikakve veze s njim, u ovoj srpskoj bajci imamo takoĎer
jedno prepričavanje bajke, koja prvobitno nije bila povezana sa Konstantinopoljem i
njegovim osnivačem, Konstantinom Velikim. Ova druga bajka moţe se opisati kao ona o
lobanji koja, iako mrtva, i dalje moţe nanijeti štetu. Bajka se ponavlja u turskom Tutinamehu
[64] i u narodnoj knjiţevnosti turskih plemena juţnog Sibira [65]. Činjenica da meĎu Srbima
nalazimo priču o lobanji prenesenu na Konstantina Velikog, vjerovatno je posljedica
vizantijskog uticaja. Budući da su juţnoslovenske knjiţevnosti crpljene posebno iz
vizantijskih izvora, malo je vjerovatno da je ova srpska legenda potekla iz zapadnih izvora
[66].
_________________
LITERATURA I:
32. Codex Vaticanus Graecus 1667 saec. XII (neobjavljeno); das Eusignius- Martyrium (vgl.
Petrus Lambecius, Commentarii de Augusta Bibliotheca Caesarea Vindobonensi vol. VIII, S.
100 ff. und Coen, Di una leggenda S. 58 ff.); Nikephoros Kallistos, Hist, eccles. VII, cap. 18
bei Migne t. 145, 1244; Photius Bibl. cod. 256; Suidas II, 382 ed. Bernhardy. S druge strane,
upotreba univerzitetske biblioteke u Atini nije otkrila nikakve dokaze da su se tragovi ovih
tradicija sačuvali u modernom grčkom. Koliko god je ime Konstantin popularno u modernoj
grčkoj narodnoj poeziji, ovo ime nema ništa zajedničko s carem.
33. Sprenger u Filol. časopisu I, str. 214 i dalje.
34. Rh. Köhler u liter. Centralbl. 1884, Nr. 1; Coen, Di una leggenda S. 57.
35. Coen, Jedna legenda, str. 58 i dalje.
36. Povijest ili legenda o Manfredu Imperatoru iz Rima, sinu Guida Salsierija; supruga
kćerke carigradskog cara i nasljednika cara Antonija, po izboru neobjavljenih ili rijetkih
knjiţevnih zanimljivosti od trinaestog do devetnaestog stoljeća. Tom I. Bolonja, Romagnoli.
1861. str. 9-29. Zambrini sumnja, da ovdje naslovljeni Giovanni Fiorentino nije bio autor, ali
u što Coen, str. 79, sumnja.
37. Coen, Jedna legenda str. 48 i dalje.
39. U svojoj više puta citiranoj knjizi Jedna legenda, itd., Str. 27, Coen je za nepoznatog
autora moje editio princeps uveo ime anomymus Heydenreichianus.
40. Autonchafb Boccaccia je protiv Landaua, Giovannija Boccaccia; Njegov ţivot i njegova
djela (Stuttgart 1877) str. 244 i dalje, a protiv Körtinga, Boccacciov ţivot i djela (Leipzig
1880), str. 676 i dalje Coen, Jedna legenda, str. 87 i dalje.
44. Carstvo Tarsa ili Tarsia spominje se u dokumentima 14. i 15. stoljeća, kako leţi u
Centralnoj Aziji, nije dostupno za plovidbu brodovima Mediteranom. Ali Buonsignori je bio
loš geograf. On je ţelio koristiti druga imena za ona pronaĎena u legendi i drugdje, te je
stoga zamijenio Kraljevstvo Tarsia Bizantskim carstvom, koje se nalazilo na geografskim
kartama njegova vremena, ali se njegovo mjesto nije moglo utvrditi sa potpunom sigurnošću
. O tome vidi Coen, Jedna legenda, str. 118 i dalje.
45. U Buonsignorijevoj knjizi careva, cara Hadrijana slijede: Antonio I, Maria Antonio,
Comido i Ellio; i. Selvaggio, zatim Servio, Claudio Pertinace, Antonio Caracalla, a s tim opet
započinje redovna serija careva. Vidi Coen, Di una leggenda, str. 117.
LITERATURA (Orig.)
20. Leben der heiligen Helena. Köln und Aachen 1832. S. 14.
21. Monumenta histor. patr. (Augustae Taurinorum) Scriptorum tom. III, p. 1389 c.
22. Manso, Leben Constantin's des Grossen S. 289; vgl. auch Keim, Der Uebertritt
Constantin‟s des Grossen zum Christenthum S. 69.
23. Seeck, Die Anfänge Constantin‟s des Grossen in DZG VII, 82.
24. Körting. Boccaccio‟s Leben und Werke. 1880. S. 683.
25. R. Köhler in Gröber‟s Zeitschr.f.Roman. Phil. II, 181 ; Wesselofsky, Romania VI (1877),
S. 176.
26. Sittl in Bursian-Müller‟s Jahresbericht, 43 Bd. (1887, II) S. 51 ff.
27. Am vollständigsten zueammengestellt in Fleckeisen‟s Jahrb. f. Philol. und Pädagogik
125 (1882), S. 503 f.
28. Hierüber und über das Folgende vergleiche die beiden gleichzeitig und unabhängig von
einander entstandenen Abhandlungen von Coen, Di una leggenda relativa alla nascita e alla
gioventù di Costantino Magno. Roma. 1882. 191 pagg. (Estratto dall‟ Archivio della Società
Romana di Storia Patria. Vol. IV e V) und von mir selbst: „Der libellus de Constantino Magno
eiusque matre Helena und die übrigen Berichte über Constantin‟s des Grossen Geburt und
Jugend“, Archiv f. Lit.-Gesch. X, 319-363. Diese meine Abhandlung bietet zugleich die
Nachweise und weiteren Ausführungen zu dem Vortrag: „Ueber einen neu gefundenen
Roman von der Jugendgeschichte Constantin‟s des Grossen und von der Kaiserin Helena“,
welchen ich in der Versammlung deutscher Philologen und Schulmänner zu Trier gehalten
habe, abgedruckt in den Verhandlungen dieser Versammlung S. 177 ff. und in der Zeitschrift
f. d. Gymnasialwesen XXXIV (1880), S. 271 ff.
29. Sprenger in Philol. Rundschau I, 214 ff.
30. Vgl. auch Dietrich König in Mittheilungen aus der histor. Literatur IX. Jahrg. (1881), S.
323 f.
31. Gustav Landgraf, Die Vulgata als sprachliches Vorbild des Constantinromanes. Progr.
der kgl. Studienanstalt Speier 1881. S. 68 ff.
32. Codex Vaticanus Graecus 1667 saec. XII (ungedruckt); das Eusignius- Martyrium (vgl.
Petrus Lambecius, Commentarii de Augusta Bibliotheca Caesarea Vindobonensi vol. VIII, S.
100 ff. und Coen, Di una leggenda S. 58 ff.); Nikephoros Kallistos, Hist, eccles. VII, cap. 18
bei Migne t. 145, 1244; Photius Bibl. cod. 256; Suidas II, 382 ed. Bernhardy. Dagegen ergab
auch die Benutzung der Universitätsbibliothek in Athen keinen Anhalt, dass sich Spuren
dieser Ueberlieferungen im Neugriechischen erhalten hätten. So beliebt auch der Name
Constantin in der Neugriechischen Volksdichtung ist, so hat doch dieser Name nichts mit
dem Kaiser gemein.
33. Sprenger in Philol. Rundschau I, 214 ff.
34. Rh. Köhler im Liter. Centralbl. 1884, Nr. 1; Coen, Di una leggenda S. 57.
35. Coen, Di una leggenda S. 58 ff.
36. Storia o Leggenda di Manfredo Imperadore di Roma, figlio di Guido Salsieri, sposo della
figlia dell‟ Imperadore di Constantinopoli, e successore dell‟ imperadore Antonio, in Scelta di
curiosità letterarie inedite o rare dal secolo XIII al XIX. Vol. I. Bologna, Romagnoli. 1861.
pag. 9-29. Zambrini vermuthete, dass der nicht genannte Verfasser Giovanni Fiorentino sei,
was aber Coen pag. 79 bezweifelt.
37. Coen, Di una leggenda S. 48 ff.
38. Johannen Veronensis, Historia imperialis, erhalten in der Capitularbibliothek zu Verona,
Handschrift Nr. CCIV, deren Kenntniss ich dem liebenswürdigen Entgegenkommen des
Herrn Oberbibliothekars Giambattista Carlo Giuliavi zu Verona verdanke (vgl. meine
Abhandlung im Archiv f. Lit.-G. X, 344 ff. und Coen, Di una leggenda S. 30 ff); ferner Petrus
de Natalibus im Catalogus Sanctorum. Buch VII, Cap. 73; Jacobus Aquensis in Mon. Hist.
Patr. Script. III, Sp. 1390 ff.
39. Coen hat in seinem wiederholt citirten Buche Di una leggenda etc. S. 27 für den
unbekannten Autor meiner editio princeps den Namen anomymus Heydenreichianus
eingeführt.
40. Die Autonchafb des Boccaccio wird gegen Landau, Giovanni Boccaccio; Sein Leben
und seine Werke (Stuttgart 1877) S. 244 ff. und gegen Körting, Boccaccio's Leben und
Werke (Leipzig 1880) S. 676 ff. von Coen, Di una leggenda S. 87 ff. mit gewichtigen
Gründen in Zweifel gezogen.
41. Heydenreich im Archiv f. Lit.-G. X, 348 f. und Coen, Di una leggenda S. 87 ff.
42. Es existiren zwei Ausgaben, eine vom Jahre 1488, die andere vom Jahre 1510.
Venedig, bei Simone de Luere.
43. Coen, Di una leggenda S. 108 ff.
44. Ein Reich von Tarsa oder Tarsia wird in den Urkunden des 14. und 15. Jahrh. erwähnt,
aber als in Centralasien gelegen, nicht zugänglich für die Schiffahrt auf dem Mittelmeer.
Aber Buonsignori war ein schlechter Geograph. Er will andere Namen setzen für die in der
Legende und anderwärts gefundenen und substituirte daher frischweg für das Byzantinische
Reich das Königreich Tarsia, das sich auf den geographischen Karten seiner Zeit zwar
vorfand, doch aber nicht mit völliger Sicherheit in seiner Lage bestimmt werden kann. Vgl.
darüber Coen, Di una leggenda S. 118 ff.
45. Im Kaiserbuch des Buonsignori folgen auf Kaiser Hadrian: Antonio I., Maria Antonio,
Comido und Ellio, auf diesen Massimo, d. i. Selvaggio, dann Servio, Claudio Pertinace,
Antonio Caracalla, und mit diesem beginnt wieder die regelmässige Reihe der Kaiser. Vgl.
Coen, Di una leggenda S. 117.
46. Romania VI, 162 ff.
47. Wesselofsky in Romania VI, 171 ff.
48. Galland, Nouvelle suite de mille et une nuit, contes arabes II, 172 ff.; Cardonne,
Mélanges de littérature orientale II, 69 ff.
49. Weber, Ueber eine Episode im Jaîmini-Bhârata. Monatsberr. d. kgl. Preuss. Akad. d.
Wiss. 1869. p. 14 ff.
50. Gebr. Grimm, Kinder- und Hausmärchen Nr. 29; Pröhle, Märchen f. d. Jugend Nr. 8;
Meier, Deutsche Volksm. aus Schwaben Nr. 79.
51. Asbjörnsen und Moe, Norske Folk Eventyr. 3. Ausg. Nr. 5 (Deutsche Uebersetzung von
Bresemann. Berlin 1847. I, 29).
52. Grundtvig, Gamte danske Minder I, Nr. 215; 214.
53. Pitré, Fiabe, novelle, racconti ed altre tradizioni popolari siciliane vol. II, Nr. c: Lu
mircanti „smailitu“ Giumentiu.
54. Ermann‟, Archiv f. d. wissensch. Kunde Russlands XVI, 236 ff.
55. Stier, Ungarische Volksmärchen Nr. 17: „Des armen Mannes Sohn und die
Kaufmannstochter“.
56. Waldau, Böhm. Märchen II, 587.
57. Valjavec, Narodne pripovjedke U Varazdinu. 1858. I, p. 157 ff.
58. Archiv f. Slawische Philologie I, 2; Aus dem Südslawischen Märchenschatz, S. 288, Nr.
14.
59. Glinski in Bajarz polski t. III, S. 193 ff.
60. Afanasjef, Russ. Volkserzhlgn. III, Nr. 173 a und b; IV, S. 426 ff.
61. Hahn, Griechische und Albanesische Märchen I, Nr. 20.
62. Vgl. Wesselofsky, a.a.O. S. 192 ff. und Reinh. Köhler a. a. O. S. 181.
63. Wesselofsky a. a. O. 177.
64. Tutinameh, übers, v. G. Rosen II, S. 85 ff.: „Geschichte von dem Schädel, durch den
achtzig Menschen das Leben verlieren“.
65. W. Radloff‟s Proben der Volksliteratur der Türkischen Stämme Südsibiriens IV, 488 ff.
66. Russ. Revue VI, 182.
Izvori:
Izvor: hamdocamo.wordpress.com, hc