FAKULTET POLITEHNIČKIH NAUKA

ELEKTROTEHNIKA-TELEKOMUNIKACIJE
Sadržaj
1. UVOD.....................................................................................................................................1
2. EVOLUCIJA OPTIČKE ŠIROKOPOJASNE MREŽE.........................................................3
2.1. Prijenosne mreže za velike udaljenosti (Long-haul Networks).......................................5
2.2. Pristupne mreže (Access Networks)................................................................................5
2.3. Regionalne i gradske mreže (Metropolitan Area Networks)...........................................6
2.4. Zahtjev za širinom prijenosnog spektra..........................................................................6
3. TDM KOMUTACIJSKI SUSTAVI.......................................................................................7
4. WDM KOMUTACIJSKI SUSTAVI......................................................................................8
5. USPOREDBA TDM I WDM.................................................................................................9
6. DWDM TEHNOLOGIJA.....................................................................................................10
7. KOMUTACIJSKI MEHANIZMI.........................................................................................11
7.1. Optička paketska komutacija.........................................................................................11
8. ZAKLJUČAK.......................................................................................................................13
9. LITERATURA.....................................................................................................................14
10. POPIS SLIKA.....................................................................................................................15
1. UVOD

Za vrijeme prošlog stoljeća dolazi do velikog otkrića optičkog vlakna koji će omogućiti
čovjeku veliki iskorak u telekomunikacijskoj industriji. Optičko vlakno 1 se može
okarakterizirat kao trenutno najbolja ponuda na tržištu pri prijenosu podataka u
telekomunikacijskim mrežama. Njegova cijena ugradnje ga ne čine savršenim, ali veliki
kapacitet i brzine prijenosa ga čine najboljim na tržištu. U svjetlovodnim prijenosnim
sustavim podatak putuje putem svjetlosti koju generira laser ili led dioda. Mediji za prijenos
podataka je optičko vlakno koje se sastoji od dodatnih slojeva za zaštitu, te fotodiode koje su
zadužene za primanje podataka. Daljnjim razvojem optičkog vlakna omogućit će
semultipleksiranje što je napravilo još veći iskorak u telekomunikacijskoj industriji. Pri
prijenosu informacije od izvorišta prema odredištu obavlja se prijenos informacijskih tokova
tj. proces transmisije i usmjeravanje informacijskih tokova prema zahtijevanom odredištu
odnosno proces komutacije2. Paradigma optičke transmisijske mreže promijenila se u
proteklom razdoblju iz načina prijenosa podataka upravljanim protokolima viših slojeva u
inteligentan i upravljiv pružatelj usluga korisniku. Sirovom kapacitetu kao temeljnoj ideji
optičkog prijenosa dodani su upravljivi optički prospojnici i upravljački mehanizmi koji
raspolažu podacima dovoljnim za samostalno prospajanje novih komunikacijskih putova,
dinamičko usmjeravanje prometa osiguranjem tražene kvalitete usluge (QoS), te
preusmjeravanje u slučaju zagušenja i kvarova. Cilj je osigurati dinamičko, brzo i pouzdano
posluživanje prometa velikog kapaciteta i brzo promjenjivih obilježja, kao i različitih zahtjeva
kvalitete usluge. Optička mreža je tako postala temeljna okosnica vizije višeuslužne mreže
sposobne zadovoljiti sve oblike korisničkih zahtjeva. Tehnologija je osnovna zapreka viziji
optičke mreže kao inteligentnog ponuđača usluge. Naime, današnja optička mreža sporo
evoluira od rudimentarnog prijenosnog medija s kraja na kraj s ručnim prospajanjem u slučaju
promjena, prema upravljivoj komutaciji kanala. Evolucijski gledano optička mreža prolazi
prvu fazu koje su električke mreže prolazile s analognom komutacijom kanala pri prijenosu
glasa u telefonskoj mreži. Komutacija kanala i pod pretpostavkom upravljivosti nije dovoljno
fleksibilna da bi mogla podržati čitav raspon tražene kvalitete usluge od klasične
"Internetske" IP komunikacije koja ne podrazumijeva nikakva ograničenja na prijenos (best

1
Optičko vlakno je obično napravljeno od stakla ili plastike, te služi za prenošenje informacija pomoću
svjetlosti. Optička vlakna se nalaze u optičkom kablu. Optičko vlakno kao medij je mnogo brže, pouzdanije i
sigurnije od bakrenih vodiča, sve zbog toga što ne prenosi električne signale već svjetlosne. Zbog toga je
nemoguće imati neovlašćen pristup mreži preko radio frekventnog (RFI) i elektromagnetnog (EMI) ometanja.
https://bs.wikipedia.org/wiki/Opti%C4%8Dko_vlakno
2
Proces komutacije podrazumijeva skup svih zahtijeva koje se postavljaju pred komutacijski sustav da bi se
mogli uspostaviti željeni spojni putovi odnosno da bi se informacija na željeni način isporučila od izvorišta do
odredišta. Pored ovih osnovnih zahtijeva komutacijski sustav mora zadovoljiti i zahtjeve u pogledu kvalitete
ostvarene veze.

1
effort), do zahtjevnih prijenosa zvuka i slike visoke definicije na zahtjev u realnom vremenu.
Jedan je od preduvjeta inteligencije i upravljivosti uska suradnja fotoničkog sloja i protokola
viših slojeva, a primarno dominantnog Internet protokola (IP). Optička komutacija kanala je i
s tog gledišta neprikladna posluživati dinamički, visoko varijabilni (samoslični) IP promet.
Očito je da raznorodnost traženih usluga od govora, preko videa do podataka (obično se ova
trojka naziva Triple Play) zahtjeva i raznolikost komutacijskih mehanizama koje optička
mreža mora podržati. Da bi mogla podržati tražene usluge optička mreža osim tehnološke
evolucije mora doprijeti do svakog korisnika. Pojam klasične transmisijske mreže ograničen
je na velike udaljenosti, no više ne zadovoljava jer i pristup mreži pod pretpostavkom
osiguranja kvalitete usluge mora biti širokopojasan. Zbog toga se okviri optičke transmisijske
mreže pomiču s mreža velikih područja (WAN – Wide Area Network) prema
metropolitanskim (MAN – Metropolitan Area Network) i lokalnim mrežama (LAN – Local
Area Network). Cilj je omogućiti pristup korisniku iz njegova doma izravno ponuđaču usluge,
odnosno optičkoj mreži bez raznorodnih pristupnih mreža koje bi predstavljale uska grla. Da
bi se omogućio što širi raspon usluga, posljednjih se godina vodilo dosta rasprava o načinu
integracije dvije tehnologije s dijametralno suprotnim gledištima na prijenos podataka s kraja
na kraj. Pokušava se, naime, u istoj mreži omogućiti suživot komutacije kanala i komutacije
paketa u optičkoj domeni koje imaju različita obilježja s obzirom na prijenos podataka, a time
pružaju i različitu podršku kvaliteti usluge. Uz pitanje komutacije nameće se i optimizacija
protokolnog složaja iz današnjeg složaja s velikim brojem protokola s preklapajućom
funkcionalnosti prema jednostavnoj paradigmi IP-preko-optike (IP over optical) u kojoj
postoji zajednička upravljačka ravnina i dijeljenje podataka o topologiji i usmjeravanju koje
su osnova inteligencije fotoničkog sloja. Funkcionalnosti ostalih protokola (poput ATM i
Sonet/SDH) migrirale bi ili prema IP ili prema fotoničkom sloju.

2
2. EVOLUCIJA OPTIČKE ŠIROKOPOJASNE MREŽE

Tradicionalni pristup optičkoj transmisijskoj mreži pretpostavlja pasivnu primjenu optičke

tehnologije koja omogućuje komunikaciju između rubnih točaka (point-topoint WDM
systems). U toj paradigmi prijenos je ostvaren u optičkoj domeni, dok je komutacija ostvarena
u električkoj domeni. Koncepti transmisijske i komutacijske mreže time su, osim u
funkcijskom, podijeljeni su i u tehnološkom pogledu. Takav pristup pruža vrlo malu
fleksibilnost u upravljanju komunikacijom i rekonfigurabilnošću što je osobito vidljivo u
slučajevima kvara kada se komunikacija ručno prospaja na zaštitne putove. Kvaliteta usluge je
smanjena zbog spore reakcije na kvarove u mreži. Takva mreža ne može zadovoljiti promjene
u prometnim zahtjevima svoje okoline i ima vrlo sporu reakciju na kvarove. Efikasnost mreže
temeljena na dinamičkom pristupu uspostavi i prekidu komunikacije, te dijeljenju i
rekonfigurabilnosti resursa, može se ostvariti uvođenjem komutacije u optičku transmisijsku
mrežu. Stanje se počelo mijenjati uvođenjem optičkih prospojnika koji su omogućili
fleksibilnije mrežne arhitekture. Automatizaciju do tada pasivne i ručno upravljane mreže u
ovom slučaju treba promatrati kao uvođenje inteligencije na fotonički sloj koja bi trebala
smanjiti (ili ukloniti) potrebu za ljudskom intervencijom. Pritom se pojavljuju različite razine
automatizacije koje se kreću od postavljanja optičkih prospojnika koji su ljudski konfigurirani
(izravno ili preko viših slojeva) do automatske konfiguracije automatskim proračunom
optičkih putova, što se može povezati sa signaliziranjem s viših slojeva koje daje informaciju
o zahtjevima za resursima ovisno o ponuđenoj usluzi. Preduvjeti uvođenju dinamike u optičku
transmisijsku mrežu uključuju efikasniji protokolni složaj i razmjenu informacije između
optičkog (fotoničkog) sloja i viših slojeva. Razvoj tehnologije vezane uz prijenos signala
omogućio je prijenos sve veće količine podataka na sve veće udaljenosti. Razvoj se prije
svega odnosi na tehnologiju proizvodnje optičkih vlakana čime je smanjeno gušenje i
povećana moguća udaljenost na kojoj se može prenositi neregenerirani signal. S druge strane
povećanje kapaciteta terminalne opreme porastom broja kanala i brzine po kanalu omogućio
je prijenos većih količine podataka istim vlaknima. Kapacitet kanala, broj kanala i umnožak
ukupnog kapaciteta i udaljenosti na koju se može prenositi neregenerirani signal parametri su
koji određuju prijenosni WDM3 sustav. Dodavanje novih slojeva koji moraju podjednako
evoluirati u pitanju automatizacije da bi se evolucija odrazila na mrežu u cjelini predstavlja
nerješiv problem u slučaju složaja kojeg čine brojni protokoli s ispreplitanjem
funkcionalnosti.
3
U optičkim komunikacijama , multipleksiranje s valnom duljinom ( WDM ) je tehnologija koja multipleksira
brojne signale optičkih nosača na jedno optičko vlakno korištenjem različitih valnih duljina laserske svjetlosti .
Ova tehnika omogućuje dvosmjernu komunikaciju preko jednog vlakna, kao i umnožavanje kapaciteta.
https://en.wikipedia.org/wiki/Wavelength-division_multiplexing

3
Dodavanje novih slojeva koji moraju podjednako evoluirati u pitanju automatizacije da bi se
evolucija odrazila na mrežu u cjelini predstavlja nerješiv problem u slučaju složaja kojeg čine
brojni protokoli s ispreplitanjem funkcionalnosti. Današnje mreže uglavnom koriste
protokolni složaj s 4 sloja (Slika 1):
- IP – prijenosni protokol koje izravno koriste aplikacije i usluge,
- ATM – za upravljanje prometom (traffic engineering),
- Sonet/SDH – prijenos podataka, te
- DWDM – efikasno korištenje optičkog prijenosnog kapaciteta.

Slika 1 Evolucija protokolnog složaja4

Spomenuta arhitektura s 4 sloja bila je neskalabilna s obzirom na povećanje prometa te slabo

financijski iskoristiva. Efikasan bi prijenos trebao optimizirati cijenu podatkovnog
multipleksiranja i komutacije podataka preko širokog raspona brzina prijenosa. DWDM se
koristi kao rješenje za jeftino povećanje kapaciteta prijenosa stvaranjem virtualnih prijenosnih
kanala na jednom vlaknu. Optički prospojnici na razini valnih duljina danas su dominantno
rješenje za prospajanje prometa velikih brzina s obzirom da je elektroničko procesiranje i
prospajanje na razini paketa ograničeno brzinom, a optičko procesiranje još daleko od
komercijalne primjene. Kako su IP datagrami danas dominantni kao ulaz u niže slojeve
protokolnog složaja posebna pažnja treba biti posvećena agregaciji sporih tokova IP
datagrama s viših slojeva u brze prijenosne oblike (optičke pakete, snopove ili jednostavne
kanale - valne duljine) koji se prenose transmisijskom mrežom. Statističko je multipleksiranje
tehnologija koja se najčešće spominje kao rješenje za optičke pakete i snopove.

4
https://docplayer.net/91285050-6-opticki-komutatori-kola-u-kojem-se-ostvaruje-proces-komutacije-talasnih-
duzina.html

4
U prirodi je suvremenih telekomunikacijskih mreža da idu u korak s evolucijom razvoja novih
tehnologija. Čimbenici poput novih aplikacija, promjena temeljnih sadržaja i primjene te
redistribucija sadržaja učinili su definiciju mreža nikad dovršenim poslom. Svejedno
možemo, u širem smislu, odrediti veće entitete koji sačinjavaju globalnu mrežu, a temeljeno
na varijablama poput prijenosne tehnologije, udaljenosti, primjeni i slično. Jedan od načina na
koji možemo opisati regionalne i gradske mreže MAN (Metropolitan Area Network) je taj da
su one negdje između prijenosnih mreža na velike udaljenosti (Long-Haul Networks) i
pristupnih mreža (Access Networks).

2.1. Prijenosne mreže za velike udaljenosti (Long-haul Networks)

Ove mreže su u samoj jezgri globalne mreže, a možemo reći kako one sačinjavaju globalnu
telekomunikacijsku mrežu. Njihova primjena je prijenos, dakle glavni pokazatelj ovih mreža
je prijenosni kapacitet. Ove mreže su tradicionalno zasnovane na SONET (Synchronous
Optical Network) uglavnom u SAD i SDH (Synchronous Digital Hierarchy) uglavnom u
ostatku svijeta. Iako se još do prije desetak godina činilo kako su postojeći kapaciteti
instaliranih svjetlovoda neiscrpni, zahvaljujući prije svega snažnom rastu Interneta ove mreže
osjećaju nedostatak prijenosnih kapaciteta.

2.2. Pristupne mreže (Access Networks)

Na drugom kraju globalne telekomunikacijske mreže nalaze se pristupne mreže, koje su

najbliže krajnjim korisnicima na krajevima MAN i korisnici kroz njih izravno ostvaruju
usluge. Njihova je osobina raznolikost protokola i infrastrukture te cijeli niz mogućih
pristupnih brzina. Korisnici variraju od kućnih korisnika Interneta do velikih korporacija,
organizacija i institucija. Dominantnost IP prometa koji je po prirodi praskav, asimetričan i
nepredvidiv donosi mnoge izazove pred dizajnere ovih mreža osobito s primjenom novih
stvarno-vremenskih aplikacija. U isto vrijeme od tih se mreža traži potpora za postojeći
promet i protokole poput klasičnih govornih kanala ili IBM-ovog sustava ESCON (Enterprise
System Connection).

5
2.3. Regionalne i gradske mreže (Metropolitan Area Networks)

Između gore spomenutih mreža nalaze se regionalne i gradske mreže koje usmjeravaju promet
između poslovnih korisnika, stambenih područja i prijenosnih mreža. Regionalne i gradske
mreže imaju mnogo sličnih značajki kao pristupne mreže poput različitih protokola i brzina,
isto tako su SONET/SDH bazirane s point-to-point ili ring topologijom i add/drop
multipleksorima (ADM).

2.4. Zahtjev za širinom prijenosnog spektra

Podatkovni promet, a posebno Internet protokol (IP) je najzaslužniji za eksploziju zahtjeva za

povećanjem širine prijenosnog spektra. Vodeći pružatelji usluga izvješćuju o dvostrukom
povećanju prijenosnih kapaciteta svakih šest do devet mjeseci. Razlog tomu je uglavnom
povećanje Internet prometa po stopi od 300% godišnje, dok tradicionalni govorni promet raste
po stopi od samo 13% godišnje.

Slika 2 Porast volumena prometa5

5
https://www.oss.unist.hr/sites/default/files/file_attach/Komutacija%20i%20upravljanje%20u
%20telekomunikacijskoj%20mre%C5%BEi%20-%20Ivan%20Viskovi%C4%87.pdf

6
3. TDM KOMUTACIJSKI SUSTAVI

TDM predstavlja multipleksiranje s vremenskom raspodjelom kanala koje omogućuje

povećanje broja govornih kanala koji se mogu prenositi jednim medijem. Multipleksiranje s
vremenskom raspodjelom uzima sinkrone i asinkrone signale, multipleksiraju ih u jedan
signal veće brzine za prijenos preko jedne valne dužine kroz svjetlovod. Klasični TDM
komutacijski sustavi primjenjuju se pri sinkronom načinu prijenosa informacija i TDM
multipleksiranju u točno određenim vremenskim trenucima prijenosni resursi dodjeljuju se
određenim prijamnicima odnosno predajnicima. Pri prijenosu informacija na ovakav način,
koriste se komutacijska čvorišta koja komutiraju vremenske odsječke odnosno kanale.
U TDM komutacijskim sustavima upotrebljavaju se dva principa digitalne komutacije:
• vremenska komutacija,
• prostorna komutacija.
Vremenska komutacija se može obavljati pomoću tri metode:
• Čisto vremenski multipleks
• Memoriranje PCM signala
• Hibridna metoda

Hibridna metoda podrazumijeva kombinaciju vremenskog i prostornog multipleksa. Prostorni

multipleks preuzima funkciju usmjeravanja informacijskih tokova. Ovisno o realizaciji
prostornog i vremenskog multipleksa razlikujemo STS metodu (prostor – vrijeme – prostor) i
TST metodu (vrijeme – prostor – vrijeme). Prijenos informacija kroz komutacijsku mrežu je
jednostran. Kroz komutacijsku mrežu se uspostavljaju dva spojna puta – po jedan u svakom
smjeru prijenosa informacija. TDM komutacijski sustavi su se još uvijek zadržali u dijelu
javnih telefonskih mreža (PSTN, PLMN) te u dijelu privatnih mreža.

Slika 3 Vremensko multipleksiranje6

6
https://docplayer.net/91285050-6-opticki-komutatori-kola-u-kojem-se-ostvaruje-proces-komutacije-talasnih-
duzina.html

7
4. WDM KOMUTACIJSKI SUSTAVI

Tehnologija multipleksiranja s valnom podjelom predstavlja sadašnjost i budućnost u

svjetlovodnim prijenosnim sustavima. Tehnologija WDM popularna je među
telekomunikacijskim kompanijama zato što omogućuje proširenje trenutnih kapaciteta 50 do
60 posto bez polaganja dodatnih svjetlovodnih kabela, te daje mogućnost dvosmjerne
komunikacije po jednom optičkom vlaknu. Kao kod TDM-a ukupni kapacitet je suma ulaznih
signala, ali s tom razlikom što WDM prenosi svaki signal neovisno do ostalih. To znači da
svaki signal ima svoj prijenosni pojas i svi signali dolaze na cilj istovremeno, to jest nisu
razbijeni i prenošeni u zasebnim vremenskim odsječcima. Tehnologija WDM multipeksira
više optičkih nosioca signala na jedno optičko vlakno prilikom upotrebljavanja različite
duljine laserskih izvora svjetla za prijenos podataka. Optički nosioci signala multipleksiraju se
pomoću multipleksora i predajnika to jest laser ili led dioda, a demultipleksiraju pomoću
demultipleksora i prijemnika to jest fotodioda prikazano na slici 4.

Slika 4 Tehnologija multipleksiranja s valnom podjelom7

Razvoj WDM tehnologije počeo je osamdesetih godina, kada su se signali

prenosilidvokanalno, na kratkim udaljenostima i u dva široko odvojena prozora. Zbog
unaprjeđenja postojeće tehnologije razvijene su dvije vrste WDM-a koje se zasnivaju na istom
principu rada, ali koriste različite valne duljine, broj kanala i različite mogućnosti pojačavanja
signala. Postoje dvije osnovne izvedbe valnog multipleksa: CWDM koji predstavlja WDM s
rijetkom podjelom kanala i DWDM koji predstavlja WDM s gustom podjelom kanala.
Multipleksor je element mreže koji spaja signal iz više predajnika u jedan signal koji se
prenosi optičkim kabelom. Demultipleksor na strani primatelja omogućava razdvajanje
komponenti signala kako bi ih fotodetektor mogao detektirati.

7
https://nastava.tvz.hr/kirt/wp-content/uploads/sites/4/2013/09/FTTX_mrezne_tehnologijeKaraica.pdf

8
5. USPOREDBA TDM I WDM

SONET i TDM uzimaju sinkrone i asinkrone signale, multipleksiraju ih u jedan signal veće
brzine za prijenos preko jedne valne dužine kroz svjetlovod. Pri tome se može pojaviti potreba
za eklektično-optičkom, optičko-eklektičnom i ponovo eklektično-optičkom pretvorbom
signala prije nego što se oni mogu multipleksirati. Za razliku od toga WDM uzima višestruke
optičke signale, dodjeljuje im zasebne valne dužine koje multipleksira na zajedničko optičko
vlakno. Druga prednost WDM-a je to što on može prenositi višestruke različite protokole bez
zajedničkog formata signala, što je kod SONET-a nemoguće. Neke od ključnih razlika
između TDM-a i WDM-a su prikazane na slici 5.

Slika 5 Usporedba TDM i WDM sustava8

8
https://nastava.tvz.hr/kirt/wp-content/uploads/sites/4/2013/09/FTTX_mrezne_tehnologijeKaraica.pdf

9
6. DWDM TEHNOLOGIJA

DWDM tehnologija je zadnje, i vrlo vrijedno dostignuće u razvoju optičkih prijenosnih

tehnologija. DWDM se koristi načelima frekvencijske modulacije signala i na taj način koristi
neiskorišteni dio spektra optičkog vlakna za povećanje kapaciteta ili naprednije usmjeravanje
podataka u optičkoj domeni. Najznačajnije prednosti ove metode pred klasičnim
tehnologijama su daleko veći prijenosni kapacitet, bolja iskorištenost svjetlovoda,
jednostavnija arhitektura mreže s manje slojeva opreme, veća pouzdanost, kvalitetnije
posluživanje praskavih (IP) vrsta prometa, i posljednje ali možda najvažnije ekonomska
isplativost uvođenja ove tehnologije. Sustav DWDM ima sljedeće funkcije:
-Generiranje signala – mora osigurati stabilnu svjelost unutar specifičnog uskog pojasa koji
nosi digitalne podatke modulirane kao analogni signal, a za to se mora pobrinuti poluvodički
laser,
- Kombiniranje signala – moderni DWDM uređaji koriste multipleksore za kombiniranje
signala, prilikom multipleksiranja i demultipleksiranja dolazi do prirodnog gubitka jačine
signala koje ovisi o broju kanala,
- Odašiljanje signala – prilikom prolaska signala kroz optički medij mora se računati na efekt
preslušavanja, optičke degradacije ili prigušenja, no takvi efekti mogu se minimizirat
nadzorom snage lasera, razmakom kanala i tolerancijom valne duljine,
- Odvajanje primljenih signala - na prijemnoj strani signal se mora demultipleksirati po
valnim duljinama, iako se taj posao čini jednostavnim zahtjeva složene tehnike filtriranja,
- Prijem signala – razdvojeni signal se dovodi na foto-detektor i pretvara u električni.

Nedostatci DWDM sustava su: složeniji sustav od CWDM-a, skupi laseri i filteri, veće
komponente, potrebno hlađenje da bi se spriječilo odstupanje u valnoj duljin prilikom
zagrijavanja, veće potrošnje energije, jednosmjerni prijenos ( jedno vlakno jedan smjer),
skupa optička pojačala EDFA.

10
7. KOMUTACIJSKI MEHANIZMI

WDM tehnologija pružila je odgovor na rastuće zahtjeve na području podatkovnih

komunikacija. Tri najznačajnija modela prospajanja u optičkoj transmisijskoj mreži su:
komutacija kanala (circuit switching), komutacija snopova (burst switching) i komutacija
paketa (packet switching). Kapacitet je bio osnovni zahtjev na optičku mrežu početkom
komercijalne uporabe WDM u prvoj polovici 90-tih godina prošlog stoljeća. U to vrijeme
govorni promet je još uvijek dominantan, no podatkovni svojim eksponencijalnim porastom
polako počinje unositi ideje promjene složaja i ukazuje na probleme Sonet/SDH sloja. Prve
mreže bile su jednostavan skup udaljenih čvorova povezanih WDM linkovima. Na putu su
korišteni regeneratori i pojačala, no mreža je bila vrlo statična s ljudskom intervencijom kao
jedinom mogućnošću rekonfiguracije. Daljnja je evolucija bila usmjerena na varijacije
topologije iz slabo povezane mreže nekoliko čvorova (koncentracijskih mjesta), preko
prstenaste mreže i pojave add-drop multipleksera do jako ili potpuno povezane mreže na
velikom geografskom području. Dominacijom podatkovnog prometa i pojavom ideje
dinamičkog posluživanja korisničkih zahtjeva slika statičke transmisijske mreže s
rekonfiguracijom samo u slučaju kvarova počela se mijenjati prema dinamičkom pružatelju
usluga. Sljedeći je korak dakle uvođenje upravljivosti komutacije kanala koja će omogućiti
automatsko prospajanje kanala na zahtjev i njegovu rekonfiguraciju u ovisnosti o stanju mreže
(zagušenja, kvarovi) te traženoj kvaliteti usluge. Pokretač razvoja je dakle usluga koja traži
promjenu optičke mreže i dodavanje novih obilježja. Javljaju se novi mehanizmi komutacije
kao optička komutacija snopova i paketa koji idu u smjeru bolje iskoristivosti kapaciteta,
podršci dinamičnom i brzo promjenjivom IP prometu te lakšoj upravljivosti.

7.1. Optička paketska komutacija

Odgovor na problem optimalnog iskorištenja optičkih mrežnih resursa leži u kombinaciji

komutacije kanala i komutacije paketa u optičkoj domeni. Dva su preduvjeta njihovom
suživotu u optičkoj mreži: mogućnost rekonfiguracije kanala koji bi pratili fluktuacije
agregiranog prometa tijekom dana, te inteligentno pakiranje kanala. Nedostatak inteligencije
pri rješavanju problema zagušenja i nedostatak pojedinačnog tretiranja tokova prometa
predstavljaju najveće prepreke efikasnom korištenju mreže. Privremeno rješenje koje može
ublažiti probleme jest u pridjeljivanju i rezervaciji (provisioning) kapaciteta. Uloga
11
komutacije kanala i paketa leži u efikasnom iskorištenju mrežnih resursa. Teorijski, cijeli se
prijenosni spektar može promatrati kao jedan podatkovni kanal, no iz tehnoloških razloga
jednostavnije je spektar podijeliti na niz optičkih kanala od kojih svaki prenosi tok paketa.
Tim se tokom upravlja u elektroničkoj domeni. Ovakva podjela ima utjecaja na arhitekturu
mreže, jer su komutacija paketa i kanala, odnosno slojevi koji ih podržavaju, komplementarni.
Kanali pružaju veliki kapacitet s (ograničenom) mogućnošću rekonfiguracije, dok komutacija
paketa omogućuje prospajanje na paketskoj razini, odnosno inteligentno upravljanje uslugama
za krajnjeg korisnika. S razvojem tehnologije ova će se dva koncepta približavati i konačno
konvergirati iz čega proizlazi novi koncept optičke paketske mreže. Pojam "optičke
komutacije" (danas) ne znači da se cjelokupni proces komutacije paketa odvija u optičkoj
domeni. U proteklom razdoblju uloženi su veliki napori u proučavanje fizikalnih mehanizama
koji bi omogućili komutaciju paketa u potpunosti u optičkoj domeni, no za sada su ostali na
razni akademskih razrada ili laboratorijske uporabe. Razvoj takvih tehnologija koji bi doveo
do njihove komercijalizacije utjecao bi na građu optičkih prospojnika koji bi uz komutaciju
kanala mogli komutirati pakete u optičkoj domeni, što bi približilo koncepte komutacije
kanala i komutacije paketa.

12
8. ZAKLJUČAK

Optički prijenosni sustav označava sadašnjost i budućnost u telekomunikacijskoj industriji,

zbog kapaciteta prijenosa od strane korisnika dok od strane operatera omogućava visoku
sigurnost informacija prilikom prijenosa, jednostavnu nadogradnjukapaciteta takve
mogućnosti čine ga trenutno najboljom ponudom na tržištu. Dok u nekim zemljama izvođač
radova prilikom izgradnje obavlja polaganje svjetlovodnog kabela, takva situacija u Bosni i
Hercegovini nije slučaj nego svaki korisnik obavlja polaganje o svom trošku. Poboljšanje
svjetlovodnog sustava dolazi tehnologijom multipleksiranja s valnom podjelom koje je
omogućilo duplo veće kapacitete bez dodatne ugradnje svjetlovodnog kabela. Također valno
multipleksiranje je omogućilo dvosmjernu komunikaciju po jednom svjetlovodnom kabelu.
Podjele između komutacije i transmisije više nisu moguće u današnjim uvjetima gdje
dinamičko prospajanje i rekonfiguracija postaju mogući na razini svakog čvora mreže. Rubovi
mreže postupno se šire prema korisniku kojem je izravno dostupan kapacitet prije ograničen
samo na transmisijsku mrežu. U strukturi buduće širokopojasne mreže ne postoje više
pristupne hijerarhije i rubne komutacije. Korisnički signal dolazi do rubova mreže koje su sve
bliže njegovu domu i prolazi transparentno mrežom do svog odredišta. Danas su hibridi
prihvatljivije rješenje od komutacije paketa zbog lakše implementacije no brzina daljnjeg
razvoja tehnologije je prije svega uvjetovana potražnjom za uslugama. Zbog toga će optička
komutacija paketa više ovisiti o ekonomiji a ne o zrelosti tehnologije. Danas je teško
predvidjeti do kojeg stupnja i u kojem obliku će komutacija paketa zaživjeti no to će
zasigurno biti u obliku suživota s ostalim komutacijskim tehnologijama. Buduća mreža će se
pretvoriti u mrežu s aplikacijskim slojem, IP-em i inteligentnim fotoničkim slojem u viskom
stupnju integracije. Rezultat će biti sloj koji ima na raspolaganju sve prednosti inteligencije
danas ugrađene u elektroniku, brzine i kapaciteta optike, te mehanizme komutacije koji će se
koristiti ovisno o željenoj kvaliteti usluge. Zbog eksponencijalnog porasta broja uređaja u
telekomunikacijskoj industriji dolazi do potrebe za uvođenjem nove mobilne generacije koja
se naziva 5G, koja će koristiti svjetlovodni kabel za prijenos, zbog samih zahtjeva korisnika
koji teže za velike brzine uz malo kašnjenje.

13
9. LITERATURA

[1].Selimović G.: Nove metode nadzora onečišćenja primjenom svjetlovodne tehnologije,

diplomski rad, Pomorski fakultet u Rijeci, Sveučilište u Rijeci, 2013.
[2]. Jurdana I.: Primjena svjetlovodne tehnologije na brodovima, pregledni članak, Pomorski
fakultet u Rijeci, Sveučilište u Rijeci, 2008.
[3]. LATOR: Tehno-ekonomska obilježija izgradnje FTTH mreže, Lator u suradnji s
HAKOM, 2011.
[4]. Šarić S., Forenbacher I.: Svjetlovodni prijenosni sustavi i mreže, autorizirani nastavni
materijali, Fakultet prometnih znanosti, Sveučilište u zagrebu, 2014.
[5]. Tomislav H.: Analiza troškova primjene DWDM/CWDM tehnologije u optičkoj mreži,
diplomski rad, Fakultet elektrotehnike i računarstva, Sveučilište u Zagrebu, 2010.
[6]. Marasović J.: Svjetlovodi, Sustavi za praćenje i vođenje procesa,završni rad, Fakultet
elektrotehnike i računalstva, Sveučilište u Zagrebu, 2005.
[7]. https://bs.wikipedia.org/wiki/Opti%C4%8Dko_vlakno
[8]. https://en.wikipedia.org/wiki/Wavelength-division_multiplexing
[9].https://docplayer.net/91285050-6-opticki-komutatori-kola-u-kojem-se-ostvaruje-proces-
komutacije-talasnih-duzina.html

14
10. POPIS SLIKA

Slika 1 Evolucija protokolnog složaja........................................................................................4

Slika 2 Porast volumena prometa...............................................................................................6
Slika 3 Vremensko multipleksiranje...........................................................................................7
Slika 4 Tehnologija multipleksiranja s valnom podjelom..........................................................8
Slika 5 Usporedba TDM i WDM sustava...................................................................................9

15