SOCIOLOGIJA KULTURE I UMJETNOSTI

SOCIOLOGIJA KULTURE

KULTURA

Kultura je univerzalni ljudski fenomen, bitna genetička značajka čovjeka. Pojam kulture
nužno implicira antropološke i sociološke odrednice. Kultura obuhvaća sve naučene i
prihvaćene ideje i proizvode društva. Niti jedna vrsta ne posjeduje kulturu osim čovjeka.
Godine 1871. Edward Taylor je u svom djelu ''Primitive culture'' dao definiciju kulture:
kultura je ona kompleksna cjelina koja uključuje znanja, vjerovanje, umjetnost, moral,
pravo, običaje i bilo koje druge sposobnosti i navike koje je čovjek stekao kao član
društva. Taylor je prvi uveo riječ ''kultura'' u engleski jezik, preuzeo ju je od njemačkog
povjesničara Gustava Klemana. A.Kroeber i C.Kluckhohn su našli 257 definicija kulture.
David Bidney je sažeo razne definicije kulture i pogreške u tim definicijama u 5 glavnih
tipova: pozitivističke, normativističke, metafizičke, kulturalističke i naturalističke teorije i
pogreške u njima.

Tipovi definicija kulture

1.Pozitivističke teorije

Pozitivističke teorije uzimaju u obzir samo kulturne činjenice, građu i praksu te

pomoću njih nastoje definirati kulturu kao integralnu pojavu. Primjer je definicija kulture
Ralpha Lintona prema kojoj je kultura skup naučenih načina ponašanja, sistema
vrijednosti, znanja i preuzetih pozicija koje međusobno dijele članovi nekog posebnog
društva i prenose ih putem tradicije. Ove teorije se zadovoljavaju što nabrajaju činjenice i
građu kulture, a ne vidi se cilj ni smisao koji bi kultura trebala imati za čovjeka i društvo.

2.Normativističke teorije

U okviru ovih teorija ističe se cilj, svrha kulture i norme kojima se taj cilj nastoji
postići. Primjer je definicija kulture Moritza Schlicka prema kojoj je glavna karakteristika
kulture obuhvaćanje i organiziranje prirodnih događaja prema nekom planu. Osnovna
intencija ovih grupa teorija je da se naglasi kako je u kulturi važno ono čemu se teži, a
sporedno je ono iz čega se kultura sastoji.

3.Metafizičke teorije

Prema ovim teorijama kultura se shvaća kao cjelina koja se sastoji iz više posebnih
dijelova, ali se pri tome ne uviđa da među tim dijelovima postoji povezanost i uvjetovanost
pa se ti dijelovi promatraju kao zasebne, metafizički izdvojene biti, samostalne i bez
ikakvih veza. U okviru tih definicija strogo se razdvaja duhovna od materijalne kulture, a
čak se razdvajaju i pojedini elementi duhovne i materijalne kulture. Tako na primjer Max
Scheller sužava pojam kulture na način da ga svodi samo na duhovnu kulturu pa on
razlikuje sociologiju kulture od tzv. realne sociologije. Po Schelleru, zadatak sociologije je
ispitivanje ljudskog ponašanja u njihovoj socijalnoj određenosti (determiniranosti). Ako je
to ponašanje upravljeno ka duhovnom, onda je ono predmet sociologije kulture, a realna
sociologija se bavi onim što je uvjetovano pretežito realnim faktorima (nagonima,

1
potrebama). Friedrich Nietzsche kulturu shvaća kao jedinstvo umjetničkih stilova jednog
naroda; ta definicija je estetičke prirode i još uža od Schellerove.

4.Kulturalističke teorije

Ove teorije kulturu smatraju kategorijom širom i od samog društva, nastoje društvo
objasniti pomoću kulture (Weber). Ponekad one čak i negiraju postojanje bilo kakve veze
između društva i kulture. Kulturu smatraju idealnom apstrakcijom koja posjeduje svoj
vlastiti ontološki entitet koji se gnoseološki može objasniti samim sobom. Dakle, te teorije
na kulturu gledaju kao na fenomen sui generis (zatvoreni sustav); kultura je sama sebi
uzrok i razlog vlastitog postojanja. Dakle, kulturalizam je shvaćanje kulture koje kulturu
smatra zatvorenim sustavom, a taj sustav se shvaća kao superorganski, supersocijalni,
suprepsihološki i superbiološki. Najpoznatiji su: Max Weber, Leslie White, A. Kroeber, K.
Mannheim i C. Levi-Strausse. Mannheim smatra da društveni organizmi imaju utjecaja na
duhovnu strukturu, ali odnos društva i kulture za njega nije uzročni odnos, nego odnos
izraza (ekspresije). No, Mannheim je u krivu, jer uzročni odnos postoji. Leslie White ističe
značaj i ulogu ljudskog rada u stvaranju i razvoju kulture, ističe ekstrasomatski
(vantjelesni) karakter kulture. On kaže da se kultura sastoji iz oruđa, instrumenata, odjeće,
ornamenata, običaja, institucija, vjere, rituala, igara, umjetničkih djela, jezika, itd. za njega,
u toku evolucije čovjek se javio onda kad se kod njega javila sposobnost za
simboliziranjem.

5.Naturalističke teorije

Ove teorije sve kulturne pojave svode na organsku, biologijsku i psihologijsku razinu
čovjeka. Po njima, čovjek je po svojoj prirodi predisponiran za kulturu pri čemu se
zanemaruje njegova društvena dimenzija. Otto Spengler u svom djelu ''Propast Zapada''
smatra da se kulture rađaju, žive, propadaju i umiru poput živih organizama. On razlikuje
tri osnovna povijesna tipa kulture: apolinijski, faustovski i magijski. 1) Antički (apolinijski)
– po Spengleru, taj tip dominirao je u klasičnom svijetu, a faustovski u modernom;
apolinijski tip je statičan, čulan i tjelesan; umjetnost tog kulturnog tipa je jasna; sadrži
helenski ideal ''sofrosine'' (umjerenost, suzdržljivost – to je jedna od 4 bitne vrline u
starogrčkoj filozofiji) i ataraksiju (duševni mir); implicira (sadrži) još i bučnu društvenost; to
je kultura trga, narodnih svetkovina, bezbrižnog življenja, kultura javnosti, ali i antičke
sudbine, kobi, usuda i tragičnog; taj tip kulture karakterizira i odsutstvo volje. 2) Arabijski
(magijski) – apolinijski i faustovski tip su dva antipoda (dvije kulture suprotne po tipu), a
magijski je prijelazni tip. 3) Faustovski (zapadnoeuropski) – to je kultura volje i konflikta,
kultura nemira i traženja; kultura čovjeka koji promatra sam sebe (introspektivna,
refleksivna kultura); kultura osamljenosti (Tristan, Faust, Hamlet); faustovska kultura je
isključiva, ona se želi nametati i vladati pa je stoga agresivna – kultura kapitalizma u
agoniji (po Spengleru), počinje umirati. Spenglerovi sljedbenici su smatrali da nacionalni
temperament igra značajnu ulogu u kulturnom opredjeljivanju. Tako je Ruth Benedict
razvila teoriju ''krizanteme i mača'' – po toj teoriji, neki narodi su po svom urođenom
temperamentu ratoborni (mač), a drugi su miroljubivi (krizantema); njena djela:
''Krizantema i mač'', ''Obrasci kulture''. R. Benedict u svom djelu ''Patterns of culture''
navodi da određeni narodi i plemena imaju kulturne karakteristike koje je istaknuo
Spengler; ona je istraživala pleme Zuni (New Mexico), a njihov mentalitet je označila kao
apolinijski (karakterizira ih trezvenost i umjerenost); Kwatiutle karakterizira jako istaknuto
suparništvo, individualizam, snažni osjećaji, oni su dionizijskog tipa; Dobuance
karakterizira oprez, podmuklost i bolesna sumnja u susjede.
2
 Sorokin u svom djelu ''Social and culture dinamics'' razlikuje tri kulturna
supersustava: 1) idejni – usmjeren je na duhovni, nadosjetilni svijet; 2) osjetilni –
usmjeren je na materijalni svijet; 3) idealistički – mješoviti, prijelazni. On smatra da kriza
našeg doba ne znači propast američko-europske kulture nego nestajanje osjetilnog
supersistema koji se zamjenjuje idejnim sustavom.

Integralna, sintetička definicija kulture

Sintetička definicija glasi: kultura je skup svih procesa i tvorevina što su nastale
kao rezultat materijalne i duhovne intervencije čovjeka u prirodi, društvu i ljudskom duhu;
osnovni smisao kulture je održavanje i napredak, dakle humaniziranje čovjeka, njegovog
društva i života. Kultura kao univerzalni ljudski fenomen jest njegovanje, usavršavanje
čovjekovih prirodnih datosti i svojstava, oplemenjivanje njegovog svijeta, uljuđivanje
cjelokupne organizacije njegovog života. Kultura je ozbiljenje ideje humaniteta. Dakle,
kultura je cjelokupnost i rezultat materijalnog i duhovnog proizvođenja i stvaralaštva te
njihovih rezultata i tvorevina kojima čovjek u povijesti namiruje svoje složene potrebe i
osmišljuje, tj. kultivira svoje življenje. Prednosti ove sintetičke definicije su: ta definicija
obuhvaća i materijalnu i duhovnu kulturu; ona ima humanistički vrijednosni predznak; iz
kulture isključuje sve one procese koji ne doprinose napretku čovjeka. Analiza svake
kulturne pojave pokazuje da se kultura dovodi u najužu vezu s društvenim interesima i
potrebama i u tome je bit društvenog karaktera kulture.
Kultura se, dakle, u integralnoj definiciji shvaća kao povijesna, razvojna i
dinamična kategorija koju treba promatrati u svjetlu vremenskih i prostornih, tj. povijesnih
promjena. Znači, kultura je povijesna, društvena kategorija koja se mijenja s promjenama
društvenih uvjeta na koje i sama utječe. Stoga određenja kulture moraju obuhvatiti osim
stalnih elemenata kulture i one dinamične procese, tj. njihovo međusobno uvjetovanje i
prožimanje. Dvije opće značajke kulture su: 1) odnos kulture spram prirode koja se
ljudskom intervencijom mijenja pa se često kaže da je kultura druga priroda; 2) kultura je
istovremeno i nastojanje čovjeka da se razvije i uljudi, da socijalizira i personalizira svoje
date i urođene sposobnosti i mogućnosti. Najopćenitija, antropološka definicija kulture:
kultura je cjelokupni način života određenog povijesnog vremena i prostora.

Funkcije i komponente kulture

Osnovne funkcije kulture su: 1) komunikacija sa svijetom, s drugima i sa sobom i

osmišljavanje svijeta pomoću označavanja; da bi se čovjek snalazio u svijetu, mora imati
spoznaje o svojoj okolini i sebi samom; 2) čuvanje stečenih spoznaja, informacija i znanja
čemu služe specijalne kulturne ustanove (arhivi, muzeji, biblioteke i galerije). Kultura
sadrži 2 osnovne komponente: 1) očuvanje i prenošenje postojećih stvorenih kulturnih
vrijednosti (tradicija); 2) proizvođenje novih kulturnih vrijednosti. U svaku kulturu spadaju i
neke norme koje mogu biti pravne, običajne, moralne, a kojima se nastoji regulirati
ponašanje ljudi u smjeru za zajednicu i u smjeru onog što je korisno i svrsishodno. No, u
kulturu spadaju i određene ''negativne'' norme (zabrane i tabui) koje nastoje potisnuti i
onemogućiti neka nedruštvena ponašanja i dezorganizaciju društva. Nacionalne kulture i
njihove osobitosti (jezik, religija) – te posebnosti su sastavnice kulture čovječanstva.

Sociologija kulture i njoj srodne znanstvene discipline

3
 Svaka od tih disciplina se bavi kulturom ili njezinim posebnim oblicima.
Kulturologija je opća znanost o kulturi u svim njezinim očitovanjima, tj. cjelini njezinih
ishodišta, oblika i razvoja, a ne samo o posebnim kulturnim tipovima. Sociokulturna
antropologija istražuje razvitak i širenje materijalne i duhovne kulture uopće, te
prvenstveno istražuje kako oblici ljudskog duha (mit, religija, znanost…) zadovoljavaju i
namiruju psihičke, duhovne i socijalne potrebe pojedinca u prošlosti i suvremenosti, te
kako osiguravaju njihovu društvenu povezanost. Sociologija kulture proučava odnos
društva i kulture, njihovo uzajamno djelovanje i posredovanje, dakle nju zanima utjecaj
društvenih uvjeta na kulturu i duhovni život, ali i utjecaj kulture na društveni život ljudi.
Tako Max Weber u svom djelu ''Protestantska etika i duh kapitalizma'' proučava kako
segment kulture utječe na život ljudi. U sociologiju kulture spadaju neke posebne
sociologije koje se bave osnovnim oblicima ljudskog duha: sociologija umjetnosti,
sociologija religije i sociologija znanosti.
Sociologija umjetnosti se bavi odnosom društva i umjetnosti; utjecaji društvenog
čimbenika nisu jednaki u svim umjetnostima. Sociologija religije se bavi odnosom
religije i društva, a religija je integralni dio kulture u užem smislu riječi (uži smisao kulture:
kultura je oplemenjivanje čovjeka i njegovog svijeta). Religija je društveni fenomen, ona je
dio dinamičnog društvenog okvira koji na nju utječe i s kojim je u interakciji. Sociologija
religije u obradi svog predmeta upotrebljava znanstvene metode, zato se ona može baviti
samo ljudskim stavovima i ponašanjem, a ne onim transcendentnim. Sociologija
spoznaje proučava veze između društva i spoznaje u svim oblicima čovjekovog duha i
svijesti; ona istražuje društveni aspekt, društvene uvjete i spone nediferenciranih oblika
duha i kulture (kao što su zdravo razumska spoznaja, svjetonazor, mentalitet), ali i
diferencirane oblike (znanost, filozofija, umjetnost…) i istražuje društvenu funkciju i ulogu
spoznaje i ideja svih oblika duha; ona istražuje društvenu uvjetovanost spoznaje od
društva. Sociologija znanosti je dio sociologije spoznaje, a bavi se proučavanjem
društvenih uvjeta i funkcija znanosti kao posebnog racionalnog oblika svijesti i spoznaje
ispitujući posebno one društvene čimbenike koji doprinose, usmjeravaju ili koče razvoj
znanosti, zatim istražuje društvenu organizaciju znanosti i njenu povezanost s ostalim
sastavnicama kulture i spoznaje.

Razlikovanje materijalne i nematerijalne kulture

Neopipljivi vidovi kulture čine tzv. nematerijalnu kulturu koja obuhvaća

apstraktne tvorevine (vrijednosti, norme, simbole, vjerovanja, običaje…). Materijalnu
kulturu čine fizički artefakti (objekti) proizvedeni ljudskom rukom (oruđa, zgrade,
namještaj…). I materijalni i nematerijalni aspekti kulture su u suvremenim shvaćanju
neodvojivi. Razlikovanje između materijalne i nematerijalne kulture je imalo svoju paralelu
u razlikovanju kulture i civilizacije.

Razlikovanje kulture i civilizacije

Pojam civilizacije se javlja u 18.st., a sam pojam potječe od Voltairea i označava

novo doba, doba razuma, prosvjećenosti i napretka, tj. doba građanskog društva. U
Francuskoj i Engleskoj pojam civilizacije dobiva viši smisao (hijerarhijsko shvaćanje
civilizacije); prema tom shvaćanju taj pojam karakterizira pojava pisma, monogamije,
podjele rada, robne proizvodnje i razmjene, pojava gradova i država te tehnologije. U
Njemačkoj civilizacija znači nešto korisno i odnosi se na izvanjsku stranu čovjeka i
obuhvaća samo površinski sloj ljudske egzistencije. Njemački termin Kultur odnosi se na
duhovne, umjetničke i religijske fenomene. U Njemačkoj je izražen dualizam između
4
materijalnog i duhovnog. Važni su F. Tonnies i Alfred Weber (on je odredio civilizaciju
kao objektivne vidove društva, a kulturu kao subjektivne vidove društva).

Odnos kulture i prirode

Priroda je pojam suprotan kulturi. Mi prirodu oblikujemo prema svojim potrebama.

Za ljudsku vrstu biološki čimbenici ustupaju mjesto kulturi. Svaka kultura mora omogućiti
članovima društva da prežive, da se razmnožavaju i da održe funkcioniranje društva. No,
kultura čini mnogo više od osiguravanja pukog preživljavanja, ona zadovoljava i razvija
mnoge psihološke i društvene potrebe.

Odnos kulture i društva

Društvenost je imanentna ljudskim bićima. I životinje žive u organiziranim

skupinama, no postoje velike razlike između ljudske i životinjske društvenosti. Životinjsko
ponašanje je određeno instinktima, a ljudsko je naučeno, određeno, tj. kultivirano; učenje
se odvija posredstvom kulture. Ljudska društva su kulturno regulirani sustavi, ali društvo
nije isto što i kultura. Kultura nam pruža nacrt (plan) za tumačenje našeg iskustva i
usmjeravanje našeg djelovanja, a nju čine i proizvodi našeg djelovanja, dok društvo
predstavlja zbiljsku mrežu društvenih odnosa unutar skupine, koja povezuje pojedince koji
imaju zajedničku kulturu. Kultura i društvo su isprepleteni i tijesno povezani. Ne postoji
kultura bez društva (niti obratno), tj. bez ljudi koji ju usvajaju, razvijaju i prenose.
Uređenost društvenog života i usklađenost djelovanja pojedinaca u društvu ne bi bilo
moguće bez kulture.

Kultura, tradicija i progres

Jedan od ciljeva kulture je olakšanje, održanje i napredak ljudske vrste u cjelini.

Dvije bitne komponente kulture su: 1) prenošenje već stvorenih društvenih vrijednosti
(tradicija), 2) stvaranje novih vrijednosti (progres).
A) Tradicija je ona komponenta kulture čija je bitna odlika očuvanje i prenošenje
već stvorenih i usvojenih tekovina kulture. S aspekta vrijednosti možemo razlikovati
pozitivne i negativne tradicije: negativno djelovanje tradicije se sastoji u održavanju i
prenošenju elemenata nevrijednosti (lijenost, inertnost, pasivnost…), a pozitivna varijanta
tradicije se sastoji u očuvanju pozitivnih vrijednosti (gostoljubivost, spremnost na
prihvaćanje novina…). U prosvjetiteljstvu se tradicija suprotstavlja s racionalnim,
empirijskim. Suvremeni sociolog Edward Shils određuje tradiciju kao sve što se prenosi iz
prošlosti u sadašnjost, bez obzira da li je riječ o materijalnim predmetima ili načinima
mišljenja. Po tom shvaćanju, sve su kulture tradicijske; kultura se ne rađa uvijek iznova, ali
se mijenja tokom vremena. Eric Hobsbawn govori o tzv. ''izumu tradicija'' kao o
povijesnom procesu svojstvenom kulturama u svim vremenskim razdobljima (npr.
Valentinovo). Kulture se razlikuju i prema sredstvima prenošenja tradicija: a)
tradicionalne kulture – tradicija se prenosi usmeno; b) moderne kulture – pretežno se
tradicija prenosi pismeno i medijskom komunikacijom, ali tu ima i usmenih oblika
prenošenja (vicevi, anegdote, glasine, mitovi, legende, kulinarski recepti). Tradicija je
neophodan preduvjet i temelj da bi ljudi mogli stvarati nove vrijednosti.

B) Progres je ona komponenta kulturnog kretanja čija se bit sastoji u stvaranju

novih vrijednosti. Progres je aktivnija komponenta od tradicije, ali te dvije komponente se
međusobno prožimaju. Progres implicira i ove karakteristike: 1) povećanje broja potreba
5
čovjeka i potpunije zadovoljenje tih potreba (umnažanje potreba); 2) usavršavanje
proizvodnih sposobnosti čovjeka putem znanosti, tehnike, otkrića; 3) povećanje osobne
sreće. Stagnacija znači ostajanje na postojećem nivou. Kulturni regres znači
ugrožavanje postojećeg kulturnog fonda.
Najveća vrijednost progresa sadržana je u humaniziranju ljudi i razvijanju ljudske
slobode. Progresivno kretanje društva zahtjeva i kvalitativno nove potrebe, a između broja
potreba i njihove kvalitete postoji sklad. Prema Wilsonu Wallisu, svaka od navedenih
karakteristika progresa uzimana pojedinačno nije dovoljna. Smatra da s obzirom na
kulturnu promjenu treba razlikovati:
1) evolutivno-kumulativne promjene
2) progres- omogućavanje viših vrijednosti u odnosu na ranije- razlika evolucije i
progresa
Za progres nije bitna kategorija vremena jer nije sve što je vremenski novije, ujedno i
progresivnije, pr. evolucija oružja istovremeno je i progresivna i neprogresivna. Stoga
kulturu valja proučavati:
a) povijesno – jer je kultura promjenjiva
b) komparativno – jer je kultura promjenjiva
c) strukturalno – odnos cjeline i dijelova, ali u kontekstu cjeline
d) funkcionalno – djelotvornost, učinkovitost pojedinih dijelova kulturnih sustava u
svrhu održanja sustava

Kulturna raznolikost i univerzalnost

Postoji oko 3000 različitih kultura. Možemo govoriti o kulturnim univerzalijama – to

su sve općenitosti ili organizirani i trajni obrasci društvenog života koji postoje u svim
kulturama (društvima). George Murdock je sastavio listu od 88 kulturnih značajki koje se
nalaze u svim kulturama: jezik, prehrambeni tabui, vjerski običaji, pogrebni obredi, sistem
srodstva, prava vlasništva, zabrana incesta, umjetnost, ples, darivanje, različita praktična
znanja, pravila higijene, itd. Pojam kulturnih univerzalija odnosi se na najopćenitije tipove
ponašanja koje nalazimo u svim kulturama. Npr. računanje vremena je karakteristično za
svaku kulturu, ali podjela tjedna na 7 dana je karakteristična samo za Zapad. Stav o
samorazumljivosti vlastite kulture kao osnovnog fenomena (kriterija) za razumijevanje svih
drugih kultura naziva se kulturocentrizam (etnocentrizam). Ukupnu kulturu trebamo
promatrati u međuzavisnosti svih njenih komponenti. Promatranje neke kulture sa
stajališta te kulture naziva se kulturni relativizam.

OPĆE ZNAČAJKE I SASTAVNICE KULTURE

Najveći dio našeg ponašanja i mišljenja upravljen je kulturom, iako smo često toga
nesvjesni. No, u susretima s drugim kulturama postajemo svjesni naših osobitosti. Opće
značajke svake kulture su: 1) kultura je zasnovana na simbolima – pomoću simbola
pohranjuje se i prenosi velika količina informacija; 2) kultura je naučena – njeno
prenošenje ne ovisi o biološkom naslijeđu; boja kose, hranjenje – to je urođeno, a način
bojenja kose, način jedenja – to je naučeno; oblikovanje ljudskog ponašanja pod
utjecajem društvene okoline naziva se socijalizacija; proces društvene interakcije kroz
kojeg ljudi uče svoju kulturu naziva se enkulturacija; 3) kultura je zajednička – isti
kulturni obrazac slijedi većina članova neke društvene grupe; minimum prihvaćanja
osigurava se procesom socijalne kontrole (jer ne prihvaćaju svi pojedinci u jednakoj mjeri);
4) kultura je integrirana cjelina – ona je sustav međusobno zavisnih obrazaca
6
ponašanja, vjerovanja, tehnika…, dakle, strani kulturni obrasci ne mogu se prihvatiti, a da
se ne promijeni niz naših kulturnih obrazaca; 5) kultura se neprestano mijenja – ona je
dinamička kategorija, ona odgovara na promjene u okolini, fizičkoj, ali i društvenoj; budući
da su nosioci kulture individue, u kulturi se stalno zbiva proces inoviranja (pronalaženja
novih oblika ponašanja, oruđa…), ali i proces difuzije (proces širenja utjecaja drugih
kultura).

Simboli

Nastanak kulture zasnovan je na simboličkoj komunikaciji (a to je tipično ljudska

komunikacija). Simbol je bilo koji fenomen kojem je društveno (kulturno) pripisano
određeno značenje. Simbol se uvijek pojavljuje umjesto nečeg drugog. Razlika znaka i
simbola: odnos između znaka i značenja koje on prenosi je fiksiran, dok je odnos između
simbola i značenja koje on prenosi arbitraran (proizvoljan). Npr. tamni oblaci znak su kiše;
bijela boja je na Zapadu simbol nevinosti, a na Istoku žalosti. Znakovi su zatvoreni,
neproduktivni mehanizmi komunikacije, njihovo značenje je čvrsto predodređeno i
ne može im se dodati novo. Simboli su otvoreni, produktivni i mogu poprimiti novo
značenje ili čak i više različitih značenja. Simboli su djelotvorniji od znakova u prenošenju
značenja.
Simboli su jedna od osnovnih komponenti kulture i omogućavaju ljudima da sebi i
drugima predoče objekte, događaje i odnose u okolini. Najvažniji skup simbola je jezik. I
druge pojave, kao što su materijalni oblici kulture mogu biti sredstvo za prenošenje
informacija (geste, arhitektura, način oblačenja…). Procesom socijalizacije i enkulturacije
pojedinci uče prepoznati značenja simbola kulture u kojoj rastu. Kulture se međusobno
razlikuju s obzirom na značenja što se pridaju istim simbolima; npr. tjelesna debljina je
negdje simbol moći; svastika – u Indiji simbol života i sreće, a kod nas nacizma.

Jezik

Svi ljudi, bez obzira na tip društva, imaju veoma složen sustav simboličke govorne
komunikacije – jezik. Jezik je otvoren sustav simbola; simboli mogu poprimiti nova
značenja. To je produktivan sustav koji omogućuje da izrazimo stvari izvan neposrednog
osjetilnog doživljaja, da govorimo o prošlosti, budućnosti, stvarima koje ne postoje, dok su
znakovi ograničeni situacijama. Jezik se prenosi učenjem. Jezik i kultura su međuovisni
jer je jezik dio kulture i njezino sredstvo nastajanja, obnavljanja i prenošenja. Ne može se
potpuno razumjeti jezik bez kulture ni obratno, ali oni nisu u potpunosti ovisni, ljudi sa
sličnim kulturama mogu govoriti različitim jezicima. Sociolingvistika se bavi: 1) jezikom
kao izgrađenim sustavom simbola koji proizlaze iz zajedničkog sustava pravila; 2) jezikom
kao svakodnevnim govorom; izbor vokabulara često upućuje na socijalni položaj,
porijeklo, stupanj obrazovanja, struku, spolnu ulogu.

Norme

Norme su propisi prikladnog i očekivanog ponašanja; usvajaju se tijekom

odrastanja, ali i cijeloga života. Npr. očekujemo izraz sućuti na pogrebu, svečanu odjeću
na koncertu… Norme su društvena pravila ili upute koje određuju prikladno ponašanje u
određenim situacijama. Prekršiti normu znači ne ispuniti očekivanja okoline i izložiti se
sankcijama. S obzirom na važnost koje društvo pridaje nekoj normi i sankcije vezane uz
njih, razlikujemo vrste normi: 1) folkways (eng.) – se u sociologiji rabi za označavanje
običajnih normi kojima društvo pridaje manju važnost i kršenje njih izaziva blage ili nikakve
7
sankcije (prigovor, podsmijeh…); npr. rukovanje pri upoznavanju, pokrivanje ustiju kad
zijevamo i sl.; 2) mores (lat.) – su moralno obvezujuća pravila kojima se pridaje velika
važnost, njihovo kršenje uzrokuje oštre sankcije; npr. prijevare, krađe, silovanja, ubojstva,
zlostavljanje – oštro se kažnjavaju; 3) tabui (polinezijskog porijekla, a znači: zabrana,
isključenje) – su norme čije je kršenje apsolutno zabranjeno; nepoštivanje tih normi
smatra se neprirodnim, neljudskim (npr. kanibalizam); posebno je poznat tabu incesta
(zabrana spolnih odnosa s najbližim srodnicima) – prisutan je u svim društvima; za C.
Levi-Straussa taj tabu označava točku prijelaza ljudske vrste iz prirodnog stanja u
kulturno; u malim društvima, društveni život je reguliran pravilima koja su svima poznata,
to je neformalna društvena kontrola; u većim društvima donose se zakoni; 4) zakoni – su
formalizirane društvene norme čije poštivanje i provođenje osiguravaju posebne društvene
institucije; bitno svojstvo zakona je legitimna uporaba sile; običaji (mores) su važan izvor
zakona, ali u modernim društvima zakoni su rezultat svjesnog planiranja, oni su podložniji
izmjeni nego ostale norme.

VRIJEDNOSTI
Odnos normi i vrijednosti

Norme su upute za ponašanje, a vrijednosti su apstraktne ideje o tome što je dobro,

ispravno i poželjno. Vrijednosti izravno ne propisuju prihvatljivo ponašanje, nego one služe
kao mjerila za prosudbu ljudi, pojava i događaja s obzirom na shvaćanje dobrog, lijepog,
moralnog, itd. Vrijednosti nam služe i kao kriterij za izbor ciljeva djelovanja i za njihovo
opravdanje. One su osnova za društvene norme; norme su konkretnije. Jedna vrijednost
može biti izražena i putem više normi.

Npr. jednakost jednakost pred zakonom

(vrijednost)
jednakost u bogatstvu i životnom standardu
(norma egalitarizma)

Alfred Kroeber smatra da se vrijednosti mogu neobavezno definirati kao one stvari,
kulturni produkti, standardi ili ideje koje ljudi živeći u društvima cijene i smatraju veoma
važnim za sebe, svoju grupu i potomke, a po sebi su van svoje praktične korisnosti (to je
definicija). Kluckhohnova definicija glasi: vrijednosti su implicitne ili eksplicitne koncepcije
poželjnog, svojstvene pojedincu ili karakteristične za grupu, koje utječu na izbor prikladnih
ciljeva, načina i sredstava akcije. Vrijednosti se razlikuju od kulture do kulture – u
Zapadnoj kulturi čistoća se pozitivno vrednuje, a u Maroku je pijenje blatne vode znak
muškosti. Vrijednosti su ključni aspekt u svim društvenim i humanističkim znanostima.
Čovjek postaje biće svoje vrste upravo zato jer stvara vrijednosti. Svijet događanja ne
pruža svoje vlastito objašnjenje, iskustvo obiluje konceptima koji omogućuju razumijevanje
svijeta.
Evaluativno ponašanje (ponašanje koje nosi vrijednosti u sebi) je fundamentalna
karakteristika čovjeka. Vrijednost se u svakodnevnom govoru zamjenjuje s dva značenja:
a) procjena bilo kojeg objekta, b) kriteriji u smislu kojih su izvršene procjene. Vrijednosti se
manifestiraju u idejama izraženim simbolima, moralnim i estetskim normama koje se
očituju kroz pravilnosti ponašanja. No, vrijednosti nisu isto što i norme; norme su pravila
ponašanja, a vrijednosti su standardi poželjnosti koji su gotovo nezavisni od specifičnih
situacija. Ista vrijednost može se odnositi na mnoge norme, dok određena norma može
predstavljati zasebne vrijednosti. Vrijednosti pružaju osnove za prihvaćanje ili odbacivanje
8
pojedinih normi. Vrijednosti se razlikuju od ponašanja. Vrijednosni sistem je sistem kriterija
po kojima se prosuđuje ponašanje i primjenjuju sankcije, a nije sistem stvarnog
ponašanja.

Proučavanje vrijednosti

Fundus za istraživanje kulturnih vrijednosti je proizašao iz radova antropologa:

Kroeber, Kluckhohn, Linton, Redfield, Firth, Bidney, Benedict, Herskovits.
Dominantni kulturni obrasci, ethos, kulturni fokus, motivi i životni stil – to su pojmovi koje
koriste ti antropolozi kad govore o vrijednostima. Vrijednosti su jedna od najvažnijih i
najuočljivijih značajki kulture, a bile su zanemarivane u istraživanjima. Vrijednosti se
smatraju subjektivnima, ali ipak ih treba objektivno ispitivati jer pružaju osnovu za
razumijevanje svake kulture te se stvarna organizacija svih kultura primarno ogleda u
njihovim vrijednostima; vrijednosti daju fokus za modele organizacije i sadržaj neke
kulture. Vrijednosti su usko povezane sa značenjem. Vrijednosti i značenje su
nematerijalnosti koje su subjektivne (jer se mogu doživjeti iznutra), ali su i objektivne (po
svojim manifestacijama, utjelovljenju i rezultatima). Vrijednosti imaju povijesnu i
sociokulturnu dimenziju, one su primarno socijalne i kulturne. Važne su jer daju značaj
našem razumijevanju kulture, pružaju osnovu za potpuno razumljivo objašnjenje kulture.
Lokus (mjesto boravišta) vrijednosti je u individuama iako su vrijednosti najvećim
dijelom kulturni produkti. Vrijednost postaje grupna vrijednost samo u kontekstu kolektivne
interakcije. Jedan sustav vrijednosti čine različite razine i vrste vrijednosti. Stvarni sadržaj i
granice bilo koje vrste vrijednosti su pod utjecajem svojih promjenjivih odnosa prema
drugim vrijednostima.
Konflikti vrijednosti prisutni su u svim društvima. U vrijeme brzih kulturnih promjena
posebni naglasak se stavlja na vrijednosnu integraciju. I najharmoničniji sistemi zahtijevaju
selekciju vrijednosti. Putem selekcije svaki vrijednosni sustav organizira svoje implicitne i
eksplicitne vrijednosti, tj. organizira one date direktno u vrijednosnim sudovima, kao i one
koje se mogu izvesti iz ponašanja. Površinske vrijednosti često se nauče internalizacijom,
tj. one se memoriziraju i upotrebljavaju kao vanjski znaci konformnosti. Kluckhohn kaže
da se većina grupa može suglasiti samo površinski.
Linton smatra da postoje: 1) instrumentalne vrijednosti – očiglednije su i lako se
prepoznaju u svakom društvu i kulturi; 2) koncepcijske vrijednosti – spadaju u implicitno
područje kulture. Prema Lintonu, svaka kultura sadrži neke vrijednosti koje su tako
apstraktne da u sebi nose malo emotivnog iako su u biti te kulture. Stoga instrumentalne
vrijednosti izazivaju više emocija od konceptualnih vrijednosti i osjetljivije su na promjenu
pa prekršaj instrumentalne vrijednosti potiče bržu reakciju društva nego prekršaj
koncepcijske vrijednosti. Jedan vrijednosni sustav sadrži i pozitivne i negativne vrijednosti
(nevrijednosti). Neki smatraju da nije dobro govoriti o negativnim vrijednostima jer
vrijednost podrazumijeva odobravanje.
Činjenice nasuprot vrijednosti – činjenice su podaci koje znanstvenik opaža u
društvu ili prirodi, njih on otkriva, one su objektivne, a vrijednosti su subjektivne. No,
zapravo ne postoji dihotomija između znanstvenih činjenica i kulturnih vrijednosti. Za
Bidneya su tzv. činjenice ustvari vrijednosti istine, tj. ljudsko vrednovanje o istinitosti
svojih ideja koje se odnose na red u prirodi i kulturna iskustva.

Empirijsko proučavanje vrijednosti

9
 Postoje različiti pristupi u empirijskom proučavanju vrijednosti: iz lingvistike, logike,
filozofije, antropologije, itd. Preliminarna uporišta u istraživanju vrijednosti mogu se postići
testimonijem – osobe su sposobne reći što smatraju vrijednim. Zatim slijedi proučavanje
objekata, akcija. Metoda opservacije je klasična antropološka metoda kod koje istraživač
živi u sredini koju opaža. Promatranje nagrada i kazne je metoda kod koje se promatra
koja su ponašanja nagrađena, a koja su kažnjena. Analiza sadržaja je istraživanje
pismenih dokumenata neke kulture, kao i usmenih sadržaja. Također su značajna i
semantička istraživanja.
Kao empirijski elementi u ljudskom ponašanju, vrijednosti nastaju putem iskustva,
ali one i utječu na iskustvo. Možemo ih analizirati kao zavisne varijable podložne
promjenama, ali kad su jednom ustanovljene, vrijednosti također djeluju kao nezavisne
varijable. Vrijednostima se možemo baviti kritički i analitički. Adekvatan opis kulturnih
vrijednosti i kulturnog vrijednosnog sistema je usko vezan s komparativnim međukulturnim
proučavanjem. U toku komparativnog međukulturnog proučavanja stvoreno je nekoliko
modela za opisivanje kulturnog vrijednosnog sistema. Najpoznatiji je model Clivea
Kluckhohna. On je 1949. g. pokrenuo opsežni projekt za komparativno proučavanje
kulturnih vrijednosti u okviru kojeg se koristio s podacima dobivenim terenskim
istraživanjem. Na temelju toga izašla je teorija vrijednosne orijentacije od njegove supruge
Florence.

Teorija vrijednosne orijentacije od F. Kluckhohn

Florence Kluckhohn definira vrijednosne orijentacije kao kompleksne, strogo

oblikovane i rangirane principe koji proizlaze iz uzajamnog djelovanja triju analitički
različitih elemenata evaluativnog procesa, a to su: kognitivni, afektivni i elementi koji
usmjeravaju neprestanu struju ljudskih čina i misli te koji rješavaju zajedničke probleme. Ti
principi razlikuju se od kulture do kulture, ali su različiti samo u odnosu na usađene
modele vrednovanja kulturnih univerzalija. Konceptualna shema upotrebljena za
klasifikaciju vrijednosnih orijentacija oslanjala se na tri pretpostavke: 1) pretpostavlja se da
postoji ograničen broj zajedničkih ljudskih problema za koje svi ljudi u svim vremenima
moraju naći neko rješenje; 2) pretpostavka da postoji varijabilnost u rješenjima svih
problema; ona nije neograničena niti slučajna, već je promjenjiva u nizu mogućih solucija;
3) u svim društvima i vremenima postoje sve alternative svih solucija, ali u okviru njih
dobivaju različite stupnjeve naglašavanja.
Postoji 5 zajedničkih ljudskih problema, a odnose se na: 1) prirodu samog čovjeka
(orijentacija na ljudsku prirodu); 2) orijentacija na odnos čovjek-priroda; 3) odnos čovjeka
prema vremenu; 4) orijentacija prema modalitetu ljudskih aktivnosti; 5) orijentacija na
odnos prema drugim ljudima.
Ljudska priroda ima 4 niza varijacija: a) ljudska priroda je neutralna; b) ljudska
priroda je zla; c) ljudska priroda je dobra; d) ljudska priroda je mješavina dobra i zla.
Odnos čovjek-priroda ima 3 niza varijacija: a) podređenost prirodi – orijentacija na
podređenost prirodi se vidi u španjolsko-američkoj kulturi; b) harmonija s prirodom – tu
nema stvarnog odvajanja čovjeka i prirode; npr. Navaho Indijanci, Mormoni; c)
gospodarenje nad prirodom – to je vrijednosna orijentacija prvog reda za Teksašane.
Odnos čovjeka prema vremenu ima 3 niza varijacija: a) orijentacija na prošlost –
naglašena je kod Engleza, respekt prema tradiciji; b) orijentacija na sadašnjost –
pripadnici španjolsko-američke kulture okrenuti su sadašnjosti, planiranje budućnosti nije
njihov način života; c) orijentacija na budućnost – Amerikanci stavljaju naglasak na
budućnost; svako društvo ima svoje koncepcije o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

10
 Orijentacija prema modalitetu ljudske aktivnosti je usmjerena na problem
prirode ljudskog načina samoizražavanja, a ima 3 niza varijacija: a) orijentacija na
postojanje – predstavlja preferenciju prvog reda u španjolsko-američkoj kulturi; b)
orijentacija na postojanje u nastajanju; c) orijentacija na činjenje – dominantno u
američkoj kulturi, a njena najkarakterističnija crta je zahtjev za takvom aktivnosti čije je
rezultate moguće mjeriti standardima.
Odnos prema drugim ljudima ima 3 niza varijacija: a) linearna varijacija – označava
da su višegrupni ciljevi dominantni, važno je održavanja kontinuiteta grupe i utvrđenih
položaja članova grupe; b) kolateralna varijacija – dominantni su ciljevi proširene grupe; c)
individualistička varijacija – individualni ciljevi imaju prvenstvo u odnosu na posebne
kolateralne ciljeve.
Rezultati istraživanja su pokazali: 1) posebnost španjolsko-američke kulture; za nju
je karakteristična snažna preferencija prema sadašnjosti, orijentacija na postojanje i
podređenost prirodi; to je najjedinstvenija od promatranih pet kultura; 2) velika (ne
apsolutna) sličnost dviju zajednica engleskog govornog područja: Teksašana i Mormona –
oni su jedinstveni nasuprot Latinoamerikanaca; Teksašani i Mormoni imaju zajedničke
karakteristike: u nošnji, običajima, u tipu interesa za tehnologiju, kao i regionalne političke
odnose, a razlikuju se: u orijentaciji prema drugim ljudima, orijentaciji na odnos čovjek-
priroda, vremenskoj orijentaciji; 3) središnja pozicija dviju indijanskih grupa: Zuni i Navaho
– oni se prilično razlikuju prema nekim pogledima (iako imaju nešto zajedničko); za
Navaho Indijance vrijednosni sistem je orijentiran prema ovozemaljskoj sreći.
Prema F. Kluckhohn, svi kulturni obrasci mogu se grupirati kao: dominantni, različiti
i devijantni. Dominantne vrijednosti su one koje zastupa većina grupe ili elita; pristajanje
uz njih donosi najveće odobravanje. Pristajanje uz varijantne (različite) vrijednosti donosi
niži stupanj odobravanja, ali još uvijek toleranciju. Devijantne vrijednosti su zabranjene
sankcijama. Postoje tri prijeporne točke usko vezane uz istraživanje vrijednosti: 1)
problem kulturnog relativizma; 2) problem znanosti oslobođene vrijednosti; 3) odnos
između istraživanja društvenih znanosti i stvaranja društvene politike.

KULTURNA INTEGRACIJA

Komponente jedne kulture su međusobno ovisne. Ne mogu se automatski

presađivati kulturna dobra iz jedna kulture u drugu; npr. uvođenje čelične sjekire među
australske domoroce – to je pokopalo stare mitove, starci su izgubili ugled, prestalo
trgovanje sa susjednim plemenima (jer su prije za trgovinu bili potrebni obredi s kamenom
sjekirom). Ako promijenimo jedan dio kulture, to će utjecati na druge dijelove. No, to ne
znači da je kultura nepromjenjiva. Neke kulture se mijenjaju lakše, druge teže. Postoje
kulturne raznolikosti unutar jednog određenog društva. Fizički nosioci kulture su određeni
pojedinci, tj. uže ili šire društvene grupe. Možemo razlikovati: nacionalne, klasne,
profesionalne kulture i sl. Dominantna kultura – svi pripadnici nekog društva dijele opći
zajednički sloj kulture; pripadnici sudjeluju u jednoj dominantnoj kulturi i u više supkultura.

Supkultura (potkultura)

Supkultura je skup vrijednosti, normi, običaja i ostalih elemenata kulture po kojima

se jedna grupa ljudi u društvu razlikuje od ostalih članova društva. Ilustraciju za supkulturu
11
možemo naći u Americi: Amiši – vjerska sekta, nastali u 15./16. st. u Švicarskoj, u 18.st.
emigrirali u Ameriku, odbijaju moderne standarde oblačenja, doslovno primjenjuju Bibliju,
cijene fizički rad… Osim oko vjeroispovijesti, supkulture se oblikuju i oko: rasne, etničke ili
nacionalne pripadnosti, spola, dobi, socioekonomskog statusa, profesije, nekih devijantnih
ponašanja. Ljudi se mogu roditi u supkulturi ili joj svjesno pripadati. Svaki pojedinac
sudjeluje u više potkultura, ali ne u svima u jednakom intenzitetu i ne tokom cijeloga
života.
Supkulture su varijacije dominantne kulture i grananje vladajućih vrijednosti. Ako su
vrijednosti, norme i stil neke društvene grupe u potpunom raskoraku ili protivljenju
vladajućoj (široj) kulturi, onda se radi o kontrakulturi. Milton Yinger smatra supkulture
sustavima koji jasno izražavaju vrijednosti koje su samo različite, ali ne i oprečne širem
društvenom sustavu. Kontraklulture su one supkulture koje imaju vrijednosti oprečne
dominantnoj kulturi. Neke kontrakulture pokušavaju promijeniti dominantnu kulturu.
Posebnosti ljudskih kultura izrastaju iz življenja u različitim sredinama i posebnosti
povijesnih situacija. Putem enkulturacije prenose se posebni načini rješavanja općih
problema ljudske egzistencije.

Načini rješavanja međuetničkih odnosa

Odnos između većine i manjine može se urediti na različite načine. Ako isključimo
genocid i masovna preseljenja stanovništva, onda postoje tri načina rješavanja
međuetničkih odnosa: 1) asimilacija – je proces u kojem manjina napušta ili postupno
gubi svoje običaje i prihvaća vrijednosti, norme i obrasce ponašanja većine; 2) melting
pot (lonac za taljenje) – je proces međusobnog povezivanja i miješanja kulture manjine i
većine pri čemu nastaje novi kulturni obrazac; 3) model kulturnog pluralizma –
priznavanje istodobnog postojanja i jednake vrijednosti različitih supkultura u društvu uz
snažnu zakonsku zaštitu manjina i međunarodnu kontrolu (npr. Švicarska).

ELEMENTI KULTURE I KULTURNA DINAMIKA

Elementi kulture

1) Kulturna osnova (kulturna matrica) – tu se podrazumijeva sustav svih onih

kulturnih vrijednosti, karakteristika i crta koje posjeduje neki pojedinac ili društvena grupa,
a koji im kao kulturni sadržaj služe da im olakšaju održanje, produljenje i napredak u
okviru društvenog života; tu je posebno važan proces socijalizacije; mi kao pojedinci ili
društvene grupe djelujemo u društvu koje je stvoreno prije nas i koje ima već postojeći
sistem vrijednosti – mi to možemo prihvatiti ili pokušati promijeniti; na svakog pojedinca
djeluju razni kulturni utjecaji.
2) Kulturna crta (element) – je nesvodiva jedinica naučenog obrasca ponašanja ili
materijalnog proizvoda.
3) Kulturni fokus – onaj dio kulturne osnove koji se sastoji od relevantnih kulturnih
crta i karakteristika na osnovu kojih pojedinac ili društvena grupa svjesno ili nesvjesno
biraju jedne, a odbacuju druge kulturne crte; kulturni fokus mogu činiti dvije grupe
elemenata – jedna grupa može biti povoljna za prijem kulturne crte, a druga može biti
nepovoljna.
4) Kulturni model (kulturni obrazac) – obuhvaća skup kulturnih crta i
karakteristika koje predstavljaju izvjesnu relativno zaokruženu cjelinu pomoću kojih se
djeluje na pojedinca ili grupu da bi primio određeni kulturni utjecaj; kad se ostvaruje
kulturni utjecaj, onda se ne zbiva samo pasivni prijem, već pojedinci (društvo, grupa)
12
mogu biti aktivni tako što će birati kulturni sadržaj; aktivnost pojedinaca je još veća pri
kulturnoj preradi.
5) Kulturna prerada (reinterpretacija) – drugi nazivi za to su: readaptacija,
sinkretizacija, reorijentacija; motivacija za preradu kulturnih vrijednosti može biti različita:
strah da nova vrijednost ne promijeni postojeće, potreba da se novoprimljena vrijednost
obogati vlastitim vrijednostima; kulturna prerada je istovremeno i jedan vid kulturne
kreacije.
6) Kulturni otpor (rezistencija) – ako primalac nije zainteresiran za primanje nove
vrijednosti, javlja se otpor; taj otpor može dobiti mnogobrojne nijanse.
7) Kulturne vrijednosti – da bismo razumjeli kulturnu dinamiku moramo uzeti u
obzir i kulturne vrijednosti- pojedinci djeluju u društvu koje stvoreno prije nas. Djelujemo
prihvaćajući postojeće vrijednosti, mijenjajući ih ili odbacujući ih. Na svakog pojedinca ili
grupu djeluju raznovrsni kulturni utjecaji. Oni djeluju na te utjecaje uzimajući u obzir
odgovarajuće kulturne crte iz svojih matrica

Kulturna dinamika

Mijenu kulture ne smijemo poistovjetiti s napretkom. Mijena u kulturološkom smislu

je svaka promjena nekog elementa kulture ili cjelokupne kulture, bila ona napredna,
nazadna ili neutralna glede napretka.

Mehanizmi kulturne promjene

1) Kulturne novine (inovacije) – su novostvorene kulturne vrijednosti na osnovi

otkrića ili izuma; inovacija je otkrivanje ili primjena neke nove spoznaje; primarne inovacije
su otkrića novih spoznaja (otkrića), a sekundarne inovacije su primjene starih spoznaja na
nov način (izumi ili pronalasci).
2) Difuzija – je posuđivanje i širenje kulturnih elemenata; posuđeni elementi
prilagođavaju se postojećoj kulturi (ali moguće je i da se postojeća kultura mijenja da bi se
lakše prilagodio novi kulturni element).
3) Kulturni gubitak – često, prihvaćanje novog elementa uzrokuje gubitak
postojećeg elementa – to je kulturni gubitak; taj izgubljeni element može se, i ne mora,
zamijeniti.
4) Akulturacija – je temeljna mijena kulture do koje dolazi pri dugom dodiru
različitih kultura; akulturacioni procesi nisu stvar trenutka nego trajanja; no, kultura može
posuđivati od druge kulture, a da se njena duboka logika nije promijenila; enkulturacija nije
isto što i akulturacija.

Akulturacija

Akulturacija može rezultirati: spajanjem dviju kultura, svođenjem jedne kulture na

rubnu, nestajanjem kulture ili asimilacijom kultura. Enkulturacija je rezultat kulturne akcije
koji se ostvaruje u toku kontakta između pojedinaca i društvene grupe. Neki teoretičari su
htjeli termin ''akulturacija'' zamijeniti terminom ''transkulturacija''. To je pogotovo htio
Bronislaw Malinowski koji je smatrao da pojam ''transkulturacija'' bolje odražava
aktivnost obje strane u kontaktu. Najranija definicija akulturacije potječe od Redfielda,
Lintona i Herskovitsa. Oni su objavili članak u kojem kažu da akulturacija obuhvaća sve
one pojave koje se javljaju kada grupe pojedinaca koje imaju različite kulture dolaze u
trajni kontakt, kao i posljedice koje zbog toga nastaju.

13
 Akulturacija je dijalektički proces kulturne interakcije gdje dvije ili više kultura
različitih društvenih grupa dolaze u međusobni dodir i utječu jedna na drugu.
Akulturacija se razlikuje od kulturne promjene; akulturacija je samo jedan od oblika
društvene promjene. Akulturacija se razlikuje i od asimilacije koja često predstavlja samo
jednu fazu akulturacije. Akulturacija se razlikuje i od difuzije koja se uvijek događa kad i
akulturacija, ali predstavlja samo jedan aspekt procesa akulturacije, jer se ona događa
ponekad i podrazumijeva samo mehaničko miješanje kulturnih vrijednosti i karakteristika.
Kulturna antropologija i sociologija kulture doprinijele su proučavanju akulturacije.
Analitički pojmovi koje one koriste su: selekcija kulturnih crta, adaptacija, asimilacija,
sinkretizam… Herskovits je tretirao pojam akulturacije analitički tvrdeći da je akulturacija
kreacija, a ne prosto sabiranje različitih elemenata te da određeni dijelovi dviju kultura u
kontaktu ne moraju doći u potpuni kontakt. Neki smatraju da se tehnika lakše akulturira
nego pogled na svijet. Roger Bastide pojam kulturne rezistencije (kontraakulturacija)
definira kao vrstu kulturnog otpora protiv nasilnog nametanja određenog sistema kulturnih
vrijednosti.

Tipovi kulturnih dodira i njihovi rezultati

Redfield, Linton i Herskovits su pokušali grupirati različite akulturacione procese.

Predložili su 5 različitih kriterija za klasifikaciju akulturacionih procesa – važno je da li se
akulturacioni procesi ostvaruju u dodiru: 1) između globalnih populacija i nekih užih grupa;
2) između prijateljskih i neprijateljskih društava; 3) između relativno homogenih i
heterogenih kultura i civilizacija; 4) između populacija koje su približno jednake po svom
društvenom statusu i onih koje to nisu; 5) u zavisnosti od mjesta i teritorija gdje se
ostvaruje kulturni dodir – da li se on ostvaruje na teritoriju davalaca ili teritoriju primalaca.
Pitt-Rivers je pošao od rezultata akulturacije. Kriteriji koje on koristi su: 1)
potiskivanje starosjedilaca; 2) miješanje došljaka i starosjedilaca; 3) otpor; 4)
asimilacija; 5) relativna segregacija (odvajanje) kulturne cjeline; 6) sukobi; 7) pobjeda jače
kulture uz istovremeno razbijanje starosjedilačke kulture; 8) apsorbiranje doseljenika od
strane starosjedilaca.
Bastideova tipologija uzima u obzir 3 kriterija: 1) prisustvo ili odsustvo prerađivanja
društvenih stvarnosti prilikom procesa akulturacije; 2) homogenost ili heterogenost kultura
koje stupaju u dodir; 3) zatvorenost ili otvorenost društvenih grupa među kojima se zbiva
akulturacija.
Hertzler razlikuje: 1) ubrzanje kulturnih promjena koje su već bile započete; 2)
zamjena institucija; 3) razaranje i dezintegracija starih institucija; 4) nastajanje novih
institucija; 5) otpor promjenama; 6) reorganizacija i pojava nove ravnoteže; 7) promjena
materijalne kulture, a da se pritom ne diraju tradicionalne vrijednosti; 8) promjena jednog
sloja, a da se ne mijenja cjelovito društvo.

TEORIJE O KULTURNIM PROMJENAMA

14
 Važne su 4 teorije o kulturnim promjenama: 1) evolucionističke teorije; 2) teorije
kulturnih krugova (ciklusne teorije); 3) difuzionističke teorije; 4) funkcionalističke teorije; a
možemo dodati i razvojne i operacionalne teorije.

Evolucionističke teorije

Evolucionističke teorije su se javile u nastojanju da se suprotstave pogrešnim

hipotezama teorije o degradaciji ljudske vrste. Teorija o degradaciji ljudske vrste ima
hipotezu da se ljudski rod u izvjesnim slučajevima vraća na znatno nižu fazu razvoja
(regresija). Evolucionističke teorije inzistiraju na progresivnoj socijalnoj i kulturnoj dinamici.
One su negirale status quo i regresivnu teoriju degradacije. Evolucionističke teorije
objašnjavaju pojavu nerazvijenih plemena kao zakašnjeli razvoj. Najistaknutiji predstavnici
bili su: A. Bastian, Bahofen, Taylor, Morgan i Maine.
Bastian je primjetio sličnost između kulturnih elemenata različitih naroda. On je
rekao da ljudi pod sličnim uvjetima stvaraju slične kulturne tvorevine. No, on je to
objašnjavao idealistički – slične kulturne tvorevine su posljedica sličnosti ljudskog duha.
Važno je i proučavanje survivala (prežitaka), tj. kulturnih tvorevina koje su pronađene
znatno kasnije nego su izrađene, pripadali su ranim kulturama. Smatralo se da survivali
mogu pomoći pri rekonstrukciji povijesnog procesa razvoja kultura (pogotovo je to smatrao
Taylor). Morgan kulturni razvoj tumači materijalistički; kao temeljni kriterij razvoja uzima
proizvodnju. On je u toku procesa razvoja uočavao osnovne etape: divljaštvo, barbarstvo,
civilizacija.
Nedostatak evolucionističkih teorija: one na evoluciju gledaju kao na
jednosmjerni razvoj od nižih ka višim, a zanemaruju mogućnost paralelnog razvoja,
mogućnost regresije, mogućnost prekida kontinuiteta razvoja… Neke ideje evolucionizma
iskoristio je Engels: ''Porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i države''. Najveći nedostatak
evolucionističkih teorija: uvažavale su uglavnom unutrašnje uzroke, a zanemarivale su
vanjske uzroke u tom procesu evolucije.

Cikličke teorije (teorije kulturnih krugova)

Cikličke teorije obuhvaćaju dva različita značenja termina kulturni krug ili ciklus.
Jedno značenje kulturnih krugova jest da je to niz ili skup kulturnih crta koje se obično
prenose u cjelini ili se stvaraju u okviru određenih kultura. Predstavnici su: Schmidt,
Grebner, Frobenius, Ratzel. Kulturni elementi koji čine jedan kulturni krug ili ciklus uvijek
idu zajedno. Kad se ti elementi šire, uvijek dolaze u oblik strukturalne cjeline. Teoretičari
smatraju da postoji više takvih kulturnih krugova. Npr. kulturni krug '' ratnički luk'', krug
''dviju bračnih klasa'', tasmanijski kulturni krug.

Krug ''dviju bračnih klasa''

N. Schmidt je opisivao egzogamno-matrijarhalni krug tzv. ''dviju bračnih klasa'' u

istočnoj Australiji. U okvir tog kruga ulaze slijedeći elementi: zemljoradnja motikom (koja je
isključivo u rukama žena), buzdovani s krupnom glavom od drveta ili kamena, liječenje
povreda glave prepanacijom (otvaranje lubanje), kuća na vodi sa četvrtastom osnovom i
krovom, vrlo razvijena vještina pletenja, drveni bubnjevi, svirala, monoksilni čamac
(napravljen od jednog komada stabla), matrijarhalna obitelj, tajna muška društva na
obredima maskiranih igrača, poštovanje mjeseca, kanibalizam, dvostruko sahranjivanje.
Krug ''ratničkog luka''

15
 Kulturni krug ''ratničkog luka'' ima drugačije elemente: zemljoradnja motikom uz
veće učešće muškaraca, uzgoj svinja i peradi, uzgoj alkaloidnih biljaka za žvakanje, veliki
ratnički luk i okrugli štit, kamena sjekira pričvršćena za drvenu dršku, keramika, četvrtasta
kuća (tip sjenice), viseći mostovi, amahi (viseći pleteni kreveti), spiralna ornamentika,
čamci, matrijarhat i zadruge sa zajedničkom velikom kućom, obredi inicijacije za djevojke,
poštivanje mjeseca, kult lubanje i lova na glave, dvostruko sahranjivanje.

Karakteristike cikličkih teorija

Važna hipoteza jest: krugovi postoje u prostoru jedan pored drugog, dijelovi jednog
kulturnog kruga mogu doći u dodir sa dijelovima drugog kulturnog kruga. Graebner
smatra da treba zanemariti faktor vremena i distance u interpretaciji. Kad su dva elementa
kulture identična, taj faktor distanciranja se zanemaruje. Ako se utvrdi identičnost, to znači
da navedeni elementi potječu iz jednog te istog izvora. Ovaj kriterij forme služi za
istraživanje kulturnih promjena: vjerojatnost da se nešto pozajmilo je veća ukoliko je veća
sličnost. Važna su i istraživanja povijesnih kontakata među narodima kada nemaju pismo.
Postoji druga grupa teoretičara koja pojam kulturnog kruga tumači ovako: u
razdoblju se javljaju periodi rađanja, vrhunca i nestajanja. Kultura i umjetnost prolaze kroz
istu shemu uspona, zrelosti i propadanja (tvrdi Otto Spengler). Ovi predstavnici ističu da
se elementi od kojih se sastoji kulturni krug međusobno ne nalaze u funkcionalnoj vezi.
Cikličke teorije su procese kulturne dinamike promatrale kao kretanje određenih
kulturnih cjelina, a ne izoliranih kulturnih crta. Zajedničke karakteristike (mane):
1) cikličke teorije nedijalektički, metafizički gledaju na međusobni odnos između pojedinih
elemenata (crta) u okviru pojedinog kulturnog kruga; 2) zanemarivanje unutrašnjih
proturječnosti u pojedinim društvima i kulturama, a koji su i sami uzročnici kulturne
dinamike; 3) objašnjavaju što se miješa i mijenja, a ne odgovaraju zašto se nešto mijenja.
Pripadnici funkcionalističke škole su često isticali postojanje unutarnje veze između
kulturnih crta unutar kulturnog kruga; oni su naglašavali da ostaje nerazumljivo kako i
zašto se kulturni elementi udružuju u krugove i cjeline ako među njima ne postoji prisnija
veza. Funkcionalisti su se suprotstavili jednostranosti evolucionističkih teorija koje nisu
obraćale pažnju na mogućnosti migracije kulturnih sadržaja.

Difuzionističke teorije

Difuzionističke teorije objašnjavaju kulturne promjene na način da ih smatraju

direktnom posljedicom rasprostiranja i širenja kulturnih elemenata. To rasprostiranje i
širenje kulturnih elemenata vrši se mehanički iz jedne kulture u drugu ili iz jedne povijesne
epohe u drugu. One posebno naglašavaju direktne kontakte i jednostavna miješanja
kulturnih sadržaja dviju ili više kultura. Posebno su isticale činjenicu o utjecaju vanjskih
faktora na kulturnu promjenu. Difuzionističke teorije predstavljaju dvije škole: 1)
panegipatska (heliolitička) škola; 2) američka difuzionistička škola.

Panegipatska (heliolitička) škola

Naziv potječe od grč. helios (sunce), litos (kamen). Najpoznatiji predstavnici su:
Englezi G. Elliot Smith i William Perry, Danac K. Birket-Smith, Šveđanin Lindblum. Ta
škola je bila impresionirana starom egipatskom kulturom, a posebno kultom sunca i
16
kamena (glavno božanstvo je Oziris – bog sunca). Ekstremni difuzionizam je poricao da
iste kulturne crte mogu biti nezavisno otkrivene i razvijane u različitim dijelovima svijeta;
poricana je mogućnost mnogostruke difuzije. Predstavnici te škole izjednačavali su
egipatske piramide s meksičkim piramidama tvrdeći da su kamene osnove meksičkih
hramova iste kao kod egipatskih piramida. Slične podudarnosti nalazili su u kultovima
balzamiranja, kao i kamenim spomenicima u drugim kulturama. Suvremena znanost
odbacuje taj ekstremni difuzionizam.

Američka difuzionistička škola

Američka difuzionistička škola je svoju pažnju usmjerila više na to da odgovori

zašto dolazi do procesa kulturnih promjena, nego na to što se tom prilikom mijenja. Njeni
predstavnici su: Franz Boas, Alfred Kroeber, Lowie, Sapir, Goldenweiser. Boas je
mnogo pažnje posvetio problemu širenja određenih kulturnih crta (posebno jezika).
Panegipatska škola je bila usredotočena na to da rekonstruira povijest, a ova škola stavlja
naglasak na njeno dokazivanje i opravdavanje (pomoću strože metode). Njeni pripadnici
su uočavali ograničenost te mogućnosti. Vrlo teško je utvrditi strogu kronologiju u masi
opisane faktografije kad se ta faktografija oslanja na stare podatke i legende kao i na
arheološke zaključke.
Edward Sapir je pokušao razraditi metodologiju pomoću koje bi se proučavala
kulturna dinamika. Tri najznačajnije metode su: 1) metoda (princip) toka kulturnih
događaja, dakle, kulturnog slijeda (sukcesije); 2) princip (metoda) nužne
pretpostavke; 3) princip (metoda) interpretacije – neprekidno širenje iz kulturnog
centra, to je kasnije nazvano hipoteze o dobu i području. Prema principu kulturnog toka
treba pretpostaviti da su od niza kulturnih elemenata (koji vremenski slijede jedan iza
drugog), oni koji su jednostavniji stariji, a oni koji su složeniji mlađi. Princip nužne
pretpostavke ukazuje kako treba gledati na međusobno udruživanje elemenata unutar
jedne kulture. Princip interpretacije Whisler svodi na tvrdnju o širenju kulturnog utjecaja iz
jednog kulturnog centra po načelu koncentričnih krugova. No, rasprostiranje jedne
kulturne crte može biti brže u jednom smjeru nego u drugom, a i stariji elementi kroz
širenje mogu proći kroz razne transformacije.

Slabosti difuzionističkih teorija

Difuzionističke teorije, osim pozitivnog doprinosa proučavanju kulturne promjene,

imaju i slabosti: 1) sužavale su područje istraživanja na tzv. kulturne areale čime je znatno
smanjena upotreba komparativne metode; 2) inzistirajući na teritorijalnim direktnim
kulturnim dodirima, one su zapostavljale ostale moguće indirektne kulturne utjecaje; 3)
suprotstavljajući se shvaćanjima evolucionista, one su negirale povijesnu, odnosno,
vremensku dimenziju u razvoju kulture, njegujući tzv. sinkronijski pristup u analizi kulture.

Funkcionalističke teorije

Inicirale su ih kritike difuzionizma. Objašnjenje prirodnih veza: nijedna kulturna crta

se ne javlja nezavisno od potreba čovjeka. Svaki kulturni sadržaj je funkcija odgovarajuće
potrebe da se zaštiti, da ljepše izgleda. Kultura ishrane ima funkciju da zadovolji glad.
Pismenost se javlja kao funkcionalna potreba da se omogući komunikacija s ljudima na
17
distanci. Jezik bi nastao tamo i samo ukoliko služi za neophodno komuniciranje među
ljudima. Funkcionalisti su smatrali da će neki kulturni sadržaji postojati dokle zadovoljavaju
potrebe radi čijih su zadovoljavanja nastale. Funkcionalisti uspijevaju rastumačiti neke
kulturne pojave. Dali su važan dio odgovora na pitanje o nastajanju. No, ispustili su iz vida
to da kad se jednom formira kulturna tvorevina, ona se može dalje kretati i mijenjati na
osnovi svojih vlastitih inovativnih zakonitosti, neovisno od vanjskih faktora. Na kulturne
tvorevine mogu utjecati i drugi faktori. Funkcionalisti su mogli objasniti otkuda kulturna
prehrana, no nisu mogli objasniti zašto Kinezi jedu sa štapićima, a drugi priborom za jelo.
Zaključak: kulturne tvorevine ne nastaju na osnovu jedne potrebe, nego većeg broja
potreba. Na to funkcionalisti odgovaraju da su se samo prvobitne potrebe promijenile i u
novim uvjetima se ništa ne mijenja.
Može se primijetiti postojanje određenih izrazito disfunkcionalnih pojava –
birokracija. Postavlja se pitanje zašto takve pojave ne nestanu kada su disfunkcionalne za
društvo. Postoje razni nivoi potreba i mogućnosti njihovog zadovoljenja. Survivali su
elementarni dokazi za postojanje potreba za koje danas više nema potrebe ili su
disfunkcionalni. Problem: kako se istovjetne potrebe zadovoljavaju na različite načine?
Otkuda varijacije na osnovu kojih nastaju novi kulturni kvaliteti? Odgovor: cjelokupna
kulturna raznolikost ne može se objasniti samo pomoću potreba, one su samo jedan od
najvažnijih faktora. Funkcionalističke teorije su ograničene. Ljubav, brak i obitelj se ne
mogu objasniti razlikama u nivoima potreba.
Predstavnici funkcionalističkih teorija su: B. Malinowski, R. Brown, V. Milman,
Richard Turnwal. Polazili su od biološke osnove čovjeka, od bioloških potreba.
Bronislaw Malinowski je nastojao objasniti vezu između pojedinih kulturnih sustava. Bio
je uvjeren da je pogrešno zamišljati postojanje nefunkcionalnih detalja. Uvijek postoji
opasnost da propadnu najvažnije tekovine kulture unatoč tome što su funkcionalne.
Funkcionalisti se bore protiv historicizma. Pomoću survivala mogu se vršiti istraživanja
ranijih kultura. One predviđaju unutrašnje proturječnosti, kretanje kulture u korist vanjskih
razloga. Funkcionalizam se oslanja na pogrešan kriterij istinitosti.

Funkcionalizam u sociologiji

Društva imaju strukturu, sastoje se od dijelova (obitelj, religija) i njihovih

međusobnih veza, a svaki od tih dijelova ima svoju funkciju, pridonosi stabilnosti cjeline.
Početke ovakve perspektive nalazimo kod Spencera i Durkheima, ali i u socijalnoj
antropologiji: R. Brown i B. Malinowski. Religijska vjerovanja možemo analizirati tako da
vidimo njihov odnos. Najpoznatiji teoretičar funkcionalizma bio je Talcott Parsons. On
misli da se društvo može promatrati kao socijalni sustav koji, da bi se održao, treba
ostvariti 4 funkcionalna imperativa: prilagodbu okolini (mora postojati neki ekonomski
sustav), postizanje ciljeva (politički sustav), održanje oblika (proces socijalizacije, socijalne
kontrole u sklopu sustava srodstva) i integracija (kulturne institucije, npr. religija, školstvo).
Zajednički sustav vrijednosti je najbitniji čimbenik društvene integracije. U društvu mora
postojati konsenzus glede osnovnih vrijednosti. Važni pojmovi su: konsenzus, sustav,
integracija, solidarnost. Naglasak se stavlja na poredak i stabilnost, a ne na društvene
promjene.

Razvojne i operacionalne teorije kulturalne promjene

Operacionalistički pristup se usredotočuje na predvidive procese, tj. kako i zašto dolazi

do kulturnih promjena.

18
 Razvojni naglašava određene stupnjeve ili nizove koji se mijenjaju. Oba pristupa
impliciraju pitanja o prirodi kulture i oba zahtjevaju pažljivu analizu postojećih podataka kao i
dačjnje skupljanje podataka
Razvojne teorije-prihvaćale su kulturnu promjenu kao gotovu činjenicu (evolucionizam i
difuzionizam u 19. stoljeću) – tražili su izvore kulturnih fenomena i pretpostavljali postojanje
stupnjeva kulture. Suvremene narode koji pripadaju različitim kulturama promatrali su kao
izložbene faze koje prolazi kultura kao cjelina:
1. priroda kulture-promjena i trajanje
2. kulturna promjena je logički i kontinuirani proces koji ovisi o prethodno postojećem
kulturnom inventaru
3. promjena može biti inicirana unutar kulture (evolucijom) ili izvan dotične kluture
(difuzija)

Za kulturne evolucioniste prednost jednog uvjeta života nad drugim bio je dovoljan za
objašnjenje promjena. Uporabom komparativne metode i valorizacijom prirodne historije kulture
i stupnjeva progresa.

KULTURNA EKOLOGIJA

Kulturna ekologija implicira proučavanje prilagođenosti i odnosa kulture prema

prirodnoj sredini. Polazi od one koncepcije čovjeka prema kojoj je on produkt biološke
norme, jedinstven produkt zbog načina odnosa prema svojoj okolini, a koji se u potpunosti
razlikuje od životinje. Julia Steward se bavi problemom objašnjenja čovjekovog kulturnog
ponašanja. Kulturni obrasci nisu izvedeni genetski te se ne mogu analizirati na isti način
kao organska obilježja. Važno je metodološko sredstvo pri utvrđivanju stupnja
prilagođavanja kulture.
Kulturna ekologija predstavlja heurističko sredstvo (nauka o metodama istraživanja
novih spoznaja). Čovjek sve više adoptira svoju okolinu u sebe. Sredstvo pomoću kojeg
on to radi je kultura (primarni mehanizam preko kojeg čovjek počinje sa adaptacijom
kulture). Kulturna ekologija proučava način na koji čovjek pomoću kulture manipulira i
oblikuje sam ekosustav.

19