Prva visibaba

Zima je bila pri kraju i spremala se na odlazak. Ali jedna pahulja nikako se nije
dala. Tijekom zime sprijateljila se s jednim listom i žirom. Oni su joj pričali
priče o ljepoti proljeća. Govorili su joj o bojama, mirisima i svemu proljetnom.
Naviše o šarenilu. Pahulja je sanjala o tom proljeću, jer joj je zima već bila
dosadna. Sva je bijela i ništa drugo. Kad je zima rekla da odlazi, pahulja je
progovorila da bi najradije ostala… Zima joj je zaprijetila da će je zalediti ako
je ne posluša.

“Jednoj pahuljici se, međutim, nije odlazilo. Ona se tokom zime sprijateljila sa
suhim listom i hrastovim žirom i nije ih željela ostaviti. Osim toga, oni su joj
cijele zime divno govorili o suncu, pa je zaželjela sačekati i vidjeti tog princa
kome su se list i žir divili i radovali. Zato se, kad je Zima počela skupljati
posljednje snježne krpice, brzo sakrila pod suhi list s kojim se sprijateljila.”

Pahulja se sakrila ispod lista i nije htjela izaći. Zima je taman htjela poslati
hladnog vjetra sjeverca da je zaledi, kad odjednom, eto nam sunca. Zima je
brzo otrčala da je sunce ne uništi i pahulja se spasila. Tada joj je jedno drvo
reklo da će je pretvoriti u divan zvončasti cvijet i u proljeće je svaka šuma
prepuna ovakvih bijelih cvjetova.