BHANKA

Prije nego što je zbog rata otišla od kuće, Branka je imala dečka, muslimana Tarika.
Odlučila je udati se za njega iako obitelj njezinim izborom nije bila sretna.
Kasnije je plakala sa sestrom u pustim noćima.
- Svima je sigurno laknulo kad su čuli da je poginuo. Nazivali su ga Balija. Nije ni
čudo da je došlo do rata.
Nakon što im je u izbjeglištvu prošao prvi Božić, otac joj reče:
- Kćeri, najbolje je da pođeš u Njemačku i makneš se od svega. Nemaš tu što više
čekati.
Bila je najmlađa i neudana kćer pa ju je otac tako najlakše mogao zbrinuti. Poveo ju
je rođak koji je imao ženu Njemicu.
Prosinačko jutro kada je odlazila bilo je bijelo i hladno. Pozdravila se, bez suza, sa
sestrom, a prije nego je ušla u rođakov auto, tata ju je snažnim stiskom zagrlio. I on i
ona znali su da se neće vratiti. Imala je dvadeset i osam godina.
Zvala bi uvijek nedjeljom, kad je cijena razgovora bila manja.
-Tuđina je teška - govorila je sestri - može ti lako oduzeti svaku vjeru.
- Kako provodiš dane?
- Upisala sam tečaj njemačkog jezika. Ono što sam učila u školi ničemu mi ne služi.
Ljudi u selu govore nekim njihovim dijalektom. Počela sam raditi, na poslu mi je
dobro. Radim u tvornici mesa, u pogonu, na pakiranju. Sve mora biti sterilno i čisto -
izgovarala je brzo i trudila se da zvuči veselo.
-Sjećaš li se da je moj san bio bijeli mantil, doduše, u nekom institutu? Sve u svemu
nije mi loše. Radim, ne moram ni o čemu misliti, ponavljam iste radnje. Kao robot.
Čak nosim i bijelu kapu – pokušavala se šaliti. - Ali, kad naučim jezik, promijenit ću
posao. Hajde, moram prekinuti, puno ću platiti. Čujemo se.
Prestala je svake nedjelje zvati sestru. Užasna težina besmisla sjela joj je za vrat.
Pitala se je li psihozu naslijedila ili ju je sama stvorila. Svakog dana bila je sve
usamljenija i tiša.
- Jezik se najbolje uči među ljudima - rekao joj je rođak jedne subote pozivajući ju na
seosku zabavu. Upoznala je mladog zgodnog Nijemca. Sumnjala je da su joj
namjestili to poznanstvo. Uspjeli su komunicirati s nekoliko jednostavnih riječi, malo
osmijeha i mahanjem glavom i rukama. Primijetila je da ju ta nijema komunikacija
zabavlja. Nakon zabave, otpratio ju je kući. Prije nego što je ušla, nešto joj je rekao i
za pozdrav ju poljubio. Jedva je razumjela da ju je pozvao da se opet vide. Kimnula
je glavom. A onda se sjetila Tarika.
Zadnjeg radnog dana u tjednu jedva je odrađivala obaveze na radnom mjestu. Kada
je završila s poslom bez radosti se vraćala kući. Vozila je sporo s namjerom da
putovanje traje što duže. Kretala se praznom seoskom cestom uz livade žute od
cvijeta uljane repice. U blizini nije bilo kuća. Osjetila je nemoć.
Zar ću završiti u ovom jebenom, njemačkom selu?
Mučnina se nemilosrdno širila iz želuca po cijelom tijelu.
Zaustavila je auto uz rub livade, pored ceste. Izvadila je iz torbe flašicu s vodom i
tabletu. Drhtanje tijela nikako nije prestajalo.
- Izađi van i legni na zemlju. Zemlja će izvući sve negativno.
Izašla je. Nije zatvorila vrata. Ušla je duboko u livadu. Stabljike repice krckale su dok
se spuštala na zemlju. Legla je na leđa i raširila ruke. Sunce na zalasku osvjetljivalo
je livadu. Osjeti blago sumporasti miris žutog cvijeta, osjeti kako joj zemlja grli tijelo, a
plavo nebo nestaje iz očiju koje ju peku.
Mirno se prepustila. Lelujala je kroz slabo osvijetljen i prazan prostor.
- Gdje sam?
U daljini začuje škripanje. Otvarala su se neka ogromna vrata. Kroz njih se izlijevala
svjetlost. Zurila je ne vjerujući da vidi Tarika. Bio je do pojasa gol i svijetlio crveno i
zlatno. Smijao se i koračao kao da lebdi. Prišao je, raširio ruke i zagrlio je. Osjetila je
da su jedno.
Nešto bolno ju je natjeralo da otvori oči. Bila je u prevelikom šoku da bi zaplakala.
Disala je duboko, kao da nema dovoljno zraka. Na ružičasto-plavom nebu ugleda lice
s dva velika smeđa oka. Svrne pogled oko sebe. Još uvijek je ležala na livadi.
Cvijeće je bilo crvenkasto od zalazećeg sunca. I dalje je mirisalo na sumpor.
Pored nje klečao je mladi Nijemac i njemačkim naglaskom zvao ju je: - Bhanka!
Bhanka!
Prošle su godine. Toga se često sjeti i danas.
I nakon dvadeset godina braka ostala je Bhanka.

Ljiljana Brković Zorčić