Univerzitet u Sarajevu

Fakultet islamskih nauka

Islamska teologija

I ciklus, VI semestar

Islamska misija (Da'va)

2020/2021.

Izvještaj:

Radni stres u imamskom poslu

Studenti: grupa „Vizionari“

Mentor: Prof. dr. hfz. Aid Smajić Faris Mušanović, 4067

Omer Avdić, 4050

hfz. Salahuddin Hussein, 3591-1

hfz. Siradžuddin Hadžibajrić, 4057

Sarajevo, maj 2021.

Kraći teorijski uvod

Radni stres u imamskom poslu često dovodi do sindroma sagorijevanja kao konačne faze u ovoj
misiji i on je kao takav značajna pojava i otežavajući faktor u radu kod radnika različitih
profesija, a pogotovu u radu imama koji su u stalnim kontaktima s ljudima, a posebno s ljudima
u nevolji. Fenomen radong stresa sve je češća tema među stručnjacima i u stručnoj literaturi, i
ovom problematikom se u zadnje vrijeme već mnogo bavi.

Postavlja se pitanje kako definirati pojam sagorijevanja koji je već završna faza radnog stresa?
Fraudenberger (1974) pod sagorijevanjem na poslu podrazumijeva „Postepeni gubitak
idealizma, energije, smisla i ciljeva koje često doživljavaju ljudi koji se profesionalno bave
pomažućim profesijama, a što predstavlja neposrednu posljedicu uslova u kojima rade”.

Teorijska osnova sindroma sagorijevanja uključuje model interakcije ličnost-posao. Sindrom

sagorijevanja nastaje kao posljedica inkompatibilnosti zaposlenih ljudi i radnog okruženja, a koje
uključuje šest oblasti:

 radnu normu,
 kontrolu,
 zaradu,
 kolektiv,
 pravednost i
 vrednovanje rada.

Radni stres se veoma lahko može dovesti u vezu sa imamskim poslom, iako se to u očima
„običnog“ čovjeka čini nemoguće, međutim ako imam odluči striktno da slijedi pravila vjere,
može lahko da dođe u sukob sa džematom koji smatra da „plaća imama“, a time da imam njih
mora slušati i pokoravati se njihovim stavovima, shodno tome je dužan da prati njihove običaje,
koji se sukobljavaju sa pravilima vjere. Tada imam može upasti u veoma konfliktnu i napetu,
veoma stresnu situaciju u kojoj on želi da zadrži posao, da bude u slozi sa džematom i njihovim
zahtjevima s jedne strane, a sa druge strane želi dosljedno da se pridržava vjerskih propisa.

2
U toj situaciji imam se nalazi u nezavidnoj situaciji, gdje njegova količina stresa raste. S jedne
strane mu je u pitanju materijalna egzistencija, izdržavanje porodice (ukoliko je ima), a s druge
strane striktna pravila vjere.

Također razumije se da iste uvjete (određene pogodnosti) ne mogu pružiti medžlisi Modriča,
Bratunac ili Rogatica kao što mogu Sarajevo, Tuzla ili Brčko. I naravno da ne bi bio problem da
se naknade u ovom slučaju razlikuju za nekoliko procenata, međutim problem je što se ta razlika
oscilira u rasponu od 50 do 100%. Oni kojima je koliko - toliko dobro, ovo uglavnom ne vide ili
ne razumiju, a oni koji trpe, ili ne znaju za bolje su nemoćni i vjerovatno se zadovoljavaju
prosjekom koji nesvjesno djeluje na njihovu ličnost i stvara radni stres.

Nadalje veliki broj ovih osoba (imama) nalazi se u teškoj materijalnoj situaciji, često i bijedi. Ne
samo da nisu osigurani u slučaju bolesti, starosti ili iznemoglosti, nego su, dok vrše svoju
uzvišenu dužnost, mizerno plaćeni, te ne mogu podmiriti svoje osnovne životne potrebe.

Izvještaj za zadatak „Radni stres u imamskom poslu“

U ovom izvještaju obavljena su tri intervjua s osobama koje su radile u imamskoj službi, dva su
obavljena uživo, dok je intervju sa trećom osobom obavljen telefonskim putem. Sve tri osobe
žive u urbanoj sredini, a osoba s kojom je intervju obavljen telefonskim putem, danas ne živi u
Bosni i Hercegovini. Prva osoba je 1967. godište, druga 1980. godište i treća 1976. godište.

Za ovaj izvještaj naša grupa je pripremila 8 pitanja za sugovornike, a ona glase:

1. Kada je počela Vaša misija imamskog posla?

2. Kakav je osjećaj bio nositi emanet imamskog poziva?
3. Da li ste bili u korektnim odnosima sa Vašim kolegama i džematlijama?
4. Šta je prouzrokovalo da se odlučite napustiti svoj imamski posao?
5. Da li je bilo teško donijeti odluku da napustite imamski posao i svoj džemat?
6. Koji posao trenutno obavljate?
7. Da li se sada osjećate ugodnije na vašem poslu ili se možda kajete što ste napustili
imamski posao?
8. Za kraj našeg intervjua, a na osnovu Vašeg dosadašnjeg iskustva, koja bi to bila poruka
za mlade?

3
Sa sagovornicima se prije svega razgovaralo o samoj prirodi imamskog posla onako kako je oni
sami, a uzimajući u obzir njihovo iskustvo, vide. U tom pogledu prvo postavljeno pitanje odnosi
se na sami početak imamskog posla, kao i motivi i okolnosti koji su doveli do toga da su
intervjuisane osobe stupile u imamski posao. Prva osoba izjavila je da je u imamski radni odnos
stupila nakon završenog medresanskog školovanja. Njegovi roditelji su podnijeli razne oblike
žrtve kako bi osigurali svom sinu školovanje u medresi te je on, nakon završavanja iste, stupio u
imamsku dužnost u blizini svog rodnog mjesta. Motiv za imamski posao pronalazio je u
vrijednosti žrtve koju je uočio kod svojih roditelja i sam početak njegova imamskog rada vezao
se za osjećaje ponosa koje je taj poziv izazivao kod njih. Drugi sagovornik motive svog
imamskog rada pronalazio je u lokalnom imamu kojeg je tokom svog djetinstva držao za uzora.
Njegov imamski posao počeo je honorarnim djelovanjem te je nakon određenog vremena uspio
stupiti u stalni radni odnos. Treći ispitanik motive odgovora na imamski poziv nalazi u raznim
posvjedočenim torturama i progonima koje je imao priliku uočiti tokom agresije na Bosnu i
Hercegovinu a koji su se ticali imama, što je u njemu probudilo osjećaj svetosti te misije i želju
za istom.

Sva tri ispitanika dali su slične odgovore po pitanju ozbiljnosti i zahtjevnosti imamskog poziva te
odgovornosti koju taj poziv sa sobom nosi. Ovo pitanje je postavljeno kako bi se pokušalo
ustanoviti da li je samo shvatanje imamskog poziva izazivalo pritisak i psihološki teret na
ispitanike. Ispostavilo se da je svaki od njih bio svjestan da će se nositi sa velikom odgovornošću
kada se odazove ovom pozivu. Imamski posao opisuju kao posao neograničenog radnog
vremena, koji se ogleda u stalnom služenju i pomaganju džematskoj zajednici i koji po njima
predstavlja temelj društvene i vjerske zbilje okruženja u kojem se nalaze.

Uspostavljeni odnos sa džematlijama izuzetno je bitna značajka imamskog posla, kao takva, ona
je često i glavni izvor poslovnog stresa kod vjerskih službenika uopće, a kod imama posebno.
Sagovornici su upitani o prirodi odnosa koje su uspostavili sa svojim džematima i o tome koliko
su ti odnosi utjecali na energiju i voljni momenat pri obavljanju imamskog posla. Prvi
sagovornik rekao je da nije imao naročitih problema sa džematlijama u mjestima u kojima je
obavljao poziv imama. Tvrdi da različitosti uvijek postoje ali da kao takve ne trebaju dovoditi do
konflikta, posebno ne kada je uloga imama da objedinjuje a ne da izaziva razdor.

4
Drugi sagovornik tvrdi da on nije imao problema sa džematlijama u općem smislu ali je često
dolazilo do nesuglasica između njega i nekih članova džematskog odbora. U tom pogledu
sagovornik je otvorio pitanje vrhovnog autoriteta u hijerarhiji džematske organizacije, gdje ovaj
sagovornik smatra da je nužno da to bude imam. Treći sagovornik na pitanje odnosa sa
džematlijama odgovara da nije imao neugodnog iskustva, međutim, smetalo mu je što je stekao
čvrst dojam da kolege koje smatra manje znanim od sebe bivaju pozicionirani bolje od njega.

Pitanje napuštanja imamskog posla ključno je pitanje ovog istraživanja. Sa ispitanicima je

razgovarano o tome kada je donešena odluka o napuštanju imamskog posla, šta je dovelo do toga
te kako je tekao proces donošenja odluke. Prvi sagovornik tvrdi da smatra da je napuštanje
imamskog posla za njega bila sasvim prirodna stvar, vjerovao je da je dao sve što je mogao
ponuditi, osjećao je zamor od stalnog kontakta sa ljudima i povlačenje mu se doimalo najboljom
opcijom. Tvrdi da on nije u mogućnosti ići u korak sa brzim promjenama sa kojima se suočava
cijeli svijet pa i imamski posao. Drugi sagovornik tvrdio je da je više puta bio žrtva raznih
smicalica čiji krajnji cilj je bio da se on odstrani sa njegovog mjesta, vjeruje da nije podoban i da
njegovi stavovi i uvjerenja ne odgovaraju odboru s kojim je morao surađivati. Navodi da je
pokušao pronaći uspjeh u drugim džematima u čemu se nije osjećao ispunjeno. Treći sagovornik
navodi da je osjećaj nepravde u njemu rastao obzirom na to da je sve više rastao broj onih koji su
dobijali značajne funkcije i značajne džemate na raspolaganje a za koje je on vjerovao da su
manjeg kapaciteta od njega i da tih preuzetih odgovornosti nisu dostojni. Iznosio je primjedbe na
razne porodične i krvne veze za koje je on tvrdio da su u nekim situacijama bili osnovno mjerilo
za nečiji uspjeh. Tvrdi da je stanje takvo i u širem društvu i da je zbog tog osjećaja nepravde
odlučio napustiti zemlju i okušati se u drugim poslovima.

Po pitanju sadašnjih poslovnih zbilja sagovornika bitno je napomenuti da se prvi sagovornik

odlučio ponajprije odmoriti i baviti manje stresnim poslovima. Svoju ušteđevinu usmjerio je u
nekoliko investicija kako bi ostvario pasivni prihod. Tvrdi da je odluka koju je donio u vezi sa
imamskim poslom za njega bila potrebna i da je promjena nužna i dobro došla, zbog čega se ne
kaje. Drugi sagovornik trenutno je nezaposlen, a nakon imamskog posla kratko je obavljao posao
učitelja vjeronauke u osnovnoj školi, tvrdi da bi možda razmislio još jednom o svojoj odluci.
Treći sagovornik nakon neuspješnog iskustva u imamskom radu odlučio se za odlazak iz Bosne i

5
Hercegovine, nastanio se u Njemačkoj gdje trenutno obavlja posao šofera, tvrdi da je mirniji
nego što je bio dok je radio u imamskom poslu.

Naš prvi sagovornik mlađim generacijama poručio je da imamski posao nije nikakav bauk ali da
zahtjeva beskrajnu žrtvu koju ako čovjek nije spreman podnijeti onda je za njega bolje da se
okuša u drugim poslovima. Drugi sagovornik je odlučio mladima poslati poruku da dobro
razmisle prije nego što odluče kojim poslom se žele baviti, da je imamski posao izuzetno
zahtjevan ali i častan poziv. Treći sagovornik mladima šalje poruku da posao, bez obzira o kojem
zanimanju se radilo, traže na onim mjestima gdje će biti cijenjeni i gdje će okruženje uvažavati
njihovo mišljenje, po njemu, to isto se odnosi i na imamski posao.

Tokom razgovora sa svim sagovornicima izuzetno je bitno imati na umu razliku između živog
razgovora i onoga koji se obavlja uz pomoć tehnoloških pomagala. U tom pogledu može se
razlikovati smirenost u govoru tijela našeg prvog sagovornika, nesigurnost i osjećaj tuge u
nastupu drugog sagovornika, dok to isto nije bilo moguće primijetiti u nastupu trećeg
sagovornika zbog nedostatka živog razgovora. U takvoj formi jedino mjerilo za čitanje signala
koje sagovornik šalje osim samih riječi bio je sami tonalitet glasa i nastupa.