-U.

Bleidick je pokušao osvijestiti sljedeće paradigme:

1. Individualno-teoretsku (hendikep kao medicinska kategorija)

2. Interakcijsko-teoretsku (hendikep kao etiketa)

3. Sistem teoretsku (hendikep kao posljedica sustava)

4. Društveno-teoretsku (hendikep kao društveni produkt)

-U. Bonderer još spominje i:

5. Vrijednosno-filozofijsku (hendikep kao aksiološka ometenost) i

6. Pedagoško-filozofijsku (hendikep kao poremećaj odgojivosti).

-U. Ruggberg razlikuje dvije suprostavljene paradigme:

1. Rehabilitacijsku paradigmu (koju ''proizvode'' nehendikepirani profesionalci i koji ističu

specifično defektno, a ne tematiziraju ljudsko-osnovne i povezujuće čimbenike svog ljudskog
razvoja, naime, potrebu za autonomijom i participacijom) i

2. Paradigmu ''autonomnog života'' (koja tematizira teškoće u razvoju sekundarno kao

ograničenja autonomije i participacije, pa je njena zadaća pružiti što djelotvorniju društvenu
pomoć kako bi se te ograničenosti prevladale i osiguravao što autonomniji život osoba s
hendikepom).

-F. Pediček razlikuje 3 paradigme:

1. Doktrinu klasifikacije

2. Doktrinu selekcije

3. Doktrinu orijentacije

* Autoritarno-hijerarhijska paradigma

- Industrijsko društvo razvijalo je samo takav edukativni sustav koji mu je potreban za vlastitu
reprodukciju. Edukacija nije mogla voditi računa o sposobnostima i sklonostima pojedinca, nego
se izvodila po načelu negativne selekcije. To znači da je edukacija prilagođavana masovnoj
produkciji određenih znanja i vještina. Takav je sustav pogađao sve odgajanike, a osobito one
hendikepirane i nadarene. U svezi s tim izgrađen je i dualistički sustav edukacije koji
odgajanike dijeli na ''normalne'' i defektne, što su promišljale i primjenjivale opća i specijalna
pedagogija (defektologija). S obzirom na društvene i gospodarske promijene mogu se promotriti
dva modela specijalne edukacije:

1. Bio-medicinski model

- S povijesnog gledišta taj se model začinje potkraj prošlog stoljeća, kad osobe s invalidnošću
stječu pomalo pravo na organizirani (posebni) odgoj i obrazovanje. Prvi praktično-teoretski
sustavi nužno nose obilježje medicinske doktrine. To se izražava u dvama najutjecajnijim
konceptualnim smjerovima:

- Idealističke ''liječevne pedagogije'' (osnovni pojam ''razvojna ometenost'') i

- Materijalističke ''defektologije'' (osnovni pojam ''anomalni razvoj'').

Taj su izraz uveli u stručnu literaturu ruski psihijatri, koji su sebe nazivali defektolozima.

* Hendikep razvojna ometenost;

- Ponašanja se više ne tumače demonskim silama (vragom ili zlim dušama), koji se nastanjuju u
tijelu, već se shvaćaju kao objektivne tj.prirodne činjenice koje postoje u individualnom
organizmu.

- Kao statistička abnormalnost hendikep se može tada odrediti kao odstupanje od biološkog
i/ili psihološkog normaliteta.

- Razvojna se ometenost određuje kao bolest.

- Morbocentrički pristup hendikepu može se prepoznati u tzv.materijalističkim koncepcijama

savremene defektologije.

-Sovjetska defektologija, pod psihopatološkom hipotezom, određuje hendikep kao ''anomalni

razvoj'' odnosno u kategoriju defektne djece ubrajaju se samo ona djeca u koje je zbog defekta
poremećen normalni tok psihičkog razvoja.

- Materijalistička koncepcija defektologije pod hendikepom podrazumijeva ''postmorbidno,

posttraumatsko, hereditarno, biosocijalno ili psihosocijalno prouzrokovano stanje''.
- S. Keramitčievski smatra da lice s psihofizičkim nedostatkom nije bolesno tj.homo patiens, ali
nije ni zdravo, jer je sa dezintegriranim zdravljem.

- Za tumačenje ponašanja razvojno ometenih u tradicionalnoj psihologiji, mjerodavne su

tzv.dispozicijske teorije. One pretpostavljaju da čovjek ima razmjerno stabilnije, vremenski
trajnije, individualne specifične crte koje čine ''kostur ličnosti''. Unutar tih dispozicijskih teorija
naročito se ističe ''model crta'' i ''psihodinamički model'', kao varijante ''personološke
koncepcije ličnosti''. U obje te varijante ponašanje je određeno unutarnjim čimbenicima: u prvoj
su jedinice analize crte, a u drugoj dinamika (motivi, instikti). U objašnjenju ponašanja defektnih
osoba ''model crta'' jest najvažniji. Riječ je o takvom modelu koji pretpostavlja genotipsku
dosljednost unutar ličnosti koja se fenotipski može izraziti u različitim oblicima.

* Specijalna pedagogija (defektologija);

- Razvojno ometena djeca odgajaju se pod specijalnim uvjetima, u specijalnim ustanovama-

školama i zavodima, u kojima je rad prilagođen osobitostima njihovog psihofizičkog razvoja.
Specijalne škole i ustanove razlikuju se prema vrsti manjkavosti i poremećaja. Specijalna
pedagogija je svoju interventnu strategiju usko povezivala s medicinskom doktrinom.

- Kritika specijalnog školstva intenzivnije počinje 60-tih godina i to u zemljama zapadne

demokracije kada se javlja pokret za integraciju takvih osoba u normalne tokove, pa tako i u
redovan školski sustav. Iz tih kritika, kao alternativa bio-medicinskom modelu specijalne
edukacije javio se tzv.psihosocijalni model specijalne edukacije.

- Specijalno pedagoške discipline prema sovjetskoj i beogradskoj defektologiji:

Te su discipline sljedeće: - Tiflopedagogija (odgoj slijepih)

- Surdopedagogija (gluhonijemih)

- Oligofrenopedagogija (s intelektualnim poremećajima)

- Logopedska pedagogija (s govornim poremećajima)

- Medicinska pedagogija (odgoj hospitaliziranih osoba).

2. Psiho-socijalni model

- Pojava tog modela 60-tih godina obično se povezuje sa tzv.alternativnim pokretima.

* Hendikep: poremećaj socijalne integracije;

- Konceptualizacija hendikepa u socijalno-znanstvenoj perspektivi, provodi se unutar

kategorijalnog para: ''prilagođenost-neprilagođenost''. Riječ je o proširenom smislu zdravlja
shvaćenog kao kontinuiranog procesa prilagodbe čovjeka na svoju okolinu. Zato se stupanj
zdravlja mjeri stupnjem sukladnosti u odnosu prema pojedincu s obzirom na njegovu socio-
kulturnu okolinu.

- Hendikep se vrednuje kao odstupanje od socijalnih normi i zahtjeva ponašanja.

- U objašnjenju hendikepa osobitu pozornost dobivaju tzv.situacijske varijable. Ranijem

personološkom modelu ličnosti ovdje se suprostavlja situacionistički, prema kojem devijantnost
ponašanja nije u funkciji pretpostavljene genotipske strukture, već je rezultanta neovisnih
uzročnih varijabli.

- U objašnjenju hendikepa i devijacija razvilo se niz teorija, socijalno-znanstvenih. Prvu skupinu

pristupa čine tzv. ''teorije depedencije''. One polaze od razmjerno statičkog modela društva, pa
se hendikep obilježava kao posljedična pojava terminima ''socijalne distance'', ''socijalna
insuficijencija'', ''minoriteta-majoriteta'', ''disfunkcionaliteta'' i dr.

- U drugu skupinu tzv. ''interakcionalistička teorija'' posebno mjesto imaju teorija stigme ili
etiketiranja.

- S obzirom na socijalno-znanstvena objašnjenja hendikepa zanimljv je ''generalni bio-psiho-

socijalni model'' naše defektologije, koja hendikep tumači kao poremećaj socijalne integracije.

- Hendikep se primarno tumači na individualnoj razini (razini pojedinca).

* Specijalna pedagogija i defektologija;

- Specijalna pedagogija se može odrediti kao ona disciplina koja se bavi odgojem osoba
potprosječnih za razliku od ''normalne'' koja se bavi širokim spektrom prosječnih karakteristika.

- Specijalna pedagogija izgrađena na empirijsko-analitičkoj epistemologiji pokazuje

ograničenosti i taj položaj nije onemogućio nastanak tzv. ''integrirane pedagogije''.
- Defektologija se izgrađuje na pretpostavkama strukturalizma koji se 60-tih godina pokušao
nametnuti kao opća teorija znanja, koja se može primjenjivati gotovo u svim poljima društvenih i
humanističkih znanosti. Riječ je o smjeru koji ističe strukturu kao dominantu u tumačenju
društvenih pojava. Zadaća istraživača je u tome da proniknu u svijet tih strukturalnih odrednica.

- V. Kovačević ističe da se osoba s hendikepom ''procjenjuje u odnosu na njenu efikasnost, ali ne

apsolutnu, nego na efikasnost u skladu sa sredinom u kojoj se nalazi ili u kojoj će se nalaziti.''

- Odgojno-obrazovna doktrina tzv.''selekcijskog humanizma'', usmjerena je na transformaciju

ponašanja u smislu prilagodbe postojećim društvenim odnosima, defektološka paradigma stavlja
se otvoreno u službi modela negativne selekcije (odgoj za hendikep i prema hendikepu).

* Demokratsko-pluralistička paradigma

- Postindustrijsko posvjedočenje koje je u funckiji transproduktivne podloge društvene

proizvodnje obilježeno je terminima: autonomnost, neponovljivost, individualnost, različitost,
emancipiranost, solidarnost.

- Emancipacijski potencijal novih komunikacijskih i informacijskih tehnologija omogućavaju da

se traže i otkrivaju u svakom pojedincu ne više njegove nesposobnosti nego sposobnosti.

- Paradigma polazi od autonomne etike u kojoj su glavne značajke: dobrovoljna suradnja,

solidarnost i kvaliteta odnosa s drugom prirodom.

* Komunikacijski model;

- Suvremena edukacija sve više se određuje kao komunikacijski proces unutar kojeg i putem
kojeg čovjek ostvaruje svoje optimalne povijesne mogućnosti.

- Komunikacijski model stavlja čovjeka u aktivan položaj pa tako pruža mogućnost da se

prevladavaju opća i specijalna pedagogija i stvori tzv.integrirana pedagogija. Taj model je
obilježen teorijskim pluralizmom.

* Hendikep: poremećaj komunikacije;

- Savremeno shvaćanje hendikepa koje razrađuje WHO vezano je za redefiniciju zdravlja

odnosno bolesti. Zdravlje se sve više određuje kao pozitivna kreativna snaga u čovjeku koja uz
fizičke i mentalne komponente još uključuje emotivne, socijalne, i kulturalne aspekte čovjekova
života.

- U tom smislu R. Hoyman shvaća zdravlje kao optimalnu sposobnost čovjeka da vodi koristan i
kreativan život.

- U sklopu tih spoznaja razvijale su se i nove teorije bolesti tzv.socio-ekološke teorije bolesti
koje su pozornost sve više usmjeravale prema socijalnom kontekstu bolesti i prema bolesniku
kao socijalnom biću, članu obitelji.

- Hendikep kao pedagoški važna pojava može se opisati kao poremećaj komunikacije. To se
osobito može zapaziti kod djece s autističkim sindromom.

- Oštećenje predstavlja izlazište za hendikep. Proces koji uzrokuje hendikep počinje oštećenjem.
Ono može nastupiti u biosferi i/ili sociosferi. I dok se oštećenja odnose na pojedine funkcije
dijelova tijela, invalidnost se odnosi na složene ili integrirane aktivnosti koje se očekuju od
osoba ili tijela kao cjeline, kao što su zadaci, vještine i ponašanja. Pojam hendikepa i oštećenja
ne mogu se izjednačiti jer hendikep vrijedi kao složenija pojava.

- Hendikep djeteta s oštećenjem ili ograničenim sposobnostima može se procjenjivati samo kad
se poznaje konkretan sustav dijete-okolina. U svezi s tim se razvija ''eko-sistemski pristup''.

- Za hendikep je bitnije socijalno obilježje. Među prvima toga je bio svjestan Vigotski koji je
tvrdio da ''sve psihičke posebnosti hendikepiranog djeteta nemaju za osnovu biološko, već
socijalno jezgro''.

- K. Molitoris na razini komunikacijske teorije govori o ''interakcionističkoj paradigmi'' gdje

se hendikep određuje kao ograničenje sposobnosti komuniciranja.

- Sa stajališta ''teorije prisvajanja'' koju razvija kulturno-historijska škola u psihologiji,

hendikep se određuje kao poremećaj prisvajanja.

- Organsko oštećenje još ne predstavlja hendikep, već ga ono samo indicira.

* Integrativna pedagogija;

- Specijalni odgoj zahtjeva specifičnu modifikaciju po mjeri posebnih odgojnih potreba, a ciljevi
ostaju isti.
- Integrativna pedagogija predstavlja masovnu kritiku na temelju pogrešnog univerzalizma,
progresivno-egalitarnih obrazovnih koncepcija.

- Integrativna pedagogija nije zamisliva bez demokratskih postulata jednakosti u školovanju. Ona
omogućuje manje više približavanje cilju školovanja za sve, upravo tako da ne bi bili isključeni
specifični interesi hendikepiranih i socio-kulturno depriviranih učenika, već bi se i oni shvatili
kao zadaća opće redovne škole.

- Pojam integrativna pedagogija implicira novo gledište odgoja i školovanja kao i promijenjen
zahtjev u dječijem vrtiću i osnovnoj školi.

- Kada je riječ o njemačkom govornom području pojam ''integracijska pedagogija'' uveo je H.

Eberwein kojim se obilježavaju različiti pristupi i koncepcije u integraciji osoba s hendikepom.

- Prema H. Petzoldu pojam ''integrativna pedagogija'' predstavlja temeljni pojam za one

pedagogije koje uzimaju kao vodeći cilj stjecište intelekta i osjećanja i tako ulaze u jedan ili
drugi oblik ''geštalt načela''

- Da bi se izgradila integrativna pedagogija potrebna je u prvom redu nova gnoseološko-

epistemiologijsko-metodologijska paradigma, koja s genetsko-strukturalno-funkcionalna
stajališta promatra, analizira i tumači fenomen hendikepa, osobe s henikepom i njihovu
edukaciju.

- Kada je riječ o epistemiologiji suvremenih pedagoških paradigmi, onda je njezina osnovna

oznaka- pluralizam pristupa. Zato se i u edukaciji osoba s hendikepom zagovara
višeperspektivni pristup. Komunikacijski i interakcijski model edukacije omogućava
pluralizam teoretskih stajališta. Pluralizam teorija nije opasnost već je to prirodan tok stvari koji
treba simulirati i podržati kao ravnotežu onim moćnim snagama i tendencijama koje bi da zavedu
sveopći monopol pa i monopol na istinu.

* Struktura integrativnog odgojnog procesa

- Pentanomijski model dublje i šire shvaća bit odgojnog procesa. U tom modelu strukture i
funkcije odgoja razlikuju se sljedeći podsustavi:

1. Polazišni ili bio-psihički podsustav (odgajanik koji ima razvojne specifičnosti, potrebe i
odlikuje se stupnjevima odgojivosti)
2. Dolazišni ili ciljni podsustav (koji se profilira programiranjem u segmente: ideal, ciljeve,
zadatke i sl)

3. Iransformacijski podsustav ili odgojna tehnologija (u kojem i pomoću kojeg kao skupa
komunikacijskih procedura dolazi do promjene od osobe u ličnosti)

4. Organizacijski podsustav (koji čine škole i socijalne ustanove unutar kojih se provodi
odgojni proces)

5. Evaluacijsko-regulacijski podsustav (kojem je zadaća spoznavati stupanj uspješnosti

odgojnog procesa i provedbe dodatnog terapeutskog djelovanja kako bi se ostvarila što potpunija
regulacija)

* Polazišni podsustav;

- Polazišnim ili bio-psihičkim podsustavom opisuje se struktura i funkcija odgajanika(učenika)

tj.njegove specifičnosti, mogućnosti i potrebe u procesu vlastite transformacije.

* Opći pristup strukturi i funkciji individualiteta;

- Polazište svakog odgojnog procesa jeste odgajanik, učenik, pa tako i oni s hendikepom. Odgoj
će biti uspješniji ako se dublje i točnije spoznaju individualne posebnosti svakog odgajanika.

- Hendikepiranima je stavljata etiketa imbecila, obilježeni su kao potpuno ''neodgojivi'' pa su

zbog toga donedavno bili isključeni iz sustavnih odgojnih nastojanja, što su neki autori s pravom
označili ''tihom eutanazijom''. Suprotno tome, komunikacijski i emancipacijski odgoj drugačije
shvaća strukturu i funckiju odgajanika. Takva pedagogija gradi odgoj u funkciji najviših
sposobnosti, pa prema tome negativnu selekciju zamjenjuje pozitivnom.

- Odgoj treba graditi po mjeri odgajanika. Psihologija zajedno sa drugim znanstvenim

disciplinama treba omogućiti pedagogiji i odgojiteljima da što svestranije spoznaju raznolikost
odgajanika.

- U problem što potpunije spoznaje individualiteta ulazi i dijagnosticiranje pojedinih osobina

odgajanika. Zato dijagnostika predstavlja osnovu za bilo koji, a posebno specijalni,
organizirani odgojni proces.

* Spoznavanje razvnojnih tendencija odgajanika;

- Postoje tri različita modela odgojne dijagnostike:

1. Deficitni model:

- Riječ je o modelu koji je usko povezan s prvim pokušajima organiziranog pristupa odgoju djece
s hendikepom tj.one djece koja nisu (ili jesu ali nedovoljno) mogla napredovati metodama i
sredstvima redovnih škola. Zato su prvi specijalni pedagozi ujedino bili i prvi dijagnostičari
odnosno kategorizatori.

-Polazna je pretpostavka da je ljudsko ponašanje isključivo određeno endogenim osobnim

obilježjima. Osnovni kriteriji koji se primjenjuju u klasifikaciji invalidnih stanja zasniva se
uglavnom na psihosomatskim oznakama. Na tim su oznakama izgrađeni svi sistemi
klasificiranja. Zbog toga je tradicionalna defektološka dijagnostika polazeći od etiološke
dijagnoze shvaćala defekt kao "osnov i polaznu tačku za odabiranje djece i njihovo uključivanje
u specijalne škole.

-Medicinski model specijalne pedagogije, pa tako i njezine dijagnostike, biva 60-tih godina u
svjetu podvrgnut intenzivnoj kritici. Tako je tradicionalna dijagnostika koja se temeljila na
statičkoj slici čovjeka i njegova svijeta i koja je zapostavila razvojne mogućnosti pojedinca, bila
višestrano problematizirana. Naročito je bila potaknuta raspravama o integraciji djece s
hendikepom u redovni školski sustav.

-Nakon te kritike tradicionalne dijagnostike koja je bila vrlo raznolika i filozofijski i znanstveno
poticajna, razvila su se dva suprostavljena modela (devijacijski i habilitacijski dijagnostički
model).

2. Devijacijski model:

-Mentalna retardacija se dijagnosticira kao devijacija od prosjeka u odnosu prema

intelektualnim sposobnostima i adaptivnom ponašanju.

-Adaptivno se ponašanje određuje kao ''efektivnost individue u prilogođavanju prirodnim i

socijalnim zahtjevima njegove okoline.
- Osnovna bi zadaća defektološke dijagnostike bila istražiti i objasniti pojave takvih disbalansa
u osoba s teškoćama socijalne integracije, koje će se rehabilitacijom kompenzirati, ublažiti ili
otkloniti. Dijagnosticiranje u defektologiji, osim defektologa prepostavlja sudjelovanje i ostalih
stručnjaka. Tako osnovnu strukturu dijagnostičke ekipe čine liječnici različitih profila, psiholog,
socijalni radnik i defektolog. Pedagozi sudjeluju samo prema potrebi, budući da se njihova uloga
svodi samo na ispitivanje ili utvrđivanje određene razine i kvalitete znanja, vještina i navika.

- I devijacijski i deficitni model se svode na isto načelo – načelo negativne selekcije kojem u
osnovi nije razvoj pojedinca već njegova neupitna prilagodba postojećem redu stvari. Razlika je
među njima samo što je devijacijski model elastičniji i znanstveniji.

3. Habilitacijski model:

- Taj se model javlja pod sljedećim sintagmama: pedagoška dijagnoza, unapređivačka

dijagnoza, optimirajuća dijagnoza i normalizirajuća dijagnoza.

- Cilj te dijagnostike je: ispitivati i utvrđivati odgojne sposobnosti i mogućnosti, na temelju

čega se izrađuju individualizirani programi sukladni potrebama odgajanika.

-Polazeći od tog osnovnog cilja moglo bi se govoriti o pedagoškoj dijagnozi, odnosno

dijagnostici.

- B. Bajić pod tim modelom dijagnoze podrazumijeva proceduru koja se primjenjuje da bi se

odredile opće i specijalno pedagoške i njima slične potrebe djeteta ometenog u svom
individualnom razvoju, ocijenile mogućnosti i sredstva za zadovoljavanje potreba.

- Pedagoška dijagnostika je usmjerena na odgojni proces kao složen proces učenja i

poučavanja, kao i na mogućnosti utjecaja na školske problemske situacije. Ona u obzir uzima
učenikov životopis i socijalizacijsku pozadinu, kao i njegovo ponašanje, te individualne
strategije učenja i poučavanja, emocionalne i socijalne aspekte ponašanja. Ona se mora zanimati
za učenike u njihovoj konkretnoj okolini, a to znači i za metode opservacije. Za nju su
mjerodavni kriteriji ''ekološkog validiteta''. Osnovno načelo tog sustavnog pristupa je da se
učenik opservira u različitim situacijama, kako bi se na taj način moglo pribrati što više
informacija o njegovom ponašanju, ali i o ostalim čimbenicima okoline. U pedagoškoj
dijagnostici glavnu ulogu imaju: pedagoški djelatnici (učitelji, odgojitelji). U prijašnjim
modelima oni nisu imali gotovo nikakvu ulogu ili je to bila samo sporedna uloga.

* Dolazišni podsustav

- Taj je podsustav kao dio odgojnog procesa dolazišno stanje ili cilj odnosno ideal odgoja.

- Što je optimalna mogućnost čovjekova? To je osnovni problem tog podsustava koji se može
proučavati samo uz pomoć filozofije, antropologije, etike, sociologije, povijesti kao i svih
pozitivnih znanosti koje predstavljaju pojedine ukupnosti ljudske svestranosti kojoj odgoj teži.

* Odgojni ideal;

- Riječ je uvijek o sažetoj slici ideala čovjeka uopće. Gotovo u svim zemljama se odgojni ideal
određuje kao ''slobodan čovjek'', ali postoje i prijepori oko shvaćanja te sintagme. Odgojni ideal
predstavlja najvišu regulativnu funkciju odgojnih ciljeva.

- Kada je riječ o odgoju osoba sa hendikepom u komunikacijskoj i emancipacijskoj koncepciji

odgoja ideal i ciljevi su isti za sve ljude.

- Integrativna pedagogija više govori o potrebi stvaralačkog oblikovanja odgojnih zadataka u

nastavnim planovima i programima koji bi bili primjereni učenicima s hendikepom. U svezi s
tim odgojni cilj bi i za učenike sa hendikepom bio: stvaranje atmosfere i poticanja optimalnog
razvoja ljudskih mogućnosti svakog pojedinca.