1.

MATERIJALI

Materijali koje primjenjujemo u kolovoznim konstrukcijama na osnovu njihovog ponašanja pod

opterećenjem dijelimo na:
• Nevezane zrnaste materijale
• Vezane materijale (asfalt i cementni beton)

1.1.Nevezani zrnasti materijali

Nevezane zrnaste materijale čine pjeskovito šljunkoviti ili drobljeni kameni materijali definisanog
granulometrijskog sastava koji omogućuje njihovu mehaničku stabilizaciju, ugradljivost i zbijenost.

1.1.1. Kamen

Kamen je dio stijene, odvojen pod uticajem prirodnih sila ili odvojen planiranim djelotvornim mehaničkim
djelovanjem. Stijena je sastavnio dio Zemljine kore, određene teksture i strukture, mineralnog sastava i
načina geološkog pojavljivanja. Osnovna zadaća kamenih materijala u asfaltnim mješavinama je prijenos
saobraćajnog opterećenja na nosivi sloj cestovne konstrukcije.
Ponašanje u saobraćaju asfaltnih mješavina pod opterećenjem u velikoj mjeri ovisi o kvalitetu kamena koji je
izložen stalnom mehaničkom i atmosferskom uticaju:
• Mehnički uticaju se javljaju usljed pritiska, udara i trenja guma
• Atmosferski uticaji imaju značajan uticaj uglavnom na mineraloške karakteristike kamenog
materijala.

Na uzorcima kamena ispituju se sljedeća svojstva:

• Mineraloško-petrografski sastav
• Čvrstoća na pritisak
• Otpornost prema habanju bušenjem i na smrzavanje
• Upijanje vode
• Zapreminska masa i gustoća
• Poroznost i postojanost na djelovanje natrijum sulfata
1.1.2. Kamena sitnjež

Kameni sitnjež je zrnasti kameni materijal veličine zrna od 2 do 32 mm, separiran na osnovne i/ili
međufrakcije. Razvrstana je u:
• Tri kategorije drobljene kamene sitnježi eruptivnog i/ili metamorfnog porijekla
• Deset kategorija drobljene kamene sitnježi sedimentnog porijekla, dobivene drobljenjem kamena i
šljunka.

Separirani zrnasti kameni materijal je nedrobljeni ili drobljenjem kamena, šljunka ili sipine dobiveni zrnasti
kameni materijal, od najmanje nazivne veličine zrna 2mm do najveće nazivne veličine zrna do 32 mm.
Djelimično separiran zrnasti kameni materijal je nedrobljeni ili drobljenjem kamena, šljunka ili sipine
dobiveni zrnasti materijal nazivne veličine zrna od 0 do najviše 32 mm, separiran i deklariran prema gornjoj
nazivnoj veličini zrna.
Na kamenoj sitnježi ispituju se sljedeća svojstva:
• Granulometrijski sastav
• Udio čestica manjih od 0,09mm
• Udio gruga gline, organskih nečistoća, zrna nepovoljnog oblika i trošnih-slabih zrna, drobljenih zrna
• Obavijenost bitumenom
• Upijanje vode
• Otpornost na djelovanje Na2SO4 i prema drobljenju i habanju
• Mineraloško-petrografski sastav
• Gustoća.

1.1.3. Pijesak

Pijesak je zrnasti kameni materijal, prirodno granuliran ili dobiven drobljenjem kamena, šljunka ili
drobine .Drobljeni pijesak je zrnasti kameni materijal krupnoće zrna od 0 od 2 mm ili krupnoće zrna od 0 do
4 mm, dobiven drobljenjem kamena, šljunka i sipine.
Na drobljenom ili prirodnom pijesku ispituju se ili određuju ova svojstva:
• Granulometrijski sastav
• Modul zrnatosti
• Udio čestica manjih od 0,09 mm, gruda gline, organskih nečistoća
• Ekvivalent pijeska
• Mineraloško-petrografski sastav

1.1.4. Kameno brašno

Kameno brašno je drobljeni ili mljeveni zrnasti kameni materijal veličine zrna do 0,071 mm.

Upotrebljivost kamenog brašna utvrđuje se ispitivanjem ukupnih svojstava:

• Vanjski izgled kamenog brašna
• Mikroskopski pregled kamenog brašna
• Udio vlage
• Granulometrijski sastav
• Granulometrijski sastav čestica do 0,063 mm
• Čistoća punil
• Udio šupljna u suhozbijenom stanju
• Gustoća punila
• Indeks otvrdnjavanja punila
• Netopivi ostatak kamenog brašnja u otopini
• Mineraloško-petrografski sastav kamenog brašna određen termičkom difrakcijom i rendgenskom
analizom.

1.1.5. Osjetljivost materijala na smrzavanje

Određuje se na osnovu geomehaničkih ispitivanja:

• Granulometrijskog sastava
• Granica konzistencije
Materijali se prema osjetljivosti na smrzavanje dijele u 4 grupe:
• G1: vrlo malo osjetljivi na smrzavanje
• G2: slabo do srednje osjetljivi
• G3: srednje osjetljivi
• G4: vrlo osjetljivi materijali

1.2. Vezani materijali

Vezane materijale dobijamo mješanjem zrnastih materijala sa nekim od veziva kao što su cement, kreč ili
neko drugo hidrauličko vezivo, koja značajno poboljšavaju čvrstoće na zatezanje osnovnog materijala.
Najpoznatiji materijali dobiveni po vrućem postupku su asfalt betoni, bitumenizirani materijali i liveni asfalti.
1.2.1. Asfalt beton

Asfalt beton je mjeavina bitumena i agregata koji čvrstoću ostvaruje trenjem između zrna agregata i
vezivanjem bitumena za agregat. Savremena proizvodnja asfalta izvodi se u asfaltnim bazama.
Osnovni materijali za pravljenje asfalta su frakcije kamenih agregata, bitumen i filer. Tehnologija
proizvodnje asfalta bazirana je na sljedećim osnovnim tehnološkim koracima:
• Određivanje sastava i doziranje agregata
• Sušenje i zagrijavanje agregata
• Kontrola granulometrijskog sastava
• Doziranje agregata i veziva
• Miješanje
• Transport i ugradnja

1.2.2. Cementni beton

Betoni predstavljaju mješavinu portland veziva, agregata, vode i hemijskih dodataka .Maksimalna veličina
zrna agregata je od 10 do 40 mm.

1.2.3. Bitumeni

Prirodni bitumen je jezerski bitumen na Trinidadu koji se vadi iz jezera. Uglavnom se upotrebljava za
hidroizolacije, ravne krovove i slične radove gdje mijenja i do 70% veziva.
Vještački bitumen se dobija preradom sirove nafte i predstavlja teški ostatak prerađen poslije frakcione
destilacije sirove nafte.

Empirijska ispitivanja bitumena:

Određivanje reoloških karakterstika (temperature na kojoj bitumen ima određenu viskoznost):
• Tačka razmekšanja po PK – određuje se gornja granica temperaturnog intervala primjene bitumena
• Penetracija (25°C)
• Tačka loma po Frassu – donja granica temperaturnog intervala primjene bitumena
• Duktilitet

Tačka razmekšanja – metoda prstena i kuglice

To je temperatura na kojoj sloj bitumena tačno određenih dimenzija pod tačno određenim uslovima i pod
opterećenjem čelične kuglice tačno određene mase i prečnika pretrpi određenu deformaciju.

Penetracija
To je dubina izražena u 0,1mm do koje standardizovana igla prodre u uzorak bitumena pod određenim
opterećenjem za određeno vrijeme i pri određenoj temperaturi. Meki bitumeni primjenjuju se u područjima
sa hladnom klimom. Tvrdi bitumeni primjenjuju se u područjima sa toplom klimom.

Duktilnost
Dužina izražena u cm do koje se uzorak bitumena određenog oblika pri tačno određenoj brzini razvlačenja
može rastegnuti dok se nastala nit ne prekine. Standardna temperatura ispitivanja je 25°C.

Tačka loma po Frassu

To je temperatura na kojoj se sloj veziva određene debljine pukne ako se hladi i savija pod tačno određenim
uslovima .

1.2.4. Bitumenske emulzije

Bitumenska emulzija je mješavina sastavljena od bitumena, vode i emulgirajućeg sredstva. Procenat

bitumena iznosi 50% do 60% a ima i emulzija sa 70% bitumena. Koristi se da bi se smanjima viskoznost
bitumena tj. kako bi se mogao upotrebljavati na nižim temperaturama.
Nekada bitumenska emulzija može da sadrži i druge aditive kao što su stabilizujući agensi, aditivi za
prionjivost i vremenski raspad emulzije i polimere.
Kada se bitumenska emulzija pomiješa sa agregatom, ona se razbija zato što kapljice bitumena reagiraju sa
površinom agregata i s njom uspostavljaju vezu pri čemu istiskaju vodu a time se dobiva kontinuirani film
bitumena na agregatu ili asfaltu.
Postoje dva tipa bitumenskih emulzija:
• Anijonske
• Katijonske

U okviru ove podjele postoji također i podjela na:

• Nestabilne emulzije – za površinske obrade
• Polustabilne emulzije – za hladne mješavine bitumena i agregata diskontinuiranog sastava
• Stabilne emulzije – za prskanje (poboljšanje prionjivosti, emulzijske obrade)

Osnovna ispitivanja emulzije su stepen stabilnosti, mikroskopska slika, sadržaj bitumena, viskoznost i
ponašanja bitumenskog filma pod vodom.

1.2.5. Razrijeđeni bitumen

To su tekući bitumeni koji se dobivaju tako da se bitumenima dodaju naftna otapala. Bitumenima je tako
smanjena viskoznost pa se mogu upotrebljavati na nižoj temperaturi ugradnje. Temperatura zagrijavanja se
kreće od 20°C do 90°C.
Osnovna ispitivanja su viskoznost i destilacija.
Mogu se podijeliti u tri vrste:
• Brzoispariv – upotrebljava se za prskanje u svrhu poboljšanja prionjivosti i površinske obrade
 • Srednje brzoispariv – upotrebljava se za prskanje uskladištive asfaltne mješavine za popravke te
miješanja na cesti
• Sporoispariv – upotrebljava se za prskanje.

1.2.6. Pjenasti bitumen

Potencijal za korištenje pjenastog bitumena kao bitumenskog veziva prvi put je uviđeno 1956.godine u
eksperimentalnoj stanici prilikom procesa ubrizgavanja pare da bi se napravila pjena. Od dana pojave
prvobitnog patenta uslijedio je dalji tehnološki razvoj i došlo je do značajnog povećanja upotrebe
pjenušavog bitumena širom svijeta.
Proizvodi se dodavanjem malih količina vode vrućem bitumenu. Koristi se bitumen koji se i obično koristi u
proizvodnji vrućih asfaltnih mješavina.
Kada se ubrizgava, voda naglo isparava uzrokujući tako eksplozivno pjenušanje bitumena u zasićenoj
vodenoj pari. Tako se bitumen širi orjentacioni od svoje početne zapremine čime se njegov viskozitet znatno
smanjuje i takav je vrlo pogodan za mješanje sa hladnim agregatom.
Pjenasti bitumen karakterišu dva svojstva:
• Koeficijent ekspanzije – odnos između maksimalnog volumena postignutog pri postupku
upjenjivanja i volumena veziva kada se struktura pjene potpuno raspadne
• Vrijeme poluraspada – vrijeme (u sek) od trenutka kada pjena ima svoj maksimalni volumen do
trenutka kada se pjena raspadne na polovicu te vrijednosti.

1.2.7. Aditivi

Dodavanjem aditiva asfaltnoj mješavini, možemo postići slijedeće:

• Postižemo veću krutost spojeva pri korištenju na visokim temperaturama
• Postižemo mekanu mješavinu pri niskim temperaturama i tako smanjujemo stvaranje pukotina
• Povećava se otpornost na zamor asfaltnih mješavina
• Poboljšanje adhezie između bitumena i kamenih zrna
• Povećava se otpornost asfaltnih mješavina na smanjenje trošenja zrna sa površine
• Olakšava se ugradnja kompleksnih asfaltnih mješavina
• Rekonstrukcija starog bitumenskog veziva
• Povećanje debljine bitumenskog filma oko kamenih zrna čime se povećava izdržljivos asfaltnih
mješavina
• Smanjujemo pojavu prodora bitumenskog veziva na površinu
• Povećava se otpornost bitumenskih veziva na starenje i oksidaciju
• Vrši se smanjenje debljine cestovne konstrukcije
• Smanjuju se ukupni troškovi za održavanje cestovne konstrukcije u vijeme eksploatacije
• Poboljšavamo cjelokupno ponašanje cestovne konstrukcije

Kao aditivi se mogu koristiti:

• Punila (kameno brašno, vapno, portland cement)
• Dopunila (sumpor)
• Guma (prirodna guma)
• Plastika (EVA, PVC, EPDM)
• Kombinacije polimernih mješavina od gume i plastike
 • Vlakna (azbest, poliester, staklena, mineralna)
• Oksidanti
• Antioksidanti (ugljik,kalcijum)
• Ugljikovodonici (tvrdi i prirodni bitumen)
• Otpadni materijal (reciklirana guma, staklo)
• Razni (silikoni)

Dodaci se dodaju u svrhu poboljšanja prijanjanja veziva za kameni materijal, poboljšanja reoloških svojstava
bitumenskog veziva i svojstva asfaltne mješavine.

2. SLOJEVI U KOLOVOZNIM KONSTRUKCIJAMA

Posteljica je prirodni dio tla na koji se ''temelji'' kolovozna konstrukcija.

Nosivi sloj od zrnastog kamenog materijala bez veziva, kao dio kolovozne konstrukcije, ugrađuje se, po
pravilu između posteljice i vezanog nosivog sloja. Izrađuje se od nevezanih zrnastih kamenih materijala koji
se stabilizuju mehaničkim zbijanjem.

Bitumenizirani nosivi slojevi se izvode od asfaltne mješavine najveće nazivne veličine zrna 16,22 ili 32 mm
i upotrebljavaju se za izradu nosivih asfaltnih slojeva kolovozne konstrukcije.

Asfaltni kolovozni zastor je završni dio kolovozne konstrukcije a sastoji se od veznog i habajućeg odnosno
samo habajućeg asfaltnog sloja.

Vezni sloj je sloj koji se ugrađuje između nosivog i habajućeg asfaltnog sloja.

Habajući sloj je završni sloj asfaltnog zastora kolovozne konstrukcije.

HS-AB je habajući sloj izveden od asfalt-betonske mješavine, koja je sastavljena po načelu najguščeg
pakovanja zrna.

HS-SMA je habajući sloj izveden od asfaltne mješavine diskontinuiranog granulometrijskog sastava kamene
smjese namjenjena za izradu habajućih slojeva asfaltnog zastora na autocestama i cestama iz grupe vrlo
teškog i teškog saobraćajnog opterećenja.

2.1. Posteljica

To je prirodni dio tla na koji se ''temelji'' kolovozna konstrukcija. Postoje nekoliko univerzalnih klasifikacija
mterijala i to:
• USCS (engl. Unified Soil Classification System)
• AASHTO klasifikacija
• FAA klasifikacija
 2.1.1. Ispitivanje nosivosti posteljice

Za ispitivanje nosivosti posteljice najčešće se vrše slijedeći opiti odnosno:

• Mjerenja statičkog modula deformacija
• Mjerenja modula stišljivosti
• Mjerenje kalifornijskog indeksa nosivosti

2.1.2. Mjerenje statičkog modula deformacija

Statički modul deformacija se mjeri tzv. opitom kružne ploče. Prečnik kružne ploče treba da iznosi 300 mm
a debljina najmanje 25 mm.
Napravama za opterećenje treba obezbjediti opterećenje i rasterećenje kužne ploče po stepenima. Navedene
naprave se sastoje od sljedećh komponenti:
• Pumpe za ulje pod pritiskom sa ventilom za regulaciju pritiska
• Crijevo pod pritiskom
• Hidraulički klip

Statički modul deformacije se račuuna po formuli: Ev = 0.75 * ∆p/∆s * D

2.1.3. Modul stišljivosti

Koristi se za definisanje nosivosti i kontrolu izrade posteljice. Kada se postigne napon za ovaj nivo,
slijeganje je moguće očitati na mjernim satovima na slijedeći način:
• Za koherentno tolo nakon 3,6,9 minuta
• Za nekohorentne materijale nakon 2,4,6,8 minuta

Opterećenje za naredni nivo može početi čim slijeganje nakon 2 ili 3 minute iznosi manje od 0.05mm.
Vrijeme opterećenja, potrebno na prvom nivou opterećenja (npr. 9 minuta) treba takođe zadržati za svaki
naredni nivo.

Proračun modula stišljivosti se vrši pomoću formule: Ms = ∆σ/∆s * D.

2.1.4. CBR opit

U cestogradnji je uobičajno ispitivanje i čvrstoće materijala tzv. CBR opitom kojim se određuje kalifornijski
indeks nosivosti tla.
U kalup se ugradi uzorak prema Proktorovom postupku. Uzorak se potopi u vodu i pusti da upija vodu 4
dana. Na površini uzorka je za to vrijeme ploča određene težine koja vrši pritisak na tlo. Nakon 4 dana na
uzorak se, umjesto ploče sa opterećenjem postavi ploča sa rupom kroz koju u uzorak može prodirati klip
promjera 0.5 cm. Prilikom mjerenja registruje se sila n klipu i dubina utiskivanja klipa u uzorak.
Vrijednost CBR-a se računa po formuli: CBR = σ/σs * 100 (%).
 2.1.5. Granulometrijski sastav

To je raspodjela čestica u tlu ili materijalu po veličini, izražena u postotku mase. Postupci za određivanje
granulometrijskog sastava su:
• Sijanje – za čestice veće od 0.06mm
• Aerometriranje – za čestice manje od 0.06 mm
• Kombinovana analiza – ako materijal sadrži i sitne i krupne frakcije.

Sijanje

Uzme se određena količina materijala -uzorak. Uzorak se sipa na najgrublje sito u nizu sita koja su
postavljena jedno iznad drugog u treskalicu. Sita sa uzorkom se tresu 10-15 min. Nakon toga se vrši vaganje
ostataka na svakom situ. Kroz sito sa najvećim otvorima mora proći sav materijal .
Granulometrijske krive se crtaju na tzv. kumulativne granulometrijske dijagrame gdje se računa kumulativna
vrijednost prolaza kroz svako pojedinačno sito
Aerometriranje

To je metoda određivaja granulometrijskog sastava materijala koji sadrži manja od 0.06 mm. Budući da tako
sitne čestice nije moguće sijati, veličina i postotak pojedinih frakcija se određuju indirektno primjenjujući tzv.
Stockesov zakon. Tim zakonom se definiše brzina padanja zrna u mirnoj tečnosti koja je to veća što su
čestice krupnije tj. ako u vodu uspemo malu količinu materijala koji se sastoji od čestica različite veličine,
krupnije čestice će padati brže a sitnije sporije.

2.1.6. Granice plastičnih stanja (Atterbergove granice)

Fizičke osobine glina mijenjaju se s promjenom sadržaja vode i zato se njihovo stanje definiše preko granica
plastičnih stanja koje je postavio švedski naučnih Atterberg pa ih zato i zovu Atterbergove granice.
Imamo tri granice:
• Ws – granica skupljanja
• Wp – granica plastičnosti
• Wl – granica tečenja

Granica tečenja

Određuje se pomoću uređaja sa pokretnom zdjelicom standardiziranog oblika tzv. Casagrandeovog aparata.
Pomoću ekscentra na osovini, zdjelica se podiže na visinu od 1cm s koje slobodno pada na podlogu. Na
uzorku se načini standardizirani žlijeb posebnim nožem. Pokretana ručno ili automatski, zdjelica brzinom od
2 udarca u sekundi udara o podlogu, dok se žlijeb ne sastavi na dužinu od 12 mm. Broj udaraca ne smije biti
manji od 10 a ne veći od 50. Opit se ponavlja na više uzoraka (4-5) istog materijala, a kojima se postepeno
dodaje voda .Za svaki se uzorak odredi vlažnost, w.
Rezultati se unose na dijagram w i N (broj udaraca), povuče se pravac i odredi vlažnost za 25 udaraca. To je
granica tečenja.

Granica plastičnosti
Za određivanje ove granice ne treba poseban apparat. Uzorak se pripremi u mekoplastičnom stanju. Grumeni
materijala se valjaju,na neupijajućoj podlozi u valjčiće promjera 3mm. Valjčići bi se kod te debljine trebali
početi kidati ili pucati. Ako se to ne događa, valjčići se ponovo stišću u grumenčiće i pokus se ponavlja. Tim
se postupkom uzorku pomalo oduzima voda. Valjčiće koji su počeli pucati na 3mm spremamo u zatvorenu
posudu, a zatim ih važemo i stavljamo sušiti da odredimo vlažnost. Tako dobijemo granicu plastičnosti.

Granica skupljanja

Granica stezanja je vlažnost od koje se sušenjem volume uzroka više ne smanjuje. U postupku sušenja, zbog
povećanja kapilarnih sila vode u porama uzorka, uzorak se steže sve dok čestice ne dođu u tako zbijenu
strukturu da ih te sile više ne mogu zbijati. Granica stezanja u laboratoriju se određuje tako da se uzorak suši
u posudi pravilnog oblika a povremeno su se određuje vlažnost i volume sve dok se daljnjim sušenjem
volumen više ne smanjuje.

2.1.7. Proktorov opit

Za određivanje optimalne vlažnosti materijala pri kojom se dobija maksimalna zbijenost materijala koristi se
tzv. Proktorov opit.
Postupak je slijedeći: pripremi se po 5 uzoraka od istog materijala ali različite i zbija se u standardnom ka-
lupu sa zadanom energijom zbijanja. Materijal mora potpuno ispuniti kalup, a višak se ukloni pomoću noža.
Mjerenjem mase materijala prije i nakon sušenja mogu se odrediti gustoće vlažnog i suhog tla za različite
vlažnosti. Na dijagram se nanose vrijednosti vlažnosti i zapreminske težine u suhom stanju za sve uzorke i
vrijednosti se spajaju linijom. Kada linija dostigne maksimalnu vrijednost ista predstavlja optimalnu vlažnost.

2.2. Nevezani nosivi slojevi

Nevezani nosivi sloj od zrnastog kamenog materijala bez veziva kao dio kolovozne konstrukcije ugrađuje se
po pravilu između posteljice i vezanog nosivog sloja. Izrađuje se od nevezanih zrnastih kamenih materijala
koji se stabilizuju mehaničkim zbijanjem.

Osnovni materijali ovog sloja su smjese prirodnih, drobljenih ili miješanih zrna. Smjese prirodnih zrna
sadrže frakcije sa zaobljenim rubovima, koji su postali u toku prirodnog raspadanja kamena. Smjese droblje-
nih zrna sadrže zrna koja su nastala drobljenjem stijena, vještačkog kamena ili grubih prirodnih zrna.
Kombinovane smjese sadrže frakcije prirodnih i drobljenih zrna.

2.2.1. Sastav kamenih agregaza nevezanih nosivih slojeva

On zavisi od predviđenog saobraćajnog opterećenja i osobina sirovina. Debljina sloja mora biti veća 2,5puta
od prečnika najvećeg zrna agregata.
Učešće kamenih zrna veličine do 0,02 mm u agregatu ne smije biti veći od 3%.
Ekvivalent pijeska određen za kameni agregat veličine do 4mm mora iznositi:
• Za velika i jako velika saobraćajna opterećenja najmanje 60%
• Za srednja i mala saobraćajna opterećenja najmanje 50%

Koeficijent otpornosti frakcija na drobljenje iznosi:

 • Za srednja ili velika saobraćajna opterećenja najviše 30%
• Za mala saobraćajna opterećenja najviše 35%

2.2.2. Izvođenje nevezanog nosivog sloja

Ugrađivanje kamenih agregata u NNS po pravilu se izvodi sa strojevima. Ručno ugrađivanje je dozvoljeno
samo na mjestima na kojima se mogu upotrijebiti strojevi i na mjestima koje odobri nadzorni inženjer
Prije početka izvođenja radova treba se provjeriti:

• Sastav kamenog agregata

• Mehaničke osobine
• Optimalnu vlažnost prema Proktorovom postupku

Količina vode kojom se obezbjeđuje optimalna vlažnost agregata u cilju boljeg zbijanja, ravnomjerno se
unosi u agregat.
Razastrianje kamenog agregata se izvodi finišerima, i obavlja se isti dan kada ja izvedeno vlaženje.
Zbijanje se izvodi upotrebom mehanizacije po čitavoj širini sloja zbog obezbjeđenja odgovarajuće zbijenosti
po čitavoj širini kolovoza.
Ravnost izvedenog nosivog sloja utvrđuje se mjerenjem letvom dužine 4m.
Gornja granica odstupanja ravnosti od letve može biti najviše do 20 mm.

2.3. Donji nosivi vezani slojevi

Donji sloj ceste predstavlja temeljnu umjetnu konstrukciju od zemlje ili drugog materijala na koju dolazi
gornji stroj. Postavljaju se između nevezanog nosivog sloja i vezanog gornjeg nosivog sloja.

2.3.1. Karakteristike materijala za donje nosive vezane slojeve

Kameni agregati moraju imati slijedeće mehaničke osobine:

- Otpornost kamenih zrna na drobljenje određena po postupku Los Angeles smije biti:
• Za jako velika i velika saobraćajna opterećenja najviše 30%
• Za srednja ili laka saobraćajna opterećenja najviše 35%
• Otpornost agregata na mraz
• U smjesi je dozvoljeno najviše 20% zrna kod kojih oblika ne odgovara uslovu l:d ≤ 3:1
• Sadržaj organskih i drugih štetnih primjesa u smjesi moraju omogućavati proizvodnju stabilizacijskih
mješavina
• Prionjivost zrna sa bitumenskim vezivom

Kao veziva upotrebljabaju se:

• Hidraulička veziva (portladn cement sa dodatkom granulirane zgure iz visokih peći ili pucolana)
• Bitumenska veziva
• Sastavljena veziva (cementni ili elektrofilterski pepeo)
 2.3.2. Izrada donjih nosivih vezanih slojeva

Osnovnu vrstu radova na izgradnji donjeg stroja predstavljaju zemljani ili geotehnički radovi. Kao podloga
za donje nosive vezane slojeve može se upotrijebiti:
• Planum nevezanog nosivog sloja
• Planum posteljice

Bitumenizirana smjesa se proizvodi po vrućem postupku

Kada se ugrađivanje obavlja u više slojeva, onda podužni spojevi međusobno moraju biti zamaknuti najman-
je 20 cm, poprečni spoj najmanje za 50 cm. Svako prekidanje rada treba izvršiti po čitavoj širni kolovoza tj.
saobraćajne trake okomito na osovinu ceste i okomito po debljini sloja. Prije nastavljanja ugrađivanja pov-
ršine radnog spoja potrebno je premazati sa bitumenskom emulzijom.
Ugrađeni sloj treba zaštitit protiv isušivanja sa prskanjem sa kationskom bitumenskom emulzijom koja služi
i za ljepljenje sloja sa podlogom.

2.4. Gornji nosivi vezani i nosivo-habajući slojevi

GNV slojevi se ugrađuju u kolovozne konstrukcije za sve grupe saobraćajnih opterećenja. Ugrađuju se iz-
među nevezanog ili vezanog donjeg noivog sloja i vezanog habajućeg sloja.
Za GNV slojeve upotrebljavaju se bitumenske smjese proizvedene po vrućem postupku:
• Bitumenski šljunak (BŠ)
• Bitumenski drobljeni šljunak (BDŠ)
• Bitumenski drobljenac šljunak (BD).

2.4.1. Karakteristike materijala za gornje nosive slojeve

Kameni agregati za VGNS i VNHS po pravilu trebaju biti sastavljeni iz zrna:

• Kamenog brašna
• Pijeska
• Kamene sitnježi, šljunka ili drobljenog šunka

2.4.2. Izrada gornji nosivih vezanih slojeva

Kao podloga za VGNS i VNHS može se upotrijebiti:

• Planum vezanog donjeg nosivog sloja
• Planum nevezanog nosivog sloja
• Planum posteljice

Kameno brašno se mora uskladištiti u suhom stanju

Bitumenska smjesa se proizvodi u vrućem stanju. Ugradnja se obavlja na čitavoj širini kolovoza.
Svako prekidanje rada treba izvoditi na čitavoj širini kolovoza .
Pije nastavljanja ugrađivanja potrebno je površinu radnog spoja premazati sa bitumenskim emulzijama.
Bitumensku masu treba zbijati od ivice prema sredini sloja i od nižeg prema većoj ivici sloja.
Planum može odstupati od letve najviše:
• Na saobraćajnicama sa izuzetno teškim,jako teškim i teškim saobraćajnim opterećenjima:
- Pri mašinskom ugrađivanju u jednom sloju ≤ 8mm
 - Pri mašinskom ugrađivanju u dva sloja na donjem sloju ≤ 10 mm
• Na saobraćajnicama za ostala saobraćajna opterećenja:
- Pri mašinskom ugrađivanju ≤ 10 mm
- Pri ručnom ugrađivanju ≤ 15mm

Planum smije, na bilo kom mjestu, odstupati od projektovane kote najviše ±10 mm.

2.5. Vezani nosivi i habajući slojevi – cementni beton

To su dijelovi kolovoznih konstrukcija koji se nalaze iznad nosivih slojeva pa do vozne površine. Najviše se
upotrebljavaju za kolovozne konstrukcije sa velikim saobraćajnim i klimatskim opterećenjima.

Osnovni materijali za proizvodnju cementnog betona za vezane nosive habajuće slojeve su:

• Agregati
• Cementi
• Voda
• Hemijski dodaci
• Mineralni dodaci

Za izgradnju vezanih nosivih habajućih slojeva od cementnog betona upotrebljava se još:

• Čelik
• Sredstva za zaštitu
• Materijal za ispitivanje spojeva

2.5.1. Karakteristike materijala za izradu cementnih betona

Za izradu cementnog betona najviše odgovaraju agregati granulacije 0/32 mm a u izuzetnim slučajevima i
0/16 m
Za mješavine cementnog betona najviše se upotrebljavaju:
• Cementi vrste CEM I klase čvrstoće 32,5 i u posebnim slučajevima
• Cementi vrste CEM II/A-S i CEM II/B-S klase čvstoće 42,5.

Upotrebljeni hemijski dodaci moraju obezbjediti poboljšanje osobina cementnog betona.

Zaštitna sredstva moraju obezbjediti nesmetanu hidrataciju cementa i zaštitu protiv štetnih vremenskih uti-
caja.

2.5.2. Izrada cement-betonskih slojeva

Cementni beton se ne smije ugrađivati na smrznutu ili sa vodom prezasićenu podlogu kao ni na nečistu pod-
logu.
Ako marerijal za podlogu upija vodu, onda ga treba prije ugrađivajna:
• Prakriti sa odgovarajućim vodonepropusnim materijalom (PVC folija)
• Naprskati bitumenskom emulzijom
• Navlažiti vodom
Proizvodnja mješavine cementnog betona mora biti mašinska u betonari za pripremu mješavina.
Izvedeni sloj od cementnog betona se može ojačati sa mirko armaturom.
Prilikom izrade spojeva mora se obezbjediti isti kvalitet cementnog betona kao i na drugim mjestima.
Kako se na cementnim betonskim pločama ne bi pojavile nekontrolisane pukotine zbog skupljanja cement-
nog betona u toku vezivanja potrebno je povremeno predvidjeti zareze u sloju.
Gornja granična vrijednost odstupanja ravnosti planuma su:
• Na kolovozima za izuzetno teško, jako teško i teško saobraćajno opterećenje:
- Kod mašinskog ugrađivanja – 4mm
- Kod mašinskog ugrađivanja – 6mm
• Na kolovozima za ostala saobraćajna opterećenja:
- Kod mašinskog ugrađivanja – 6mm
- Kod mašinskog ugrađivanja – 10 mm

Planum smije, na bilo kom mjestu, odstupati od projektovane kote najviše ±10 mm.

2.6. Vezani asfaltni habajući i zaštitni slojevi

Namjenjeni su za ugrađivanje u kolovozne konstrukcije kao habajući ili zaštitni sloj.

S obzirom na veličinu maksimalnog zrna kamenog agregata i porijeklo, za izradu se upotrebljavaju slijedeće
bitumenske smjese:
• Bitumenski beton BB 4k, BB 4sk, BB 4s
• Bitumenski beton BB 8k, BB 8sk, BB 8s
• Bitumenski beton BB 11k, BB 11sk, BB11s

2.6.1. Karakteristike materijala vezanih habajućih i zaštitnih slojeva

Za bitumenske betone za vezane habajuće zaštitene slojeve upotrebljavaju se drobljeni kameni agregati, za
jako lako saobraćajno opterećenje mogu se upotrijebiti i prirodni kameni agregat. Kameni agregati su
sastavljeni iz zrna:
• Kamenog brašna
• Pijeska
• Sitnježi i/ili prirodnog šljunka

Kod saobraćajnica koje su opterećene sa srednjim ili teškim saobraćajnim opterećenjem, treba upotrijebiti
kameno brašno I klase.

2.6.2. Izrada vezanih habajućih i zaštitinih slojeva

Kao podloga za vezane habajuće i nosive slojeve najviše se upotrebljavaju vezani gornji nosivi vezani slo-
jevi

Ugrađivanje smjese bitumenskog betona mora se izvoditi mašinski sa finišerom pri čemu se mora obezbjedi-
ti minimalni 85% zbijenosti.
Planum može odstupati od letve najviše:
• Na saobraćajnicama sa izuzetno teškim,jako teškim i teškim saobraćajnim opterećenjima:
 - Pri mašinskom ugrađivanju u jednom sloju ≤ 4mm
- Pri mašinskom ugrađivanju u dva sloja na donjem sloju ≤ 6 mm
• Na saobraćajnicama za ostala saobraćajna opterećenja:
- Pri mašinskom ugrađivanju ≤ 6 mm
- Pri ručnom ugrađivanju ≤ 10mm

3. DIMENZIONIRANJE FLEKSIBILNIH I KRUTIH KOLOVOZNIH KONSTRUKCIJA

3.1. AASHO test

Cilj eksperimenta je bio da se ispita ponašanje kolovoznih konstrukcija usljed dejstva saobraćajnog
opterećenja kao i klimatsko-metereoloških uslova.
Testiranje je sprovedeno na poligonu koji se sastoji iz šest ‘staza’ od kojih se prva koristila za osmatranje
klimatsko-metereoloških uticaja na ostalih pet za uticaj saobraćajnog opterećenja na kolovoznu konstrukciju.
Prilikom testiranja svakodnevno su mjerene veličine kolotraga, defleksija, ravnosti te je vršeno i vizuelno
osmatranje pojave oštećenja kolovozne površine.

3.2. Ekvivalentno saobraćajno opterećenje

Prilikom dimenzioniranja kolovoznih konstrukcija bilo bi teško odrediti opterećenje koje djeluje na ko-
lovoznu konstrukciju i zato je uveden pojam ekvivalentnog saobraćajnog opterećenja.
Prevođenje osovinskog opterećenja za pojedina vozila se vrši pomoću faktora ekvivalencije, koji su izvedeni
iz sljedećih odnosa:

= =
82 150
fe – factor ekvivalencije za jednostruku i dvostruku osovinu
L – osovinsko opterećenje po osovinama

3.3. AASHO metoda

Bazirana je na principu da se pretpostavi kolovozna konstrukcija, izračuna njen strukturni broj a zatim
pomoću nomograma izračuna potrebni strukturni broj za date uslove.
Kolovozna konstrukcija zadovoljava kada je ispunjen uslov da je pretpostavljena kolovozna konstrukcija
odnosno njen strukturni broj veći od potrebnog dobijenog sa nomograma.

3.4. CBR metoda

Dimenzioniranje kolvozne konstrukcije CBR metodom uzima u obzir maksimalno dozvoljeno opterećenje
točka u tonama i veličinu nosivosti donjeg stroja izraženog preko veličine CBR-a.

100 + 150
+5
=
d – debljina kolovozne konstrukcije
p – maksimalno opterećenje točka u tonama
CBR – nosivost posteljice (%)

3.5. Dimenzioniranje kolovozne konstrukcije metodom U.C4.012

Vrši se pomoću slijedećih parametara:

• Saobraćajnog opterećenja u projektnom period preračunatog na ekvivalentno saobraćajno opterećenje
• Veličine nosivosti posteljice izraženog preko veličine CBR-a

Metodom su predviđena tri tipa kolvozne konstrukcije sa slijedećim slojevima:

TIP 1:
• Asfalt beton habajući sloj
• Asfalt beton BNS sloj
• Nevezani kameni material
• Posteljica

TIP 2:
• Asfalt beton habajući sloj
• Asfalt beton BNS sloj
• Cementna stabilizacija
• Posteljica

TIP 3:
• Asfalt beton habajući sloj
• Asfalt beton BNS sloj
• Cementna stabilizacija
• Nevezani kameni material
• Posteljica

Tip 3 kolovozne konstrukcije se dobije kao kombinacija tipova 1 i 2.

3.6.Dimenzioniranje kolovozne konstrukcije metodom grupnog indeksa

Ova metoda prilikom dimenzioniranja fleksibilne kolovozne konstrukcije uzima u obzir geomehaničke
osobine tla. Izraženi su preko grupnog indeksa Gi i hidrološke saobraćajne i klimatske uslove koji su izraženi
koeficijentima ‘K’.
Grupni indeks se računa po formuli:

Gi = 0.2a + 0.005ac + 0.01bd

a – prolaz kroz sito

c – granica tečenja
d – indeks plastičnosti

U zavisnosti od veličine grupnog indeksa tlo se klasificira u sljedeće kategorije i to:

• Gi = 0 (odlično)
• Gi = 0-1 (dobro)
• Gi = 2-4 (osrednje)
• Gi = 5-20 (vrlo loše)

3.7. Provjera napona u kolovoznoj konstrukciji Miller – Odemarkovom metodom

Miller je razvio metodu pomoću nomograma kojom se mogu odrediti naponi na zatezanje u zonama veznih
slojeva troslojnog sistema.
Prvi korak proračuna je da se pretpostavi kolovozna konstrukcija. Potrebni podaci za proračun su:
• Opterećenje od točkova
• Moduli elastičnosti pojedinih materijala

Pretpostavljeni Poasonov koeficijent je 0,5.

Da bi se koristili nomogrami potrebno je proračunati slijedeće koeficijente i to:

ℎ
= ; = ; = ; =
ℎ ℎ
k1 i k2 – odnosi modula elastičnosti
H, A – odnosi geometrijskih karakteristika
Iz nomograma se odredi vrijednost σr1/p za vrijednosti k1 prema ključu za određivanje. Zatim se vrijednosti
nanose na sumarni dijagram i spajaju linijom.
Na dijagram se nanosi stvarna vrijednost koeficijenta k1 i očitava stvarna vrijednost σr1/p, množi sa
vrijednošću pritiska p i dobija stvarna vrijednost napona σr1. Na sličan način se određuje i veličina napona σr2.

Ekvivalentna debljine računaju se po formulama:

= ℎ ;ℎ = ℎ
ℎ i nevezane slojeve iznosi 0,90 i cementne stabilizacije 0,83
n – koeficijent zamjene slojeva za asfaltne
E1, E2, E3 – dinamički moduli elastičnosti slojeva konstrukcije
h1, h2 – debljine slojeva

ukupna ekvivalentna debljina kolovozne konstrukcije izražena u materijalu posteljice je:

 = ℎ +ℎ

3.8. Dopušteni naponi i deformacije

3.8.1. Dopuštena deformacija pritiska posteljice

Dopuštena deformacija pritiska posteljice može se odrediti prema formuli:

!"#$ = 2,8 × 10 (
' '), *

Gdje je N broj ponavljanja opterećenja.

3.8.2. Dopušteni naponi na zatezanje cementom stabilizovanih materijala

- Mogu se odrediti sa dijagrama.

3.8.3. Dopušteni naponi i deformacije asfalta

Za određivanje dopuštenih napona i deformacija asfalta može se primjeniti Heukel-Klopov dijagram a u

odnosu na broj prelaza opterećenja i veličinu dinamičkog modula elastičnosti asfalta. Pri tome se mora voditi
pažnja da dinamički modul elastičnosti zavisi od temperature odnosno prilikom analize je potrebno paziti u
kojem se godišnjem dobu analiza vrši.

3.9. Provjera kolovozne konstrukcije na dejstvo mraza

Promjene koje izaziva mraz pojavljuje se do određene dubine a nastaju zbog povećanja volumena vodu tj.
bubrenja vode i njenog pretvaranja u led. Pod dubinom smrzavanja smatra se najveća dubina ispod površine
kolovoza do koje se spušta izoterma na 0°C u toku djelovanja mraza. Stvaranjem leda u slojevima tla
osjetljivim na mraz i u slojevima bez površinske odvodnje zapremina tla se povećava oko 10%. Kod
odvijanja saobraćaja na kolovoznim konstrukcijama koje su osjetljive na djelovanje mraza mogu se pojaviti
mnoga oštećenja. Konstrukcija se počinje deformisati i pucati sa raznolikim oblicima pukotina. Kod
osjetljivih materijala djelovanje mraza proteže se do određene dubine.
Uslov koji kolovozna konstrukcija treba da zadovolji je:

D > k*E

D – debljina kolovozne konstrukcije

k – koeficijent koji zavisi od (ne)povoljnosti hidroloških uslova i osjetljivosti materijala na smrzavanje

Hidrološki uslovi su povoljni kada je:

 • Nasip veći od 1,5m
• Usjek plitak sa dobrom odvodnjom
• Nivo podzemne vode niži od dubine smrzavanja
• Nema dotoka vode s okolnog višeg terena u posteljicu ili trup ceste

Hidrološki uslovi su nepovoljni kada je:

• Nasip niži od 1,5m
• Usjek dubok
• Usjek plitak sa nepovoljnom odvodnjom
• Nivo podzemne vode u zoni smrzavanja
• Kapilarno penjanje vode dopire do posteljice
 3.10. Određivanje debljine krute kolovozne konstrukcije prema AASHTO 1993

Ekvivalentno saobraćajno opterećenje

Faktori ekvivalencije zavise od vrste osovine, osovinskog opterećenja, debljine ploče i finalnog koeficijenta
upotrebljivosti pt. U stvarnosti proračun je zasnovan na iterativnom procesu proračuna jer debljina D zavisi
od W18 a opet faktori ekvivalencije zavise od debljine D. U slučajevima kada nije moguće predvidjeti
saobraćjno opterećenje na kraju projektnog perioda tada je moguće izvršiti procjenu broja prelaza standard-
nih osovina. Jednačina za proračun je logaritamska pa male greške u proračunu ne utiču značajno na debljinu
ploče D.

Pouzdanost ZRSo

Pouzdanost je jedan od najvažnijih faktora u projektovanju kolovoznih konstrukcija Prvi je prema PCA 1984
metodi koja pouzdanost tretira kroz faktor sigurnosti. Drugi pristup je da se uvede pojam specifične pouz-
danosti, gdje je to npr. 85% vjerovatnoća da kolovozna konstrukcija neće otkazati prije projektnog perioda.

Početni i finalni indeks upotrebljivosti

Početni indeks upotrebljivosti zavisi od standarda izvođenja radova krute kolovozne konstrukcije, a finalni
koliko se može dopustiti procenat oštećenja prije rehabilitacije u zavisnosti od funkcionalnog nivoa
saobraćajnice.

Čvrstoća betona Sc

Kao čvrstoća betona uzima se vrijednost čvrstoće na savijanje nakon 28 dana.

Koeficijent dreniranja Cd

Drenažni koeficijent se uzima u dijapazonu od 0,7 do 1,25 u zavisnosti od kvaliteta dreniranja i vremena
koje je potrebno da vlaga dostigne veličinu saturacije od 10% pa do maksimalnih 25%. Koeficijent dreniran-
ja ima za cilj da poveća debljinu ploče i da kompenzuje efekat slabog dreniranja.

Koeficijent prenosa opterećenja J

Ovaj koeficijent predstavlja zajednički uticaj tri faktora i to: vrste krute kolovozne konstrukcije, vrste
bankine i upotrebljenih uređaja za prenos opterećenja u spojevima.

Modul elastičnosti betona Ec

AASHTO predlaže korištenje sljedeće relacije između modula elastičnosti i čvrstoće na pritisak betona:

= 4.730 + 012
+

Za određivanje debljine ploče krute kolovozne konstrukcije mogu se primjeniti nomogrami.

 3.11. Dimenzioniranje krute kolovozne konstrukcije pomoću ‘Smjernica’

Prema ‘Smjernicama’ kruta kolovozna konstrukcija se sastoji iz:

• Cement-betonskog zastora (ploče)

• Međusloja od bitumeniziranog kamenog materijala
• Sloja od nevezanog zrnastog materijala
• Posteljice

3.12. Naponi zatezanja usljed djelovanja temperature

Kritična dužina ploče se računa po formuli:

• Za pravougaone ploče: lkrit = 33d (m)
• Za kvadrane ploče: lkrit = 37d (m)

Pod pravougaonim pločama se smatraju one kod kojih je odnos dužine i širine veći od 1,2 dok su kvadratne
ploče one sa odnosom dužine i širine manjeg od 1,2.

3.13. Poređenje stvarnih i dopuštenih napona u betonskoj ploči

Za određivanje dopuštenih napona u betonu koristi se tzv. Smitov dijagram tj. veličina trajne čvrstoće betona,
saobraćajno opterećenje preko broja prelaza ekvivalentnih osovina i uticaj nejednolikog zagrijavanja ploče.

Da ne bi nastale pukotine u ploči mora biti zadovoljen odnos:

f – faktor sigurnosti.

Prema preporuci PCA faktor sigurnosti iznosi:

• 1,0 za ceste sa malim intenzitetom saobraćajnog opterećenja
• 1,1 za ceste sa srednjim intenzitetom saobraćajnog opterećenja i gradske saobraćajnice
• 1,2 za ceste sa visokim intenzitetom saobraćajnog opterećenja
 4. ODRŽAVANJE KOLOVOZNIH KONSTRUKCIJA

4.1. Vrste održavanja kolovoznih konstrukcija

Pod pojmom održavanja kolovoznih konstrukcija se podrazumijeva skup inžinjerskih mjera sa ciljem
očuvanja i poboljšanja upotrebljivosti kolovozne konstrukcije, odnosno skup mjera čija primjena utiče na
produljenje eksploatacionog vijeka kolovoznih konstrukcija.

Održavanje kolovoznih konstrukcija se dijli na tri kategorije:

• Preventivno održavanje
• Korekciono održavanje
• Urgentno održavanje

4.1.1. Preventivno održavanje

Preventivno održavanje predstavlja strategijski pristup održavanju postojećeg sistema cesta sa

najekonomičnijim postupcima. Preventivnim održavanjem se usporavaju pojave budućih oštećenja ili
poboljšavaju funkcionalne karakteristike cestovne mreže.

Ključne faze programa preventivnog održavanja su:

• Određivajne dionice cestovne mreže na kojoj je potrebno provesti preventivno održavanje

• Odrediti vrstu problema odnosno vrstu oštećenja
• Odrediti optimalnu mjeru održavanja
• Odrediti vrijeme kada će se tehnička mjera sprovoditi
• Uspostaviti sistem monitoringa nakon sporevedene mjere održavanja

Rezultati preventivnog održavanja nisu odmah vidljivi i veoma se lako sredstava predviđena za ovo od-
ržavanje smanjuju ili potpuno ukidaju.

4.1.2. Korektivno održavanje

Ovo održavanje se od preventivnog razlikuje po vremenu sprovođenja i troškovima. Mjere korektivnog od-
ržavanja se sprovode kada su već registrovana oštećenja te ih je potrebno adekvatno tretirati.
Zakašnjenje sprovođenja tehničkih mjera preventivnog održavanja uzrokuje veći intenzitet i obuhvata
oštećenja kolovozne konstrukcije pa samim tim i obuhvat za koje je potrebno sprovesti mjere korektivnog
održavanja.

4.1.3. Urgentno održavanje

Pod urgentnim održavanjem se podrazumijevaju mjere održavanja koje se sprovode u vanrednim situacijama
tj. kada se mora reagovati gotovo istovremeno sa pojavom oštećenja a zbog što bržeg uspostavljanja
saobraćaja ili povećanja stanja sigurnosti.
Mana ove vrste održavanja se često odnosi na manjak planiranih finansijskih sredstava za ovu namjenu.
 4.2. Radovi na održavanju kolovoznih konstrukcija

Kod fleksibilnih kolovoznih konstrukcija vrše se aktivnosti na:

• Uklanjanje svih nečistoća sa kolovozne površine

• Uklanjanje svih prepreka bezbijednom odvijanju saobraćaja
• Popravljanju ulegnuća, deformacija, otkidanja habajućeg sloja
• Popravka mrežastih prslina i pukotina
• Popravka posljedica klizanja sloja po sloju
• Popravka oštećenja kolovoznih površina, udarnih rupa u kolovoznom zastoru i konstrukciji
• Popravka isplivavanja bitumena i vode na kolovoznu površinu

Kod krutih kolovoznih konstrukcija vrše se aktivnosti na:

• Uklanjanje svih nečistoća sa kolovozne površine

• Uklanjanje svih prepreka bezbijednom odvijanju saobraćaja
• Popravka habanja
• Popravka slijeganja, pomjeranja i denivelacija ploča
• Nanošenje mase za zalivanje spojnica
• Popravka izolacije na spojnicama
• Popravka poprečnih i dijagonalnih prslina i pukotina
• Popravka pukotina i lomova na ivicama ploča
• Popravka mrežastih pukotina i prslina
• Popravka udarnih rupa
• Popravka ljuštenja kolovoznih površina