Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet
Odsjek za psihologiju

Osvrt na temu: Vršnjačko nasilje u školi

Dražen Bičanić
Uvod u predškolsku i školsku psihologiju

1
Osvrt na blog post

Kolegice Dedić, Jakopović i Lončarić napravile su vrlo dobru sumaciju istraživanja

o vršnjačkom nasilju u školama. Obuhvatile su i obrazložile sve oblike ugnjetavanja i
nasilja među školskom djecom, različite sudionike nasilja i krug nasilja. Posebno me
zaintrigiralo i zapanjilo koliko su detaljno, a ipak sažeto uspjele obuhvatiti i okolnosti i
okolinu sudionika nasilja, kako nasilnika tako i žrtava te da su stavile veliki naglasak i na
iskustvo i uzroke osjećaja bespomoćnosti žrtava. Smatram da bi za dugoročno rješavanje
problema trebalo staviti veći naglasak na promatrače u tom procesu, koje se, barem po
blogu kolegica, puno manje promatra i istražuje. Ne smatram da je to propust kolegica
već vjerujem da upućuje na nedostatak u dosadašnjim istraživanjima koja su se najviše
bavila posljedicama i ponašanjima nasilnika i žrtava. Kolegice su se osvrnule i na
cyberbullying i na trenutne procjene učestalosti nasilja u hrvatskim školama. Tema
cyberbullyinga je relativno nova u obrazovanju i postepeno postaje prevalentni oblik
nasilja te mislim da je od velike važnosti što su tu temu kolegice spomenule, pogotovo u
ovoliko detalja. Završno, kolegice su dale praktične savjete za roditelje kao i za psihologe
te navele nekoliko trenutno aktualnih programa kojima je tema suzbijanje i prevencija
nasilja u školama i izvan njih.

2
 Pitanja u raspravi

1. pitanje - tipovi nasilnika

Malo dodatnih informacija!
Na našem blogu mogli ste pročitati neke karakteristike, osobine i načine ponašanja nasilnika. U nekima od istraživanja (Coloroso,
2003) u Americi zapravo je pokazano da postoji podjela na više tipova nasilnika, a to su:

• samouvjereni → reagiraju munjevito, osjećaju se superiornijim od svojih vršnjaka, što može stvoriti krivu sliku kod ostale
djece, pa mu se dive zbog odlučnosti i jake ličnosti
• socijalni nasilnici → koriste glasine, verbalne uvrede kako bi svoje žrtve izbacili iz socijalnih aktivnosti
• oboružani nasilnik → traži priliku za zlostavljanje kad ga nitko ne vidi, naizgled miran, ali hladan i bezosjećajan
• hiperaktivni nasilnik → okrivljuje druge za svoje ispade, uglavnom imaju poteškoća u učenju i slabe ocjene, ljubomorni
su na drugu djecu, te reagiraju agresijom i na male provokacije
• nasilnik žrtva → istovremeno je i meta i nasilnik, napada puno slabije od sebe, potrebno mu je dokazivanje, jer je i sam
žrtva – bilo od vršnjaka, starijih ili članova obitelji
• grupa nasilnika → u osnovi su ova djeca kukavice i snažni su samo u grupi te rade stvari koje nikada ne bi izveli sami
• banda nasilnika → zastrašujuća skupina djece, koja radi što hoće i svi ih se boje

Sjećate li se jeste li se kroz svoje školovanje susreli s nekim određenim tipom/tipovima nasilnika? S kojim tipom nasilnika ste se
najčešće susretali?
Kako su se ti tipovi nasilnika ponašali prema drugima i kako su na njihovo ponašanje reagirali profesori, psiholog ili ostala djeca?

2. pitanje- vlastita iskustva

Ovo pitanje sam smjestio ovdje jer sam naknadno shvatio da sam ga zapravo odgovorio svojim prvim
odgovorom
U ovom pitanju voljele bi da se prisjetite vlastitih iskustava koje imate s nasiljem i odgovorite na sva ili samo na neka
od idućih pitanja.

Prisjetite se svojih iskustava sa vršnjačkim nasiljem, jeste li bili u ulozi nasilnika, žrtve ili promatrača?
Je li psiholog intervenirao u toj situaciji? Na koji način se općenito postupalo prema nasilju u vašoj situaciji i mislite li
da je taj postupak bio ispravan, zašto mislite da je ili da nije?

U osnovnoj školi sam imao mnogo iskustva s nasilnicima te sam često bio žrtva. U jednom
periodu sam se odlučio „boriti“ protiv njih što je rezultiralo time da sam se više puta
potukao u par mjeseci te sam završio kod školske psihologinje koja je samnom provodila
terapiju nošenja s ljutnjom. U osnovnoj školi sam naišao na pojedine nasilnike koji bi
sigurno spadali u neke od ovih kategorija više nego u druge no ne mislim da su u mojem
slučaju te kategorije isključive. Neki su spadali više u samouvjerene ili oboružane
nasilnike, bio je jedan dječak koji je izgledao kao samouvjereni tip, no kako je prethodno
pao razred i postojale su glasine da „ima tešku situaciju kod kuće“ retrospektivno bih
rekao da je prije nasilnik žrtva. Nisu se ponašali kao grupa, bili su distruptivni u nastavi
kao pojedinci, ali nisu bili zastrašujući kao banda, dapače, često su bili vrlo popularni i
druželjubivi, pogotovo među muškim društvom. Dakle mnoge od ovih vrsta nasilnika bih
rekao da sam upoznao no u meni poznatom uzorku ove kategorije niti su toliko izražene
niti su bile međusobno isključive. U srednjoj školi sam se doduše susretao samo sa

3
 verbalnim nasiljem u puno manjoj i suptilnijoj mjeri. „Gaslighting“, ideološke prepirke,
propovijedanja i često omalovažavanje bilo mojih uvjerenja ili mene samoga spadale bi
vjerojatno više u kulturalno i/ili emocionalno nasilje, ako bi uopće spadale u vršnjačko
nasilje a ne u generalno ugnjetavanje. U srednjoj školi sam i ja puno manje kategorizirao
to kao nasilje a više kao „osobnost osobe“ te nije postojala nikakva intervencija niti je
bilo ikakvih primjedbi od profesora ili drugih ljudi, jer nije bilo koncentrirano i intenzivno
kao što to zna biti u slučajevima osnovnoškolskog nasilja već je bilo niskog intenziteta i
sustavno.
3. pitanje - tradicionalno vršnjačko nasilje (uživo) vs. cyberbullying
Tradicionalnim vršnjačkim nasiljem možemo nazvati situaciju/situacije kada jedno dijete ili više njih uzastopno
uznemiruje, napada i ozljeđuje drugo dijete koje se ne može obraniti. Cyberbullying naziv je za nasilje preko
interneta. Tako možemo nazvati svaku komunikacijsku aktivnost cyber tehnologijom koja se može smatrati štetnom
kako za pojedinca, tako i za opće dobro.

Mislite li da je cyberbullying (elektroničko nasilje) više ili manje opasno od tradicionalnog vršnjačkog nasilja (uživo) i
zašto tako mislite?

Smatrate li da će elektroničko nasilje u budućnosti zamijeniti tradicionalno vršnjačko nasilje (uživo)?

Vjerujem da je elektroničko nasilje mnogo opasnije od tradicionalnog vršnjačkog

nasilja. Smatram da je tako zato što je elektroničko nasilje, naspram tradicionalnog
vršnjačkog nasilja sveprisutno u životima žrtava. Od tradicionalnog nasilja se može
pobjeći, bilo natrag kući, bilo u drugu školu ili druge aktivnosti. No od elektroničkog nasilja
se ne može pobjeći, pogotovo uz sve veću digitalizaciju i okretanje tehnološkim rješenjima
u nastavi, a da se ovo pandemijsko doba ni ne spominje. Smatram da je ono sve šira
pojava zbog mnogo razloga no kao najveće bih naveo normalizaciju verbalnog i
emocionalnog nasilja kako na internetu tako i u društvu te sve veći „boom“ različitih
društvenih mreža kojima se djeca služe od sve niže dobi. Zapravo nemam osobnog
iskustva sa cyberbullyingom pa ne mogu reći da sam siguran u ovo ali vjerujem da
elektroničko nasilje neće zamijeniti tradicionalno. Mislim da će elektroničko nasilje postati
rašireniji i češći oblik nasilja naspram tradicionalnog ako već nije no mislim da su u podlozi
te dvije vrste nasilja često različite motivacije uzrokovane različitim medijem. Osobno bih
rekao da je tradicionalno vršnjačko nasilje češće mješavina želje za moći i za
prihvaćanjem u društvu, što bih povezao s time da nasilnici često imaju svoju „kliku“,
grupu ili bandu koja ih potiče ili s njima terorizira druge, dok je cyberbullying mnogo
osobniji, pri čemu se spušta druge kako bi se osoba bolje osjećala oko sebe i vlastitih
uvjerenja. Dakle kao glavni razlog zašto elektroničko nasilje neće u potpunosti zamijeniti
nasilje „uživo“ bih naveo upravo ovo, uvjerenje da ta dva čina nasilja zatomljuju različite,
ako ne potrebe, želje nasilnika što znači da će različiti tipovi osoba biti više zainteresirani
i predisponirani činiti samo jedan od ovih vrsta nasilja.

4
 4. pitanje - vršnjačko nasilje i uloga psihologa
Kako bi po vašem mišljenju psiholog trebao reagirati na nasilje koje se dogodi uživo, a kako na ono
koje se dogodi na internetu?

Treba li razgovarati sa svim sudionicima nasilja (žrtva, nasilnik, promatrač) ili samo s nekima?

Što mislite, u trenutnoj situaciji s Corona virusom kada je većina nastave, pa tako i nasilja online, što
psiholog može poduzeti u toj situaciji?

Mislim da je prva uloga psihologa informirati sve uključene u procesu. Ponekad je,
pogotovo u slučajevima cyberbullyinga, dovoljno objasniti djeci koliko su njihova
ponašanja zapravo štetna i zlobna, dok je u drugim slučajevima problem ukorijenjen u
drugim odnosima koja djeca ne znaju razriješiti te se iskaljuju na svoje vršnjake. Vjerujem
da mnogi profesori zapravo ne znaju kako pravilno reagirati u takvim situacijama, ako
vide ili znaju da postoji nasilnik ili žrtva među njihovim učenicima, te smatram da je
potrebno, kao psiholog, i profesorima dati dodatnu edukaciju o pravilnom postupanju u
takvim situacijama. Najproblematičniji mi se čini pristup roditeljima i obitelji djece, bilo
žrtava ili nasilnika. Mnogi roditelji jednostavno ne žele priznati, ne znaju ili ne žele
rješavati probleme sa svojom djecom, te mnogi i teško prihvaćaju kritike drugih, pa čak i
stručnjaka. Pogotovo ako su mogući uzrok problema u podlozi nasilničkih ponašanja
mislim da je teško točno znati kako pristupiti roditeljima djece pa bih bio oprezan kod
obraćanja roditeljima, iako naravno smatram da bi i njih trebalo informirati i upoznati sa
situacijom. U trenutnoj situaciji vezanoj uz koronu mislim da je teško efektivno i
sistematično pristupiti s profesionalnošću kao psiholog. Zbog ograničenog kontakta teško
je provoditi bilo koje intervencije osim online edukacija o prevenciji nasilja, a patrolirati
poruke učenika u online okruženju ne samo da je neetično već je i daleko od posla bilo
kojeg školskog psihologa. Mislim da je moguće organizirati online edukacije i eventualno
5. pitanje- video (Rethink before you type)
Za one koje zanima nešto više o cyberbullyingu (elektroničkom nasilju) pripremile smo ovaj zanimljiv Ted talk o 14-
godišnjoj djevojčici koju izrazito zanima uloga mozga kod cyberbullyinga te želi pronaći dugoročno rješenje kojim bi
se cyberbullying mogao zaustaviti. Njezin projekt Rethink (Rethink before you type- promisli prije nego napišeš)
zanimljivo je rješenje ovoga sveprisutnog problema. Iako se društvene mreže bore protiv cyberbullyinga na način da
žrtva online nasilja treba zastati, blokirati zlostavljača i reći što se događa odrasloj osobi (stop-block-tell metoda),
istraživanja pokazuju da u 9 od 10 slučaja djeca ne kažu nikome da su žrtva online nasilja.

Zanima nas što vi mislite o Rethink projektu! Kako vam se sviđa ideja i mislite li da bi se trebali orijentirati samo na
žrtve online nasilja (stop-block-tell metoda) ili na zlostavljače (Rethink projekt) i pokušati promijeniti njihovo
ponašanje da do nasilja ni ne dođe?

Također, što mislite na koje načine roditelji mogu sudjelovati u prevenciji online nasilja?

razgovarati sa učenicima koji se obrate za pomoć no nažalost čini mi se da je teško uopće

prepoznati znakove nasilja u takvom okruženju, a još manje efikasno intervenirati.

5
Svoj odgovor na ovo pitanje bih nadovezao na nešto što sam govorio u drugom pitanju.
U ovom videu je navedeno da čak 93% nasilnika koji vrše elektroničko nasilje to rade
nesvjesno, odnosno da svi oni ne misle to kada im se osvijesti da je to što govore
uvredljivo i/ili zlobno. Mislim da je činjenica da cyberbully nasilnici često možda nisu ni
svjesni da čine nasilje, jedna od temeljnih razlika između nasilja uživo i preko interneta.
Ono što bih ipak najviše pohvalio i komentirao jest pristup u kojemu se program
prevencije nasilja orijentira na ponašanje zlostavljača. Mislim da već provedeni projekt
govori sam za sebe te mislim da je nužno u kvalitetnom programu prevencije govoriti i o
drugim aspektima nasilja osim „da se izbjegne postati žrtva“. Vjerujem da se u našem
društvu normalizirala pojava nasilja u školama te da takvi stavovi sprječavaju radikalne
promjene u rješavanju problema. Činjenica da postoji pojam „tradicionalno nasilje“ govori
o tome koliko je i u sam rječnik ukorijenjena pojavnost nasilja u našem društvu i školama.
Iz tog razloga mislim da se počeo, svjesno ili nesvjesno, pri rješavanju problema nasilja
primjenjivati princip: „kako ne postati žrtvom nasilja“ umjesto „Kako spriječiti nasilje“.
Kampanje koje su temeljene na „stop-block-tell“ metodi i koje su usmjerene na to da se
djecu uvjeri da se jave starijima daju poruku „nije u redu biti žrtva nasilja“, a ne „nasilje
nije u redu“ jer zapravo nisu usmjerene na ponašanje nasilnika već na ponašanje žrtve.
Sustavno se i već generacijama primjenjuju ovakvi principi rada koji na kraju šalju poruku
da si je žrtva sama kriva što se našla u takvoj nevolji. Da je to tako u društvu možemo
se i osvrnuti na probleme silovanja i seksualnog uznemiravanja žena i stavove društva
prema tim temama. Stavovi „Sama je to tražila kad se tako obukla“ i „Nije dovoljno
jasno/dovoljno puta rekla ne“ koji svaljuju pojavu zločina na žrtvu česte su i toliko su
ukorijenjene da i naš predsjednik države zna izvaliti takvu opasku po pitanju seksualnog
zlostavljanja. Onda ne čudi da djeca koja su žrtve ne žele da se zna da su žrtve. Zašto bi
vjerovali odraslima koji im govore „sam si kriv ako se uopće nađeš u takvoj situaciji“?
Roditelji bi trebali biti podrška i boriti se protiv kulturalno naučenih stavova te podržavati
da nije žrtva kriva već nasilnik zato što se ponaša na nedopustljiv način. Najveći posao
koji roditelj ima jest: 1. naučiti dijete da nije u redu biti nasilnik niti činiti ikakvo nasilje;
2. intervenirati ako primijeti ili ako je obaviješten da dijete zaista vrši nasilje; te 3. da
uvjeri svoje dijete da nije kriv ako je žrtva nasilja te da ga ne bi trebao tolerirati iz bilo
kojeg razloga. Zato mislim da je projekt ove djevojčice ne samo vrlo uspješan nego i
revolucionaran. Tim projektom se zlostavljaču govori: „Ovo je neprimjereno ponašanje.
Prestani to raditi.“, što šalje točno onu poruku koju smo htjeli. Ovakav projekt usmjeren
je na mijenjanje ponašanja umjesto na simptomatsko umanjivanje posljedica već
učinjenog nasilja. Iskreno mi je jako drago da takva inicijativa postoji te bih volio vidjeti
više ovakvih projekata kako u našim školama tako i u školama diljem svijeta.