Univerzitet Tuzla

Filozofski fakultet Tuzla

Filozofija-Sociologija

SEMINARSKI RAD
Iz Historije BiH
___________________________________

Tema: Bosna za vrijeme Tvrtka I Kotromanića

Student: Elma Ćilimković

Profesor: dr.sc. Adnan Jahić, red.prof

Tuzla, 2019.
Sadržaj:

1. Uvod
2. Bosna za vrijeme Tvrtka I Kotromanića
3. O krunidbi kralja Tvrtka I
4. Privreda i društvo za vrijeme Tvrtka I Kotromanića
5. Bosansko stanovništvo za vrijeme Tvrtka I
6. Zaključak
7. Literatura
Uvod
Ono što je neophodno za potpuno shvatanje i doživljaj domovine i ljudi u potpunom smislu,
jesu humanističke nauke, poput historije, koja ima zadatak predstaviti ne samo činjenice, već i
samo smisleno postojanje jedne zemlje. Historija je uistinu učiteljica života, koja nam pomaže
da shvatimo da sve što se dešava jeste posljedica ranijih zbivanja, koja su bitno utjecala na
naše oblikovanje svijesti i stilova života. Ono što je bitno istaći jeste da nas ona podučava
onome što zaista treba da postane predmet našeg interesovanja, a to je čovjek, koji je meta u
svakom okruženju i svakom zbivanju.

Historija Bosne i Hercegovine je izuzetno bogata i blagorodna, zbog toga što je uvijek bila
razmedje izmedju više civilizacija i razvijenijih zemalja, kojima je služila kao cilj ili kao
sredstvo. Historija Bosne i Hercegovine može se podijeliti na tri velika razdoblja, a ona su:
doba feudalne bosanske države, gdje su dominantne ličnosti banovi Kulin, Ninoslav, Borić i
Stjepan II Kotromanić, te prvi bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić; doba osmanske vladavine,
koje je započelo zauzimanjem Bosne i Hercegovine od strane Otomanskog carstva, te
moderno doba, koje počinje od austrougarske okupacije i traje sve do danas.

Historiju Bosne i Hercegovine nije moguće tumačiti uporedjivanjem sa glavnim tokovima

historijskih dogadjaja u drugim, razvijenijim zemljama, već je nužno razumijevati u okviru
vlastitih historijskih epoha, koje smo u prethodnom pasusu nabrojali, kako bismo imali
opširan uvid u ono kroz što se Bosna i Hercegovina oblikovala vijekovima.

Počeci historije Bosne i Hercegovine datiraju još od vremena kasnog rimskog carstva i
južnoslavenskog ranog feudalizma, te traje sve do danas. Ono što nedostaje samoj historijskoj
nauci u okviru historije Bosne i Hercegovine, jeste cjelovitost u proučavanju same historije i
historijskih dogadjaja na ovom tlu, zbog toga što su se godinama razni autori bavili različitim
problemima u okviru historije Bosne i Hercegovine, ali nikad cjelovitom historijom pomenute
domovine.

Historija Bosne i Hercegovine, odnosno historija južnih Slavena je prepuna historijskim

dogadjajima, kao što su seobe, migracije, koje su većinom bile izazvane geopolitičkim
faktorima ili čak čestim ratovima, na osnovu kojih se često mijenjala cjelokupna religijska i
etnička slika tadašnjih naroda, kao i regiona, zemalja i krajeva.

Danas se pretežno srednjovjekovni Bosanci ili Bošnjaci, nazivaju bogumilima, koji su

navodno bili pristaše učenja bugarskog heretičkog popa Bogumila, koji je živio u X vijeku.
Ali, Bosanci sebe nikada nisu nazivali tim imenom, već isključivo „dobrim krstjanima“ ili
Bošnjanima, ili najjednostavnije „dobrim ljudima“.

Cilj ovog seminarskog rada jeste da pokažemo osnovne historijske činjenice i uopšteno značaj
bosanskih vladara koji su utjecali na formiranje Bosne i Hercegovine, prvenstveno Bosnu za
vrijeme Tvrtka I Kotromanića, kao samostalne suverene države, sa transparentnim bosanskim
jezikom i relevantnim historijskim dokazima o dugovjekovnom opstojanju ove zemlje.
Bosna za vrijeme Tvrtka I Kotromanića

Tvrtko I Kotromanić otpočeo je svoju vladavinu 1353., te nasuprot bratu svog oca i vladaru
Stjepanu II Kotromaniću, svoju je vladavinu zatekao u nešto nepovoljnijim uslovima. Bansku
čast naslijedio je Tvrtko, "sin gospodina kneza Vladislava a sinovac velikoga i slavnoga
gospodina bana Stepana". U njegovo vrijeme, pretenziju na Bosnu imao je Ugarski kralj
Ludovik I, koji je nastavivši rad svog prethodnika Karla Roberta, nastojao da povrati
kraljevska prava u svim dijelovima ugarsko-hrvatske države. Osim toga, nastojao je da
postane vladar cjelokupnog Balkana, pa je stoga nekoliko puta napao Srbiju, sa kojom je
1346.potpisao mirovni sporazum, jer car Dušan nije htio da mu iko stoji na putu ka Carigradu.

Tokom prvih godina Tvrtkove vladavine, odigrali su se neki dogadjaji koji su bili sudbonosni
za dalji razvitak i napredak same Bosne. Venecija je potpisanim mirom u Zadru 1358.godine,
bila u potpunosti istisnuta iz Dalmacije, gdje je čvrstu vlast uspostavio kralj Lajoš I. Tada
Dubrovnik, s kojim je Bosna imala najviše uspostavljenih trgovačkih veza, pada pod vlast
ugarskog kralja. Za Bosnu je bilo nepovoljno to što je prekinula odnose s Dalmacijom, ali je
kasnije bila u povoljnom položaju, zbog toga što se Venecija nakon 1382.godine nije pojavila
kao suparnik u borbi za Dalmaciju i Hrvatsku. S druge strane, srpsko carstvo koje je vodio car
Dušan je počelo da slabi, što je otvorilo mogućnosti Bosni da se proširi na mnoge
decentralizovane dijelove tadašnjeg srpskog carstva, na jugu i istoku.

U tom periodu, počinju da se zatežu odnosi sa Ugarskom, još u maju 1362.godine kada dolazi
do sukoba izmedju hrvatsko-dalmatinskog bana i Tvrtkovog vlastelina Sanka Miltenovića.
Tada je kao taoc banu bio Sankov brat Gradoje, a vlastelinov jedan od banovih službenika.
Ban je zahtijevao sumu od 5000 dukata za otkup taoca, ali posredovanjem Dubrovačke
republike sporazum je postignut iste godine. Ovaj dogadjaj je uslovio da Ugarska i Bosna
udju u otvoreni sukob. Motiv koji je imala Ugarska protiv Bosne jeste istrebljenje heretika i
patarena, koji su živjeli u Bosni. Medjutim, odmah se naslućivalo da je drugi motiv bio u
pitanju, zbog toga što je Ugarski kralj prepuštao svojim vazalima da se bore sa bosanskim
hereticima.

Kako bi se nagodili i potpisali primirje, kralj Ludovik se oženio Tvrtkovom sestričnom,

plemkinjom Elizabetom 1353.godine, ali je kralj Ludovik od njega zahtijevao da mu Tvrtko
preda "svu zemlju Humsku sa svim tamošnjim utvrđenim gradovima". Kako mu njegovi
vazali nisu bili poslušni, Tvrtko odlazi sam 1357.godine i kralju Ludoviku predaje zatražene
dijelove Bosne, te je na taj način povratio granice hrvatske banovine, koje je ban Stjepan II
pripojio Bosni. Takodje, kralj je banu Tvrtku potvrdio vlast nad Bosnom i Usorom, ali pod
uvjetima da se iz zemlje istjeraju svi heretici i patareni, da ban u poptunosti iskazuje vjernost
kralju, da služi u njegovim vojnim pohodima kada ovaj to zatraži, te da ban sam ili njegov
brat borave konstantno na kraljevskom dvoru
Bosni nije prijetila nikakva opasnost sa istoka, ali joj je prijetio kralj Ludovik I, koji, nakon
što je slomio moć hrvatske vlastele, nastoji da Bosnu dovede u položaj zavisnosti od svoje
krune. Prvenstveno je natjerao Tvrtka da mu ustupi zapadni Hum, a nakon toga, da bi dodatno
uzdramo bosansku državu, podržavao je partikularizam bosanskih velikaša, posebno
Hrvatinića. Nakon zaključivanja Zadarskog mira iz 1358., Ludovik je naredio da Dubrovnik,
umjesto bosanskom banu, njemu isplaćuje „stonski dohodak“1, kao naknadu za darovani otok
Pelješevac. Takodje, pokrenuo je i pitanje bosanskih heretika, čime je zahtijevao njihov
progon. 1363. Ludovik je na Bosnu poslao dvije križarske vojske, koje je Tvrtko porazio, te
nanijeo veliku štetu Ugarskom kralju i njegovoj vojsci.

Vojska kralja Ugarske je dva puta napadala sjever Bosne. Prvi put, cilj je bio Ključ, kao važna
tvrdjava, koju je predao Vlatko Vukoslavić, koji je stao na stranu kralja, a drugi put, koji se
zbio mjesec dana kasnije, cilj je bila Usora, koju je kralj uspješno odbranio, jer je kraljeva
vojska bila zaustavljena kod tvrdjave Srebrenik. Vojni pohodi Ugraske na Bosnu zbili su se
izmedju 1358.i 1363., kojima je Tvrtko neustrašivo prkosio.

„Ove sjajne Tvrtkove pobjede nagovijestile su njegove vojničke i državničke sposobnosti i

pružile mu nadu da će pod njihovim utiskom prevazići otpor vlastele i povezati njene
rascjepkane snage, te ih ujedinjene usmjeriti jedinstvenom cilju političkog učvršćenja i
proširenja bosanske države. Tvrtko je držao da je pobjedama nad Ludovikom blizu tog cilja.
Unutrašnje bosanske prilike, međutim, još nisu bile sazrele za takvu sveobuhvatnu i
jedinstvenu državnu politiku kakvu je Tvrtko kao vladar od početka imao na umu.“2

Tvrtko je imao samo 15 godina kada je došao na poziciju bana, te mnogo plemstvo zbog
njegovih godina nije osjećalo dužnost služiti ga, zbog čega slabi središnja vlast, a plemstvo
djeluje po osobnim željama. Tvrtko je uvidio da se autoritet može uspostaviti jedino vojnim
putem, ali nije imao oformljenu vojsku. 1366.se dio vlastele pobunio protv Tvrtka, zbog čega
se on morao obratiti za pomoć ugarskom kralju Ludoviku, na čijem se dvoru sakrio od
pobješnjele vlastele. Ban Tvrtko je uz pomoć kralja Ludovika i uz odlučnu akciju, povratio
svoje pozicije, te već naredne godine potvrdjujući stare i potpisane povelje Dubrovniku,
proglašava se banom bosanskim. Tek 1369.on učvršćuje svoju vlast u Bosni, te je time
prebrodio i posljednju krizu koja je prijetila Bosni.

Prvi veliki vanjskopolitički uspijeh, ban Tvrtko I postigao je na istoku. U savezu sa knezom
Lazarom, osvojio je posjede svog susjeda Nikole Altamanovića. „Ubrzo potom Tvrtko je
zauzeo primorske župe Trebinje, Konavle i Draževicu, čime je granicu Bosne pomjerio do
Boke Kotorske. Podjelom posjeda Nikole Altomanovića, u sastav Bosne je ušao današnji
Sandžak, odnosno ranofeudalna Raška, kao jezgro bivše nemanjićke države.“ 3 Samim ovim,
srpska država izgubila je neke oblasti na zapadu, čime su obale rijeke Lima došle pod vlast
bosanskog vladara, a samim tim i Mileševa i Prijepolje. Takodje, manastir Milošev pripao je
bosanskoj državi, te postao predodredjen da bude crkveno sjedište pravoslavnih vjernika u
1
„Stonski dohodak“ ili stonski tribut, bio je tribut koji je Dubrovačka republika plaćala vladarima Bosne i Srbije,
a kasnije i srpskim manastirima.
2
Mustafa Imamović, „Historija Bošnjaka“, Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Matični odbor, Sarajevo,
1997., str. 60
3
Ibid, str.62
Bosni. Bosni je pripadao i manastir Svetog Nikole u Banji, koji je bio sjedište dabarske
episkopije.

Pošto je bio u srodstvu sa Nemanjićima, po ženskoj liniji, priklonio se ideji da njemu pravom
pripada „dvogubi vijenac“ ili dvostruka kraljevska kruna, Bosne i Srbije, zbog toga što je bio
jači i sa više atoriteta, te na osnovu toga izmedju njega i kneza Lazara nije došlo do sukoba,
jer je znao da je njegovo pravo na krunu Nemanjića jače. Lazar je imao pravo na krunu samo
na osnovu toga što je njegova žena poticala iz nemanjićke linije Vukanove. Takodje, još jedan
dokaz zašto je Tvrtko imao više prava na krunu, jeste zbog toga što je njegov djed Dragutin,
po ženskoj liniji, i sam bio kralj.
O krunidbi kralja Tvrtka I

Krunidba je održana u manastiru Mileševu u Prijepolju, gdje je vladao kult Svetog Save, na
Mitrovdan. „U povelji koju je 10. IV 1378. izdao Dubrovčanima, Tvrtko piše da mu je Bogom
darovano u nasljedstvo prijestolje i kraljevstvo njegovih predaka, "gospode srpske".“4

Tako se Tvrtko I Kotromanić, 26.oktobra 1377.okrunio za „Srbljem i Bosne i Primorju i

Zapadnim stranam“, te tako počeo „s Bogom kraljevati“. Takodje, svom imenu Tvrtko dodao
je i ime Stefan, koje su nosili svi bosanski kraljevi prije njega, te je na taj način postalo
tradicija. Nakon krunisanja, kralja Tvrtka I, njegovu kraljevsku krunu su prihvatili svi
najvažniji srpski oblasni vladari, zatim Dubrovnik, Venecija i ugarski kralj Ludovik I, te
njegova nasljednica, kraljica Marija.

Na svoj kraljevski pečat, Tvrtko je pored kotromanićevskog grba sa anžujskim ljiljanima,

stavio i njemavićevskog dvoglavog orla, te svoj dvor uredio po nemanjićevskom stilu, ali je
bilo daleko od toga da obnovi propalu srpsku državu. Po vjeri je bio katolik, ali je štitio i
katoličku i pravoslavnu vjeru i one koji su ih ispovijedali.

„Kralj Tvrtko I ulazi u red kosmopolitskih srednjovjekovnih vladara, čiji je dvor bio stjecište
ljudi sa svih strana, mjesto prožimanja i ujedinjenja različitih kulturno–političkih i jezičkih
uticaja. Pored logoteta (kancelara) Vlatka iz Raške, na Tvrtkovom dvoru mjesto su našli
kninski biskup, Dubrovčanin Mihajlo, koji mu je pisao latinske povelje i pisma, Splićanin
Ivan, čijim se diplomatskim uslugama služio, Tripe Buša iz Kotora, kao kraljevski
protovestijar (ministar finansija), potomci nekada moćnih Šubića, fra Peregrin Saksonac i
mnogi drugi. Tu je bila i Tvrtkova žena, bugarska princeza Doroteja. Sve to pokazuje da
Tvrtko, polazeći od osobenosti i geopolitičke situacije svoje države, nije pristajao uz vjersko–
političke podjele svoga vremena.“ 5

Iako je Tvrtko uistinu zagospodario većim dijelom hrvatskih zemalja, uključujući tu i

dalmatinske gradove, njihovo uključivanje u njegovu kraljevsku titulu nije bilo pravno
pokriveno formalnim aktom krunisanja. Prema preciznim srednjovjekovnim državnopravnim
shvatanjima, za taj čin je, u konkretnom slučaju, bila nužna ugarska kruna sv. Stjepana (Szent
István), koja se čuvala u Stolnom Biogradu, i prisustvo ugarskog primasa, ostrogonskog
(Esztergom) nadbiskupa.

Tvrtkovu kraljevsku titulu su priznale susjedne države, a Venecija naziva tada Tvrtka „rex
rassie“, a isto je učinio i Dubrovnik. Takodje, i tadašnji Ugarski kralj Ludovik I je bio
zadovoljan time što se Tvrtko krunisao za kralja.

4
Mustafa Imamović, „Historija Bošnjaka“, Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Matični odbor, Sarajevo,
1997., str.62
5
Ibid, str.63
Kraljevsku titulu, Tvrtko je iskoristio da ojača svoj položaj i svoju vlast. 1366.godine, nakon
okončanja rata sa pobješnjelom vlastelom, Tvrtko se konačno obračunao sa njima, te
ograničio vlast svoga brata.

Pred kraj Tvrtkove vladavine, na istoku se pojavljuju Turci-Osmanlije, koji iz Edirnea

(Jedrena), upadaju i u Bosnu. Prva provala Turaka bila 1386.godine. Tada je jedan njihov
manji odred uspio prodrijeti sve do doline Neretve, gdje ih je zaustavio Tvrtkov vojvoda
Vlatko Vuković. Nakon dvije godine, upali su u Bosnu sa mnogo jačom vojskom, pod
vodjstvom Šahin-paše, kad ih je ponovo vojvoda Vlatko Vuković porazio kod Bileće.

Tvrtkove namjere da zauzme grad Klis 1387.godine, kojim su gospodarili Šubići, otežale su
Osmanlije napadima na Srbiju i Bosnu. Jedna od njihovih vojski je bila zaustavljena kod
Bileće 1388.

28.6.1389.dolazi do odlučujuće bitke na Kosovu, gdje je Murat I odlučio da poduzme oštrije

mjere protiv Bosne i Srbije. Tvrtko šalje u pomoć knezu Lazaru jedan dio vojske. Oni su
uočili prodore Turaka-Osmanlija i njihove vojske, te u bitkama na Kosovu prošli bez težih
posljedica. U tom trenutku, Tvrtko I je razmišljao o ujedinjenju Balkana, na kojem je
postojalo oko 24 države i državice, ali njegove planove je prekinula iznenadna smrt
1391.godine.

Nakon Tvrtkove smrti, nastale su dugotrajne borbe za prijesto, te se počinju nijekati stvarna
prava za vladanje pojedinih pretendenata, koji su bili pod palivom moćnijih velikaša.
Najznačajniji oblasni gospodari koji su se borili oko Tvrtkove zaostavštine bili su: „Hrvoje
Vukčić Hrvatinić u Donjim krajevima, Sandalj Hranić Kosača i njegov sinovac Stjepan u
Humu, te Pavao Radinović i njegov sin Radoslav u srednjem Podrinju.“6

6
Grupa autora, „Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod
Osmansku vlast“, SOUR „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1984., str.437
Privreda i društvo za vrijeme Tvrtka I Kotromanića

S obzirom na porast značaja novca u privrednom životu, ban Tvrtko je nastavio sa njegovim
kovanjem. Pored novca, koji, po tipu,odgovara dinarima bana Stjepana II, Tvrtko, poslije
1365. godine, kuje dinare sa novim kalupima, dobijenim iz Dubrovnika. Tvrtko I Kotromanić
je uveliko olakšao trgovinsku razmjenu između bosanske države i Dubrovačke Republike
time što je postavio bosansko novčarstvo na istu osnovu na kojoj se zasniva i dubrovačko, te
tako izjednačio valutnu.stopu svog novca s dubrovačkim .

Za razliku od novca koji, po tipu, odgovara dinarima njegovog strica, bana Stjepana II
Kotromanića, druga vrsta Tvrtkova novca podudara se, u potpunosti, sa dubrovačkim
dinarima .To su dinari koje ban kuje poslije 1365. godine, nakon što je dobio nove kalupe iz
Dubrovnika. Zanimljivo je i da je Tvrtko I Kotromanić bio jedini bosanski vladar koji je
kovao zlatni novac. Nažalost, sačuvan je samo jedan primjerak tog novca, odnosno
četverostruki dukat koji je težio oko 14,5 grama.

Širenjem teritorija bosanske države prirodno se povećao obim trgovine, koja je za osnovu
imala opći porast proizvodnje, posebno u rudarstvu. Uz tvrde gradove i utvrđenja te
samostane, nastaju trgovi na kojima se otvaraju nedjeljni, godišnji i prigodni sajmovi, gdje se
prodavala i razmjenjivala roba različitog porijekla i namjene. Na tim mjestima vremenom se
naseljavaju zanatlije, uobličuju trgovačke kolonije i uspostavljaju carinarnice. Među
zanatlijama najčešće su se javljali oružari, kovači, alatničari, zidari, drvodjelje, krojači,
obućari i kujundžije, koji su se bavili izradom nakita, posuđa i predmeta za svakodnevnu
upotrebu.

Većina njih učila je zanat u Dubrovniku i u dalmatinskim gradovima. Glavni potrošači kupac
zanatskih proizvoda bila je bosanska vojska. Bosna je bila bogata rudama i metalima, koji su
se proizvodili i prerađivali u brojnim mjestima: Fojnici, Visokom, Konjicu, Srebrenici, Jeleču,
Foči, Mostaru, Livnu, Janjićma kod Zenice, Bihaću, Vrbasu (Banja Luka), Soli (Tuzla),
Olovu, Goraždu, Dobrunu, Višegradu, Srebreniku, Zvorniku i Usori kod Doboja.

Veće dubrovačke kolonije bile su u Srebrenici, Ustikolini, Foči, Cernici kod Gackog,
Drijevima na Neretvi, Bršteniku kod Opuzena, Herceg–Novom, Trebinju, Konjicu, Prači,
Nerezima kod Čapljine i drugdje. Dubrovački i drugi trgovci uživali su slobodu kretanja i
trgovine, s tim što su bosanski vladari imali pravo da na uvoznu robu naplaćuju određenu
carinu. Tako su skoro u svim trgovačkim središtima postojale carinske službe.

Pored toga što je Bosna trgovala sa Dubrovačkom republikom, dubrovački trgovci su često
bili i vlasnici pojedinih rudnika ili njihovih dijelova. Takodje, na scenu su stupili pojedinci ili
trgovačka društva, preduzimači ili finansijeri, koji ne samo da su trgovali rudničkim dobrima,
nego i samim rudnicima.
Rudnički proizvodi koji su se najbolje prodavali bili su srebro, olovo i bakar, iako je najveći
problem tadašnje Kraljevine Bosne bio transport. Trgovina je tekla u pravcima primorja,
Drijeva i Dubrovnika, a planinske masive koji su odvajali primorje od unutrašnjosti Bosne,
mogle su savladati samo tovarne životinje. Takodje, bosanski metali koji su se izvozili u
Dubrovnik, dalje su se slali u Veneciju.

Glavni uvozni artikl bila je so, koja se najviše uvozila iz dubrovačkih solana, zatim s otoka
Raba, iz Ulcinja i iz Drača. Ostala strana roba uglavnom se uvozila za potrebe vlastele. Za
njene potrebe iz Dubrovnika i drugih dalmatinskih gradova, ili njihovim podsredstvom iz
Italije, Francuske i Carigrada, uvozile su se: luksuzne tkanine, oružje, posuđe, nakit, južno
voće, egzotični začini, vino, ulje i različite umjetnine, posebno slike.

„Tvrtkova smrt 1391. označila je završetak uspona bosanske države i početak njenog kraja.
Kao i u slučaju Dušanovog srpskog carstva, pokazalo se da je Tvrtkovo Bosansko kraljevstvo,
iako prostrano, iznutra bilo slabo organizirano, te da je uglavnom predstavljalo njegovo lično
djelo. Odmah poslije Tvrtkove smrti počeli su uzimati maha oblasni gospodari, koji na štetu
kraljevske vlasti vode zemlju "u feudalnu anarhiju najgoreg tipa". Kraljevska vlast naglo
slabi, a samovolja i sebičnost krupne bosanske vlastele raste, i to u trenucima kada se zemlja
našla pred brojnim vanjskim prijetnjama i opasnostima.“ 7

7
Mustafa Imamović, „Historija Bošnjaka“, Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Matični odbor, Sarajevo,
1997., str.69
Bosansko stanovništvo za vrijeme Tvrtka I

Još za vrijeme Stjepana II Kotromanića, bosansko stanovništvo nije bilo u potpunosti

uključeno u nove privredne poduhvate i poslove koji su postali dominantni na području
Bosne, a kakvi su bili kreditno-trgovinski poslovi. Bošnjani su se nerado zaduživali kod
Dubrovčana, zbog sve većeg straha od nemogućnosti isplate duga, zbog još uvijek nepotpune
razvijenosti same Bosne. Ali upravo ovakvi dogadjaji i trgovinski prevrati, uslovili su
odredjene ekonomske i socijalne promjene koje su tada nastupili u Bosni, a što je došlo do
izražaja u 15.vijeku.

Ovakav vid pomjene se naročito primjetio za vrijeme vladavine Tvrtka I Kotromanića, koji
omogućava svom stanovništvu sve veću participaciju u trgovinskom svijetu, što nije bio slučaj
ranije, za vrijeme drugih banova. To više nije nisu bili obični ljudi iz Bosne koji su se bavili
trgovinom, već su to sada bili poznati trgovci koji su mogli birati sa kime će precizno
poslovati i u kojim zemljama. Najviše zaduženja trgovaca zabilježeno je u Prači, Foči i
Ustikolini.

Bošnjani su brzo usvajali nove metode načine poslovanja. U rudarstvu, sustigli su njemačke
rudare Sase, te se pomoću njih strčno usavršavali, te po tome postali veoma poznati i izvan
granica bosanske države. Npr.kralj Alfonso od Aragonije i Napulja, imao je tendenciju doći
do bosanskih rudara, zbog toga što su bili vrsni stručnjaci, te doprinosili pronalaženju ruda i
na drugim krajevima i u drugim zemljama. Kralj je upućivao direktne molbe hercegu Stefanu
Vukčiću –Kosači. Prema Osmanlijama, najstručniji rudari bili su iz Olova.

Takodje, od Dubrovčana, bošnjani su usvojili sistem trgovine, koji je sličio na primitivni

kapitalizam, kao i mnogo naprednije trgovačke tehnike. Od tada, Bošnjani se bave s trideset i
četri vrste zanata, kojima se takodje bave i Dubrovčani. Nisu se ograničavali samo na lokalnu
trgovinu, već su svoju trgovinu proširili na Veneciju, kao i na neke italijanske gradove. U
trgovačke odnose s Bosnom ulaze trgovci iz Prata, koji su ponekad finansirali trgovce iz
Bosne i trgovali svojom tkaninom.

Iako je Bosna sada trgovačka zemlja, sa izuzetno bogatim trgovcima, koji su i sami
posjedovali zlato, srebro, posudje i nakit, ekonomske i socijalne diferencijacije su zahvatile i
samo bosansko društvo. Pored postojanja vlastele i vlasteličića, uočljiva je razlika i izmedju
gradjanskog staleža. Postojali su oni koji su se znatno obogatili, ali su postojali i onu koji su
bili pripadnici sitnih i siromašnih slojeva bosanskog društva i koji su pretežno naseljavali
srednjovjekovna urbana naselja.

Bosanski gradovi se nisu ništa razlikovali od evropskih gradova, jer su i oni sami imali trgove,
koji su bili centri poslovnog i javnog života, a koji su bili okruženi kućama i radnjama
trgovaca i zanatlija. Takodje, bosanski gradovi i naselja su s vremenom imali neke oblike
samouprave. Pored toga, i Crkva je bila smještena u središte bosanskih naselja, a postojala su
i svratišta za putnike, gostionice, carinarnice i leprozoriji kao skloništa za gubavce pri
franjevačkim samostanima .Stambene zgrade su bile većinom od drveta, a crkve od kamena.

Sa ovog aspekta, teško je govoriti o gustini naseljenosti bosanskih gradova. Smatra se da su

Fojnica, Kreševo, Visoko, Zvornik, Foča, Goražde, brojali oko 2000 stanovnika, dok su
rudarska naselja, medju kojima se ističu Fojnica i Kreševo, te gdje su rudari i trgovci bili
angažovaniji, bila gušće naseljena. U Srebrenici je tada zabilježeno oko 3.500 stanovnika.
„Komparacije radi, Novo Brdo, najveći rudnik Balkana, u vrijeme svog najvećeg napretka,
brojalo je oko 10.000 stanovnika.“8

U bosanskim gradovima, bio je izraženiji materijalni život, nego duhovni, zbog toga što se u
to vrijeme javlja želja za bogaćenjem i luksuzom, što se ogleda u boljem načinu oblačenja,
upotrebi srebrenog posudja, nakita, itd. Ovakav stil života omogućilo je kovanje bosanskog
novca, kao i priliv stranog, koji se kovao od doba Stjepana II Kotromanića, te za vrijeme
kralja Tvrtka I Kotromanića, do njegove smrti 1391.godine, ali i nakon toga, do pada Bosne u
ruke Osmanlija.

U Bosni se za vrijeme Tvrtka I počinje širiti pismenost, kao i uvoditi zabava sa muzičarima i
glumcima. Ali muzičari nisu samo zabavljali vlastelu, već su se mogli sresti i u bosanskim
gradovima, gdje se formiralo stanovništvo od stranaca, kao što su bili njemački Sasi i
Dubrovčani. Pored muzičara i glumaca, lokalno stanovništvo je počelo dobijati potrebe za
većim oblikom zabave, pa je počela uvoditi mejdane, gozbe i lovove.

„Kako se Bosna kroz teritorijalno širenje i privredni razvitak povezala sa vanjskim svijetom,
tako su i njena materijalna i duhovna kultura bile prožete raznim utjecajima sa Istoka i
mnogo više sa Zapada .Normalno, postojala je i bosanska osobitost.Gotički utjecaj se ogledao
kroz način odijevanja, prstenje, skulpturu i katoličku crkvenu arhitekturu, a istočni,
pravoslavni, u građenju crkava raške i moravske škole, te turski, i prije pada Bosne, u raznim
vrstama oružja, tkanina i odjeće. Bosanska specifičnost se očituje u izradi pojedinih dijelova
odjeće, srebrenih predmeta i nekih oružja. Iako je duhovna kultura, kao i materijalna, bila pod
uplivom raznih međuutjecaja, ta sfera je, ipak, teže uočljiva.“9

8
Boris Nilević. "O srednjovjekovnom bosanskom građaninu", Historijska traganja, Bosna i Hercegovina, 2010.
9
Ibid
Zaključak

Najstariji historijski izvor koji govori o srednjovjekovnoj Bosni je djelo bizantskog cara
Konstantina Porfirogenita, De Administrando imperio, koje je napisano sredinom desetog
stoljeća. Porfirogenit u navedenom djelu govori o Bosni koja se u to vrijeme prostirala u
gornjem i srednjem toku istoimene rijeke Bosne. Njena teritorija će se postepeno širiti, da bi
vrhunac dostigla za vrijeme Tvrtka I Kotromanića.

Od kada se može pratiti državnost Bosne, za vrijeme bana Borića pa do pada pod Osmansku
vlast 1463. smijenit će se ukupno 15 vladara, od kojih 8 banova (od kojih će posljednji Tvrtko
1377. postati kralj), 7 kraljeva( od kojih su neki vladali i po dva puta i 1 kraljica). Što se tiče
vlasti bosanskih vladara, tu se historija Bosne ne razlikuje od historije bilo koje druge države.
Ona je dobrim djelom provedena uz borbe sa okolnim vladarima, te borbom za očuvanje tzv.
“crkve bosanske”(tj. bogumilstva).

Nikome nije bilo zabranjeno da ispoljava svoje vjeroučenje, a tek krajem bosanske
samostalnosti, odnosno kraja vladavine Stjepana Tomaša počeo je pritisak na pripadnike
Crkve bosanske u smislu da se prekrste, odnosno prihvate katoličanstvo, ili napuste teritoriju
pod vlašću bosanskog kralja.

Kroz ovaj seminarski rad smo imali priliku da se upoznamo sa centralnom ličnosti
srednjovjekovne Bosne, za čije vrijeme je Bosna doživjela svoj najveći uspon i napredak, a to
je bio prvi bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić. Na osnovu njegovog života i načina vladavine,
uvidjeli smo zašto je danas Bosna i Hercegovina multietnička, multinacionalna i
multikulturalna zemlja, koja je upoznavanjem najvažnijih ličnosti i dogadjaja 14.vijeka,
primjenila stil života bosanskih velikaša.
Literatura

1. Dinić, Mihailo, „Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni“, Naučno delo,
Beograd, 1962.
2. Imamović, Mustafa, „Historija Bošnjaka“, Bošnjačka zajednica kulture Preporod, Matični
odbor, Sarajevo, 1997
3. Nivelić, Boris, „O srednjovjekovnom bosanskom diranu - Prilog biografiji bosanskog
novca" Historijska traganja, 2010.
4. Nivelić, Boris, "O srednjovjekovnom bosanskom građaninu", Historijska traganja, Bosna i
Hercegovina, 2010.
5. Nivelić, Boris, „O krunidbi kralja Tvrtka I - 620 godina od krunisanja bosanskog kralja",
Historijska traganja, Bosna i Hercegovina, 2010.
6. Grupa autora, „Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, od najstarijih vremena do pada ovih
zemalja pod Osmansku vlast“, SOUR „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1984.