Semiotika-Šta znak čini znakom?

Ako držite ovu knjigu u rukama, onda je to znak. On pokazuje prvenstveno ( nadati je se) da Ste
zainteresovani za linvistiku. Pored toga ova knjiga sadrži mnoštvo znakova - u prvoj liniji slova, ali
također i: slike, crteže, brojeve i sl. Pitanja koja se sada postavljaju su: Šta znak čini znakom? Šta od
knjige pravi znak koji je predmet interesovanja određenog predmeta. Šta od malog, ponekad ovalnog
kruga čini slovo, koje mi zovemo O? Odgovor glasi: ono, što znak čini znakom, je njegova takozvana
Stellvertrettende Funktion. Znak dakle stoji za nešto drugo, kao što je izraženo Skolastici, vračajući se
na jednu Aristotelovu definiciju: aliquid stat pro aliquo. Kada sjedimo u autu i ispred nas se pojavi
znak na crtežu 2.1., tada se ne radujemo zbog lijepog, crvenog znaka, nego registrujemo njegovo
značenje i bolje ne voziti u suprotnom pravcu jednosmjernom ulicom. Ako se definicija znaka shvati u
toj mjeri, kao što je to ovdje slučaj, onda se postavlja pitanje postoji li bilo šta, što se ne može
interpretirati kao znak. Pokušajte sami, posmatrajuči mjesto gdje se trenutno nalazite. Možete
posmatrati npr. stolicu, na kojoj možda trenutno sjedite kao izolirano mjesto Vašeg trenutnog mjesta
boravka. Ako je to kuhinjski stol, onda vjerovatno sjedite u kuhinji, ako je to pisaći stol, onda se
vjerovatno nalazite u radnoj sobi. Nemate radnu sobu? To možete okarakterisati kao znak da još
studirate i zbog toga ju sebi ne možete priuštiti. Disciplina koja se bavi općenito znakovima je
Semiotika. Pri jednoj tako širokoj definiciji znakova, kao što je ovdje prikazana, prvi postavljeni
problem jeste onaj problem njenih granica, ka što je zaključio Umberto Eco 1972 u njegovom „Uvod u
Semiotiku“. On se pri tome bazira na dva prominentna autora, čije definicije i kocepti i danas definišu
semiotiku: Ferdinand de Saussure (1857-1913) und Charles Sanders Pierce (1839-1914). Njihovi
prilozi će biti objašnjeni u nastavku i tako razotkriti polje semiotike.

Vrste znakova

Jasno je da su saobraćajni znakovi, slova i također pisaći stol sa semiotičke tačke gledišta jako
različite vrste znakova. Ovim fenomenom se bavio Pierce, koji je znakove podijelio u tri različite
kategorije na osnovu toga, koja veza postoji između oznake i označenog: INDEX, IKON i SYMBOL.
O Indexu(lat. pokazivač, kažiprst) ili SMYMPTOMU (grč. sẏmptoma=početak bolesti) govori Pierce
kada znak predstavlja posljedicu nekog događaja. Ako npr. neko, koga Ste još jučer vidjeli, danas
iznenada ima potpuno novu frizuru, ta frizura je znak za to, da je on bio kod frizera. Ako frizura
uopšte nije uspjela onda bi to mogao biti indexni znak njegovog ili frizerovog lošeg ukusa- ili da je
postao žrtva samostalnog pokušaja. Veza između znaka i onoga, za što stoji, da se opisati kao
posljedična veza ili ako-onda relacija. Pri tome je važno obratiti pažnju na to, da znak predstavlja
posljedicu: prvo se ide frizeru, onda se vidi znak promijenjene frizure. Indeksne znakove možemo
nazvati i naznakama. Kod ikona (ili engl. icons, grč. eikon=crtež) između oznake i označenog vlada
jedan sličan odnos. Ako npr. pogledate saobraćajni znak na slici 2.2 možete uočiti auto u piktogramu
koje stoji blago nagnuto. Ako takav znak stoji na strani ulice, onda možete pomoću svog općeg znanja
znati, da na odgovarajućem mjestu na trotoaru možete parkirati sa dva točka. Klasa simboličnih
znakova (grč. symbolon=znak od symballo=sastaviti, povezati, ukazati) ne odlikuje se ni po sličnom
ni po uzročnom odnosu. To da je izravno golub simbol mira, mnogi savremenici smatraju da je to
samo pridodano. I zašto slovo A izgleda tako kao što izgleda tako kako izgleda je, barem jednom
laiku, neobjašnjivo. Proizvoljna veza prema označenom važi za većinu jezičkih glasova. Ako se
različiti jezički glasovi međusobno usporede, daju se utvrditi neke sličnosti. Najprije biva jasno, da sve
vrste znakova zahtijevaju određeno znanje o svijetu ili predznanje da bi se mogli tačno interpretirati.
onaj, ko nije čuo za ospice, smatrat će crvene plikove po cijelom tijelu koji vremenom počinju svrbiti
prije indeksnim znakom ili simptomom alergije. Bez nekog određenog poznavanja saobraćajnih
znakova čovjek nije u stanju shvatiti okrugli bijeli znak sa crvenim rubom i crnim brojem kao
ograničenje brzine. Poznato je da ni tarzan nije bio u stanju ispravno dekodirati jezičke glasove. Sa
potrebnim predznanjem je usko povezana činjenica, da kontekst utječe na interpretaciju znaka. Tako
se izderane jeans hlače mogu interpretirati kao znak siromaštva ili neurednosti, ali može biti i posebno
moderno.Sličnost između ikonijskih i simboličnih znakova postoji u tome, da se uvijek upotrebljavaju
od strane korisnika znakova. Ne mogu se naći saobraćajni znakovi i tekstovi, a da ih neko prije nije
postavio ili napisao sa nekom određenom namjerom. Indeksni znak kao npr. mokra ulica dobiva svoj
znakovni karakter naprotiv tek nakon njegovog interpretiranja kao znaka (o ovom slučaju zbog toga,
jer je padala kiša). Zbog toga se indeksi često ne smatraju znakovima u stvarnom smislu.

Vrste znakova: Pierce navodi 3 vrste znakova: indeksni, tj. simptomatični znakovi-oni stoje sa
označenim u posljedičnom odnosu i stoga su naznake; ikonski znakovi navode odnos sličnosti sa
označenim. Nasuprot tome je odnos između simboličkog znaka i označenog proizvoljan. U osnovi
važi-kao i za sve kategorizacije- također i za različite vrste znakova, da razgraničenje nije uvijek jasno
utvrđeno. Ako je polomljen pečat-pismo, onaj koji je to prouzrikovao je u pravilo svjestan djelovanja
ove naznake, stoga se na određeni način može govoriti o korisniku znaka iako se radi o indeksu.
Njemačka šuma saobraćajnih znakova sadrži red primjera, kod kojih ne postoji uvijek usaglašen
poredak ikoničkih ili simobličkih znakova (par. Zadatak 2). Također se na osnovu razvoja pisma, npr.
hjeroglifa daju upratiti tečni prelazi iz ikonijskog u simbolično.Na koncu se kod svih znakova treba
obratiti pažnja na razliku u virtualnosti i aktuelnosti. Ako je u dosadašnjim izvedbama bila riječ o
mokrim ulicama ili golubovima, onda se to bilo u virtualnom smislu. Pri čitanju Ste zamislili mokru
ulicu, ali niste je imali aktuelno pred Vašim očima. Nešto drugačiji odnos je među dva gore nacrtana
saobraćajna znaka. Ovi (odnosno njihovi crteži) imali ste pak aktuelno pred Vašim očima, ustvari
razriješene od bilo kakve situacije odnosno konteksta, u kojemu se obićno daju pronaći. Znakovi su
stvarno aktuelni samo u saobraćaju. U soprotnosti tome se slova odnosno riječi, koje upravo čitate,
nalaze aktuelno pred Vama, tj. u konkretnoj upotrebi. Vrijednost i aktuelnost: Razlikovanje znaka u
sistemu i znaka u konkretnoj upotrebi.Drugim riječima: Zastupljenu riječ Razlikovanje u virtuelnom
svijetu njemačkog jezika pronaći će te u prethodnom paragrafu u aktuelnoj upotrebi. Ako želite da
znate nešto više o aktuelnom znaku Razlikovanje, potražite tamo gdje su alfabetski izlistani i
objašnjeni leksikalički elementi sistema njemačkog jezika: u leksikonu ili rječniku.

Jezički znakovi: Ferdinand de Saussure se za razliku od Pierce-a u svojoj knjizi „Cours de linguistiqe
generale“ bavio strukturom jezičkog znaka. Ovim je priistupom stvorio lingvistički pravac, koji je
poslije nazvan strukturalizam. Osnovna teza mu je bila da za početak kaže, da svi ljudi posjeduju
zajedničku sposobnost da se sporazumiju jezikom, što je nazvao jezičkim umijećem. Pod pojmom
jezik razlikuje dihotomični (tj. sa dvodijelnim, suprotnim parom) grč. dichotomeo-razdvojiti na 2
dijela između jezika i govora. Pri jeziku se radi o sistemu jednog jezika, koji dolazi u glavu govornika
ili govornice. Jer ovaj virtualni lingvistički sistem nije moguće direktno posmatrati, mora se posegnuti
za konkretnim aktelnim jezičnim iskazima, koji su u pripadnosti govora. Glavna osobina jezičnog
znaka jeste njegovo značenje. Riječ schöllnpr ne bi se shvatila kao element njemačkog i time ne kao
jezični znak, jer mu je nemoguće dodati značenje. U jezičnom znaku objedinjuju se 2 aspekta: tzw.
izražaj znaka i njegov sadržaj. De Saussure, koji je svoja razmišljanja izgradio na temelju usmenog
iskaza, govori također i o govornoj slici i predstavi ili značenju. Prvo je materijalno i time mjerljivo, a
posljednje je moguće izvesti iz upotrebe jezika.