BROJ 55 - CIJENA 20 KN

Nostradamus * Gotičke katedrale

* Arthur, Ginevra i Lancelot
Hermes * Vivaldi * Marin Držić
Posjetite nas na našim novim internet stranicama

A k tivn Pu blik P r e d av
osti acije anja

Z a p ro R e p ro d Z anim
čitat i ukcije l j i vo s t i

w w w.n ola .hr

ova - ak r o p
 RIJEÈ UREDNIKA
Andrija Jonèiæ
D
olaskom Apolona iz Hiperboreje koji uvijek
iznova budi život prirode, ponovno je granulo
proljeće. Iz golih grana pojavili su se mladi zeleni
listovi i mirisni cvjetovi. Ljepota mladosti prirode koja
buja i poprima sve veću snagu izrazila se u svoj svojoj
punini. Kada dođe do vrhunca svog mladenačkog na-
pona, priroda će započeti nesebično ulagati snagu u sa-
zrijevanju plodova. Njena će se zelena boja krajem ljeta
pretvoriti u rumene, plodonosne nijanse zrelosti i pred
nama će se očitovati sva raskoš misterija života.
Prema mitu, prvo dolazi Apolon, bog Sunčeve svje-
tlosti koji predstavlja inteligentno jedinstvo života. On
donosi preporod prirode, a kada se zaodjene materijom,
pojavljuje se Dioniz koji predstavlja raznolikost života,
onaj koji daje entuzijazam, zanos ditiramba, nebrojenim
oblicima utjelovljene prirode.
Ovaj kratki opis događanja u prirodi izrečen
jezikom simbola govori nam isto ono što danas uči
moderna ekološka znanost. Dakle, nakon proljetne
ravnodnevnice kada dan postaje duži od noći, Sunčeva
svjetlost u biljkama budi novi godišnji vegetacijski period.
U procesu fotosinteze biljke upijaju energiju Sunčeve svje-
tlosti i pohranjuju je u organsku materiju kao hranu
za sebe, životinje i za nas ljude. U kemijskom procesu
oksidacije ova se energija prema potrebi oslobađa i služi
za sve biološke procese u živim bićima. Prema tome,
svjetlost Sunca je izvor energije za sva živa bića koja, u
55 NOVA AKROPOLA
lancu izmjene energije i materije u prirodi, omogućuje
život na Zemlji.
Iz toga slijedi da pojam života više ne možemo pro-
matrati samo u okviru fenomena različitih organizama,
nego se moraju uzeti u obzir načela i zakoni koji su
zajednički za čitavu prirodu. Prema ekološkim zako-
nima, život se manifestira u složenoj mreži egzistenci-
jalno povezanih različitih vrsta živih bića. Svaka od njih
ima svoju ekološku nišu koja joj omogućuje određeni
način egzistencije i njenu svrsishodnu ulogu u okviru
pripadajućeg ekosustava i prirode u cjelini. Sva živa bića
nekog ekosustava međusobno su povezana svojim uloga-
ma poput stanica koje izgrađuju tkiva i organe nekog or-
ganizma. Stoga, ekološki gledano, priroda je makrobios,
golemi, živi i inteligentno organizirani sustav međusobno
usklađenog života.
Čovjek je također dio prirode, ali on danas ne vrši
svoju svrsishodnu ulogu unutar cjeline, nego se ponaša
kao da je isključivi gospodar cijele prirode. On neodgo-
vorno troši i uništava njene resurse, čime je destabi-
lizirao ravnotežu u mnogim dijelovima biosfere i ugrozio
vlastitu ekološku nišu, sve više se pretvarajući u tumo-
rozno tkivo Zemlje. Zaštitni mehanizmi prirode već nas
upozoravaju na nesagledive negativne posljedice takvog
djelovanja ljudi. Krajnje je vrijeme da preispitamo našu
ulogu najinteligentnijih bića na planetu. 
3

Na naslovnoj strani:
Unutrašnjost katedrale u Bourgesu
NOVA AKROPOLA broj 55
travanj - lipanj 2008.
Glavni i odgovorni urednik: Andrija Jončić
Urednik broja: Ivan Tomašević
Tehnički urednik: Atila Barta
Redaktura: Dijana Kotarac
Lektura i korektura:
Branka Žaja, Robert Čokor
Grafičko uredništvo: Svjetlana Pokrajac,
Frano Žaja, Suzana Dobrić Žaja
Tisak:
Zrinski d.d., Čakovec
Izdavač:
Kulturna udruga
NOVA AKROPOLA
Habdelićeva 2, 10 000 Zagreb
Tel: 01/481 2222, Fax: 01/23 30 450
Internet: http://www.nova-akropola.hr
ISSN 1330-9714
Prijava izdavanja ove tiskovine upisana je u
Ministarstvu kulture - Odjel za informiranje
pod brojem 1131.
Naklada: 1000 primjeraka
PRETPLATA
Pretplata za pet brojeva iznosi 75,00 kn.
Poštarina iznosi 25,00 kn. Ispunite opću
uplatnicu na iznos od 100,00 kn s naznakom
“za časopis” na žiro račun broj: 2360000-
1101556170 kod Zagrebačke banke d.d.
Nova Akropola - kulturna udruga,
Habdelićeva 2, 10000 Zagreb.
Kopiju uplatnice pošaljite na adresu
uredništva nakon čega ćete svoje primjerke
časopisa dobivati na kućnu adresu.
4 NOVA AKROPOLA 55
SADRŽAJ
3 RIJEČ UREDNIKA
Andrija Jončić
filozofija
6 BOETIJE – UTJEHA FILOZOFIJE
Snježana Tomašević
Manlije Anicije Severin Boetije, posljednji veliki filozof antike, svojom
će Utjehom filozofije omogućiti da makar dio antičke učenosti bude
prenijet u stoljeća srednjeg vijeka. Zahvaljujući ovom djelu, Zapad je
upoznao Platonovu, Aristotelovu i općenito antičku filozofsku misao.
renesansa
12 HUMANIZAM RENESANSE
Isabelle Ohmann
Renesansa nije povratak u prošlost, ona je povratak antičkim vri-
jednostima. Ona je izvor humanističke misli. Čovjek renesanse je
čovjek tradicije, nasljednik duhovne baštine koji ponovno objedinjuje
različite pravce misli.
sakralna arhitektura
15 GOTIČKE KATEDRALE
Atila Barta
Gotičke su katedrale jedinstvena sinteza matematičkih i astronomskih
spoznaja, graditeljskih i obrtničkih umijeća nadahnutih najdubljim
religijskim osjećajima. Svojim podzemnim kriptama, zagonetnim la-
birintima, grandioznim portalima, stupovima i svodovima obasjanim
magičnom svjetlošću vitraja omogućavaju susret čovjeka s vlastitom
biti usmjeravajući ga prema vječnosti.
podvizi
22 WILLIAM WALKER
Jorge A. Livraga
Stara Winchesterska katedrala, tisućljetno središte hodočašća i re-
ligioznosti, jedno je od magičnih mjesta planeta. Na početku XX. st.
izgledalo je kao da je osuđena na propast, jer je zbog djelovanja vode
ova čudesna građevina tonula sa svojim temeljima. Tada se pojavila
Williamova herojska figura.
astrologija
24 NOSTRADAMUS
Mario Piškur
Poznati renesansni vidovnjak, prorok i liječnik Nostradamus svoje
proročanske stihove počinje zapisivati 1554. godine. Svaka od dvana-
est knjiga, Centurija, sadrži po 100 proročanstava u obliku katrena,
četiri rimovana stiha.
simbolizam
30 ARTHUR, GUINEVER I LANCELOT
Boris Kučalo
Ljubavni trokut Arthur – Guinever – Lancelot tragična je priča koja je
stoljećima bila simbol ideje “pada”. Nekima je ona potvrda da je srce
 jače od razuma, drugima da dužnost treba staviti ispred osjećaja, za treće je to
priča o običnoj nevjeri... No, postoji i ključ za dublje razumijevanje ovog mita.
povijest glazbe
34 VIVALDI
Erik Škara
Riđokosi svećenik, kako su suvremenici i prijatelji popularno zvali Antonija
Vivaldija, zasigurno je jedan od najistaknutijih skladatelja i violinista barokne
glazbe. On je i preteča današnjih dirigenata, jer je u pauzama između svojih solo
dionica na violini mašući gudalom davao ritam orkestru.
godišnja doba u stihu i slici:
38 PROLJEĆE
mozaik
40 Murano staklo – Kamenje s neba – Ivan Duknović – Anegdote
crtice iz prirode
42 Proljeće u našim šumama – Kamilica
zanimljivost
44 KUPOLA SV. PETRA
književnost
45 MARIN DRŽIĆ
Ivana Majcen
Marin Držić najveće je ime hrvatske književnosti XVI. stoljeća i najbolji kome-
diograf u povijesti hrvatske književnosti uopće. Ovaj buntovan i nemiran duh
iznimna talenta stvarao je brzo i lako, ne propuštajući sve ono loše izložiti oštroj
kritici.
hermetizam
49 CORPUS HERMETICUM – Mudrost Hermesa Trismegistosa
Snežana Zorić i Ivan Tomašević
Hermetizam je učenje koje se pripisuje Hermesu Trismegistosu, legendar-
nom egipatskom kralju, svećeniku, proroku i filozofu. Zbirka rasprava Corpus
Hermeticum izvršit će golem utjecaj na najveće filozofe renesanse – od Marsilija
Ficina preko Pica della Mirandole do Giordana Bruna.
antropologija
54 MIRCEA ELIADE – NOSTALGIJA ZA IZVORIMA
Petar Bujas
Mircea Eliade, povjesničar religija i antropolog rumunjskog podrijetla, smatra da
čovjeku modernog doba, opterećenom jednodimenzionalnim shvaćanjem čovjeka
i svijeta, treba pružiti obnovljenu i višedimenzionalnu sliku svijeta u kojem čovjek
ima pravo na mnogo više od pukog preživljavanja.
kratka priča
58 TORANJ

55 NOVA AKROPOLA 5

Boetije
UTJEHA FILOZOFIJE
K
ao godina pada Zapadnog
Rimskog Carstva uzima se 476.,
kada je germanski kralj Odoakar
svrgnuo s prijestolja rimskog cara
Romula Augustula. No, golemo Rimsko
Carstvo, rašireno na čak tri kontinenta,
počelo se raspadati već par stoljeća ra-
nije pod teretom nerješivih nutarnjih
sukoba i pred navalom novih naroda
koji su nadirali preko njegovih granica.
Razdoblje od III. do početka VI. stoljeća
obilježeno je ne samo gospodarskim
propadanjem, nego i propada njem
antičke kulture sa svom njenom
6 NOVA AKROPOLA 55
filozofija
Snježana Tomašević
obrazovanošću, umjetnosti i filozofi-
jom. Barbarski osvajači, ali i nova vjera,
općenito nisu bili skloni kulturi antičke
civilizacije jer im je ona bila ili strana,
ili odbojna zbog dekadencije koja je
obilježila posljednja stoljeća Carstva.
BOETIJEV ŽIVOT
Manlije Anicije Severin Boetije, posljednji
veliki filozof antike, rođen 480. godine,
svojim će djelima omogućiti da se barem
dio antičke učenosti prenese u srednji
vijek koji je “službeno” počeo upravo pa-
dom Zapadnog Rimskog Carstva.
Boetije je potomak čuvene poro-
dice Anicija. Sin je rimskog konzula, a
i sam će biti konzul. Nakon rane očeve
smrti brigu o njegovom odgoju preuzi-
ma očev prijatelj Kvint Aurelije Memije
Simah, koji mu je omogućio najbolje
moguće klasično obrazovanje.
Teodorik, Odoakarov nasljednik,
vrlo sklon rimskoj kulturi, oko sebe
okuplja velik broj uglednih i obra-
zovanih ljudi među kojima je bio i
Boetije. Boetije stječe počasno zvanje

patricija koje mu omogućuje da sve
svoje vrijeme posveti znanosti i filozo-
fiji. Prevodi i piše komentare na brojna
djela helenske filozofije, te u prvom
redu prevodi na latinski Aristotela,
Platona i Porfirija.
Aktivan je također i u politici, te
zauzima visoke položaje – bio je sena-
tor, kvestor, konzul te čak magister
officiorum, predsjednik vlade, tako da
se u njemu utjelovio Platonov ideal o
osobi koja posjeduje i mudrost i moć.
Boetije zbog svoje moralnosti stječe
brojne neprijatelje. Lažno je optužen da
je sudjelovao u uroti protiv Teodorika,
te je osuđen na smrt i zatočen u tam-
nicu u Paviji (današnja Padova). Dok je
čekao na izvršenje smrtne kazne, na-
pisao je svoju slavnu Utjehu filozofije
(Consolatio philosophiae). Pogubljen
je 524. ili 525. godine.
BOETIJEVO DJELO
Napisao je mnoga djela iz najrazličitijih
područja znanosti i filozofije, a koja će
imati golem utjecaj na ove discipline
sljedećih tisuću i više godina. Imao je
namjeru prevesti na latinski jezik sva
Platonova i Aristotelova djela, i uz to
pomiriti učenja ove dvojice filozofa.
Ovo bi možda i ostvario da ga u tome
nije omela prerana smrt. Prema ne-
kim izvorima na latinski je prevodio i
Pitagoru, a i druge helenske filozofe.
Od njegovih znanstvenih djela
vrijedno je istaknuti Institutio musica
(Načela glazbenog obrazovanja) koje
je zasnovano na helenskim izvorima.
Zahvaljujući ovom djelu, glazba je
uhvatila dubok korijen u srednjem vijeku,
te je sve do modernih vremena služilo
kao udžbenik glazbe na Cambridgeu i
Oxfordu. Boetije je sastavio i priručnike
iz geometrije i astronomije.
Napisao je i niz teoloških djela
s ciljem da pomiri antičku kulturu s
kršćanstvom.
U njegova filozofska i logička
djela ubrajaju se prijevodi i komentari
Aristotelovih logičkih spisa iz Organona
i Porfirijeva Uvoda u Aristotelove
55 NOVA AKROPOLA
filozofija
Kategorije, te njegove vlastite rasprave iz
logike. Komentari na Porfirijev Uvod u
Aristotelove Kategorije (Commenta in
Isagogen Porphyrii) bit će polazna točka
za srednjovjekovnu raspravu o univerza-
lijama, nominalizmu i realizmu.
Godine 510. objavljuje vlasti ti
prijevod i komentare Aristotelovih
Kategorija pod naslovom In catego-
rias Aristotelis. Njegovi komentari na
Aristotelovo djelo O tumačenju, pod
naslovom In librum Aristotelis De in-
terpretatione, osigurali su mu slavu
velikog poznavatelja antičke filozofije.
Boetijevi radovi iz filozofije bili su
most između antike i srednjeg vijeka,
jer se tijekom pola tisućljeća srednjeg
vijeka za Aristotela i Platona znalo jedi-
no putem njegovih djela.
UTJEHA FILOZOFIJE
Ovo Boetijevo djelo raspravlja o čovjeku,
njegovom odnosu prema prirodi i Bogu,
o sreći, sudbini, istinskim i lažnim do-
brima, o dobru i zlu. Boetije nastoji filo-
zofski, to jest spoznajom same prirode
i čovjeka, utvrditi smisao i vrijednost
čovjekovog života. Njegova filozofija ute-
meljena je na platonizmu, stoicizmu i
neoplatonizmu. Utjeha se sastoji od pet
knjiga s ukupno trideset i osam pogla-
vlja. Svako poglavlje završava jednom
Boetijevom pjesmom.
Pojava Filozofije
U I. knjizi Boetije opisuje kako mu
se prikazala personificirana Filozofija.
Naime, Boetije je u tamnici i čeka na
izvršenje smrtne kazne. Nesretan je
jer smatra da je nepravedno osuđen i
Prethodna strana gore: Dio minijature
koja prikazuje Boetija kako podučava.
Gore: Prijepis Boetijevog djela Institutio
musica (Načela muzičkog obrazovanja) iz
XII. st. Zahvaljujući ovom djelu, koje je
zasnovano na helenskim izvorima, glaz-
ba je uhvatila dubok korijen u srednjem
vijeku, te je sve do modernih vremena
ovo djelo služilo kao udžbenik glazbe na
Cambridgeu i Oxfordu.
U sredini: Srednjovjekovni prijepis Utjehe
filozofije.
7

žali nad svojom nesretnom
sudbinom.
“... Opazih kako mi
ponad glave stoji žena vrlo
dostojanstvenog izgleda:
sjajnih i, izvan uobičajene
ljudske moći, prodornih
očiju; krepkog držanja i
neiscrpne životne snage,
mada je bila tako drevne
dobi da se nikako ne bi
mogla smatrati mojom
vršnjakinjom. Stas joj
je bio zagonetan: čas je
bila prosječne ljudske vi-
sine, čas se činilo da vrhom tjemena
dodiruje nebo; kad god bi više podigla
glavu, tad bi u samo nebo prodirala,
tako izmičući pogledu onih koji bi je
odozdo promatrali. Haljina joj je bila
vrlo vješto istkana od veoma tananih
niti i čvrste tkanine. Nju je, kao što
sam kasnije od nje saznao, sama
vlastitim rukama istkala. Vanjsku je
stranu prekrivala nekakva tamna
8 NOVA AKROPOLA 55
filozofija
ne bi dopala u
šake onih loših.
A upravo
oni zli dolaze mu
glave jer je on,
koji je časno vršio
svoju državničku
dužnost, optužen
za izdaju i osuđen
na smrt.
Filozofija
mu odgovara da
ništa na svijetu
nije prepušteno
pukom slučaju,
sjenka zaboravljenih godina, kao što nego da svim događajima upravlja
obično prekriva čađave slike. Na do- Božja providnost.
njem rubu haljine moglo se pročitati
utkano grčko slovo Π, a na gornjem Θ. Fortuna – sudbina,
prevrtljiva sreća
Između tih slova vidjele su se stepenice
u obliku ljestvi kojima se moglo penjati U II. se knjizi govori o prevrtljivosti i
od donjeg do gornjeg slova. Haljinu su nepostojanosti Fortune – promjenjive
pocijepale ruke bahatih ljudi, kojom sudbine, prevrtljive sreće. Filozofija
prilikom je svatko odnio dio koji je mu govori da se nema pravo žaliti na
mogao. U desnoj je ruci držala knjigu, Fortunu jer je uživao u mnogim ovo-
u lijevoj žezlo...” zemaljskim dobrima o kojima većina
Na njegovo pi- može samo sanjati. Podsjeća ga na
tanje zašto mu je obiteljsku sreću, bogatstvo i visoke
došla u tamnicu, Filo- državne položaje koje je zauzimao.
zofija odgovara da ni- Zatim kroz usta same Fortune progo-
je njen običaj pustiti vara o njenoj prirodi:
nedužnog bez pratnje “Ovo je moja istinska priroda,
na njegovom putu. ovo moja vječna igra: hitro okrećući
Njeni su štovatelji svoj kotač čini mi zadovoljstvo uzdi-
oduvijek bili izloženi gnuti visoko ono što je dolje, oboriti
opasnostima. Neka se nisko ono što je gore. Uzdigni se, ako
samo prisjeti Sokrata, te volja, pod uvjetom da ne smatraš
Anaksagore i Seneke nepravednim ako opet padneš, kako
koji su stradali zato to zahtijeva pravilo moje igre.”
što su slijedili njena Filozofija zatim govori:
moralna načela. “Ono što želim reći toliko je
Boetije odgo- neobično da jedva mogu naći riječi ko-
vara da je i sam po- jima bih izrazila svoju misao. Ja uisti-
klo nik filozofije, i nu smatram da ljudima više koristi
da je cijeli život ure- loša nego dobra sudbina. Dobra se,
dio prema njenim naime, uvijek pokazuje u vidu sreće i
načelima. Prihvatio kad se čini da nam se osmjehuje, za-
se državničkih po- pravo nas vara; loša je uvijek istinita,
slova samo zato što jer se kroz vječnu mijenu pokazuje
filozofija nalaže da se nepostojanom. Dobra obmanjuje, loša
njih moraju prihvatiti podučava; ona dobra pomoću sjaja
mudri, kako država lažnih dobara vezuje duše onih koji ih

uživaju, a ona loša ih oslobađa spozna-
jom o nestalnosti ljudske sreće...”
Boetije želi naglasiti da je ono što
ljudi smatraju lošom sudbinom zapra-
vo dobro i korisno za njihovu dušu, i
obrnuto.
Lažna dobra
U III. knjizi Filozofija razotkriva iluzor-
nost lažnih dobara. To su ona dobra za
kojima ljudi teže, ne razmišljajući o nji-
hovoj stvarnoj vrijednosti. Boetije kroz
usta Filozofije objašnjava da ljudi zbog
svog neznanja ova lažna dobra smatraju
sredstvima za postizanje istinske sreće.
Ta lažna dobra su: bogatstvo, moć, sla-
va, visoki položaj i tjelesne naslade.
“Tako jedni, smatrajući da je
najveće dobro ni u čemu ne oskudije-
vati, nastoje nagomilati bogatstvo, dok
drugi, vjerujući da je najveće dobro
ono što ljudi najviše poštuju, nastoje
postignuti časti kako bi ih poštivali
sugrađani. Po nekima se opet najveće
dobro sastoji u najvećoj moći: takvi
ili žele sami vladati, ili nastoje biti
uz one na vlasti. Oni pak koji nečim
najboljim smatraju slavu, živo nastoje
čuvenim pothvatima, bilo u ratu ili
miru, proslaviti svoje ime.”
Da ni jedno od navedenih dobara
nije ono istinsko Dobro, lako se vidi
po tome što postignuće bilo kojeg od
njih ne čini čovjeka potpuno sretnim.
Filozofija to dokazuje na primjeru
svakog pojedinog dobra, pa tako npr.
za težnje za bogatstvom i slavom kaže:
“Zašto uz toliku buku jurite za
imetkom? Vjerujem da obiljem nasto-
jite odagnati oskudicu, mada postižete
ono što je tome suprotno. ... Istina je
da je onima koji mnogo toga posjedu-
ju mnogo toga i potrebno; i obratno,
da je krajnje malo potrebno onima
koji zadovoljenje potreba odmjeravaju
prema zahtjevima prirode, a ne prema
nezasitnosti njihove puste želje.”
“... Vi, međutim, vjerujete da svoju
besmrtnost učvršćujete time što mislite
da će vaša slava živjeti u budućnosti?
... Ma koliko dugo vremena trajala, ako
se u mislima usporedi s neizmjernom
55 NOVA AKROPOLA
filozofija
vječnošću, izgledat će ne samo neznat-
nom, nego i sasvim ništavnom.”
Na temelju toga Filozofija za-
ključuje:
“Prema tome, nema sumnje
da su ti putovi prema istinskoj sreći
vrsta stranputice, i nikoga ne mogu
odvesti tamo kamo obećavaju da će
ga odvesti.”
Istinsko Dobro
Iako ljudi često na pogrešne načine
nastoje postići sreću, to ipak jasno
pokazuje da je potreba za postizanjem
sreće duboko usađena u samoj ljud-
skoj prirodi. Tako na početku III. knjige
Filozofija otkriva što se zapravo krije iza
pogrešnih nastojanja:
“Svekolika briga smrtnika koja
se očituje u mnogobrojnim nastoja-
njima, mada idu različitim puto-
vima, ima isti cilj - istinsku sreću.
... Priroda je, naime, žudnju za
istinskim dobrom usadila u ljudsku
dušu, ali zabluda odvodi ljude krivim
putem do lažnih dobara. ...
... To je nesumnjivo ono što ljudi
žele postići i zbog čega teže za bogat-
stvom, položajima, vlašću, slavom i
nasladama, vjerujući da će time postići
samodovoljnost, poštovanje, moć,
čuvenost i ugodu. Prema tome, dobro
je ono za čim ljudi teže putem tolikih
preokupacija. Kolika je u tome moć
prirode, može se lako uočiti po tome što
se, usprkos tome što su njihova mišljenja
različita i suprotna, ipak slažu u odabi-
9

ru dobra kao krajnjeg cilja.”
Nakon toga Filozofija dokazuje da
ono dobro kojem svi ljudi teže može
biti samo jedno:
“Istinsko Dobro mora biti jedno.
To je ono Dobro nakon kojeg se nema
što drugo željeti, ono najveće Dobro
koje u sebi sadrži sva druga dobra.
Pojedinačna dobra su dobra utoliko
ukoliko sudjeluju u vrhovnom Dobru.”
I upravo to Dobro koje je samo
jedno i koje je savršeno, izvor je istin-
ske, trajne sreće:
“Da, međutim, postoji nešto što
je izvor ostalih dobara, to se ne može
poricati. Sve ono što se, naime, na-
ziva nesavršenim, smatra se takvim
uslijed nedostatka savršenstva. Iz to-
ga proizlazi da, ukoliko u nekoj vrsti
nešto izgleda nesavršenim, u istoj
nužno mora postojati i nešto savršeno.
... Ako pak, kao što smo upravo poka-
zali, postoji neka nesavršena sreća
krhkoga dobra, nema sumnje da
postoji i trajna i savršena sreća.”
U nastavku teksta Filozofija doka-
zuje da je Bog ono istinsko Dobro:
“Da je Bog, kao počelo svega
postojećega, dobar, to potvrđuje opće
ljudsko mišljenje. I uistinu, budući da
se ništa bolje ne može zamisliti no što
je Bog, tko sumnja da ono što je bolje
od svega ostalog nije dobro? ... Kad
doista ne bi bio takav, ne bi mogao
biti počelo svega postojećega. ... Mi
smo, međutim, stali na stanovište da
savršeno dobro predstavlja istinsku
sreću, iz čega nužno slijedi da se istin-
ska sreća nalazi u vrhovnom Bogu.”
10
filozofija
Ako je pak apsolutna, istinska
sreća ravna Bogu, čovjek, zaključuje
Boetije, postignućem sreće postaje Bog.
Nadalje, Bog, kao apsolutno Dobro, kao
ono Jedno kojem sve teži, ujedno je i
tvorac svjetskog poretka tj. njegovih
nepromjenjivih zakona prema kojima
se već eonima sve skladno odvija.
Imaju li zli stvarno moć?
Na početku IV. knjige Boetije izražava
čuđenje kako vrlina ne samo da nije
nagrađena, nego je zločincima bačena
pod noge. I da se u svijetu kojim vlada
Bog kao krajnje dobro, moć nalazi u
rukama zlih ljudi. Filozofija odgovara:
“Dakle, kao prvo,” reče, “red je
da spoznaš da je moć uvijek na strani
dobrih, dok su zli lišeni svake moći,
što se jedno iz drugog zaista doka-
zuje. Budući da je dobro suprotnost
zlu, ako je utvrđeno da je moć atribut
dobra, onda je očigledno da je nemoć
atribut zla.”
Dakle, kako dobri idu ka svom
cilju – istinskom Dobru, oni, da bi to
mogli, posjeduju snagu i moć. Zli ne
idu ka svom cilju – istinskom Dobru,
te oni nemaju moć tj. nemoćni su u
ostvarenju cilja kojem teže:
“Budući, dakle, da dobri i zli
teže za dobrim, pa ga prvi postignu,
a drugi ne postignu, može li se sum-
njati da je moć na strani dobrih, a
nemoć na strani zlih?”
Filozofija ističe da ako čovjek po-
sjeduje snagu i moć, u stanju je činiti
dobro, a ako ih nema, onda posjeduje
samo slabosti koje nisu u stanju činiti
dobro već samo zlo:
“’Zli ljudi, međutim,’ reći ćeš,
‘mnogo toga mogu učiniti.’ To doista
ne bih mogla poricati, ali ta njihova
moć ne proistječe iz njihove snage,
već iz njihove slabosti. Oni mogu
nanositi zlo, koje ne bi bili u stanju
činiti da su mogli očuvati sposobnost
činjenja dobra.”
Čovjek sam odabire hoće li slijedi-
ti moralna načela i biti čestit ili se pri-
kloniti suprotnom. Njegov izbor nužno
donosi i odgovarajuće posljedice, dakle,
te posljedice mu ne odabire netko dru-
gi – ne nagrađuje ga ili kažnjava netko
drugi – već on sam sebe:
“Razmotri, međutim, što vječni
zakon nalaže. Ako čovjek svoj duh
uskladi s najuzvišenijim moralnim
načelima, nema potrebe da mu su-
dac dodjeljuje nagradu, jer je samog
sebe pridružio onom uzvišenijem.
Ako se, suprotno tome, odao zlu, neka
osvetnika ne traži izvan sebe, jer je
samoga sebe gurnuo u propast.
Budući da su dobro i zlo, te
nagrada i kazna, izravno sučeljeni,
nužno slijedi da nagradi za dobro,
kao suprotnost, odgovara kazna za
NOVA AKROPOLA 55

zlo. Kao što je, dakle, čestitost na-
grada za čestite, tako je nevaljalstvo
kazna za nevaljale.”
Kako postići istinsku sreću?
Budući da je Bog vrhunsko Dobro po
sebi, on je i pred dobre i pred zle kao
cilj postavio Dobro. Dok dobri nastoje
taj cilj ostvariti vrlinom, zli to nastoje
postići onim što Dobru nije primjereno
– nagonima i strastima:
“Oni (zli), naime, čine ono što
im se sviđa, misleći da će onim što
im pričinjava zadovoljstvo postići do-
bro koje priželjkuju, ali ga nikako ne
postižu, jer sramni postupci ne vode
istinskoj sreći.”
Postupajući tako, zli djeluju protiv
svoje prave prirode, a time odbacuju i
svoje postojanje, tako da se može reći da
oni niti ne postoje, jer ih je nevaljalstvo
spustilo ispod ljudskog dostojanstva.
Nasuprot njima, dobri ljudi, sa-
mim tim što vrlinom kao dobrom po
sebi teže apsolutnom Dobru – istinski
su sretni. S druge pak strane, vrlina se
može naučiti pa je čovjek koji razlučuje
dobro od zla, istinski sretan, a njegova
vrlina ne ostaje bez nagrade.
Nadalje, Filozofija tvrdi da je svaka
sudbina dobra, tj. pravedna i korisna i
vodi čovjeka ka spoznaji, vrlini i istin-
skoj sreći.
“Obrati pažnju na ovo”, reče.
“Budući da je svaka vrsta sudbine,
bilo dobra bilo zla, dana s ciljem
kako nagraditi ili iskušati dobre, pa
tako i kazniti ili popraviti zle, to je
svaka vrsta dobra, jer je očigledno da
je pravedna ili korisna.”
Ali, za postizanje toga, čovjek mo-
ra biti spreman na stalnu borbu:
“Zato,” reče, “mudrom čovjeku
ne smije biti teško kad stupa u borbu
sa sudbinom, kao što ne bi trebalo
ni da se hrabar čovjek uzbuđuje kad
odjeknu bojne trube. Jednom je i
drugom, naime, sama teškoća osnov,
za ovoga da uveća slavu, za onoga da
potvrdi svoju mudrost. Sama pak vrli-
na nazvana je po tome što, oslanjajući
se na vlastite snage, ne dozvoljava da
55 NOVA AKROPOLA
filozofija
je savlada ono što joj je suprotno. Ni
vi, naime, koji prema vrlini kročite,
ne pristigoste ovamo da biste plivali
u raskoši ili beskrajno uživali. Ušli ste
u tešku duhovnu borbu sa svakom vr-
stom sudbine kako vas zla sudbina ne
bi svladala, a dobra pokvarila.”
U nastavku teksta Boetije rješava
problem Božje providnosti i čovjekove
slobodne volje, a na kraju same Utjehe
Filozofija zaključuje:
“Klonite se, dakle, mana, a
njegujte vrline; usmjerite duh istin-
skom nadanju i smjerne molitve upu-
tite nebesima! Naložena vam je velika
obaveza valjanog života, ukoliko ne
želite varati sami sebe pred budnim
okom suca koji motri na sve.”
ZNAČAJ UTJEHE
FILOZOFIJE
Utjeha filozofije jedno je od temeljnih
djela zapadnoeuropske misli srednjega
vijeka. Zahvaljujući njoj Zapad je upo-
znao Platonovu, Aristotelovu i općenito
antičku filozofsku misao. O važnosti
Utjehe govori i to da je sačuvano više
od četiri stotine latinskih rukopisa ovog
djela, a u vrijeme karolinške renesanse
posjedovala ju je svaka dvorska i kate-
dralna biblioteka. Ovo djelo Boetiju je
osiguralo neprolaznu slavu – Utjeha
stoji rame uz rame Platonovom Time-
ju, biblijskoj Knjizi o Jobu i Danteovoj
Božanstvenoj komediji (Dante je
lik Beatrice u Božanstvenoj kome-
diji izgradio prema liku Boetijeve
Filozofije).
Veličina ovog djela je u tome što
Boetije samo filozofskim promišljanjem
vodi do spoznaje da moralan život ne
samo da ima smisla, nego je to i je-
dini način života koji vodi istinskoj
sreći. I premda nas vlastito neznanje
može držati u zabludi da vrlina ostaje
bez zaslužene nagrade, moralan život
je sam po sebi najveća nagrada koju
čovjeku ne dodjeljuje nitko drugi do on
sam sebi, sada i ovdje. 
11

HUMANIZAM
RENESANSE
R
enesansu se često tumači
kao povratak vrijednostima
antičkoga doba. No, povratak
antici nije samo prigodno prihvaćanje
nekog prošlog i zaboravljenog znanja.
Ona se ponovno shvaća kao glavni iz-
vor humanističke misli.
Tradicija mudrosti
Čovjek renesanse je čovjek tradicije,
nasljednik ljudske duhovne baštine.
On ponovno objedinjuje različite misa-
one pravce, koji se poput grana nekog
stabla sastaju i formiraju deblo jedne
jedine mudrosti.
Čovjek tradicije je onaj koji
se brine za očuvanje zaboravlje-
nog znanja i duha, čiji trago-
vi u ljudskom nasljeđu
u njemu bude
remini scenciju
i potiču ga na
aktivnu potragu
u vlastitoj nu-
trini.
12
renesansa
Isabelle Ohmann
Obnova zlatnog doba
Antičku se misao smatralo riznicom
vrijednosti i vizijom svijeta koja može
omogućiti preobrazbu društva i izgradnju
budućeg svijeta. Na antiku se gledalo kao
na razdoblje svjetla, kako je to primjećivao
Petrarca1, i izvor novog zlatnog doba, koje
su slavili humanisti renesanse.
Humanist renesanse je blizak su-
vremenom čovjeku. Živi u društvu koje
mu više ne nudi smisao i zatvara ga u
dogmatsku misao. Osjeća se prevare-
nim od svijeta,
koji kao da je
zaboravio smisao čovjekove nutarnje
avanture. Kao stranac u svom vremenu,
teži oslobođenju. Sniva o obnovi vreme-
na, o zlatnom dobu, o procvatu misli, o
ponovnom pronalasku dubljeg smisla
života, o nekom prosvijećenom miru.
Malo-pomalo, taj mu se san nameće
kao nužnost dolaska novog doba i nove
filozofije čovjeka i prirode. Ta filozofija
procvjetat će u proljeće renesanse.
Upoznaj samoga sebe
Humanist vjeruje da život nije samo
nešto izvanjsko, puki slijed događaja ili
okolnosti koje mu se nude. Za čovjeka
renesanse život ima nutarnju dimen-
ziju, prožetu magijom i misterijem.
Ta dimenzija postoji u ljudskom biću
koje u svojoj dubini posjeduje nešto
skriveno božansko, što mu može
rasvijetliti vlastitu sudbinu,
povezati ga s drugima i s izvo-
rom kreacije. Nosce te ipsum,
Upoznaj samoga sebe, glavni
je moto humanista. Odgovori
na temeljna pitanja nalaze
se ponajprije u na-
ma samima.
NOVA AKROPOLA 55

Umijeće povezivanja
Isto tako, jedna se druga dimenzija života
skriva u nutrini univerzuma, u zvijez-
dama koje svojim sjajem oživljavaju
svijet, u svjetlu koje je izvor života našeg
planeta. To je ono što su drevni ljudi
nazivali “bogovima”, a što su humanisti
ponovno otkrili oživljavanjem bogatog
simboličkog svijeta.
Susret između nutarnjega života
univerzuma i nutarnjega života čovjeka
predmet je hermetičke znanosti: to je
istinsko umijeće odnosa, ono koje us-
postavlja poveznice između onoga što
je gore i onoga što je dolje. Upravo je
percepcija te nutarnje dimenzije života
cjelokupna avantura humanizma rene-
sanse. Osjetiti božansko i duh koji se
nalazi u svakom djeliću života, u svakoj
osobi, u svakoj pori prirode, osnovna je
preokupacija humanista.
Čovjek umjetnik
Umjetnost je prvi korak u pokušaju
izražavanja tih misterija. Umjetnost je
odraz Ljepote, za koju su humanisti
govorili da je lice Boga. Lijepo govori
duši jezikom koji nije od ovoga svijeta:
jezikom sklada i čistoće koji izaziva
osjećaj ispunjenja i ushita, te uzdiže
dušu prema nebeskim visinama.
Umjetnost potiče platonski osjećaj
reminiscencije, budeći u duši čežnju za
njezinim božanskim izvorom.
Umjetnost je odraz božanskoga,
a umjetnik njezin glasnik: on izražava
božansko prije svega zato što ga
može spoznati zahvaljujući svojoj
prijemčivosti. Istinski umjetnik je u
1 Petrarca je prvi govorio o antici kao o razdoblju svjetla zbog njene razvijene kulture, dok je vrijeme u kojem je živio opisivao kao mračno. Antiku se inače do tada smatralo mračnim
razdobljem jer nije poznavala kršćanstvo, op.prev.
2 Horus Apolon je aleksandrijski filozof, autor studije o egipatskim hijeroglifima iz V. st., sačuvane u grčkom prijevodu pod nazivom Hieroglyphica, op.prev.
55 NOVA AKROPOLA
renesansa
prvom redu onaj koji to uspijeva izra-
ziti, a ne tehničar koji vlada formama.
Unutarnji put
Jedan od najboljih umjetničkih izraza
renesanse jest pjesništvo, koje je u pra-
vom smislu riječi govor duše.
Filozofi, plemići, dvorani ili um-
jetnici bave se poezijom kao sredstvom
obrazovanja duha i srca kako bi postali
osjetljivi na više stvarnosti i došli do
nutarnjih uvida koji jedini otvaraju oči
duše skrivenim stvarnostima.
Čovjek renesanse je vidovit i zato
ga se često simbolički prikazuje zave-
zanih očiju, što znači da njegov pogled
nije fizički i materijalan, već se radi o
nutarnjoj sposobnosti koja omogućuje
spoznaju onoga što je nevidljivo i
skriveno fizičkim očima.
Govor imaginarnoga
Humanist se pomoću imaginacije
povezuje s misterijima univerzuma.
Njegov je um nemoćan objasniti
duhovnu stvarnost. Zato treba naučiti
jedan drugi jezik, koji je može učiniti
dostupnom. To je jezik simbola koji se
obraća onom imaginarnom. Simboli su
jezik duše: oni su nositelji smisla. Jer
simboli su jezik koji je božanska Riječ
zasijala u ljudskim dušama, kako kažu
Kaldejska proročanstva, zbornik mu-
drosti Zarathustre.
Simboli posjeduju mogućnost
da humanistu otkriju tajne duha i
božanskoga. Omogućuju epifaniju,
odnosno prodor sakralnoga u profani
život, koji se time preobražava.
Govor duše
Govor duše je govor snova, vizija, ali
i predmet filozofije. Svoj rječnik pro-
nalazi u sakralnim jezicima i drevnoj
mitologiji.
Zato je razumljiv čudesan us-
pjeh hijeroglifskih zapisa Horusa
Apolona2 za koje se smatra da pre-
nose simbolički i sakralni jezik Egipta,
domovine Hermesa, i da otkrivaju
pravo ime stvari, odajući njihovu tajnu
bit (u skladu s Biblijom koja govori o
pravom imenu stvari i živih bića).
Spomenimo i Pica della Mirando-
lu koji je Europi približio složenu i
bogatu mudrost kabale, sakralnog i
simboličkog jezika židovske tradicije.
Pravo ime stvari, njihova bit, može na
presudan način utjecati na njihovu
prirodu i sudbinu.
Značenje mita
Ponovno otkriće mitova pokreće imagi-
naciju renesanse. Humanisti otkrivaju
dublji smisao tih imaginarnih priča
koje u isti mah otkrivaju tajne prirode
i odražavaju misterije ljudske duše,
života i univerzuma.
13
 renesansa

Najjasniji izraz njihove filozof-
ske snage u umjetnosti nesumnjivo
je vidljiv kod Botticellija, posebice u
njegovim slikama Proljeće i Rođenje
Venere. S druge strane, Giordano
Bruno obilježio je filozofsko izučavanje
tih oblika imaginacije.
Sposobnosti čovjeka maga
No, čovjek humanist ne želi biti samo onaj
koji promišlja o misterijima univerzuma.
Želi se s njima sjediniti, poput žive karike
u zlatnom lancu, za koji su humanisti
govorili da povezuje nebo i zemlju.
Kao aktivan sudionik u tom lancu
odnosa, humanist je poput maga, tj. ono-
ga koji može dosegnuti skrivene strukture
prirode i života. On primjenjuje veliko
umijeće oponašanja, što naravno nije sli-
Etičko i estetsko ba. Humanisti su idealisti koji sanjaju
Put humanista sastoji se, prema tome, o društvu mira, a njihovi se snovi često
od tri faze koje vode do postupnog sus- iskazuju kroz književne ili građevne
reta sa skrivenim dimenzijama posto-
janja. Prva je oponašanje, umijeće
promatranja života, faza učenja i ot-
krivanja Lijepog pomoću skladnih ob-
lika prirode. Slijedi pročišćavanje misli,
osjećaja i djela kroz filozofski život, kao
primjerice u platoničkoj Akademiji
Marsilija Ficina u Careggiju. Ta dva
aspekta omogućuju filozofu da ujedini
estetsko i etičko. Tek tada može nas-
tupiti magija, plod spajanja znanja i
planove utopijskih gradova. Sklad je
također pokretač umjetnosti, od slikarst-
va i kiparstva do arhitekture, umijeće
povezivanja dijelova u skladnu cjelinu.
Marsilio Ficino i Pico della
Mirandola bili su vjesnici religijske
sloge, pax theologica-e, a svakako treba
istaknuti i velikog Erazma koji se borio
protiv ratova i sukoba svake vrste.
Potraga za skladom potraga je za
moći, istinska ceremonija sjedinjenja
čovjeka sa snagama života, u službi ne
njega samoga, nego većeg sklada mani-
festiranog postojanja. Slika Tri Gracije,
Ljepote-Čistoće-Užitka, toliko cijenjena
u renesansi, oslikava taj trostruki put.

jepo kopiranje prirode, već umijeće uvida
u prirodu, njezine skrivene moći i oblike
koji otkrivaju njezinu inteligenciju, lice
božanske inteligencije, Riječi ili Logosa,
u čemu je Leonardo da Vinci bio najveći
majstor.
Promatrajući prirodu, humanist
je zadivljen njenom ljepotom i to ga
navodi da je želi oponašati u svojim
djelima, što mu i samom omogućava
uzdizanje na višu razinu.
Potraga za skladom
Sklad je nesumnjivo misao vodilja rene-
sanse. Težnja za skladom zahtjevno je
umijeće povezivanja suprotnosti, poput
neba i zemlje, Hermesovo umijeće
u pravom smislu riječi, koje u tom
razdoblju dobiva velik zamah, potaknut
ponovnim otkrićem i širenjem Corpusa
Hermeticuma, zbirke hermetičkih spi-
sa iz helenističkog doba.
Sklad prvo treba uspostaviti
u čovjeku, za kojeg je Pico della
Mirandola rekao da je stjecište svijeta,
odnosno mjesto gdje se susreću nebo i
zemlja. Zbog toga posjeduje dvostruku
prirodu koja ga navodi da postupa ili
poput anđela ili poput zvijeri.
Uspostava sklada u svijetu i u
vlastitoj okolini, vladavina mira nad
ratom, sloge nad neslogom, također je
velika preokupacija humanista tog do-
božanskim, jer sklad otkriva jedinstvo
koje se rađa iz ravnoteže dijelova jedne
cjeline. Potraga za Jedinstvom koje se
skriva u mnogostrukosti lica života, mis-
terijski je put na koji kreću humanisti,
od Petrarce do Pica della Mirandole, jer
Jedinstvo je vidljivo obilježje božanstva.
Božanski je onaj koji se može
sjediniti sa samim sobom; božanski je
onaj koji može živjeti u jedinstvu s uni-
verzumom; božanski je onaj koji može
ujediniti prošlost i budućnost, povijest
i sadašnjost; božanski je onaj koji može
ujediniti snage neba i zemlje. 
S francuskog preveli:
Franko Maglica i Zrinka Treščec
Iz časopisa Acropole br. 196

14 NOVA AKROPOLA 55

Tragovi vječnosti
GOTIČKE
KATEDRALE
G
otička se umjetnost pojavila izn-
enada, poput bljeska svje tlosti
nakon višestoljetnog mraka
srednjeg vijeka i u samo nekoliko go-
dina dosegla vrhunac u mnoštvu novih
elemenata bez prethodnih razvojnih
etapa. Intrigantno je kako su graditelji,
za koje se još uvijek ne zna odakle su
sakupili svoja znanja, tijekom samo jed-
nog stoljeća podigli stotinjak savršeno
zamišljenih i zadivljujuće izvedenih ka-
tedrala.
Gotičke su katedrale jedinstvena
sinteza matematičkih i astronomskih
spoznaja, graditeljskih, umjetničkih i
55 NOVA AKROPOLA
sakralna arhitektura
Atila Barta
obrtničkih umijeća nadahnutih najdu-
bljim religijskim osjećajima. Od samih
početaka one izmiču pokušajima da ih se
u potpunosti rastumači. Svojim podzem-
nim kriptama, zagonetnim labirintima,
veličanstvenim portalima, stupovima
i svodovima obasjanim magičnom
svjetlošću vitraja, omogućavaju susret
čovjeka sa samim sobom, usmjeravajući
ga prema vječnosti.
ZNAČAJ GOTIKE
Nakon pada Rimskog Carstva, velika
većina kulturnih vrijednosti antike
uništena je u ratovima u zapanjujuće
kratkom vremenu, a znanstvena,
umjetnička i filozofska dostignuća go-
tovo su potpuno pala u zaborav. Europa
je utonula u srednji vijek iz kojeg se
bilo vrlo teško izdići zbog više razloga.
U malim, međusobno neprekidno
zaraćenim državicama ljudi su živjeli u
feudalnoj izolaciji, u bijedi i neznanju,
desetkovani ratovima i različitim epi-
demijama. Rijetki putovi, izgrađeni još u
rimskom periodu, bili su slabo održavani
i vrlo nesigurni zbog pljačkaških skupina.
Jedini baštinici znanja bili su zatvoreni,
puku nedostupni samostani. Slika svi-
15
Gore: Ranogotička katedrala Notre-Dame u Parizu, visoka 34 metara, prva
je monumentalna katedrala. Svojim tlocrtom sažetog križa, šesterodjelnim
svodovima, vanjskim potpornim stupovima i velikim prozorima, postala je
jedan od prototipova budućih gotičkih katedrala.
Desno: U katedrali Notre-Dame u Amiensu glavni brod, dramatične visine
od čak 42 metra, izgrađen je u samo šesnaest godina.

jeta svedena je na starozavjetne dogme,
a Zemlja je postala ravna ploča oko
koje se vrti cijeli svijet. Uslijed ovakvih
okolnosti, pojava gotičkih katedrala u
Francuskoj sredinom XII. stoljeća bila
je izuzetno važna, ne samo zbog origi-
nalnosti stila već zbog utjecaja na sve
društvene aspekte.
Gotičke su se katedrale započele
uspinjati k nebu u St. Denisu i Sensu
(1140-ih), a zatim su uslijedile u Laonu
i Parizu (1160-ih). Vrhunac rane gotike
nastaje u Chartresu i Bourgesu (1190-
ih), a kruna su katedrale u Reimsu, Le
Mansu (1210-ih), Amienu i Beauvaisu
(1220.- 1240.).
Iako je svaka jedinstvena, sve ih
povezuje isti kanon i ista ideja koja
se proteže od dubina kripti preko ele-
gantnih stupova i šiljatih svodova do
tornjeva i rascvjetava se u vitrajima i
rozetama. Koliko je ta ideja bila snažna,
svjedoči činjenica da se munjevito
proširila po cijelom kršćanskom za-
padu i gotovo nepromijenjena održala
cijelo jedno stoljeće, utječući još i na
sljedeća tri.
Tko su bili pokretači ove ideje?
Otkuda im smjelost da se upuste u
izradu toliko složenih građevina dotad
nezamislivih dimenzija? S kojim su
sredstvima gradili kada gradovi u to vri-
jeme nisu imali dovoljno ni za obične
obrambene utvrde? Od kuda toliki ma-
jstori zanata i kako se prenosilo znanje
kada znamo da se istovremeno gra-

Unatoč lošim preinakama, katedrala Notre-Dame u Chartresu
najcjelovitija je sinteza gotičke umjetnosti i u povijesti arhitekture
ubraja se među najljepša čovjekova djela.
Izgrađena na brdašcu iznad pećine s izvorom koja je preoblikova-
na u kriptu. Dominira ne samo gradom, nego i cijelom okolinom.
Iznutra je visoka 37 metara. Veličanstveni svod odolio je i požaru
u XIX. stoljeću. Slika dolje: Katedrale Notre-Dame, podignute
u čast Našoj Gospi, gotovo savršeno odražavaju na Zemlji zvi-
jezde iz zviježđa Djevice. Zvijezda Spica (Alfa) odgovara Reimsu,
Gama Chartresu, Zeta Amiensu, a Epsilon Bayeuxu. U manjim
zvijezdama ove konstelacije mogu se prepoznati crkve u Evreuxu,
Etampesu i Laonu, također podignute u čast Našoj Gospi.

16 NOVA AKROPOLA 55
 sakralna arhitektura
Značajni konstrukcijski elementi gotičkih katedrala
Ključni kamen
dilo i na dvadesetak mjesta? Kakva je to Potporni sistemi
snažna vizija poticala ljude da započinju tzv. kontrafori Dijagonalno rebro
i sudjeluju u nečemu čiji završetak neće Transferzalno rebro
doživjeti? I što je možda najvažnije, zbog
čega i radi koga je uopće započela sva ta
gorljiva gradnja? Fijala
Odgovori na većinu pitanja
prekriveni su velom povijesti i postali su Prozori glavnog broda
zagonetke koje periodički uzburkavaju
javno mnijenje. Da li je samo slučajnost
da se upravo prije naglog razvoja go-
tike proširio utjecaj templarskog reda?
Poznato je da su se vitezovi templari vra-
tili nadahnuti iz Svete zemlje, ponovno
donoseći u Europu mnoga izgubljena Triforij
znanja antike, Egipta i Istoka, koja su
čuvali tada vrlo napredni Arapi. Gargulji Stup arkade
glavnog
GOTIČKA SAKRALNA broda

ARHITEKTURA
Prozor
Gotička umjetnost nije proizašla iz ro- pobočnog
manike, kako se često tumači, nego se broda
kao nova forma neovisno razvijala u is- Slijepa
tom vremenu. Zahvaljujući ponovnom arkada

Katedrala Notre-Dame u Reimsu od svoje izgrad- Visine stupova, prozora i

nje služila je kao krunidbena katedrala francuskih svoda su proporcionalne
kraljeva. Dugačka je čak 140 m i visoka 38 m. prema širini glavnog broda
Naspram ostalih katedrala ima proširen glavni brod
i pobočne brodove tako da potpuno obuhvaćaju tran-
septe. Jedinstven je i stil izrade prozora s dvostrukim otkrivanju matematike i sakralne stilsko obilježje gotike jest forma šiljatog
šiljastim lukovima. Na portalima umjesto zabata aritmetike, arhitektura je obogaćena luka. Lukom je povezan svaki raspon
izvedene su rozete. Tornjevi visoki 82 metra nikada
znanjem koje ne samo da je olakšalo u katedrali, od najmanjeg prozora do
nisu dobili kape.
izvedbu građevine, već ju je i obogatilo najvećih lukova svoda. Zahvaljujući
simboličkim elementima. tome, napetost kamenih blokova sjedi-
Osnovni matematički ključ koji njenih u konstrukciji katedrale čini
gotičke katedrale čini jedinstvenima je od nje savršeno profinjen glazbeni
zlatni rez ili zlatna proporcija, a glavno instrument kojim odzvanja unutrašnja
Gotičke katedrale držale su se tradicionalnog tlocrta u obliku latinskog križa. Uzdužni brod
(kor), transept i apsida spajaju se u križištu, a iz apside zrakasto se šire kapele.

55 NOVA AKROPOLA 17
 sakralna arhitektura

harmonija. Šiljati svod ima i snažan
psihološki utjecaj na čovjeka, djelujući
tako da mu “uzdiže” pogled iz hori-
zontalnog svijeta svakodnevnog života
prema uzvišenom, nebeskom.
Osim šiljatog luka, gotički se
stil proslavio još jednim
osebujnim graditeljskim
rješenjem, tzv. kontra-
forima, pomoću kojih su
sile pritiska golemog svo-
da prenesene na vanjske
potporne stupove. To je
omogućilo podizanje svoda
katedrale do iznimnih vi-
sina, bez masivnih nutar-
njih stupova, te izvedbu
zidova kojima dominiraju
prekrasno ukrašeni pro-
zori.
Horizontalno se plan
gotičkih katedrala sastoji
od tri osnovna geometri-
jska oblika: kruga, kvadra-
ta i pravokutnika, koji
označavaju tri važne etape
prolaska hodočasnika pre-
ma oltaru. Krug se nastav-
lja na ulazni dio katedrale i
ima formu labirinta; kvad-
Slika gore: Portali, kamene knjige u kojima je ispisano svo znanje i nadahnuće gradite-
lja, iznimno su važni u gotičkim katedralama. Na zabatu zapadnog portala katedrale
u Chartresu prikazana je Djevica s djetetom okružena anđelima. Na vanjskom krugu
prikazano je devet muza grčke umjetnosti, a pri dnu velikani antike poput Pitagore i
Aristotela na uvećanom detalju.
Slika dolje: Zapadni portal katedrale u Reimsu ima čak 500 kipova, remek-djela kipar-
ske umjetnosti.
rat je označen s četiri središnja stupa nekadašnje mjesto oltara. Vertikalno su
na križištu, a iza njega je pravokutnik, također satkana tri plana - od kripte ko-
ja predstavlja podzem-
ni svijet, glavnog broda
koji odgovara zemlji, do
svoda koji je simbolička
predodžba neba. Prema
kanonima sakralne
arhitekture, upravo ovi
arhetipski elementi
čine neku građevinu
hramom.
Osnovna osobina
gotičkih katedrala je
orijentacija glavnog
dijela hrama prema
istoku i točki izlaska
Sunca u trenutku
posvećenja.
Ništa manje važna
karakteristika gotičkih
katedrala vezana je uz
njihov smještaj i ra-
spored. Podizane su
na svetim mjestima
– drevnim mjestima

18 NOVA AKROPOLA 55

hodočašća iz pretkršćanskih vremena.
Uglavnom su to posebno istaknuta
mjesta u prirodi poput brda, izvora, ri-
jeka ili otoka što od njih čini prirodna
svetišta. Jedna od nerazjašnjenih za-
gonetki vezana je uz razmještaj najra-
nijih gotičkih katedrala posvećenih
Djevici Mariji. Katedrale Notre Dame
zajedno formiraju skup točaka na karti
koje reproduciraju na Zemlji raspored
zvijezda u zviježđu Djevice.
PORTALI
Velika osebujnost gotičkih ka-
tedrala ogledava se i na portalima. U
doba kada je malo ljudi znalo čitati i
55 NOVA AKROPOLA
rubrika
pisati, uključujući i vladare, na bogato
ukrašenim portalima razotkrivala su se
znanja, skrivana dotad u samostanima.
Kipovi grupirani oko vrata i reljefi na
nadvratnicima i timpanonima pred-
stavljaju ne samo Bibliju pretočenu
u kamen, nego i iznenađujuće široko
poznavanje antičke tradicije i drugih
zaboravljenih starih kultura.
Osim što su svi remek-djela kipa-
rske umjetnosti, začuđuje i njihov
broj. Svaka od katedrala okružena je
stotinama kipova i tisućama savršeno
isklesanih reljefa. Kao da je i najskrom-
niji šegrt, potaknut nadahnjujućom
snagom zajedništva, klesao poput
poznatih velikana renesanse. Nama i
nakon toliko vremena ovo može biti
poučan primjer kolika je snaga molitve
učinjene rukama iz plemenitih pobu-
da, jer ovakva se čuda ne mogu postići
ni zlatom ni prisilom. Nije slučajnost i
što su skulpture izvorno bile smještene
isključivo s vanjske strane katedrala, a
njihovo razumijevanje ovisi o učenosti
promatrača.
Gotičke katedrale uglavnom ima-
ju tri portala – zapadni, sjeverni i južni,
svaki s trojim vratima.
Zapadni portal je mjesto ulaska
u katedralu. Mjesto gdje bi hodočasnik
trebao napustiti svjetovno da bi se
mogao susresti sa svetim. Zbog toga
reljef iznad središnjih vrata prika-
zuje Krista u trenutku uzašašća, ja-
sno ukazujući da se do vječnog dolazi
Slika lijevo gore: Na sjevernom portalu
prikazani su starozavjetni likovi poput
Abrahama.
Slika sredina gore: Prikaz Krista na za-
padnom portalu u Chartresu.
Slike lijevo: Shematski prikaz labirinata
iz: Chartresa, Amiena i Reima. Smješteni
su u središnjem brodu, blizu zapadnog
ulaza. Hodočasnici su ih nekada prolazili
na koljenima.
19
 sakralna arhitektura

Tlocrt 13 metara duboke kripte u Chartresu.

isključivo smrću prolaznog. snaga povezanih s misteri-

Značenja reljefa sa zodijakal- jem uskrsnuća. U kriptama
nim znakovima i prikazima na- se uglavnom slavila Djevica
lik alkemijskim postupcima su Marija u liku Crne Gospe
izgubljena. izrađene od tamnog drveta.
Sjeverni portal je najtam- Njezina čudotvornost i iscje-
niji dio katedrale. Prikazani liteljska moć često su i bili
su starozavjetni događaji, do- razlogom hodočašća. U naj-
lazak Kristov, njegovo rođenje, starijim vremenima kripte su
očitovanje pred pastirima i pok- korištene i kao krstionice.
lonstvo kraljeva. Unutrašnjost katedrale
Prikazi na južnom portalu predstavlja mjesto realizaci-
veličaju Krista s apostolima. je “ovozemaljskog života“,
Mučenici i svjedoci vjere prika- mjesto boravišta za kratki
zani su kako stoje nad vlastitim životni vijek. Čovjek se kreće
kušnjama. Najupečatljiviji je kroz horizontalni plan povrh
prikaz Krista kako stoji nad kripte, ali ispod svoda, i prvo
čudovištima, tj. iznad svih dvo- nailazi na labirint – sim-
jnosti i proturječja, a ujedno bol svih nutarnjih lutanja.
povezuje i podupire kraljevstvo Hodočasnici su ga nekada
nebesko. U ruci drži zatvorenu prolazili na koljenima.
knjigu, naglašavajući vrijed- Dolaskom do središta čovjek
nost proživljenog znanja punog zapravo stiže do svog vlastitog
ljubavi. središta.

UNUTRAŠNJOST Slika lijevo: Svod i zapadna

rozeta katedrale u Reimsu.

Svaka gotička katedrala u svo- Dolje: Dvanaest vitraja koji

joj dubini skriva kriptu, svijet predstavljaju dvanaest zna-
podzemlja, ali ne u značenju kova zodijaka, katedrala u
pakla, već sjedišta nevidljivih Chartresu.

20 NOVA AKROPOLA 55

Vitraji gotičke umjetnosti
su zidovima od svjetla za-
mijenili oslikane zidove
romaničkih crkava.
Vitraji, još jedan od dragulja
gotičke umjetnosti, zamijenili su osli-
kane zidove romaničkih crkava zi-
dovima od svjetla, stvarajući neopisiv
dojam. Majstori staklari su iznutra
izveli ono što su izvana napravili kle-
sari i kipari. Staklima različitih boja
i geometrijskih oblika stvorili su ne
samo različite biblijske prikaze, već
i rozete mandaličkih oblika, prikaze
zodijaka, ali i važne događaje iz fran-
cuske povijesti. Vitraji rasipaju jedin-
stvenu svjetlost Sunca u bezbroj boja,
ukazujući na to da se iza vidljivog
mnoštva krije jedinstvo. Čarolijom
svjetla prenesena je sveta poruka. Stari
vitraji su posjedovali kvalitetu i kolorit
koji se danas ne mogu ponoviti na ona-
55 NOVA AKROPOLA
rubrika
kav način kako su ih izrađivali gotički
majstori. Staklo je bilo obrađeno ta-
ko da je propuštalo točno određenu
količinu svjetlosti. Zahvaljujući tome,
u unutrašnjosti gotičkih katedrala jed-
naka je količina svjetla i usred dana i
u polutami sumraka.
Svod, nebo katedrale, podsjeća na
preokrenutu arku.
Posrednička uloga katedrale kao
hrama kristalizira se na mjestu križišta
uzdužnog i poprečnog broda. To je
najvažnije mjesto u gotičkim katedra-
lama jer se sjedinjuju horizontalna i
vertikalna os. To je mjesto fiksiranog
vremena i prostora, mjesto uzašašća.
Doći na to mjesto cilj je svakog
hodočasnika.
„Materijalno svjetlo, kako ono
stvoreno prirodom na nebu
tako i ono stvoreno na zemlji
ljudskom vještinom, samo je
slika jasnog svjetla spoznaje
te iznad svega samog Istinskog
svjetla.“
Opat Suger
Rijetko su se kada u povijesti po-
novili sličan optimizam i kolektivno
sudjelovanje u izgradnji sakralnih obje-
kata koji su vladali u tada siromašnoj
i zaostaloj Francuskoj. Očito su ide-
jni začetnici i graditelji postigli svoju
namjeru da izgradnjom katedrala
pokrenu ljude, od najsiromašnijih
do najimućnijih, kako bi kroz vlastito
sudjelovanje otkrili ili obnovili temeljni
smisao religije. Jer re-ligar znači "po-
vezati", "sjediniti", a označava vječnu
potrebu čovjeka da se poveže sa sa-
mim sobom, s drugima i s Bogom. I
doista, ima li boljeg načina za to od
zajedničkog rada čiji je rezultat hram
podignut u slavu Boga? 
21

RONILAC
N
a svom posljednjem putovanju
u Englesku imao sam sreću po-
sjetiti staru Winchestersku kate-
dralu. Tisućljetno središte hodočašća i
religioznosti, mjesto na kojem je u XI.
stoljeću podignuta današnja gotička
katedrala na normanskim temelji-
ma, još uvijek vidljivima na križištu
crkvenih lađa. Bilo je to sjedište svetištâ
koja su iščezla u dalekoj prošlosti, još
prije Rimljana.
Jedna od izuzetnih karakteri-
stika ovog veličanstvenog
djela je to što ispod kate-
drale prolazi vodeni tok
rijeke Avon, što od nje čini
jednu vrstu kamene barke
iznad vodenih struja, uz
sav simbolički i ezoterijski
sadržaj koji iz toga proizlazi.
S druge strane, ona je poput
mističnog mosta koji nad
hladnim podzemnim vo-
dama omogućava spajanje
jedne i druge obale.
22
podvizi
Jorge Angel Livraga
U njenim podrumima izviru tri
izvora, a njena posebna konstrukcija
omogućava snažnu akustiku kroz sve
njene lađe, što se potvrđuje slušanjem
njenih slavnih orgulja, ali i kroz zani-
mljiv običaj popodnevne zvonjave koja
neprekidno traje dulje od sata. Budući
da su zvona programirana tako da
zvone jednom vrstom neprekidnog
zvuka, to zvuči kao da anđeli sviraju
ogromne harfe, iznad najviših lukova.
Ovaj efekt je teško opisati. Onome
tko to nikad nije doživio, to je skoro
nemoguće zamisliti.
Međutim, moj članak se ne odno-
si na samu katedralu, već na jednog
skromnog čovjeka, Williama Walkera,
profesionalnog ronioca, rođenog 1869.
godine.
Gotovo tisuću godina vode su
nagrizale temelje katedrale i početkom
XX. stoljeća činilo se da je osuđena
na propast – u njenim zidovima po-
javile su se velike napukline i čitava
ova čudesna gotika tonula je
sa svojim temeljima. Tehnička
sredstva i raspored potoplje-
nih zidina nisu dozvoljavali
umetanje potpornih materijala
te su se inženjeri našli pred
problemom za kojega prividno
nije bilo rješenja.
Tada se pojavila Willia-
mova herojska figura. On je
ponudio da se kroz jedan mali
otvor spusti dolje i na rukama
prenese jednu po jednu vreću
cementa koji je bio neopho-
NOVA AKROPOLA 55
 podvizi

dan za učvršćivanje volje i postojanosti.

potopljenih struk-
tura. Količina ce-
menta koju su
inženjeri izračunali
da je potrebna za
podržavanje ogro-
mnog zdanja na-
dilazila je logične
mogućnosti manu-
alnog rada, pogotovo
rada jednog čovjeka.
Ali ronilac se nije
dao zastrašiti i sa
svojim teškim ska-
fanderom, u koji su
mu prijatelji ručno
upumpavali zrak u
podrumu katedrale, zaronio je u hla-
dnu vodu.
Prošla je 1906. godina. Dan za
danom, bez odmora, ronilac je
silazio i penjao se stepeništem
noseći vreće, blokove i grede na
rukama. Ne mjereći veličinu svog
rada, potpuno mu se predao, ne
obazirući se na zdravlje niti na to
što će mu za to platiti. Bilo je to
njegovo autentično djelo ljubavi.
Svi su mislili da će moći napraviti
tek mali dio posla… jedno ljudsko
Radio je do 1912. go-
dine i računa se da je
u tom vremenu prenio
25800 vreća cementa,
114900 betonskih blo-
kova i 900000 opeka.
Nje gove su ruke u 6
godina prenijele 500
tona materijala.
Ističemo primjer
Williama Walkera koji
je radio i unio svoj
život u skroman, ali
transcendentni napor
da bi ostali mogli i
dalje moliti i slušati
zbor zvona pod tim
biće ne može podnijeti svakodnevni rad savršenim krovom. Spuštao se u ledeni
u takvim uvjetima. Ali, ronilac nije bio ponor da bi ljudi koje nikada nije upo-
bilo koje ljudsko biće, već inkarnacija znao mogli uživati u tolikoj ljepoti.
U katedrali mu je podignut
brončani kip s raširenim rukama,
jedinim oruđem u njegovom titan-
skom djelu. Danas na jednoj me-
talnoj ploči piše: “Winchesterska
katedrala, sagrađena na slavu
Boga, 1087.-1093. Sačuvana od
opasnosti milošću Boga 1905.-
1912.” 

55 NOVA AKROPOLA 23
 rubrika

NOSTRADAMUS
Mario Piškur

Pun Mjesec noću na visokom brdu,

Vidi ga samo novi mudrac očima svoga uma:
Učenici ga pozvaše da besmrtan postane,
Oči mu prema jugu, ruke na prsima, tijelo u ognju.
4. centurija, 31. katren

24 NOVA AKROPOLA 55
 astrologija

P
oznati renesansni vidovnjak, prorok i liječnik
Nostradamus, pravim imenom Michel de Nostradame,
rođen je 14. prosinca 1503. godine u St. Remyju,
u francuskoj pokrajini Provansi. Nostradamus potječe iz
židovske obitelji liječnika i učitelja koja 1502. godine prelazi
na kršćansku vjeru kako bi se spasila od progona koje je nad
Židovima provodio francuski kralj Luj XII. Za Nostradamusovo
školovanje pobrinuo se djed s majčine strane, inače liječnik,
koji ga je podučio osnovama latinskog, grčkog i hebrejskog
jezika te matematici i astrologiji.
S devetnaest godina odlazi na studij medicine u
Montpellier, u kojem se u to doba nalazio jedan od najslavni-
jih medicinskih fakulteta u Europi. Osnovali su ga 1196. go-
dine arapski liječnici, učenici Averroesa i Avicene. Tamo se
nakon završenog školovanja suočava s epidemijom kuge, ko-
ja je u to vrijeme harala Europom. Nostradamusove metode
liječenja ove opake bolesti bile su ispred njegova vremena.
Zahtijevao je da bolesnici leže u osunčanim, dobro provje-
trenim sobama te da se svakodnevno kupaju. Pripremao je
biljne pripravke bogate vitaminom C te je odbijao puštati
krv bolesnicima što je u to doba bila česta iako upitna pra-
ksa. Zbog uspjeha u liječenju, kao i hrabrosti pred kugom,
pozivaju ga mnogi gradovi pogođeni ovom bolešću. Tako
je neko vrijeme radio kao putujući liječnik u Toulouseu, u Aix-en-Provenceu ostvaruje toliko velik uspjeh u suzbijanju
Narbonni i Bordeauxu. Potom seli u Agen u Akvitaniji gdje kuge da mu gradski oci dodjeljuju doživotnu mirovinu.
ubrzo stupa u brak sa ženom iz visokog staleža s kojom Godine 1547. u 44. godini života dolazi u Salon-de-
je imao dvoje djece. No, 1538. godine u Agenu izbija kuga Provence gdje se ženi bogatom i utjecajnom udovicom te
i odnosi mu cijelu obitelj, unatoč njegovim iscjeliteljskim ponovno zasniva obitelj. U ovom gradu ostaje do kraja života
metodama. Također, biva optužen za herezu, iako se ne zna te ga Francuzi i danas zovu "vidovnjakom iz Salona".
točan razlog. Kako bi izbjegao crkveni sud, ponovno kreće Relativno mirno razdoblje njegova života koje je uslije-
na putovanje i sljedećih osam godina putuje Francuskom i dilo dozvoljava mu da se posveti izučavanju ezoterijskih tek-
Italijom. Malo znamo o ovom razdoblju njegova života, tek stova i pisanju. Od 1550. godine počinje objavljivati almanahe
ponešto iz kazivanja njegova učenika Jeana de Chavignyja u kojima predviđa događaje u nastupajućoj godini, zajedno
koji smatra da se Nostradamusov proročanski dar javlja s tablicama položaja planeta. Točna predviđanja ubrzo mu
upravo u ovom lutalačkom razdoblju. Svoju tvrdnju pot- donose slavu. Također objavljuje recepte svojih lijekova kao
krepljuje dvjema poznatim anegdotama koje ilustriraju i za ono vrijeme napredne medicinske teorije – primjerice
Nostradamusovo prorokovanje. da vodu za piće valja dobro prokuhati ili da sunčeva svjetlost
Prva nam govori o tome kako je Nostradamus jednoga pospješuje ozdravljenje bolesnika.
dana jahao prašnjavom cestom pokraj grada Ancone te susreo Svoje proročanske stihove Nostradamus započinje zapi-
nekoliko franjevaca. Sjahao je i kleknuo pred jednim mladim sivati 1554. godine, podijelivši ih u dvanaest knjiga nazvanih
redovnikom. Kad su ga upitali zašto je to učinio, Nostradamus Centurije. Svaka centurija sadrži po 100 proročanstava ili
im je odgovorio: "Zato što sam kleknuo pred Njegovu Svetost." katrena, svako u obliku četiri rimovana stiha. Centurije su
Taj će mladi redovnik kasnije postati papa Siksto V. izdane 1. svibnja 1555. godine i vrlo brzo postaju izuzetno
Druga nam priča kazuje o Nostradamusovu boravku u popularne. Drugo izdanje pojavljuje se 1558. godine i od
dvorcu Fains kod gospodara Florinvillea, koji je želeći provje- tada se nova izdanja redovito tiskaju sve do današnjih dana.
riti Nostradamusov proročanski dar, zatražio da predvidi koji Smatra se da su Centurije, uz Bibliju i Shakespearova djela,
će praščić biti pripremljen za večeru – crni ili bijeli. Usprkos najprodavanija knjiga.
grofovoj smicalici, na kraju se ispostavilo da je ipak priprem- Nepuna četiri mjeseca po izlasku prve knjige Centurija,
ljen crni praščić kao što je Nostradamus i predvidio. Nostradamus je bio pozvan na dvor francuskog kralja Henrika
Tijekom svojih putovanja posjećuje razna mjesta II. Smatra se da je za taj poziv bila zaslužna kraljica Katarina
pogođena kugom, pružajući ljudima liječničku pomoć. Tako de Medici koja je postala njegov pokrovitelj, a koja se jako za-
1544. godine dolazi u pomoć Marseilleu, a dvije godine potom nimala za okultne znanosti. Vjeruje se da se kraljici učinilo da

55 NOVA AKROPOLA 25

jedan od katrena predviđa smrt njezina
muža. Taj katren glasi:
Mladi lav svladat će starog,
Na bojištu u dvoboju pojedinom:
U kavezu zlatnom sam će sebi
iskopati oko,
Dva u igri jednog će umrijeti
okrutnom smrću.
1. centurija, 35. katren
Četiri godine kasnije proročanstvo
se obistinilo kad francuski kralj Henrik
II. umire na turnirskom natjecanju u
26
astrologija
dvoboju s mlađim protivnikom, grofom
Gabrielom de Lorgesom, čije koplje
udara u kraljev prsni oklop, a polom-
ljena trijeska probija kraljev zlatni vizir
i zabada mu se u oko. Smatra se da je
ovo prvo obistinjeno Nostradamusovo
proročanstvo iz Centurija.
Za vrijeme svog boravka na dvoru
Nostradamus plemićima i dvorjanima
daje mnoge liječničke i astrološke savjete.
Međutim, vrlo brzo postaje nezadovoljan
životom na dvoru te traži otpust. Vraća
se kući u Salon gdje naredno desetljeće
mirno provodi sa svojom obitelji. Kaže
se da je Nostradamus predvidio svoju
smrt sljedećim katrenom:
Vrativši se iz veleposlanstva i
spremivši kraljev dar
Radit neću više: otići ću k Bogu
Moja bliska rodbina, prijatelji i
braća po krvi,
Naći će me mrtva, kraj kreveta i
klupe.
Kad mu je njegov učenik De
Chavigny zaželio laku noć, Nostradamus
mu je odgovorio: "U zoru me više nećeš
vidjeti živog." Sljedeće jutro pronađen
je kako leži mrtav između kreveta i klu-
pice kojom se ispomagao pri lijeganju i
ustajanju iz kreveta. Bilo je to 2. srpnja
1566. godine. Nostradamus je pokopan
u uspravnom položaju u zidnoj niši
franjevačke crkve u Salonu. Natpis na
nadgrobnoj ploči glasi:
Tu leže kosti illustrissimusa
Michela Nostradamusa,
Jedinog koji je, po sudu svih
smrtnika, bio dostojan pisati
perom skoro božanskim, pod
utjecajem zvijezda, o događajima
koji će se zbiti po čitavom svijetu.
Potomstvo neka ne remeti njegov
mir.
NOVA AKROPOLA 55
 astrologija

U drugom stihu spominje mjedeni tronožac, što aso-

cira na proročicu Pitiju koja je navodno proricala sjedeći
na tronošcu pored otvora u zemlji. Ovdje, kao što vidimo,
Nostradamus koristi jezik simbola kako bi nam predao
određenu poruku.
Treći i četvrti stih vrlo su nejasni premda nas "tanki pla-
men izniče iz praznine" asocira na proročanske vizije. Naime,
smatra se da je Nostradamus pod svjetlom svijeće promatrao
mirnu površinu vode u posudi i na taj način dolazio do svojih
vizija.
Štap u ruci usred BRANCHUSA
vodom vlaži skute i stopala svoja
Strašan glas: dršće u odjeći svojoj
Božanski sjaj. Bog sjedi blizu.
1. centurija, 2. katren
U ovom katrenu Nostradamus ukazuje na određeni
obred kojim se služio kod proricanja. Zanimljivo je da spo-
minje starogrčkog poluboga Branchusa ili Branha, čije je
ime Nostradamus napisao velikim slovima. Riječ branchus
prevodi se kao "grlo", ali i "grane". Polubog Branchus bio je
prema grčkoj mitologiji Apolonov sin koji je dobio dar pro-

CENTURIJE U godini kad Saturn i Mars podjednako planu,

Zrak vrlo suh dug trag meteora:
Centurije predstavljaju zbirku od deset, odnosno dvanaest
Iz skrivenih vatri veliko mjesto gori toplinom,
knjiga (11. i 12. knjiga djelomično su sačuvane) koje sadrže
katrene ili proročanstva zbog kojih je Nostradamus postao Malo kiše, vreli vjetrovi, ratovi, provale.
slavan još za života. Proročanstva su pisana u rimovanim sti- 4. centurija, 67. katren
hovima, a većinom su izrazito opskurna poput proročanstava
delfske proročice. Nostradamus je proročanstva pisao na Osjećam primicanje velike gladi
starofrancuskom jeziku, služeći se i provansalskim, grčkim, Često se okreće pa postaje opća:
latinskim i talijanskim riječima. Također, koristio je ana-
Tako velika i duga da će otkidati
grame, simbole, astrološka značenja te naizgled "besmislene
rečenice". Zbog svega ovoga proročanstva se jako teško mogu Korijen stablu i dijete sa sise.
protumačiti. Izuzetak su prva dva katrena prve centurije u 1. centurija, 67. katren
kojima govori o sebi i o tome kako je primio proročanstva.
Sjedeći noću u tajnom izučavanju, Ennosigee oganj iz središta zemlje
Samotno počivajuć na mjedenom tronošcu:
Tanki plamen izniče iz praznine, Izazvat će podrhtavanje novoga grada:
Od njega napreduje vjerujemo ne uzalud. Dvije velike hridi ratovat će dugo,
1. centurija, 1. katren A onda će Arethuse zarumeniti novu rijeku.
S ovim katrenom prve centurije Nostradamus započinje
pisati svoja proročanstva. Izražava se pjesnički, tajnovito i 1. centurija, 87. katren
slikovito. Čitajući prva dva stiha, lako ga možemo zamisliti u
samoći i miru, zadubljenog u svoja izučavanja. Vođa Londona po vlasti nad Amerikom,
Zanimljivo je da još uvijek postoji Nostradamusova kuća Otok Škotska trpi od mraza:
u malom francuskom gradiću Salonu, u u njoj se danas na-
lazi Nostradamusov muzej. Kuća ima maleni toranj u koji se Kralj Reb će imati tako lažnog antikrista,
Nostradamus noću povlačio i gdje su prema njegovim bio- Da će među svima zametnuti kavgu.
grafima nastala proročanstva. 10. centurija, 66. katren

55 NOVA AKROPOLA 27

ricanja nakon što je poljubio svog oca.
U gradu Didimi nalazilo se proročište
posvećeno Apolonu i Branchusu koje
je po važnosti bilo odmah iza Delfa.
Prema predaji, Branchusovi štovatelji
također su zadobivali dar proricanja.
Ljetopisac Jamblih Kalkiđanin
iz IV. stoljeća ovako opisuje obred ve-
zan uz proricanje u Branchusovom
proročištu: "Branhova proročica ili
sjedi na stupu ili pak u ruci drži štap
udaljen od nekog božanstva, ili pak
vlaži noge ili rub svoje halje vodom
i zahvaljujući tome proriče. Tim se
činima prilagođuje Bogu, kojeg prima
izvana ..." Sličnost između prva dva
stiha katrena i navedenog Jamblihovog
citata toliko je očita da možemo pret-
postaviti da je Nostradamus ili čitao
ovog pisca ili je imao proročanski dar
boga Branchusa.
UVOD U CENTURIJE
U uvodu u Centurije, koji je napisao
1555. godine u obliku pisma upućenog
svom tek rođenom sinu, Nostradamus
se obraća i svima onima koji će ih u
28
astrologija
budućnosti čitati: "Poslije svoje smrti
ostavljam proročanstva svome sinu
Cezaru, a za dobrobit svih ljudi."
Uvod je očito napisan s namje-
rom da nas upozna s ključnim eleme-
ntima vezanim uz Centurije. Kako
su i zbog čega nastale te kako ih
ispravno protumačiti? Nostradamus
kaže: "Proveo sam mnogo vreme-
na u svakodnevnoj, noćnoj kon-
templaciji. Božanski duh dodijelio
mi je proročanski dar i znanje o
astronomiji."
Nostradamus navodi probleme
koji će se javiti prilikom tumačenja
Centurija jer za njih postoji ključ koji
ih štiti od pogrešnih interpretacija.
"Ključ ispravnog tumačenja ostat će
zauvijek pohranjen u mome srcu",
piše u Nostradamusovu uvodu.
U drugom dijelu uvoda daje nam
odgovor zašto je svoja proročanstva
zaštitio ključem: "Vjerske vođe, vođe
sekti, vladari i kraljevi država željet
će ih izmijeniti i iskriviti i zato sam ih
napisao zagonetnim, dvosmislenim
pa čak i nesuvislim stilom. Ispravno
će ih protumačiti oni čije su vrline
snažne, oni koji meditiraju unutar
svog srca."
NOVA AKROPOLA 55

Iz uvoda se nadalje može shvatiti
da su proročanstva dobivena pomoću
astronomsko-astrološkog znanja te kroz
božansko nadahnuće i proročanski
duh: "Proročanstva sam primio po-
moću proročanske inspiracije koja
potječe od Svemogućeg i samo tada
svjetlo malog plamena djelomično
otkriva budućnost."
Dalje u uvodu Nostradamus navo-
di da se događaji opisani u Centurijama
ne moraju dogoditi jer oni prvenstveno
ovise o Božjoj volji, ali i o čovjekovoj
slobodnoj volji.
Proročanstva obuhvaćaju dugo
vremensko razdoblje od 1555. do
3797. godine, a predviđaju specifične,
neočekivane događaje koji se mogu
dogoditi u raznim dijelovima svijeta.
Katreni nisu složeni po kronološkom
redu događaja, a navodi mjesta i vre-
mena namjerno su ograničeni.
Proučimo li pomnije predgovor
Centurija, naići ćemo na elemente
gnoze, kabale, hermetičkog znanja i
simbolike brojeva. Nostradamus spo-
minje da se sve odigrava u određenim
cikličkim kretanjima koja su pove-
zana uz nastanak, razvoj i propadanje.
Predviđa dolazak "zlatnog doba", kao i
vrijeme kada će neznanje nestati.
Govori o nebeskom svodu koji se
sastoji od sfera, a posebno spominje
zadnju, osmu sferu kao sferu zvijezda
nekretnica ili Primum mobile koja
potiče cikličko kretanje univerzuma.
Spominje i "astralnu znanost" kao vezu
između duha i materije pomoću koje je
primio proročanstva.
KATRENI
Nostradamus kaže da su katreni pri-
mljene vizije velikih događaja, nevolja,
čudesa i nesreća koji će se javljati ti-
jekom vremena. Većina katrena izuzet-
no je zagonetna pa zapanjuje primjer
njegovog preciznog proročanstva u ko-
jem je izrijekom naveo ime najvećeg
francuskog znanstvenika XIX. stoljeća
– Louisa Pasteura.
55 NOVA AKROPOLA
astrologija
Izgubljen pa nađen, skriven kroz
stoljeće dugo,
Pasteura će častiti kao poluboga:
Ali prije nego što Mjesec dovrši
svoj krug,
Drugim će vjetrima biti obeščašćen.
1. centurija, 25. katren
Smatra se da je Nostradamus u
svojim katrenima predvidio dva svjetska
rata, ali i Treći svjetski rat koji će početi
u sedmom mjesecu novog tisućljeća
napadom na veliki grad. Također se
spominje i dolazak Antikrista, čovjeka
koji će navodno zavladati svijetom.
U svom pismu francuskom kralju
Henriku II. objašnjava prirodu katre-
na: "Budući da moji proračuni neće
biti povoljni za sve narode, tajne
navedene u katrenima ne smiju biti
iznijete, izuzev u obliku zagonetki i
izreka. Premda svako proročanstvo
posjeduje samo jedno točno značenje,
ja ću ih napisati u dvosmisle-
nom obliku." Nadalje, Nostradamus
objašnjava kralju da se ništa ne događa
po nalogu sudbine, već da sve potječe
od Boga i prirode: "Sve od Boga i
prirode, a objedinjeno u kretanjima
nebeskih tijela."
Kroz povijest, kao i danas, katreni
su predmet raznoraznih špekulacija od
strane proučavatelja Nostradamusovih
Centurija. Također, svako povijesno
razdoblje davalo je objašnjenjima
katrena svoj upečatljiv stil. U doba
romantizma, primjerice, pažnja se
pridavala pronalasku romantičnih ju-
naka i herojskih događaja sakrivenih u
katrenima, a danas se pažnja pridaje
otkrivanju terorističkih djela.
O katrenima ne možemo niti govo-
riti bez zapadanja u nagađanja i grube
pretpostavke, a kamoli kroz njih otkriti
budućnost. Sam Nostradamus zaključio
je Centurije upozorenjem:
Tko čita ove stihove, neka to čini zre-
lim umom;
Nek ne privuku profane, vulgarne i
neznalice
Svi lažni astrolozi, budale, barbari
nek im ne prilaze.
Snosit će posljedice, oni koji postupe
drukčije.
A svome sinu savjetuje: "Dragi
moj sine, ne vježbaj uzalud svoj
um na maštarijama oko ispravnog
tumačenja katrena, radije proučavaj
kretanje nebeskih tijela i njeguj unu-
tarnji uvid, i skrivene stvari bit će ti
otkrivene."
29
 rubrika

ARTHUR,
GUINEVER
I LANCELOT
Boris Kučalo

30 NOVA AKROPOLA 55
 simbolizam

S
vjedoci smo čestog obnavljanja U svakom slučaju, svi ozbiljni cijelo kraljevstvo. Ispočetka se obo-
interesa za mit o kralju Arthu- autori koji su proučavali ovu temu je opiru ljubavnoj strasti koja im
ru, najviše preko holivudskih slažu se u jednom: mitovi nose snažne pomućuje razum, rastrgani između
filmova i serijala koji imaju moć da i važne poruke koje treba otkrivati. odanosti prema Arthuru i onoga što
u kratko vrijeme s jednom idejom međusobno osjećaju. Na razne načine
upoznaju milijune, ali najčešće na KRATAK SADRŽAJ pokušavaju spriječiti i odgoditi ono
površan način. Posebnu pozornost
mnogih privlači jedan segment iz
PRIČE1 što je, čini se, ipak neizbježno. Arthur
ne može i ne želi ništa poduzeti, iako
inače složene strukture ovog mita, Nakon što je Arthur već postao sve opaža i duboko pati. Naposljetku
onaj o ljubavnom trokutu Arthura, kraljem, on i Guinever se zaljubljuju se Lancelot i Guinever prepuštaju
Guinever i Lancelota. Ova tragična i sjedinjuju na prekrasnom vjenčanju. strasti i zabranjenoj ljubavi. Time je
priča stoljećima je bila simbol ideje Sav narod, dvor i plemstvo slave razbijeno jedinstvo okruglog stola i
“pada”. Jednima je ona potvrda da taj trenutak znajući da zemlji treba kraljevstvo se počinje urušavati. Kralj
je srce jače od razuma, drugima
jasan pokazatelj da dužnost treba
staviti ispred osjećaja, trećima priča
o običnoj nevjeri. A postoje i oni koji
pokušavaju pronaći ključ za dublje
razumijevanje mita.
U dvadesetom stoljeću niz auto-
ra je počelo skretati pozornost na
dublje značenje mitova. Mircea Eliade
u mitu vidi “arhetipski model za sva
stvaranja bez obzira na to na ko-
jem se planu odvijaju; biološkom,
psihološkom ili duhovnom”. Prema
C. G. Jungu “arhetipovi koji se otkri-
vaju u mitološkom, neka su vrsta
kolektivne svijesti i imaju pokretačku
i ujediniteljsku ulogu u razvoju
ličnosti”.
Jean Chevalier ukazuje da je mit
nešto “kao simbolički teatar vanjskih
i unutrašnjih borbi koje čovjek
započinje na putu svog razvoja, u
traženju svoje osobnosti”. kraljica kako bi život bio “potpun”, se razbolijeva i gubi snagu. Zemlja više
Mit je u funkciji prijenosa ideja jer je vladavina bez kraljice “krnja” ne rađa, a pravednost se gubi pred na-
čije su poruke od presudne važnosti za vladavina. U tom trenutku kraljevstvo letima nepravde. Narod je nesretan i
individualni i kolektivni kulturni razvoj. uživa najveće blagodati. Pobijeđeni su potlačen. Svuda vlada tuga, nestalo je
Svaki narod, današnji stvaratelj svjetske svi unutrašnji i vanjski neprijatelji, nade. Lancelot luta na rubu ludila po
povijesti ili onaj koji ju je kreirao ranije, zemlja rađa obiljem, a ne nedostaje kraljevstvu, a Guinever odlazi u samo-
ima svoje mitove koji žive u kolektivnoj vitezova željnih dokazivanja u časti i stan kako bi se očistila od grijeha.
svijesti. Mit posjeduje specifičnu hrabrosti. Jedan od tih vitezova je i Arthuru će se vratiti u konačnom
narativnu strukturu čija ljepota i Lancelot, najodvažniji i najpostojaniji boju protiv sila uništenja koje pred-
nutarnja snaga osiguravaju mjesto u u vjernosti prema kralju, te iznimne stavljaju Mordred i Morgana. Lancelot
pamćenju svake nove generacije, bez ljepote i muževnosti. Ovaj sklad biva kao najhrabriji od najhrabrijih vite-
obzira na razinu do koje ćemo se vinuti narušen rađanjem ljubavi između zova, a Guinever predajući Arthuru
prilazeći mitu. Lancelota i Guinever, čime započinje mač Excalibur, za koji se vjerovalo da
tragedija od čijih će posljedica trpjeti je zauvijek izgubljen. Galahad, najčišći

1 U XV. st. Thomas Malory u djelu Arthurova smrt uz teme prijateljstva bavi se i uzvišenom ljubavlju (amour curtois), prikazujući je kao izdaju koja zbog “osobnih osjećaja” uništava
i najčvršće veze.

55 NOVA AKROPOLA 31
 simbolizam
PSIHOLOŠKO
TUMAČENJE
Jedno od mogućih tumačenja mita o
kralju Arthuru je i ono psihološko. Na
individualnom planu Arthur simbo-
lizira višu čovjekovu svijest, njegov
pravi identitet, čovjekovu besmrtnu
dušu. On vlada dvorom koji je sim-
bol ispunjenja, duhovnog savršenstva.
Dvor je mjesto u kojem su ideali
živi, a snovi stvarni. Simbolizam
Arthura upućuje na ispravan poredak
u trostrukoj podjeli svijeta o kojoj
su govorili starogrčki filozofi: Nous
(duh), Psyche (duša) i Soma (tijelo).
Duh treba imati prvenstvo nad dušom
i tijelom. On je onaj koji pravedno vodi
dušu i omogućuje joj ispravan uvid u
suštinu stvari. Duh ili Arthur ne može
to postići silom (zato Arthur ne može
i ne želi ništa poduzeti, iako vidi što se
događa s Guinever i Lancelotom), već
od vitezova, pronalazi Gral2 i na zemlju
se opet vraća proljeće, a ranjenog
Arthura odvoze na otok Avalon. Prema
proročanstvu, on će se jednog dana
vratiti i ponovno vladati.
2 Jedno od najljepših i najdubljih objašnjenja simbo-
like Grala nalazimo kod Wagnera u djelu Parsifal.
Gral se pronalazi u trenutku kad se istinski zapita u
čemu je tajna Grala. U vrijeme kada su sve vrijednosti
izgubljene i zaboravljene, onaj koji se istinski zapita o
smislu o kojem nitko više ne razmišlja, samim time
i pronalazi Gral.
32
duša mora sama progledati, spoznati
ili, prema Platonu, mora se sjetiti, jer
je “svo znanje samo sjećanje”. Arthur
je početak i kraj svih stvari, razina
duha od kojeg sve potječe i kojem se
sve vraća.
Guinever je duša, psiha. Iako
sjedinjena svetim brakom s Arthurom,
ima podijeljene težnje, više i niže strasti.
Ona ima slobodu izbora koja nije
uvijek blagoslov. U njenoj slobodi da
bira između dobra i zla sva je tragedija
duše, njen istinski pathos, ali i prilika
za rast i stjecanje neophodnog iskustva.
Od početka ona pripada Arthuru
(duhu), ali se u jednom trenutku
okreće Lancelotu koji simbolizira
materijalno sa svime što ono nosi:
privlačnost i zavodljivost, moć i snagu
kojima se teško možemo oduprijeti.
Ipak, materija je nešto bez čega se ne
može i kad joj se dâ prikladan značaj i
kad biva oruđem duha, postaje najbolji
saveznik i velika pomoć.
NOVA AKROPOLA 55

Lancelot je najmoćniji vitez jer je
materija ona u kojoj se očituje snaga
duha. Arthur ne može bez Lancelota
kao što nema duha bez materije, niti
materije bez duha. Problem nije u izboru
gdje se jedno napušta u korist drugoga,
dakle koncept “ili”, već u uspostavljanju
prioriteta, odlučivanju na temelju
kriterija koji ne podliježu prolaznosti
vremena i običaja, što onda omogućuje
da zaživi koncept “i”. Dakle, Guinever
će se vratiti Arthuru ne zato što je jedno
odbacila, već zato što je spoznala. U
početku, njezin izbor rezultira raspadom
dvora, savršenog svijeta. Ona pati sve
dok ponovno ne uspostavi primordijalne
55 NOVA AKROPOLA
simbolizam
veze s Arthurom. I Lancelot se vraća reći ali, kako je predložila Marthe
Arthuru da bi pročišćen pomogao Arnould: “Pođimo tražiti ključeve
ostvarenju cilja, tj. ponovnoj uspostavi lijepih puteva... s one strane vidljivog,
dvora – savršenog svijeta. potražimo istinu, radost, sveti i
Sve se odvija kroz borbu, kroz rat. skriveni smisao svega što postoji na
Rat je univerzalni obrazac u svakom toj čarobnoj i strašnoj zemlji... to je
mitu, putem kojeg se korača stazama put postojanja.” 
života. On je prvenstveno nutarnja
kategorija i obuhvaća onu vrstu sukoba
koja je potrebna kako bi se kvalitativno
nadišlo postojeće stanje, kako bi se
nadišlo dano iskušenje. Protagonisti
svakog mita moraju se izboriti za
vrijednosti ili za sreću kojoj teže. Za
dvor – savršeni svijet, potreban je
angažman svih: mudrog čarobnjaka,
pravednog kralja i hrabrih vitezova.
Svi oni spavaju u nama i budeći njih
budimo ideal viteštva, uvijek prikazivan
kroz borbu za istinske vrijednosti. To je
borba za naš pravi identitet, način da
osvojimo vlastitu slobodu.
Teško je ne primijetiti toliko
ljepote koju nam jedva prikriveno
nude mitološke priče, od najstarijih,
pa sve do modernih poput Tolkienovog
Gospodara prstenova. U njima su
opisani mnogi putevi koji svi vode do
istog cilja. O cilju se ne može puno
33
 rubrika

Riđokosi svećenik
ANTONIO VIVALDI
Erik Škara

34 NOVA AKROPOLA 55

R
iđokosi svećenik, Il Prete Rosso,
kako su suvremenici i prijatelji
zvali Antonija Vivaldija, zasi-
gurno je jedan od najistaknutijih skla-
datelja i violinista baroka.
Rođen je 4. ožujka 1678. godine
u gradu na lagunama, Veneciji.
Prvu glazbenu poduku dobio
je od oca Giovannija
Battiste, violinista u
orkestru crkve
Svetog Marka,
koji je svog
glazbeno
55 NOVA AKROPOLA
rubrika
izvanredno nadarena desetogodišnjeg
sina i doveo u orkestar.
Kako je nalagao običaj u to vri-
jeme, najstariji sinovi iz boljih obitelji
bili su predodređeni za svećenstvo.
Tijekom desetogodišnjeg studija teologi-
je glavninu vremena oduzimala su mu
predavanja i zahtjevni ispiti, ali je svaki
slobodan trenutak posvećivao sviranju
violine. Iako je 1703. godine zaređen za
svećenika, ubrzo je oslobođen služenja
mise, navodno zbog astmatičnih napa-
da koji su ga mučili još od djetinjstva.
No postoji i anegdota prema kojoj je
za vrijeme mise iznenada znao otići u
sakristiju da bi zapisao temu fuge koja
bi mu sinula, pa je moguće i to bio
razlog njegova razrješenja od služenja
mise.
Iste godine kada je zaređen, po-
staje učitelj vje-
ronauka
i violine u ubožnici Ospedale della
Pietà1 u Veneciji. Uz tu ustanovu za
djevojčice ostat će vezan trideset i osam
godina. Ona mu je bila izvor prihoda,
mjesto učenja, podučavanja, prostor za
glazbene izvedbe i slobodno skladanje,
ali i vlastito duhovno utočište. Iako je
gotovo petnaest godina proveo putujući
Italijom, te mnogim europskim gra-
dovima, uvijek joj se vraćao. U njoj je
Vivaldi stvorio svoja najvažnija djela, a
tamo je većina njih ostala i sačuvana.
Od trenutka kad je počeo raditi pa
sve do svoje smrti, Vivaldi se u potpu-
nosti posvetio glazbi: podučavao je vio-
linu, skladao je i dirigirao, a u ubožnici
nastaju i njegova prva djela: Knjiga so-
nata te Nadahnuće skladom (L’Estro
armonico). Potonje se smatra jednim
od najutjecajnijih djela barokne glazbe
XVIII. stoljeća.
Usprkos boležljivosti, posjedo-
vao je izvanrednu energiju, upornost i
ustrajnost, zahvaljujući čemu 1713. go-
dine ubožnica postaje konzervatorij2,
1 Ospedale della Pietà još uvijek djeluje, iako godišnje
prima tek desetak novih štićenica.
2 Konzervatorij je zauzimao tek mali dio ubožnice;
djevojčice koje bi pokazale glazbeni talent bile bi
uključene u figlie di coro glazbene škole, a ostale bi
primile tek opće obrazovanje.
35

a Vivaldi njegov prvi ravnatelj. Ko n-
ze rvatorijski orkestar Ospedale bio
je sastavljen od štićenica ubožnice i
ubrajao se među najbolje ansamble
ne samo Italije, nego i cijele Europe.
Ovdje treba spomenuti da u Vivaldijevo
vrijeme Venecija više nije bila snažno
trgovačko središte kao nekada, već je
prerasla u središte umjetnosti i zabave.
Niti jedan europski grad tog vremena
nije se mogao usporediti s Venecijom
po pitanju glazbenih događanja. Ljudi
su dolazili iz različitih krajeva Europe
da bi čuli i vidjeli operna djela i kon-
certe na otvorenom koji su se izvodili
tijekom cijele godine. Zbog toga su
i ubožnice počele podučavati svoje
36
povijest glazbe
štićenike glazbi. U Vivaldijevo vrijeme
postojale su četiri slične ubožnice, ali je
najpoznatija bila Ospedale della Pietà.
Njenim su koncertima prisustvovali
mnogi uvaženi i utjecajni Venecijanci,
ali i stranci. Tako je Ospedale stekla
priznanje i novac.
Iste godine kada je Ospedale posta-
la konzervatorij, Vivaldi piše svoju prvu
operu Limeni instrumenti u seoskom
dvorcu (Ottone in Villa) u Vicenzi i ta-
da uz dozvolu Ospedalea počinje pisati
opere za kazalište Svetog Angela.
Godine 1714. skladao je poznatu
operu Bijesni Orlando (Orlando fu-
rioso), a samo u 1715. godini napisao
je čak osamnaest opera za kazalište
Svetog Angela. Nije, međutim, zabo-
ravio ni na svoj konzervatorij za kojega
je u istoj godini napisao dva oratorija i
to: Moyses deus pharaonis i Juditha
triumphans. Po popularnosti Juditha
triumphans ide uz bok Vivaldijevog
najpoznatijeg djela Četiri godišnja
doba (Le Quattro Stagioni).
Između 1718. i 1728. godine
Vivaldi neprestano putuje, piše opere i
koncerte koje postavlja i izvodi po kul-
turnim prijestolnicama Italije i Austrije:
Rimu, Firenci, Beču, Veroni i Anconi.
Iako je čitavog života pobolijevao, na
svojim je nastupima ostavljao sasvim
drugačiji dojam. Suvremenici su se
divili njegovom briljantnom sviranju i
izuzetnoj energiji: pun zanosa izvodio
je solo dionice na violini, a u pauzama
mahao gudalom dajući ritam orkestru.
Zbog ove, u to vrijeme nove i neobične
tehnike, Vivaldi je ušao u povijest glaz-
be i kao preteča današnjeg dirigenta.
Zanimljivo je da ga je na tim
desetogodišnjim putovanjima pratila
njegova učenica i glavna izvođačica
njegovih glazbenih djela - Anna Giro
(Giraud). Ona je bila jedna od najboljih
violinistica Italije, a navodno je bila
odlična i u sviranju viole, violončela,
lutnje, mandoline i harpsikorda.
Kroz čitavo to vrijeme Vivaldi
također sklada i postavlja koncerte za
Ospedale della Pietà. Zbog sve veće
popularnosti, pozivaju ga u Njemačku
gdje provodi iduće dvije godine
neprekidno skladajući i izvodeći svoja
djela. U rodnu se Veneciju vraća 1731.
godine, no godine koje slijede ponovno
su obilježene brojnim putovanjima po
Europi i Italiji. Posljednja Vivaldijeva
opera, Feraspe, nastaje 1739. godine i
Vivaldi je poklanja ubožnici od koje se
na taj način oprašta.
Na poziv bečkog dvora, točnije
cara Karla VI. koji je bio veliki štovatelj
njegove glazbe, preseljava u Beč, na-
kon što je prodao svu svoju imovinu u
Veneciji. Iduće godine Karlo VI. iznena-
NOVA AKROPOLA 55

da umire, a kako nakon njegove smrti
nitko više nije mario za njegovu glazbu,
Vivaldi jedva preživljava prodajući svoje
koncerte. Nakon godinu dana takvog
života, umire 28. srpnja 1741. godine.
Sahranjen je na groblju za siromašne,
a grob mu nije bio niti obilježen. Nakon
smrti gotovo je posve pao u zaborav.
Vivaldijev puni značaj ponovno
je otkriven tek 1930. godine kada
je u Nacionalnoj knjižnici u Torinu
pronađen veći dio njegova dotad
nepoznatog opusa. Tek su ga tada bio-
grafi počeli svrstavati među najveće
glazbene ličnosti baroka i ujedno
proglasili prethodnikom novog doba
klasike. Njegov golem opus obuhvaća
oko 750 djela, i to: 450 koncerata, 75
sonata, 49 opera, 38 kantata, 23 sim-
fonije-predigre, 18 trija, 3 oratorija, te
mnoštvo crkvenih kompozicija. Mnoga
su ta djela danas izgubljena. On sam
je tvrdio da je napisao oko stotinu
opera, dok ih je danas sačuvano tek
četrdeset i devet. Najpoznatije njegovo
djelo jest Četiri godišnja doba u kojem
su tonski oslikani detalji dovedeni do
savršenstva.
Vivaldi je osobito zaslužan za
razvoj violinske tehnike. Sviranje ra-
stavljenih akorda preko sve četiri žice u
brzom tempu ubraja se među karakte-
ristike njegova violinskog sloga.
ČETIRI GODIŠNJA
DOBA (LE QUATTRO
STAGIONI)
Četiri godišnja doba dio su ciklusa
od 12 violinskih koncerata koji nose
zajednički naziv Sukob izuma i sklada.
Prvih šest koncerata oslikava prirodu
i sklad; tu spadaju Četiri godišnja
doba, Oluja na moru, te šesti Lov.
Drugih šest koncerata opisuje izume i
njihovo narušavanje prirodnih ljepota.
Kroz Četiri godišnja doba, koja su ve-
lik doprinos baroknoj i klasičnoj glazbi
uopće, Vivaldi se otkriva kao pažljivi
promatrač prirode i života.
55 NOVA AKROPOLA
povijest glazbe
U autobiografskom djelu Ispovijesti, Jean-Jacques Rousseau govori o glaz-
bi koja se njegovala u venecijanskim ubožnicama od kojih je Ospedale della
Pietà bila najpoznatija:
Glazba je u Italiji tako jeftina da je se ne mora odricati nitko tko za
nju ima smisla… Glazba koja po mom mišljenju daleko nadmašuje opernu
glazbu, i kojoj ni u Italiji, ni igdje drugdje nema ravne, to je glazba u "scuo-
lama". "Scuole" su domovi milosrđa gdje se odgajaju siromašne djevojčice
kojima Republika poslije daje miraz kad se žele udati ili otići u samostan.
Od svih talenata koji se njeguju kod tih djevojaka glazba dolazi na prvo
mjesto. U četiri crkve, od kojih svaka pripada jednoj od četiri "scuole", svake
nedjelje za vrijeme večernjice veliki kor uz pratnju velikog orkestra izvodi
motete koje skladaju i dirigiraju najveći glazbenici Italije, a pjevaju ih na
galerijama, iza rešetaka, jedino djevojke, od kojih najstarija nema još ni
dvadeset godina. Ne mogu zamisliti nešto što bi bilo toliko prekrasno i to-
liko dirljivo poput te glazbe: umjetničko bogatstvo, izvanrednim osjećajem
uvježbano pjevanje, ljepota glasova, točnost u izvođenju, ukratko, sve na
tim divnim koncertima ide za tim da bi se u slušatelju izazvao dojam, koji
dakako nije po posljednjoj modi, ali kome, mislim, ne može odoljeti ni je-
dno ljudsko srce... Crkva je uvijek bila puna ljubitelja glazbe: čak su i glumci
iz opere dolazili da od tih izvrsnih uzora uče što znači pjevati s osjećajem.
Živahni tonovi Proljeća u slušatelju ljaci se odmaraju pa potom hrle u lov
bude želju za pokretom, radom, donose s psima.
nešto obećavajuće, optimistično, bude Zima dolazi s hladnoćom pro-
nadu da je baš ovo proljeće posebno. žetom mističnom atmosferom. Sve
Kroz kolorističke opise slušatelj čuje je okovano ledom i snijegom, rađa se
pjev ptica i "vidi" buđenje prirode, potreba za toplim domom, za obitelji
ratare koji veselo rade na poljima - i zajedništvom. Kraj zimskog dana
idiličnu sliku pod vedrim nebom. završava oštrim hladnim vjetrom.
Ljeto, za razliku od Proljeća, Slušajući glazbom obojana Četiri
započinje sporijim ritmom. Toplo lje- godišnja doba, slušatelj dobiva priliku
tno jutro kod slušatelja stvara osjećaj proživjeti i doživjeti ih te biti nadahnut
opuštenosti. Kako odmiče dan, sparina njima, jer i sam je čovjekov život puto-
raste i sve se više osjeća usporenost u
prirodi. Sve je kao u nekom polusnu,
vanje od razigranog proljeća mladosti,
kroz sazrijevanje i stvaralaštvo, do sabi-
dok se iz daljine povremeno čuje pot- ranja iskustava i povlačenja u starosti.
mula grmljavina koja nagoviješta oluju. Svojim živim tonskim opisima čudesnih
Ljetni dan kulminira olujom koja se mijena u prirodi tijekom godišnjih doba
obrušava na popodnevnu obamrlost. Vivaldi predočava različita lica vremena.
Snažni koloristički opisi dočaravaju Upravo je vrijeme, ili prije bezvremeno,
nam silovit vjetar praćen grmljavinom i ono što je prekrasno obuhvatio u svoja
kišom koji nose sve pred sobom. Oluja Četiri godišnja doba.
hara poljima tjerajući ljude i životinje Vivaldijeva su djela izvor trajnog
u zaklon. nadahnuća, a ponajviše su utjecala na
Jesen donosi zahlađenje pa jesenji glazbeno stvaralaštvo njegovog suvre-
dan započinje lepršavo i veselo. Seljaci menika Johanna Sebastiana Bacha. 
ubiru plodove, a nakon napornog
rada slijedi gozba kada se ispija vino
i blaguju ukusna jela. Nakon gozbe se-
37
PJESME O PROLJEĆU Dobriša Cesarić
POČETAK PROLJEĆA
...U mladoj travi
Tad se javi
Zviždanjem glasnim prvi kos.
I gle! od pjesme žutokljunca
Odjednom vrt je prepun sunca.
Tiptip... do puta
Doskakuta,
I digne krilo, pa se sunča.
A onda se u travu vrati,
I sluša gdje ga hvale vlati.

Dobriša Cesarić
PROLJETNA KIŠA
Proljetna kiša nije ko druge.
Proljetna kiša rastapa tuge.
Velike, svijetle, neshvatljive umu
Radosti ima u njenome šumu.

Kada rominja i šušti po lišću,

Zaljubljenici – kako se stišću!
Smiju se oči, srca se mlâde.
Proljetna kiša zalijeva nade.

Mihovil Nikolić
CJELOVI PROLJEĆA
Negdje je prva pjevala ptica
Vedro i ljupko. Glog je cvao.
Nad šumom i dolom, obasjan suncem,
Duboko – modri lazur je sjao.

S hridi su kristalne tekle vode,

Zelen milovaše svijetle luge,
Proljet je pjevala čudnu pjesmu
Široke sreće s prizvukom tuge.

Sunce je sjalo ko sunce života.

Bijaše podne. A povrh druma
Duhaše vjetar, svjež i mirisav –
Proljetna to je disala šuma.

Nas dvoje sami – stajasmo srećni

Na suncu, vjetru, sred polja pusta,
S hridi su proljetne pjevale vode,
Ja sam ti crvena ljubio usta.

38 NOVA AKROPOLA 55

Danko Anđelinović
PANOVA PJESMA
Tiho uz živicu stade veliki otac Pan;
Tiho se krajina budi, u beskraj ravan se stere.
Kraj brze, srebrene rijeke proljetni prvi dan
Kleči i košulju pere.
Jutros su pupale lipe, jutros je dobri bog
Vrbovu ubrao granu i iz nje sviralu reže.
Noćas je zvjerinju bio tijesan i prazan log.
Kud ono oblaci bježe?
A Pan ih pozdravlja blago: Travice dižu vlat,
Nebo se lagano vedri, a noćna bistri se tmuša.
Na svijetloj, širokoj ravni jaglac je pružio vrat
I pjesmu Panovu sluša.
55 NOVA AKROPOLA
godišnja doba
Salih Alić
TRAVANJ
Nestadoše sjene preminule zime
ko u zapjenjenim oblacima ptice.
Na zemlju snene arije se sliše
u zvuku zore, jutru na lice.
Sad travanj na sjajnom valu dolijeće
u kolima punim cvijeća od zlata.
Nevidljive sluge otvoriše mu
modra, nebeska kristalna vrata.
U granje je vlasi zelene upleo
i darom ih darivo bistrih nebesa.
S usana mu topli dah se preliva
i rose u kose ko bisere stresa.
I dok mu na čelu sunce se sjaji
kao u mudraca pod tjemenom misô,
svojim je perom po oblaku bijelom
najljepše stihove svijeta napiso.
Antun Gustav Matoš
SRODNOST
Durđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin,
Dršće, strepi i zebe kao da je zima;
Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima
Potajno kraj vrbe gdje je stari mlin.
Pramaljeća blagog ovaj rosni sin
Najdraži je nama među cvjetovima;
Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima,
Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin.
Višega života otkud slutnja ta
Što je kao glazba budi miris cvijeća?
Gdje je tajna duše koju đurđic zna?
Iz đurđica diše naša tiha sreća:
Miris tvoga bića, moja Ljubavi,
Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.
39
 mozaik

Murano staklo
Umjetnost murano stakla nastala je na malom otoku Muranu, u Venecijanskom zaljevu, koji
već stoljećima slovi kao središte staklarske umjetnosti.
Znate li?

Nakon križarskog pustošenja Carigrada 1204. godine, grupa carigradskih staklara našla je
utočište u Veneciji. Njihovim dolaskom započinje preporod venecijanske staklarske zajednice.
U strahu od požara, jer proces izrade stakla zahtijeva visoke temperature, venecijanski dužd
1291. godine staklarske radionice seli na Murano.
S vremenom su vještina i znanje majstora s Murana postali takvi da su predmeti i ukrasi
od stakla postali skuplji od plemenitih metala. Razvili su mnoge tehnološke postupke, pri-
mjerice one za kontrolu boja i transparentnost stakla, te usavršili različite dekorativne tehnike.
Dugo su bili jedini u Europi koji su znali napraviti ogledalo. Neki od njihovih izuma bili su kristalno staklo, emajlirano
staklo (smalto), staklo s nitima zlata (aventurine), staklo u više boja (millefiori), mliječno staklo (lattimo) i imita-
cija dragog kamenja. Zbog tržišne vrijednosti murano stakla, cehovski
su majstori pažljivo čuvali tajne tehnika obrade stakla. Štoviše, svima
onima koji su bili uključeni u proizvodnju stakla bilo je zabranjeno
napuštati Veneciju.
Vrijednost murano stakla najslikovitije opisuje status vrhunskih
majstora koji je obrtnicima s Murana dodijelila Venecija. Naime, bilo im
je dozvoljeno nositi mačeve, kovali su vlastiti novac i mogli su udavati
svoje kćeri u plemićke obitelji u Veneciji.
Tradicija izrade stakla i predmeta od stakla održala se na Muranu
do današnjih dana. Sva raskoš duge povijesti staklarstva može se vidjeti
u lokalnom Muzeju stakla. U njemu se čuvaju arheološki nalazi od
stakla i stakleni predmeti proizvedeni od XV. stoljeća do danas.
Više o tome na web stranici: http://www.lifeinitaly.com/murano/
Maja Kelava

Kamenje s neba
Krajem XVIII. stoljeća u službenim znanstvenim ustanovama
Zablude

Europe smatralo se da je “padanje kamenja s neba fizički

nemoguće”. S takvim se stavom slagao i poznati francuski
kemičar Antoine-Laurent de Lavoisier. Tako je Francuska
akademija znanosti 1790. godine donijela dekret da ubuduće
više neće razmatrati izvještaje o padanju kamenja s neba,
jer je znanstvenoj zajednici potpuno jasna besmislenost takvih navoda. Iste je godine njihov austrijski kolega prof. Stutz,
obrazlažući četrdeset godina stare tvrdnje o padu meteorita nedaleko Beča, izja-
vio: “Može se zamisliti da su 1751. godine i najobrazovaniji ljudi u Austriji
mogli povjerovati da komadići željeza padaju s neba, jer su u to vrijeme bila
slabo razvijena znanja iz prirodnih znanosti. Ali u naše je vrijeme neopros-
tivo smatrati takve bajke mogućima.”
Međutim, kako su meteoriti neovisno o odlukama mjerodavnih ipak na-
stavili padati na Zemlju, 1803. godine francuska je Akademija priznala da nebe-
sko kamenje ipak postoji.
Jerko Grgić

40 NOVA AKROPOLA 55
 mozaik

Ivan Duknović (1440. – 1509.)

Jedan od najvećih hrvatskih kipara iz razdoblja renesanse bio je Trogiranin Ivan
Duknović, poznat pod pseudonimom Ioannes Dalmata.
Svojim radom stekao je svjetsku slavu, a najveća djela izradio je u Italiji i Mađarskoj.
Pretpostavlja se da je klesarski zanat izučio radeći s ocem (koji je bio protomajstor tro-
Znate li?

girskih kamenara), ali još nije poznato tko su mu bili učitelji.

Već u prvim radovima iskazuje svu snagu svojeg umijeća. S dvadeset godina odlazi
u Rim te vrlo brzo stupa u službu kardinala Pietra Barboa (kasnije papa Pavao II.) te
izrađuje dva portala na Venecijanskoj palači. Izradio je i skulpture za monumentalnu
grobnicu pape Pavla II. u bazilici Sv. Petra, koja je sada demontirana. Smatra se da
je to bila najveća ikad izgrađena grobnica u Rimu. Na širem području Rima djelovao
je više od dvadeset godina, a smatraju ga jednim od vodećih kipara, naročito za izradu renesansnih nadgrobnih
spomenika.
Oko 1486. godine odlazi u Ugarsku na poziv tamošnjeg kralja Matije Korvina, gdje kao kraljev kipar radi na
uređenju Kraljevske palače. Zbog zasluge za prenošenje duha talijanske renesanse na Dunav, dobio je plemićki
naslov.
Iako je radio u inozemstvu, cijelo je vrijeme održavao veze sa zavičajem. Za kapelu
trogirskog zaštitnika sv. Ivana izradio je dvije statue (sv. Ivana i sv. Tomu), te istočni portal
palače Ćipiko s maštovitim kipom anđela (putta) grbonoše. Navedeni radovi smatraju se
najboljim djelima zrelog renesansnog kiparstva u nas.
Njegov rad karakterizira energičnost i živost, a lica njegovih skulptura zrače
psihološkom uvjerljivošću. Lica svetaca ne prikazuje idealistički, nego ih prožima realiz-
mom, dajući im crte portreta.
Prepoznatljiv je i po načinu oblikovanja tkanine – lepršave, oblikovane vjetrom, s
mnoštvom pregiba i malih trokutastih nabora koji se spuštaju niz tijelo – u čemu gotovo
dostiže antičke uzore.
Njegova djela danas se čuvaju u Louvreu i Vatikanskim muzejima, a u rodnom
Trogiru odnedavno je izložen stalan postav njegovih radova u Muzeju grada Trogira.
Dunja Rosić

BACH
Anegdote

O jednoj skladbi koju je napisao još kao devetogodišnji dječak, Bach je rekao:
“Ako anđeli zaista znaju svirati, onda bi im ova moja skladba dobro došla.
Danas ovo ne bih mogao napisati iz jednostavnog razloga: više ne mogu tako čisto
misliti.”

* * *

KATON
Kad je netko Katona dobronamjerno upozorio kako svaki imalo poznat građanin Rima ima spo-
menik, a da se njegov nigdje ne vidi, on je odgovorio:
“Više volim da me pitaju zbog čega mi nisu podigli spomenik, nego da me pitaju zbog čega
su mi ga podigli.”

55 NOVA AKROPOLA 41
 crtice iz prirode

PROLJEĆE U NAŠIM ŠUMAMA

Svakog se proljeća usnuli svijet šume nježno budi iz zimskog
sna. Proljetna bjelogorična šuma skriva posebne tajne. To je
vrijeme kad u šupljinama stabala svojim zviždukavim pjevom
gladni ptići šumskog brgljeza prizivaju roditelje. Nešto malo
dalje, u napuštenoj duplji, plavetna sjenica upravo je snijela
jaje u gnijezdo savijeno od mahovine i perja. Njezini prvi
ptići doći će na svijet krajem travnja. Šumom se od rane
zore razliježe i poznati “tup-tup-tup” velikog djetla. Svoje će
mlade ova lijepa, zakonom zaštićena ptica šuma i parkova
gnijezditi nešto kasnije, od svibnja do lipnja. Kad u rano ljeto
po prvi put nesigurnim krilima izlete iz sigurnosti gnijezda,
šumom će brujati
njihovo uzbuđeno Noćni život proljetne šume u znaku je samo jednog: na
“rirrirrirrirr”! sve strane brižni roditelji hitaju u potrazi za hranom. Divlja
U obližnjem svinja će, primjerice, naučiti svoje prugaste praščiće, koji
potoku brljak ili gotovo odmah nakon dolaska na svijet veselo trčkaraju oko
vodenkos veselo nje, kako pronaći sočan korijen, crva ili gljivu. Za to vrijeme,
trčkara po vodi u drugom dijelu šume, ženka jazavca žurno se pokušava
tražeći rakušce nahraniti kako bi imala snage za mlade koji je s nestrplje-
i kukce. Kome li njem očekuju skriveni u čak do 5 metara dubokoj podzem-
ih nosi, lako je noj jazbini. U svibnju su oni slijepi, a sisat će još naredna dva
mjeseca, tako da ćemo ih izvan
jazbine imati priliku ugledati tek
pogoditi – u loptasto gnijezdo sredinom ljeta. U svibnju još
u blizini vode, u kojem krajem uvijek slijepe ili tek progledale
proljeća cvrkuta već druga gene- mlade imaju i tvor, lasica, her-
racija ptića. melin, kuna, te druge šumske
Koga nije nikad preplašio životinje.
noćni “huuk” ćuka? No, ova ptica
nije puno veća od goluba! Noću
kreće u osvajanje napuštenih
djetlovih rupa u deblima kako
bi sagradila dom za ptiće koji će
iz gnijezda poletjeti tijekom kasnog proljeća i ranog ljeta. I Pravi tre-
dok ćukov huk odzvanja u noćnoj tišini, iz obližnje duplje u nutak za posjet
podnožju stabla u lov je upravo krenula divlja mačka. U svi- šumi prva je po-
bnju su njezini mačići stari već oko mjesec dana i još uvijek lovica ljeta kad
sišu, a s majkom će ostati do kraja ljeta. mladunci počnu
izlaziti iz svojih skrovišta. Tada mirno sjedeći na rubu šume
Dan i noć mojim žilama struji ista rijeka života što igra i struji možemo promatrati kako mlade lisice uče loviti svog prvog
u ritmu svijeta. miša ili kako se tek opernatili mladi kopca ptičara odlučuju
To je taj isti život što kroz zemski prah klija radošću u bezbrojnim na prvi izlet iz gnijezda, i - nije im lako!
vlatima trave, i što suklja u šumnim talasima lišća i cvijeća. U Gorskom Kotaru ili na Velebitu u proljeće treba biti
To je taj isti život što se ljulja u oceanskoj kolijevci rođenja i
nešto oprezniji, jer možda su u prvu šetnju upravo izvedeni
smrti, u plimi i oseci.
Osjećam da mi je udove uzvisio taj dodir svjetskog žića. A ponos je mladi medvjedići, a taj bi trenutak bilo zaista šteta propustiti.
moj u živom bilu vjekova što ovoga časa igra u mojoj krvi. Nažalost, mlade vučiće vidjet će samo najvjerniji ljubitelji
prirode. Njihova majka vrlo je oprezna. Početkom ljeta oni su
Rabindranath Tagore nalik na dvomjesečne psiće njemačkog ovčara.
Prevela Vesna Krmpotić

42 NOVA AKROPOLA 55
 crtice iz prirode

O proljetnoj šumi u kojoj život započinje svoj novi

ciklus moglo bi se još mnogo toga pisati. Ali, izađimo van,
došećimo se do šume i sudjelujmo u njezinoj radosti i
ljepoti koja nadahnjuje dušu.
Ivančica Krivdić

i Mađarskoj. U Hrvatskoj se uzgaja uglavnom u Podravini i

Slavoniji, a naša je kamilica u Europi vrlo cijenjena.
Kamilica ima razgranatu stabljiku te uske listiće koji
IZ BILJNE LJEKARNE su dva do tri puta perasto rascijepani. Na vrhovima stabljike i
ogranaka nalaze se cvjetne glavice koje su građene od dvije vrste
KAMILICA cvjetova - u sredini se nalaze žuti cjevasti cvjetovi, a na rubu bijeli
jezičasti cvjetovi. Sjeme se sije u jesen ili proljeće, a cvjetne glavice
Prava ili, kako se još naziva, njemačka kamilica (Matricaria (Matricariae flos) sabiru se po sunčanom vremenu od svibnja
ili Chamomilla recutita) jedna je od najomiljenijih i najčešće do kolovoza. Cvjetovi imaju karakterističan, vrlo aromatičan miris,
korištenih ljekovitih biljaka. To je jednogodišnja biljka koja a aroma im je blago gorkasta.
se samonikla može naći uz putove i nasipe, po livada-
ma, uz rubove šuma i živica, po oranicama i oko kuća.
Rasprostranjena je širom svijeta – raste u mnogim zem-
ljama Europe i velikom dijelu Azije, a prenesena je i u
Sjevernu Ameriku i Australiju. Zbog svoje široke primjene
u farmaceutske, kozmetičke i prehrambene svrhe, da-
nas se uzgaja diljem svijeta, osobito u Argentini, Egiptu

Od davnina se kamilica koristi pri

liječenju različitih bolesti i poremećaja.
Gotovo je svima poznata njena djelotvornost
kod tegoba kao što su grčevi, nadutost i loša
probava. Kamilica, međutim, pomaže i kod
bolesti kao što su čir na želucu, Chronova
bolest i sindrom iritabilnog crijeva. Poznato
je i da djeluje opuštajuće na napete i bolne
mišiće te da općenito ima umirujući
učinak. Zahvaljujući svojim antibiotskim i
protuupalnim svojstvima, lokalno se koristi
kod upala kože i sluznice, a pomaže i pri
zacjeljivanju rana.
Tatjana Prebeg

55 NOVA AKROPOLA 43
 zanimljivost

BAZILIKA SV. PETRA, VATIKAN

Bazilika Sv. Petra, najglasovitija crkva kršćanskog svijeta,
bila je u XV. stoljeću starija od 1100 godina i u vrlo lošem
stanju. Zato ju je početkom XVI. st. papa Julije II. odlučio
obnoviti. Smatra se da mu je prvotna namjera bila isključivo
njeno restauriranje i podupiranje. Povijest izgradnje crkve Sv.
Petra prilično je zamršena i nažalost bez zapisa dokumenata
o najranijim godinama koji bi objasnili zbog čega se ipak
odlučilo za zamjenu stare bazilike novom.
Papa Julije II. povjerio je posao Donatu Bramanteu, tada
najuglednijem arhitektu u gradu. Njegov veličanstveni projekt
bio je strogo simetričan i temeljio se u potpunosti na krugu i
kvadratu: ogromna kupola kruni presjek krakova grčkog križa s
poluoblim svodovima, dok četiri manje kupole i visoki tornjevi
popunjavaju kutove. Za Bramantea, kao i za papu, bio je izuzet-
no važan ovaj simbolički aspekt koji izražen kroz matematičko jih prethodnika poticao izgradnju tako da je do njegove smrti
i arhitektonsko savršenstvo predstavlja odraz savršenstva Boga. 1564. g. značajan dio bazilike već stajao u sadašnjem obliku,
Kamen temeljac položio je sam papa Julije II. 1506. g., a do kao i plašt konstrukcije koja nosi kupolu.
Bramanteove smrti 1514. g. bili su dovršeni jedino glavni stu- Najviše muke u izgradnji bazilike arhitektima je zbog svoje
povi i golemi povezni lukovi. Sljedeća tri desetljeća izgradnju su monumentalnosti zadala kupola. Michelangelo je bio napustio
neodlučno nastavili arhitekti koji su učili kod Bramantea i koji ideju izgradnje Bramanteove kupole, ali je i sam neprestano
su u mnogo čemu izmijenili njegov projekt, umanjivši dijelom mijenjao svoje vlastite projekte i modele. Ona se gradila još
konstruktivnu smjelost Bramanteovog rješenja. dugo poslije njegove smrti i vjerojatno je lakša i šiljatija nego
Nova i odlučna faza u povijesti bazilike započet će 1547. što je Michelangelo želio, a promijenjen je i odnos proporcija
g. s Michelangelom koji je poput Bramantea bio u stanju između kupole i pročelja. Godine 1590. Giacomo della Porta i
zamisliti prave, sakralne proporcije ove velike građevine, te Domenico Fontana dovršili su svod, a sljedeće godine i toranj

Bramanteovo rješenje Michelangelovo rješenje

se vratio njegovom osnovnom konceptu centralnog tlocrta.
To je ostvario tako da je pažljivo razradio i suptilno smanjio
Bramanteov plan na kombinaciju centralnog plana i latinskog
križa. Povećao je veličinu glavnih stupova i smanjio otvorene
prostore između stupova i vanjskih zidova, te na taj način
osigurao stabilnost građevine i omogućio odgovarajuću pot-
poru za kupolu. Michelangeov tlocrt bio je općenito jasniji,
ekonomičniji i otvoren u kutovima, stvarajući tako jedinstven
križ i četvorinu unutar jedinstvenog interijera, a cijeli je plan
postigao oblik dijamanta. Michelangelo je daleko jače od svo-
kupole koji propušta svjetlo. Krajem stoljeća s unutarnje strane
svoda kupole složeni su mozaici iz crteža Cavaliera d’Arpina;
scene prikazuju krugove raja s Bogom Ocem na vrhu. Unutarnji
promjer kupole iznosi 42,56 m, a od poda do vrha križa ku-
pola doseže visinu od 136,57 m. Čitava konstrukcija kupole sa
četiri masivna stupa i strmim kamenim rebrima ostavlja dojam
gotičke vertikalnosti koja ima čudesnu moć da podigne čovjekov
pogled i usmjeri ga u visine svoda kroz koji neprekidno protječe
nebesko svjetlo njegovog božanskog ishodišta.
Priredila Nataša Žaja

44 NOVA AKROPOLA 55
 književnost
rubrika

MARIN
DRŽIĆ Ivana Majcen

IZ DUBROVAČKIH ARHIVA Sv. Vlaha. U arhivskim dokumentima iz tih godina Držićevo

se ime veže uz mnoge dugove, zajmove i slično. Svjedoči to

M
arin Držić, najveće ime hrvatske književnosti XVI.
stoljeća i najbolji komediograf u povijesti hrvatske
književnosti uopće, rođen je najvjerojatnije 1508.
godine u Dubrovniku. Bio je jedno od dvanaestero djece (u
životu su ostali petorica sinova i dvije kćeri) Marina Držića i
Anuhle, kćeri bogata trgovca Marina Kotruljevića.
Prema arhivskim dokumentima može se zaključiti da je
građanski rod Držića potomak Džive Držića, izvanbračnog si-
na vlastelina Marina Držića. Budući da nije imao druge djece,
Marin priznaje Dživu svojim sinom i ostavlja mu imetak i
prezime. Dživo je imao sina Marina i unuka Nikolu. Nikola je
ostavio četvoricu sinova: Džoru, poznatog petrarkista, Vlahu,
Andriju i komediografova oca Marina.
Važno je na početku reći da se o Držićevu životu vrlo
malo zna, a za ono što znamo možemo zahvaliti brojnim
istraživačima dubrovačkih i drugih arhiva. U dokumentima
se spominje tek 1526. godine, kada je postavljen za jednog
od rektora crkve Domino (Svi sveti). Naime, od davnina su
Držići imali pravo rektorata u dvjema crkvama, u crkvi Svih
svetih u samom gradu i u crkvi Sv. Petra na Koločepu. Godine
1538. na vlastitu molbu postaje orguljašem u katedrali i crkvi
o financijskim nevoljama obitelji Držić. U kolovozu te godine
Vijeće umoljenih odobrava Marinu jednokratnu pomoć za
studij u Italiji. Te jeseni Držić odlazi u toskanski grad Sienu.
Siena je bila renesansno središte i grad duge sveučilišne
tradicije kamo su dolazili studenti iz cijele Europe. Ondje je
Nadimak je Držićev bio Vidra.
Vjeruje se da su ga tako pro-
zvali zbog njegovih čestih bo-
ravaka u prirodnom krajoliku
Rijeke dubrovačke. Nadimak
se odnosi na zvijer, neku
vrstu kune, koja se mogla
vidjeti u tom kraju. Prema
drugom mišljenju, nadimak
Vidra označavao bi lukavu zvijer koja sprema urotu protiv
dubrovačke vlastele, pa bi to možda bio pseudonim koji je
Držić mogao uzeti kao član kazališne družine.
Držić studirao, pretpostavlja se, pravo, književnost i filozo-
fiju. Godine 1541. imenovan je rektorom studentskog doma

55 NOVA AKROPOLA 45
 književnost
i prorektorom sveučilišta, što je bila najuglednija student-
ska dužnost u Sieni. Zna se također i da je sljedeće godine
kažnjen, doduše samo opomenom, jer je tumačio glavni lik
u jednoj zabranjenoj predstavi u privatnoj kući. U to je vri-
jeme u Dubrovniku i definitivno propalo obiteljsko poduzeće
Držićevih.
Znamo da je 1545. godine Marin ponovno u Dubrovniku.
Tih se godina njegovo ime vezuje uz grofa Kristofa von
Rogendorfa, pripadnika stare štajerske plemićke obitelji.
Rogendorf je bio kontroverzna ličnost, u zavadi s bečkim
dvorom, pa je namjeravao prijeći Turcima. Također je bio
u vezi s Bučinčićima, protjeranom dubrovačkom obitelji. U
Rogendorfovoj službi Držić odlazi u Beč, no ubrzo je zamolio
grofa da ga oslobodi službe i vraća se u Dubrovnik. Uskoro
međutim ponovno, ovaj put kao njegov tumač, odlazi s gro-
fom u Carigrad. No, još jednom shvaća da to nije društvo za
njega i vraća se u Dubrovnik. Kasnije, u procesu dubrovačke
vlade koja je i Držića sumnjičila da je radio protiv Republike,
objašnjava da je cilj njegova putovanja s Rogendorfom bio
vidjeti svijeta.
VELIKI KOMEDIOGRAF
Od 1548. do 1562. godine Držić boravi u Dubrovniku, i to je
razdoblje njegova plodna književnog i kazališnog djelovanja,
ali i razdoblje dugova, oskudice i mijenjanja slabo plaćenih
poslova (bio je npr. pisar u gradskoj solani). Piše pastirske i
pokladne igre, plautovske komedije i jednu tragediju. Njegova
djela na sceni izvode dobrovoljne glumačke družine Pomet-
družina, Gardzarija i Njarnjasi. Pastirske su drame Tirena,
Venera i Adon, Grižula (Plakir) i Džuho Kerpeta. Za Tirenu,
njegovo prvo djelo, optužen je za plagiranje Mavra Vetranovića,
no stari pjesnik osobno odbija autorstvo tog djela i piše pozna-
tu Pjesancu Marinu Držiću u pomoć. Bio je to prvi poznat
46
Bazilika Zanipolo u Veneciji.
primjer hrvatskog književnika
koji pomaže kolegi u nevolji.
Osim mitoloških bića, vila,
satira i drugih, pojavljuju se
u pastirskim igrama i seljaci
iz dubrovačke okolice, sve
se događa između privida i
zbilje, a završava sretno i be-
zazleno. No, ima tu i kritike,
recimo lošeg odnosa gospo-
dara prema svojim slugama.
Prava je pokladna igra Novela
od Stanca, koja se smatra re-
mek-djelom u malome. Glavni
je motiv u Noveli opreka mla-
dost – starost. Neki autori u
tome prepoznaju reproduciranje pradavnih sunčanih mitova
i šala na račun starog umirućeg Sunca prikazivanog u sred-
njem vijeku u liku starca (simbola zimske zemlje). Plautovske
Slično negromantu u Prologu Dugog Nosa govori Dživo
u Skupu: “Moj bože, čudan ti je animao čovjek, tko
dobro promišlja, i razlike ti su naravi u njemu, tko
dobro stavi pamet. Jedni su, – neka ostalo ostavim,
– naravi tihe s kojom se može govorit, koji razlog čuju,
koji razlog primaju i slijede, koji svjet razumiju, koji
meni paraju pravi ljudi. Druzi su naravi tvrde, od ka-
mena, kojijem para da su razumni, a šnjimi se ne
može govorit. Tihi ljudi tizijem paraju ludi; gospodstvo
u glavi njeko nose s oholosti, čijem hoće da je sve na
njih način, a to je što se zove barbarija; što žude hoće,
i scijene njih htijenje da je razum. Razlog u njih glavi
ne ima mjesta, oholas tuj sjedi i tvrdoglavstvo. Ti su
ljudi indiskreti, bez milosrdja; ti ljudi pravdu riječmi
i oholasti brane, a oni su nepravi, kad su indiskreti.
A svak je neprav i indiskret tko drugu ne razumije i
tko ne mjeri svijet i eta i kondicioni od ljudi mjerom
pravom, mudrom i od milosrdja.”
NOVA AKROPOLA 55
 književnost
su komedije Pomet (izgubljena1, s Dundom Marojem činila
bi duologiju), Dundo Maroje, Skup (po Plautovoj Aululariji
– u Skupu ismijava lakomost i škrtost koje prepoznaje među
dubrovačkom vlastelom), Pjerin, Arkulin i Mande (Tripče od
Utolče). Plautovska je komedija po uzoru na Plauta i Terencija,
i još dalje na Menandra. U njoj stalni tipovi (škrt, zaljubljen
starac, mladi ljubavnici, spretni sluga) imaju tipične odnose
koje razrješavaju na tipične načine. Tema je suvremena, a cilj
joj nije samo nasmijati nego i ukazati na pokvarenost i ko-
rupciju. Važno je ovdje naglasiti da Držićeve komedije nikako
nisu sputane tim izvanjskim odredbama plautovske komedije.
Naprotiv, situacije su i likovi njegovih komedija iznimno životni,
on se postojećim okvirom koristi tek da bi izrazio autentičnu
stvarnost i, prije svega, kritiku te stvarnosti – kritiku građanske
gluposti i političke nepravde. Držićeve su komedije oštre i pec-
kave, upravo vrhunci cijele europske književnosti tog vreme-
na. Posebno se to odnosi na Dunda Maroja. Njegova jedina
tragedija, Hekuba, posljednje je što je napisao.
VJEŠTINOM SE
SVIJET POBJEĐUJE – UROTA
Godine 1562. odlazi u Veneciju. Nakon toga u Dubrovnik će
tek rijetko svraćati. Godine 1563. primio je zvanje kapelana
mletačke nadbiskupije i na toj će dužnosti ostati do smrti.
Godine 1566. nalazimo ga u Firenci, u koju je došao želeći
stupiti u kontakt s firentinsko-toskanskim gospodarom, vojvo-
dom Cosimom I. Medicijem. Želio je da mu on svojim političkim
i osobnim ugledom pomogne srušiti isključivi vlastelinski režim
u Dubrovačkoj Republici, a kako bi se vlast podijelila između
vlastele i građana (misli na viši sloj građana). Medici bi zauzvrat
zadržali vrhovnu vlast nad Gradom. Vojvodi Cosimu Mediciju
šalje tri pisma (od kojih je prvo izgubljeno) u kojima ga opširno
obavještava o nedostacima uređenja dubrovačke vlasti, o lošoj
dubrovačkoj vanjskoj politici, koja, prema Držiću, služi Turcima
i šteti Zapadnome svijetu. Također mu do u detalje predlaže ka-
ko bi se imao izvesti taj državni udar. Inspiraciju za taj urotnički
čin dobio je očito čitajući mnoge suvremene teorijske spise, kao
što je npr. Machiavellijev2 Vladar, O umijeću ratovanja i dr. –
zanimljivo je primijetiti da se i sam Machiavelli obratio Mediciju
– kao i promatranjem suvremenih dubrovačkih i europskih
prilika. Kompleksan je Držićev odnos spram rodnoga grada.
On Dubrovnik voli i zamjera mu. U njegovim je djelima Grad
istovremeno i čarobna Arkadija, ali i grad ograničene, zatucane
uprave, grad koji vodi “dvadeset ludih nakaza“, no on to želi
promijeniti, angažira se, traži pomoć od za to najrelevantnije
1 Kako je dubrovačka vlada u svom napetom čuvanju stečenog stanja slobode, očito rela-
tivne, izbjegavala i protivila se svim novotarijama, tako u Dubrovniku nije bilo tiskare.
Naši su pisci svoja djela tiskali mahom u Veneciji, što je bilo skupo i nepraktično.
Zato su se mnoga djela širila rukopisima i prijepisima, pa je mnogo toga izgubljeno.
2 Kad ovdje spominjemo Machiavellija, važno je razlikovati makjavelizam od istinskoga
smisla i značaja Machiavellijeva djela.
3 Negromant je čarobnjak.
55 NOVA AKROPOLA
Važno je spomenuti često zanemarenu činjenicu da je posljed-
nje što je veliki komediograf napisao – tragedija. To je prepjev
Euripidove Hekube nastao prema preradi Lodovica Dolcea.
Njezino je izvođenje u Dubrovniku u dva navrata bilo zabranjeno!
Što je nagnalo pisca komedija da se izrazi tragedijom? Jedan
proučavatelj Držićeva djela vjeruje da se radi o intenzivnoj etičkoj
napetosti koja se razvila u sukob do te mjere da se on mogao
razriješiti samo tragičkim oblikom.
osobe renesansnog svijeta, zapravo žudi za ostvarenjem svoje
zemlje nazbilj, polazeći pritom od dane, konkretne stvar-
nosti Dubrovačke Republike XVI. stoljeća (razdoblje najvećeg
dubrovačkog gospodarskog napretka!).
Budući da ne dobiva odgovora od Cosima, piše njegovu
sinu Francescu Mediciju. Piše da je shvatio da je pogriješio, jer
očito još nije sazrelo vrijeme za takve akcije, moli za oprost ako
je što krivo učinio i preporučuje se.
Sljedeće, 1567. godine, 2. svibnja u Veneciji umire pjesnik i
komediograf Marin Držić. Pokopan je u crkvi Zanipolo, domini-
kanskoj bazilici Sv. Ivana i Pavla, jednoj od najljepših i najugled-
nijih crkava u Veneciji. Inače je bila grobnica duždeva pa se od
davnina smatra mletačkim Panteonom.
PROLOG DUGOG NOSA
Dundo Maroje najslavnija je i najprikazivanija Držićeva ko-
medija. Prvi ju je put na sceni izvela Pomet-družina 1551.
godine, u gradskoj Vijećnici. Komedija ima pet činova i dva
prologa. U prologu pisac iznosi svoje književne, filozofske i
društvene stavove. S obzirom na to, ovdje nam je posebno za-
nimljiv prvi prolog Dundu Maroju, poznati govor negromanta3
Dugog Nosa, koji mnogi smatraju najboljim proznim tekstom
hrvatske renesansne književnosti. U mitološkim jezikom
ispričanoj alegoriji iz Starih Indija govori negromant o dvjema
vrstama ljudi, o ljudima nazbilj (pravim ljudima) i ljudima
nahvao (lažnim ljudima). O ljudima nazbilj kaže: “Tuj ne
ima imena ’moje’ i ’tvoje’, ma je sve općeno svijeh, i svak
47
 književnost
je gospodar od svega. A ljudi koji te strane uživaju
ljudi su blazi, ljudi su tihi, ljudi mudri, ljudi ra-
zumni. Narav, kako ih je uresila pameti, tako ih je
i ljepotom uljudila: svi općeno uzrasta su učinjena;
njih ne smeta nenavidos, ni lakomos vlada; njih
oči uprav gledaju, a srce im se ne maškarava; srce
nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli; i,
za dugijem mojijem besjeđenjem ne domorit vam,
ljudi su koji se zovu ljudi nazbilj.“ Dalje opisuje
ljude nahvao: “Ljudi nahvao, zajedno s negromanti,
priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme, – čovuljci,
žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od
žaba, oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao – useliše se u
ovi naš svijet u brijeme kada umrije blagi, tihi, razumni,
dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe
bijehu. I po Saturnu manje razumni kraljevi primiše ljudi
nahvao, i smiješaše se među dobre i razumne i lijepe. Tako
čovuljci, žvirati... naplodiše to gadljivo sjeme: nasta veće
ljudi nahvao neg ljudi nazbilj. Minu vrime od zlata, za
gvozdje se svak uhiti, počeše ljudi nahvao bit boj s ljudmi
nazbilj za gospoctvo... i današnji dan ljudi su nazbilj pravi
ljudi i gospoda, a ljudi nahvao ljudi su nahvao i bit će
potištenjaci vazda.“
U Prologu Dugog Nosa razvija Držić svoju najvažniju anti-
tezu: ljudi nazbilj – ljudi nahvao, a negromantove, Držićeve!,
ideje dalje u samoj
komediji razvija sluga
Pomet Trpeza. Pomet je
najživlji lik najljepše
naše komedije,
on, inteligentan,
ali vječno gladan,
služi gospodare
– site, glupe i
nesposobne, koji
žude za novcem i
ljubavnim užicima.
Oni su ljudi nahvao,
a Pomet, koji pripa-
da ljudima nazbilj,
odlučan je svladati
4 Dum je regionalno don (španj., od lat. dominus – gospodin). U Italiji i Dalmaciji
stavlja se ispred imena svjetovnog svećenika.
48
ćudljivu i promjenjivu Fortunu. On osjeća snagu inteligencije i
zna da sreću na svoju stranu pridobit može samo vjertuoz (lat.
virtus – vrlina). I doista, inteligencija trijumfira nad glupošću
– čovjek nazbilj poražava ljude nahvao i zasluženo mijenja svoj
status, utjelovljujući tako renesansnu ideju ostvarena čovjeka.
No, radi se tu, naravno, i o izravnoj kritici dubrovačke ari-
stokracije.
ŠTO JE NAMA DRŽIĆ
Iako o njegovu životu ima vrlo malo podataka, i ono što je
ostalo, a napose njegova djela, komedije kojima govori preko
životnih likova i prologa, te njegova urotnička pisma vojvodi
Mediciju, omogućuju nam prepoznati duh velik, buntovan i
nemiran, iznimnog talenta, koji je stvarao brzo i lako, duboka
osjećaja za okolnu zbilju, koju ne propušta izložiti oštroj kritici.
Uostalom, komedija je ona književna vrsta koja više od svih
ostalih omogućuje piscu izravno kritizirati ono nevaljano u
društvu, prozivati odgovorne, na kraju krajeva, ismijavati zao-
stalost i glupost ljudi nahvao. A scenska je izvedba najneposred-
niji i najneugodniji (za one koji se prepoznaju) oblik literature.
Iako bi se moglo reći – bez posljedica, nije tako. U dubrovačkim
je arhivima zabilježeno nekoliko fizičkih ili verbalnih napada
na komediografa. Ne radi li se tu možda o onima koji su se
prepoznali u dum4 Marinovim komedijama te se osjetili pro-
zvanima i uvrijeđenima? Najvjerojatnije. Prvi se takav napad
dogodio neposredno nakon uprizorenja Pometa.
Možemo još za kraj, da bismo pojmili značaj Držićeva
djela u kontekstu šire, europske kulture, parafrazirati našeg
ponajboljeg anglista, znalca i prevoditelja Shakespearea Josipa
Torbarinu. Kad bi bila realna nemoguća hipoteza, kaže
on, da je Shakespeare poznavao hrvatski jezik i
čitao djela Marina Držića, mogli bismo napisati
učenu doktorsku disertaciju o Držićevu utjecaju
na Shakespearea. A više nego učenu disertaciju o
Shakespeareovu utjecaju na Držića zacijelo bi već
netko i napisao, da je samo Držić živio poslije
Shakespearea. 
NOVA AKROPOLA 55

CORPUS HERMETICUM
MUDROST
HERMESA TRISMEGISTOSA
Snežana Zorić i Ivan Tomašević
U
ljudskoj prirodi postoji ne-
utaživa žudnja za znanjem, za
spoznajom tajni ljudskog bića,
njegovog postojanja i svijeta u kojem
živi. Ona se tijekom duge povijesti
čovječanstva očitovala u različitim
oblicima, polazeći od različitih načela
i dolazeći do različitih zaključaka. U
sadašnjem povijesnom ciklusu ona
se očituje kao znanost izgrađena na
materijalističkom i racionalističkom
Egipatski bog Thot prikazivan je u liku
babuna i ptice ibis (gornja slika).
55 NOVA AKROPOLA
hermetizam
pogledu na svijet, u antičkoj Grčkoj
ova se žudnja rasplamsala kao
plamen filozofije, a vremena
prije toga obilježava objav-
ljeno znanje – znanje koje
neki neupitni autoritet, božanski ili
ljudski, predaje odabranim učenicima.
Renesansa se uzima za početak
moderne znanosti, znanosti ute-
meljene na vlastitim spoznajnim
naporima čovjeka-znanstvenika.
Zanimljivo je, a obično se ne naglašava,
da je ona snažno obilježena jednim
objavljenim učenjem – hermeti-
zmom. Učenjem koje se pripisivalo
Hermesu Trismegistosu, legendarnom
egipatskom mudracu, a koje je snažno
utjecalo na cjelokupan kulturni život
renesanse, osobito njenu filozofiju.
HERMETIZAM
Hermetizam općenito je svako učenje
koje zastupa ideje koje se pripisuju
Hermesu Trismegistosu, a hermetizam
u pravom smislu, tzv. egipatski her-
metizam, je sama Hermesova dok-
trina koju su, prema predaji, egipatski
svećenici zapisali na grčkom jeziku.
Tekstovi koji pripadaju ovom her-
metizmu dijele se na dvije skupine: tzv.
popularni hermetizam u koji spadaju
tekstovi alkemijskog, astrološkog,
magijskog i medicinskog karaktera, i
na učeni hermetizam u koji spadaju
tekstovi filozofsko-teološkog kara-
ktera. Upravo ova druga skupi-
na, koju čine zbirka rasprava Corpus
Hermeticum, rasprava Asclepius i
Anthologium (Stobejevi fragmenti),
izvršit će golem utjecaj na najveće filo-
zofe renesanse – od Marsilija Ficina
preko Pica della Mirandole do Giordana
Bruna.
HERMES
TRISMEGISTOS
Koliko je Hermes Trismegistos štovan
u renesansi, govori i to da je posto-
jao pravi kult Hermesa Trismegistosa.
Štovalo ga se kao egipatskog proroka,
suvremenika samog Mojsija, a nje-
govo se učenje držalo prethodnicom
kršćanstva i grčke filozofije.
No, o tom toliko štovanom Her-
mesu Trismegistos gotovo i nema po-
uzdanih povijesnih podataka – čak i
u renesansi on je bio tek legendarna
ličnost. Legenda o njemu kao egipat-
skom kralju, svećeniku, proroku i
filozofu, izvoru sveukupnog znanja i
mudrosti, pojavila se u antičko doba u
49

stoljećima na prijelazu iz stare u novu
eru.
Marsilio Ficino, veliki renesansni
filozof i prevoditelj Corpusa Herme-
ticuma, za njega je napisao: "Zvali su
ga Trismegistosom, trostruko velikim,
jer bijaše filozof, najveći svećenik i
najveći kralj. Kako piše Platon,
među Egipćanima bijaše običaj da
biraju svećenike među filozofima
i kraljeve među svećenicima...
Budući prvi među filozofima, on
se od prirodne filozofije i matema-
tike uzdizao do kontemplacije bo-
gova i prvi je vrlo učeno rasprav-
ljao o slavi Boga, redovima demona
i seobi duša. On je ujedno prozvan
i prvim pronalazačem i pokretačem
teologije. A Orfej, slijedeći ga, razvio
je dalje drevnu teologiju."
CORPUS
HERMETICUM
Corpus Hermeticum čini četrnaest,
odnosno osamnaest rasprava, ovisno
o tome kako se grupiraju pojedini fra-
gmenti. To su rasprave koje Hermes
Trismegistos vodi sa svojim učenicima
Tatom, Amonom i Asklepijem. U njima
se raspravlja o Bogu, o tome kako je
stvoren svijet, kako je nastao čovjek. O
čovjekovoj istinskoj prirodi i njegovoj
sudbini.
Zasluga za njegovo otkrivanje pri-
pada Cosimu Mediciju koji je, u duhu
obnove antičkih vrijednosti kao glavnog
obilježja renesanse, naložio traganje za
antičkim tekstovima po cijeloj Europi.
Slijedom te potrage redovnik Leonardo
iz Pistoie u jednom je makedonskom
manastiru pronašao zbirku starih ru-
kopisa pisanih na grčkom jeziku. Kada
je ova zbirka 1460. godine donesena
u Firencu, Marsilio Ficino obustav-
lja svoj rad na prevođenju Platonovih
djela i prihvaća se prevođenja Corpusa
Hermeticuma na latinski. Ficinov
prijevod objavljen 1471. godine pod
nazivom De potestate et sapien-
tia Dei (O moći i mudrosti Božjoj)
izazvao je veliko zanimanje u svim
50
hermetizam
Marsilio Ficino (1433. - 1499.), veliki Platon, a ni bilo koji drugi pretkršćanski
renesansni filozof i prevoditelj Corpusa
autor ne spominje Hermesa Trisme-
Hermeticuma.
gistosa. Njegovo mišljenje o starosti
Corpusa Hermeticuma danas je
općeprihvaćeno u znanstvenim kru-
govima, ali postoje razilaženja oko nje-
gove povezanosti s egipatskom tradici-
jom. Za jedne je Corpus Hermeticum
helenizirano učenje egipatskih
svećenika, tj. pripada egipatskoj
tradiciji, a helenistički je samo nje-
gov filozofski rječnik. Za druge, u
njemu nema ničeg stranog grčkoj
misli. Smatraju da je njegov izvor
Platonov Timej, a njegov religiozno-
filozofski karakter samo odraz duha
vremena tih prijelaznih stoljeća.
Iako je većina znanstvenika skloni-
ja ovom drugom gledištu, ne treba olako
prijeći preko onoga što pišu pisci koji
su vremenski bliže nastanku Corpusa
učenim krugovima tadašnjeg vreme- Hermeticuma. Tako ranokršćanski pisci
na, jer se tada smatralo da je Corpus govore o cijeloj knjižnici s tisućama knji-
Hermeticum grčki pri-
jevod drevnih egipatskih
učenja, to jest učenja
Hermesa Trismegistosa
– “Hermesa Triput
Velikog”.
Ali, već 1614. godi-
ne Isaac Casaubon je
pokušao opovrgnuti
njegovu veliku starost.
On je tvrdio da Corpus
Hermeticum nije pri-
jevod nekog egipat skog
teksta, nego da je izvorno
napisan na grčkom jezi-
ku u Aleksandriji, negdje
između I. i III. stoljeća.
Argument za svoju tvrd-
nju nalazi u tome što ni
Zahvaljujući prijevodu
Corpusa Hermeticuma, u
renesansi je ponovno oži-
vio kult Sunca, utemeljen
na drevnim egipatskim
misterijima. Na ilustraciji
R. Fludda (Sveta filozofija, 1626), Bog je smjestio svoj tabernakul u Sunce na početku
stvaranja, te stoga prosvijetlio i udahnuo život čitavom Univerzumu.
1 Hermes Trismegistos, Corpus Hermeticum, CID-Nova, Zagreb, 2004.
NOVA AKROPOLA 55

ga pripisanih Thotu, odnosno Hermesu.
Slično pišu neoplatoničar Jamblih i
povjesničar Maneto. I sam Champollion,
odgonetač egipatskih hijeroglifa, smatra
da Corpus Hermeticum sadrži velik
dio egipatske tradicije. Potkrepljuje to
uspoređujući sadržaj Corpusa Herme-
ticuma s tekstovima s najstarijih egipat-
skih spomenika.
No, ako ostavimo po strani ras-
prave o starosti samog rukopisa i “origi-
nalnosti” njegovog sadržaja, i ako se ud-
ubimo u ono što taj tekst želi prenijeti,
bit će nam jasnije zašto je on inspirirao
velike duhove renesanse. Neka nam
o tome više kažu odabrani odlomci iz
samog Corpusa Hermeticuma1:
I. Poimander
1. Jednom kada je moj um
meditirao o stvarima kakve jesu, a
moje se misli uzdignule do velikih vi-
sina, dok su mi tjelesni osjeti obamrli
– kao u ljudi koje je preuzeo san na-
kon preobilne hrane ili umora tijela,
učinilo mi se da netko beskrajno velik
iz beskrajnih dimenzija doziva moje
ime i govori: “Što želiš čuti i vidjeti, i
što želiš naučiti i znati?”
2. Rekoh: “Tko si ti?”
Hermes Trismegistos i kreativna vatra koja sjedinjuje suprotnosti (Maier M., 1617.).
55 NOVA AKROPOLA
hermetizam
Kazao je: “Ja sam Čovjek-Pastir
(Poimander), Um Uzvišenog (Nous
Uzvišenog). Ja znam što želiš i posvuda
sam s tobom.”
3. “Želim naučiti”, rekoh, “stvari
kakve jesu, shvatiti njihovu prirodu i
spoznati Boga. To je ono što želim
čuti.”
Ponovno mi se obratio: “Drži
u svom Umu (Nousu) sve što želiš
naučiti, i ja ću te poučiti.”
4. Govoreći ove riječi, njegovo se
obličje promijenilo, i odmah, u treptaju
oka, sve se stvari otvoriše preda mnom;
ugledah beskrajnu viziju. Sve se stvari
pretvoriše u svjetlo, slatko i radosno
(svjetlo).
I, gledajući sve to, postadoh
ushićen.
Ali malo kasnije pojavi se u je-
dnom dijelu naniže zastrašujuća i
gnjusna tama koja se kretala vijugajući
u zavojitim naborima, pa mi se učini
kao da je zmija.
A tama se tada promijeni u neku
vrstu Vlažne Prirode, odbačene iznad
svih moći svijeta, bacajući dim kao iz
vatre i ječeći ispusti bolni zvuk koji se
nikako ne može opisati.
Jean Francois Champollion (1831. -
1790.), odgonetač egipatskih hijeroglifa,
smatrao je da Corpus Hermeticum sadrži
velik dio egipatske tradicije.
5. Tada iz svjetla istupi Sveta Riječ
(Logos) i siđe na tu Prirodu, a iz nje
poskoči čista vatra i podigne se; bijaše
to svjetlo, prodorno i aktivno.
Zrak, također, bivajući svjetlom,
slijedio je vatru i penjao se sve dok je
nije sustigao; od zemlje i vode dizao
se prema vatri, tako da se doimalo kao
da je iz nje obješen. A zemlja i voda
ostadoše na svom vlastitom mjestu,
združene zajedno tako da nitko nije
mogao razlučiti zemlju od vode. No
ipak se pokrenuše da bi čuli zbog Duha-
Riječi (Logosa) koji ih je prožimao.
6. Čovjek-Pastir (Poimander) tada
mi reče: “Jesi li shvatio što ova vizija
znači?”
“Ne, ali spoznat ću”, rekoh.
“To svjetlo”, reče, “sam Ja, Nous,
tvoj Bog, koji je postojao prije Vlažne
Prirode koja se pojavila iz tame; a
Svjetlo-Riječ (Logos), što pojavi se iz
Uma (Nousa), je Sin Božji.”
“Kako to može biti?” pitao sam.
“Znaj da to što vidi i čuje unutar
tebe je Riječ Božja (Logos); ali Um
(Nous) je Bog Otac. Nisu međusobno
odvojeni, jer u njihovom sjedinjenju
postoji život.”
“Hvala Tebi”, rekoh.
“Stoga shvati svjetlo (odgovorio
je) i sprijatelji se s njime.”
51

7. I govoreći tako, dugo me gledao
u oči; pogledavši ga, počeo sam drhtati.
Ali, kada je podigao glavu, vidjeh u vla-
stitom Umu (Nousu) Svjetlo, ali sada u
moćima koje niti jedan čovjek ne može
pobrojiti, i Svemir (Kozmos) što prelazi
sve granice. Vidjeh vatru okruženu
najsnažnijom moći, sada obuzdanu,
kako stoji na svom mjestu.
I kada vidjeh te stvari, shvatih
ih pomoću Riječi (Logosa) Čovjeka-
Pastira.
II. (bez naslova)
14. Asklepije – Što govoriš pono-
vno da Bog jest?
Hermes – Bog, dakle, nije Um
(Nous), već uzrok Njegovog postojanja.
Bog nije Duh, već uzrok što Duh jest.
Bog nije Svjetlo, već uzrok postojanja
Svjetla. Stoga se Bog može štovati
pomoću ta dva imena (Dobro i Otac)
– imena koja pripadaju Njemu samom
i nikome drugom.
Jer niti jedan od drugih tako-
zvanih bogova, ljudi ili daimona, ne
može nikada biti prema bilo kakvoj
mjeri Dobar. To može biti samo Bog,
i ništa drugo. Ostale stvari su odvo-
jene od prirode Dobra; jer sve ostalo je
tijelo i duša, a one nemaju mjesta da bi
sadržavale Dobro (Uzvišeno).
15. Najveće od tog Dobra
je takvo da čini realnost svih
bića; tjelesnih i bestjelesnih,
osjetilnih i inteligibilnih. To
je Uzvišeno Dobro, to je Bog.
Zato ne nazivaj ništa drugo
dobrim, jer huliš, i nikada ne
zazivaj Boga drugačije nego
samo dobrim, jer, u pro-
tivnom, tada ponovno huliš.
III. Sveta propovijed
1. Slava svih stvari je Bog,
Božanstvo i Božanska priroda.
Izvor svih stvari koje postoje
jest Bog, koji je i Um (Nous) i
Priroda – materija. On je mu-
drost koja objavljuje sve stvari.
Također je izvor Božansko Prikaz Hermesa Trismegistosa u katedrali u Sieni (Italija).
52
hermetizam
– priroda, energija, neophodnost, kraj i
ponovno stvaranje novog.
Jer u bezdanu bijaše beskonačna
tama, voda i profinjeni inteligentni duh.
Bijahu to Božje snage unutar kaosa.
Tada se uzdiglo Sveto Svjetlo; i ta-
mo se sakupilo pod Suhim Prostorom iz
Vlažnih Suštinskih Elemenata. I svi bogo-
vi podijeliše sve stvari iz plodne Prirode.
2. Sva bića bijahu neodređena i
još neispisana; lagane stvari tada su
razdvojene i visoko podignute, a teške
položiše svoje temelje pod najvlažnijim
dijelom Suhog Prostora. Univerzalne
stvari ograničene su Vatrom i izvješene
u Dahu da bi se održale.
Nebo se pojavilo u sedam krugo-
va. Njegovi bogovi pojaviše se u obličju
zvijezda sa svim njihovim konstelaci-
jama. Priroda je svoje dijelove spojila
zajedno s bogovima u njoj. Obod Neba
okretao se kružnom kretnjom, podržan
Dahom Boga.
3. Svaki bog poslao je svoju vlastitu
snagu koja mu je određena. I tako ta-
mo nastaše četveronožne životinje, one
koje pužu, one koje prebivaju u vodi i
one s krilima, te svo plodno sjemenje,
trava i mladica svakog cvijeta, noseći u
sebi sjeme ponovnog postanka.
Bogovi poslaše naraštaje ljudi
kako bi ovi upoznali djela Božja, i da
budu aktivni svjedoci prirode; da se
množe, da vladaju svime pod nebom
i da spoznaju što je dobro; tako da se i
dalje uvećavaju i nastavljaju uvećavati,
množe i nastavljaju množiti. Kroz nji-
hov začuđujuće djelujući tijek, bogovi
poslaše svaku dušu odjenutu u meso,
kako bi ljudi razgledali putove nebe-
skih bogova, Božja djela i aktivnost
prirode da spoznaju znakove onoga
što je dobro, moć Boga i promjenjivu
sudbinu dobrih i zlih stvari, i da otkriju
začuđujuće vještine dobrih umjetnosti.
4. Tako ljudi počeše živjeti, i nji-
hova je mudrost rasla, sukladno sud-
bini koju je odredio pridruženi hod
kružećih bogova i njihovom nestanku
na kraju.
Na zemlji će ostati moćna sjećanja
na radove njihovih ruku; kada se ciklu-
si počnu obnavljati, iza njih će ostati
nejasan i maglovit trag.
Jer svako rođeno tijelo s dušom,
sjeme plodova i svako djelo ruku nestat
će, ali iz potrebe će se obnoviti ponov-
no, jednako obnavljanjem od strane
bogova, kao i kružnim okretanjem
ritmičkog kotača Prirode.
Jer tamo gdje je Božansko, ta -
mo je i Prirodina uvijek iz-
nova stvarajuća kozmička
mješavina, jer Priroda se
također nalazi u božanskom.
VI. (bez naslova)
1. Dobro, o Asklepije,
ne nalazi se ni u čemu već
samo u Bogu; ne, Dobro je
uvijek Bog sam. ... Niti jedno
biće nije moćnije od Boga,
niti jedno biće ne može Ga
podrediti sebi. On ne trpi bilo
kakvu nepravdu od bilo koga
te zbog toga On voli svakoga.
Niti jedno biće ne pokazuje
mu neposlušnost te time ne
uzrokuje njegovu ljutnju;
niti jedno biće nije mudrije
NOVA AKROPOLA 55

od Njega pa time ne uzrokuje Njegovu
ljubomoru.
3. Dobro je unutar čovjeka ogra-
ničeno mjerom zla. Jer u čovjeku se
malo dobra broji kao dobro. Dobro je
za njega najmanja količina zla. Stoga za
njega dobro ne može biti oslobođeno
zla. U čovjeku je dobro naopako
korišteno, a kada se loše koristi, dobro
više ne ostaje, a kada ga nema, rađa se
zlo. Zato je Dobro jedino u Bogu ili je
prije Bog sam to Dobro.
Zato, o Asklepije, izraz Dobro
postoji samo za čovjeka, a nikada
u stvarnosti, jer to je nemoguće.
Materijalno tijelo ne daje mu mjesta,
jer je svugdje brzo vezano zlom, boli,
željama, strastima, obmanama, glupim
razmišljanjima.
I, Asklepije, najgore od svega je
da se svaka od tih netom spomenutih
stvari što se nalaze u čovjeku smatra
najvećim dobrom, dok je zapravo sva-
ka nenadmašivo zlo. Pohlepa, korijen
svakoga zla, čovjekova je pogreška; to
je odsutnost Dobra.
VII. (bez naslova)
1. Kamo posrćete vi pijandure,
opijeni vinom neznanja, koje više ne
možete podnijeti već ga povraćate?
Stanite, budite razboriti! Pogle-
dajte gore očima srca! A ako ne možete
svi vi, tada barem oni koji mogu. Zlo
nezna nja preplavljuje čitavu zemlju
i potpuno uništava dušu ograničenu
tijelom, ne dopuštajući joj da dosegne
luku Spasa.
2. Neka vas zato ne odnese velika
bujica; iskoristite struju. Neka oni od
vas koji uzmognu pronaći luku Spasa
uvedu svoj brod u nju i potraže onog
koji će vas primiti za ruku i provesti
kroz vrata znanja.
Tamo sja jasno svjetlo koje bistri
tamu, gdje nijedna duša nije opijena,
nego su sve razborite i traže srcem
Njega koji želi biti viđen.
Niti jedno uho ne može Ga čuti,
niti jedno oko ne može Ga vidjeti, niti
55 NOVA AKROPOLA
hermetizam
jedan jezik ne može o Njemu govoriti, i vlagu. Pojmi sebe kao da si na svim
već samo um i srce. tim mjestima u isto vrijeme: u zemlji,
Ali prvo morate ski nuti odjeću u vodi, na nebu; da još nisi rođen, da si
koju nosite – mržnju neznanja, manu- u maternici, da si mlad, star, mrtav; da
fakturu zla, pojas tame, živuću smrt, si s one strane smrti. Pojmi sve stvari
osjećajno truplo, noseću grobnicu, odjednom: vremena, mjesta, djelova-
krad ljivca u svojoj kući, onoga koji nja, kvalitete i kvantitete; tada možeš
mrzi kroz ono što voli i donosi zlo kroz spoznati Boga.
ono što mrzi.
3. Takva je mrska
odjeća koju nosiš, koja
te veže dolje onda kada
pogledaš gore i vidiš ljepotu
istine i Uzvišeno Dobro što
leži u tebi. Mrzit ćeš zlo te
odjeće i spoznati njegovu
prijetvornost. To te zavelo,
stvorilo privid osjećaja koji
nisu potvrđeni, koji su
nezamjetljivi; jer to im je
zapriječilo put prema gore
s mnogo grubljom materi-
jom i ispunilo ih mrskom
žudnjom tako da ne čuju
ono što bi trebali čuti i
ne vide ono što bi trebali Ilustracija uz tekst Tabule smaragdine, djela koje
vidjeti. se pripisuje Hermesu Trismegistosu (Prodromus
Rhodostauroticus, 1620.).
XI. Um Hermesu
1. ... Hermes – s obzirom da je 21. Zaključaš li svoju dušu u
mnogo ljudi izreklo puno toga, a to je tijelo, poniziš li je i kažeš li: “Ništa ne
bilo različito, o Svemu i Bogu, nisam razumijem; ništa ne mogu; bojim se
naučio istinu. Razjasni mi sve to, mora; ne mogu doseći nebo; ne znam
Gospodaru moj. Jer jedino mogu vjero- tko sam bio i tko ću biti” – što je tada
vati tumačenju koje dolazi od Tebe. između tvog Boga i tebe?
Jer ne možeš pojmiti bilo što pre-
20. ... Ne učiniš li se nalik Bogu, divno ili dobro dok si vezan za tijelo i
nećeš ga spoznati. Jer slično se razu- dok si zao. Jer najveće zlo je nepozna-
mije jedino uz pomoć sličnoga. vanje Božje Dobrote; ali biti sposoban
Narasti do jednake veličine kao spoznati Boga i željeti i nadati se, naj-
Velikost koja nadilazi sve mjerljivo; izravniji je Put i Božji jedini (Put) koji
oslobodi se svakoga tijela, transcendi- vodi Uzvišenom Dobru.
raj svo vrijeme. Postani Vječnost i tako Kada stupiš na taj put, to Dobro
ćeš spoznati Boga. Pretpostavi da ti će te posvuda susretati i svugdje ćeš ga
ništa nije nemoguće. Pojmi sebe kao doživljavati, čak i kada ga ne očekuješ
besmrtnog i sposobnog shvatiti sve: svu – kada spavaš, kada si budan, u brodu,
umjetnost, znanost i prirodu svakog na cesti, noću, danju, kada govoriš i
živog bića. kada šutiš. Jer ne postoji ništa što nije
Postani viši od svih visina i dublji lik Dobra. 
od svih dubina. Osjeti čitavo stvaranje
kao jedno u sebi: vatru, vodu, suhoću
53

P
oznata je misao Mircee Eliadea,
povjesničara religija i antropologa,
da je sakralno element u struktu-
ri ljudske svijesti, a ne tek neki stupanj u
povijesti te iste svijesti. Ova misao može
se uzeti kao glavno obilježje čitavog nje-
govog bogatog stvaralačkog opusa; ona je
zapravo čežnja za obnovljenom slikom
svijeta koja bi trebala poslužiti dubljem
poimanju istinske ljudske prirode upra-
vo u modernom i postmodernom dobu,
zasićenom i zamorenom jednodimen-
zionalnim shvaćanjem čovjeka i svijeta.
54
antropologija
MIRCEA ELIADE
Nostalgija
za izvorima
Petar Bujas
Jer, prema Eliadeu, upravo zbog zabora-
va vlastitih duhovnih korijena moderni
čovjek tavori u jalovoj i sputanoj egzi-
stenciji. Biti čovjek ili živjeti kao ljud-
sko biće zapravo znači biti religiozan, u
najširem značenju te riječi. Međutim,
današnjem čovjeku, koji živi u radikalno
desakraliziranom svijetu, od svih stvar-
nih i izmišljenih potreba upravo najviše
nedostaje osjećaj istinskog religioznog
čina; nedostaje mu potpuno iskustvo
svetoga koje je toliko nadah njivalo
drevne narode u svim vidovima kulture
NOVA AKROPOLA 55
 antropologija

i svakodnevnog života. Stoga je Eliade,

neumorno tražeći uzroke čovjekovog
pada u svjetovno i materijalno, istraživao
dubine i širine drevnih mentaliteta
i su stava znanja, toliko različitih od
današnjih prevladavajućih svjetonazora.
Ali, suprotno znanstvenoj tradiciji XIX. i
prve polovice XX. stoljeća, za njega drevni
mentalitet nije “predlogički mentalitet”1,
mentalitet djetinjastih ljudi koji su bili
samo etapa u razvitku našeg razvijenijeg
i naprednijeg oblika civilizacije i kulture.
Eliade nije proučavao drevna i “primiti-
vna” društva zbog puke nostalgije prema
prošlosti, već prvenstveno zbog uvjerenja
da se tu radi o općeljudskim sposobno-
stima koje su zajednička baština ljud-
ske vrste i koje nisu vlasništvo samo
nekog specifičnog vremensko-prostor-
nog odsječka. Štoviše, bio je uvjeren
da se upravo sveopća kriza zapadnog
modela civilizacije, koja je kulminirala
u XX. stoljeću (a svakako se nastavlja i
početkom novog, XXI. stoljeća), može
prevladati i nadvladati samo ako se
uspostavi kontinuitet sa zaboravljenim
ljudskim sposobnostima koje se mogu zamisliti kako bi ljudski duh mogao zakoni božanskog uma. Sve to, prema
obnoviti čak i u našoj suvremenosti, jer djelovati bez uvjerenja da u svijetu Eliadeu, sadrže i kozmogonijski mitovi
moderni čovjek živi dezorijentiran. postoji nešto što je potpuno stvarno. koji nam govore kako je sve što postoji
(…) Iskustvom svetoga ljudski duh je došlo u postojanje, i koji je smisao svega
ČOVJEKOV POLOŽAJ shvatio razliku između onoga što se postojanja, čitavog kozmosa i samog
U KOZMOSU ukazuje kao istinski stvarno, snažno,
bogato i vrijedno i onoga što je lišeno
čovjeka. Zato su oni bili arhetipski uzori
ponašanja i na neki način određivali
I ŽIVI MIT tih svojstava, odnosno kaotičnog su specifičan položaj čovjeka u kozmo-
i opasnog tijeka stvari, njihovih su. Isto tako, oni su čovjeka uvodili u
Čovjek kao biće koje ima mogućnost slučajnih i besmislenih pojavljivanja središte kozmičkih zbivanja i na taj mu
živjeti između bitka i ništavila, između i nestajanja.” 2 Upravo uvažavajući način pridavali jedinstven subjektivitet;
svjetlosnih visina i najdubljih tmina, višeslojnost ljudskog bića, drevni su ta- tako on nije samo objekt ili gradivno
između “boga i zvijeri”, velika je tema ko ukazivali na neophodnost čovjekove tkivo univerzuma, već djelatno biće koje
mudroslovlja još od drevnih vremena. orijentacije, kako u odnosu na sebe u kozmosu ostvaruje svoju svrhu i svoju
Očito je da se čovjek gotovo uvijek shva- sama, tako i u odnosu na svijet koji ga sudbinu. Ali, oduvijek je znano da u
ćao kao biće koje ima više aspekata, a okružuje, a koji su stari Grci nazivali kos- ljudskom slučaju postoje mogućnosti
isto shvaćanje odnosilo se i na svijet u mos. A taj kozmos nije bio svijet prema i za drukčije, pa i nasuprotno; ljudski
kojemu obitava. Svi ti aspekti sastavni uobičajenom i suvremenom shvaćanju, život može biti smislen, zasićen onim
su dio ljudskog bića, ali nemaju svi istu već je to bio svijet kao umno uređena bitnim, rekao bi Eliade, ali i besmislen
važnost; upravo otkriće svetoga, prema cjelina koju je, prema Platonu, uredio (treba se samo sjetiti mita o Sizifu).
Eliadeu, omogućuje čovjeku nužnu ori- demijurg, božanski proizvoditelj, i stoga Najčešće se, ipak, tijekom često
jentaciju. Drugim riječima, “teško je kroz njega struje inteligibilni zakoni, mukotrpne ljudske povijesti, radi o
1 Veliki preokret u znanstvenim istraživanjima drevnih mentaliteta izazvao je slučaj poznatog antropologa Levija Bruhla miješanju jednog i drugog, i smisla i be-
koji se pred vlastitu smrt, uoči Drugog svjetskog rata, odrekao svoje teorije po kojoj se prvobitni ljudi nisu držali smisla. I upravo u tome Eliade vidi pre-
logičkih i racionalnih načela, već je morao priznati, nakon mnogih i iscrpnih istraživanja, da je logička struktura sudan značaj mitova i mitske slike svijeta:
mišljenja slična u svim ljudskim kulturama.
2 Mircea Eliade, La Nostalgie des Origines, Pariz, 1969. mit je neka vrsta psihološkog kompasa

55 NOVA AKROPOLA 55

koji unosi red u prividni kaos svjetskih i
ljudskih zbivanja; on je živ i omogućuje
nam razlučivanje onog bitnog od nebit-
nog, primarnog od sekundarnog. Nakon
dugo vremena (gotovo više od neko-
liko stoljeća), i nakon gorkih iskustava
življenja u svijetu ispražnjenom od svoje
biti (a to je zapravo, prema Eliadeu, po-
sljedica radikalne desakralizacije moder-
nih vremena) u znanstvenom svijetu mit
opet postaje aktualan: “Prije više od pola
stoljeća, zapadni su znanstvenici smje-
stili mit u perspektivu koja je bila u očitoj
opreci prema perspektivi XIX. stoljeća.
Umjesto da, poput svojih prethodnika,
obrađuju mit onako kako se to dotada
uobičajeno radilo, odnosno kao 'priču',
'izmišljotinu', 'fikciju', oni su ga prihva-
tili onakvim kakvim su ga poimala ar-
hajska društva, u kojima je mit, upravo
suprotno, označavao 'istinitu priču', ko-
3
Ibid, Aspekti mita, str. 1, Zagreb, 2004.
4 Ibid, Mefistofeles i androgin, str. 9-15, Zagreb, 2004.
5 Ibid, Slike i simboli, str. 15, Zagreb, 2006.
56
rubrika
ja je,
štoviše,
iznimno
dragocjena, jer
je sveta, arhetipska i
značajna.”3 Ponovno otkriće
mita dalo je mogućnost istraživanja
drevnih univerzuma upravo u kritičnom
trenutku zapadne povijesti, u trenutku
posvemašnjeg nihilizma i krize identiteta
čitavog zapadnog kulturnog i civilizacij-
skog kruga. Jer, “nije izvjesno da se za-
padna misao još može održati u svojoj
'divnoj izolaciji'. Sâmo moderno doba
se jasno razlikuje od onih koja su mu
prethodila: ono je obilježeno konfron-
tacijom s 'nepoznatima', sa 'strancima'
i njihovim svjetovima, s neobičnim,
udaljenim, egzotičnim ili pradavnim
univerzumima. Otkrića dubinske psi-
hologije, jednako kao i uspon neeu-
ropskih naroda na obzorju povijesti
doista znače prodor nepoznatih u
nekoć ograđeno polje zapadne svijesti.
(…) Trud uložen u ispravno razu-
mijevanje načina mišljenja stranih
zapadnjačkoj racionalističkoj tradiciji,
odnosno ponajprije u odgonetavanje
značenja mitova i simbola, očitovat će
se kroz iznimno značajno obogaćivanje
svijesti.”4
IZGUBLJENI JEZIK
SIMBOLA
Možda najdragocjeniji doprinos
ponovnog otkrića drevnih, ali i
drukčijih naroda za Zapad pred-
stavlja otkriće simbologije i jezika
simbola, predugo odbačenih od
novovjekovne zapadne povijesti.
Eliade drži da će znanstvenici,
kada ovaj jezik uz pomoć du-
binske psihologije, etnologije,
antropologije, povijesti religija i
hermeneutike nanovo otkriju, osta-
ti zapanjeni njegovom dubinom, ali
i njegovim obnoviteljskim moćima
za imaginativne sposobnosti ljudskog
bića, čiji je nedostatak uzrokom mnogih
egzistencijalnih i duševnih nedaća i pa-
dova modernog čovjeka. Također, ova
otkrića izbavit će zapadnjake od “provin-
cijalizacije europskog duha”, sputanog
diskurzivnom logikom i pozitivizmom,
pa zato nesposobnog da se istinski otvori
prema mnogim vrijednostima drevnog
mentaliteta. “Sustavna istraživanja ko-
ja su se bavila 'primitivnim' mentalite-
tom otkrila su važnost simbolizma za
arhajsku misao, kao i njegovu temeljnu
ulogu u životu bilo kojeg tradicionalnog
društva. Nadilaženje scijentizma u filo-
zofiji, ponovno buđenje zanimanja za
religiju nakon Prvog svjetskog rata te
mnoštvo poetičkih iskustava, a osobito
istraživanja nadrealizma, na raznim
su poljima i s nejednakim ishodima
privukli pozornost šire javnosti na
simbol, shvaćen kao autonoman način
spoznaje. Evolucija o kojoj je riječ dio je
reakcije na racionalizam, pozitivizam
i scijentizam XIX. stoljeća i već je sama
po sebi obilježila drugu četvrtinu XX.
stoljeća.”5 I zato “simbolička misao ni-
je isključivo domena djeteta, pjesnika
ili neuravnotežene osobe: ona je svoj-
stvena ljudskom biću i ona prethodi
jeziku i diskurzivnom umu. Simbol
otkriva najdublje aspekte stvarnosti
koji prkose svakom drugom sredstvu
spoznaje. Slike, simboli, mitovi i nisu
neke olake i nevažne tvorevine psihe;
NOVA AKROPOLA 55
 antropologija

oni odgovaraju na određenu potrebu

i vrše određenu funkciju: razotkrivaju
najskrovitije modalitete bitka.
(…) Na modernom je čovjeku
samo da pokuša 'probuditi' to neprocje-
njivo blago simboličkih slika koje nosi
u sebi; da probudi slike kako bi ih pro-
matrao u njihovu djevičanstvu i upio
njihovu poruku. (…) Psiholozi, na
prvom mjestu C. G. Jung, pokazali su
do koje mjere problemi modernog svi-
jeta proizlaze iz duboke neravnoteže
psihe, kako individualne tako i kolek-
tivne, izazvane dobrim dijelom sve
većom sterilizacijom mašte.”6

OBNOVLJENA SLIKA
SVIJETA radi se o sterilnoj obrani prošlosti koja
Kao što smo u prvom dijelu ovog kratkog bi opravdavala mnoge promašaje koji
ogleda mogli vidjeti, Eliade ne promatra su stalan pratilac svega ljudskog, niti o
prošlost kao nešto nadiđeno, niti razma- povratku u prvobitno ljudsko stanje,
Mircea Eliade (1907. – 1986.) je bio povjesničar religi-
ja, antropolog i književnik. Rumunjskog porijekla, bio je
ataše za kulturu rumunjskog veleposlanstva u Londonu,
a potom u Lisabonu. Godine 1945. postaje profesorom na
Ecole des Hautes Etudes i počinje pisati na francuskom
jeziku. Predavao je na Sorbonni i mnogim drugim ugle-
dnim sveučilištima diljem Europe. Godine 1957. preu-
zima katedru za povijest religija na čikaškom sveučilištu.
Surađivao je s nizom istaknutih istraživača, posebice
s Carlom Gustavom Jungom, Henrijem Corbinom,
Gershom Scholemom, Josephom Campbellom i drugima
u okviru kruga Eranos, učenog društva za proučavanje
komparativne mitologije, arhetipova i simbolizma u
svim domenama kulture. Bio je i glavni urednik veli-
kog izdavačkog projekta Encyclopedia of Religion. Napisao je čitav niz djela od kojih su
najpoznatija Rasprava o povijesti religija, Povijest vjerovanja i religijskih ideja, Mit o
vječnom povratku, Sveto i profano, Slike i simboli, Šamanizam, Yoga – besmrtnost i
sloboda i dr. Glavno obilježje čitavog njegovog stvaralačkog opusa je čežnja za obnavljanjem
slike svijeta koja bi trebala poslužiti dubljem poimanju istinske ljudske prirode, a jedna od
glavnih njegovih preokupacija je istraživanje drevnog mentaliteta, toliko različitog od su-
vremenog, a opet temeljno sličnog. Neumorno istražuje općeljudsku potrebu za sakralnim
koja, premda živimo u radikalno desakraliziranom svijetu, još uvijek nije iščezla.
tra “primitivne” i drevne narode i nji- neovisno o događajima koji su usli-
hove duhovne preokupacije kao nešto jedili tijekom povijesti i koji, kakvi god
što je svojstveno samo njima; dakle, ne bili, predstavljaju dragocjeno iskustvo u
ophođenju s ljudskom prirodom i mno-
6 Ibid, Slike i simboli, str. 18-26, Zagreb, 2006. gostrukim mogućnostima ljudskog bića.
7 Ibid, Mit o vječnom povratku, str. 16, Zagreb, 2007. Upravo suprotno, Eliadeovo nastojanje
ide za povezivanjem nas modernih ljudi
s vlastitim korijenima koje smo u luta-
njima zadnjih nekoliko stoljeća sve više
i više zaboravljali. Paradoksalno, upravo
nas kriza identiteta i sveopća dezori-
jentiranost suvremenog svijeta nužno
upućuju na istraživanja prošlih svjetova
koji su u mnogočemu drukčiji, ali ipak
duboko ljudski. Jer, “ako promotrimo
općenite stavove arhajskog čovjeka, za-
panjit će nas sljedeća činjenica: pred-
meti izvanjskog svijeta, baš kao ni ljud-
ske aktivnosti same po sebi, nemaju ni-
kakvu stvarnu vrijednost. Neki predmet
ili neka aktivnost dobivaju vrijednost
i tako postaju stvarni zato što su na
neki način uključeni u stvarnost koja
ih nadilazi.”7 Iako su neke vrijednosti
i zaboravljene, pa čak i negirane, prema
Eliadeu, one su zapravo neuništiva kon-
stanta – zato što potječu od arhetipova
i potreba za njima protokom vremena
ne jenjava. Mogu biti iskrivljene, mogu
biti preoblikovane, a kako nam govore
otkrića dubinske psihologije na koju se
sam Eliade često poziva, mogu biti i po-
tisnute duboko u podsvijest pojedinaca
i društava tvoreći tako kolektivno ne-
svjesno. Upravo zato je njegova nostal-
gija usmjerena prema izvorima, prema
onom bitnom koje nam može pružiti
jednu obnovljenu i višedimenzionalnu
sliku svijeta u kojem čovjek ima pravo na
mnogo više od pukog preživljavanja. 

55 NOVA AKROPOLA 57
 kratka priča
TORANJ
Matija Antun Reljković: “Satir iliti divji čovik”
D
unđerin [drvodjelja] niki na jednoj crkvi
lip načini toran, kojega kada dovršio
bijaše, sajde na zemlju i metnuvši ruke
na čelo poče ga od sviju strana promatrati ovako
u sebi govoreći: “Sada neka dojde tko mu drago,
ne će na ovomu tornu nikakve mahane [mane]
naći.”
Dvoje dice, koja na crkvenoj ulici jedno
drugom prah u oči sipajući igrahu se, motreći
dunđerina okolo torna obihodeće ga, jedno reče:
“Što ovaj okolo torna gledajući u njega obihodi?
Valjada mu je toran grbav.” Još ovo i ne svrši
svoje govorenje, a drugo povika: “Nakjivo tojan!
Nakjivo tojan!”
Dunđerin pogleda u dicu pak opet u toran
i vidi da nije niotkud nakrivo, ali za izvaditi nji-
ma iz glave tu zlu misao upita njih: “Je li, dico,
nakrivo toran?” Rekoše: “Jest.” “E dobro,” slidi
dunđerin, “mi ćemo njega sada popraviti.”
58
On uzamši klupko kanafa penje se po svo-
jih skelah gori na toran, pak svezavši jedan kraj
za križ baci klupko na zemlju njima govoreći:
“Uzmite to uže pak vucite onamo na pravac otku-
da je toran grbav, a ja ću ga ramenom poduprti,
i kada bude dosta, onda mi kažite.”
Dica vuku za kanaf, a dunđerin poduprvši
ramenom toran stenje kako da bi mu teško bilo,
pak pita njih: “Je l’ dobro?”
Oni rekoše: “De još malo.” Drugi put uprvši
reče: “Hoću l’ još?” Rekoše: “Dobro je.” Dunđerin
upita: “Je l’ dobro?” Odgovoriše: “Jest.”
Tada on otrgavši kanaf od križa sajde na
zemlju veseleći se što je tako lako ispravio toran,
a dica povikaše: “Mi nacinismo tojan! Mi nacini-
smo tojan!” Ele dunđerin njima odgovori: “Volim
da ste ga i vi naučili, nego da je grbav.” 
Odabrao Antun Mičić
NOVA AKROPOLA 55
 Rasprodaja Starih brojeva časopisa po sniženoj cijeni

br. 28 br. 29 br. 30

br. 32 br. 33 br. 34

br. 35 br. 36 br. 37

br. 38 br. 39 br. 40

cijena 15 kn

Časopise možete kupi� u našim podružnicama ili na adresi uredništva.

www.nova-akropola.hr
Detaljan sadržaj časopisa pogledajte na našim internet stranicama

www.nova-akropola.hr
 Izdvajamo iz naše biblioteke

Diogen Laer�je:
ŽIVOTI I MISLI ISTAKNUTIH FILOZOFA
Ova knjiga je jedan od najvažnijih izvora o
an�čkoj filozofiji. Diogen je prije svega pjesnik
koji jednostavno i zanimljivo piše o živo�ma i
učenjima starih grčkih filozofa, a cijeli tekst je
protkan njihovim čuvenim izrekama.

Ciceron: O DUŽNOSTIMA
“... kad biramo kojoj od dužnos� da� prvenstvo, neka prednost
dobije ona vrsta dužnos� koju nalaže dobrobit ljudskog društva.
Doista, promišljen čin ići će za znanjem i razboritos�, te tako
biva da promišljeno djelova� vrijedi više nego razborito samo
promišlja�.”

Lucije Anej Seneka: DIJALOZI

Duboko, ali jednostavno promišljanje
shvatljivo “običnom” čovjeku, jer svaki naš
problem je ljudski problem univerzalno
prisutan u svim vremenima. Zato je ova
knjiga dragocjen priručnik koji nam vraća
vjeru u snagu čovjeka, vjeru u dosto-
janstvo ljudskog bića, vjeru u naše vlas�to
John G. Neihardt: CRNI LOS GOVORI dostojanstvo.
Crni Los, sve� čovjek Oglala Siouxa, govori nam
o svijetu koji živi u potpunom skladu s prirodom
i vlas��m srcem, koji duboko poštuje sve što živi
– od najmanjeg stvorenja do velikog Sunca. To je
priča o onom nutarnjem skladu koji našoj civilizaciji
toliko nedostaje.

Knjige osim u knjižarama, možete kupiti ili naručiti u našim podružnicama ili na adresi uredništva:
Nova Akropola - kulturna udruga, Habdelićeva 2, 10 000 Zagreb

OSIJEK: D. Neumana 6, 031-200 630 VARAŽDIN: P. Preradovića 19, 042-320 026 ISSN 1330-9714
PULA: Uspon na Kaštel 2, 052-544 496 ZADAR: J. Vidulića 5, 023-251-009
RIJEKA: Jedrarska 5/3, 051-213 020 ZAGREB: Habdelićeva 2, 01-481 2222
SPLIT: Slavićeva 47, 021-486 366 fax: 01-2330 450

www.nova-akropola.hr