Sveučilište u Zagrebu

Pravni fakultet
Studijski centar socijalnog rada
Poslijediplomski specijalistički studij obiteljske medijacije

KOLEGIJ:
Roditeljstvo nakon razvoda braka
Ispit (B grupa)

Profesorice: prof.dr.sc. Nina Pećnik i doc.dr.sc. Bruna Profaca

Studentica: Sara Gunjača, mag.act.soc

Rijeka, prosinac 2019. godine

 1. Opišite ciljeve i poželjna obilježja programa/intervencija podrške roditeljstvu. Na
primjeru nekog programa/intervencije/mjere kritički se osvrnite na ove smjernice
iz literature kao i na njihov potencijal za poboljšanje prakse

Roditeljstvo obuhvaća široki raspon ponašanja kojima roditelji odgovaraju na razvojne potrebe
djeteta pri čemu im pružaju emocionalnu toplinu, zaštitu, usmjeravaju ih u učenju i stjecanju
samoregulacije (Pećnik, 2016.) Uz navedena ponašanja roditeljstvo obuhvaća i sam doživljaj
roditeljstva – misli i osjećaje koje roditelji imaju vezano uz ispunjavanje roditeljske uloge (npr.
uvjerenja o dječjem razvoju, atribucije uzroka dječjeg ponašanja, stavovi prema određenim
odgojnim postupcima, doživljaj roditeljske kompetencije ili roditeljskog stresa (Pećnik, 2016.)
Sami roditelji na dijete i njegov razvoj utječu na način da ga kroz interakciju usmjeravaju,
posreduju između djeteta i okoline na način da djeluju na djetetovo razumijevanje te
prilagođavaju brzinu kojom djeca stječu razvojna iskustva.
Danas je roditeljstvo izašlo iz okvira privatnosti i postalo je predmetom javne politike što se
očituje donošenjem raznih zakona, konvencija i preporuka Vijeća EU. Tako su definirani
društveno neprihvatljivi oblici roditeljskog ponašanja (zlostavljanje, zanemarivanje i tjelesno
kažnjavanje djeteta), ali i oblici društveno poželjnog roditeljstva pri čemu su razvijene i
aktivnosti putem kojih se potonji oblici ponašanja mogu učiti, usavršavati i održavati, a u korist
„najboljeg interesa djeteta“. Da bi roditelji mogli ispunjavati svoje roditeljske odgovornosti
moraju imati znanje o djetetovom razvoju, motivaciju, resurse, ali i priliku tj. vrijeme i prostor
u kojem će se posvetiti djetetu i njegovim potrebama (Pećnik 2016, prema Mainstone 2014).
Tako su razvijeni programi podrške roditeljstvu namijenjeni roditeljima u krizi ili roditeljima
koji se suočavaju s pojačanim izazovima, a imaju i slabije osobne ili okolinske resurse te im je
potrebna dodatna podrška (Pećnik, 2016). Sama svrha podrške roditeljstvu jest jačanje
roditeljske sposobnosti da djetetu pruži optimalne uvjete za razvoj djetetovih potencijala, da
odgovara na djetetove razvojne potrebe i da poboljša djetetovu dobrobit i razvojne ishode. Uz
navedeno se veže i jačanje obitelji u cjelini. Aktivnosti podrške roditeljstvu usmjerene su na
način kako roditelji razumiju i obnašaju roditeljsku ulogu te na povećanje roditeljskih
sposobnosti i resursa za podizanje djeteta (Daly, 2007.) dok je njihova krajnja svrha osnaživanje
roditeljskih sposobnosti, unapređivanje djetetove dobrobiti i razvojnih ishoda te ujednačavanje
životnih šansi djece. Svrha programa ostvaruje se kroz programe univerzalne (namijenjeni
općoj populaciji, npr. posjet patronaže), ciljane (namijenjeni roditeljima koji se suočavaju s
činiteljima rizika za odgovorno roditeljstvo, npr. za maloljetne roditelje ili roditelje koji žive u
siromaštvu) i indicirane podrške (prisutan je povećani rizik za specifične probleme, npr.
program „Fast Track“) (Pećnik, 2016).

Jedan od primjera programa podrške roditeljstvu je i program „Rastimo zajedno“ koji se

provodi s roditeljima najmlađe djece širom Hrvatske, a čija je svrha omogućiti protok
informacija, znanja, vještina i podrške koji roditeljima koriste u ispunjavanju njihovih
roditeljskih odgovornosti te promiču osobni rast i razvoj kompetentnosti roditelja i djeteta. U
osnažujućem i poticajnom okruženju roditelji razmjenjuju svoja iskustva o tome kako žive svoje
roditeljstvo, upoznaju sebe kao roditelje, prepoznaju načine na koje se odnose prema djetetu,
upoznaju nove načine i mogućnosti odnošenja prema djetetu, uče o razvojno poticajnoj
interakciji roditelja i djeteta kao i o roditeljstvu u svrhu dobrobiti djeteta, ali i njih kao roditelja.
Program je pod pokroviteljstvom UNICEF-a, a povodi se diljem Hrvatske u Obiteljskim
centrima, dječjim vrtićima, udrugama.
Program „Rastimo zajedno“ ukazuje roditeljima u riziku o važnosti razvoja djeteta u prvoj
godini života s naglaskom da ono što dijete doživi u prvoj godini ima direktne posljedice na
njegove kasnije životne mogućnosti, odabire i iskustva. Tako roditelji uče da u najranijim
godinama dijete uspostavlja emocionalnu sigurnost, temeljno povjerenje u sebe i druge pri
čemu emocionalna pivrženost, rana komunikacija i stimulacija predstavljaju važne uvjete
razvoja kao npr. prehrana, briga o čistoći, zdravlju i sigurnosti. Roditelje se uči da su oni ti koji
zadovoljavaju temeljene potrebe djeteta, pružaju mu ljubav i sigurnost, a u isto vrijeme im se
daje podrška radi pritisaka koji se na njih vrše sa svih strana (npr. od poslodavca, medija, javnih
službi). Ovaj program pomaže roditeljima da se nose sa izazovima suvremenog roditeljstva, da
da ostvaruje pravo na pouzdane informacije, savjetovanje i materijalnu i druge oblike pomoći
te da ih se čuje i da im se da podrška.
Vrijednost ovog programa je u činjenici da dopušta svim roditeljima da steknu ili poboljšaju
svoje roditeljske kompetencije i vještine te ih svjesno i samostalno primjene u odgoju vlastite
djece. Na taj način odgaja se nova generacija mladih ljudi koji odrastaju izvan kruga opasnosti
od zlostavljanja, zanemarivanja i kažnjavanja, a u krugu sigurnosti, ljubavi i komunikacije tj. u
krugu naboljeg interesa djeteta.
 2. Opišite Gardnerov Sindrom otuđenja roditelja (PAS) te navedite kasnije osnovne
kritike Gardnerovih postavki. Navedite danas poznate tri vrste otuđenja uz kratki
opis

Razvod braka stresno je iskustvo kako za partnere tako i za njihovu zajedničku djecu jer od svih
sudionika iziskuje prilagodbu novonastalim uvjetima života, a sve popraćeno intenzivnim
emocionalnim reakcijama. Neki roditelji imaju kapaciteta u periodu razvoda pružiti podršku
djeci, a neki se vrlo teško suočavaju s činjenicom da se razvode pa shodno tome nemaju
kapaciteta pružiti podršku i djetetu koje se nalazi između dva zaraćena roditelja.

Otuđujuća ponašanja roditelja jesu ponašanja koja su usmjerena na narušavanje odnosa djeteta
i drugog roditelja, bilo svjesno ili nesvjesno pri čemu takva ponašanja predstavljaju kršenje
prava djeteta i rizik od emocionalnog zlostavljanja (https://www.poliklinika-
djeca.hr/aktualno/teme/konfliktni-razvod-i-otudenje-od-roditelja-dijete-u-sredistu-sukoba/) U
reakcijama na otuđenje možemo prepoznati blage reakcije (npr. nevoljkost djeteta da provi
vrijeme s drugim roditeljem), umjerene reakcija (npr. vrlo su nepristojni i zamjerajući prema
roditelju s kojim ne žive) i ozbiljne reakcije otuđenja (npr. mržnja, histerični ispadi).

„Parental Alienation Syndrom“ (PAS) termin je koji je uveo Richard A. Gardner, a koji je
temeljen na kliničkim opažanjima djece tijekom vještačenja roditeljskih kompetencija. PAS se
odnosi na poteškoće koje manifestiraju djeca zbog svjesnog ili nesvjesnog ponašanja jednog
roditelja. Definira se kao sklop ponašanja kod djece koje uključuje ekstreman i neopravdan
strah praćen manjkom poštovanja i hostilnošću prema (najčešće) roditelju s kojim dijete ne
živi. Prema tome postoji osam manifestacija otuđenja roditelja u dječjem ponašanju: kampanja
ocrnjivanja (mržnja prema jednom od roditelja), apsurdni razlozi i racionalizacije za
odbacivanje roditelja (odbacuju roditelje radi njihovih navika i sl.), nedostatak ambivalencije
prema roditelju koji otuđuje (jedan roditelj je savršen, a drugi apsolutno loš), fenomen
„nezavisnog mislitelja“ (naglašavaju svoju volju u odlukama), nedostatak krivnje zbog
ponašanja prema otuđenom roditelju (nema suosjećanja prema roditelju koji se odbacuje),
slaganje s otuđujućim roditeljem pri roditeljskim sukobima (uvijek su na strani otuđujućeg
roditelja, bez pogovorno), prezentiranje ponuđenog scenarija (koriste fraze identične
otuđujućem roditelju, ne daju detalje događaja), odbacivanje proširene obitelji otuđenog
roditelja (Hajnić, 2014.)
Ova teorija naišla je na brojne kritike. Kao osnovna mana ove teorije naglašava se činjenica da
je Gardner dijagnostički okvir PAS-a temeljio na svojim vlastitim kliničkim eksperimentima
na određenom uzorku klijenata, a što nije popraćeno daljnjim empirijskim dokazima
Gardnerova teorija dječje ponašanje definira kao „sindrom“, ali bez podrške znanstvenih studija
o istome. Također, PAS-u se prigovara i radi fokusiranosti na isključivo „otuđujućeg“ roditelja
kao uzroka dječjih odbijajućih ponašanja dok se „otuđenog“ roditelja gleda kao žrtvu (kasnija
istraživanja pokazala su da i ponašanja „odbijenog“ roditelja mogu pridonijeti otuđenju ako je
taj roditelj sklon pasivnosti i povlačenju ili primjenjuje rigidno roditeljstvo bez primjene
empatije). PAS-u se prigovara i mogućnost zlouporabe kao argumenta od strane zlostavljajućih
roditelja kako bi se dobilo skrbništvo nad djecom (Hajnić, 2014.)

Pri kategorizaciji otuđenja prepoznajemo opravdano odbacivanje, hibridno otuđenje i

jednostrano otuđenje (može biti svjesno ili nesvjesno) (Profaca, 2019.)

Opravdano odbacivanje odnosi se na odbijanje roditelja radi „opravdanih stvarnih“ razloga

poput zanemarivanja, zlostavljanja, okrutnosti, svjedočenja nasilju u obitelji ili nedostatka
roditeljski kapaciteta radi zlouporabe sredstva ovisnosti. U slučajevima opravdanog
odbacivanja odbačeni roditelj ne odgovara na intervencije, prebacuje krivnju na dijete, sustav
ili drugog roditelja te negativno reagira na djetetove emocije i ponašanja. (Profaca, 2019.)

Hibridno otuđenje provodi se na način da jedan roditelj otuđuje dijete, a drugi roditelj umjesto
da to zaustavi svojim ponašanjem doprinosi otuđenju. Ipak u ovoj vrsti otuđenja odbačeni
roditelj razumije svoju ulogu u odbacivanju te je spreman povući projekciju krivnje i prihvatiti
da je i on sam odgovoran za otuđenje. (Profaca, 2019.)

Ozbiljno jednostrano otuđenje uključuje fobične reakcije straha, odbijanje spominjanja bilo
kakvog kontakta odbačenog roditelja. U ovoj kategoriji dijete nije sposobno izaći iz stanja
otuđenosti zbog kontinuiranog i snažnog utjecaja otuđujućeg roditelja te je „zaglavljeno“ u
iluziji da je odbačeni roditelj opasan. U ovom slučaju otuđujući roditelj ne prihvaća nikakve
ponuđene intervencije te projicira krivnju na druge. Prisutan je i poremećaj ličnosti roditelja te
nema mogućnosti da se utjecaj roditeljskog ponašanja na dijete promijeni. (Profaca, 2019.)
Literatura:
1. Članak Konfliktni razvod i otuđenje od roditelja: dijete u središtu (sukoba) na
internetskoj stranici https://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/teme/konfliktni-
razvod-i-otudenje-od-roditelja-dijete-u-sredistu-sukoba/ posjećenoj dana 17.12.2019.
godine
2. Daly, M (2007) Parenting in contemporary Europe: A positive approach. Strasbourg:
Council of Europe Publishing
3. Hajnić, Lj. (2014) Sindrom otuđenja od roditelja. U Ljetopis socijalnog rada 2014. 21
(1), 169-178 str.
4. Pećnik, N. (2016). Suvremeno roditeljstvo i prava djeteta. U D. Hrabar (ur.), Prava
djece –multidisciplinarni pristup (str. 173-195). Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u
Zagrebu.
5. Profaca, B. (2019) Radni materijali s predavanja