Sveučilište u Zagrebu

Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet

Studijski smjer Socijalna pedagogija
Akademska godina 2023./2024.

Seminarski rad:
Poglavlje 7
Osoba u društvenom kontekstu: Obitelj, brak, škola, posao,
slobodno vrijeme/rekreacija i susjedstvo

Ime i prezime studenata: Robert Jelaš, Franco Marinović, Pia Polan, Angie Polanec

Naziv predmeta: Kriminologija delinkvencije mladih

Nositelj predmeta: Izv. prof.dr.sc. Neven Ricijaš

30. studenoga 2023., Zagreb

Sadržaj
Uvod................................................................................................................................................................. 3
Podrijetlo obitelji..............................................................................................................................................3
Odnos roditelj-dijete i razvoj društvenih veza..............................................................................................3
Roditeljske prakse i delinkvencija.................................................................................................................5
Obiteljske intervencije i smanjenje delinkventnog ponašanja......................................................................6
Primarna intervencija...................................................................................................................................6
Obiteljski programi sekundarne prevencije..................................................................................................6
Teorija i primjena u praksi multisistemske terapije..................................................................................7
Bračne veze......................................................................................................................................................8
Škola.................................................................................................................................................................8
Posao................................................................................................................................................................9
Slobodno vrijeme/rekreacija..........................................................................................................................10
Susjedstvo......................................................................................................................................................10
Zaključak.........................................................................................................................................................12
Sažetak najvažnijeg.........................................................................................................................................12
Literatura........................................................................................................................................................13

2
Uvod
Prokriminalni stavovi, vrijednosti i uvjerenja predlažu stavove koji se mogu primijeniti osobno posredovanoj
kontroli. Procjenjujući vlastito ponašanje standardi mogu biti pogodni ili nepogodni za kriminal.
Prokriminalne kognicije također uključuju negativna kognitivno – emocionalna stanja ogorčenosti i osjećaj
maltretiranja. To također može voditi ka samoupravljanju koje je pogodno za kriminal. Kada su kognicije
izrazito povoljne za kriminal, njihov utjecaj na ponašanje može čak postati relativno automatski i ne
zahtijeva samoregulaciju.
„Procriminal associates“ zanima hoće li reakcije drugih biti podržavajuće nekriminalnom alternativnom
ponašanju ili će podržavati kriminalno ponašanje.
Povijest kriminalnog ponašanja povećava šanse da će vjerovanje u samo učinkovitost biti izrazito povoljno
za kriminal i izravni pokazatelj uobičajene snage kriminalnog odgovora. APP predlaže niz potpora za
kriminalne aktivnosti, uključujući slabu samokontrolu i sklonost osjećaju maltretiranja od druge strane.
Navedene osobine mogu rezultirati problematičnim okolnostima u raznim okruženjima (npr. dom, škola,
posao). Problematične okolnosti u takvim okruženjima u velikoj mjeri mogu smanjiti socijalizacijsku
vrijednost istih kao i kazna za zločin. Ako netko ne prima česte i značajne nagrade za prosocijalno
ponašanje, tada su snage koje su usmjerene na smanjenje kriminalnog ponašanja, značajno smanjene.
Nagrada i nepredviđeni gubitak u kontekstu kriminalnog i ne kriminalnog ponašanja uvelike utječu na naše
stavove, prijatelje, osobnost i navike.
U ovom poglavlju istražujemo Osam Centralnih rizika/potreba obitelji, bračnih odnosa (privrženosti), škole,
posla i slobodnog vremena/rekreacije. Poglavlje završava s komentarom na utjecaj okoline na razvitak i
održavanje kriminalnog ponašanja.

Podrijetlo obitelji
Biološki čimbenici mogu stvoriti predispoziciju za kriminalno ponašanje. Neki se ljudi mogu roditi s
temperamentnim karakteristikama (npr. impulzivnost, negativna emocionalnost) ili neurološkim
oštećenjima koja povećavaju rizik od kriminalnog ponašanja. To ne znači da su ti ljudi jednostavno rođeni
loši.
Društveno okruženje može imati golem utjecaj na to kako se naše predispozicije izražavaju u ponašanju. S
druge strane, roditelji mogu oblikovati i osnaživati antisocijalna ponašanja, ponekad i nenamjerno, a
također mogu modelirati i osnaživati prosocijalna ponašanja. Roditeljska naklonost, ili njezin nedostatak,
može odrediti djetetovu motivaciju da zadovolji svoje roditelje

Odnos roditelj-dijete i razvoj društvenih veza

Vjerojatnost ponašanja ovisi o broju, raznolikosti, kvaliteti i neposrednosti nagrada i troškova za to
ponašanje. Ljudi oko nas mogu snažno utjecati na naše ponašanje, no jasno je da nemaju svi jednaku razinu
utjecaja na ono što govorimo i što radimo. Stupanj međuljudskog utjecaja ovisi o kvaliteti odnosa između
davatelja i primatelja nagrada i troškova.
Travis Hirschi (1969) prepoznao je važnost ove tvrdnje u svojoj teoriji kontrole. Kada je izvor nagrada i
troškova osoba koja je visoko cijenjena, voljena i poštovana, tada se brinemo za tu osobu i brinemo o
njezinim reakcijama na naše ponašanje. Pojedinci koji su slabo cijenjeni, nevoljeni i nepoštivani imaju mali
utjecaj na naše ponašanje. Uostalom, zašto se mijenjati za nekoga tko vam se ne sviđa? Svi poznajemo
odrasle koji pokazuju velike poteškoće u uspostavljanju toplih, prijateljskih, trajnih međuljudskih odnosa.
Nekako im nedostaje sposobnost stvaranja društvenih veza te su egocentrične i bezbrižne osobe. Svakako,
neke osobine temperamenta (npr. zatvorenost u sebe, ekstremna opreznost, bešćutnost-bezosjećajnost)
mogu pridonijeti poteškoćama u stvaranju pozitivnih društvenih odnosa, ali faktori društvene uvjetovanosti
3
također su važni. Većina teoretičara i istraživača gleda na obiteljski kontekst i vezanost uz roditeljske figure
kao na prototip za sve buduće društvene odnose.
Teorija privrženosti ima svoje korijene u radu Johna Bowlbyja (1971.; 1988.). Većina djece, počevši od dobi
od oko 10 mjeseci pa sve do 18 mjeseci, postaje emocionalno uznemirena kada se odvoje od roditelja.
Bowlby je ovu "separacijsku anksioznost" vidio kao pokazatelj da je dijete uspostavilo privrženost roditelju.
Prvobitno je Bowlby mislio da je vezanost uz majku kritična, ali je kasnije (1988.) izmijenio svoje gledište
kako bi uključio svakog dosljednog skrbnika. Prema Bowlbyjevu mišljenju, funkcija privrženosti bila je da
djetetu pruža sigurnost potrebnu za istraživanje okoline i razvijanje neovisnosti. Majka/njegovateljica bila je
sigurno utočište u koje se trebalo vratiti kada je svijet postao zastrašujući. U idealnom slučaju, zdrava
privrženost skrbnika i djeteta trebala bi se uspostaviti unutar prve dvije godine života kako bi poslužila kao
pozitivan obrazac za buduće društvene privrženosti.
Odnos roditelj-dijete kao temeljem budućih međuljudskih odnosa, smatralo se da taj odnos najavljuje
poteškoće u privrženosti drugim odraslim osobama, vršnjacima i simbolima autoriteta (npr. učiteljima,
poslodavcima). Bowlby (1971.) je tvrdio da bi dugotrajni i česti poremećaji doveli do situacije u kojoj se
djeca "u potpunosti prestanu vezivati za bilo koga" i razviju "površnu društvenost". Jedan od načina da se
ispitaju učinci prekida odnosa roditelj-dijete jest proučavanje utjecaja razvoda roditelja na djecu. Studije o
"slomljenim domovima" koji su rezultat razvoda (umjesto smrti roditelja) pokazuju mali, ali značajan odnos
s budućom delinkvencijom u rasponu od 0,09 do 0,11 (Petrosino, Derzon i Lavenberg, 2009.). Varijabilnost u
veličinama učinka sugerira dva moguća mehanizma posredovanja. Prvo, mogu postojati razlike u ponašanju
djece ovisno o tome jesu li postojali "neuredni razvodi" ili "prijateljski raskidi". Dostupni dokazi upućuju na
to da su poteškoće koje djeca doživljavaju, više rezultat emocionalnih sukoba unutar obitelji koje se
razdvajaju nego odvajanja od roditelja (Haas, Farrington, Killias i Sattar, 2004; Juby i Farrington, 2001).
Drugo objašnjenje nalazi se u prirodi odnosa s roditeljem nakon razvoda. Pregled Whitesidea i Beckera
(2000.) o 12 studija o učincima razvoda na djecu mlađu od pet godina otkrio je da je manja vjerojatnost da
će djeca koja su nastavila imati pozitivan odnos sa svojim ocem imati "eksternalizirane simptome". U
istraživanju više od 16 000 adolescenata, uključujući gotovo 7 000 mladih iz razvedenih obitelji, Demuth i
Brown (2004.) otkrili su najviše stope delikvencije među mladima koji su živjeli u obiteljima s jednim ocem.
Međutim, nakon što je odnos otac-dijete uzet u obzir, visoke stope su nestale. Odnosno, ako je otac
održavao tople odnose s djetetom, ne mora značiti da će dijete biti delinkvent u odnosu na dijete iz
netaknute obitelji. S druge strane, asocijalan samohrani otac koji se brine za dijete stvara „dvostruki
udarac“ genetskog i ekološkog rizika za buduće probleme (Jaffe, Moffitt, Caspi i Taylor, 2003.). Pozitivan
odnos roditelj-dijete u jednoroditeljskoj obitelji može biti zaštitni čimbenik protiv delinkvencije, ali ne mora
biti tako jaka zaštita kao u obitelji u kojoj dva roditelja dijele zdrav odnos s djetetom. Hirschi (1969.) je
sugerirao da bi jaka veza s barem jednim roditeljem zaštitila dijete od delinkvencije, ali analiza baze
podataka Nacionalnog istraživanja mladih koju su proveli Joseph Rankin i Roger Kern (1994.) pokazala je da
pozitivna privrženost skrbniku u obitelj s jednim roditeljem nije mogla zamijeniti pozitivnu privrženost dva
roditelja u netaknutim obiteljima.
Bowlby je ukazao na važnost prekida odnosa roditelj-dijete, koji je predvidio da bi prekid odnosa roditelj-
dijete u ranoj dobi bio štetniji nego u kasnijoj dobi. Dokazi o ovom pitanju su mješoviti. Hirschi (1969.) je
otkrio da dob pri razdvajanju (prije ili nakon pete godine) nije povezana s delinkvencijom. Mark Lipsey i
James Derzon (1998.) nisu mogli pronaći dovoljno studija o djeci prije šeste godine na koje bi mogli
primijeniti metaanalitičke tehnike. Mogli su usporediti studije o "razorenim obiteljima" doživljenim u dobi
od šest do 11 godina s onima o razdvajanju u dobi između 12 i 14 godina. U mlađoj dobi, prosječna veličina
učinka za nasilno ponašanje bila je 0,06; iznosio je 0,10 za stariju djecu (razlike nisu bile značajne).
Međutim, na temelju longitudinalnih podataka iz Nacionalnog istraživanja mladih (n = 1725 adolescenata),
Rebellon (2002.) je otkrio da je raniji razvod/razvod roditelja povezan s nasilnom i nenasilnom

4
delikvencijom. Ovaj skup podataka također je uključivao niz mjera o vršnjačkim asocijacijama i
konvencionalnim uvjerenjima. Njegove su analize sugerirale da rani poremećaj obitelji može omogućiti
mladima ranije prilike da se druže s delinkventnim vršnjacima i nauče kriminalne stavove.
Druga potencijalno relevantna varijabla je učestalost prekida. Čak i usputno čitanje kriminalističkih priča u
lokalnim novinama otkrit će opise prijestupnika koji su tijekom odrastanja išli od udomitelja do udomitelja i
od ustanove do ustanove. Čini se da, kada se ovome doda učestalost poremećaja u privrženostima djeteta i
njegovatelja, imamo osobine upornog prijestupnika koji je opisao Moffitt tijekom cijelog života.
Oslanjajući se na podatke iz triju longitudinalnih studija, Thornberry et al. (1999.) otkrili su da je 90 posto
mladih koji su pretrpjeli pet ili više poremećaja bilo pod povećanim rizikom od kriminalnog ponašanja. Rolf
Loeber i njegovi kolege (Loeber, Homish et al., 2005) pratili su više od 1500 dječaka od djetinjstva do
odrasle dobi (30 godina). Djeca koja su iskusila dva ili više skrbnika prije dobi od 10 godina imala su gotovo
dvostruko veću vjerojatnost da će počiniti nasilni prijestup nego djeca bez tog iskustva. U uzorku
zatvorenika, mladi s poviješću udomiteljstva imali su četiri puta veću vjerojatnost da će slijediti trajnu
putanju tijekom cijelog života nego mladi bez povijesti udomiteljstva (Alltucker, Bullis, Close i Yovanoff,
2006.). Zanimljivo je da su Ryan i Testa (2005) u svom uzorku djece odvedene iz domova zbog maltretiranja
otkrili da je učestalost poremećaja faktor rizika za dječake, ali ne i za djevojčice. Dječaci s četiri ili više
smještaja kod kuće imali su stopu delinkvencije od 21 posto, u usporedbi s 12 posto za one bez promjene
rasporeda. Usporedne stope za djevojčice bile su 7 posto i 6 posto. Posljednji komentar odnosi se na
povezanost između privrženosti roditelj-dijete i kasnije privrženosti vršnjacima. Prisjetimo se da je Bowlby
vidio privrženost roditelj-dijete kao prototip budućih privrženosti osobama koje ne skrbe. Drugim riječima,
ako postoji loša privrženost roditeljima, tada će biti problema s prijateljima. Doista, postoje neki dokazi da
su uspješni odnosi s vršnjacima povezani s pozitivnom privrženošću roditelju. Na primjer, meta-analiza 63
studije pronašla je prosječnu veličinu učinka od 0,20 između privrženosti majci i uspješnih odnosa s
vršnjacima (Schneider, Atkinson i Tardif, 2001.). Fonagy i suradnici (Fonagy, Target et al., 1997.)
pretpostavili su da je adolescencija posebno važno razdoblje, budući da postoji temeljni pomak od važnosti
veze roditelj-dijete prema općenitijim odraslim i društvenim vezama. Ovaj "trenutak odvojenosti" je
normalan proces, ali također predstavlja točku kada roditeljska kontrola olabavi, što može dovesti do
delinkvencije ograničene na adolescenciju. Izgradnja društvenih odnosa i stvarna briga o drugima mogu
pronaći svoje podrijetlo u obrascima privrženosti unutar odnosa skrbnik-dijete, ali uloga roditelja u
delinkvenciji nadilazi pružanje emocionalne topline i sigurnosti i uključuje roditeljske prakse.

Roditeljske prakse i delinkvencija

Kao i kod bilo kojeg interpersonalnog utjecaja, roditeljski utjecaj djeluje kroz odnos i dimenziju
strukturiranja. Metaanalitički pregledi dosljedno nalaze da loši odnosi roditelj-dijete dovode do
antisocijalnog ponašanja (Derzon, 2010.; Petrosino et al., 2009.). Roditelji također moraju poučavati i
usađivati prosocijalne norme, vrijednosti i uvjerenja, kao i vještine za uspjeh u društvu. Neuspjeh u
modeliranju prosocijalnog ponašanja, loše praćenje i nedosljedna disciplina kritični su u tom pogledu.
Dimenzije odnosa i strukturiranja često je teško razdvojiti u određenoj studiji, što nas sprječava u procjeni
relativne važnosti svake od njih. Unatoč tome, pretpostavili bismo da bi obitelji koje promiču prosocijalne
norme i koje karakteriziraju tople emocionalne privrženosti imale najniže stope delikvencije, a obitelji koje
ne uspijevaju pružiti obuku o društvenim konvencijama i koje karakteriziraju slabe emocionalne veze imale
bi najviše stope delinkvencije. Konačno, obitelji mogu pokazivati druge kombinacije strukturnih i afektivnih
dimenzija (npr. visoke prosocijalne norme i nisku privrženost), s ishodima delinkvencije u srednjem
rasponu.

5
Obiteljske intervencije i smanjenje delinkventnog ponašanja
Svaka pojedinačna longitudinalna studija delinkvencije otkrila je loše emocionalne odnose unutar obitelji i
nedosljedno praćenje i discipliniranje koje predviđa antisocijalno ponašanje. Znajući važnost obiteljskih
čimbenika kao prediktora delinkventnog ponašanja, fokus se usmjerava na intervenciju. Dvije su opće
kategorije obiteljskih intervencija: primarna i sekundarna prevencija.

Primarna intervencija
Programi primarne prevencije usmjereni su na vrlo malu djecu i njihove obitelji. Djecu još nije identificirao
kaznenopravni sustav, ali imaju čimbenike rizika za delinkvenciju. Primjer je Oregon Social Learning Center
program koji su razvili Gerald Patterson i njegovi kolege. Fokus je na djeci s poremećajima ponašanja,
hiperaktivnoj djeci i njihovim obiteljima. U njihovom teoretskom modelu središnji su prisilni obiteljski
procesi (Granic & Patterson, 2006; Patterson, 1982, 1997; Patterson, Forgatch i DeGarmo, 2010). Djeca u
vrlo ranoj dobi nauče da averzivno i dosadno ponašanje rezultira potkrepljenjem - na primjer, kada roditelj
popusti djetetovom temperamentnom bijesu (Smith, Dishion et al., 2014.). Roditelj ne samo da nagrađuje
loše ponašanje, već time osigurava da će sljedeći put neprimjereno ponašanje eskalirati. Stoga se tretman
usredotočio na prekidanje ciklusa prisile podučavajući roditelje raznim vježbama da ojačaju pozitivno
ponašanje i ignoriraju negativno ponašanje. Evaluacije oregonskog programa liječenja pokazale su uspjeh u
mijenjanju obiteljskih interakcija i roditeljskih praksi discipliniranja (Forgatch, Patterson i Gewirtz, 2013.).
Općenito, programi primarne intervencije pokazali su se prilično učinkovitima u smanjenju problematičnog
ponašanja djece i njihovih roditelja. Piquero i njegovi kolege (Piquero, Farrington, Welsh, Tremblay i
Jennings, 2009.) proveli su metaanalitički pregled 55 ranih intervencija usmjerenih na djecu mlađu od pet
godina. Većina studija bila je iz Sjedinjenih Država, no bilo je i studija iz Europe, Australije, Novog Zelanda,
Kanade, pa čak i jedna iz Kine. Prosječna efektivna veličina bila je r = .175. Ne samo da su programi bili
učinkoviti u smanjenju antisocijalnog ponašanja, već je također bilo dokaza da su ti programi vrlo isplativi.
Na primjer, Farrington i Koegl (2015.) otkrili su da je preventivni program osmišljen za dječake u dobi od 6
do 11 godina uštedio do 37 dolara u troškovima kaznenog pravosuđa za svaki 1 dolar potrošen na program.

Obiteljski programi sekundarne prevencije

Sekundarni programi usmjereni su na adolescente uključene u kazneno pravosuđe. Dva dobro istražena
programa su funkcionalna obiteljska terapija (FFT; Barton & Alexander, 1980.) i multisistemska terapija
(MST; Henggeler, Schoenwald et al., 2009.). Glavni cilj FFT-a je poboljšati obiteljske odnose promjenom
obrazaca obiteljske komunikacije. Obitelji delinkventa pokazuju mnogo "obrambene komunikacije" (oštra i
ljutita komunikacija, vrlo kritični) i malo "komunikacije podrške" (suosjećanje, pružanje korisnih informacija,
ne prekidanje dok druga osoba govori). U FFT-u se članovi obitelji uče da koriste manje obrambenu
komunikaciju, a više recipročnu komunikaciju podrške. U prvoj studiji ishoda, obitelji su nasumično
raspoređene u jednu od četiri grupe (Alexander & Barton, 1976; Alexander & Parsons, 1973). Sve su obitelji
imale dijete u dobi od 13 do 16 godina koje je bilo uključeno u relativno manje delinkventne aktivnosti (npr.
bijeg, izostanak, "nekontrolirano"). Uz FFT grupu, postojale su još dvije terapijske grupe (obiteljska terapija
usmjerena na klijenta i psihodinamski orijentirana obiteljska terapija) i kontrolna grupa bez tretmana.
Program usmjeren na klijenta bio je nedirektivan i fokusiran na obiteljske osjećaje. U psihodinamičkoj
obiteljskoj terapiji cilj liječenja opisan je kao pružanje "uvida". Do kraja liječenja, FFT skupina pokazala je
više podržavajuće komunikacije, a manje obrambene komunikacije. Roditelji su također naučili bolje
bihevioralne tehnike učvršćivanja ponašanja svog djeteta. Kao što pokazuje tablica 7.1, ovi međuciljevi
prevedeni su u smanjenje delinkventnog ponašanja. Kasnije je dodana druga FFT grupa, replicirajući
početne rezultate. Grupa FFT pokazala je stopu recidivizma koja je bila upola manja od stope onih koji nisu
bili na liječenju. Tretman usmjeren na klijenta nije imao utjecaja na buduće delinkventno ponašanje, a
6
pristup psihodinamičkog uvida zapravo je povećao stopu recidivizma (73 posto). FFT se pridržava modela
obiteljskih sustava. Kao sustav, što god se dogodi jednom članu obitelji također ima učinak na ostale
članove obitelji. Ovdje je snaga intervencijskog modela sustava. Promjene u ponašanju mogu se vidjeti ne
samo kod djeteta koje je prvo skrenulo pozornost terapeuta na obitelj, već i kod braće i sestara ciljane
djece. Nanci Klein, James Alexander i Bruce Parsons (1977.) pretražili su sudske spise za maloljetnike i otkrili
da je za kontrolnu skupinu bez liječenja 40 posto braće i sestara imalo službene sudske spise. Stopa recidiva
za braću i sestre u skupini usmjerenoj na klijenta bila je 59 posto; za psihodinamičku skupinu iznosio je 63
posto. Stopa za FFT grupu bila je 20 posto. Većina ranih evaluacija FFT-a bila je ograničena na Utah, ali su se
od tada proširile na druga područja u Sjedinjenim Državama (Gordon, Jurkovic i Arbuthnot, 1998; Zazzali,
Sherbourne, Hongwood, Greene i Bigley, 2008. Recenzije učinkovitosti FFT-a bile su pozitivne (Carr, 2009.).
U jednom pregledu procijenjeno je da FFT programi smanjuju recidivizam za 18,1 posto (Drake, Aos i Miller,
2009.). Nadalje, isporuka programa za svakog klijenta košta otprilike 2380 dolara, ali porezni obveznik štedi
49 776 dolara tijekom karijere mladog čovjeka. Multisistemska terapija (MST) izvorno je osmišljena da se
bavi ozbiljnijim delinkventima. U središtu je komponenta obiteljske terapije ("očuvanje obitelji") koja
roditelje uči vještinama potrebnim za suočavanje s problemima adolescenata (normativ) i smanjenje
sukoba unutar obitelji (odnos).

Teorija i primjena u praksi multisistemske terapije

Multisistemska terapija (MST) naširoko je rasprostranjena i proučavana kao intervencija za visokorizične
delinkvente. Velik dio uspjeha MST-a u promjeni ponašanja mladih s poteškoćama može se zahvaliti
sveobuhvatnoj prirodi intervencije. MST se uvelike oslanja na obiteljske sustave i društvene ekološke
teorije. Pojedinac je dio širokog društvenog konteksta koji uključuje obitelj, vršnjake, školu i zajednicu.
Odnosno, visokorizične osobe s brojnim potrebama zahtijevaju višestruke intervencije koje mijenjaju uvjete
nagrađivanja i troškova povezane s antisocijalnim ponašanjem. MST pokušava promicati pozitivne
promjene u obitelji kroz izravnu intervenciju i organiziranje podrške zajednice koja pomaže obiteljima da
zadrže dobrobiti obiteljske terapije. Mladima se pruža pomoć u školskom uspjehu i društvenoj prilagodbi,
uključujući razvoj prosocijalnih prijatelja. Konačno, pruža se individualno savjetovanje kako bi se zadovoljile
jedinstvene potrebe koje predstavlja delinkvent. Sve ove usluge pružaju se u visoko profesionalnom
kontekstu uz iznimne napore da se održi integritet liječenja. Terapeuti rade izravno s obiteljima,
promatrajući njihove interakcije. Snage su zabilježene i služe kao građevni blokovi za učinkovitije
funkcioniranje obitelji. Obitelj se promatra kao društveni sustav u kojem promjene u jednom članu obitelji
mogu promijeniti ponašanje ostalih članova. Od članova obitelji se često traži da prate svoje ponašanje i
ponašanje drugih članova obitelji. Nakon početne faze procjene, roditelji se uče da promijene svoje
disciplinske strategije i učinkovitije koriste nagrade i kazne. MST terapeuti također obraćaju pažnju na
osobne probleme koje roditelji mogu imati. Ako je psihijatrijski poremećaj evidentan, na primjer, tada je
osiguran odgovarajući tretman u zajednici. Ako je roditelju potrebna pomoć u nadziranju djeteta, tada se
može pozvati susjed da pomogne. MST vrlo ozbiljno shvaća vrijednost resursa zajednice u pomaganju
obiteljima. Dok terapeut radi s obitelji, nastoji se umanjiti povezanost s devijantnim vršnjacima. Terapeuti
pokušavaju razumjeti probleme prosocijalnog odbijanja vršnjaka i podučavaju roditelje da prate društvene
interakcije svoje djece. Roditelji se uče da svojoj djeci učinkovitije komuniciraju o šteti koja proizlazi iz
prokriminalnih druženja s vršnjacima (npr. ne bi trebali grditi djetetove delinkventne vršnjake, jer to može
samo očvrsnuti djetetovu odlučnost da se s njima druži). Tijekom individualnog savjetovanja s djetetom,
učestao je razgovor vršnjaka i podučavanje interpersonalnih vještina. Škola je važan dio socijalne ekologije
visokorizičnog delikventa. Mladima se pruža akademska pomoć, roditeljima se pruža potpora u praćenju
školskih aktivnosti njihove djece, a učitelji su uključeni kao agenti promjena. MST je primijenjen na različite
probleme, uključujući konzumiranje psihoaktivnih tvari (Henggeler et al., 2002; 2006), nasilna i teška

7
kaznena djela (Henggeler, Melton i Smith, 1992; Henggeler, Melton, Smith, Schoenwald i Hanley, 1993 ), i
na adolescentima koji su počinitelji seksualnih prijestupa (Borduin, Schaeffer i Heiblum, 2009; Letourneau,
Henggeler et al., 2009). Provedena je studija koja je uspoređivala MST s FFT-om koja je pronašla malu
razliku između ta dva načina liječenja (Baglivio, Jackowski, Greenwald i Wolff, 2014.). Metaanalitički
pregledi MST-a otkrili su male do umjereno velike učinke na smanjenje delinkvencije (Curtis, Ronan i
Borduin, 2004; Drake i sur., 2009). Stoga je malo važno koji će se tretman odabrati za mlade delinkvente i
njihove obitelji.

Bračne veze
Postoji nekoliko procjena bračnih terapija i gotovo sve su izvjestile samo o neposrednim rezultatima kao što
je „bračna bliskost“ (Carlson & Cervera, 1991) i voditeljev sud o uspjehu (Accordino & Guerney, 1998).
Istraživanja pokazuju da posjete supružnika ili „bolje polovice“ u zatvor ili penalnu ustanovu, povezani su sa
smanjenjem recidivizma (Bales & Mears, 2008; Duwe & Clark, 2011; Mears, Cochran, Siennick, & Bales,
2012). Prekretnica studije Lauba i Sampsona (2011) bila je upućena za brak. Koristeći se subskalama (n=52)
povučenih iz originalne studije Gluecka i Gluecka s 500 dječaka, Sampson, Laub i Wimer (2006) ispitali su
utjecaj braka na kriminalno ponašanje. Dokazali su 35% smanjene mogućnosti za kriminalno ponašanje
ukoliko je pojedinac u braku. Daljnje su analize pokazale da osobe koje su u stabilnoj kohabitacijskoj vezi,
iako rijetke za ovu skupinu, pridonijele su smanjenju u izvršavanju zločina nakon što osoba kontrolira
ponašanje u braku. Slični su nalazi izviješteni u SAD-u (Tripodi, 2010) i međunarodno, primjerice
Nizozemska (Bersani, Laub, & Nieuwbeerta, 2009). Bilo je i iznimaka, primjerice Norveška (Lyngstad &
Skardhamar, 2013). Dolazimo do pitanja, kako brak utječe u smanjenju recidivizma?
U longitudinalnoj analizi u SAD-u, Warr (1988) je otkrio da nakon braka količina vremena provedenih s
vršnjacima, prosocijalnim i antiocijalnim, se značajno smanjuje. Brak također može voditi većoj stabilnosti
posla posebice za one koji su imali povijest neredovitog zaposlenja (Berg & Huebner, 2011). Također, za
žensku populaciju, majčinstvo može nasuprot braka biti prekretnica (Kreager, Matseuda, & Erosheva, 2010).
Učinci braka nisu uvijek pozitivni. U novozelandskoj studiji samoiskaza kriminalnih aktivnosti u dobi od 21
godinu, utvrđeno je da su u odnosu na vršnjake koji nisu u braku ili vezi, oni koji su bili u ljubavnoj vezi s
devijantnim partnerom bili u većem riziku počinjenja kaznenog djela (Woodward, Fergusson, & Horwood,
2002). Oni koji su bili u vezi s nedevijantnim partnerom imali su niži rizik od počinjenja kaznenih djela.
Jennifer Cobbina i dr. otkrili su da brak ima pozitivan učinak na ženske počiniteljice, ali i ne na muške
počinitelje osim ako su pod niskim rizikom. Navodno muškarci pod niskim rizikom u manjoj vjerojatnosti
žive s kriminalnim počiniteljicama. Drugim riječima, postoji tendencija povezivanja osoba sa sličnom
pozadinom ponašanja (kriminalnih i nekriminalnih).

Škola
Niži akademski uspjesi/postignuća mogu biti rizični čimbenici za manifestaciju kriminalnog ponašanja te
njihova predikitvna valjanost perzistira u odrasloj dobi. No, prediktivna valjanost indeksa akademskog
postignuća postaje zanemariva u odnosu s prediktivnom razinom postignute procjene problema lošeg
ponašanja u školi. Potonji, uglavnom odražavaju predispozicije koje sugeriraju na rani početak
antisocijalnog ponašanja i najvjerojatnije prokriminalnih stavova među starijim učenicima. Uistinu, glavni
čimbenik niskog akademskog i stručnog postignuća u kasnoj adolescenciji i ranoj odrasloj dobi jest rana
povijest antisocijalnog ponašanja. Prema analizi 8000 adolescenata, izbačaj iz škole nije imao učinak na
delinkvenciju za razliku od antisocijalnog ponašanja i problema u školi (Sweeten, Bushway, & Paternoster,
2009). Ukratko, rani početak javljanja antisocijalnog ponašanja dolazi prije niskog akademskog uspjeha.
Robert Agnew (2001: 158–16) pruža naročito vrijednu listu karakteristika škola koje se povezuju s
delinkvencijom njezinih učenika. Rezultati pokazuju da je delinkvencija viša u školama s višim postotcima

8
učenika koji su siromašni, muškog spola i članovi manjinskih skupina. Agnew sumira da su škole s najnižom
razinom delinkvencije s jedne strane „čvrste“, odnosno sadrže pravila koja su ravnomjerno svima
primjenjena te su akademski zahtjevne. S druge su strane „tople“, dakle profesori su zainteresirani za
učenike, pružaju mogućnosti za uspjeh, hvale postignuća učenika te školsko osoblje pokušava stvoriti
zadovoljavajuće okruženje za učenike.
Promjene u školskom uspjehu i u privrženosti školi mogu utjecati na kriminalnu aktivnost tako što proizvode
promjene u omjeru nagrada i rizika bitnih za kriminalno ponašanje. Unutar korekcijskih ustanova za
maloljetnike i odrasle, dokazi su obećavajući s obzirom na vrijednost obrazovnih programa. Mark Lipsey and
David Wilson (1998) opisali su učinak obrazovnih programa za mlade generalno pozitivnim, ali malim. Uz
pretpostavku da je stopa recidivizma 50% u usporednoj grupi, kod odraslih sudionika Basic Education and
General Equivalency Diploma stopa recidivizma je 41% (Wilson, Gallagher, & MacKenzie, 2000).
Sudjelovanje u obrazovanju nakon srednje škole bilo je povezano sa 36% stopom recidivizma u odnosu na
50% usporednih prijestupnika. Školski programi koji se fokusiraju na problematična i antisocijalna
ponašanja u školama su smanjili antisocijalna ponašanja među sudionicima i posebno među visokorizičnim
učenicima (Wilson & Lipsey, 2007; Wilson et al., 2003). Lipsey (2007) je pregledao 399 školskih intervencija
s različitim ishodima od akademske izvedbe do agresivnih i problematičnih ponašanja. Intervencije
usmjerene na smanjivanje bihevioralnih problema kao što su tučnjava i buntovništvo bili su učinkoviti u
smanjenju ovih ishoda pogotovo za učenike s višom razinom rizika. Nadalje, bihevioralne strategije bile su
učinkovitije, nego druge vrste tretmana.
Kao završni komentar, određeni društveni faktori toliko su zapanjujući da se moraju uzeti u obzir. Jedan od
njih je visoka stopa zatvaranja mladog crnačkog stanovništva koji ne uspijevaju završiti srednju školu u SAD-
u (Lockwood, Nally, Ho, & Knutson, 2012). Petit i Western (2004) istražili su da među nehispanijskim
Amerikancima rođeni između 1965. i 1969., 3% bjelačkog stanovništva i 20% crnačkog stanovništva su
služili kaznu do njihovih ranih tridesetih. Među srednjoškolcima koji su odustali od školovanja, približno
60% crnačkog stanovništva bili su zatvoreni do 1999. godine. Odgovarajuća brojka bjelačkog stanovništva
koji su odustali od školovanja bila je 11%. Očito, veza između godina, spola i akademskog postignuća,
zatvaranje je postalo dio života za mlado i slabo obrazovano crnačko stanovništvo u Americi. Odstupanja u
„Osam centralnih rizičnih čimbenika“ u obzir uzimaju utjecaj godina, spola, rase i skupinu zločina. Statistike
ranije navedene postavljaju ozbiljno pitanje ne samo o izvoru odstupanja u prekršajima već i o utjecaju
odstupanja u tijeku analize zločina i počinitelja.

Posao
Posao je za mnoge obveza u odrasloj dobi. Također, traženje posla je realnost za mnoge nezaposlene
odrasle. Stoga sve vezano uz pojam, posao je asocijacija na odrasle, no posao je također problem za velik
broj mladih osoba. Robert Agnew (2001), prikupljajući podatke o zaposlenju u SAD-u, utvrdio je kako 90%
srednjoškolaca u jednom periodu obrazovanja radi. Rezultati istraživanja na Agnewa su ostavili dojam da
postoji mali kriminogeni utjecaj posla na mlade. Zarađeni novac i vrijeme provedeno izvan doma se
smatraju podržavajući za konzumaciju droga i počinjenje manjih prijestupa. No, ta povezanost nije tako
jednostavna. Robert Apel i suradnici su otkrili da više sati provedeno radeći, pridonosi većoj vjerojatnosti
ispisivanja iz škole, a delinkvencija je bila niža (Apel, Bushway, Paternoster, Brame, & Sweeten, 2008). Stoga
je nastala rasprava o važnosti razumijevanja razloga zašto mladi napuštaju školu. Napuštanje obrazovanja
radi zarade i uzdržavanja obitelji je daleko drugačije od napuštanja obrazovanja radi odbojnosti prema školi.
Stupanj obrazovanja i zaposlenja te novčana zarada su čimbenici rizika za kriminalno ponašanje. Mark
Olver, Karen Stockdale i Stephen Wormith (2014) pregledali su 128 studija o procjeni rizika i potreba
počinitelja („Level of Service“). Jedna od subskala LS instrumenta mjerila je domenu obrazovanja i
zaposlenosti, i meta analize je dala 55 procjena veličine učinka valjanosti te domene.

9
Stručni trening u tzv. korekcijskim industrijama su temeljni elementi korekcijskih programa. U njihovom
pregledu, Wilson, Gallagher and MacKenzie (2000), su dokazali stopu recidivizma od 44% za rad u tim
korekcijskim industrijama i stopu od 39% za stručni trening. Christy Visher i njezine kolege (Visher, Winter-
field, & Coggeshall, 2005) u pregledu osam eksperimentalnih evaluacija programa zaposlenja za počinitelje
u zajednici nisu našli smanjenje u recidivizmu. Lipsey i Wilson (1998) su otkrili da stručni programi, za
maloljetne počinitelje, pokazuju slabe ili nikakve rezultate.
Rasprava o zaposlenju ne može završiti bez pozivanja na utjecajni rad Roberta Sampsona i Johna Lauba
(1993). Nastavljajući se na studiju Glueck i Glueck (1950), dali su kvantitativne i kvalitativne dokaze važnosti
značajnih i dugoročnih zaposlenja kao „točke preokreta“ u životnom toku ozbiljnih zločinaca. Protivili su se
tvrdnji da rani ulazak u kriminalne aktivnosti osobi „zapečati sudbinu“. Naime, predložili su da, iako je vrlo
neobično i neizvjesno da do toga dođe, ozbiljni zločinci mogu pronaći dobar posao. Upravo takvi događaji,
koji su male vjerojatnosti, mogu rezultirati prestankom kriminalnog ponašanja.
Preraspodjela dobitaka i gubitaka povezanih sa stabilnim zaposlenjem prikazani su u analizi longitudinalne
studije „National Youth Survey“ Johna Wrighta i Francisa Cullena (2004). Studija je započela 1976. godine
intervjuima reprezentativnih uzoraka mladih u rasponu od 11 i 17 godina. Spomenuti mladi su bili ponovno
intervjuirani kroz vrijeme od 1976. Analizirajući dobivene podatke iz 5 i 6 ciklusa intervjuiranja kada su imali
15 i 24 godine, dobiven je zaključak da su broj odrađenih sati u tjednu i kontakt s „prosocijalnim radnicima“
rezultirali smanjenjem konzumacije droga i kriminalnih prekršaja. Dodatne analize pokazuju da kontakt s
„prosocijalnim radnicima“ smanjuje povezivanje s delinkventima.

Slobodno vrijeme/rekreacija
Osvrt Olver-a i sur., (2014.) o LS instrumentima, pruža informacije o prediktivnoj valjanosti slobodnog
vremena/rekreacije. Njihovi rezultati pokazali su da je prosječni koeficijent u kontekstu predviđanja općeg
recidivizma iznosila 0.16, a u kontekstu predviđanja nasilnog recidivizma 0.12. U literaturi navode kako se
kategorija slobodnog vremena/rekreacije čini kao umjereni rizični čimbenik, no nisu pronašli niti jedno
eksperimentalno istraživanje programa usmjerenog na povećanje sudjelovanja u prosocijalnim
aktivnostima. Programi koji su bili evaluirani, pokazali su se metodološko slabijima te su se mnogi programi
usmjerili na povećane tjelesne aktivnosti poput programa divljine i izazova (Lipsey & Wilson, 1998).
Pretpostavljeno je da izvannastavni rekreativni programi, u nepovoljnim četvrtima, mogu smanjiti
delinkvenciju, pružajući nadzor mladima koji se upuštaju u nevolje između kraja nastave i vraćanja njihovih
roditelja kući nakon posla. Međutim, od pet evaluiranih izvannastavnih programa, nijedan nije potvrdio
učinak na samoprijavljeno delikventno ponašanje. (Cross, Gottfredson, Wilson, Rorie, & Connell, 2009).
Također, navedeni programi nisu dosegli populaciju koja bi od njih imala najviše koristi (mladi u riziku).
Mnoge sveobuhvatne intervencije na razini zajednice i škole nude mentorske programe u kojima građani i
studenti mogu volontirati te imaju priliku provoditi vrijeme i sudjelovati u aktivnostima s pojedincima
uključenima u program. Navedene interakcije nisu značajno utjecale na promjenu pozitivnih kriminalnih
stavova zatvorenika, sve dok nisu bile strukturirane s ciljem namjernog i svjesnog povećanja prosocijalnog
modeliranja i diferencijalnog ojačavanja.

Susjedstvo
Okolina u kojoj obitelj živi, može značajno utjecati na ponašanje roditelja i djece. Područja s visokom
stopom kriminaliteta potencijalno ometaju prakse dobrog roditeljstva. Mogu stvoriti nepovoljan odnos
između roditelja i djeteta, izložiti djecu kriminalcima te im na taj način pružiti priliku za ulazak u svijet
kriminala. Navedene situacije su češće ostvarive kod dječaka (Walters, 2016). Povezanost okoline i
kriminala nije samo kompleksna, već i minimalna u usporedbi s individualnim, interpersonalnim i
obiteljskim rizičnim faktorima. (McGee, Wickes, Corcoran, Bor, & Najman, 2011; Vazsonyi, Cleveland, &

10
Wiebe, 2006).
Patrycja Piotrowska i njezini suradnici (Piotrowska, Stride, Croft, & Rowe, 2015) proveli su meta-analizu od
133 istraživanja o povezanosti između socijalnoekonomskog statusa (pokazatelj za nepovoljna susjedstva) i
antisocijalnog ponašanja djece i mladih do 18 godina. Povezanost između tih dviju varijabli bila je slaba
(r=-0,10). Utjecaj niskog socijalnoekonomskog statusa bio je kontroliran od strane nekoliko čimbenika
(geografsko područje, dob djeteta). Istraživači su uočili da socijalnoekonomski rizik nije podjednako utjecao
na svu djecu/mlade, već je njegov utjecaj bio izraženiji kod određene podskupine mladih osoba. Navedeno
istraživanje se temeljilo na samo pet uzoraka od mogućih 139 te je iz tog razloga rezultate potrebno
tumačiti s oprezom.
Provedeno je nekoliko istraživanja, gdje su obitelji iz visokorizičnih susjedstva bili preseljeni u susjedstva
srednje klase. Navedena istraživanja su pokazala pad u delikventnom ponašanju, no učinci su bili vrlo mali
(Leventhal & Brooks-Gunn, 2000). Uobičajeni načini suočavanja sa kriminalitetom u visokorizičnoj okolini
uključuju oštre policijske mjere protiv manjih prekršaja i pokušaji estetskog unaprjeđenja susjedstva.
Međutim, navedene mjere se nisu pokazale dovoljne u suzbijanju kriminaliteta. Ono što se čini znatno
važnijim jest unaprjeđenje društvene kontrole (Sampson & Raudenbush, 2001), što iz perspektive GPCSL
(„General Personality and Cognitive-Social Learning“) podrazumijeva svjesno usmjeravanje na ključne
individualne i međuljudske čimbenike.
Iako je nepovoljna okolina povezana s negativnim karakteristikama koje povećavaju rizik za kriminalitet
(Tolan, Gorman-Smith, & Henry, 2003), unutar nje postoji i nekolicina zaštitnih čimbenika; stanovnici koji
ostvaruju snažnu povezanost prema svojem susjedstvu te oni koji poštuju policiju (Silver & Miller, 2004),
stanovnici koji Iskazuju povjerenje u svoje lokalne škole (Eamon & Mulder, 2005) i primjenjuju pozitivne
prakse roditeljstva (Chung, Hill, Hawkins, Gilchrist, & Nagin, 2002; Leventhal & Brooks-Gunn, 2000; Walters,
2015a). Obiteljska i društvena podrška su posebno važni zaštitni faktori. U longitudinalnom istraživanju u
kojem je sudjelovalo više od 2,000 blizanaca, od pete godine njihovih života pa nadalje, njihovo se
antisocijalno ponašanje pogoršavalo (Odgers, Caspi, Russell, Sampson, Arsenault, & Moffitt 2012). Do 12
godine njihovih života, korelacija između nepovoljne okoline i antisocijalnog ponašanja bila je značajna
(r=0.25). Međutim, istraživači su također otkrili da pozitivan odnos s roditeljima štiti od kriminalnog utjecaja
susjedstva.
Čitatelje se podsjeća da su ključne karakteristike bilo kojeg okruženja (dom, škola, posao, okolina) struktura
članova (u ovom kontekstu; kriminalna nasuprot nekriminalne populacije), kvaliteta međuljudskih odnosa i
usporedba kriminalnih i nekriminalnih obrazaca ponašanja i razmišljanja koji se modeliraju, ojačavaju i
kažnjavaju. Rad Stouthamer-Loeber i sur.(2002) izuzetno je relevantan u ovom kontekstu. U radu su pažljivo
su dokumentirali prirodu nepovoljne okoline i njezin doprinos trajnoj i ozbiljnoj delinkvenciji. Njihovo
temeljno saznanje govori o tome kako okruženje nema utjecaj na čestu i ozbiljnu delikvenciju visokorizičnih
mladih ljudi. Umjesto toga, izvješćuju da su niskorizični mladi ljudi ti koji su pod utjecajem "loše“ okoline.
Istraživači su također naišli na dvije zapažene činjenice. Prvo, jedna od glavnih karakteristika nepovoljnih
područja je populacija pojedinaca i obitelji obilježena visokim razinama rizika/potreba za prijestup i niskim
razinama snage. Drugačije rečeno, primjećuje se efekt sastava članstva. Nadalje, korelacija između procjene
rizika, potreba i snaga s prijestupništvom je značajna, dok je korelacija između socijalno definiranog
nepovoljnog područja i prijestupništva stvarna, ali relativno manjeg obujma.

11
Zaključak
U ovom poglavlju prikazano je kako doprinos društvenog konteksta opisani nekim glavnim kriminogenim
potrebama i okolinom mogu biti shvaćeni od strane GPCLS-a (General Personality and Cognitive Social
Learning Theory of Criminal Conduct). Iz perspektive članova o društvenoj strukturi, želimo se domoći
zločinaca iz konteksta obitelji, škole, posla i mjesta provođenja slobodnog vremena. Želimo bolje shvaćanje
nagrada i zadovoljstava koji dolaze iz tih konteksta. Želimo znati gdje „bolja polovica“ kao npr. roditelj ili
partner stoje u odnosu i strukturiranju dimenzija interakcija.
Sigurno postoje razlike u znanju. U domeni obiteljskog porijekla, sposobnost predviđanja i utjecanja mladih
prijestupnika je stvarno dojmljivo. Veliki dobitci u smanjuju recidiva vidljivi su kada se pažnja stavi na odnos
između roditelja i djeteta. Količina znanja u domenama bračne privrženosti i slobodnog vremena/rekreacije
je osobito mala kada se radi o kontroliranim pokušajima utjecanja na kriminalne aktivnosti.
Stupanj razvoja znanja iz studija o školi i poslu je umjeren. Predvidljiv valjanost relativnih procjena dobro je
utvrđena u obje domene. No, do ovog trenutka, značaj akademskih i stručnih programa čeka daljnje
istraživanje prije nego što se donesu čvrsti zaključci.

Sažetak najvažnijeg
Stvaranje društvenih veza osnova je zdravih odnosa koji bi mogli zaštititi dijete od kriminalne putanje.
Djeca koja se vežu za skrbnika razvijaju manje psiholoških poteškoća od male djece koja to ne čine i
odrastaju u zdravijim odnosima s vršnjacima i odraslima. Problematični obrasci privrženosti ne proizlaze
samo iz prekida veze roditelj-dijete zbog razvoda. Važna je priroda i učestalost poremećaja. Najviše štete
nanose visokokonfliktne obitelji, roditelji koji emocionalno zanemaruju svoju djecu ili se prema njima
ponašaju grubo, te selidba iz jednog udomiteljskog doma u drugi.
Obitelji djeluju u dvije dimenzije: dimenzija odnosa i strukturiranja. Djeca koja su odgajana u obiteljima u
kojima postoji loš roditeljski odnos, a roditelji prakticiraju loše roditeljske tehnike, najviše su izložena riziku
od delinkvencije. Nadalje, djeca u takvim obiteljima češće se druže s prokriminalnim vršnjacima.
Obiteljske intervencije mogu smanjiti delinkvenciju. Programi tretmana koji se bave odnosom i
normativnim dimenzijama obiteljskog funkcioniranja pokazali su manju delinkvenciju kod problematičnog
djeteta, pa čak i među braćom i sestrama djeteta. Čini se da su učinci također dugotrajni, do 13 godina u
jednoj studiji.
Prediktivna valjanost procjena u domenama doma, škole, posla i slobodnog vremena je impresivna.
Metaanalitički nalazi iz literature o obiteljskoj terapiji pokazuju da su ciljani odnosi roditelj-dijete i
roditeljske vještine strukturiranja povezani s pozitivnim učincima.
Sposobnost programa intervencije orijentiranih na dom da utječu na prijestup je jaka u slučaju studija
porijekla iz obitelji, ali je u osnovi neistražena u slučaju ljubavnih/bračnih veza.
Utjecaj programa slobodnog vremena/rekreacije nije dovoljno istražen.
Iako slobodno vrijeme/rekreacija pokazuje dobru prediktivnu valjanost, nije bilo kontroliranih studija o
sustavnom mijenjanju slobodnih aktivnosti i promatranju njihovog utjecaja na kriminalno ponašanje.

12
Literatura
Andrews, D.A., & Bonta, J. (2017). The psychology of criminal conduct (6th ed.). New Providence,
NJ: LexisNexis Matthew Bender.

13