Sveučilište u Zagrebu

Kineziološki fakultet

Seminarski rad iz nastavnog predmeta: PEDAGOGIJA

SOCIJALNE KOMPETENCIJE

Studenti:

Igor Šapina

Noa Tomljanović

Zagreb, travanja 2021

1
SADRŽAJ

1. Naslov ………………………………………………………���………………. 1
2. Sadržaj ………………………………………………………………………… 2
3. Sažetak ………………………………………………………………………… 3
4. Summary ………………………………………………………………………. 4
5. Uvod …………………………………………………………………………… 5
6. Komponente socijalne kompetencije ………………………………………….. 6
6.1. Kontrola i korištenje emocija u svrhu napretka u društvu ………... 6
6.2. Razine socijalnog znanja i razumijevanja ………………………… 7
6.3. Implementacija naučenih znanja u pravom životu ………………... 8
6.4. Problemi osoba koje nemaju razvijene socijalne vještine ………… 8
7. Odnosobitelji i razvoja socijalne kompetencije djeteta……………………….. 9
8. Odnos djece s vršnjacima ……………………………………………………… 10
9. Utjecaj obrazovanja na razvoj socijalne kompetencije ………………………… 11
10. Zaključak ………………………………………………………………………. 12
11. Literatura ………………………………………………………………………. 13

2
SAŽETAK

Socijalne kompetencije sadržavaju vještine komunikacije i međuljudskih odnosa koji su krucijalni u

današnjem užurbanom svijetu. Pojava novih poslova koji se odnose samo na rad preko interneta ili
povećanje potražnje menadžera, učitelja, trenera, u biti bilo kojeg zanimanja koje ima direktne veze
s ljudskim kontaktom, ubrzalo je potrebu za poznavanjem socijalnih vještina i dovelo djecu u
poziciju u kojoj im razina socijalne kompetencije mora biti na visokom nivou kako bi se snašli u
društvu.

U ovom seminarskom radu proći ćemo kroz upoznavanje sa samim pojmom socijalne
kompetencije. Što znači, na što se odnosi i kako se kroz razvoj jednog djeteta mijenjaju izvori otkud
dijete uči o raznim stvarima iz svoje okoline koje će mu kasnije u životu koristiti. Nadalje, koje su
komponente socijalne kompetencije, na što se te komponente dijele, pozitivne i negativne učinke tih
komponenata.

U zadnjem dijelu teksta pokazati ćemo utjecaj različitih ranije spomenutih izvora informacija koji
utječu direktno na djecu. Budući da su djeca na početku skroz u kontroli roditelja i možda malo šire
obitelji, prvo ćemo se fokusirati na taj period, a kasnije na utjecaj školstva i generacijskih vršnjaka
koji imaju drugačiju percepciju okoline koju su naučili od svojih roditelja i na kraju pozitivne i
negativne konotacije koje možemo pronaći u osoba koje jesu socijalno kompetentne i onih koje
nisu.

Ključne riječi: socijalna, kompetencija, djeca, roditelji, utjecaj

3
SUMMARY

Social competencies include communication and interpersonal skills that are crucial in today’s
hectic world. The emergence of new jobs related only to online work or increasing demand for
managers, teachers, coaches, essentially any profession that has a direct connection with human
contact, has accelerated the need to know social skills and put children in a position where their
knowledge of social competencies must be at a high level in order to cope in society.

In this seminar paper, we will go through the introduction of the very concept of social competence.
Which means, what it refers to and how the development of a child changes the sources from which
the child learns about various things from his environment that will benefit him/her later in life.
Furthermore, what are the components of social competence, what are these components divided
into, the positive and negative effects of these components.

In the last part of the text, we will show the impact of various previously mentioned sources of
information that directly affect children. Since children are initially completely under the control of
their parents and perhaps a slightly extended family, we will focus first on that period and later on
the impact of schooling and generational peers who have a different perception of the environment
they learned from their parents and eventually positive and negative connotations which we can find
in people who are socially competent and those who are not.

Key words: social, competence, children, parents, impact

4
UVOD

Socijalna kompetencija predstavlja jednu komponentu u razvoju djeteta koja objašnjava kako se
djeca odnose prema okolini i ljudima koji su oko njih te što sve utječe na to ponašanje. Sama
definicija socijalne kompetencije može se prikazati kao društveni čimbenik pojedine osobe. Koliko
dobro se ta osoba snalazi u svojoj okolini tj. svojemu društvu. Indirektni razvoj socijalne
kompetencije (prije nego što samo dijete uopće razumije ikakve riječi, a kamoli značenje tog
pojma) započinje od prvih dječjih trenutaka sa majkom i ocem. Njihovo ponašanje prema vlastitom
djetetu s godinama često se zna odraziti u ponašanju te iste djece prema svojim nasljednicima.

Stoga ćemo u ovom radu proći kroz malo detaljnije čimbenike socijalnog razvoja pojedinog djeteta
i kroz razne vremenske periode u kojima se direktni oblik izvora informacija iz kojih dijete uči o
vlastitoj socijalnoj kompetenciji mijenja. Od početka svog života dijete uči i upija od svojih
roditelja jer s njima provodi najveći postotak svog vremena i često nema alternativnih izvora iz
kojih bi mogao učiti drugačije oblike ponašanja i svega ostalog što čini već ranije rečene
kompetencije. Zbog toga što se razumijevanje jezika i riječi kod djece razvija tek nakon dužeg
perioda njihovog mladog života, neverbalna konverzacija je ključna za optimalan razvoj mlade
djece.

Utjecaj društva u obliku vršnjaka i najčešće prijatelja iz susjedstva i onih iz škole (koji su često isti,
ali ne i uvijek) poprima veći značaj tek nakon što dijete napuni određeni broj godina i krene se
intenzivnije družiti sa djecom svoje dobi. Tu ćemo se osvrnuti na utjecaj drugih roditelja na svoju
vlastitu djecu i kako se međusobno nadopunjuju različiti odgoji različite djece.

I na kraju ćemo obraditi utjecaj obrazovanja na razvoj socijalne kompetencije djece jer je to veliki,
možda i najveći i najintenzivniji izvor informacija kroz koje dijete prolazi i koji ga na jedan
jedinstven način osamostaljuje i pretvara u samostalnu figuru. Kroz obrazovanje i znanje koje
dobijemo tijekom godina, najbolje stvorimo sliku o svijetu i na temelju te slike percipiramo okolinu
koja nas okružuje.

5
KOMPONENTE SOCIJALNE KOMPETENCIJE

Pojam socijalne kompetencije iako verbalno teško definiran, najbolje su opisali autori (Katz i
McClellan, 1997) s ovim citatom: '' Kompetentan pojedinac je osoba koja može iskoristiti poticaje
iz okružja i svoje osobne te postići dobre razvojne rezultate – rezultate koji omogućuju
zadovoljavajuće i kompetentno sudjelovanje u grupama, zajednicama i širem društvu kojem
osobapripada''. Stoga, da se lako zaključiti, kako iz ove definicije, tako i iz općenitog promišljanja
da je socijalna kompetencija jedan od važnijih čimbenika u razvoju dječje ličnosti. Snalaženje u
razno raznim situacijama u životu, u današnje vrijeme praktički je neophodno kako bi ljudi bili
važan i svrsishodan član društvene zajednice. Od sklapanja prijateljstava, osnivanja i održavanja
odnosa i traženja poslova, razina nečije percepcije vlastite okoline od velike je važnosti i direktan je
pokazatelj u mlađim godinama, koliko će određena osoba imati potencijala za ostvariti određene
uspjehe. Ona djeca koja su malo više otvorenija prema društvu, češće ulaze u razgovore, otvorenog
su duha i zainteresirani su za druge ljude, češće prođu bolje u životu i to je samo jedna od
komponenti ove, donekle genetički uvjetovane, ali i naučene vještine.

Neke od ostalih komponenti kojih ćemo se dotaknuti u ovom seminarskom radu su: kontrola i
korištenje emocija u svrhu napretka u društvu, razina socijalnog znanja i razumijevanja,
implementacija naučenih znanja u pravom životu i problemi s kojima se ljudi bez razvijenih
socijalnih vještina moraju nositi.

Kontrola i korištenje emocija u svrhu napretka u društvu

Poznato je da se djeca tijekom odrastanja razvijaju tjelesno, psihički, duhovno, emotivno i

socijalno. Razne su discipline stvorene samo kako bi proučavale utjecaje svih tih dijelova ljudske
ličnosti, no mi ćemo se primarno fokusirati na zadnje dvije, odnosno emotivnu i socijalnu stranu
ljudske osobnosti. Emocije su moćni “strojevi“koji nas pokreću iznutra, ali utječu i na vanjsko
ponašanje. (Chabot D., Chabot M., 2009). Dokazano je da djeca imaju emocije od prvog trenutka
nakon rođenja zato što plaču čim udahnu svoj prvi udah i zrak im dođe do pluća i napuni ih i tad
osjećaju bol. Isto tako mala djeca često mogu nesvjesno osjetiti kakva je situacija u sobi u kojoj se
nalaze, atmosfera tako reći, i reagirati na to bez nekog voljnog okidača. Stoga možemo vidjeti kako
6
emocije prodiru u svaki dio ljudskog života i nevjerojatno je bitno da ih naučimo pravilno
kontrolirati i koristiti. Nekim ljudima to ide puno lakše jer u svom genetskom kodu imaju jače
razvijenu emotivnu inteligenciju. To je pojam koji je nastao kao objašnjenje kako se neka djeca
snađu puno brže u neočekivanim situacijama i bez ikakvog prijašnjeg iskustva. Jednostavno su tako
posloženi. Dok je nedostatak emotivne inteligencije nekad lakše uočljiv, to se ne smatra
karakternom crtom koju nije moguće bolje i detaljnije naučiti. Pretpostavlja se da je visoka razina
emocionalne inteligencije povezana s uspjehom u važnim aspektima života, kao što su obrazovanje,
posao i odnosi s ljudima. (http://www.pedagogija.hr/ekvilibrij/emocionalna-pedagogija-i-
obrazovanje-emocija.html)

Razine socijalnog znanja i razumijevanja

Socijalna znanja su u biti, socijalne vještine koje se tijekom godina obrazovanja daju naučiti. Do
određene razine, bilo kakav odnos prema okolini i ljudima koji su u vašoj blizini, genetička
predispozicija osoba otvorenih svjetonazora i pristupačnijeg duha dovoljna je da ti ljudi lakše
prolaze kroz život. No socijalna znanja mogu se očitovati u samokontroli, specifičnom ponašanju,
uviđanju detalja u ljudskom ponašanju pri čemu možete modificirati vlastito ponašanje, itd.

Socijalna znanja tijekom života najbolje nadograđujemo dodatnom edukacijom, odnosno višim
razredima škole. Cjelokupno obrazovanje, naravno, započinje još od malih nogu kad se djeca druže
isključivo s roditeljima, no ono sustavno i pravo obrazovanje kreće već od prvih vrtićkih dana.
Postoje različiti vrtićki programi koji su specijalno napravljeni da bi se djeci omogućila najbolje
izobrazba odmah od početka. Waldorfske škole, pedagoški program Marie Montessori, sustav
obrazovanja Celestina Freineta i internat Summerhill samo su neki od svjetskih programa za
podučavanje mlađe predškolske i školske djece.

Nadalje, škole su te u kojima se razina socijalnog znanja kreće eksplozivno razvijati. Nažalost,
djeca u mlađim danima ne percipiraju toleranciju i oprez u mjeri u kojoj bi možda trebali, pa često
ispada da su školski dani za neku djecu period velike popularnosti, a za drugu period velikih
društvenih problema i pojave stereotipa zbog raznih obilježja, kako fizičkih, tako i drugih. No, bio
to period dobrih ili loših dana, djeca tu nauče vrlo bitne značajke kako društvu, u suštini
funkcionira. Problem je u tome što je sustav postavljen da u to vrijeme lakše napreduju oni koji se

7
bolje snalaze u socijalnim situacijama nego oni drugi. No to se često zna promijeniti u godinama
više stručne spreme ili čak i nakon završetka sustavnog obrazovanja pojedinih osoba.

Implementacija naučenih znanja u pravom životu

Savršen primjer implementacije naučenih znanja u pravom životu može se vidjeti u ovom citatu
(Katz i McClellan, 1997) u kojem autori kažu da zaista velik broj socijalnih interakcija tijekom
života zahtijeva umijeće čekanja na red, kao što je slučaj u sudjelovanju u razgovoru i diskusijama u
obitelji, na poslu i drugim socijalnim kontekstima. Znači, vidimo da se ljudi tijekom svojih života
znaju nalaziti u situacijama koje zahtijevaju promišljanje, strpljenje i poznavanje kako funkcionira
struktura sustava. Često se to koristi prilikom razgovora za posao, što velika većina ljudi mora proći
čim dobiju diplomu završenog fakulteta i pokazati, kako znanja koja su naučili na fakultetu koji su
odabrali, tako i ona socijalna kako bi prepoznali znakove koji im govore idu li u dobrom smjeru ili
ne. Nerijetko zanemariv detalj kod korištenja socijalnih znanja je neverbalna komunikacija, tj.
komunikacija svim mogućim načinima osim pričanjem. Uočavanje tikova, pomicanja ruku ili nogu,
izrazi lica, otvorenost tijela tijekom razgovora, sve su to mnogi znakovi koje socijalno prirodno
inteligentne osobe ili socijalno naučene osobe mogu prepoznati tijekom mnogih situacija u životu i
iskoristiti kao pokazatelj da li je određena situacija dobra ili nije ili ide u njihovu korist ili ne ide.

Pravilno naučene socijalne komponente mogu se najbolje iskoristiti u poslovima koji se jako
oslanjaju na međuljudsku komunikaciju i odnose. Poslovi od velike funkcionalne i društvene
značajnosti kao predsjednik države, veleposlanik u inozemstvu, imaju potrebu koristiti ljude koji
socijalna znanja i umijeća koriste kao od šale. No jednako tako, ta umijeća i znanja potrebna su i u
manje gospodarski bitnim poslovima kao medicinske sestre, treneri, učitelji i konobari.

Problemi osoba koje nemaju razvijene socijalne vještine

Postoje mnogi ljudi kojima je socijalizacija, pojam koji su (Raboteg i Šarić, 1997) definirali kao
proces tijekom kojeg ljudi stječu stavove i vrednote određene kulture te uče ponašanja koja se
smatraju prikladnima za pojedince, članove određenog društva, veliki problem jer su introvertni i

8
nemaju neku unutrašnju potrebu ostvarivat kontakt sa velikim brojem ljudi. Iako je to posve
normalno i u zadnje vrijeme sve veća pojava zbog razvoja tehnologija koje su omogućile da ljudi
ostvaruju kontakt jedni s drugima putem društvenih mreža, bez ikakve potrebe za upoznavanjem,
takav razvoj ličnosti osobu donekle limitira u određenim zanimanjima koja bi ju mogla interesirati
jednog dana. Maknemo li se od samog traženja posla, odlazak u policijsku upravu i dobivanje
osobne iskaznice nekima je velika muka. Neki postupci, uobičajeni za osobe bez problema socijalne
prirode, totalno su problematični i teški za druge. Stoga je ono prvotno obrazovanje i edukacija o
socijalnoj kompetenciji kroz školovanje i društveno provođenje vremena s prijateljima, potrebno
kako bi ljudima bilo lakše u životu, čak i kroz situacije u kojima se ne osjećaju najbolje.
Čestičimbenici koji ometajurazvoj djetetovih socijalnih kompetencija kroz odrastanje i školovanje
su stidljivost,niska razina interakcije, agresivnost i usamljenost. (Katz i McClellan, 1997)

ODNOS OBITELJI I RAZVOJASOCIJALNE

KOMPETENCIJE DJETETA

Tijekom ranog djetinjstva djeca su u najvećoj mjeri ovisna o svojim obiteljima u pogledu identiteta,
sigurnosti i skrbi i dobra u općem smislu. (Bredekamp, 1996)

Obitelj je od velike važnosti tijekom cijelog razdoblja nečijeg života, posebno kad je u pitanju
razvoj osjećaja socijalne kompetencije kod djece. Često se vidi dolazi li dijete iz obitelji koja je u
dobrom stanju ili problematične okoline. Odgoj i odnos roditelja kod kuće jako se izražava na
vanjskom svijetu, posebno kod djece u nižim razredima osnovne škole. Obitelj, roditelji i nekad i
šira obitelj je okolina koja se stvara oko djece od početka života. Iz nje uči, kroz nju stječe iskustva
i to prikazuje kasnije kad se krene družiti sa svojim vršnjacima i vršnjakinjama. No, pozitivna
strana postoji jer sa sobom uvijek vuče određenu negativnu, koja se u ovom slučaju može izraziti
kao prevelika privrženost roditeljima koja zapravo smanjuje socijalnu kompetenciju djece jer djeca
samostalno ne funkcioniraju i ne znaju donositi odluke.

Naime, majke su te koje donose djecu na svijet i koje su na neki način više povezane sa svojom
djecom. Očevi su još od davnih dana bili poznatiji po strožem, možda više distanciranom odgoju
koji bi se temeljio na strogom odgoju, privređivanju hrane i doma za ostatak obitelji i jednu ljubav
koja se nije toliko pokazivala nego je više bila kao da se podrazumijeva. Majke su bile te koje su
bile zadužene za odgoj djece od doma dok su njihovi muževi radili i tako su stvorili bliže emotivne
9
veze s djetetom. I s toga kasnije, kad su djeca odlazila u internate, škole ili samostalan život,
rastanak djeteta s ocem bio je puno lakši i brži i manje je teško padao nego onaj s majkom. Pa i u
današnje vrijeme majke su one koje često znaju donositi odluke u ime svoje djece do te razine da ih
liše slobode razmišljanja u periode kada postane pomalo nepotrebno da itko donosi odluke za djecu
osim njih sami za sebe. Naravno, to nikad nije bila rađeno iz bilo kojeg razloga osim ljubavi i želje
za daljnjim suživotom koji je majke ispunjavao srećom i blagostanjem.

Tu se naravno mogu primijetiti i različiti stilovi roditeljskog ponašanja koje smo obrađivali na
predmetima ranijih godina koji se po (Klarin, 2006) dijele na četiri glavne skupine: autoritativni,
autoritarni, popustljivi i ravnodušni. Temeljna pretpostavka koju ćemo uzeti iz ove činjenice je da
se ti različiti stilovi razlikuju u dvije komponente: toplini i nadzoru. Stoga, lako se da zaključiti da
su tipovi roditelja i njihova toplina i njihov nadzor nad djecom različiti kako kod koga i veliki i
značajni faktor pri razvoju socijalnih kompetencija vlastite djece.

ODNOS DJECE S VRŠNJACIMA

Djeca samostalno podijele odrastanje s vršnjacima na dvije glavne kategorije koje nekad idu skupa,
nekad ne. A to su prijateljstvo i popularnost. Obe kategorije direktno utječu na život mladih i
socijalna kompetencija je ta koja će odrediti koja kategorija prevladava i u kojoj se osobe bolje
snalaze.

Popularnost se primjerice može podijeliti prema raznim fizičkim obilježjima. Tjelesnom izgledu,
govoru, pravovremenom sazrijevanju, samopouzdanju u držanju, ali socijalna kompetencija je ta
koja čini razliku između popularne i nepopularne djece. Ona popularna su uvijek iz nekog razloga
željena od strane druge djece, nekad kao osoba pa da se druže s popularnim dečkom ili curom, a
nekad kao simbol koji oni nepopularni žele postati. Nepopularni pojedinci mogu se prepoznati po
agresivnijem ili sramežljivijem ponašanju po čemu se ili negativno ističu u društvu ili se uopće ne
ističu.

Prijateljstva se rađaju često iz međusobno građenih odnosa na temelju sličnosti između

karakteristika dvije osobe. Ako jedno dijete preferira sport i izlazak van, prijatelji će mu jako često
biti baš oni koji isto to vole. Stoga, socijalna kompetencija na neki način tu dolazi do velikog
izražaja, posebno onaj dio kompetencije koji je ugrađen genetski u nama, koji traži osobe slične

10
sebi kako bi imao nekoga s kim bi se družio. Osobe s istim interesima imaju veću šansu ostati
prijatelji duži niz godina, iako se ljudi s godinama mijenjaju pa to ne mora biti garantirano.

PROBLEMI OSOBA KOJE NEMAJU RAZVIJENE

SOCIJALNE VJEŠTINE

Budući da smo već ranije u tekstu naveli da su česti problemi djece, a kasnije i osoba, stidljivost,
niska razina interakcije, agresivnost i usamljenost, probati ćemo objasniti i neke druge probleme
koji postoje.

Jedan od češćih problema u zadnje vrijeme koji se pojavljuje kao odgovor na sve veću brzinu života
kojom ljudi žive je tzv. epidemija popustljivog odgoja. To je pojam koji označava prekomjerna
dopuštanja kontrole odrastanja i odgoja djece samoj djeci, jer djeca danas imaju sve veća prava pa
neke dijelove od tih komplicirano napisanih zakona negdje pročitaju i na temelju toga samostalno
odlučuju o stvarima za koje još ni približno nisu kompetentni. Roditelji nađu neki razlog zašto to
dopuštaju i tako to funkcionira. Rezultat takvog ponašanja je smanjen pojam neke odgovornosti
prema svojim postupcima koji nije naučen na dobrom primjeru koji su mogli i trebali naučiti od
roditelja. Današnjitrendovi u odgoju djece doprinose razvoju otuđenog, nekomunikativnog djeteta
koje nije moguće kontrolirati. Smatra se da današnji roditelji djeci rijetko postavljaju granice, ne
dopuštaju im da osjete frustraciju i zanemaruju njihov moralni i duhovni razvoj. (Shaw i Wood,
2009)

Isto tako, autoritarni stil roditeljstva koji ne dopušta stvaranje vlastitog mišljenja, već slijepo vodi
djecu putem razmišljanja njihovih roditelja, stvara velike probleme pri odmicanju djece od roditelja
i kretanja u svoj život. Toplina i ljubav, koja djeci besprijekorno puno treba, nije pokazivana njima,
pa se ne može očekivati da će biti pokazivana daljnjim naraštajima što iza sebe stvara samo
poveznicu lošeg odgoja.

Ima tu naravno i puno drugih, specifičnijih za određene situacije problema, ali ovih nekoliko
primjera savršeni su da se pokaže koliko je razvoj socijalnih vještina djece preko potreban u
daljnjem razvoju.

11
ZAKLJUČAK

Socijalna kompetencija je vještina koja se stječe s godinama i koja je u današnje vrijeme neizbježno
posvuda. Uz svu tehnologiju koja je uznapredovala do te razine da ljudi mogu imati po nekoliko
različitih profila ili persona na različitim društvenim mrežama te da svaki od tih profila mogu
izražavati drugačije stavove, služiti za razne poslove itd., lako je za pretpostaviti da će socijalna
kompetencija u budućnosti biti jako važna. I sad je naravno, samo će njen utjecaj rasti.

Djeca se kroz svoj život nalaze i snalaze u raznim okolinama koje su pozitivno ili negativno
nastrojene prema njima i iz svega toga vuku iskustva i znanja o tome kako se ponašati u društvu.
Roditelji su ti koji trebaju usaditi neke određene vrline i vještine u djecu dok su samo pod njihovim
utjecajem kako bi ima kasnije, kad dođu u vrtiće i škole bilo lakše opstati u tom, ne uvijek
pozitivnom ozračju.

Djeca koja iz nekih razloga nemaju dovoljno razvijenu socijalnu kompetenciju da normalno
funkcioniraju u društvu često bivaju izopćena ili na neki ne baš lijep način, izbačena iz kruga djece
koji tad prosperiraju. Komponente koje određuju manjak socijalne kompetencije može se na
vrijeme uvidjeti i poduzeti potrebite mjere kako u budućnosti, toj djeci, to ne bi bio toliki problem.

Roditelji i predškolske i školske ustanove trebaju zajedno surađivati na uklanjanju ranije rečenih
problema te omogućavanju normalnog suživota s djecom kojom socijalne vještine ne predstavljaju
veliki problem.

''Najvažnija stvar koji roditelji mogu naučiti svoje dijete je da se snađu u životu, bez njih.'' – Frank
Zappa.

12
LITERATURA

1. Katz, L. G., & McClellan, D. E. (1997). Research into practice series, Vol. 8.Fostering
children's social competence: The teacher's role.  National Association for the
Education of Young Children.
2. Chabot, D., Chabot, M. (2009). Emocionalna pedagogija. Zagreb: Educa.
3. Josipa Pavlović, Ekvilibrij - Emocionalna pedagogija i obrazovanje emocija,
http://www.pedagogija.hr/ekvilibrij/emocionalna-pedagogija-i-obrazovanje-
emocija.html (posjet 20.4.2021.)
4. Raboteg-Šarić, Z. (1997). Uz temu - SOCIJALIZACIJA DJECE I
MLADEŽi. Društvena istraživanja, 6 (4-5 (30-31)), 423-425. Preuzeto s
https://hrcak.srce.hr/31605
5. BREDEKAMP, S. (1996). Kako djecu odgajati : razvojno primjerena praksa u odgoju
djece od rodenja do osme godine. Zagreb: Educa.
6. Klarin, Mira, (2006). Razvoj djece u socijalnom kontekstu - Roditelji, vršnjaci, učitelji
kontekst razvoja djeteta, Jastrebarsko: Naklada Slap, Sveučilište u Zadru,
(monografija)
7. Shaw, R. i Wood, S. (2009). Epidemija popustljivog odgoja. Zagreb: V.B.Z. d.o.o.

13