Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

NASTAVNA JEDINICA: Socijalizacija i interakcija, faktori socijalizacije

SOCIJALIZACIJA I INTERAKCIJA

Socijalizacija kao proces sazrijevanja čovjeka

Socijalizacija je proces, tijekom kojeg pojedinac - interakcijom sa svojom socijalnom sredinom usvaja
znanja, vještine, navike, stavove i vrednote koje su joj potrebne za uspješno funkcioniranje u sredini u
kojoj živi.
Čovjekov razvoj je, međutim, složeni proces sazrijevanja koji obuhvaća i fizički rast i razvoj, ali i s njim
povezan psihički razvoj. Te su činjenice utjecale i na to da neki teoretičari biološkim faktorima, odnosno
genetikom, objašnjavaju i ukupno čovjekovo društveno ponašanje. Bit ovog pristupa se svodi na sud da se
ljudi, u većini slučajeva, ne ponašaju na način na koji to čine zato što su tako socijalizirani nego zato što su tako
rođeni. Nasljeđivanje je, drugim riječima, primarni faktor svakog čovjekova ponašanja. Ono je odgovorno i zato
što je netko kriminalac, ali i zato što je, eventualno, genije.
Istina, dakako, jeste da bi čovjekovo biološko naslijeđe bilo pogrešno zanemarivati. Istina je, međutim, isto tako
da bi pogrešno bilo i sva čovjekova, individualna i društvena svojstva svoditi na element naslijeđenog.
Naprotiv, nema sumnje da su ta svojstva i ponašanja rezultat i naučenog. Ono što je, međutim, stalni
predmet teorijskih kontroverzi, jeste pitanje kakav je odnos između naslijeđenog i naučenog u ukupnom
čovjekovu sistemu vrijednosti, ponašanju itd. Je li, primjerice, sklonost sukobljavanju, ratovima, genetska
osobina koja karakterizira čovjeka, ili je ona, ipak, nešto što se uči kroz proces socijalizacije? Ako je ona ovo
drugo, onda smo u mogućnosti socijalizirati djecu na drugi način, a time i eliminirati rat. lli, jesu li razlike
izmedu muškarca i žene rezultat bioloških činitelja ili, pak, većina njih proizlazi iz načina odgoja dječaka i
djevojčica?
Temeljno pitanje, u vezi s navedenim, ali i masom drugih primjera, jeste koliki je utjecaj nasljedstva u
odnosu na socijalizaciju u ponašanju prosječnog čovjeka? Nema spora da genetski činitelji imaju utjecaja
na ponašanje. Faktorom naslijeđa se, uostalom, daju objasniti i neke razlike u sposobnostima i osobnim
crtama pojedinaca. Ali, teško je tim istim faktorima dokazivati i neke druge razlike, primjerice razlike u
životu između društvenih klasa - onih iz gornjih i onih iz donjih društvenih slojeva. Te je razlike, naprotiv,
moguće objašnjavati jedino socijalnim faktorima, diskriminacijom i nejednakim životnim šansama u
svakom pogledu. Teško je tim istim, dakle genetskim faktorima objašnjavati razlike u ponašanju između
kršćana, židova, azijata, crnaca i bjelaca i tome slično. Razlike medu njima se mogu objašnjavati jedino
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

razlikama u kulturnim tradicijama, a to su, opet, razlike koje su u neposrednoj vezi s pojmom
socijalizacije.
Pri tome, socijalizaciju treba shvatiti kao proces razvoja i promjena kojeg bitno odlikuju dva svojstva -
učenje i socijalna interakcija.

Učenje kao pretpostavka socijalizacije

Učenje se sastoji u oblikovanju i usvajanju znanja, stavova, vrijednosti, normi i običaja društva ili
sredine u kojoj čovjek živi. Ono je, stoga, temeljni psihološki mehanizam posredstvom kojeg se proces
socijalizacije odvija i preko kojeg se izazivaju promjene, izvršene procesom socijalizacije. Dakako,
socijalizacija se odvija kroz različite vrste i mehanizme učenja. Razlike među vrstama učenja mogu se
identificirati po različitim kriterijima. Tri kriterija razlikovanja su najznačajnija:
a) Prema stupnju namjernosti moguće je praviti razliku između hotimičnog i nehotimičnog učenja.
Hotimično (svjesno) učenje je povezano s raznim oblicima ststemskog i planskog učenja kakvo je,
primjerice, ono u školama, na seminarima itd. Nehotimično (nesvjesno) odlikuje odsutnost i posebnog
sistema i plana u učenju. Ono se odvija u svakodnevnom životu u ranom djetinjstvu prije svega i osobito je
važno za proces socijalizacije. Učimo od roditelja, od prijatelja, i to bez prethodne namjere da to i učinimo.
Naša interakcija s njima sama po sebi rezultira učenjem.
b) Prema sadržaju moguće je razlikovati četiri grupe učenja. Navike i vještine čine jednu od grupa
sadržaja koje se u procesu učenja stječu. Iako ih se ponekad izjednačava, između njih ipak postoji razlika.
Najjednostavnije, sve vještine su po svome značenju ujedno i navike. No sve navike nisu uvijek i vještine.
Pisanje desnom rukom je vještina, ali i navika. Čačkanje nosa je, međutim, navika, ali ne i vještina.
Različite vrste znanja predstavljaju drugu grupu sadržaja koji se usvajaju učenjem. Jednu od takvih grupa
sadržaja čine i učenjem usvojeni stavovi i shvaćanja, neovisno o tome jesu li oni usvojeni svjesno ili
nesvjesno. Na koncu, crte ličnosti su također jedna od vrsta sadržaja koja se, u raznim fazama života,
usvaja učenjem.
c) Prema metodama učenja moguće je praviti razliku izmedu četiri najvažnije vrste učenja. Jedna od njih
je takozvano asocijativno učenje koje se temetji na uvjetovanim refleksima i mentalnim asocijacijama.
Učenje na osnovu pokušaja i pogrešaka je također jedna od navedenih vrsta. Temelji se na traganju za
rješenjima do kojih put nije poznat. U tom su traganju moguće i pogreške. Smisao učenja je u
neodustajanju. Naprotiv, put do rješenja je istrajnost usprkos pogreškama. U ovu grupu učenja spada i
učenje uvidom koje je takoder jedna od metoda učenja. Osoba koja uči uvidom, to čini na način da rješava
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

problemsku situaciju jer je uvidjela veze i odnose medu pojedinim elementima pojave. Na koncu, jedna od
metoda učenja je i učenje imitacijom. Imitacija se, zapravo, događa uvijek kada osoba koja uči ima
mogućnost da nađe rješenje određene problemske situacije promatrajući i imitirajući postupak, kojeg je u
sličnoj situaciji primijenio netko drugi. Mnogi idu i korak dalje, smatrajući da se socijalizacija uglavnom i
sastoji od imitacije, odnosno da nam prirodna obdarenost sklonošću prema imitaciji omogućuje da učimo od
drugih. Ta se sklonost pokazuje već u prvim tjednima života, kada dijete snima lica oko sebe i uklapa se u
njihove izraze, osmijeh za osmijeh, namršteno lice za namršteno lice itd. Takva neverbalna imitacija, po
svemu sudeći, postaje temelj za kasnije jezičnu imitaciju, za kopiranje riječi koje je čulo.

Socijalna interakcija
Svakodnevni čovjekov društveni život je sastavljen od niza djelovanja ili akcija, dakle ponašanja koja su
usmjerena na druge ljude. Svakodnevno ste prilici da nekoga pozdravite, da telefonirate poznanicima ili
prijateljima, da razgovarate s članovima obitelji, da se nadmudrujete s vršnjacima, da tražite objašnjenja, da
aplaudirate igri nogometnog kluba za koji navijate itd. No, svi ti, ali i masa drugih primjera, potvrđuju da
navedenim ponašanjem koje je orijentirano prema drugima, pojedinac, zapravo, iako toga ne mora biti svijestan,
i uranja u tudi život. Ne smije se, međutim, zaboraviti da slične akcije u odnosu na vas, i to u isto vrijeme,
poduzimaju ti isti ljudi u odnosu na koje je usmjerena vaša akcija. Radi se, drugim riječima, o istodobnom
obostranom djelovanju. Taj obostrani i uzajamni utjecaj dviju ili više osoba, koji izaziva i promjene u
njihovu ponašanju, označava se terminom socijalna interakcija. Ona se, što se pojavnih formi tiče, može
odvijati između pojedinaca, između pojedinca i grupe, među grupama, a može i između dvaju ili više društava.

Faktori socijalizacije
Pod faktorima socijalizacije podrazumijevaju se veoma brojni i raznoliki činitelji koji socijalizaciju potiču i
usmjeravaju, ali i utječu na njezin sadržaj i posljedice. Oni, drugim riječima, posreduju i prenose na
individue zahtjeve i zabrane, vrijednosti i norme koji karakteriziraju njegovu socijalnu sredinu, kulturu društva i
zajednice u kojoj pojedinac živi. Dakako, veoma su različite vrste tih posrednika i prijenosnika. Nesporan je,
primjerice, utjecaj susjedstva na socijalizaciju. Taj utjecaj, doduše, nije izravan. No, susjedstvo se javlja kao
određeni socijalni ambijent koji stvara i određenu klimu za određen tip ponašanja, shvaćanja i drugih
vrijednosti. Nesporan je, isto tako, i utjecaj različitih organizacija – od kulturnih i političkih do sportskih –
na socijalizaciju, posebice ako se radi o organizacijama kao dobrovoljnim oblicima udruživanja. Takve
organizacije u pravilu karakterizira i manja krutost pravila ponašanja i bogatstvo sadržaja, zbog čega, u pravilu,
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

okupljaju posrednika i prenosnika, odnosno faktora socijalizacije zaslužuju posebnu pažnju: obitelj, škola,
vršnjaci i sredstva masovnih komunikacija.

Obitelj kao faktor socijalizacije

Obitelj je, svakako, najznačajniji faktor socijalizacije djeteta. Doduše, u vezi s tim kakav je njezin utjecaj na
socijalizaciju djeteta postoje različiti pristupi. Psihoanalitičari, poput Sigmunda Freuda (Frojd), primjerice,
smatraju da je karakter utjecaja obitelji na dijete odlučujući i za čitav kasniji život. Drugi, potpuno
suprotno, drže kako taj utjecaj i nema onu snagu koja mu se često pripisuje. Naprotiv.
Daleko od toga da je utjecaj obitelji na dijete sudbonosan. Ali izvan svake sumnje je da je on veoma važan.
Razlozi za to su višestruki. Obitelj je, prije svega, prva socijalna grupa, koja prihvaća novorođeno dijete. U
tom kontekstu, posebno je važan njezin utjecaj na usvajanje prvih higijenskih i sličnih navika. Važan je njezin
utjecaj na usvajanje etičkih i drugih društvenih vrednota. No, za razvitak buduće ličnosti djeteta obitelj je
najznačajnija zbog osjećaja sigurnosti kojeg dijete njoj doživljava, osjećaja da ga roditelji vole i da se
brinu o njemu. Nedostatak brige i ljubavi obitelji najčešći su uzrocí zašto se kod djeteta razvijaju
agresivnost i neprijateljstvo prema okolini, zatvaranje u svoj svijet, povučenost i pasivnost. Dakako,
utjecaj obitelji opada s godinama.Kako dijete raste, to se povećava utjecaj drugih izvora faktora
socijalizacije. No, kad je obitelj u pitanju, njezin utjecaj na socijalizaciju djeteta je, što je isto toliko važno, veći
nerazvijenijim društvima, tamo gdje su nerazvijeni druge su forme i oblici socijalizacije, prije svega one koje se
realiziraju kroz institucionalno školovanje.

Škola kao faktor socijalizacije

Škola je također veoma značajan faktor socijalizacije djeteta. Razlozi za to su mnogobrojni. Dolazak u školu,
prije svega, je dolazak u novu sredinu u kojoj vrijede potpuno nova pravila i strožiji zahtjevi, u kojoj se
uspostavljaju potpuno novi i drugačiji odnosi u odnosu na one koje je dijete imalo u obitelji. Dolaskom u školu
dijete je prisiljeno prihvatiti nove oblike ponašanja, prisiljeno je naučiti se uzdržati od zadovoljavanja
mnogih želja koje mu roditelji nisu priječili, prisiljeno je da prihvati usvojena pravila discipline, da duže
vremena bude mirno itd. S druge strane, dolaskom u školu dijete dolazi u kontakt sa socijalnom gurpom
potpuno nove vrste. Tamo susreće vršnjake koje mu je slučaj dodijelio i na čiji izbor nije imao baš
nikakva utjecaja. Treće, budući da za dijete prosvjetni radnik predstavlja uzor, ono ga podržava i usvaja
stavove koje mu on sugerira. Na koncu, posredstvom škole društvo kod djeteta nastoji razviti osobine
koje se, u tom društvu, smatraju društveno poželjnima i onemogućiti one koje to nisu.
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

Kakvi će efekti socijalizacije u školi i biti, ovisi o nizu elemenata. Organizacija školskog života, ličnost
učitelja i karakter nastavnog programa su, svakako, najvažniji. No, isključiti ne treba ni osobine svakog
djeteta, odnos učitelja prema djetetu, odnose među učenicima itd. Zaboraviti ne treba ni značenje sredine iz
koje učenik dolazi. Naprotiv. Veoma je vjerojatno da će se djeca iz siromašnijih slojeva teže snaći u novim
uvjetima od one koja dolaze iz obitelji s boljim uvjetima života. Na koncu, efekt socijalizacije djeteta u školi
ovisi i od odnosa roditelja prema školi. Negativan stav roditelja prema školi, primjerice, razvija i negativan
stav djeteta. Važi, dakako, i obratno.

Vršnjaci kao izvor socijalizacije

Pod pojmom vršnjaci podrazumijeva se grupa približno iste dobi i sličnih interesa čiji se članovi
međusobno druže. lako su vršnjaci, kao socijalna grupa, manje određeni i od obitelji i od škole, njihov
utjecaj na socijalizaciju djeteta je veoma snažan, po mnogima jači čak i od onog kojeg može izvršiti škola.
Njezin utjecaj na socijalizaciju se osjeća na različite načine. Grupa utječe na to koje će vrijednosti dijete
nastojati ostvariti, pomaže mu da se osamostali i postane nezavisno, utječe na formiranje mnogih njegovih
socijalnih stavova itd. Grupe vršnjaka omogućavaju da se dijete razvija kao í ostala djeca njegova uzrasta, ali i
razvije nove vrijednosti, da se kod djeteta razvije socijabilnost i normalno ponašanje itd.
Obzirom na utjecaj vršnjaka dijete prolazi više razvojnih faza. Prva bi se faza, ona u najranijem djetinjstvu,
mogla označiti individualističkom. U toj dobi dijete još uvijek nije spremno za zajedničku aktivnost s
vršnjacima. Naprotiv, ono se igra samo. Ukoliko igra s drugim i postoji, u pitanju je igra jednog pored drugog a
ne zajednička. Spremnost za zajednički igru javlja se tek u trećoj ili četvrtoj godini, no ni tada vršnjaci
nemaju većeg utjecaja na socijalizaciju. Ta vrsta utjecaja se, praktično, javlja tek s polaskom u školu
kada dijete, pošto se nađe u novoj sredini, želi da bude prihvaćeno od drugih. U vremenu adolescencije,
kada mladi ljudi traže svoj identitet, aktivnosti s vršnjacima većinu djece počinju privlačiti više i od same
obitelji. U toj se životnoj dobi čak može govoriti i o "kulturi vršnjaka" kao standardu ponašanja kojeg
postavlja određena omladinska grupa, koja na svoje članove vrši i pritisak da te standarde prihvate. Drugim
riječima, socijalni kontakti s vršnjacima u toj životnoj dobi počinju predstavljati bitan elemenat u usvajanju
pogleda na svijet.

Sredstva masovne komunikacije kao faktor socijalizacije

Utjecaj sredstava masovnih komunikacija na socijalizaciju je veoma velik. To se odnosi, posebice, na utjecaj
televizije i filma. Modeli ponašanja s televizijskog ekrana dobijaju sve veću ulogu i u formiranju ponašanja i
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

modifikaciji socijalnih normi u stvarnom životu. Istraživanja upućuju na zaključak da je su djeca dnevno
vremenski podjednako izložena utjecaju obiteljske televizije na njihovo razmišljanje i ponašanje kao i utjecaju
samih roditelja. Ta, međutim, činjenica nameće i potrebu za odgovorom na pitanje: što to televizija nudi djeci,
čemu ih uči? Više od 2.500 studija se, primjerice, do sada bavilo odnosom između nasilja na javnim medijima i
agresivnog ponašanja. Zajednički imenitelj navedenih istraživanja bi se mogao svesti na slijedeće: nasilje
na televiziji utječe na agresivno ponašanje. Jedna britanska studija muškaraca adolescenata je, opet,
došla do zaključka da veliko izlaganje televizijskom nasilju povećava udio dječaka, uključenih u ozbiljne
prijestupe i nasilne radnje.
Edward Donnerstein i Daniel Linz su također istraživali utjecaj nasilja na ekranima na promjenu u stavovima.
Muškarcima su oko deset sati pokazivali filmove o seksualnom nasilju. Nakon prvog dana gledanja muškarci su
bili snažno depresivni i zabrinuti, čak značajno više od ostalih, onih koji nisu te filmove gledali. Nakon svakog
narednog gledanja nasilja, međutim njihovo je raspoloženje postajalo normalnije i te su filmove počeli
promatrati na dosta liberalniji način. Posljednjeg dana, ti isti muškarci su materijal shvaćali znatno manje
neosnovanim i degradirajućim, čak i duhovitijim i zabavnijim i iskazali su veći stupanj želje da takvu vrstu
filmova ponovo vide.
Nakon toga je eksperimentalnoj grupi, onima koji su bili izloženi desetodnevnom gledanju nasilja na filmu,
prikazan pokus silovanja i od njih je traženo da prosude koliko je žrtva bila odgovorna zbog silovanja, i koliko
je propatila. Efekti bezosjećajnosti su bili evidentni. Žrtva silovanja je, iz perspektive onih koji su bili izloženi
filmskom maratonu, ocijenjena znatno bezvrjednijom i njezine traume znatno manje nego što je to bio slučaj po
viđenju onih koji filmskom nasilju nisu bili izloženi.

Efekti socijalizacije
Efekti, učinci ili posljedice socijalizacije se mogu identificirati u različitim područjima. Socijalni činitelji i
socijalizacija utječu, primjerice, na proces opažanja-na opažanja predmeta, na opažanje vremena i tome
slično. Socijalni činitelji, potom, dolaze do izražaja kod svih mentalnih aktivnosti koje čine proces učenja i
pamćenja. Njihov je utjecaj, isto tako, nesporan kod formiranja stavova, uvjerenja i vrijednosti. Nema
spora da će, primjerice, sadržaj sudova o društveno bitnim pitanjima biti u izravnoj vezi sa shvaćanjima sredine,
da će oni, u većoj ili manjoj mjeri, biti u skladu s normama zajednice, obitelji prije svega, a onda i šire
zajednice. Na koncu, socijalni činitelji utječu i na emocionalno ponašanje. Na to, među ostalim, upućuju i
emocionalne reakcije pripadnika različitih kultura na iste situacije, različite reakcije u vezi s, primjerice,
Elementi za pripremu nastavnog časa-sata školska godina 20 ./20 .

SREDNJOŠKOLSKI CENTAR HADŽIĆI

rađanjem, ljubavlju, smrću itd. Iste emocije se, osim toga, u različitim kulturama mogu izraziti na potpuno
različite načine. Agresivnost se, primjerice, u zapadnim kulturama manifestira često i u formi fizičkih
nasrtaja. Kod Eskima ona se, međutim, ispoljava kroz pjevanje podrugljivih pjesama, a pobjednik je
onaj koji je uspio sastaviti podrugljiviju pjesmu. Ili, zviždukanje u Japanu je izraz učtive poslušnosti
prema osobi koja je socijalno superiorna. U Evropi, međutim, zviždanje je izraz nezadovoljstva prema
nekome, govorniku, glumcu, akteru u sportskom nadmetanju i slično.
Ako bi se te i druge učinke, rezultate, posljedice socijalizacije htjelo svesti pod isti imenitelj, moglo bi se
kazati kako su svi oni obuhvaćeni pojmom socijalni mentalitet. Što je, dakle, socijalni mentalitet? Najkraće,
socijalni mentalitet je skup svih psiholoških osobina koje su zajedničke svima ili većini članova neke
socijalne grupe. Definira li se on na taj način, nesporna su i neka obilježja koja uz pojam socijalnog
mentaliteta idu. Navodimo samo ona koja su, po našem sudu, najznačajnija:
a) U pojmu socijalnog mentaliteta je, prije svega, sadržan utjecaj naslijeđa, okoline i samoaktivnosti
pojedinca.
b) Socijalni mentalitet se ne može svesti samo na način mišljenja. Naprotiv, on je mnogo više od toga.
c) Socijalni mentalitet, potom, nije samo rezultat utjecaja određene socijalne grupe na svoje članove.
Naprotiv, formiranje nekih socijalnih grupa može biti rezultat činjenice da osobe sličnog mentaliteta imaju
afinitet prema takvim grupama.
d) Koliki je broj pojedinaca s istim socijalnim mentalitetom ovisi, prije svega, od veličine grupe o kojoj se
radi.
e) Na koncu, obzirom na socijalni mentalitet koji ih karakterizira treba praviti razliku i između pojmova
"prosječni" i "tipični" pripadnik neke društvene grupe. Ta se razlika pravi obzirom na broj takozvanih
modalnih osobina, dakle osobina koje su karakteristične za većinu pripadnika određene grupe, a koje
netko posjeduje. Prosječni pripadnik grupe je onaj kojeg karakterizira samo jedna modalna osobina
koju grupa posjeduje. Tipičan je, s druge strane, član grupe koji, a takvih je u pravilu veoma malo,
posjeduje sve modalne osobine grupe.